Da.Ali je i bio zaposlen u NASI kao laborant i inzenjer aeronautike.

Pa lepo, covek iz branshe.

Tesko da postoji onakav kakvim ga vecina ljudi zamislja. Treba se shvatiti ta zakrivljenost. Po njoj ispada da su pocetak i kraj isto. Kako to objasniti?  Da pokusam ovako. Na apsolutnoj nuli prestaje bilo kakvo kretanje, znaci brzina je nula, vreme stoji. Pri, za sada, najvecoj poznatoj brzini u svemiru, brzini svetlosti, vreme stoji. Sto svodi da su najmanja i najveca brzina jedno isto, a sve ono izmedju njih, protok vremena.
Pri nastanku univerzuma, prvo i trnutno je nastao prostor. E sada ce neko reci, ne moze trenutno jer bi to bilo brze od C. Ali stvar je u tome da je prostor nastao trenutno, a brzina C je brzina u okviru tog prostora.
Sada kada se pogleda taj prostor i zakrivljenost, sta je on ? Kako koncipiran. Postoji jedna teorija o hologramskom univerzumu. Na kraju ce ispasti mozda i najtacnija. Elem, svemir nastade iz tacke. Od tih tacaka su stvorene i dimenzije. Beskonacni niz tacaka, daje jednu pravu, jednu dimenziju. Takvih beskonacno mnogo prava, jedna do druge, u paraleli, daju ravan. Znaci jos jednu dimenziju, sirinu. Beskonacan broj ravni jedna na drgu daju trecu dimenziju, visinu.
I sta sada ? Sve su to skupovi jedne te iste tacke na pocetku price.
Ako bismo uzeli polupravu, i njen pocetak ucvrstili, i poceli da je rotiramo. Njen pocetak bi bio centar rotacije. Povecanjem brzine dovedemo neku tacku na toj polupravi da se krece brzinom C. Sve ostale tacke kje bi bile udaljenije od tacke bi se istom brzinom kretale. Ali zbog potrebe duzeg puta, zaostajale bi za ovom, i poceo bi se formirati vrtlog. E sada zamislimo bezbroj takvih poluprava kojima je pocetak zajednicka tacka, a one se okrecu u svim mogucim pravcima, dobili bismo loptu, koja bi se urusavala sama u sebe. Povecnjem brzina rotacije tih poluprava, dosli bi do momenta kada bi se i pocetna tacka okretala brzinom C a istovremeno mirovala.
E a sta dalje ? Jel' neko pokusao predstaviti cetvrtu dimenziju ? Veoma prosto reci ali teze zamisliti. Zamislite kocku a u njoj jos jednu kocku. U 3D svetu unutrasnja kocka bi bila manjih dimenzija. U 4D dimenzije su iste iako je ova unutrasnja manja. Sva rastojanja su na istoj udaljenosti, a opet postoji krace duze. Nesto slicno ovome. Kada ustanete sa stola, da bi presli na drugu stranu, morate zaobici sto. Ta putanja je u 3D kriva, medjutim u 4D je pravolinijska. Varijabilnost prostora.
E a kako je to moguce. Epa opet apsolutnim mirovanjem ili brzinom C. Sto znaci da bi svaki nas atom ili mirovao ili titrao na frekvenci brzine C. Medjutim, na nasem nivou postojanja da bi razlikovali sta je sta, tako razni atomi i molekuli imaju odredjenu rezonanciju. Kada bi mi to mogli da postignemo sa nasim telom, podigli rezonancu na brzinu C usli bismo u podrucje bez vremena i prostora. Mi u 3D prostor merimo na osnovu predjenog puta u jedinici vremena. Pri C vremena nema, tako da bi nama svaka udaljenost u prostoru bila ista. A ako bi nam bila ista, to moze znaci biti od nule pa do beskonacnosti. Bilo bi nam svejedno.
A mozda odatle i poticu bica svetlosti, andjeli...neko ko je vec dostigao tako nesto.

E pa lightsoft za ovaj post

možda da a možda čak i ne

Po pravilu svemir je  b e s k o n a c a n!  dokazano je da se stalno siri! a s obzirom da je tako onda ponistava tezu ogranicenosti (da nema granica). Ali opet, tesko je sa logikom homo sapiensa, racionalno razumeti Da nesto zaista NEMA KRAJ! jer smo odmalena uceni da sve ''sto ima pocetak ima i kraj..'' ili ako nema kraj..kako je to moguce..mora se negde zavrsiti, to je ono nase pravilo..   na kraju krajeva  izgleda da sapiens, ipak, mnogo toga ne zna! 

@Dule.B 


Pa tako i deluje bas zbog te zakrivljenosti. Zar Vam nije palo napamet, kako se planete okrecu oko zvezda, elektroni oko jezgra, a nemaju motore. Sta ih pokrece. Elektronu date energiju, on ce preci na visu putanju, oduzmite, vratice se na nizu. Kako on to radi bez motora. Foton u vakumu ima odredjenu brzinu. Ako prodje kroz staklo ta brzina se smanjuje. Prilikom izlaska iz stakla i prelaska u vakum on ponovo se krece vecom brzinom. Kako kada nema motor da ubrza ?

Pa mozda i foton i elektron imaju neku svoju nama nepoznatu volju.

Sada me podseti na nesto


Fizičar David Bohm, jedan od Einsteinovih štićenika, podrobnije se pozabavio tom zagonetkom: implikacije nove fizike poveo je još dalje. Zaključio je da je, ukoliko priroda subatomskih čestica ovisi o perspektivi
promatrača, uzaludno tražiti stvarna svojstva čestica, što je bio cilj znanosti, ili misliti da subatomske čestice, suština materije, uopće
postoje prije nego ih netko promatra. U svojim je eksperimentima s plazmom u Radijacijskom laboratoriju Berkeleyja, Bohm otkrio da pojedinačni elektroni djeluju kao dio međusobno povezane cjeline.
U plazmi, plinu sastavljenom od elektrona i pozitivnih iona u visokim koncentracijama, elektroni više ili manje dobivaju svojstva organizma koji sam sebe regulira, kao da su sami po sebi inteligentni. Bohm je otkrio, na vlastito zaprepaštenje, da je subatomsko more što ga je stvorio svjesno. Ako se to proširi, također se može reći da je golema subatomska stvarnost
koja čini materiju isto tako svjesna.
Za one koji su predvidjeli implikacije, Bohm je razbio korisnu, ali ograničavajuću premisu koja je znanost dovela do mnogih postignuća u modernim vremenima, prešavši novu granicu iza koje vreba nepoznato
- znanstvena zona sumraka. Pokazalo se da intelektualna opservacija,
pokretač znanstvenih metoda od Francisa Bacona, promatrača može odvesti samo do određenih granica. Kao što je slučaj sa svim dogmama,
ono što je nekoć bila korisna smjernica postalo je sputavajuće ograničenje. Niječući sposobnost ljudskog uma da sam shvati ultimativnu
stvarnost, Bohm je tada pred znanstveni svijet postavio izazov prihvaćanja dubljeg razumijevanja.
Bohmov rad sugerira da stvarnost posjeduje suptilniju prirodu od one, koja se može definirati linearnim, ljudskim razmišljanjem, djelokrugom
moderne znanosti i intelektom. Unutar ustroja stvarnosti, Bohm nije otkrio samo fenomen dualnosti vala/čestice, kako je opisano u prethodnom
tekstu, već i međusobnu povezanost, ne-prostornu ili ne-lokalnu stvarnost gdje postoji samo pojava valova koji su također čestice. Shvatio
je na kraju, da je možda intuitivno, besmisleno doživljavati univerzum kao sastavljen od dijelova, ili nepovezan, jer sve je spojeno, a prostor i vrijeme sastoje se od iste esencije kao i materija.
Dakle, subatomska čestica se odjednom ne mijenja u val (brzinama koje bi morale biti veće od brzine svjetlosti, kako je rekao Bohmov mentor, Einstein); ona već jest val koji dijeli isti ne-prostor kao i čestica. U tom slučaju, stvarnost nije materijalna u uobičajenom smislu riječi. Daleko ju je teže opisati. Fizičari to zovu "Ne-lokalitet". Mistici govore o "jedinstvenosti".
Usprkos onima koji se nisu složili s njim, Bohm je razvio još dublje razumijevanje, ono o međusobno povezanoj cjelini sa svjesnom esencijom,
gdje postoji interakcija između sve materije i događaja, jer su vri-
jeme, prostor i udaljenost iluzija u odnosu na perspektivu. Zapravo, razvio je holografski model univerzuma u kojem se cjelina može naći u najmanjem dijelu - u vlati trave ili atomu - i gdje materija, okolnosti i dimenzije proizlaze iz holografskih projekcija suptilne, ali snažne svjesne
energije.
Stvarna lokacija, a time i čestice koje mijenjaju oblik, manifestiraju stvarnost; zapravo, postoje samo u kontekstu relativnih pojava. Bohm je otkrio da je sve povezano sa svim drugim, prošlost, sadašnjost i budućnost,
kao i vrijeme, prostor i udaljenost, jer sve zauzima isti Ne-prostor i Ne-vrijeme.
David Bohm je u svijet fizike i znanosti donio razumijevanje koje je vodilo mistike i mudrace od početka vremena. Odbacivši ideju da čestice ne postoje sve dok se ne promatraju, on je, poput dobitnika No-belove nagrade i uglednog fizičara Briana Josephsona, shvatio da fizika mora gledati prirodu subatomske stvarnosti na nov način. Nije riječ jednostavno
o tome da svjesna perspektiva utječe na prirodu subatom-skih kvantuma, razotkriva Bohm, već o tome da su subatomski kvantumi svjesni, a to znači da je sve svjesno, čak i beživotni predmeti i naoko prazan prostor, što je upravo definicija, ako je takva moguća, mistične ili duhovne stvarnosti.

POSVEĆEN PROSTOR
Većina se fizičara slaže da običan kubični centimetar prostora vrvi od više energije, od zbroja sve energije koja postoji u cijelom materijalnom univerzumu. Jedna grana fizike tu kalkulaciju smatra tako nevjerojatnom da je zaključila kako mora biti pogrešna. Ali za one poput Bohma, načelo ima savršenog smisla. Materija se, prema stavu avangarde među subatomskim fizičarima, ne može odvojiti od onoga što se doima poput praznog prostora. Ona je, bolje rečeno, dio prostora, te dio dubljeg, nevidljivog poretka iz kojeg izvire nevidljiva, svjesna esencija stvarnosti,
kao materijalni oblik, a potom se opet vraća u nevidljivo. Dakle, prostor nije prazan, već je ispunjen izrazito koncentriranom svjesnom energijom, izvorom svega što postoji.
U elaboratu The Holographic Universe (Holografski univerzum), raspravi o implikacijama Bohmovih otkrića, Michael Talbott cjelokupno
materijalno stvaranje opisuje kao "mreškanje... obrazac podražaja nasred nezamislivo golemog oceana". Talbott dalje kaže, parafrazirajući
Bohma, "unatoč očitoj materijalnosti i golemosti, univerzum ne postoji
sam za sebe i od sebe, nego je pastorak nečeg daleko većeg i nezamislivog.".
Talbott priča Bohmovu priču, sažimajući implikacije njegovih otkrića
i implicitnog nihilizma moderne znanosti. "Bohm", kaže Talbott, "vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost fragmentiranju svijeta i ignoriranju dinamičke međusobne povezanosti svega, zapravo odgovorna
za mnoge od naših problema ...mi vjerujemo da možemo izvući vrijedne
dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu... liječiti dijelove našeg tijela bez vođenja računa o cjelini... baviti se... kriminalom, siromaštvom
i ovisnostima bez bavljenja... društvom kao cjelinom." Bohm, kaže Talbott, vjeruje da tako fragmentirani pristup čak može dovesti do našeg konačnog uništenja.
Dakle, problem usklađivanja moderne znanosti, čak i moderne fizike, s divljenjem što ga dijete osjeća dok zuri u vedro noćno nebo, les deux infinis, ostaje dogma apsolutnog materijalizma, međusobne nepovezanosti.
Premda se situacija promijenila u određenim krugovima unutar znanstvene zajednice, još uvijek nam govore da je materija izvor svega života. Ne postoji ništa doista tajanstveno, kažu, suprotno Einsteinovu uvjerenju da se uvažavanje zagonetnog nalazi u središtu svake prave znanosti.
U pismima jednom prijatelju, Darwin je gorljivo zagovarao postupnost,
teoriju da je sav život evoluirao polako i neumoljivo iz primitivne
materije, bez naglih promjena, kako bi izbjegao podržavanje bilo kakve teorije o nadnaravnom ili biblijskom kreacionizmu. Sad  shvaćamo
da je ta predrasuda ostala uvriježena do te mjere, da je apsolutni materijalizam
postao utvrđena dogma znanstvenog i akademskog svijeta.
Prema Allanu Bloomu, profesoru na Sveučilištu Chicaga, na sugestiju
o postojanju Apsolutnog, čak i u filozofskom smislu, u akademskim se krugovima gleda s prijezirom. U djelu Closing of the American Mind (Zatvaranje američkog uma) razotkriva da je "Apsolutizam" bilo koje vrste, postao tabu u sveučilišnim učionicama. Akademici kažu da u univerzumu
ne može postojati nikakav temeljni poredak ili inteligencija. Međutim, avangarda teorijske fizike nastupa s novim poimanjem veoma drevnog i metafizičkog Apsolutnog.

Ehh, dobro jutro Konacno smo se pomerili u nasim razmisljanjima.
SAmo da dodam Darwin je u pravu, a moderni kreacionisti lupetaju svasta. Elem, nas univerzum jeste svesna celina i to takva da svaki njen i najmanji delic pamti celu sliku, kao kad iz celije mozes da kloniras organizam (eto u neku ruku i dokaza). Sve zivo i nezivo makro i mikro je jedno, sve je jedna enegrgija koja ima vise raznih oblika po ptrebi i zakonu koji je izand nasih shvatanja (privremeno, iz nekog razloga). Evolucija je samo jedan od aparata ili ti "metoda" kreacije. Evolucija je neverovatno pametna, kao u ostalom i gravitacija, magnetizam i elektricitet, svetlost...
Sve je u mrezi i svaki dogadjaj pomera mrezu i tako uzrokuje niz dogadjaja koji opet uzrokuju...nama to izgleda kao haos, ali to je savrsen red. Postoji apsolutna svest koja se nalazi u samom univerzumu (materiji, prostori, energiji) tj univerzum je svestan, on je svest i on je prisutan ceo u svakom delicu. Rec za to je davno  nadjena: Bog.

E sad sto su ljudi posle to lepo iskoristili pa napravili firme za prodaju Boga - to je bogohuljenje, a sve u ime Boga. Ok, nije to bitno. Botno je da smo mi deo svega toga sto znaci da ne bi trebali imati problema ni sa cim (putovanje kroz prostor, vreme, komunikacija, besmrtnost...).

Medjutim nasa svest je poljuljana i to mora da se desilo mnogo davno, jos na samom pocetku. Izgubili smo veru u te cinjenice (mozda je to onaj izgon iz raja, a jabuka koju je zagrizao adam nista drugo do pogresna - nebitna jabuka) poceli da razmisljamo na neki drugi nacin. Stvorili smo sebi konstrukciju pomocu razuma (razum nije samo uzrok stvaranja nauke, umetnosti i svega dobrog, vec jos vise i losih stvari. Razum moze tako surovo da iskoristi logiku da je to strasno) koju gradimo do danasnjih dana.

Ipak nesto nam govori da ona nije tacna (jer ako nije cela, istina kao da nije istina - istina mora biti potpuna).

Pa, eto sad se kuhamo u toj kasi. Ali bez brige, sapijens je zilava vrsta. Uz mnogo pogresaka on ce ipak (mozda malo neefikasnije od pokusnog belog misha) pronaci prolaz do sledece zagonetke.

Sad se setih: koji je to zakon koji sprecava na pr. zirafu da se iznebuha ne pretvori u napr. ferarija?