Srećna Nova Federaciji BiH!   

ШВАРЦ: УТИЦАЈ ВЕХАБИЈА НА ИСЛАМСКУ ЕЛИТУ У БиХ

Стручњак за ислам на Балкану Стивен Сулејман Шварц изјавио је да у БиХ постоји проблем утицаја вехабија на исламску елиту, док је за дио младих Бошњака радикални ислам привлачан као новина са којом се идентификују.
   

Инфо
12:46   |   09/01/2010





Извор: РТРС
   

"Постоји одређена привлачност радикалног ислама у односу на дио младих људи у БиХ, и то је тако у свакој исламској заједници у свијету...Има ту и моде, а има и дио младих којима је то једноставно привлачно као новина с којом се идентификују. Вјерујем и надам се да ће их већина проћи кроз ту младалачку фазу. У том периоду, на жалост, неки ће бити регрутовани и увалити се у невољу", сматра Шварц.

Он је истакао да је група која је "много рањивија у овом смислу елита у исламској заједници, која је подложна корупцији, јер жели живјети добро".

"Када све те људе збројите, не може их бити више од 10 одсто популације у БиХ, чак прије пет посто", рекао је Шварц за "Глас Америке".

Шварц, који је и руководилац невладине организације Центар за исламски плурализам у Вашингтону, рекао је да је проблем утицаја радикалних исламиста на Балкану најгори у Македонији гдје вехабије, како је рекао, истински имају контролу над исламском заједницом, док оне који нису вехабије, малтретирају и нападају.

"Вехабије су се инфилтрирале и на Косово, али најгора је ситуација у Македонији, као и у Албанији, гдје заправо нема покушаја да се радикализам уопште контролише и гдје, могу рећи, раде што хоће", рекао је Шварц и додао да је радикални ислам новина за Балкан.

Он сматра да се хапшење Адиса Медуњанина, имигранта из БиХ, који је осумњичен за припремање терористичког напада у САД, може рефлектовати на БиХ, додајући да је незнатан број Бошњака и косовских Албанаца био умијешан у терористичке завјере и планове од 11. септембра 2001. године до данас.

Ђ.В.

Jasmila Žbanić: Rekli su, ubit će te vehabije!
10. 01. 2010. • 09:45 A. B.

image Jasmila Žbanić / jutarnji

24SI - U novom filmu Jasmile Žbanić, dobitnice Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu za "Grbavicu", stjuardesa Luna (Zrinka Cvitešić) neugodno je iznenađena kada joj...

...njen životni partner Amar (Leon Lučev), kontrolor leta pod privremenom suspenzijom zbog latentnog alkoholizma, odlučuje držati kompjuterske kurseve za djecu u kampu vehabija kraj Jablaničkog jezera.

Sve rjeđe sa njim ima kontakt, a kada joj dozvole da ga posjeti u kampu, već se nazire da je Amar otkrio vjeru i da je pred novim životnim opredjeljenjem. Film "Na putu" bit će prikazan u službenom programu ovogodišnjeg, šezdesetog Berlinskog festivala (održava se od 11. do 21. februara), a Jasmilin plan je da istovremeno sa glavnom festivalskom projekcijom počne i distribucija u Bosni i Hercegovini (27. februara film će premijerno biti prikazan i u Hrvatskoj). Za poklonike "Grbavice" dobra je vijest da je Žbanićka snimila još zahtjevnije ostvarenje, koje je svrstava među vodeće evropske režiserke: film će posve sigurno izazvati i mnogo polemika, jer je prvi put na ekranu - i to nevjerovatno sugestivno - dočaran svijet radikalnih muslimana.

"Svaki moj lik mora ima razlog zašto se u filmu pojavljuje, mora imati svoju prošlost i budućnost. Uživam upravo u tim pozadinskim pričama koje su u drugom planu. U svakodnevnom životu nastojim se baviti ne samo onim pojavnim, šta neko govori ili kako izgleda, nego šta ga je dovelo do situacije u kojoj se nalazi. Kao režiserka, najviše energije utrošim u radu sa glumcima. Želim da publika intenzivno učestvuje u filmu, a glumac je taj koji je vodi kroz priču. Da bih radila sa najboljim glumcima, moram im dati nešto što će ih zaintrigirati, što dosad nisu radili. I najmanjem liku pokušavam dati više dimenzija, da zaista pripada svijetu koji sam kreirala.

Ipak, u "Grbavici" postoje dva tragična plana, onaj koji se tiče odnosa majke i kćerke koja ne zna da je plod silovanja, i onaj drugi, da je to film o generaciji koju je rat prekinuo u razvoju. Niko nije ostvario ono što je zapravo želio...

"To je moje iskustvo života u Bosni i Hercegovini, tu su životni putovi naprosto poremećeni. U "Grbavici" imate lik Ukrajinke, koja bi radila ko zna šta da se u njenoj zemlji nije dogodilo to što se dogodilo. Ljudi se okreću tamo gdje ih vjetar nosi. I u mom novom filmu ljudi su htjeli biti nešto drugo, ali ih je struja naprosto povukla. Amar - koga igra Leon Lučev - htio je biti pilot, ali je izbio rat, morao je biti u jedinici, izgubio je svoje najbliže i na kraju je uspio postati samo kontrolor leta. Luna je stjuardesa koja je živjela u Bijeljini i njeni snovi su bili nešto veći.

Cijela njihova pozadina gradi ono što su oni danas.

Kad gledamo "Grbavicu" i "Na putu", pred nama nisu filmovi u kojima glumci recitiraju dijaloge, nego ostvaruju prave životne odnose. Mirjana Karanović i Luna Mijović u “Grbavici”, Zrinka Cvitešić i Leon Lučev u “Na putu” kao da su jako dugo živjeli zajedno, ne simuliraju to za gledaoce. Kako postižete taj efekt realističnosti?

- Jako dugo pišem scenarij i dugo živim sa likovima. I kada ne pišem, stalno razmišljam o njemu. Evo, vi ste naručili kafu sa mlijekom, a ja se pitam šta bi sada naručio Amar. Propitujem likove u raznim životnim situacijama i dok pišem živim zajedno sa njima. Nastojim razmišljati kako oni žive, šta jedu i kako se ponašaju. I onda kad ih definišem kao ljudska bića, svaku scenu sama odigram. Pokušavam osjetiti fizički, na svome tijelu, šta tu nedostaje, šta ja tu ne znam.

U toj fazi još niste sigurni koji će glumac igrati određeni lik?

- Ne, uopšte ne znam kakva će im biti fizionomija, samo ih osjećam. Kada završim nešto što smatram da je dobra verzija scenarija, dijelim ga ekipi i slušam komentare na njega. U slučaju “Na putu”, nakon što smo napravili širi izbor glumaca, pozvali smo grupu na trodnevnu radionicu sa francuskom glumicom Lee de Long, koja se bazira na tišini. U mnogim slučajevima dijalog mi služi da se prikrije pravo stanje stvari. U ovoj fazi pokušavamo razabrati koji glumci taj postupak najbolje razumiju, osjećaju i primjenjuju.

Na te audicije pozivate poznate glumce?

- Na opštu audiciju pozivamo sve glumce koji imaju godine likova iz scenarija. Imali smo audicije u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Nakon toga napravili smo uži izbor i održali sedam dana glumačke radionice na Zlarinu. Tamo su ljudi već znali šta igraju, pročitali su scenarij, znali su svoje odnose, ali radili smo nešto što naizgled nema veze sa ovim filmom - “igrali se” klauna. Smatram da je umjetnost klauna vrhunsko glumačko umijeće: klaun je neko ko pred publikom mora rastvoriti sebe, ismijati sebe. Treba postići tu otvorenost na sceni prema partneru i prema publici, toliko se barijera mora srušiti da bi se bilo klaun. Ima fantastičnih glumaca koji nisu u stanju biti klaunovi. Meni je trebala klaunovska dimenzija iako u filmu to nigdje nije vidljivo, ali glumci i ja znamo koliko nam je to svima pomoglo. Na Zlarinu smo takođe raspravljali o scenariju. Glumci i ostala ekipa su davali primjedbe, sugestije, a nakon toga sam napisala novu verziju, zapravo nove verzije. Sa glumcima sam probala svaku scenu, mnogo prije nego što će se film početi snimati.

Dosta komplikovan postupak za standarde kinematografija u regiji...

- Glumci su spremni ući u tako nešto, znaju da je to dobro za njihove likove i da će tako krajnji rezultat biti bolji. To su pripreme koje uzimaju jako puno vremena, koje niko ne plaća. To sebi u nekoj evropskoj produkciji ne bih mogla dopustiti. Moji prijatelji, režiseri iz Evrope, sa zavišću kažu: "Ti živiš u najvećem mogućem luksuzu". Zaista, imam veliku sreću imati ovakve glumce i ovakav tim ljudi.

Koje su pripreme trajale duže, za “Grbavicu“ ili “Na putu”?

- Za prvi film, jer smo duže prikupljali sredstva, pa time imali i više vremena. Glumačku ekipu filma “Na putu” definisali smo u martu 2008. i u septembru počeli snimanje. Ali neprestano smo radili, dolazila sam u Zagreb na čitaće probe, a glumci su često bili u Sarajevu da bi se družili, radili na jeziku, imali probe. Supruga Sebastiana Cavazze, koji ima ulogu Amarovog prijatelja, u šali je rekla: ‘Pa čovječe, ti imaš samo šest scena, igraš sporednu ulogu, a već si dva mjeseca u Sarajevu.’ Ali znali smo da će on kao Slovenac imati najvećih problema sa dijalektom i zato je to tako dugo trajalo. Ali zato, vidjet ćete u filmu, niko ne može reći da Seba nije iz Sarajeva. Sarajevski glumci koji su vidjeli film rekli su da su Zrinka i Leon savršeno svladali jezik. To je zaista ogroman kompliment jer dolazi od kolega.

Šta je bila inicijalna kapsula da počnete raditi na scenariju filma “Na putu”? Je li samo primjećivanje da je islamizacija posljednjih godina preplavila Bosnu?

- Moram staviti vaše pitanje u širi kontekst: brojna istraživanja pokazuju da je religija danas u svijetu dominantnija nego prije 10 godina. I katoličanstvo i pravoslavlje i islam su u BiH nakon rata dobili veći broj sljedbenika, veći medijski prostor i veću važnost u društvu.

U BiH prvi put nakon Drugoga svjetskog rata vjeronauka je vraćena u školski sistem. Religija je počela zauzimati sve veći prostor u našem svakodnevnom životu. To sam počela primjećivati i u sekularnoj urbanoj ekipi ljudi sa kojom se družim. Jednom sam kod prijatelja upoznala njihove znance koji se sa mnom nisu htjeli rukovati, rekli su da se ne rukuju sa ženama. Bili su to vehabije, odnosno kako sam to kasnije naučila, selefije (izraz vehabije je više pogrdan), imali su duge brade, pokrivenu glavu, nosili kratke hlače. Otišla sam iz te kuće nevjerovatno bijesna i davala za pravo medijskoj kampanji koja je u to vrijeme vehabije predstavljala u vrlo nepovoljnom svjetlu i povezivala sa al-Quaidom.

Ipak, kad me prva ljutnja prošla, počela sam istraživati zašto njima toliko raste broj, zašto im prilaze ljudi koji su iz građanskih, intelektualnih i u velikom broju sekularnih porodica. I najzad, šta je to mene tako razbjesnilo da sam osjetila skoro pa mržnju, pa ja sebe smatram umjetnikom koji mora biti u stanju razumjeti sve ljudske pojave. Takođe, zašto ljudi u Bosni, prije svega Bošnjaci, smatraju da su vehabije gori od četnika. Odmah sam, međutim, znala da ne želim snimiti film o vehabijama, nego ljubavnu priču u kojoj se religijski motiv pojavljuje u pozadini. To i nisu morali biti vehabije. Mogli su biti bilo koja vjerska grupa, ali birala sam ono što je trenutno bilo “popularno” u mojoj zemlji.

Razgovarala sam sa ljudima koji su to upravo postali, a i sa onima koji su to bili već dugo. Bilo je zanimljivo primijetiti da kada je u pitanju gradsko stanovništvo (selo je sasvim druga stvar), vehabijama najčešće postaju ljudi koje sam iz predratnog Sarajeva znala kao pankere, alternativce i vrlo često narkomane. Za njih je vehabizam bio protest, alternativa. Zanimao me taj proces. Istraživala sam ga, ali ono čime se bavim u filmu je pitanje ljubavi, a ne vehabizma.

Interesantno je da u Amarovim replikama, kada postane vehabija, ima argumentacije koju čak i gledalac može prihvatiti, ali slijed događanja pokaže i drugu stranu njegovu odluke...

Pokušala sam napraviti film u kome će ljudi bliski Amarovu gledanju na stvari reći da je on u pravu. On u jednoj rečenici kaže: “Želim biti bolji čovjek”. To shvaća svako ljudsko biće. Ljudi koji dijele Lunin svjetonazor bit će na njenoj strani. Ali publika nisu navijači, publika ulazi u dušu svih likova. Zato je umjetnost specifična i divna jer je prostor kao ni jedan drugi.

Scene u kampu vehabija, odnosno selafija, izvanredno su dojmljive, nešto takvo nikad nismo vidjeli na ekranu...

- Puno smo slušali i čitali o tim kampovima, koje su u nas predstavljali kao mjesta u kojima se obučavaju teroristi. Pretpostavljam da je i toga bilo, ali ovaj na Jablaničkom jezeru - koji imamo u filmu - po podacima sa kojim smo mi raspolagali, a konzultirali smo i novinare i policiju, sa tim nije imao veze. Razgovarali smo sa ljudima koji su ga organizovali i koji su tamo boravili. Svi su oni živjeli kao u nekoj komuni, po tačno određenim pravilima. Ustajanje, molitva, doručak, učenje Kurana, molitva...

Zbog čega žene pristaju ući u takav svijet? Reklo bi se da su one u njemu u podređenoj poziciji?

- Mirjana Karanović, Jasna Žalica i Luna Mijović, koje igraju selafijske žene, išle su u džamiju i razgovarale privatno sa ženama pod nikabom. Prva je Mirjana bila fascinirana time da žene pod nikabom mogu imati sasvim savremenu odjeću, da studiraju na fakultetu, predaju u srednjim školama, pedagozi su.

Mirjana je tačno primijetila da one tim pokrivanjem dobivaju nekakvu sigurnost. Te žene su to posve dobrovoljno uradile, niko ih na to nije prisilio, one su imale izbor. Bosna je srećom još uvijek sekularna zemlja u kojoj taj izbor postoji. Šta ja mislim o tome kao građanka, sasvim je druga stvar. Međutim, ta moja građanska usmjerenost nije me smjela kočiti u pisanju scenarija.

Ja kao autor ne mogu propagirati svoja vjerovanja jer bi to onda bila propaganda. Kao umjetnik pokušala sam razumjeti jedan i drugi svijet, pokušala ispoštovati oba, pokušala zavoljeti likove iz tog svijeta, a to je bilo posebno teško jer sam vam pričala iz koje sam pozicije krenula. Slika vehabije iz medija za mene je, kada sam počinjala ovaj film, bila slika mladića Muamera Topalovića koji je za Božić pobio iz kalašnjikova hrvatsku porodicu na Jablanskom jezeru. Dobio je 35 godina zatvora. Bošnjaci su bili najglasniji da ga treba najstrože kazniti i to je zaslužena kazna jer je on bio “pri čistoj svijesti”.

Pročitala sam sudski izvještaj psihijatra koji je ustanovio da je taj čovjek, osim što je bio apsolutno normalan, čovjek vrlo visokog koeficijenta inteligencije, ali sam iz tog izvještaja saznala i njegovu životnu priču, što mi je donekle pomoglo za kreiranje lika Amara. Kad je počeo rat, Muamer Topalović bio je dječak kome je porodica iz istočne Bosne ili pobijena ili silovana. Djed se objesio u podrumu kada je saznao šta se dogodilo. Nakon rata, kada je imao 17 godina, krenuo je u Srbiju da ubije Miloševića.

Bio je u zatvoru u Sremskoj Mitorovici gdje su ga najbrutalnije zlostavljali. Kada se vratio u Bosnu, niko mu nije pružio nikakvu pomoć, ni psihološku ni socijalnu. Uprkos tome što je u školi bio izvrstan matematičar, nije nastavio školovanje zbog siromaštva. U tom trenutku jedini koji ga prihvaća i sa njim razgovara je vrlo radikalan imam obližnje džamije koji ga počinje uvjeravati da mu se sve to dogodilo zato što nije bio dobar musliman i da se svim Bošnjacima dogodio genocid jer nisu bili dobri vjernici. Mladić je počeo čitati vjersku literaturu, nagovarati roditelje da to isto rade.

On je trebao okvir koji bi mu dao bilo kakvo usmjerenje i našao ga je u vjeri na način na koji mu je taj polupismeni primitivac propovijedao. Njegov se prijašnji okvir raspao i trebao je novi kojim bi posmatrao svijet. Njemu je religija došla kao spas, ali ga je njegova nagomilana agresija, osjećaj nepravde i strašno pogrešno uvjerenje odvelo u zločin.

Današnje bosanskohercegovačko društvo, a rekla bih da smo mi samo krajnji oblik jednog opšteg stanja, mladom čovjeku ne nudi novi smisao. Meni se čini da su ljudi u Bosni toliko traumatizovani da te traume moraju izaći van da bi se opstalo. One se mogu transformisati u destrukciju ili u kreaciju. Psihomaterijal je strašno jak, ljudi su puni energije koja može procvjetati, kao što je slučaj sa zaista velikim ljudima koji ovdje žive, ili rezultirati nečim strašnim.

Stiče se dojam da muškarci prilaze vehabijama iz drugih razloga - životnih razočaranja ili nečeg sličnog - a žene iz drugih...

- Često sam razgovarala sa prijateljicama koje su se “pokrile”. Neke od njih su bile pankerice. One u islamu nalaze bazu za svoju alternativnost i svoj feminizam. Prema njihovu sudu, islam kao religija tretira ženu na najbolji mogući način, dok određeni politički sistem islam deformiše. Teško mi je prihvatiti vjerske argumente, ali poštujem sve dok mene niko ne prisiljava ni na šta, niti me smatraju manje vrijednom jer nisam dio “njih”. Ali smatram da je osnovni motiv i za muškarce i žene traženje smisla i odgovora na osnovna pitanja: ko smo, zašto, kuda...? U Bosni je velik problem pitanje identiteta. Bosanski Hrvati, Srbi, Bošnjaci, svi su u velikom “belaju” kad se pitaju ko su. Sa jedne strane smo Evropljani, a sa druge ne možemo u Evropsku Uniju bez viza, znači dobivamo poruku da Evropljani - nismo. Neki vide smisao u postojanju Bosne i Hercegovine i identifikuju se sa njom bez obzira na nacionalnost. Ja sam jedna od tih, ne iz nekih patriotskih razloga, nego zato što iz tog koncepta crpim snagu, širinu, kreaciju.

Po Hrvatskoj se u filmskim kuloarima priča da ste napravili promuslimanski film. Kako to komentarišete?

- Stvarno to govore? A ovdje se po kuloarima priča da sam napravila antiislamski film. Film je puno više od tako banalnih stvari. Film sam napravila da iskomuniciram ljudsko iskustvo. Radila sam na njemu tri godine. Prošla svoje unutrašnje borbe i pitanja. Porušila mnogo nataloženih stvari, lažnih grana na kojima sam sjedila i posmatrala svijet, bacala svoj ego kao fudbalsku loptu. I osjetila sam potrebu da sa ljudima u sat i pol podijelim ljudsko iskustvo sa svim emocijama koje sam osjetila. Mislim da će ga tako ljudi doživjeti i nadam se da će ga zavoljeti.

Scene sa vehabijama izvanredno su uvjerljive. Kako ste uspjeli dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda?

- Naša prva molba za snimanje dobila je odbijenicu. Mislim da je ljude bilo strah. Ta džamija se po medijima spominjala u negativnom kontekstu. Ja sam svojevoljno poslala scene koje se odigravaju u džamiji, da vide da u tome nema ničega iskrivljenog. Nekom je zasmetala rečenica “mladići lijepih, ali i izmučenih lica”. Tražili su dlaku u jajetu, samo da ne dopuste snimanje, ali ja sam stvarno bila uporna. Trebala mi je baš ta džamija jer se nalazi na Alipašinu polju, gdje je podignuto socijalističko “naselje solidarnosti”. Trebao mi je taj kontrast, između onog i ovoga doba. To je slika balkanske stvarnosti. Bila sam duboko uvjerena da meni u mom gradu ništa ne smije biti zabranjeno. Nisam htjela nikakve tenzije, uopšte me nisu zanimali svi ti napisi da se meni prijeti smrću, da pravim antiislamski film, da ću završiti kao Theo van Gogh. Istina je takođe i da vehabije imaju problema u svakodnevnom životu. Sarajlije, a prije svega Bošnjaci, misle da će pokazati svoj stepen savremenosti ako psuju za vehabijama ili žele pokazati da oni nisu takvi - tako što će ženama javno zbaciti nikab sa lica, zafrkavaju ih, pišu grafite po njihovim kućama “Bradonje napolje”. Žele dokazati da su Evropljani time što će negirati da ti ljudi postoje i da su ljudska bića koja takav čin duboko pogađa. Ali to je sada nova tema: Bošnjaci traže svoj identitet. Uglavnom, uspjeli smo dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda. Kada sam razgovarala sa vjerskim autoritetima, rekla sam: “Vi morate biti otvoreni prema drugom i drugačijem, kao što i drugi trebaju biti otvoreni prema vama”. I pristali su. Jako sam ponosna što smo prošli taj test demokratičnosti.

“Grbavica” se bavila traumatičnim bosanskim iskustvom kroz emocionalnu katarzu, ali ovaj je film puno polemičniji, mogao bi naići na podijeljene reakcije. Kakva su vaša očekivanja?

- Pokazivali smo film u Beču, Berlinu, Zagrebu i Sarajevu publici vrlo različitih opredjeljenja, od vjerskih do političkih. Sve ljude su dotakli likovi, njihove životne priče, filmski jezik. Ovo jest film koji otvara pitanja, jer ja ne želim davati odgovore.

Priča je zapravo jako univerzalna. Umjesto vehabija moglo bi biti i nešto drugo...

Moja prijateljica iz Amerike kaže da je u istoj situaciji, samo da joj muž nije vehabija, nego pripada Microsoftu: “Samo priča o moći kompjutrra, potpuno se promijenio, čita neke kompjutrrske knjige i uopšte se ne želi seksati sa mnom“. Svi mi imamo svog “vehabiju”. Ako ne pored sebe, onda u sebi.

(jutarnji)


http://www.24sata.info/zabava/film-tv/23834-Jasmila-Zbanic-Rekli-ubit-vehabije.html

Jbg Inciko, dugačko je , stvarno si dosadan. Da li si ti plaćen po broju postova, ili po dužini posta.

  jest, takvi smo svi 

Такви сте у 90% само глумите мулти етничност када вам је босна као филџанче.

Pod istim krovom
Sanader, Bandić, Dodik, Silajdžić - kuda idu "divlje svinje"
U Hrvatskoj je, čini se, počelo najveće čišćenje od 1991. naovamo: donedavno prepoznat kao glavni kormilar puta prema EU, Ivo Sanader je, praktično, pred krivičnim gonjenjem. Šta bi se trebalo dogoditi da se kod nas desi nešto slično?

Piše: Ahmed Burić
U očekivanju rezultata predsjedničkih izbora, čini se da je u Hrvatskoj vrag konačno odnio šalu. Počasni predsjenik HDZ-a Ivo Sanader, evropski orijentiran teatrolog i germanist po struci, ali očito do lakata umazan u korupcijske afere, isključen je iz HDZ-a, i po svoj prilici ga čeka krivični postupak. Kako i ne bi? Prije šest mjeseci je odstupio "objasnivši" odlazak otprilike ovako: "Odoh ja, dosta mi je svega, a vi, eto vidite kako ćete! Ali, ako me budete molili, vratiću se kao predsjednički kandidat."

I ne samo da ga nisu molili, nego kad je prije par dana odlučio da se vrati, dočekalo ga je isključenje iz Stranke, koje bi moglo povući najveću čistku u povijesti nove Hrvatske. Kako i ne bi: prvo, u ovoj godini na naplatu stiže prvi dio glavnice duga od 8 milijardi dolara, pa će se stezanje kaiša među običnim građanima samo nastaviti. Drugo, Sanaderov odlazak je u šest mjeseci izazvao domino efekat: da se afere i državni kriminal lijepe za Sanadera bilo je jasno još polovinom godine, kad je otkriveno da su za Ministarstvo odbrane, mimo najpovoljnije ponude na tenderu kupljeni kamioni što je oštetilo hrvatski proračun za 10 miliona kuna. Onda se krenulo rušiti: krenulo je sa nesrećama na željeznicama, i otkrivanju kriminala u toj firmi, potom je smijenjena uprava Hrvatske elektroprivrede, zatim Podravke zbog čega je potpredsjednik Vlade Damir Polančec dao ostavku. Uslijedile su afere u Hrvatskim šumama, HAC-u, preduzeću za autoceste, pa je pao i direktor Hrvatske poštanske banke, izvjesna protuha koja se preziva Protega i čije su poslovne reference jedina komičnija stvar od njegovog imidža sanremovskog kanconjera s početka šezdesetih. Doista, da nije tragično po građane, bilo bi smiješno: "ekonomija" mutnih pretvorbi, off-shore kompanija, kredita bez pokrića i tajkunskih "narukvica", ruši se kao kula od karata. I to u predvečerje predsjeničkih izbora.

Para nema vjeru, vjera štiti paru

Ko zna bi li se lavina ovako zakotrljala da nije bilo dvaju detalja: polovinom decembra 2009. godine njemačke novine su objavile su da je vrata Hypo Alpe Adria Banci u regiji otvorio upravo Sanader koji je zauzvrat dobio proviziju od 800 hiljada maraka. Ta banka je, prema dosadašnjim saznanjima, davala kredite političarima koji su zauzvrat omogućavale povoljne poslove Hypo Alpe Adriji. Među tim političarima su, recimo, osuđeni slavonski bjegunac Branimir Glavaš, ali i predsjednički kandidat Milan Bandić. Drugi detalj bitan za ovu priču je upravo Bandić, čija se mreža podrške u dobroj mjeri poklapa sa putevima koje je utro Sanader. Vidljivo je kako u ovih par dana koliko traje očekivanje drugog kruga predsjedničkih izbora Bandić izbjegava da se očituje oko Sanadera. Kako i ne bi? Ista logika koja je izbacila Sanadera, stvorila je i Bandića, post-tranzicijske prinčeve Keruma, Gabrića - Jamba, sve te razne poduzetnike, bivše i sadašnje direktore državnih firmi koje su bogateći se, iste te firme, pa i državu doveli do stečaja.

Cifre jesu nezahvalne, ali MMF procjenjuje da je ukupan hrvatski dug oko 46 milijardi dolara, što i veće zemlje poklopljene krizom teško mogu vratiti.

U tom smislu, bez obzira na civilizacijske razlike u toj lepezi, Sanader se ne razlikuje od, recimo, Austrijanca Schussela ili Nijemca Stoibera, prema čijem receptu (i uz čiju pomoć) je došao na vlast, ali ni od, recimo Janeza Janše ili Milorada Dodika. Da, dobro ste čuli! Takva “logika” bazirana je staroj premisi da pare nemaju naciju, i da s u sve iste, a da nacija i skrivanje iza njenih interesa, uglavnom služi za prikrivanje finansijskih malverzacija. Naravno da nije drukčije u slučajevima poput Brankovićevog, Bičakčićevog ili Silajdžićevog. Globalna politika ukrupnjavanja kapitala i nebrige o javnom sektoru najviše je pogodovala takvom, u osnovi hajdučkom biznisu. Glavne odrednice toga su : ponašaj se kao da je sve tvoje, rasprodaj, uzmi proviziju i ponašaj se kao da štitiš nacionalne interese. Dobro kažu ekonomski stručnjaci: to je divlji model, a znamo da divljanje ne može trajati vječno.

Pola godine od jahte do zatvora

Stoga, Sanaderov pad bi, scenaristički, mogao biti sjajan model za Dodika: glavne grane ekonomije poput građevine, šuma, puteva, poljoprivrede ili naftne industrije Dodik je direktno vezao za sebe i svoje akcije i zato papagajski ponavlja da će provesti referendum o otcjepljenju RS-a. Dokaz koliko je Dodik "ozbiljan" je i njegova izjava da "na referendumu ne treba raditi brzo i neozbiljno, pa će se zakonski uvjeti za provođenje referenduma osigurati u prvoj polovini ove godine."

Te se stvari događaju sporo kad su u pitanju pojedinačne sudbine, ali relativno brzo kad je u pitanju socijalna dinamika. Podsjetimo, nema ni pola godine kako je Sanader odstupio sa mjesta premijera, i otišao jedriti jahtom po Srednjem Jadranu. Kad je odlazio, izgledalo je da nema nikoga a ko ne žali, i ko je mogao pretpostaviti da će se za samo nekoliko mjeseci izbačen iz Stranke kojoj je bio počasni predsjednik, jednoglasno osuđen od medija i građanstva, pred vratima istrage koja ga u 58. godini života može stajati zatvora. Ili, kako kažu u Hercegovini: "Duži će mu kovčeg bit’ od sprovoda." A mogao je biti čovjek koji je Hrvatsku odveo u Evropu.

Kod nas se takva čistka još ne može dogoditi, jer to zahtijeva razvijenije političko društvo, barem onoliko koliko to Hrvatska jeste u odnosu na BiH. U tom smislu, i bosanskohercegovački Hrvati će morati razmisliti: podržavanjem Dodika i referenduma o otcjepljenju oni, zapravo, podrivaju vlastite pozicije. Jer, kad se unutar jedne nacionalne grupe odmota klupko slično onom kakvo je zamršeno oko Sanadera, nadati se da će se odmotati i unutar druga dva naroda. I još nešto. Ako je istina, a jeste, da su Bandić i Sanader ljudi iz iste priče, predsjednički izbori bi mogli značiti i politički kraj i za ovog prvog. Zagrebački gradonačelnik je ušao u drugi krug i po svoj prilici će izgubiti od Ive Josipovića. Sasvim je moguće da nakon toga, nakon Sanadera i Bandić bude predmet opsežne istrage. Čeka li nas, sve skupa, proljeće u kojem bi mogli padati (divlji) "kapitalci"?
(Sarajevo-x.com)

http://www.sarajevo-x.com/bih/drustvo/clanak/100108048

Pa nije ga on pisao, po meni jedna od pametnijih stvari sto je postavljao na Bureku, a i tema nosi odgovarajuci naslov, vezan je za BiH. Izgleda da ce da bude dobar film

Hrvatski dug je 42,8 milijardi eura ili oko 62 milijardi dolara. Ako im omane još koja turistička sezona, sve su bliži argentinskom scenariju.