61
LJUBAV je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.

Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu trazile ovaj put:
mracni med dostize tvoje srce.

Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,

i pade bol na drugo slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.

62
JAO meni i nama, ljubljena,
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedju toliko patnje bijaše odredjeno
da samo nas dvoje budemo povrijedjeni.

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mrznja.

Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
kao stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.

62
JAO meni i nama, ljubljena,
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedju toliko patnje bijaše odredjeno
da samo nas dvoje budemo povrijedjeni.

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mrznja.

Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
kao stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.

64
OD TOLIKE ljubavi moj zivot postade ljubicast
i podjoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada cula zvuk razbijena srca

i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajuci podjoh prema tornju zita,
pojavih se da bih zivio izmedju tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

Nitko ne moze reci to što ti dugujem, jasno je
to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
rodjen u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

I bez sumnje je zvjezdano sve to što ti dugujem,
to što sam ti duzan zdenac je šumskog podrucja
u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje

65
MATILDO, gdje si? Osjetih, tamo dolje,
izmedju kravate i srca, gore,
neku sjetu izmedju rebara:
zato jer si odjednom bila odsutna.

Nedostajalo mi je svjetlo tvoje snage
i gledao sam, prozdiruci nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,
ostadoše samo tragicni prozori.

Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišca,
i perje i sve ono što je noc zatvorila:

i tako te cekam kao sama kuca,
vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš boljet ce me prozori

66
NE VOLIM te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stizem
i do cekanja kada te ne cekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeci te molim
i mjera moje ljubavi skitnicke
jeste da te ne vidim i volim kao slijepac.

Mozda ce izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi kljuc spokojstva.

U ovoj prici umirem samo ja
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.

67
VELIKA kiša juga pada na Isla Negru
kao jedina kaplja prozracna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlaznu sudbinu pehara.

Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,
miris okupan tisucama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.

Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovijeda voda dugi šum prozorima,
i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.

Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrezu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
zenom, muškarcem i zimom na zemlji.

68
(Kip s kljuna broda)

DJEVOJCICA od drveta ne dodje hodajuci:
sjedila je odjednom tamo na opekama,
staro cvijece mora pokri njenu glavu,
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.

Gledala je otamo naše zivote otvorene,
postojanje i kretanje i kruzenje zemljom,
i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.

Djevojcica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim ocima:
znala je da zivimo u nekoj dalekoj mrezi

vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
ne znajuci zivimo li, ili smo iz njenih snova.
To je prica o djevojcici od drveta.

69
MOZDA ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ideš rezuci podne
kao modri cvijet, da ne koracaš
kasnije izmedju magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, mozda, nece vidjeti zlatno,
koje mozda nitko ne primijeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruze,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj zivot,
udarac ruzina grma, zito vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo

70
MOZDA sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga zivota
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.

Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oci prodiru
u prostrano podrucje mog bola
i šapat sjene sam se podize:

Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,

i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.