21
O NEKA sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više niti casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim, mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što trazi izmedju lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi ti prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena, i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

22
KOLIKO puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris zitarica koje volim.

Mozda sam te vidio, zamislio da prolaziš podizuci pehar
u Angolu, na svjetlosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, trazio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom, da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i zivot mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

23
VATRA je bila svjetlo, a kruh kivan mjesec,
jasmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini zivot,

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ruzu dana.

Bez tebe, bez mene i svjetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce zivjeti svjetlo naše ljubavi.

24
LJUBAVI, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodji da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodji da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svjetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije posljednje tajne pjene.

I izmedju tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci
sile zraka, kljuceve podmorske.

25
PRIJE no što sam te ljubio nista ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše vazno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudjivo strano,

sve bijaše tudje i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

26
NI BOJA strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u zitu,
tvoj stil velikog grozdja i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik zitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

27
GOLA si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo zito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako zuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ruzicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odijeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

28
LJUBAVI, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.