O puste zelje Srba da vazda budu specijalni i od Boga izabrani a da sami nista ne ucine na sopstvenoj velicini. MAli je to ego mnogo mali....

Svaka casta na ovome #
Kovorimo koje bio ovaj ko onaj i nostop se pozivamo na neke truge velikane a nista ne radimo da i mi sami budemo veliki.

E,ljudi,nemojte i ovu temu da pretvorite u Srbovanje...nije pitanje ovde odakle poticu Srbi,nego ceo ljudski rod...to sam hteo da napomenem,jer ce tema otici u off,a nema potrebe jer je jako dobra i siroka

Da upravu si - taj trend je cisto ljudski sto pokazuje sveukupan nivo naseg spiritualnog i svakog drugog razvoja - kao ljudkse rase (ako mozemo tako nesto definisati).

Sto se covek vise velica kroz nipodastavenje drugog coveka vise naglasava sopstvenu nemoc, strah i uplasenost i nadasve ne-svest i neznanje. U isto vreme to objasnjava "borbom za opstanak" i "prirodnim procesom evolucije". A potrebno je samo jedno - da svako od nas pre nego sto bilo sta uradi postavi sebi samo dva pitanja:

- Da li sam ovo zaista JA
- Sta bi sada ljubav uradila na mom mestu

Odgovori na ova dva pitanja ce nas uvek voditi ka nasoj pravoj sustini i izvoru svega iz cega smo i sami dosli i nastali.

Da da.. velicanstvena genetickaka mutacija Ovo je dokaz da smo pre sest hiljada godina, dosli mi beli ljudi i Adam, a ostali nesavrseni oblici postojanja i oni nastali od lucifera su postojali mnogo pre. A danas oni kamuflirani odelom ljubavi pokusavaju da sahovskim potezima dodju do naseg izvora, naseg gospodara.. kralja...i preotmu mu presto. Ali ipak Bozjim velicanstvenim master planom preko Hrista, spasice se samo oni koji slede njegov pravi put, jer na kraju bice nasa pobeda. 

Preuzeto iz knjige " Stepeniste do neba " autor Dr. Zecharia Sitchin

Sazeta hronologija dogadjaja po Sumerima.


Priča počinje u pradavnim vremenima, dok je Sunčev sustav bio još mlad. Tada se iz vanjskog svemira pojavio veliki planet koji je uvučen u Sunčev sustav. Sumerani su ovog uljeza zvali NIBIRU - Planet križanja; njegov babilonski naziv bio je Marduk. Dok je prolazio kraj vanjskih planeta, Mardukova putanja počela
je skretati prema Suncu, i ukrstila se s orbitom jednog starog člana Sunčevog sustava - planeta zvanog Tiamat. Kad su se približili, Mardukovi sateliti razbili su Tiamat na dva dijela. Njegov niži dio raspao se u komadiće, stvorivši komete i asteroidni pojas - nebesku narukvicu od krhotina planeta koja orbitira između Jupitera i Marsa. Tiamatov gornji dio i njegov glavni satelit odbačeni su u novu orbitu, i tamo su postali Zemlja i Mjesec.Sam Marduk, koji je ostao netaknut, uhvaćen je u ogromnu eliptičnu orbitu oko Sunca, i vraća se na mjesto nebeske bitke između Jupitera i Marsa svakih 3.600 zemaljskih godina .
Tako je Sunčev sustav postao sastavljen od dvanaest članova - Sunca, Mjeseca (kojeg su Sumerani smatrali ravnopravnim nebeskim tijelom), devet planeta koje poznajemo, i još jednog - dvanaestog: Marduka. Kad je Marduk ušao u Sunčev sustav sa sobom je donio sjeme života. U sudaru s Tiamatom, dio tog sjemena života prešao je na njegov preživjeli dio planet Zemlju. Razvoj života na Zemlji bio je preslika evolucije na Marduku. I tako se dogodilo da su u
vrijeme kad su se na Zemlji tek pojavila ljudska bića, na Marduku inteligentna bića već bila dosegla visoku razinu civilizacije i tehnologije.

S tog dvanaestog člana Sunčevog sustava, prema tvrdnjama Sumerana, na Zemlju su stigli astronauti - Bogovi neba i Zemlje.
Iz ovih sumerskih vjerovanja svi drevni narodi razvili su svoje religije i bogove. Ovi bogovi, prema Sumeranima, stvorili su ljudski rod i dali mu civilizaciju - svo znanje i sve znanosti, uključujući i nevjerojatno sofisticirano poznavanje astronomije.


.............................................................................................................................................................................


Prije približno 450.000 godina, tvrde sumerski tekstovi, astronauti s Marduka došli su na Zemlju u potrazi za zlatom. Ne zbog nakita, nego zbog hitne potrebe povezane s borbom za život na Dvanaestom planetu. U prvoj je ekspediciji bilo pedeset astronauta; bili su poznati kao Anunnaki - "Oni s neba koji su na Zemlji". Spustili su se u Arapsko more i krenuli prema vrhu Perzijskog zaljeva, gdje su utemeljili svoju prvu zemaljsku postaju, E.RI.DU - Dom podignut
u tuđini. Njihov zapovjednik bio je briljantan znanstvenik i inženjer koji je obožavao ploviti morima, a hobi mu je bilo pecanje. On se zvao E.A - Onaj čiji je dom voda, i bio je prikazivan kao prototip Vodenjaka; ali kako je predvodio slijetanje na Zemlju, nosio je titulu EN.KI - Gospodar Zemlje. Poput svih
sumerskih bogova, isticao se po svojoj rogatoj kacigi . Čini se da je izvorni plan bio da se zlato dobiva iz morske vode, međutim, to se nije pokazalo zadovoljavajućim rješenjem. Jedina alternativa bila je doći do njega na teži način: iskapati rudače u jugoistočnoj Africi, transportirati ih brodom do Mezopotamije, i tamo ih taliti i pročišćavati. Poluge od pročišćenog zlata zatim su raketoplanom transportirane u brod koji se nalazio u Zemljinoj orbiti. Tamo su čekale povremeni dolazak matičnog svemirskog broda koji je dragocjeni metal odnosio kući. Da bi sve to bilo moguće ostvariti, na Zemlju je moralo doći
još Anunnakija. Njihov broj popeo se na 600; još 300 njih radilo je u raketoplanu i na orbitalnoj postaji. Svemirska luka sagrađena je u Sipparu (Gradu ptica) u Mezopotamiji, na mjestu koje je poravnato s najistaknutijom geografskom točkom Bliskog istoka - vrhovima Ararata. Druge naseobine različitih namjena - kao što su centar za taljenje i pročišćavanje Bad-Tibira te medicinski centar po imenu Shuruppak - bile su razmještene na način da tvore koridor za slijetanje u obliku strijele. Točno u središtu podignut je NIBRU.KI - Mjesto prijelaza na Zemlju (Nippur, na akadskom) - kao kontrolni centar misije.
Zapovjednik ovog proširenog pothvata na planetu Zemlji bio je EN.LIL - Gospodar zapovjednik. U ranom sumerskom piktografskom pismu, Enlilovo ime i kontrolni centar misije prikazivani su kao kompleksne strukture s visokim antenama i širokim mrežastim radarskim antenama .
I Ea/Enki i Enlil bili su sinovi tadašnjeg vladara Dvanaestog planeta, AN-a, (Anu, na akadskom), čije je ime značilo Onaj s neba, i piktografski je prikazivano zvijezdom Ea je bio prvorođeni; no, budući da je Enlila Anuu rodila njegova druga supruga, koja je ujedno bila i njegova polusestra, nasljednik prijestolja nije bio Ea, nego Enlil. Sada je Enlil bio poslan na Zemlju, i preuzeo je zapovjedništvo od Ee, takozvanog Gospodara Zemlje. Stvari su se dodatno zakomplicirale kad je na Zemlju u ulozi glavne liječnice poslana NIN.HUR.SAG (Gospodarica planinskih vrhova), polusestra Ee i Enlila - što je oba brata potaklo da joj se počnu udvarati; naime, prema istim pravilima nasljeđivanja, sin kojeg ona začne s jednim od njih bit će nasljednik prijestolja. Eaina dugotrajna ogorčenost, pojačana sve većim suparništvom među dvojicom polubraće, na kraju je prešla i na njihove potomke, i postala glavni uzrok mnogih događaja koji
su uslijedili.
Dok su na Zemlji prolazila tisućljeća - iako je Anunnakijima 3.600 zemaljskih godina tek jedna godina njihovih životnih ciklusa - ovi niže rangirani astronauti počinjali su gunđati i negodovati. Je li iskopavanje rude u mračnim, prašnjavim i vrućim rudnicima zaista zadatak dostojan astronauta? Ea je - možda da bi izbjegao sukob sa svojim bratom - provodio sve više vremena u jugoistočnoj Africi, daleko od Mezopotamije. Anunnakiji koji su naporno radili u rudnicima počeli su mu se žaliti; Ea i radnici razgovarali su o zajedničkom nezadovoljstvu. A onda, jednoga dana, kad je Enlil došao u obilazak rudnika radi inspekcije, dan je signal. Objavljena je pobuna. Anunnakiji su napustili rudnike, bacili oruđa u vatru, u povorci došli do Enlilove rezidencije i opkolili je, izvikujući: Dosta je bilo!.
Enlil je stupio u kontakt s Anuom i ponudio mu ostavku na svoj položaj zapovjednika, te zatražio povratak na matični planet. Anu je došao na Zemlju. Održan je vojni sud. Enlil je zahtijevao da se začetnik pobune osudi na smrt. Anunnakiji su jednodušno odbili otkriti njegov identitet. Nakon što je razmotrio sve dokaze, Anu je zaključio da je rad zaista bio prenaporan. Da li je to značilo prekid vađenja zlata iz rudnika?
Ea je tada ponudio rješenje. Jugoistočnom Afrikom, rekao je, lunjaju bića koja bi se moglo obučiti za obavljanje nekih rudarskih poslova - samo kad bi se u njih mogao utisnuti znak Anunnakija. On je govorio o primatima koji su evoluirali na Zemlji - ali su još uvijek bili daleko od evolucijske razine koju su dosegnuli stanovnici Dvanaestog planeta. Nakon duge rasprave, Ea je dobio dopuštenje: Stvorite Lulu, primitivnog radnika, rečeno mu je, neka on nosi jaram Anunnakija.
Ninhursag, glavna liječnica Anunnakija, trebala mu je u tomu pomoći. Uslijedili su brojni pokušaji i pogreške dok nije usavršena prava procedura. Jajnu stanicu izvađenu iz ženke primata Ea i Ninhursag oplodili su spermijem mladog astronauta. Oplođenu jajnu stanicu potom nisu vratili u maternicu ženke primata, nego - su je usadili u maternicu jedne astronautice. Naposljetku je dobiven savršeni model, i Ninhursag je oduševljeno uzviknula: Ja
sam ga stvorila - moje ruke su ga napravile! Podigla je u zrak
prvog Homo sapiensa - prvo dijete iz epruvete u povijesti Zemlje
- kako bi ga svi vidjeli .
Ali, kao i svi hibridi, ni novi Zemljanin nije se mogao samostalno razmnožavati. Kako bi došli do većeg broja primitivnih radnika, Anunnakiji su vadili jajne stanice iz ženki primata, oplođivali ih, i usađivali ih u maternice "božica rodilja", po četrnaest odjednom: tako se rađalo sedam muškaraca i sedam žena. Kad
su Zemljani počeli preuzimati rudarske poslove u jugoistočnoj Africi, Anunnakiji koji su radili u Mezopotamiji postali su ljubomorni:
i oni su zatražili primitivne radnike. Usprkos prigovorima Ee, Enlil je silom uzeo nekoliko Zemljana i doveo ih u E.DIN - Boravište pravednih u Mezopotamiji. Taj događaj spominje se u Bibliji:

Bog uze čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga
obrađuje i čuva.

Astronauti koji su došli na Zemlju bili su svo vrijeme zabrinutizbog problema dugovječnosti. Njihovi biološki satovi bili su usklađeni s njihovim planetom: vrijeme koje je potrebno njihovom planetu da jednom obiđe Sunce za njih je bila samo jedna godina životnog vijeka. Ali u jednoj takvoj godini Zemlja bi obišla Sunce 3.600 puta - što je predstavljalo vremensko razdoblje od 3.600 godina za sve životne oblike potekle sa Zemlje. Da bi zadržali svoje duge cikluse na bržem planetu Zemlji, astronauti su konzumirali hranu života i vodu života koju su donosili s matičnog planeta. U svom biološkom laboratoriju u Eriduu, čiji je amblem bio crtež isprepletenih zmija (sl. 54), Ea je pokušavao proniknuti u tajne života, razmnožavanja i smrti. Zašto su djeca astronauta rođena na Zemlji starjela mnogo brže od svojih roditelja? Zašto su primati živjeli tako kratko? Zašto je hibridni Homo sapiens živio mnogo duže od primata, ali ipak vrlo kratko u odnosu na pridošlice na Zemlji? Da li se radilo o utjecaju okoliša ili o urođenim genetskim osobinama? Obavljajući daljnje pokuse s genetskom manipulacijom na hibridima, i koristeći svoju spermu, Ea je razvio novi "savršeni model" Zemljana. Adapa, kako ga je Ea nazvao, je imao razvijeniju inteligenciju, stekao je vrlo važnu sposobnost razmnožavanja, ali ne i dugovječnost astronauta:

Boljim razumijevanjem
usavršio ga je...
Podario mu je poznavanje.
Dug život nije mu dao.

Tako su Adam i Eva iz Knjige Postanka primili dar ili plod ne samo znanja, nego i poznavanja - što je biblijski hebrejski izraz za snošaj u cilju rađanja potomaka. Ilustraciju ove biblijske priče nalazimo u drevnim sumerskim crtežima. Enlil je bio van sebe od bijesa kad je otkrio što je Ea učinio. Nikada nije postojala namjera da čovjek dobije sposobnost razmnožavanja poput bogova. Što dalje, upitao je - hoće li Ea čovjeku pokloniti i vječni život? Na matičnom planetu, Anu je također bio uznemiren.

"Ustavši s prijestolja, zapovjedio je:
'Neka dovedu
Adapu ovamo!' "

Strahujući da će na Nebeskom boravištu uništiti njegovog usavršenog čovjeka, Ea mu je dao savjet da izbjegava hranu i vodu koji će mu biti ponuđeni, jer će u njima biti otrov; Ovako ga je savjetovao:

Adapa,
Ti odlaziš pred Anua, vladara.
Otići ćeš putem prema nebu.
Kada gore na nebo stigneš,
i priđeš dverima Anuovim,
Tamuz i Gizida kraj dveri će stajati...
Oni će se obratiti Anuu;
Oni će učiniti da vidiš Anuovo dobrostivo lice.
Dok budeš stajao pred Anuom,
Kada ti ponude kruh smrti,
nećeš ga jesti.
Kada ti ponude vodu smrti,
nećeš je piti...

Zatim ga posla na put prema nebu, i gore na nebo on stiže.Kad je Anu vidio Adapu, bio je zadivljen njegovom inteligencijom
i količinom znanja o slici neba i Zemlje koje je usvojio od Ee. "Što ćemo s njim", upitao je svoje savjetnike, sada kad ga je Ea učinio posebnim, napravivši Shem za njega - dopustivši Adapi da putuje svemirskim brodom od Zemlje do Marduka? Odlučeno je da se Adapu trajno zadrži na Marduku. Kako bi mogao preživjeti, donesoše mu kruh života, a k tome i vodu života. Ali, zbog Einog upozorenja, Adapa je odbio jesti i piti. Kad je njegova zabluda otkrivena, bilo je prekasno; propustio je svoju šansu da stekne vječni život. Adapa je vraćen na Zemlju. Na tom putu, vidio je zastrašujuću veličanstvenost svemira, oči obzora neba do zenita neba.
Postao je vrhovni svećenik Eridua; Anu mu je obećao da će Božica liječenja ubuduće voditi brigu i o liječenju ljudskog roda. Ali najviši cilj smrtnika - vječni život - nije mu više bio dostupan. Od tog se vremena čovječanstvo počelo širiti. Ljudi više nisu bili samo robovi u rudnicima ili kmetovi na poljima. Sada su obavljali sve zadatke, gradili su kuće za bogove - mi ih nazivamo hramovima - i brzo su naučili kuhati, plesati i svirati za njih. Nije prošlo dugo, a mladi Anunnakiji, u nedostatku ženskog društva svoje vrste, počeli su spolno općiti s kćerima ljudi. Budući da su svi bili potekli iz istog početnog sjemena života, a čovjek je bio hibrid stvoren dodatkom esencije gena Anunnakija, muški astronauti i žene Zemljana otkrili su da su biološki kompatibilni;

"i djeca im se rode."

Enlil je promatrao razvoj događaja sa sve većom zabrinutošću. Izvorni smisao dolaska na Zemlju, osjećaj misije, predanost zadatku - izblijedjeli su i nestali. Činilo se da je Anunnakijima glavna briga bio lagodan život - i to još s rasom hibrida kao sluganima! Enlilu je naposljetku priroda ponudila priliku da stane na
kraj dekadentnim običajima i nemoralu Anunnakija. Zemlja je ulazila u novo ledeno doba, i ugodna klima se mijenjala. Dok je postajalo sve hladnije, bivalo je i sve suše. Kiše su bivale rjeđe, rijeka je bilo manje. Usjevi su slabo rađali i širila se glad. Čovječanstvo je trpjelo velike patnje; kćeri su skrivale hranu od svojih majki, majke su jele SVOJU djecu. Po Enlilovom nalogu, bogovi su se uzdržali od pomaganja ljudskom rodu: Neka pomru od gladi,
neka budu desetkovani, naredio je Enlil.
Na "Velikom dnu" - na Antarktici - ledeno doba također je izazivalo promjene. Iz godine u godinu ledena kapa koja je pokrivala kontinent na Južnom polu postajala je sve deblja. Pod rastućim pritiskom njene težine, na njenom donjem dijelu zbog trenja je rasla temperatura. Uskoro je ogromna ledena kapa počela plutati na klizavoj blatnjavoj bljuzgavici. Iz broda u orbiti oglašen je alarm: ledena kapa postala je nestabilna; sklizne li s kontinenta u ocean - enorman plimni val preplavit će cijelu Zemlju! To je bila realna opasnost. Na nebu, Dvanaesti planet ponovno se približavao točki križanja između Jupitera i Marsa. Kao i u prijašnjim slučajevima kad se približavao Zemlji, njegovo gravitacijsko privlačenje izazivalo je potrese i druge poremećaje na Zemlji, kao i u njenom kretanju. Sada je, prema proračunima, ovo gravitacijsko privlačenje lako moglo potaknuti skliznuće ledene kape, i preplaviti Zemlju globalnim potopom. Ni sami astronauti nisu mogli biti imuni na katastrofu tolikih razmjera. Dok su se obavljale pripreme za okupljanje svih Anunnakija u blizini svemirske luke, i dok su svemirski brodovi pripremani da ih prebace prije udara plimnog vala, približavanje kataklizme se pomoću lukavština cijelo vrijeme tajilo pred ljudskim rodom.
Bojeći se da bi gomila mogla nahrupiti na svemirsku luku, svi su se bogovi zakleli da će čuvati tajnu. A što se tiče ljudskog roda, Enlil je rekao - neka nestanu; neka sjeme Zemljana bude zbrisano s lica Zemlje. U Shuruppaku, gradu pod zapovjedništvom Ninhursag, odnosi između ljudi i bogova razvili su se do najvišeg stupnja. Tamo je, po prvi put u povijesti, čovjek postavljen na kraljevsko prijestolje. Dok su patnje ljudskog roda postajale sve teže,
ZI.U.SUD.RA (kako su ga zvali Sumerani) zatražio je pomoć od Ee. S vremena na vrijeme, Ea i njegovi pomorci potajno su Ziusudri i njegovom narodu dopremali ribu. Ali sada je u pitanju bila sama sudbina čovječanstva. Hoće li sav rad Ee i Ninhursag propasti i pretvoriti se u prah, kao što je to želio Enlil, ili bi sjeme ljudskog roda trebalo ostati sačuvano?
Djelujući samostalno, ali vodeći računa o svojoj zakletvi, Ea je u Ziusudri vidio priliku za spas čovječanstva. Sljedeći put kad je Ziusudra došao u hram moliti se i preklinjati, Ea je počeo šaptati iza paravana. Praveći se da razgovara sam sa sobom, Ea je Ziusudri dao hitne upute:

Sruši kuću, sagradi brod!
Napusti blaga, spasi svoj život!
Odreci se posjeda, sačuvaj živu dušu!
Na brod ponesi sjeme svega što je živo.
Taj brod ćeš sagraditi;
Njegove dimenzije bit će po mjeri.

Brod je trebao biti podmornica koja će moći roniti i podnijeti vodenu lavinu. Sumerski tekstovi sadrže dimenzije i druge opise strukture raznih paluba i komora, koji su tako detaljni da je prema njima moguće nacrtati brod, kao što je to učinio Paul Haupt. Ea je Ziusudri poslao i navigatora, koji je dobio nalog da brod usmjeri prema Planini spasenja, Araratu. Budući da je to najviša točka na Bliskom istoku, njegovi su se vrhovi trebali prvi
pojaviti nad površinom vode. Potop je došao kao što se i očekivalo. Pustošeći sve brže, stigao je s juga, potapajući planine, sustižući ljude poput bitke. Gledajući kataklizmu s visine, dok su kružili Zemljinom orbitom u svojoj letjelici, Anunnakiji i njihovi vođe shvatili su koliko su zavoljeli Zemlju i ljudski rod.
Ninhursag zaplaka... bogovi zaplakaše  s njom za kopnom... Anunnakiji, svi pokunjeni, sjeđahu i plakahu dok su se, gladni i promrzli, stiskali u svom raketoplanu.
Kad su se vode povukle a Anunnakiji počeli spuštati na Ararat, s oduševljenjem su otkrili da je sjeme ljudskog roda preživjelo. No, kad je stigao Enlil, razbjesnio se vidjevši da je živa duša umakla smrti. Tek je nakon preklinjanja Anunnakija i Einih nagovaranja promijenio mišljenje - ukoliko su namjeravali ponovno naseliti Zemlju, čovjekova pomoć bila im je nezamjenjiva.
I tako su Ziusudrini sinovi i njihove obitelji poslani da se smjeste na planinskim lancima kraj ravnice dviju rijeka, gdje će čekati da ravnica postane dovoljno suha da je mogu naseliti. Što se tiče Ziusudre, Anunnakiji

Život kao u bogova dadoše mu;
Vječni dah, poput božjeg, darovaše mu.

To su postigli tako što su njegov zemaljski dah zamijenili nebeskim dahom. Zatim su odveli Ziusudru, čuvatelja sjemena ljudskog roda, i njegovu suprugu, da prebiva na dalekom mjestu:
U Zemlji križanja, Zemlji Tilmun, Mjestu gdje Utu uzlazi, Postaviše ga da živi.
Sada je jasno da su sumerske priče o bogovima neba i Zemlje, o stvaranju čovjeka i o Potopu, bili izvor iz kojeg su drugi narodi drevnog Bliskog istoka crpili svoje znanje, vjerovanja i mitove.
Vidjeli smo kako su se vjerovanja Egipćana podudarala sa sumerskima, kako je njihov prvi sveti grad dobio ime po Anu, kako
je Ben-Ben podsjećao na sumerski GIR, i tako dalje.
Danas je, uglavnom, opće prihvaćeno da su biblijske priče o postanku svijeta i o događajima koji su prethodili Potopu sažeta hebrejska verzija sumerskih predaja. Biblijski junak Potopa, Noa, ekvivalentan je sumerskom Ziusudri (koji se u akadskoj verziji zvao Utnapištim). Ali, dok su Sumerani tvrdili da je junak Potopa učinjen besmrtnim, u Bibliji se ništa slično ne tvrdi za Nou. Henokovo obesmrćenje također se spominje tek s nekoliko riječi, za razliku od detaljne sumerske priče o Adapi, ili drugih tekstova koji govore o uznesenjima. Ali ta neobična biblijska šturost nije spriječila da se, tijekom tisućljeća, prošire legende o biblijskim junacima i njihovom boravku ili povratku u Raj.
Prema pradavnim legendama, sačuvanim u velikom broju verzija koje potječu od gotovo 2.000 godina starog djela naslovljenog Knjiga Adama i Eve, Adam je obolio nakon što je napunio 930 godina. Vidjevši svog oca kako boluje i pati, njegov sin Šet odlučio je otići do najbližih vrata Raja... te jadikovati i preklinjati Gospodina; možda će me uslišati i poslati svog anđela da mi donese plod za kojim si čeznuo - plod Stabla života. Ali Adam je, pomiren sa svojom sudbinom smrtnika, želio samo da mu se ublaže strašni bolovi. Zato je od svoje supruge Eve zatražio da zajedno sa Šetom ode u susjedstvo raja, i tamo umjesto za plod života moli za samo jednu kap ulja života koje curi sa stabla, "da me pomažete njime, ne bi li uminula ova bol." Učinivši kako je Adam zatražio, Eva i Šet stigli su do vrata raja i počeli preklinjati Jahvu. Konačno, pred njima se pojavio anđeo Mihael - samo kako bi obznanio da njihova molba neće biti ispunjena. "Adamovi dani su odbrojani", rekao je anđeo; njegova smrt neće biti spriječena ili odgođena. Šest dana kasnije,
Adam je umro. Čak su i Aleksandrovi povjesničari stvorili izravnu vezu između njegovih čudesnih pustolovina i Adama, prvog čovjeka
koji je živio u Raju, i koji je bio svjedok njegovog postojanja i njegove životvorne snage. U Aleksandrovom slučaju, ta je veza bio jedinstveni kamen koji je isijavao svjetlost: njega je, kaže priča, Adam iznio iz Rajskoga vrta, a zatim je kao nasljedstvo prelazio s koljena na koljeno, dok nije došao u ruke jednog besmrtnog faraona koji ga je poklonio Aleksandru.
Ova priča zvuči uvjerljivije kad se prisjetimo da postoji stara židovska legenda po kojoj je Adam iz Rajskoga vrta iznio štap pomoću kojeg je Mojsije izveo mnoga čuda, uključujući i razdvajanje voda Crvenog mora. Adam ga je dao Henoku, a Henok ga je dao svom praunuku Noi, junaku Potopa. Nakon toga se generaciju za generacijom prenosio po lozi Noinog sina Šema, sve dok nije došao do Abrahama (prvog hebrejskog patrijarha). Abrahamov praunuk Josip - koji se uzdigao do visokog položaja na faraonovom dvoru - donio ga je sa sobom u Egipat. Tamo je štap postao dio blaga egipatskih kraljeva, i na taj je način dospio u ruke Mojsija koji je odgojen kao egipatski princ prije nego što je pobjegao na Sinajski poluotok. Prema jednoj verziji, štap je
isklesan iz jednog komada kamena; prema drugoj, napravljen je od grane Stabla života, koje je raslo u Rajskom vrtu. Među ovim isprepletenim odnosima koji sežu do najstarijih vremena, postojale su također i priče koje povezuju Mojsija s Henokom. Židovska legenda, zvana Mojsijev uzlazak, kaže da kada je Gospodin pozvao Mojsija na brdo Sinaj i dao mu zadatak da Izraelce izvede iz Egipta, Mojsije se toj misiji opirao iz raznih razloga, uključujući njegov spor i neelokventan govor.
Kako bi uklonio njegovu stidljivost, Gospodin mu je odlučio pokazati njegovo prijestolje, anđele nebeske i njihove misterije. Zato je Gospodin zapovjedio Metatronu, anđelu odobravanja, da provede Mojsija kroz nebeske krajeve. Užasnut, Mojsije je upitao Metatrona: "Tko si ti?". A anđeo (doslovce: izaslanik) Gospodinov mu je odgovorio: "Ja sam Henok, sin Jeredov, tvoj predak." (U pratnji anđeoskog Henoka, Mojsije je proletio kroz sedam nebesa, i vidio Raj i Pakao; zatim je vraćen na brdo Sinaj, i prihvatio je svoju misiju.)
Na događaje u vezi s Henokom, te njegovim bavljenjem predstojećim Potopom i junakom Potopa, njegovim praunukom Noom, više svjetla baca još jedna drevna knjiga, Knjiga obljetnica. Nekada je također bila poznata i pod imenom Mojsijeva apokalipsa, jer ju je navodno napisao Mojsije na brdu Sinaj, dok mu je jedan anđeo diktirao povijest prohujalih vremena. (Znanstvenici, pak, vjeruju da je djelo sastavljeno u drugom stoljeću pr. Kr.)
Knjiga vjerno slijedi biblijsku priču iz Postanka, ali donosi više pojedinosti kao što su imena žena i kćeri pretpotopnih patrijarha. Također podrobnije govori o događajima koje je čovječanstvo proživljavalo u tim pretpovijesnim danima. Biblija nam kaže da je Henokov otac bio Jered (Silazak), ali ne i zašto se tako zvao. Knjiga obljetnica daje nam i tu informaciju. U njoj je rečeno da su Jereda roditelji tako nazvali, Jer u njegovim danima anđeli Gospodnji siđoše na Zemlju - oni koji se zovu Nadglednici - kako bi poučavali sinove ljudske, da hodaju Zemljom razumno i pravedno. Podijelivši ere na obljetnice, Knjiga obljetnica dalje govori da u jedanaestoj obljetnici Jered uze sebi ženu. Ime joj bijaše Baraka(Blistava poput munje), kći Rasujalova, kći brata njegova oca... i
ona mu rodi sina i nazva ga Henok. I on (Henok) bijaše prvi među ljudima rođenim na Zemlji koji nauči pismo, znanja i mudrosti, i koji zapisa znakove nebeske prema redu njihovih mjeseci, kako bi ljudi znali godišnja doba po redu mjeseci u njima. U dvanaestoj obljetnici, Henok se oženio Ednom (Moj raj), kćeri Danela. Ona mu je rodila sina Metušalaha. Nakon toga, Henok je bio s anđelima Božjim šest obljetnica godina, i oni mu pokazaše sve što je na Zemlji i sve što je na nebu... i on sve zapisa.
Ali tada su počele nevolje. Knjiga Postanka izvještava da prije Potopa opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli... Gospodin se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na Zemlji... i reče Gospodin:

"Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica Zemlje."

Prema Knjizi obljetnica, Henok je igrao određenu ulogu u ovoj promjeni raspoloženja Gospodinovog prema ljudima, jer je svjedočio o Nadglednicima koji su griješili s kćerima ljudskim; svjedočio je protiv sviju njih. I kako bi bio zaštićen od osvete grešnih anđela Božjih, on bi uzet od sinova ljudskih i prenesen
u Rajski vrt. Rajski vrt izrijekom je opisan kao jedan od četiri Božja mjesta na Zemlji, i u njemu se skriva Henok, a tamo je zapisao i svoje
Svjedočenje. Nakon toga je rođen Noa, pravednik koji je izabran da preživi Potop. Njegovo rođenje, koje se dogodilo u nemirnim vremenima kad su se sinovi božji upuštali u spolne odnose sa ženama smrtnika, izazvalo je bračnu krizu u obitelji patrijarha. Kao što nam govori Knjiga Henokova, Metušael uze ženu za svog sina Lameka, te ona zatrudnje i rodi Lameku sina. Ali kad je dijete - Noa - rođeno, nije sve bilo kao obično: Njegovo tijelo bijaše bijelo poput snijega i crveno poput ružina cvijeta, i kosa na njegovoj glavi i njegovi dugi uvojci bijahu bijeli poput vune, a oči mu bijahu predivne.
I kad je otvorio oči, obasja cijelu kuću poput sunca, i cijela kuća bijaše vrlo blistava.
I tada se on pridiže u rukama babice, otvori usta i poče razgovarati s Gospodinom pravednosti.
Zapanjen, Lamek otrča svom ocu Metušaelu, i reče:

Dobih neobična sina, drugačijeg od ljudi i nalik sinovima
Boga nebeskog. I priroda mu je drugačija, i nije nalik nama...
I čini mi se da nije potekao od mene, nego od anđela.

Drugim riječima, u sumnji da njegova supruga nije začela s njim nego s jednim od anđela, Lameku je sinula ideja: budući da je njegov djed Henok boravio među sinovima Božjim, zašto ne bi upitao njega za objašnjenje ove situacije? "A sad, moj oče", rekao je Metušaelu, "ja te molim i preklinjem da pođeš k svom ocu Henoku, i doznaš od njega istinu, jer on boravi među anđelima." Metušael je otišao kako ga je Lamek zamolio; stigavši do Božanskog prebivališta pozvao je Henoka i izvijestio ga o rođenju neobičnog dječaka. Nakon što se raspitao, Henok je Metušaela uvjerio da je Noa zaista pravi Lamekov sin, i da je njegov neobičan izgled predznak dolazećih događaja: Doći će do Potopa i  velikog razaranja koje će potrajati godinu dana, i samo će ovaj dječak, kojeg treba nazvati Noa (Predah), i njegova obitelj biti spašeni. Te buduće događaje, rekao je Henok svom sinu, pročitah u nebeskim pločama.
Naziv korišten u ovim drevnim, iako izvanbiblijskim spisima, za označavanje sinova božjih umiješanih u pretpotopne nestašluke, glasi Nadglednici. To je isti naziv Neter (Nadglednici) kojim su Egipćani nazivali bogove, i doslovno značenje imena Šumer, njihovog mjesta slijetanja na Zemlju.
Razne drevne knjige koje dodatno rasvjetljuju ove dramatične događaje u danima prije Potopa sačuvane su u nekoliko verzija koje su sve samo prijevodi (izravni i neizravni) izgubljenih hebrejskih izvornika. Ipak, njihovu su autentičnost u posljednjih nekoliko desetljeća potvrdila poznata otkrića svitaka s Mrtvog
mora, jer su među nalazima bili i fragmenti svitaka koji su nedvojbeno bili dio hebrejskih izvornika ovih memoara patrijarha

(Ne)podnošljiva lakoća postojanja

Naše postojanje je čudo koje uzimamo zdravo za gotovo.


Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa specijalno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška. Neki ljudi žive u uvjerenju da pravi život mora biti težak kako bi ga istinski osjetili, pa se pretrpaju kreditima, nerazumnim financijskim ulaganjima i zasnivanju obitelji onda kada na to nisu spremni. Neki su toliko usmjereni na lakoću da sve potencijalne "terete" ignoriraju, žele ostati djeca, ideal života vide u površnim odnosima i izbjegavanju odgovornosti.

U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, lakoću postojanja smo u mogućnosti sami stvarati. Točnije, ako si dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću. Mnoga opterećenja nastaju iz razloga tipa: ne znam se dobro organizirati ili ne znam što bih u vezi s nekim odnosima. Na taj način se u glavi talože planovi koji su klimavi, poludovršeni, zapinju o zamišljene prepreke i zahtijevaju stalno nove kalkulacije.

I tako, iznova i iznova, stvarnosti se oduzima na njenoj nepredvidivosti. Nepredvidivost u našim planovima nije predviđena i zato se pravimo kao da je ni nema. Ispustiti konce iz ruku? Prestati kontrolirati sustav? Prilično teško. Za mnoge ljude to graniči s nemogućim. Iako smo nikli u ovoj stvarnosti ne znajući zapravo kako, zamišljamo si da je držimo u svojim rukama i da je možemo ograničiti i upakirati svojim mentalno-emotivnim pregradama.

Naše postojanje je zapravo čudo koje uzimamo zdravo za gotovo, stalno iznova zaboravljajući da živimo ono što je u samom svom korijenu neobjašnjivo. A ako je neobjašnjiv korijen, onda je neobjašnjivo i drvo i plod. Možemo ponuditi svoje najbolje trenutne modele, ali svi su oni potrošni – nakon nekog vremena sveukupnost postojanja se počne prelijevati izvan poznatih granica i onda je opet pokušavamo obuhvatiti kao da se bojimo da bi nam negdje mogla pobjeći.

Zapravo, mi bježimo od nje, jer nam je njena nepredvidivost opterećujuća, pa imamo potrebu kreirati što čvršće ladice koje će je zadržati na mjestu. Jedino tako je možemo "posjedovati", jedino tako se možemo osjećati donekle sigurni. Imati stvari u svojim rukama, odlučivati, upravljati, razmontirati, proučiti djeliće mozaika koji ne znaju puno o cjelini.

Mnogim ljudima ogroman problem predstavlja prepuštanje. Tu vreba strah – prepustim li se, gdje ću se naći? No, ima i onih kojih koji imaju suprotan problem – toliko se prepuštaju "rijeci života" da ništa ne uspijevaju kreirati onako kako bi htjeli. Plan i program su nešto što se stalno rasipa, jer se asocira s teškoćama i problemima. Cilj je nešto nevrijedno pažnje jer se, po navici, i tako neće realizirati.

Ono što je jednoj osobi lakoća, drugoj je težina – priča je uvijek individualna. Poželimo li letjeti balonom, što više vreća s pijeskom odbacimo, to ćemo se više uzdići. Kako se tamo gore osjećamo ovisi o povjerenju u život i o osjećaju unutarnje sigurnosti – kako i gdje ćemo sletjeti?

Tomica Šćavina
Poticaj

Istina je da nitko ne zna kako je ili zašto svemir nastao. Nije jasno možemo li uopće i govoriti o stvaranju svemira, uzimajući u obzir da takav događaj može biti shvaćen samo s obzirom na vrijeme, a tu govorimo o rođenju samog prostorvremena. Svaka intelektualno poštena osoba priznat će da ne zna zašto svemir postoji. Znanstvenici, naravno, odmah priznaju svoje neznanje po tom pitanju. Religiozni vjernici ne. Jedna od veličanstvenih ironija religijskoga govora može se cijeniti po učestalosti kojom ljudi vjere uzdižu sebe zbog svoje poniznosti dok osuđuju znanstvenike i ostale nevjernike zbog njihove intelektualne arogancije. A zapravo, ako bi koga trebalo suditi zbog arogancije, onda je to religijski vjernik koji vjeruje: stvoritelj svemira zanima se za mene, voli me i nagradit će me poslije moje smrti; moja sadašnja vjerovanja, uzeta iz Biblije, ostat će kao najbolji iskaz istine do kraja svijeta; svi oni koji se ne slažu sa mnom, provest će vječnost u paklu... Prosječni kršćanin u prosječnoj crkvi slušajući prosječnu nedjeljnu misu dosegnuo je razinu arogancije jednostavno nezamislivu u znanstvenoj raspravi - a bilo je, istini za volju, nekih posebno arogantnih znanstvenika. Više od 99 posto vrsta koje su ikad hodale, letjele ili gmizale po ovoj zemlji, izumrle su. Sama ta činjenica isključuje inteligentni dizajn. Kada gledamo prirodni svijet, vidimo iznimnu složenost, ali ne vidimo optimalni dizajn. Vidimo bogatstvo, vraćanje i nepotrebne komplikacije; vidimo zbunjujuće nedjelotvornosti koje završavaju u patnji i smrti. Vidimo ptice koje ne mogu letjeti i zmije s karlicama. Vidimo vrste riba, daždevnjaka i rakova koji imaju nefunkcionalne oči jer su se nastavili razvijati u mraku tijekom milijuna godina. Vidimo kitove kojima izrastu zubi u vrijeme razvoja fetusa, samo da bi ih kao odrasli apsorbirali. Takva bića našeg svijeta krajnje su zagonetne prirode ako je Bog stvorio sve vrste života na Zemlji “inteligentno”, no postojanje nijednog od tih bića ne zbunjuje kad se na njih gleda očima evolucije. Biolog J. B. S. Haldane navodno je bio rekao da ako postoji, Bog gaji “neobičnu nježnost prema kukcima opnokrilcima”. Čovjek bi očekivao da će zapažanje tako razarajuće poput ovoga zatvoriti knjigu o stvaranju za sva vremena. Istina je da premda sada postoji oko 350.000 poznatih vrsta kukaca opnokrilaca, poput žohara, Bog, čini se, pokazuje još veću ljubav prema virusima. Biolozi procjenjuju da postoji najmanje deset sojeva virusa za svaku vrstu životinja na zemlji. Mnogi su virusi dobroćudni, naravno, a neki stari virusi mogli su igrati važnu ulogu u pojavljivanju kompleksnih organizama. No, virusi su skloni tome da iskoriste organizme poput tebe i mene kao svoje posuđene genitalije. Mnogi od njih napadaju naše stanice samo da bi ih razorili, razarajući usput i nas - strašno, bez milosti, bezdušno. Viruse poput HIV-a, kao i širok spektar bakterija, možemo vidjeti kako se razvijaju točno pred našim nosom, razvijajući otpor na antivirusne i antibiotske lijekove na našu štetu. Evolucija, međutim, i predviđa i objašnjava te činjenice; Knjiga Postanka to ne čini. Kako zamišljate da vjera nudi najbolju procjenu tih stvarnosti ili da sugerira dublji, milosrdan razlog sveznajućeg bića? Naša vlastita tijela potvrđuju mušičavost i nesposobnost stvoritelja. Kao embriji, imamo repove, škrge i cijeli kaput majmunskog krzna. Srećom, većina nas izgubi te očaravajuće dodatke prije rođenja. Taj čudan slijed morfologije bez muke je protumačen evolucijskim i genetičkim terminima, no potpuna je tajna ako smo proizvod inteligentnog dizajna. Muškarci imaju mokraćovod koji ide ravno kroz prostatu. Prostata ima tendenciju povećanja tijekom života. U skladu s tim, većina muškaraca starijih od 60 godina može svjedočiti da u najmanju ruku jedan dizajn na Božjoj zelenoj zemlji teško da je poželjan. Ženska zdjelica nije tako inteligentno dizajnirana kao što bi mogla biti da pomogne u čudu rođenja. Zbog toga svake godine stotine tisuća žena podnosi produženi i komplicirani porod koji završava kao kila poznata kao porođajna fistula. Žene u svijetu u razvoju, koje pate od takvog stanja, postaju nesposobne da zadrže mokraću, a njihovi muževi ih često napuštaju i protjerane su iz svojih zajednica. Populacijski fond Ujedinjenih naroda procjenjuje da više od dva milijuna žena živi danas s fistulom. No, fistula se liječi jednostavnim kiruškim zahvatom, a ne molitvom. Dok mnogi vjernici izgledaju uvjereni da molitva može izliječiti mnoge bolesti (usprkos onome što pokazuju najbolja znanstvena istraživanja), čudno je da se uvijek vjeruje da molitva pomaže za bolesti i ozljede koje se same iscjeljuju. Nitko, na primjer, ne očekuje da će amputiranom ponovno izrasti ud koji nedostaje. Zašto ne? Kod salamandera se to događa rutinski, pretpostavljamo bez molitve. Ako Bog odgovara na molitve - ikada - zašto ne bi povremeno iscijelio amputiranog? Primjeri neinteligentnog dizajna u prirodi su tako brojni da bi se cijela knjiga mogla napisati jednostavno nabrajanjem. Ja ću sebi dopustiti samo još jedan primjer. Ljudski dišni i probavni trakt dijele malu cijev uz ždrijelo. Samo u Sjedinjenim Državama taj “inteligentni” dizajn dopremi svake godine desetke tisuća djece na hitnu pomoć. Njih nekoliko stotina se uguši. Mnogi drugi poslije pate od nepopravljive ozljede mozga. Kojem milosrdnom razlogu to služi? Naravno, možemo smisliti neku milosrdnu svrhu: možda roditelji te djece trebaju dobiti kakvu lekciju, možda je Bog pripremio specijalnu nagradu na nebu za svako dijete koje se uguši poklopcem na bočici. Problem je, naravno, što se takva zamišljanja mogu povezati s bilo čime u svijetu. Koja se strašna nezgoda ne može tumačiti na taj način? I zašto bismo uopće razmišljali na takav način? Zar je imalo moralno misliti na takav način?

Zašto bi nas "Bog" stvorio nesavršene? Sam Harris
"Letter to a Christian Nation"