Da li smo ikad pomislili na smrt?

Niko nikada ne pomislja da ce se zateci s pokojnicom u narucju i da vise nece videti lice cije pak ime pamti.Niko nikad ne pomislja da ce iko umreti u najnezgodnijem trenutku,iako se to upravo sve vreme desava,nego mislimo da niko nece nepredvidjeno umreti pored nas.Cesto se prikrivaju cinjenice ili okolnosti;i zive,a i onoga ko umre-ako stigne da shvati-neretko je sramota od oblika moguce smrti i njenih vidova,takodje i od uzroka.
Pokvarene skoljke,cigareta upaljena dok se tone u san koja pali carsave,ili jos gore,vunu nekog cebeta;okliznuce pod tusem-potiljak-a vrata kupatila zakljucana,grom koji obara stablo u sirokoj aveniji a to stablo prilikom pada gnjeciili odrubljuje glavu slucajnog prolaznika,mozda nekog stranca;umreti u soknama ili u berbernici sa velikom portiklom oko vrata,ili u javnoj kuci ili kod zubara;ili dok covek jede ribu pa se zadavi koscicom,umreti od zagrcnutosti poput dece cija majka nije tu da im stavi prst u grlo i spase ih;umreti na pola brijanja,s jednim obrazom punim sapunice,a bradom za vjeki vjekov vec nejednakom ako niko ne primeti pa iz samilosti dovrsi posao;a da i ne govorimo o najnedolicnijim trenucima postojanja,o onim najskrovitijim,o onima o kojima se i ne govori izuzev u pubertetu jer izvan njega vise nema izgovora,mada ima i onih koji ih se doticu ne bi li izvalili neku duhovitost koja nikad nije duhovita.
Ali ma smrt je jeziva,kaze se za neke smrti;ali ma smrt je smejurija,takodje se kaze sred kikotanja.
Kikotanje potice otuda sto se govori o konacno upokojenom neprijatelju ili o nekome veoma udaljenom,o nekome ko nam se zamerio ili ko odavno boravi u proslosti,o nekom rimskom caru,o nekom cukundedi,ili pak o nekom mocniku u cijoj se rogobatnoj smrti jedino vidi jos uvek zilava,jos uvek ljudska pravda koju u sustini prizeljkujemo svima pa i nama samima.
Kako se radujem toj smrti kako mi je zao zbog nje,kako je slavim.Ponekad je za smejanje dovoljno da pokojnik bude neznanac o cijem neizostavno smesnom udesu citamo iz novina,jadnicak, kaze se kroz smeh,smrt kao prikazivanje ili predstava onoga o kome je vest ,price koje se pricaju ili citaju ili cuju dozivljene kao pozoriste,uvek ima neki stepen nestvarnosti u onome o cemu nas obavestavaju,kao da se nikad nista ne desava do kraja,cak ni ono sto nam se desava a ne zaboravljamo.
Cak ni ono sto zaboravljamo.


''Sutra u boju misli na mene''
Xavijer Marijas

… Oh, molim vas, nemojte da me gledate sa tolikim negodovanjem. Zar ne mislite da ce toga biti sasvim dovoljno u nedeljama, mesecima i godinama koje dolaze? Pustite me na miru. Stavite su u moje pantoufles. Da li biste se vi odrekli svoje ljubavi, dostojanstveno sišli sa scene, postali pastir i za utehu svirali tužnu muziku na frulici dok raštrkano stado koza mljacka socnu travu? To se nikako ne radi. Nikada se nije tako radilo. Slušajte, ako odete i postanete pastir, nikada je zapravo i niste voleli. Ili vam se više dopada taj melodramaticni potez. Ili koze. Možda glumeci zaljubljenost jednostavno cinite mudar potez u karijeri koji vam dopušta da se preorijentišete na stocarstvo. Ali, u tom slucaju je niste voleli.
... Ljubav - ili ono što ljudi zovu ljubavlju - samo je nacin da naterate ljude da vas posle seksa zovu Dušo.
Novac, cini mi se, mnogo bolje teši nego filotofijau razmišljanjima o tome koliko ce neko živeti.
Ja sam materijalista. Ako niste budisticki kaluder, šta vam drugo preostaje. Dva velika verovanja koja vladaju svetom u ovom veku - kapitalizam i komunizam - jesu materijalisticka samo što je jedno bolje od drugog, kao što su pokazali skorašnji dogadaji. Covek voli robu široke potrošnje, uvek ju je voleo, uvek ce je voleti. Bolje bi nam bilo da se naviknemo na to. I ljubav prema novcu nije koren sveg zla vec polazište za srecu vecine ljudi, uteha za vecinu ljudi. On je mnogo pouzdaniji od ljubavi.
...Život ume da bude pravi skot cak i prema najboljim ljudima, Pogledajte se u ogledalo i recite zdravo, i Život je konga: prikljuci se masi! Prevodenje mracnih dubina ljudskog duha u obrok od jednog intelektualnog zalogaja za ljude mrtvog mozga...
Novac je, kolio sam shvatio, moralno neutralan. Može da se upotrbi za dobro, može da se upotrebi za loše. Možemo da kritikujemo one koji se na neki nacin bave novcem, baš kao što to možemo da uradimo s onima koji se na neki nacin bave ljubavlju, ali novac i ljubav same ne možemo kritikovati.
Ljubav pricinjava vece zadovoljstvo nego brak, na isti nacin na koji su romani zabavniji od istorije

DŽulijan Barns - Troje

 "Znam da si to ti…znam po svijetu koji zamre kad me zagrliš."

Ljubav je uvek nova.Nije vazno da li volimo jednom,dvaput,deset puta u zivotu-jer se stalno suocavamo sa situacijom koju ne poznajemo.Ljubav nas moze odvesti u pakao ili u raj,ali uvek nas negde odvede.Treba je prihvatiti,jer je ona osnova naseg postojanja.
Treba traziti ljubav,ma gde ona bila,cak i onda kada ona podrazumeva,sate,dane,nedelje razocarenja i tuge.
Jer onog casa kada krenemo u potragu za ljubavlju,i ljubav takodje polazi nama u susret.
I spasava nas.

Paulo Koeljo

Nazalost sam nasla samo na engleskom

Novalis  (Georg Philipp Friedrich Freiherr von Hardenberg) - Hymns to the night

Treća himna

Once when I was shedding bitter tears, when, dissolved in pain, my hope was melting away, and I stood alone by the barren mound which in its narrow dark bosom hid the vanished form of my life -- lonely as never yet was lonely man, driven by anxiety unspeakable -- powerless, and no longer anything but a conscious misery. -- As there I looked about me for help, unable to go on or to turn back, and clung to the fleeting, extinguished life with an endless longing: -- then, out of the blue distances -- from the hills of my ancient bliss, came a shiver of twilight -- and at once snapt the bond of birth -- the chains of the Light. Away fled the glory of the world, and with it my mourning -- the sadness flowed together into a new, unfathomable world -- Thou, Night-inspiration, heavenly Slumber, didst come upon me -- the region gently upheaved itself; over it hovered my unbound, newborn spirit. The mound became a cloud of dust -- and through the cloud I saw the glorified face of my beloved. In her eyes eternity reposed -- I laid hold of her hands, and the tears became a sparkling bond that could not be broken. Into the distance swept by, like a tempest, thousands of years. On her neck I welcomed the new life with ecstatic tears. It was the first, the only dream -- and just since then I have held fast an eternal, unchangeable faith in the heaven of the Night, and its Light, the Beloved.

Muškarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodreden opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu vecina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuce crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncana jutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundao majuci se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodak Sava Damjanovic, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti ga istom zacudeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beci se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružicast baburast nos i vreci:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju daje žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali cak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaca! I drugi su ljudi ležali u bihackoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i cuti, ne kvari mi unucadi.
A unucad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko ce nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trže i zacudeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to cuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tacno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neocekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pride sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuce me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro placuci otklipsao sam toga dana kuci i šmrcajuci ispricao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Šta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje receno, budalom! Dotle li smo došli? I još reci da vuk nije zelen vec nekakav... hm! E, to ne može tek tako proci.
Sjutradan, pušuci poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom djecurlijom razgalamio se na uciteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima muku mucim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom nauciš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a mi daci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Vec sljedeceg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
– A ti, jezicko, nek te ja još jednom cujem da blejiš kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tice kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da cutiš, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rodaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.


Branko Copic

"Svaka je zemlja zemlja i svejedno je gde čovek seje. Prava je zajednica kada se čovek i žena izmešaju."
    "Svaki čovek i svaka žena?" upita Petar i umalo se od čuđenja ne obrnu.
    "Žena je urna blaženstva", reče Simon. " A ti, kao svaki smetenjak, jednako zatvaraš uši kako ih ne bi zagadio hulom, i sklanjaš pogled ili bežiš kad nemaš šta da odgovoriš."
    Tu sledi duga teološka rasprava o Elohimu, o kazni, o kajanju, o smislu života, o odricanju, o duši i telu, sve to izmešano skolastičkim dokazima i citatima na hebrejskom, grčkom, koptskom i latinskom.

    "Duša je alfa i omega", zaključi Petar. "Dobro je ono što godi Bogu."

    "Dela nisu dobra ili loša po sebi", reče Simon. "Moral određuju ljudi a ne Bog."

    "Dela milosrđa jesu zarok večnosti", reče Petar. "Čuda su dokaz za one koji još sumnjaju."

    "Može li vaš Bog da popravi oštećenje jedne device?" upita Simon, pogledavši svoju pratilju.

    "On ima duhovnu moć", reče Petar, očigledno zbunjen tim pitanjem.

    Sofija se smeškala dvosmisleno.

    "Da li ima, hoću da kažem, fizičku moć?" nastavi Simon.

    "Ima", reče Petar bez oklevanja. "Onaj koji je izlečio gubavce, onaj koji je..."

    "... Pretvorio vodu u vino et caetera et caetera", prekide ga Simon.

    "Da", nastavi Petar. "Njegov zanat su čuda i ..."

    "Mislio sam da je njegov zanat stolarstvo", reče Simon.

    "I milosrđe", reče Petar.

    Najzad, razljućen zbog tolike Petrove tvrdoglavosti i upornog pozivanja na Njegova čuda, Simon reče:

    "Mogu da učinim čuda kao taj vaš Nazarećanin."

    "Lako je to reći", uzvrati Petar i glas mu zadrhta.

    "On je naučio na egipatskim vašarima razne veštine", reče jedan od Petrovih učenika. "Treba se pribojavati podvala."

    "I vaš je Nazarećanin – kako se ono zvaše? – mogao da nauči egipatske magije", reče Simon.

    "Čudo se zbilo više puta", reče Petar.

Danilo Kis

Ako ste imali hrabrosti da sebi postavite neki cilj mozete ga skoro uvek i ostvariti - ali ponekad krcenje puta do njega biva i bolno iskustvo.
Tako se i meni dogodilo.Kada sam imao 17 godina,slomio sam svom ocu srce.On je od svog veoma prosecnog dohotka ustedeo dovoljno para da bi me poslao u koledz da postanem pravnik;posle 90 dana bio sam ponovo kod kuce i saopstio mu da sam morao da napustim studije- i tada sam ga prvi put video da place.Sa suzama u ocima rekao je: "Sine,uvek cu te voleti,mada nikada neces nista vredeti."
-To je bio prvi motivacioni govor koji mi je bio upucen.Kada sam izasao iz sobe,u meni je kljucalo nesto sto bas nije svako imao prilike da oseti.
Ja nisam samo zeleo - Ja sam morao da uspem.

Tom Hopkins

Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smjela unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajanstveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
- Pa dasta je nego ziv - mirno kaze djed.
- Sat ziv?! - zabezekne se Sava.
- Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
- Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godine lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
- Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobozno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, bice pazeno k'o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
- Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
- Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, lazi samo.
- Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.

Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
- Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znas ga naviti, velis?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mjesecom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.


Branko Copic

Poeticno i misaono, divno.

What is life if full of care we don't have time to stand and stare.Davis