Occultism i Magija u natalnoj karti. :: Astrologija ~ Numerologija ~ Ezoterija

Ezoterija i okultno

Pojmovi ezoterija i okultizam međusobno su usko povezani, ali unatoč mnoštvu zajedničkih sastavnica, ne mogu se između sebe potpuno izjednačiti. Riječ je o dvjema različitim stvarima. Povijesno gledajući ti pojmovi se vremenski javljaju dosta kasno, dok kao religiozne zbiljnosti postoje od samih početaka.

Ezoterija je složeniji pojam od okultizma, pa ću prvo objasniti pojam okultizma tj. okultnog.

Naziv okultno dolazi od latinske riječi occultus, a znači nešto skriveno, tajno, u širem smislu iznimno, neshvatljivo, neproniknuto, nerazumljivo. Riječ je prvi put upotrijebio liječnik iz Koelna Cornelius Agrippa u knjizi De occulta philosophia, objavljenoj 1533., a koja predstavlja najpoznatiji traktat o magiji u renesansi. Agrippa u knjizi iznosi svoja nastojanja da pronikne tajne prirode i života, više pod vidom umijeća, učinaka i djelovanja, nego teorije i učenja. Okultizam je tu izjednačen s praktičnom magijom, pa se bavi odnosima između niže prirode i nebeskih tijela, utjecajem planeta, tajnih brojeva, svezama mikrokozmosa i makrokozmosa, moćima slika, otrovanjima duše, načinima gatanja, sredstvima vraćanja i liječenjem opsjednuća. Riječ okultizam prvi je put izrijekom spomenuo, ne samo okultno kao do tada, poznati francuski vrač Constant, koji je dobio «inicijacijsko» ime Eliphas Levi, inače pisac brojnih magijskih tekstova, obrednih scenarija i utemeljitelj brojnih «okultističkih crkava«. Okultizam bi bilo sve ono što ljudi poduzimaju kako bi se domogli tajnih moći, položenih i skrivenih u svemiru. Okultizam često uvire u magiju i s njom se poistovjećuje. Da bi se postigao cilj i došlo do tih moći, valja dobro poznavati razne magične tehnike i teurgične postupke pučkog značenja. Na "nižoj" razini njima se bave, jednako u povijesti kao i danas, astrolozi, čarobnjaci, gataoci, iscjeljitelji, vidovnjaci, parapsiholozi, demonolozi i drugi neobični ljudi, koji svakodnevno zarađuju svoj kruh prodavajući obmane i opsjene lakovjernim ljudima. Na «višoj» razini okultizam obavezno obuhvaća složenije i ozbiljnije pojave: spiritizam, telepatiju, hipnozu, telekinezu, levitaciju, čija su objašnjenja funkcioniranja mnogo teža od onih pučkog praznovjerja. Tako razlikujemo pučki i »razvijeni« okultizam.

Ezoterizam se nadovezuje na tu drevnu okultnu baštinu i nad njom nadograđuje velike, učene sustave i apstraktne spekulacije, bliže filozofiji nego religiji. Ezoterizam dolazi od grčke riječi esoterein, a znači izvanjski put u unutrašnjost ili općenito unutrašnjost. On je istodobno oblik spoznaje, svjetonazor i način djelovanja. Po njemu istinska se spoznaja ne stječe analitičkim umom ili znanstvenim istraživanjem, nego unutarnjim prosvjetljenjem, vidovitošću i uvođenjem u tajni duhovni nauk. Propovijeda skup načela i učenja koja pretpostavljaju jedinstvo svemira i povezanost svega u njemu. Glede načina djelovanja posudio je bogatu tradiciju »razvijenog okultizma« Put ezoterizma je jasan: ulazi u vlastitu nutarnjost kako bi preko spoznaje dopro do posebnog oblika prosvjetljenja i osobnog spasenja. Za to je potreban strogi inicijacijski postupak. Ezoterizam se prema religijama postavlja superiorno, iznad i s onu stranu njih, jer postoji nauk što je svim religijama zajednički, ali i nadređen. Jedni za taj tajni nauk znaju, a drugi ne (ali danas postoji tendencija da se «tajni nauk» sve više nudi na tržištu religijskih i pseudoreligijskih «proizvoda»). Postoji obična i svakidašnja spoznaja, ali na višoj razini punija i savršenija spoznaja. Zato se religija razlikuje od tajne mudrosti. Ezoterično učenje govori da samo mudrost spašava, a ne vjera, čim se ezoterizam izjednačava s gnozom.

Razlike ezoterije i okultizma

Ezoterizam je više sustav i ideologija, a okultizam zbroj činjenica, umijeća i djelovanja. Postoji i obratno stanje: u širem smislu svaki ezoterizam nužno uključuje i okultizam, jer svoj duhovni upliv širi na cijelu prirodu i svemir. M. Eliade smatra da su ezoterija i okultizam dvije grane istog stabla. Neki smatraju da je ezoterija teorija, a okultizam praksa. Podjela na ezoterizam i okultizam ušla je u uporabu tek koncem XIX. st. po kojoj je ezoterizam sustav filozofsko-religijskih vjerovanja na kojem se zasnivaju sve okultne tehnike i praksa.

Danas su religiolozi sve skloniji, zbog uske povezanosti i teškoća u razdvajanju ezoterije i okultizma, uporabi zajedničkog i zbrojenog naziva: ezoterično-okultna religioznost.

Povijest ezoterije i okultizma

Ta se povijest može podijeliti u tri relativno neovisna razdoblja:

1. Ezoterično-okultna religioznost (EOR) u arhaičnim narodima i velikim nekršćanskim religijama svijeta. Počinje mitskim tumačenjima i magijskim ritualima u dvama tipovima tajnih inicijacija mladića solarnim i lunarnim nadahnućima kod totemističkih lovaca ratnika i matrijarhatskih biljogojaca, koji se onda međusobno spajaju u primitivna tajna društva sastavljena jedino od muškaraca. Inicijacija predstavlja neku vrst uvođenja u »svete znanosti«. U daljnjem razvoju se pojavljuje šamanizam ili spiritistička magija. Šaman je stručnjak za duše, vidovnjak, iscjeljitelj, liječnik, čarobnjak iznimna ugleda i učinka. Šamanizam je najstariji oblik religije uopće. Uz šamanizam treba navesti i astrologiju, kao drugu najstariju pojavu magično-religijske kuture u predkršćanskom svijetu. Svećenici su proricali kraljevima ratne ishode i gospodarske uspjehe. Dvije su astrološke teorije tada bile prisutne: mezopotamska, s lunarnim shvaćanjem, i egipatska, sa solarnim. Grčki duh je spojio obje tradicije i izgradio pitagorejsku astronomsku geometriju ili dao prinos astrološkom politeizmu. Okultno daje astrologiji ezoterični smisao. Treća pojava magično-religijske kulture je alkemija, grana okultizma i sustav ezoterizma koja svoj procvat doživljava u renesansi. Svo znanje o alkemiji treba prenositi u strogoj tajnosti odabranim i iznimnim pojedincima tajnim jezikom, posve nerazumljivim narodu i neupućenima. Nositelji te arcane artis su ljevači i kovači. Druga karakteristika alkemije jest potraga za Kamenom mudraca koji može liječiti u veoma kratkom vremenu. Alkemičari su i čarobnjaci: mogu postati nevidljivima, letjeti bez potpore i postizati magične učinke. Oni mogu gospodariti prirodom, promijeniti oblike stvari i njihov izgled, ući u plamen vatre, biti ubijeni bez nastupa smrti i sl. Alkemija, šamanizam i astrologija glavni su izvor budućeg ezoterizma i okultizma.

2. Razdoblje kršćanstva i iz njega proizašli pokreti i sinkretističke hereze
U ovom razdoblju je izraslo najgušće raslinje ezoterzma i okultizma. Kao posljedica susreta kršćanstva s gnozom nastaje gnosticizam, koji izjednačava spoznaju, gnosis, sa spasenjem, što je klasični oblik teozofije. Spasavajuća spoznaja nije racionalna, nego prolazi kroz iskustvo prosvjetljenja i neka je vrst obnove izgubljenog jedinstva s božanskim. Ta spoznaja je ezoterična, njezin predmet zaokupljenosti je čovjekov skriveni ili «tajni» Ja, zato su gnostici izabranici, mudraci, posjednici istine i spasenja. Glavno je spoznati istinu, a ne uzvjerovati u nju, po čemu se gnosticizam i kršćanstvo u bitnom razilaze. U te ezoterične pokrete spada i neoplatonizam i hermetizam, podrijetlom iz Egipta, te tekstovi Hermesa Trismegistosa u njegovom glavnom djelu Corpus Hermeticum, zbirci tekstova o astrologiji, magiji i alkemiji. Zatim, tu spadaju tzv. Vjernici ljubavi, mitologija o kralju Arturu i Gralu, duhovnim Templarima i tajnim predajama. Važna osoba tog razdoblja je Paracelsus koji stvara pod utjecajem neoplatonizma, alkemije i kršćanske mistike. Treba spomenuti i talijansku renesansnu misao o ezoteriji i okultnome: kršćanski kabalisti čitaju Bibliju metodom židovske ezoterične tradicije; Pico della Mirandola, koji uz gnozu, alkemiju i magiju misli da može ostati pravovjerni kršćanin. Jakob Bohme, najpoznatiji kršćanski ezoterist, piše De signatura rerum i Questiones Theophicae. U njima traži ono što je najskrivenije: Božju bit i tajnu pada ljudskog roda u Edenskom vrtu. Utječe na mističara Angelusa Silesiusa i pijetističku školu, njemački romantizam i idealizam. Zadnji predstavnik tog europskog ezoteričnog miljea je Emanuel Svvodenborg. On vjeruje da Bog preko njega šalje ljudima poruke, «vidio» je raj i pakao, anđele i demone. Za njega je priroda nešto doista živo, produhovljeno, osobno, slično uvećanom ljudskom biću. Svojom idejom o Novoj crkvi utro je put ključnoj zamisli New Agea o smjeni razdoblja izlaskom iz astrološkog znaka Ribe i ulaskom u astrološki znak Vodenjaka. Na Svvodenborga se pozivaju svi vodeći okultistički pokreti, jer u njemu vide svog najslavnijeg preteču i svoje najbolje teorijsko opravdanje. Gnostički učitelji, renesansni znatiželjnici, te Jakob Bohme i Emanuel Swedenborg, vidovnjak i duhovni zanesenjak, tvore klasičnu europsku ezoteričnu tradiciju.

3. XIX. i XX. stoljeće. Tek u XIX. i XX.st. događa se eksplozija ezoterizma i okultizma. Okultistička religija nadvladava ezoteričnu samosvojnost, antikršćanstvo i ratnička retorika se pojačavaju i tako se stvara rascjep između klasičnog ezoterizma i moderne ezoterije. Javljaju se neki važni autori: u Rusiji V. Solovjev, u Engleskoj Kingsford koji Krista prikazuje kao vrhovni ezoterični princip. Francuska, ipak, prednjači u promicanju i širenju okultnih znanosti, tako Ballanche zagovara isključivo unutarnji misticizam, androginu narav ljudskih bića, politeizamiteozofiju.

Godine 1875. utemeljeno je teozofsko društvo u SAD-u od strane Jelene Petrovne de Hahn, H.R Blavatskv, Henrva S. Olcotta, W. Q. Judgea i drugih. Teozofija je zapravo ezoterijska škola, utemeljena na najstarijim »sakralnim« baštinama, pa i onima priopćenim putem medija što ih A. Besant donosi u knjizi Tajna učenja. Ona shvaća tijelo kao karnalno, astralno, duhovno i eterično. Teozofija je bliža ezoterizmu pa je privukla malo sljedbenika, dok je spiritizam privukao mnoštvo znatiželjnika. Teozofi su radili na sjedinjenju istočnjačkih i zapadnjačkih tajnih prinosa, te je teozofija postala novovjeki sinkretistički religiozni pokret sličan gnosticizmu, i kao takav stepenica prije i bitan izvor New Agea. No, ubrzo je cijeli pokret osjetno počeo davati prednost hinduizmu, pod utjecajem A. Besant, jedne od predsjednica Društva. To je dovelo do rascjepa i osnivanja nove skupine koja će se prozvati antropozofskim društvom. Od tada imamo dva pokreta i misaona tijeka: teozofiju i antropozofiju.

Na čelo antropozofskog pokreta dolazi Rudolf Steiner, koji razvija ideje karme, samsare i reinkarnacije i na taj način se još više udaljuje od kršćanskog ezoterizma svoje učiteljice H. Blavatsky. Steiner posebnu pozornost posvećuje medicini i programiranom plesu, koji sa svojim ritmičkim pokretima, uz odgovarajuću glazbu, treba zapaliti u ljudima zaspale, nepoznate, skrivene moći, što je njegov trajni program ostvaren u vvaldorfskoj pedagogijskoj školi. Antropozofija nema za cilj spasenje duše, nego rasvijetljenje i poučavanje ljudskog duha. Zato koristi sve ljudske sposobnosti: pjesništvo, glazbu, plastične umjetnosti, matematiku, biologiju, astronomiju, medicinu i poljoprivredu. Antropozofija nije nikad imala većih odjeka i brojnije pristalice, ali je ipak poznata, daleko više po »pedagogijskim uspjesima« nego po ezoterijskom učenju.

Tu treba spomenuti i disidente od europske teozofijske baštine A. Baileva i J. Kri-šnamurtija. A. Bailev najavljuje tri događaja: dolazak Novog doba - New Age, povratak Isusa Krista, te uspostavljanje samo jedne svjetske religije. Tako je ona neposredni preteča New Agea. Krišnamurti, indijski teozof, naučava duhovnost oslobođenu od svih naličja i ustroja, čak i od pukog simbolizma, čime se uzdiže iznad svakog teozofizma, što je osobina i samog New Agea, koji u sebe usisava čitav mogući spektar različitih učenja, novih religijskih pokreta i «tehnika», slažući ih u mozaik svojeg sinkretističkog pogleda na duhovnost i na svijet.

Kao zadnje navest ću spiritizam, pokret na čelu kojeg je bio A. Kardec, pisac Knjige duhova i drugih spisa. Spiritizam bi po njemu trebao biti treća objava poslije Starog i Novog zavjeta. Zato je i bio snošljiv prema katolicizmu, što se ne bi moglo reći za njegove sljedbenike. Spiritizam se definira kao tehnika komuniciranja s duhovima putem medija, koristeći stanje transa hipnotičkog tipa, a danas je prisutan u postmodernom pojmu channelinga.
izvor