Neverbalna komunikacija - 1. dio


Komunikacija je jedna od osnovnih potreba u ljudskoj egzistenciji, a može biti definirana kao prijenos ili razmjena informacija između pošiljatelja koji želi nešto priopćiti neku obavijest i primatelja čije je zadaća dekodirati istu.  Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jest mogućnost komuniciranja.

Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne. Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi.
Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, uz neke uvjete, što god bilo, ako za primaoca poruke imaju neka značenja, odnosno dekodiraju se u "značenje". Jasno je da će karakteristike primaoca, kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku.

No kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Namjere i svjesnost osobe koja prenosi poruku nisu nužni preduvjeti, budući da neverbalno često prenosimo i ono što ne želimo, ili ne namjeravamo otkriti o sebi.
Neke su naše radnje mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni. Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne na glas. Kad "emitiranje raspoloženja" postaje svjesno, ono se može kontrolirati.

Neverbalno komuniciranje vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.
Osjećanje i izražavanje emocija je integralan dio života.  Emocije su vezane sa  ljudskim ponašanjem. Ako niste sigurni kako se osjećate, ali shvaćate da se ponašate na način koji šalje jasnu poruku, iz vašeg ponašanja možete shvatiti kako se osjećate. Primjerice, ako razgovarate s nekim prijateljem i pritom imate ljutit izraz lica, to može niti zato što ste  ljuti ili nezadovoljna sa tom osobom bez da ste toga svjesni.
Velik dio neverbalnog komuniciranja prelazi sve međunarodne i lingvističke granice, ali neki njegovi dijelovi razlikuju se u pojedinim kulturama. U svakom slučaju, taj skriveni jezik nadopunjava izgovorenu riječ na načine koji se tek u posljednje vrijeme počinju bolje razumijevati.
Ljudi koji dobro vladaju neverbalnim komuniciranjem vjerojatno funkcioniraju efikasnije u interkulturalnoj areni, jer nam neverbalno komuniciranje brzo daje ono što trebamo ustanoviti - ima li druga osoba povjerenja u nas, je li nam sklona i možemo li biti optimistični u pogledu ishoda susreta. Sve se to događa bez i jedne izgovorene riječi.

Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, geste rukama, kimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i parajezik. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima.
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima.   Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču.

Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.
Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima.   Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije.   

Pri svakoj interakciji odašiljemo emocionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo.   Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija.

Većina podataka iz neverbalnog komuniciranja dešifrira se u limbičkom sustavu, ranom predverbalnom dijelu mozga koji upravlja emocijama i koji se nalazi izvan naše svjesne kontrole. Primjer snažnog podsvjesnog komunikatora je šarenica oka. Kad nešto privuče naše zanimanje, šarenica se širi. Te se promjene jedva mogu izmjeriti, ali učinak može biti dramatičan, jer time drugim ljudima djelujemo privlačnije.

Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti.

Neverbalna komunikacija - 2. dio


Poput drugih vrsta, nama vladaju biološka pravila koja kontroliraju naše akcije, reakcije, govor tijela, geste. Ljudi vrlo su rijetko svjesni da položaj tijela, pokreti i kretnje mogu ispričati priču sasvim drugačiju od one koju čovjek izgovara vlastitim glasom.

Sa stručnog gledišta, kad god nekog nazovemo ¨perceptivnom¨ ili ¨intuitivnom¨ osobom, mislimo na njegovu ili njezinu sposobnost da otkrije što znači izražavanje kretnjama druge osobe i usporedi ih s onim što signalizira riječima. Ili drugačije, kada kažemo da imamo ¨slutnju¨ ili ¨osjećaj u želucu¨ kako nas je netko slagao, zapravo shvaćamo da se njegov govor tijela i izrečene riječi ne poklapaju.   

Žene obično krasi bolja sposobnost opažanja nego muškarce i ta je činjenica dovela do one čuvene teze o ¨ženskoj intuiciji¨.  Žene imaju urođenu sposobnost da prikupe i odgonetnu neizgovorene signale, kao što imaju i vrlo izražen smisao za detalje. Otuda, vrlo je malo muževa kadra slagati ženi i živjeti s time i obrnuto, većina žena sposobna je muškarcu navući kapu na oči a da on toga nije ni svjestan.

Ta ženska intuicija je izražena osobito u žena koje su tek rodile. Prvih godina majka se oslanja isključivo na vezu kretnjama u komunikaciji sa svojim djetetom, pa se vjeruje da je to razlog zašto žene često imaju razvijeniju sposobnost opažanja nego muškarci.

Još uvijek se istražuje i raspravlja ne bi li se otkrilo je su li signali kretnjama urođeni, naučeni, genetički transferirani ili stečeni na neki drugi način. Provedeno je istraživanje u kojem su promatrane slijepe i/ili gluhe osobe koje nisu mogle naučiti signale kretnji slušanjem ili gledanjem. Istraživanja su pokazala da se izraz smijeha u djece koja su rođena gluha ili slijepa pojavljuje neovisno o tome je li naučen ili oponašan. Istraživanja su podržala neka izvorno Darwinova vjerovanja o urođenim gestama kada su proučavali izraze lica ljudi iz pet međusobno vrlo udaljenih kultura. Otkrili su da svaka kultura koristi jednake osnovne izraze lica da pokaže osjećaj, što ih je navelo da zaključe kako se nedvojbeno radi o urođenim gestama.

 Mnogo od našeg osnovnog ponašanja kretnjama je naučeno, kao što je i značenje mnoštva gesti određeno kulturom kojoj pripadamo. Glavnina osnovnih komunikacijskih gesti jednake su posvuda po svijetu. Ljudi se smiju kada su sretni; namršte se ili pogledavaju mrko kada su tužni ili ljutiti.  Klimanje glavom gotovo posvuda znači ¨da¨ ili slaganje s nečim. Riječ je o urođenom klimanju glavom koji je vjerojatno urođeni pokret, jer se njime služe i gluhi i slijepi ljudi.  Njihanje glavom s jedne na drugu stranu upućuje na ¨ne¨ i taj je znak neslaganja također jednak posvuda, pa može biti pokret naučen u djetinjstvu. Kad se dijete okreće u stranu i ne prihvaća majčinu grud.

 Evolucijsko podrijetlo nekih kretnji moguće je ustanoviti duboko u našoj primitivnoj prošlosti. Škrgutanje zubima potječe iz čina napada, a suvremeni čovjek se na taj način izruguje ili iskazuje svoje neprijateljsko iako, naravno, nikoga ne kani napasti zubima. Smijeh je prvobitno predstavljao prijetnju, a danas se osmjehom iskazuje zadovoljstvo i ugoda. Slijeganje ramenima također je dobar primjer općeprihvaćene kretnje koja pokazuje da osoba ne zna ili ne razumije o čemu se govori. To je složena kretnja u tri dijela: izloženi dlanovi, uzdignuta i skupljena ramena i podignute obrve.

Baš kako se govorni jezik razlikuje od jedne do druge kulture, tako je i s izražavanjem pomoću kretnji. U jednoj kulturi pojedina gesta je zajednička svima, a u drugoj može izgledati besmislena ili, pak, imati posve različito značenje.

Primjerice:
   
Znak kruga prstima ( ¨OK¨) gesta - značenje ¨OK¨ je općeprihvaćeno u svim zemljama engleskog govornog područja, no iako se takvo značenje ubrzano širi Europom i Azijom, u nekim zemljama ima drugi  smisao i podrijetlo. U Francuskoj, primjerice znači ¨ništicu¨ ili ¨ništa¨, u Japanu može značiti ¨novac¨ .

Kretnja uzdignutim palcem  -  u Britaniji, Australiji i Novom Zelandu uzdignut palac ima tri značenja. Općenito se po tome prepoznaje autostoper, zatim je tipičan znak kojim se potvrđuje da je sve u redu, ali kad se palcem naglo trzne uvis, tada dobivamo značenje ¨Evo ti ga!¨ ili ¨Nasjedni¨. U nekim zemljama, primjerice grčkoj, glavno je značenje ¨puna mi je kapa¨.

Znak slova V - ovaj je znak široko prihvaćen u Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji i obično podrazumijeva  ¨Evo ti!¨. Winston Churchill popularizirao je V u znak pobjede u II. Svjetskom ratu, ali je on taj znak s dva prsta učinio dlanom prema naprijed.  Dlan okrenut govorniku, međutim , znak je opscene uvrede.  U mnogim krajevima Europe znak V dlanom prema unutra, još uvijek je znak ¨pobjede¨.

Ovi primjeri pokazuju da pogrešna tumačenja kretnji u različitim kulturama imaju neugodne posljedice te da bi, prije bilo kakvog zaključka o nečijem govoru tijela, valjalo otkriti iz kojeg podneblja i kulture dolazi takva osoba.

Žena