Vasa zelja je za mene zapovest.    Izvoli.


Povratak u elektranu u Gizi
Tehnolog Chris Dunn pronalazi nove dokaze za svoju tezu
Christopher Dunn

Knjiga The Giza Power Plant: Technologies of Ancient Egypt objavljena je u kolovozu 1998., a iste se godine u časopisu Atlantis Rising pojavio članak u kojem je sažeto iznesena njezina teorija. Od tada se silno čudim reakciji na teoriju. Kritike su bile upravo nevjerojatne! Primao sam pisma i e-mailove iz svih dijelova svijeta, u kojima se podržavao stav da su visoke razine tehnologije postojale u pretpovijesti, te da Velika piramida predstavlja vrhunac te tehnologije.
Premda teorija o elektrani može objasniti svaku karakteristiku i sve fenomene otkrivene unutar Velike piramide, bez repliciranja njezine funkcije (što je daleko izvan mojih osobnih mogućnosti), teorija se može ignorirati ili odbaciti kao previše fantastična od strane onih, koji se osjećaju sigurnijima uz više konvencionalne stavove o pretpovijesti. Nije tako u slučaju čvrstih dokaza o strojnoj obradi!
U knjizi postoji poglavlje koje se sve češće doživljava kao "konačni dokaz", a izvan svake sumnje dokazuje da su graditelji piramida koristili naprednu tehnologiju. Nije jednostavno odbaciti fizička ograničenja s kojima će se suočiti oni, koji bi pokušali točno replicirati granitne artefakte kakvih u obilju ima diljem te drevne zemlje. Oni koji ih pokušavaju odbaciti, to čine zbog neiskustva i nerazumijevanja istančanosti rada, ili se očajnički drže uvjerenja da je civilizacija Zapada prva koja je razvila znanost, i tu znanost pretočila u proizvode koji iziskuju napredne metode proizvodnje.
Moj članak, Advanced Machining in Ancient Egypt (Napredna strojna obrada u drevnom Egiptu) (kasnije proširen u knjigu The Giza Power Plant), bio je oko petnaest godina predmet pomnog proučavanja javnosti.
Zahvaljujući velikoj podršci onih koji bi danas dobili zadatak da izvedu istu vrstu radova što su ih izveli stari Egipćani, kao i dodatnim dokazima, prelazi iz teorije u činjenicu. Nakon što je prvi put objavljen 1984. godine, taj pokusni, kontroverzni trn u oku egiptologa često je potvrđivan mojim vlastitim istraživanjima na terenu, kao i mišljenjima drugih koji su imali priliku osobno vidjeti te nevjerojatne artefakte. Težina dokaza i stručna mišljenja onih koji razumiju, stvaraju konsenzus koji preokreće naš doživljaj pretpovijesti.
Implikacija koja najviše zastrašuje mogla bi biti ta da su civilizacije prolazne!
Civilizacije kakva je naša mogu se uspeti do golemih visina, a zatim ih mogu uništiti prirodne ili umjetne katastrofe. U tren oka, sve možemo izgubiti! Je li to bilo u jednom trenu oka ili u više - ne znamo, no naši su davni preci u pretpovijesnom Egiptu zadobili smrtni udarac i nestala je industrija sposobna stvarati artefakte što ih danas ondje vidimo. Još uvijekje otvoreno pitanje je li taj udarac stigao u obliku izvanzemaljskih sila, kometa, geofizičkih poremećaja, ili čak nuklearnog rata. Ostaje činjenica da je njihova industrija postojala i nekako je uništena!
Svrha ovog teksta nije prežvakavanje očitog ili iznošenje tvrdnji što su ih drugi elokventnije iznijeli (znam da uglavnom "propovijedam zboru"), već prikaz onoga što se događalo nakon objavljivanja knjige. Tijekom nedavnog putovanja u Egipat, gdje sam bio sudionik konferencije pod nazivom Egipat u novom tisućljeću, mogao sam na terenu obaviti dodatni pregled nekih artefakata što sam ih opisao u svojim člancima i knjizi.
Također sam imao sreće da otkrijem zapanjujuće dokaze, koji podupiru i potvrđuju jedinstven i važan aspekt teorije o elektrani u Gizi. To su bili dokazi od kojih sam osjetio trnce duž kralježnice, jer sam ih otkrio na prilično neočekivani način. Nalaze se unutar Velike piramide, u velikoj galeriji, a ja sam još uvijek zapanjen onim što sam otkrio. Poslije će biti više riječi o tome.
Ovaj je članak napisan s velikim poštovanjem prema organizatorima, nazočnima i govornicima na toj konferenciji. Njihov duh, različitost i prijateljstvo, pružili su mi hrabrost i snagu. No, više od toga, zahvaljujući njihovoj podršci i zaštiti (a uvjeti su katkad bili frustrirajući i mukotrpni, te je naš blaženi vodič Hakim gotovo završio u zatvoru), daljnji dokazi koji potkrjepljuju teoriju o elektrani, sad su snimljeni na videu i postali su dio povijesnog zapisa.
Veliki dio moje prezentacije u konferencijskom centru Gouda Faye-da u Nazlet El Sammanu, trebao se baviti terenskim pregledavanjem i demonstriranjem preciznosti nekoliko artefakata. Iz dvorane se vidjela Sfinga, a visoravan Giza i kompleks piramida činili su kulise koje izazivaju strahopoštovanje.
Premda s velikom sigurnošću mogu reći da sam dokazao da su drevni graditelji piramida koristili napredne metode strojne obrade granita, cjelokupni doseg rada još nije utvrđen ili dokumentiran. Kad sam 1995. putovao u Egipat, ponio sam neke instrumente, kako bih utvrdio koliko su doista ravne površine artefakata, što se na temelju jednostavnog promatranja činilo veoma preciznim. Međutim, obično promatranje nije dovoljno za utvrđivanje stvarnih karakteristika artefakata.
Trebala mi je neka vrsta poznate reference s kojom bih mogao usporediti preciznost. Također mi je trebalo nešto jednostavno što se može lako prenositi.
Precizna libela što sam je koristio 1995., omogućila mi je određivanje višeg reda preciznosti na mnogim različitim artefaktima od onoga što je opisano u ranije objavljenim tekstovima.
Te sam godine u svojoj naprtnjači nosio specijalnu libelu dugačku trideset centimetara, čija je preciznost bila unutar 0,0025 milimetara. Također sam imao precizni kutomjer. Točno sam znao na kojim ga artefaktima želim koristiti - na unutrašnjim kutovima granitnih sanduka u hramu Serapeuma u Saqqari i unutar piramida. U mojoj kutiji za alat također se nalazio komplet preciznih Starrett pomičnih mjerača za pregledavanje strojno obrađenih zaobljenja s jedne na drugu površinu, ili s jednog na drugi profil. Ti su instrumenti izrazito važni za naše razumijevanje osnovnih značajki artefakata.
Nažalost, nisam uspio ući u kameni tunel hrama Serapeuma, gdje se nalazi više od dvadeset golemih sanduka od crnoga granita i bazalta, teških preko sedamdeset tona. Moljakali smo službene osobe ondje, i čak sam o tome razgovarao s lokalnim poslovnim čovjekom, koji je tvrdio da posjeduje znatnu moć i utjecaj u tim pitanjima. Unatoč tome, rečeno mi je da je Serapeum zatvoren jer je opasan za javnost. 'Na koji je način opasan?',
pitao sam, a odgovor je glasio da bi se krov mogao urušiti zbog kapanja vode. Odlučio sam prešutjeti očito pitanje o tome odakle dolazi voda u tako sušnom kraju. Imao sam dovoljno drugog posla.
Nakon mojeg jutarnjeg izlaganja o naprednim metodama strojne obrade drevnih Egipćana, cijela je skupina sudionika konferencije i snimateljska ekipa pošla na visoravan Giza i u kamenitu odaju druge po veličini, Kefrenove piramide. U toj sam odaji 1995. otkrio savršeno ravne unutrašnje površine sanduka od crnoga granita (što je obično i, po mojemu mišljenju, pogrešno poznato kao sarkofag). Tada sam izgovorio riječi "svemirska preciznost" pred skupinom španjolskih turista, koji su gledali kako sam snop svjetlosti moje baterijske svjetiljke uperio iza preciznog ruba čelične specijalne libele i razotkrio zapanjujuću preciznost površine.
Premda sam samouvjereno pisao članke u kojima sam to navodio kao dodatni dokaz o razini tehnologije što su je primjenjivali graditelji piramida, neprestano me opsjedala potreba da se vratim u Egipat s dodatnim instrumentima i obavim daljnja testiranja. Svaki put kad odem u Egipat, prilazim tim artefaktima s osjećajem željnog iščekivanja i malo strepnje. Hoće li rezultati biti isti? Hoće li sljedeći niz instrumenata potvrditi ili opovrgnuti zaključke do kojih sam došao tijekom prethodnog posjeta?
Hladna skučenost prolaza što je vodio do kamenite odaje Kefre-nove piramide, djelovala je ugodno nakon vreline egipatskog sunca. Boravak ondje činio mi se poznatim i pravilnim. Uzbuđivala me mogućnost da otkriće do kojeg sam došao podijelim s divnim ljudima koji su došli na konferenciju, kao i činjenica da će se sve dokumentirati na videosnimkama. No, još uvijek me mučila ona sitna sumnja. Jesam li prije pogriješio? Hoće li novi instrumenti razotkriti nešto važno?
Popevši se u crni granitni sanduk smješten u podu odaje, položio sam svoju trideset centimetara dugačku libelu na unutrašnju površinu. Ova je libela bila drukčija od one što sam je koristio 1995., jer je na oba kraja imala kutnu skalu za kosine od četrdeset pet stupnjeva. Za one koje zanima, vukao sam je duž glatke unutrašnjosti granitnog sanduka, iza nje upalivši baterijsku svjetiljku, čime sam demonstrirao egzaktnu preciznost. Ali, želio sam obaviti i druga testiranja. Pravokut-nost kutova za mene je bila izrazito važna. Moderni strojni rezači poravnati su pravokutno, ili točno okomito, jedan u odnosu na drugi. Time se osigurava urezivanje pravih kutova u neki predmet. Takvi se kutovi ne mogu izraditi slučajno. Nisam očekivao da će kutovi sarkofaga biti savršeno pravokutni, jer je to izrazito teško postići. Zaprepastio sam se kad sam kutomjerom klizio duž libele (gornji dio libele koristio sam za podizanje pravokutnika iznad kutnog zaobljenja), i savršeno je prianjao uz susjednu površinu.
'Grom i pakao!', uzviknuo sam kad sam shvatio važnost tog otkrića. Ukazao sam na to ostalima iz skupine. (Alan Alford je idućih dana zabavljao društvo oponašajući moj "grom i pakao"). Snimateljska je ekipa marljivo bilježila moja istraživanja na videosnimkama, dok sam provjeravao ostale kutove i shvatio da za sve vrijedi isto. Pravokutnik je savršeno prianjao uz obje površine na tri kuta. Jedan je kut imao pukotinu što ju je otkrilo testiranje svjetlošću, premda je iznosila samo oko 0,025 milimetara.
Dakle, nismo imali samo artefakt savršeno ravnih površina, već su i njegovi unutrašnji kutovi savršeno pravokutni. Što je još bilo značajno u tom takozvanom sarkofagu? Sami kutovi! Nakon što sam obavio testiranje libelom i pravokutnikom, uzeo sam pomične mjerače kako bih provjerio
zaobljenje kutova. Dok sam provjeravao jedan kut, tiho sam se nasmijao sjetivši se dokumentarnog filma što sam ga gledao iste godine. Oni medu vama koji su u rujnu 2002. gledali posebnu emisiju Foxa, sjetit će se trenutka kad je najistaknutiji svjetski egiptolog i direktor visoravni Giza, Zahi Hawass, podigao kuglu od dolerita u kamenoj odaji ispod jedne od pratećih piramida kraj Kefrenove. Voditeljici Foxove emisije, Suzie Koppel, opisivao je teoriju egiptologa o metodama što su ih drevni Egipćani koristili za stvaranje granitnih artefakata. Ta je metoda uključivala udaranje granita takvom kuglom dok se ne bi postigao željeni oblik.
Ne pobijam tvrdnju da je to moguća metoda stvaranja sanduka, a u Memphisu blizu Saqqare doista postoje dokazi da su neki sanduci napravljeni na taj način. Ti sanduci imaju velika kutna zaobljenja, veoma gruba, koja se sužavaju prema dnu - točno ono što se može očekivati ako se koristi kamena kugla. Međutim, dok je Hawass pred kamerama mahao svojom kamenom kuglom promjera dvadeset centimetara, moja se pozornost usredotočila na blistavi, crni, takozvani sarkofag iza njega, koji je nijemo proturječio njegovim tvrdnjama.
Unutrašnjost tog sanduka izgledala je isto kao i unutrašnjost sanduka u Kefrenovoj piramidi. Površine su se doimale glatkima i preciznima, ali, još važnije, unutrašnji su kutovi bili jednako oštri kao i oni u Kefrenovoj piramidi. Pri samom pogledu na to, čovjek je mogao vidjeti da bi bilo nemoguće stvoriti takav artefakt kuglom promjera dvadeset centimetara! Isto bi tako bilo nemoguće napraviti kutno zaobljenje sanduka u Kefrenovoj piramidi uz primjenu takvih primitivnih metoda. Provjeravajući to kutno zaobljenje uz pomoć preciznih instrumenata, počeo sam s uređajem od 1,27 centimetara i smanjivao veličinu sve dok nisam stigao do pravilne. Zaobljenje unutrašnjeg kuta sanduka u Kefrenovoj piramidi iznosi 2,37 milimetara. Zaobljenje na dnu, gdje se pod sanduka spaja sa stijenkom, iznosi 11,11 milimetara. Samo se po sebi razumije da se kugla promjera dvadeset centimetara ne može uklopiti u kut od 2,37 milimetara, ili čak u kut polumjera dva i pol centimetra.

Elektrana u Gizi: Dokazi

Mislim da se nikad u životu nisam tako iznenadio kao dok sam snimao unutar velike galerije. Snimanje unutar velike galerije ispunjavalo me posebnim zadovoljstvom, jer nisam bio siguran čak ni u to da ću uspjeti ući u Veliku piramidu. Bila je zatvorena za posjetitelje, navodno radi restauriranja, te smo gotovo tjedan dana proveli u neizvjesnosti. Ali nakon brojnih telefonskih poziva i posjeta službenim osobama, napokon smo dobili odobrenje.
Dok je veći dio skupine meditirao u Kraljevoj odaji, snimateljska ekipa i ja pošli smo u veliku galeriju da malo snimamo. Kanio sam pred kamerom opisati svoju teoriju o funkciji velike galerije. To je uključivalo pokazivanje proreza na kosim prilazima galeriji, izbojaka na zidovima i zupčastog stila stropa. Opremljen mikrofonom, stajao sam odmah ispod velike stube, a kamera je bila gore. Dok je majstor tona namještao svoju opremu, prelazio sam snopom svjetlosti po zidu. Tada sam opazio da prvi izbojak na zidu odozdo ima tragove gorenja, te da je dio kamena odlomljen. Kad su se upalila svjetla kamere, stvari su doista postale zanimljive.
U svim tekstovima što sam ih pročitao, navedeno je da je velika galerija izgrađena od kamena vapnenca. No ja sam gledao granit! Niže u galeriji opazio sam mjesto gdje je vapnenac prelazio u granit. Razgledao sam strop i vidio, umjesto grubog vapnenca koji se mrvi, što ga čovjek vidi kad uđe u galeriju, nešto što se s udaljenosti od osam i pol metara ispod doimalo poput glatkog, izrazito poliranog granita. To je za mene imalo golemu važnost. Imalo je smisla da je prostor bliži centru elektrane izgrađen od materijala otpornijeg na toplinu!
Potom sam više pozornosti obratio tragovima gorenja na zidovima. Ispod svakog izbojka vidjeli su se znakovi teških oštećenja izazvanih toplinom, na razdaljini od otprilike trideset centimetara, a činilo se da su najveća oštećenja u sredini tragova gorenja. Tada sam, vizualno, postavio ravnu crtu od sredine svakog traga gorenja, i projicirao je niz kosi prilaz galeriji. Tada me obuzelo golemo uzbuđenje. Crta se pružala ravno do proreza na prilazu!
U knjizi The Giza Power Plant iznio sam teoriju da su se u tim prorezima nalazili harmonijski rezonatori, usmjereni vertikalno prema stropu. Također sam iznio teoriju da je unutar Kraljeve odaje došlo do eksplozije vodika, što je zaustavilo rad elektrane. Ta je eksplozija objašnjavala mnoge druge neobične pojave, ranije primijećene unutar Velike piramide, te sam zaključio da je eksplozija također uništila rezonatore u velikoj galeriji, izazvavši strahovit požar.
Dokazi su postali vidljivi samo zahvaljujući jakim svjetlima kamera, a preda mnom su se pojavili, kao nikad prije - pougljenjeni dokazi koji potkrjepljuju moju teoriju. To su dokazi kakve nisam čak ni tražio!
Još dok završavam ovaj članak, i dalje dobivam potvrde da sam na pravome putu. Drugi iznose u javnost vlastita istraživanja u istome smislu. Međutim, za potpuniji uvid u sve to trebat će pričekati drugu priliku. Možda kad egipatska vlada razotkrije što se nalazi iza Gantenbrin-kovih vrata? Silno me zanima što je otkriveno iza tih takozvanih vrata. Ako su moja predviđanja točna, bit će potvrđen još jedan aspekt teorije o elektrani.
Ovo je bila zanimljiva godina.


Iz knjige " Zabranjena povijest " autor J. Douglas Kenyon

Tajanstveno kamenje iz Ike


    U gradu Ika u Peruu, dr Kabrera Dartuea, fizičar i arheolog amater, ima u svojoj kolekciji oko 20.000  kamenova i ploča od stena koji su dekorisani velikim brojem gravira, od kojim mnogima tu uopšte nije mesto.Barem po našem shvatanju istorije.Kamenje je uglavnom od sivog andezita, granitne polukristalne osnove koje je veoma teško i tvrdo za urezivanje.Stanovnici u ovom kraju pronalaze ovo kamenje još od 1500. godine, a na njima su ugravirani nama nezamislive pojmovi.Tu su ugravirani detalji hirurških operacija, carskog reza, transfuzije krvi, komplikovane operacije pluća i bubrega, detaljni zahvati na srcu i mozgu.Lekari su utvrdili da je na pojedinim kamenovima čak ugravirana operacija presađivanja mozga.
    Neki crteži na kamenovima nas potpuno vraćaju u praistoriju, ali ne bilo kakvu.Prikazano je vreme kada su praistorijske životinje, dinosaurusi i ljudi živeli zajedno !!! Prikazani su ljudi koji se bore sa dinosaurusima, a na slici desno vidi se kamen gde je prikazan čovek koji jaše triceratopsa !Takođe na nekim kamenovima, prikazane su mape izgubljenih kontinenata, zatim čoveka koji istražuje neki predmet pomoću lupe ili kako kroz neku spravu koja je nalika teleskopu, gleda u nebo!

Piramide u Kini

    Kada se spomenu piramide, tada je prva asocijacija na koju svi pomisle, egipatske piramide.Oduvek su izazivale divljenje svojom veličinom i tajanstvenošću.Ko je i kako uspeo sve to projektuje, šta se sve još u njima krije.Ali šta ako bi vam rekli da egipatske piramide nisu najstarije, najmisterioznije, najbrojnije i najveće na planeti, a da pritom ne mislimo na piramide Maja, Inka i Asteka.Radi se o piramidama za koje mnogi od vas nisu nikada čuli, niti su slutili da ovako nešto postoji.Ali, pripremite se...
    Idemo u Kinu...U potpuno zabranjenu zonu oko grada Ksian, koji se nalazi u središnjoj kineskoj provinciji Šensi.Dobrodošli u zabranjeno područje stotina gigantskih piramida koje su potpuno nepoznate svetskoj javnosti.
    Prvi put su se gigantske kineske piramide spomenule u javnosti u američkom listu 'Rocky Mountain News' 1947, godine.Autor ovog tajanstvenog teksta bio je pukovnik američke vojske Mauris Šenan, a tu je bila priložena i fotografija koju je 1945. snimio jedan američki pilot tokom II svetskog rata.Pilot je prevozio zalihe hrane za kinesku armiju preko Himalaja, a sama fotografija snimljena je oko 100 kilometara od grada Ksian.To mu je uspelo, jer su tada kineske vlasti još odobravale slobodni prelet američkim avionima preko ovih teritorija.Kada su fotografije naknadno analizirane, došlo se do saznanja da je piramida visoka skoro 350 metara, tako da je dvostruko premašila visinu najviše piramide u Egiptu. Piramida je nazvana 'Bela piramida' i predstavljala je najveću piramidu na planeti Zemlji. (slika levo).Ako je Keopsova piramida visoka oko 150 metara, možete li zamisliti na šta liči Bela piramida.
    Prošlo je skoro pola veka i tek tada su kineske vlasti dozvolile pristup prvom Evropljaninu u ovu zabranjenu oblast.Bio je to Austrijanac Hartvig Hausdorf koji je dva puta posetio Kinu 1994. Tokom svoje prve posete, u aprilu 1994., Hausdorf je imao priliku da vidi šest piramida u blizini grada Ksiana. Na povratku u Kinu, u avgustu iste godine, Hausdorf je na svojim snimcima uspeo da prebroji preko 100 piramida! Hausdorf je imao velike poteškoće da bi dobio dozvolu da doputuje u provinciju Šensi.Kinezi mu nisu dopustili nikakvo arheološko iskopavanje, a kada su videli da je objavio slike piramida, momentalno su zabranile svakom strancu posetu ovoj zabranjenoj oblasti. U blizini Bele piramide, Kinezi su podigli i lansirnu rampu za svoj svemirski program, tako da su i zvanično proglasili ovu oblast vojno zaštićenom i potpuno nedodirljivom za spoljni svet.

 
 Preko stotinu piramida nalazi se u zabranjenoj oblasti na otprilike 2000 kvadratnih kilometara.
Visina im se kreće od 25-100 metara, izuzimajući Belu piramidu od čak 350 metara.

    Ove piramide su građene od tvrde gline i neke su već prilično oštećene.Jedan razlog je njihova velika starosti, a drugi je što su neke piramide oštetilo samo stanovništvo koje živi u blizini, koristeći glinu za gradnju svojih kuća.
 
 Kineske vlasti više ne dozvoljavaju nikakva istraživanja u ovoj oblasti, a pogotovo približavanje piramidama.Njihova izjava ja da će neke buduće generacije imati pravo da prouče ove piramide.Ali šta se dešava u međuvremenu?Kineska vlada naredila je zasađivanje brzorastućih četinara koji su već uveliko prekrili mnoge piramide i od njih načinili šumovita brda.Posle par desetina godina biće potpuno pošumljene.Ako neko priupita za piramide, Kinezi će jednostavno reći, 'Gde vi ovde vidite piramide'.
   









 O starosti kineskih piramida prvi put isveštavaju dva australijska trgovca 1912.godine.Oni su razgovarali sa jednim budističkim sveštenikom koji im je otkrio da se ove piramide pominju u pisanim dokumentima koji su stari 5000 godina, ali čak i tada su se označavale kao veoma stare.Kolika je onda njihova prava starost, možemo samo da nagađamo.

  U blizini ovih piramida živi lokalno stanovništvo, ali kineske vlasti ne brinu da bi oni mogli otkriti njihovu tajnu spoljašnjem svetu.Oni žive izolovano, bez mobilnih telefona, računara i interneta.
  Oblik ove piramide levo podseća na piramide u Srednjoj Americi, kod kojih je poravnat vrh.Dali sve te piramide vode poreklo od iste civilizacije, velika je zagonetka.Poreklo i starost ovih piramida mogli bi objasniti razni artefakti pronađeni u njihovoj blizini, kao i hijeroglifi koji su pronađeni na zidovima piramida.Prema nekim postojećim izvorima u okolini piramida nađeni su grobovi sa kosturima.Ali ne baš bilo kakvim...Radi se o čudnim humanoidnim bićima koja imaju veliku glavu i malo telo, od nekih samo metar i dvadeset centimetara visine.U ovim tajanstvenim grobovima pronađeni su i stotine kamenih diskova sa nepoznatim hijeroglifima. Po rezultatima prevođenja, na diskovima je opisan udes kosmičke letelice od pre 12.000 godina.
    Šta se nalazi u kineskim piramidama i zašto se planski sakrivaju pošumljavanjem, odgovor znaju samo kineske vlasti.Ono što vi možete da uradite je, ako imate brzu internet vezu i program Google Earth, da probate da nađete oblast Šensi i grad Ksian (Xian) i da pokušate da malo provirite u ovu misterioznu oblast.Samo pazite...

Ima knjiga ovde negdje znam da sam skinuo u vezi piramida u Kini

Mapa Pirija Reisa

Grupa istoričara je 1929. godine istraživajući arhive Otomanske Imperije u Topkapi palati/muzeju u Turskoj pronašla neverovatnu mapu nacrtanu na koži gazele. Istraživanje je pokazalo da je mapa originalni dokumenat načinjen 1513. godine, samo 21 godinu nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Ovo otkriće obelodanio je nemački istoričar Paul E. Kahle [Pol Kal] dve godine kasnije na kongresu u Holandiji.

Istorija

Priča o mapi počinje 1501. godine, samo 9 godina nakon Kolumbovog čuvenog otkrića, kada je Kemal Re'is [Kemal Reis], pomorski kapetan Otomanske flote zarobio sedam brodova blizu obale Španije. Ispitujući zarobljene mornare,
Kemal Reis pronalazi jednog koji je plovio na jednom od Kolumbovih brodova, štaviše, u doba u kojem su pomorske mape bile od neprocenjive vrednosti i strogo čuvana tajna, ovaj mornar bio je u posedu mape Novog Sveta koju je načinio niko drugi do sam Kristofer Kolumbo. Kemal Reis je zaplenio njegovu mapu, čuvao je, a zatim ostavio u nasleđe svom nećaku koji se zvao Piri Re'is [Reis] koji je također bio mornarički oficir Otomanske flote.
Njegova strast bila je kartografija, a njegov visoki čin otvorio mu je privilegovani pristup Imperijalnoj Biblioteci u Konstantinopolju. Priča dalje kaže da je Piri Reis započeo da radi na novoj mapi 1511. godine, a nameravao je da izradi mapu koja bi objedinila sva skorašnja
Španska i Portugalska otkrića. Za izradu ove mape koristio je dvadesetak različitih mapa od nekoliko izvora sakupljenih tokom njegovih brojnih putovanja. Prema njegovim rečima, osam ovih mapa potiče još iz doba Velikog Aleksandra Makedonskog iz IV veka pre Hrista. Koristio je i Arapsku mapu Indije, četiri portugalske mape Kine i Indijskog Okeana kao i zaostavštinu svog ujaka, mapu zapadnih područja koju je sačinio Kristofer Kolumbo. Piri Reis ne navodi poreklo ostalih mapa koje je koristio. On je lično na mapi napisao komentare koji nam govore šta je tačno radio sa kojim delom mape. Također navodi da on nije odgovoran za originalno istraživanje i kartografiju terena na mapi, te da je njegova uloga bila da da sakupi podatke sa sakupljenih mapa i sačini jednu na osnovu podataka.

Kontroverza

Antarktik Mapa Pirija Reisa prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i severnu obalu Antarktika. Mapa prikazuje obalu Antarktika u neverovatnom detalju. Jedna od zagonetki, mada ne najveća, jeste kako je Piri Reis uspeo da nacrta ovako preciznu mapu Antarktika celih tri stotine godina pre no što je ovaj kontinent otkriven. Pravi problem nastaje kada pokušamo da odgovorimo na pitanje kako je uspeo da sa velikom preciznošću na mapi prikaže obalno područje Antarktika pod ledom. Neoborivi dokazi sakupljeni geološkim istraživanjima ovog kontinenta govore da je Zemlja Kraljice Maud poslednji put bila bez leda pre oko 6 000 godina, negde oko 4 000. godine pre Hrista
Zvanična nauka tvrdi da je ledeni prekrivač koji prekriva Antarktik star oko milion godina. Mapa Pirija Reisa otkriva nam da je severni deo Antarktika istražen pre no što ga je prekrio led. Ovo navodi na pomisao da je karta ovog područja sačinjena pre milion godina, ali bi to bilo nemoguće jer ljudska rasa nije ni postojala u to doba. Novija i mnogo preciznija istraživanja dokazala su da je ovaj deo severne obale Antarktika poslednji put bio bez leda pre 6 000 godina. Još uvek postoje neslaganja u naučnom svetu o tome kada se završilo poslednje Ledeno doba i različiti navodi ukazuju na period između 9 000 i 13 000 godina pre Hrista. Prema tome, najveća misterija je ko je onda sačinio detaljnu mapu kopna severne obale Antarktika pre 6 000 godina? Koja je, nama nepoznata civilizacija posedovala tehnologiju koja je bila u stanju da uspešno završi ovakav poduhvat?
Dobro nam je poznata činjenica, ako je verovati tradicionalnoj istoriji, da se prva civilizacija razvila nekih 3 000 godina pre Hrista na Srednjem Istoku, a zatim i u dolini Inda i u Kini. Nijedna od ovih civilizacija nije postojala niti je mogla da sačini ovu mapu. Pa ko je onda pre 6 000 godina posedovao znanje i tehnologiju potrebnu da se učini nešto što je nama tek u današnje vreme pošlo za rukom?
Kroz ceo Srednji vek u cirkulaciji su bile pomorske mape zvane "portolani" i bile su to precizne mape najčešćih i najuobičajenijih plovnih puteva, a prikazivale su obale, luke, moreuze, zalive, plitka područja i slične druge podatke neophodne za uspešnu navigaciju i plovidbu. Većina ovih "portolan" mapa bavila se Mediteranom i Egejskim morima, ali i drugim poznatim plovnim putevima, baš kao i knjiga o jedrenju koju je napisao Piri Reis. Ali nekoliko "portolan" mapa prikazivalo je u to doba nepoznate plovne puteve. Ove mape mornari su čuvali kao najstrožu tajnu kao, uostalom, i samo znanje o njihovom postojanju. Navodno je i Kristofer Kolumbo bio u posedu jedne ovakve "specijalne mape".
Kada se Piri Reis privremeno penzionisao u Galipolju, prihvatio se u to doba veoma teškog zadatka da sve mape koje je nameravao da koristi za izradu svoje mape svede na isti razmer, a zatim i da započne posao oko izrade mape. Ukupno mu je trebalo tri godine da sačini svoju novu mapu. Kada je završio, na mapu je dodao i ovaj zapis:
" Autor ove mape jeste skromni Piri ibn Hadži Muhamed, poznat kao nećak Kemala Reisa. Galipolje, u svetom mesecu Muharemu 919 godine (1513. godine nove ere)"
Mapa je potom prezentovana Sultanu Selimu I koji ga je zauzvrat načinio Admiralom.
Ova mapa nije bila jedina zaostavština Pirija Reisa kartografiji. 1521. godine on piše mornarski vodič kroz obale i ostrva Mediterana. Kitab-i Bahriye ("Mornarska knjiga" ili „Mornarički priručnik")
Iako nikada nije otkriveno kojih šest mapa je Piri Reis koristio, a da nije naveo njihovo poreklo, kao što nikada nisu pronađene mape koje potiču iz vremena Aleksandra Makedonskog, nema nikakve sumnje da je jedna od mapa korištenih za izradu zasigurno bila i mapa koju je nacrtao sam Kristofer Kolumbo.
I mapa i knjiga koju je Piri Reis napisao bile su nesumnjivo od velike vrednosti Otomanskoj Imperiji. Fokus im je bio na otkrića Španskih i Portugalskih moreplovaca pa su najverovatnije ukazale sultanu na pretnju Otomanskoj Imperiji koju su predstavljala otkrića evropskih moreplovaca u Indijskom okeanu i Arapskom moru.
Priča dalje navodi, ne bez ironije, da je knjiga koju je Piri Reis napisao bila povod za njegovu smrt. Naime, u knjizi je Reis zahtevao od Sultana da protera Portugalce iz Crvenog mora i Golfskog zaliva, te ga je Sultan postavio kao glavnokomanujućeg flote. 1551. godine u bici protiv portugalaca Piri Reis gubi većinu svojih brodova i, iako već u osmoj deceniji života, biva osuđen na smrt.
Do 1929. godine kada ponovo otkrivena, mapa je bila potpuno zaboravljena. Svega nekoliko istoričara, sa izuzetkom Kahle-a posvećuje pažnju ovoj mapi.
Ali 1954. godine diplomac sa Harvard Univerziteta u Kembridžu, u državi Masačusets, profesor istorije nauke na Keene State koledžu Dr. Charles Hapgood [Čarls Hapgud] daje zadatak svojim studentima da pobliže ispitaju ovu mapu. Nakon punih sedam godina istraživanja i mnogo odbačenih hipoteza, Hapgud izdaje knjigu.
U uvodu za svoju knjigu, Maps of the Ancient Sea Kings, iz 1979. godine, Dr. Charles Hapgood navodi:

    "Ispostavlja se da su precizni podaci prenošeni od usta do usta. Čini nam se da su karte proistekle od nama nepoznatih civilizacija i da su prenošene generacijski, najverovatnije preko Minojske kulture sa Krita i Feničana koji su kroz period od više od hiljadu godina bili najveći moreplovci starog sveta. Mi danas imamo dokaze da su ove mape sakupljene i da su bile proučavane u velikoj Biblioteci u Aleksandriji i da su geografi koji su tamo radili uz pomoć ovih starih mapa pravili nove."

Prema hipotezi koju je postavio Dr. Charles Hapgood, Piri Reis je najverovatnije došao u posed jedne ili više ovakvih mapa koje su nekoć bile locirane u Velikoj Aleksandrijskoj Biblioteci, čuvenoj i najvažnijoj biblioteci starog sveta. Hapgood je sačinio rekonstrukciju prema kojoj su kopije ovakvih dokumenata kao i neki originali prebačeni u tadašnje regionalne centre za obrazovanje među kojima je bio i Konstantinopolj, današnji Istanbul. Tokom četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine, krstaši su uspeli da prodru u Konstantinopolj i tada su ove mape počele da cirkulišu među evropskim mornarima.

Hapgood dalje piše:

    "Većina ovih mapa predstavljala je Mediteran i Crno More, ali su opstale i mape drugih područja. Među njima su bile i mape Severne i Južne Amerike, mape Arktika i okeana Antarktika. Jasno je da su davni moreplovci putovali od Severnog do Južnog pola. Koliko god to zvučalo neverovatno, iz podataka sa ovih mapa proizlazi da su stare civilizacije istraživale Antarktik još u doba kada obala Antarktika nije bila prekrivena ledom. Također je jasno da su ovi stari moreplovci raspolagali instrumentima za navigaciju kojima su mogli veoma precizno dsa određuju koordinate u prostoru i da su ovi instrumenti nadmašivali svu tehnologiju i nanje Starog i Srednjeg veka kao i ono modernih vremena sve do druge polovine XVIII veka..."

    Ovi dokazi o postojanju naprednih tehnologija podržavaju mnoge druge hipoteze iznošene dugi niz godina koje govore o davnim, nestalim i zaboravljenim, naprednim civilizacijama kao što su Atlantida ili civilizacija Mu. Naučnici su mnogo puta bili u stanju da opovrgnu ovakve hipoteze zbog nedostatka dokaza i prikažu ih kao mit, ali ova mapa nam pruža dokaze koji ne mogu olako da budu zapostavljeni. Ovi dokazi nam nalažu da preispitamo sve ostale dokaze koji su u prošlosti izneseni i zapostavljeni, u novom svetlu i otvorenog uma."
Dve godine kasnije, Hapgudove hipoteze dostižu neočekivanu popularnost kada izlazi kontraverzni bestseler po imenu "Chariots of the Gods?" [Kočije Bogova?], prva knjiga još čuvenijeg autora po imenu Erich von Däniken. U ovoj knjizi monumentalne važnosti, koja je doživela više od dvadeset izdanja i koja je prodata u više miliona primeraka, Deniken po prvi puta iznosi šokantnu teoriju da su našu planetu u više navrata kroz istoriju posećivali vanzemaljci. Na osnovu dugogodišnjih istraživanja ruševina izgubljenih gradova, potencijalnih aerodroma i mnogo naučnih činjenica, Deniken tvrdi da su našu civilizaciju potpomagala bića sa neke druge planete. Njegova najkontraverznija teorija tvrdi da smo i mi sami potomci ovih "Bogova" i prikazuje arheološke dokaze koji potpomažu njegovu teoriju.
Kao jedan od dokaza Erich von Deniken navodi i mapu Pirija Rajsa, koja je, prema Denikenu, načinjena uz pomoć mapa koje su vanzemaljci napravili uz pomoć osmatranja iz vazduha.

1953. godine jedan turski mornarički oficir šalje mapu Pirija Reisa Birou za Hidrografiju američke mornarice. Biro je u pomoć pozvao penzionisanog Kapetana američke mornarice koji se posvetio proučavanju davnih mapa, čoveku po imenu Arlington H. Mallery. Nakon dužeg ispitivanja, Mallery je otkrio koji je metod projekcije korišten da se sačini mapa Pirija Reisa. Kako bi proverio preciznost sa kojom je mapa sačinjena, napravio je mrežu i prebacio mapu Pirija Reisa na globus. Rezultat je bio fascinantan: mapa je bila neverovatno tačna. Njegov zaključak je bio da je jedini način da se načini mapa poput ove bio pomoću fotografije iz vazduha - ali ko je bio u mogućnosti da takvu tehnologiju koristi pre 6 000 godina?

Navodno je i sam Biro za Hidrografiju američke mornarice bio zaprepašćen preciznošću i detaljima mape, us pomoć koje su čak uspeli da isprave nekoliko grešaka na današnjim mapama!
Određivanje longitudinalnih koordinata za izradu mape Pirija Reisa zahtevalo je korištenje sferne trigonometrije koja u obliku koji bi omogućio izradu ovako precizne mape nije bila poznata sve do sredine XVIII veka.
Hapgood je uspeo da dokaže da je urađena geometrijskom metodom i da koristi geografske koordinate pod pravim uglovima raspoređene u mrežu, ali i da je očigledno kopirana sa starije mape koja je projektovana us pomoć sferne trigonometrije koja u to doba nije bila poznata!
Ne samo da su rani geografi znali da je Zemlja okrugla nego im je bio poznat i obim Zemlje sa preciznošću od oko stotinjak kilometara.
Hapgood je tada poslao svoju kolekciju starih mapa čoveku po imenu Richard Strachan [Ričard Strečan] koji je u to vreme radio na Institutu za Tehnologiju u državi Massachusetts [Masačusets], popularnom MIT-u. Zamolio ga je da proceni koliki je nivo poznavanja matematike bio potreban kako bi se načinile originalne mape. Odgovor je stigao 1965. godine. Strachan je bio uveren da je bilo neophodno izuzetno dobro poznavanje matematike, sferne trigonometrije, zaobljenosti Zemlje kao i metoda projekcije.
U pismu koje je američki oficir i komandant jedinice za izviđanje američke avijacije Harold Z. Ohlmeyer napisao Čarlsu Hapgudu piše da je Norveško-Britansko-Švedska ekspedicija na Antarktik potvrdila da su geografske odlike terena Zemlje Kraljice Maud kao što su kopnena masa, obala, reke i planinski lanci, platoi, zalivi, a koje prikazuje mapa Pirija Reisa do u tančina verodostojne. Istraživači su do ovih detalja došli koristeći sonar i seizmička osluškivanja, a sam teren nalazi se ispod gotovo 2 kilometra leda.
Charles Hapgood je 1953. godine napisao knjigu "Earth's shifting crust: a key to some basic problems of earth science" (kasnija izdanja ove iste knjige nose naziv "Path of the Pole") u kojoj je postavio teoriju koja bi trebalo da objasni iz kog razloga Antarktik nije bio pod ledom sve do 4 000 godine pre Hrista. Ukratko, Hapgood tvrdi da je razlog zbog kojeg na Antarktiku nije bilo leda i koji je bio mnogo topliji položaj kontinenta u to doba. On kaže da se ceo Antarktik u to vreme nalazio oko 2 000 kilometara severnije, a ne na južnom polu, i da se nalazio van polarnog pojasa, u hladnom, ili čak umerenom temperaturnom pojasu.
Razlog zbog kojeg se kontinent, po njegovom mišljenju, pomerio na svoju današnju lokaciju treba da se traži u tzv. Pomeranju Zemljine kore. Ovaj mehanizam, koji se razlikuje od mehaničkog pomeranja tektonskih ploča ili pomeranja kontinenata, je ustvari pomeranje celokupne spoljašnje kore planete, koja se naziva litosfera, u odnosu na mekšu unutrašnjost. Hapgood detaljnije opisuje ovu teoriju u svojoj knjizi "Maps of ancient sea-kings". Ova teorija poslata je na razmatranje čuvenom Albertu Ajnštajnu koji je pokazao iznenađujući entuzijazam, te u uvodu za knjigu "Earth's shifting crust" kazuje:

"Polarne regije raspolažu sa konstantnim depozitima leda koji nije simetrično raspoređen oko polova. Zemljina rotacija utiče na ove asimetrično nataložene mase i prouzrokuje centrifugalni momentum koji se prenosi na krutu, ne tako elastičnu Zemljinu koru. Kada konstantno uvećanje centrifugalne sile prouzrokovane na ovaj način dostigne određenu tačku, celokupna Zemljina kora se pomeri u odnosu na unutrašnjost planete".

Bila ova teorija tačna ili ne, misterija ostaje.
Mapa Pirija Reisa je predmet koji uopšte ne bi trebao da postoji. Prema današnjim saznanjima, niko nije bio u stanju da sačini toliko preciznu mapu, i sa potpuno preciznim longitudinalnim koordinatama u to vreme. Prvi instrument koji je bio u mogućnosti da približno izračuna koordinate meridijana izumeo je englez John Harrison [Džon Harison] 1761. godine. Pre toga nije postojao način da se dobije prihvatljiva vrednost meridijana - greška je mogla da iznosi i više stotina kilometara. A mapa Pirija Reisa je samo jedna od niza mapa koja prikazuje nepoznate krajeve, nemoguće znanje i preciznost koja i danas zapanjuje.

I sam Piri Reis je priznao da je za izradu mape koristio mnogo starije mape koje su i neki drugi kartografi koristili za izradu mapa velike preciznosti.

      Jedna od takvih mapa je i Dulčert Portolan mapa iz 1339. godine na kojoj je mreža paralela Evrope i Severne Afrike savršeno precizna, a meridijani koji presecaju Mediteran i Crno More prikazani su na mapi sa odstupanjem od samo pola stepena!

    * Mapa koju je sačinio Turčin Hadži Ahmed 1559. godine prikazuje 1 600 km širok kopneni pojas koji povezuje Aljasku i Sibir, prirodni most koji povezuje dva kontinenta, Ameriku i Aziju, a koji je pod vodom od završetka poslednjeg ledenog doba kada je nivo vode na planeti porastao i ova teritorija na mapi postala morsko dno.

      Još neverovatnija je Zenova mapa iz 1380. godine koja prikazuje veliku kopnenu masu koja se proteže na Sever sve do Grenlanda, a nezamislivo je precizna. Potpuno je nemoguće da je neko u XIV veku bio sposoban da proračuna i prikaže ovako preciznu koordinatnu mrežu meridijana i paralela.

    * Mapa koju je 1532. godine sačinio Oronteus Fineus je isto tako veoma precizna, i prikazuje Antarktik bez polarne kape.

 Zaključak

Ove mape, i niz drugih, kao naprimer Zheng He-ova mapa sveta, Pizzigano nautička mapa iz 1424. godine, Cantino mapa sveta iz 1502, Albertin Di Virga mapa sveta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. Štaviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvek izgubljene. Mapa koje su, verovatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Da li je moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vreme?
Neko je sve ovo znanje pretočio u mape u vreme u kojem smo mi još uvek živeli na veoma primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih parčića koje vreme nije uništilo i zaturilo, ali, videćemo da ove mape nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako da ga koristimo.

Mapa Pirija Reisa najčešće se pominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovu planetu nastanjivala veoma napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala sa lica zemlje i tek sada polako počinjemo da nagađamo šta bi moglo da prouzrokuje ovakav tragičan ishod.

Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina pre Hrista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili "bogovi", a zvali su ih Nefilim.


Preuzeto sa  Link

ok, ovo je prica koja se prenosi od usta do usta i nigde nisam mogao da nadjem pisani podatak ali sam je cuo prvi put od prijatelja, a potom na msnu od  drugara iz amerike.njih dvojica se ne poznaju...
       U toku poslednjih 20 godina nadjeni su delovi mape nekog rudnika iz afrike na tri mesta: antarktiku, meksiku i na kamcatki, procenjuje se da su stari oko 700.000 godina. Sama mapa je velicine 4x4 i svi dellovi se savrseno uklapaju... Takodje, na delu nadjenom na antarktiku, postoji crtez zmaja pored primitivne skice kompasa. Tu se javilo zapazanje: u 3 mitologije na svetu postoje razliciti oblici zmajeva: nordijsko germanska mitologija, astecka i kineska. Za sve je zajednicki opis krilate zmije koja bljuje vatru s tim sto evropska verzija deluje krupnije. Koincidencija?

 





Edit by Lightsoft:   Sledeci put gukni nesto ili ode post.

Ako ne verujes, ne samo ti, procitajte wolfnstain-ov post
http://forum.burek.com/index.php/topic,200757.msg5549469.html#msg5549469

vracanje u proslost lose izracunata lokacije niko nije savrsen

A mozda su ljudi ziweli mnogo pre nego sto se ceni, pa izumrli sa dinoraurusima za wreme one katastrofe... Ostali su samo delici te praistorije, kao fosili dinosaurusa

Nestali u vremenu - MAJE

Dosli su su sa zvijezda!

    Kada neki istrazivac, ubijeden da su ljudska bica u jednoj dalekoj epohi dosla iz drugih nebeskih svjetova, zeli da potkrijepi tu tezu, obicno kao dokaz nasem izvanzemaljskom porijeklu navodi, Čovjeka iz Palenque!     Palenque je jedan od brojnih gradova Maja koji su stoljecima bili pokopani u meksickoj dzungli cija su cuda tek pocetkom 19. vijeka otkrili dvojica strastvenih istrazivaca, americki advokat Dzon Stivens i engleski dizajner Frederik Ketervud. Oni su iz zelenih prasumskih njedara iskopali veliki dio cudesnih spomenika i rusevina. Tako je svijet dosao do izuzetnih saznanja o zivotu starih stanovnika Srednje Amerike, o fantasticnim vjerovanjima, graditeljskim domertima i umjetnosti Maja. Njihove piramide i velicanstveni hramovima, sjajne palate i misteriozne grobnice, zadivili su kulturni svijet. Nebrojeni ukrasi, kamene statue i brojni reljefi, otkrili su svijetu nevjerovatne prizore zahvaljujuci kojim su istrazivaci bar djelomicno bili u stanju da rekonstruiraju misterioznu proslost tog prastarog tajanstvenog naroda.

    Tajna Hrama zapisa
    Maje su se iznenada pojavile prije tri hiljade godina a nestale su na podjednako misteriozan nacin oko osmog-devetog vijeka nase ere. Ipak, Stivensonu i Ketervudu je promaklo mozda najsenzacionalnije otkrice, koje je 1952. ucinio meksicki arheolog AIberto Ruz, kojem je poslo za rukom da po tragovima svojih predaka rekonstruira rusevine tog prastarog grada. Ruz se nalazio u Hramu zapisa, nazvan tako zato sto je bio ispunjen kamenim plocama ispisanim posebnim pismom koje se i dan-danas jedva moze desifrirati. Tu je bilo i mnostvo obojenih bareljefa koji zivo ilustriraju scene iz svakodnevnog zivota tih ljudi. Onda je primijetio da se jedna ploca, pokrivena brojnim napisima, moze podici. Podigao ju je i nasao se pred svojevrsnom misterijom. Kao u kakvom filmu o Indijana Dzonsu, Ruz je ugledao uske uske stepenice koje su vodile u unutrasnjost piramidolikog hrama.
    Na 18 metara dubine Alberto Ruz je otkrio jos jednu kamenu plocu na kojoj su lezali skeleti sestorice Maja, vjerovatno cuvara ove vazne podzemne grobnice.
    Kada je sa svojim pomocnicima uspio da pomakne i tu drugu plocu, pred njegovim ocima se ukazao nezamisliv prizor: nevelika kripta niz cije je zidove kapala voda jos iz davnih vremena, bila je prirodno dekorisana brojnim stalaktitima i stalagmitima koje su kapi vode stoljecima strpljivo gradile. U sredini mracne i memlive prostorije lezao je kameni sarkofag zatvoren plocom od jednog komada klesanog kamena, teskog vise od pet tona.

    Fantasticni prizor
    Kada je sljedecih dana, poslije mnogo poteskoca, ploca napokon podignuta, Ruz je konacno mogao da vidi licnost za koju je sagradena ova impozantna grobnica: skelet je bio ukrasen dragocijenim ogrlicama od zada i bisera.
    Jedan natpis ga je identificirao - "Pravi covjek"!
    Dakle, Pravi covjek!
    Definicija je, nesumnjivo, bila zagonetna, ali je daleko zagonetniji bio prizor precizno uklesan u kamenu plohu ploce koja je zatvarala sarkofag. Na njemu je bio prikazan covjek u uistinu cudnom polozaju. Kao da su mu ruke pocivale na polugama i komandama nekog svemirskog broda. Dok sjedi u tipicnom polozaju astronauta, u nosu su mu cijevcice povezane sa nekim cudnim uredajima iznad glave!


    Od tog trenutka pa sve do danas ovaj je prizor predmet fantasticnih pretpostavki i jedan od “dokaza” da su pretci Maja na nasu planetu stigli iz zvjezdanih prostranstava! No, bilo kako bilo, "Astronaut iz Palenquea", ostaje neobjasnjiva misterija i pored proucavanja mnogobrojnih gradova Maja koji su proteklih decenija iskopani iz zelenog prasumskog prekrivaca.
    Kada su spanjolci dosli na obale Centralne Amerike i postepeno prodirali na teritorije antickog Meksika, visoka civilizacija Maja vec je bila dio slavne proslosti jednog od najzagonetnijih naroda u povijesti nase planete. Utonule pod zeleni baldahin stoljetnog prasumskog rastinja, rusevine mocnih gradova i piramidolikih hramova svjedocile su o fantasticnom graditeljskom znanju i rafiniranom ukusu njihovih graditelja.
    Sve skupa, misterija je glavna karakteristika naroda Maja. Ali, i pored sve zamrsenosti, naucnicima i arheolozima poslo je za rukom da mnogo toga desifriraju i rekonstruiraju. Ipak, ostale su brojne enigme koje prekrivaju ovu velicanstvenu civilizaciju rodenu prije nepunih cetiri hiljade godina.

    Igra u zivot i smrt
    sta predstavljaju piramide i grandiozni sveti gradovi uronjeni u dzunglu?!
    Bilo ih je na stotine, rasuti po cijeloj teritoriji. Odavno se mnogi pitaju kako su Maje mogli ici od jednog do drugog grada kada je poznato da izmedu gradova nisu postojali nikakvi putevi niti ceste. Cak ni sela nisu bila povezana sa gradovima, a zna se da su se u njima redovito odrzavale feste i razliciti obredi posveceni nepoznatim bogovima. Jos veca je misterija kako su Maje podizali svoje velicanstvene hramove ako se zna da nisu poznavali tocak niti su koristili zivotinje za vucu i nosenje tovara.
    Konacno, otkrilo se da se saobracaj odvijao vodenim putevima, preko guste mreze kanala koji su povezivali gradove i sela i kojima su plovile barke za saobracaj i prenos tereta. Ovu mrezu kanala tek je nedavno otkrio radar napravljen za skiciranje povrsine zemlje.
    Ovi kanali su imali dvostruki smisao: sluzili su kao putne komunikacije i za navodnjavanje polja. Maje su bili veoma vijesti poljoprivrednici. Uzgajali su uglavnom kukuruz, koji je bio temelj njihove ekonomije i ishrane. Zemlja je bila rastresita i plodna: bilo je dovoljno samo iskopati rupu i u nju staviti sjeme!
    Osim kukuruza, uzgajali su i krompir, grah, kakao, lan i pamuk. Cokolada je bila "nacionalno" pice a med je sluzio za zasladivanje. Riba i divljac su upotpunjavali ishranu. Maje su, pored toga, uzgajali kokosi, curke, patke...
    Najnovija istrazivanja pokazuju da je zivot jednog Maja bio velikim dijelom uskladen i prilagoden vlastitom horoskopu, koji je za svakog pojedinca pravljen jos prije njegovog rodenja.

    Kada bi dijete dolazilo na svijet, svestenici su utvrdivali koji je najbolji dan da mu se da imePostoji jedna zanimljivost vezana za imena Maja. Svaki pojedinac imao je dva imena: jedno – lazno - kortistilo mj je u svakodnevnom zivotu a ono, pravo, cuvalo se u strogoj tajnosti, znali su ga samo njegovi najintimniji - rodbina i bliski prijatelji. Pravo ime je, naime, imalo magicn i sveto znacenje, pa su Maje iskreno vjerovali da ono sudbinski utice na dogadaje u zivotu i stoga su ga ljubomorno skrvaili.
    Poslije radanja, beba je stavljana u cudno opremljenu kolijevku. U njoj su postojale dvije osnovne stvari: ravna daska koja je bila postavljena pod takvim uglom da je bilo neminovno da se glava djeteta "spljosti", te niz kuglica objesenih iznad glave kako bi dijete neminovno dobilo strabizam! To i nije cudo jer su produzena, deformirana glava i strabizam za prastare Maje bili vazan znak identifikacije i plemenitosti.

    U starijem dobu djetinjstva (dvanaest za djevojcice, cetrnaest za djecake) mladi su ucestvovali u tajanstvenim obredima inicijacije s kojom su ulazili u javni zivot. zenili su se veoma mladi i imali dosta djece. zene su bile graciozne, njezne i vrijedne. Tkale su zivopisne tkanine, uzgajale perad kako bi obezbjedile dovoljno perja za ukrase na odjeci. zivot su posvecivale odgoju djece, a u rijetkim prilikama uzivale su u medusobnom plesu. Imale su komplikovane frizure i nosile su "kub", jednu vrstu potkosuIja i uglavnom su hodale bose.
    Maje nazivaju "Grcima Amerike", jer su imali jednu od najrazvijenijih civilizacija u zapadnoj hemisferi. Upotrebljavali su rafinirano pismo, neku vrstu hijeroglifa. Bili su izuzetni astronomi. Vrlo su precizno izracunavali okretanje planete Venere mada se jos uvijek ne zna zasto su im ti proracuni bili neophodni. Njihov kalendar (koji pocinje od 11. avgusta 3114. godine pr.n.e.), gotovo da je bio precizniji od naseg. Poznavali su "nulu" i imali su numeraciju sa dvodecimalnim sistemom.

    Maje su voljeli sportska natjecanja i kolektivne sportove.
    Jedna od najomiljenijih i najvise ilustrovanih na zidovima hramova bila je neka vrsta igre izmedu kosarke i odbojke. Zvali su je "pok-a-pok" a cilj je bio sto cesce loptu probaciti kroz kruzni procjep u kamenu koji je nacesce postavljan sa strane zidova nekog hrama. Lopte su bile gumene. Zapravo, pravljene su od posebne vrste drveta "sapotilla" od kojeg su Maje dobijali vrstu gume za zvakanje. I jos nesto, “pok-a-pok” se igrao veoma grubo i dinamicno. Kako i ne bi kada se igralo u zivot: kapitenu porazene ekipe otsjecana je glava u krvavom obredu uprilicenom nakon utakmice! Najnovija arheoloska istrazivanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, cini se, ostalo nerjesivim: sta je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maja?

    Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. stoljecu, pronaden u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tacka za otkrice jezika i pisma Maja, koji su gotovo 90 odsto desifrovani zahvaljujuci americkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na cijem su celu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Meri Miler, sa univerziteta Jel, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netacnosti, i iz tri "kodeksa Maja" koje su prikupili prvi evropski istrazivaci u novom svijetu, izasla su na svjetlo dana, izmedu ostalog, imena bozanstava, nebeskih tijela i jos dosta toga na 35 jezika naroda Maja. "Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujuci kome je sampolion desifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak posluzio kao kljuc americkim istrazivacima pri desifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma. Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svjetlo.

    Brojni bogovi
    Sve donedavna su mnogi mislili da su Maje sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krcenju prasumskih prostora. No, nakon temeljitog proucavanja zracnih snimaka podrucja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do spanjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te danasnjih naselja tog podrucja, neki je znanstvenik zakljucio da je Dzibilchaltun u doba najveceg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obradivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovnistvo mogu se naci i na juznom dijelu Yucatana. Na tamosnjim obroncima nadeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maje mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.

    Prije se cesto govorilo o Carstvu Maja. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena drzavna tvorevina. Jezik Maja rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su razlicitim putevima. Bjesnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maja uvijek je povezivao jedan cinilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje bozanskih moci. Znameniti istrazivac Maja sir Eric Thompspn pisao je:
    - Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomocna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su velicanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno orude.

    Nebo Maja obuhvacalo je mnoga bozanstva u razlicitim pojavnim oblicima. Itzamna je mozda bio najveci, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kise, bio je zivotno vazan; ako bi kisa dosla prekasno, ne bi bilo zetve, a glad bi zavladala zemljom. Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maje su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a mozda i neki kandidati iz seljackog staleza ili cak pobozni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamrsene ceremonije svecenik bi kremenim nozem otvorio zrtvin prsni kos i izvadio jos zivo srce, kako bi ga, jos dok pulsira darovao bogovima.

    Duboki kulturni rascjep
    Kad su osvojili to podrucje, spanjolci su srusili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobracali ognjem i macem. Unatoc tomu oko dva miliona Maja, prezivjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog krscanstva, nije zaboravilo stara bozanstva. U proljece 1975. godine u uobicajeno doba nije bilo kise. Kukuruz se susio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kise. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kisa je pala na sasusena, zedna polja.
    U veliko doba kulture Maja seosko stanovnistvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze: 
    Medu starim Majama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svecenika i poglavica, koji su posjedovali znanje vazno za zivot. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predvidati pomrcine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su zivjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao sto su zad, zivopisna pticija pera i krzna jaguara.
    Ostalo je stanovnistvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidasnje potrebe. Obradivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pucani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...

    Tragovi sjaja te elite jos se mogu naci u impresivnim rusevinama njihova sredista Palenquea, u planinama meksicke savezne drzave Chiapas, u kojoj je nekoc bilo najzapadnije granicno podrucje Maja. Hramovi i piramide Palenquea protezu se 11 kilometara duz posumljenog podrucja. Ono malo sto je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naci.

    Ugasena civilizacija
    Mracan Pacalov grob izaziva stahopostovanje. Taj mocni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je slicnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slucaja piramide se uzdizu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni zivot a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba strozi je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je sestoro mladih zrtava da bi mu sluzili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedocanstvo divlje velicine.
    Ipak, Palenque nije mogao spasiti citav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. stoljeca. Uskoro zatim u sredistu svijeta Maja ista je sudbina zadesila druge gradove-drzave. Propadanje je pocelo na granicama i nastavilo se prema unutrasnjosti. Klasicna kultura Maja nestala je za nekoliko narastaja. Seljaci su u napustenim hramovima postavili svoja ognjista: znamenita svetista lezala su prazna i opustosena.

    Sve zauvijek nestaje
    Gotovo svi istrazivaci Maja nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu znacajnu ulogu igrao seljacki ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
    Razlika izmedu elite i seljaka bivala je s vremenom sve veca - kaze on. Napokon su sve veci i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnosljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oruzje bila je brojcana nadmoc. Vjerovatno su vecinu gospodara udavili golim rukama.
    Danas nijemo pocivaju rusevine, besmrtnost kamena, tisine i samoce. Iznad toga nepromijenjenom putanjom jos prolaze zvijezde, s kojima su svecenici-astronomi Maja bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svecenika-astronoma vise nema. Chichen Itza i Bonampak leze bez ljudi u mjesecini, urlik jaguara odjekuje napustenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maja. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:

    “Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”


Link