evo malo prave istorije o tome...

PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867.GODINE

Uvodna napomena

Ovaj tekst u osnovu predstavlja sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod istim naslovom, uz neke manje nadopune, nastale na osnovu koristenja dostupne literature. U radu nema opisa pojedinacnih i grupnih zlocina koji su cinjeni prema muslimanima Srbije sve do 1862.godine, to jest do Medjunarodne konferencije u Kanlidzi-predgradju Istambula. Do ove Medjunarodne konferencije muslimani Srbije su se protivili iseljavanju sa svojih ognjista, ali poslije Medjunarodne konferencije, svima je bilo jasno, da im opstanka u Srbiji nema, jer je to bila volja medjunarodne zajednice, koja se pokolopila sa voljom srpskih vlasti, a scim se saglasila i sve slabija Turska. Tako je poceo masovni egzodus muslimana u: Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a jedan veliki broj naselio je prostiore sjeverne Bosne od Zvornika do Orahove kod Bos. Gradiske.

Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.
Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun” , pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.
Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

Zakljucak
Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci ne urade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

Isti trend se nastavlja i u 20-tom vijeku.

    Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918. godine

    Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosirisvoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji napobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovihratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima,Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

    Srpska ideologija osvajanja teritorija

    Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" jenavedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihajlovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

    Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

    Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine

    Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge familije bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim familijama su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

    Otetu zemlju bosnjackih familija dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To imje bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.

    Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista.

    Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj familiji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma uvjek ista: - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih familija.

    Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih familija dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

    U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske familije, koje su pretezno kolonizovane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova familija dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i tako podijeljena na 614.603, pretezno, srpske familije. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova familija dobilo u vlasnistvo i posjed i zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.

    Povijesno, Banja Luka nije srpski grad

    Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banja Luke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banja Luka na najbrutalniji nacin, genocidom.

    Srpske familije, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banja Luke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanjei kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banja Luci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.

    Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.

    Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezno iz Srbije i Crne Gore.

    Povijest se na jedan nacin ponavlja. U toku srpske agresije, od 1992. Do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banja Luci. Kako je registrirala statistika prilikom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske familije. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banja Luke putem pregovora.

    Simbolicna naknada za otetu zemlju

    Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritikovao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

    Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a ostalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beca.

    Ukratko

    Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih familija.

    Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske familije. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezno srpske, familije. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova familija dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.


    Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine

    1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine
    2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919.
    3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
    4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919. godine.
    5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
    6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine.
    7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
    8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
    9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda zajavne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
    10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi
    11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine.
    12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine. 13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine.
    14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz, Vjesnik, od 26. IX.1995. godine.
    15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.



    * Prijavi post
    * Citiraj (i odgovori)

A, evo primjer kako se to radilo u SFRJ.

    Gdje se nalazilo selo Mokrice i zašto ga danas nema?

    Naime, riječ je o jednoj zločinačkoj seobi naroda sa vijekovnih prostora a pod geslom agrarnih reformi i sve to u duhu socialističko - staljinističkog sistema, komunističkih birokrata. Proces raseljavanja naroda sa tih područja opštine Bosanska Gradiška (Bukvik, Batar, Mokrice, Čarapaši i Talovi) započeo je nakon drugog svjetskog rata, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Posljednje selo koje je iseljeno su Talovi a mislim da se to desilo početkom sedamdesetih. Sva ta sela su obuhvatala pojas ispod planine Kozara (Kolone) pa sve do sela Rogolji, Čikule, Žeravica, Lipovaća, Kruškik i Čatrnja. Zaista, jedno ogromno ravničarsko prostranstvo, naseljeno većinom bošnjačko - muslimanskim narodom.
    Područje je obilovalo prirodnim bogatstvima kao: obradivo poljoprivredno zemljište, šume, pašnjaci i svakako rijeka Jurkovica. Znači jedna perfektno usklađena priroda koja je nudila sve potrebne uslove za jedan normalan i apsolutno održiv život na tim prostorima.

    U jednom takvom sistemu, kada jedan čovjek može odlućivati o sudbini desetine hiljada ljudi, nekom je palo napamet da taj narod treba iseliti sa tih prostora uz uvjeravanja kako im se nudi bolji život.
    Partijska komunistička ubjeđivanja su išla u tom pravcu da se narod ubjeđivao kako je daljnji život na njihovim vijekovnim prostorima neodrživ. Kao osnovni razlozi za to su između ostalog: Loše i neodržive sve vrste komunikacija (putevi, struja, telefon itd). Koji apsurd? Prosjek udaljenosti tih mijesta je između 4 i 10 km od grada a dok npr. do Turijaka je barem 25 km i naravno Turijak se izgrađivao i niko nije postavljao takvo pitanje. Zatim je rečeno da ta područja plave u određenim godišnjim dobima (proljeće, jesen) zbog nabujale rijeke Jurkovice.

    I šta se poslije raseljenja desilo?

    Rijeka Jurkovica je preusmjerena kanalom u rijeku Jablanicu i izvršena je melioracija zemljišta. Napuštena zemlja, odnosno područje, je za nekih par godina pretvoreno u najbogatije i najveće obradivo zemljište u vlasništvu države, odnosno bivšeg PIK "Mladen Stojanović" a kao posljednji RO "Ratarstvo" Nova Topola u sastavu AIPK Banjaluka.
    Dakle, lako je zaključiti da je narod prevaren. Nakon jedne decenije, na tim prostorima je obrađivana najbogatija obradiva zemlja ali nažalost ne rukama tog naroda koji je vijekovno živio na tim prostorima.
    Poslijednjih par godina, također se dešavaju mutne radnje. Država, jednim dijelom prodaje u privatno vlasništvo to isto zemljište a jednim dijelom dijeli šakom i kapom novopridošlicama.



Kako se da vidjeti da velikosrbi nisu svoj zacrtani cilj mijenjali kroz razna državna uređenja.
Jedino su mijenjali način i sredstva, zavisno od trenutnih društveno političkih uslova.

 
LIJEVČE POLJE I BANJA LUKA

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina proširi svoj državni teritorij i protjera nesrpske narode, kao što su to postigli Srbi. Pored agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i terorističke metode, kao poznati "marš smrti" u 1919. godini na Bošnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim područjima Lijevče polja živjelo je pedeset hiljada Bošnjaka, od kojih su više hiljada vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi prilikom "marša smrti", a preostali dio civilnog stanovništva su protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku, odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom. Srpske porodice, bezemljaši i solunaši su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska porodica nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevče polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovništva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je 1991. pao na 19,35 posto. Nagli porast srpskog stanovništva nastaje i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju dobili posao i novosagrađene stanove. Uz to povećanju udjela srpskog stanovništva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25.000 vojnika i 700 oficira, od poručnika do generala, koji su pretežito iz Srbije i Crne Gore.

Istorija se na jedan način ponavlja. U toku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bošnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prilikom popisa stanovništva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnički čistom hrvatskom većinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuće i zemljište zaposjele su srpske porodice. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljišnog vlasništva vrši se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci činili apsolutnu većinu stanovništva.



    * Prijavi post
    * Citiraj (i odgovori)

Novi postPostao/la Zah dana 09/09/2008 03:37
POKOLJ (GENOCID) NAD BOŠNJACIMA U ŠAHOVICIMA 1924. GODINE
Piše: Osman Destanovic i Milovan Djilas

Osvajanjem Sandžaka 1912. godine, crnogorska vlast uvodi svoju upravu, pa bjelopoljsku
oblast dijeli na tri kapetanije:

1.- Šahovicku, sa sjedištem u Šahovicima;
2.- Bjelopoljsku, sa sjedištem u Bijelom Polju;
3.- Brodarevsku, sa sjedištem u Brodarevu.

Šahovicka kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo je bilo bošnjacke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni Crnogorci su neprekidno tražili povoda da se obracunaju sa tamošnjim Bosnjacima, stanovnicima tih opština.

O genocidu u Šahovicima i Pavinom Polju skoro da niko nije smio da pomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ. Ovaj zlocin se krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa. Izuzetak cini pokojni Milovan Ðilas koji i je u svojoj knjizi "Bespravna zemlja" prvi opisao Šahovicki pokolj (Istragu poturica). O tome da ovaj pokolj nije bio spontani cin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, vec temeljito pripreman zlocin, govore mnoge cinjenice.

Prije nego sto je poceo napad na Šahovice i Pavino Polje (Vranes), izvršena je opsežna priprema u organizacijskom smislu. U prilog tome govore i mnoga dešavanja vezana za dogadaj. Pouzdano se zna da je bilo organizovano oko 2 000 posrbljenih i dobro naoružanih Crnogoraca iz Polja Kolašinskih, Kolašina i drugih mjesta, a na cijem celu su bili ugledni crnogorski funkcioneri kao: Nikola Ðilas - penzionisani žandarmerijski major, Sekula Boškovic - rezervni major, Dimitrije Redžic - rezervni major i još neki drugi prvaci na celu podivljalih plemena. Podrška im je data od bjelopoljskog poglavara Lazara Bogicevica, Milana Terica šefa finansijske uprave u Bijelom.Polju. Zatražena su policijska pojacanja, koja su odmah stigla iz Pljevalja, Berana, Peci, a iz Pljevalja je bila pristigla cak i vojska.

Ubistvo Boška Boškovica - povod za genocid

Boško Boškovic, crnogorski oficir, bio je skoro nepismen covjek, ali je kao vatreni pristalica ujedinjenja i prijatelj Svetozara Pribicevica, Predsjednika demokratske stranke, dogurao do nacelniuka Kolašinskog okruga. On je bio sin poznatog crnogorskog cetovodje Lazara Boškovica. Kao žestoka posrbica svojim okrutnim ponašanjem, zamjerio se Crnogorcima u gušenju pobune u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a desetine porodica Bulatovica otjerano je u zatvore i poubijano. Uništeno je skoro citavo pleme Bulatovica. Boškovic je kao istakao eksponent srpske vlasti u Crnoj Gori bio izuzetno aktivan u svrgavanju Kralja Nikole sa vlasti i njegovog denunciranja.

Boškovic je poginuo 07.novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahovicima u mjestu Obod kod Cera. Danas svi koji su iz tog kraja znaju da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatovic iz Rovaca. Njih je angažovao Boškovicev glavni politicki rival i licni protivnik Dimitrije Bulatovic ucitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog ucitelj je bila da mu se osveti radi pogibije svojih rodaka Bulatovica iz Rovaca za koju je Boškovic bio odgovoran.

On je dogovorio sa svojim rodjacima likvidaciju Boška. S obzirom da su znali da Boškovic mora peci preko Potrka, postavili su mu zasjedu u mjestu Cer. Boško se tu pojavi u pratnji svog bližnjeg rodjaka Milete Boškovica. Komite otvaraju vatru, Boška ubijaju dok se Mileta spasio ranjen.

Nakon što je ubijen 07. novembra, vlasti nareduju Bošnjacima da predaju oružje. Ne sluteci ništa, nemajuci veze sa ovom pogibijom, oni predaju oružje. Toga istog dana naoružanje se dijeli pravoslavnim Crnogorcima.

Boškoviceva sahrana je obavljena 09. novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, tako da se ne pmti veca sahrana u tome kraju. Držani su vatreni govori, za ubistvo bez ikakvog dokaza ili naznake optuženi su lokalni muslimani na celu sa Jusufom Mehonjicem. Govornici su pozivali na osvetu, a nacelnik Kolašinskog okruga pozvao je prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.

Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Bošnjake Šahovica i Vraneša. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je 9. i 10. novembra. 1924. godine. Tako su posrbljeni Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvodjeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na vraneške Bošnjake. Napad je izvršen pred noc i tokom noci, tako da je stradao veliki broj stanovništva. Podaci se krecu izmedu 600 i 700 ubijenih. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji nacin.

U izvještaju - Predstavci kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovici i Pavino Polje - piše sljedece:

"Nekim su ( kao Ibru Hasaovicu-starcu od 80 godina ) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su ( kao Zecu Hadžovicu ) živima jezik cupali, neke su ( kao Naja Hodžica beba ) ni u majcinom krilu nijesu štedjeli, neke (kao Šaba Hadžovica) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrovic, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovica) na vjeru iz kuce izmamljivali, a potom nožem poklali, Adema Lukaca su prvo opljackali, a potom tjerali da se krsti, a kad je ovaj to odbio, odveli ga i kao metu gadjali iz puške. Živim cudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio, da pretekne kao svedoka, kako bi pricao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi".

U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde", Milovan Ðlas takode je opisao ovaj pokolj u kome je kao voda raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola Ðilas. Otac mu je priznao kao se sve to dešavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.

Milovan Ðilas piše:

" Takvog osvetnickog pohoda nije nikad bilo. Covjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljacka iz 1918. godine, bila je prema ovome djecija igra..."

Dalje nastavlja sjecanje svog oca krvopije : "Nakon što su taoci u Šahovicima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prereza im zile na nogama. Tako se radi volovima, nakom što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dici, ukoliko su jos živi. Neki su u džepovima mrtvaca pronalazili komade šecera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila otrgana od majcinih ruku i sestara i pred njihovim ocima zaklata ... Muslimkanskim sveštenicima su cupali brade i urezivali krstove na celo. U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su kasnije pricali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kucu. Seljak je upravo gulio jagnje.Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kucu, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeci da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pricalo da ga pseto nije taklo, jer, cak, ni pseto nece tursko meso.

Ako covjek hladno pomisli, može da izgleda da nije ni bitno na koji nacin ljudi budu ubijani, i šta se poslije toga dogada sa njihovim tijelima. Ali nije tako. Upravo cinjenica da su oni pronalazili tako zaprepašcujuce nacine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mracnu prošlost njihove duše ubica.

U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastraujuce. Na to se naucilo. Ali necovjecni nacin ovih ubistava i sadisticki užitak u tome, pobudili su otpor i jednodušnu osudu, iako se kod žrtava radilo o muslimanima ... Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog covjeka".

Šahovicka kapetanija bila je odmah iza Bjelopoljske.U njoj je bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domacinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26,8 a Bošnjaka 73,2. Danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovicku kapetaniju, preživjeli Bošnjaci su se iselili odlazeci duboko u Sandžak, za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zlocin i pocinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci na tudoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjecalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obje džamije, prekrstili naziv mjesta Šahovice u Tomaševo dajuci mu ime po ratnom drugu Rifata Burdzevica - Trša. Kojeg li samo bestidnog postupka, a šta bi se i ocekivalo od potomaka takvijeh monstruma”.

evo jedan post koji ilustruje tu gore priču...



    * Prijavi post
    * Citiraj (i odgovori)

Novi postPostao/la Ponekad s'proljeca dana 10/09/2008 12:43
Moga pradjeda su ubili u tom pokolju, ali ga je moja pranana osvetila maknuvsi 4 komita u zasjedi sa p.djedovom puskom. Odmah nakon osvete je pobjegla sa djecom u Bosnu!!!!




    * Prijavi post
    * Citiraj (i odgovori)

Novi postPostao/la Zah dana 13/09/2008 02:39
Pokrstavanje Muslimana Plava i Gusinja
Autor Dr. M. Memic i Dr.B.Redzepagic

O pokrstavanju muslimana Plava i Gusinja pisali su Zivko Andrijasevic i Zoran Satanojevic " Pokrstavanje Muslimana", samo oni kao i mnogi drugi srspki istoricari sve ovo priukazuju kao drobrovoljni cin prelaska muslimana u "pradedovsku veru", preskacuci dogadjaje koji su tome predhodili, strijeljanje najuglednijih ljudi Plava i Gusicnja, a onda i svih onih koji nisu htjeli da promijene vjeru.

Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno predje u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva,dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvodeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svecana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su vecim dijelom formirane masovne grobnice.

Oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sacuvaju goli život. Tada je muftija izdao «Fetvu», kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijaševic i Stanojevic prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju «dobrovoljnošcu» onih koji su ostali u životu.

Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je, da su gradjani, kada im je saopštena proklamacija kralja Nikole, da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trcali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja «miropomazani». Nakon toga su trcali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijaševic i Stanojevic nazivaju dobrovoljnošcu i objašnjavaju da se kralj Nikola saglašavao sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujuci da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima ciji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naredjeno, od strane kraljevske vlasti.

Sama cinjenica, da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je necasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privodenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevicke brigade da i bez saslušanja i privodjenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da predu u pravoslavnu vjeru.

Dr.Bajram Redzepagic, rodjen u Plavu 23.11.1939.godine, doctor mediceniskih nauka, inace aktivno vojno lice, sa cinom potpukovnika, radio je u Vojnoj bolnici u Sarajevu, autor nekoliko romana, govoreci o ovoj problematici kaze.

Prvo su izvodili najuglednije ljude u kraju od njih trazili da predju na pravoslavlje, ali su svi kategoricki odbijali prelazak.Tako su mulla Sado Musić, Bilal-aga Šehović, Šeći Fero, Omeragić, i svi drugi uglednici redom rekli: “Mi smo muslimani; naša vjera je islam; mi vam ne smetamo; mi nećemo vaše crnogorske kape, mi pljujemo na njih; mi ostajemo muslimani…” Taj čas su pokošeni svi, njih dvanaestorica.

Crnogorske zle vlasti su natjerale narod da pišu molbe, da se kao navodno dobrovoljno krste. A sve to su pisali službenici crnogorske vlasti, koji su slali depeše velikim silama: Londonu, Parizu, Berlinu, Beču i Moskvi, pa čak i u Istanbul su stizale depeše, o navodonom dobrovolnjom pokrštavnju, pa su te velike sile mislile da narod stvarno želi pokrštavanje. Nakon toga je dosla gupa popova, njih 33 na čelu sa protom Šekularcem, i počeli su krstiti ljude. Nosila se voda, tamjan, prskali su ljude… Na silu su kršteni i mijenjana su im imena, Oni koji nisu htjeli bilii su svi postrijeljani. Naglašavam, da je dobroljno primio pravoslavlje samo mulla Hajro Bašić /pokršteno ime Balša Balšić /. On nije natjeran, dapače on je primio pravoslavlje korupcijom, za mito, i novac, dobio je čin majora, postao predsjednik Prijekog vojnog suda i kaznjavao smrću Plavljanje i Gusinjane koji nisu htjeli da prime pravoslavlje.

Istina je da su velike sile za zločin znale, ali tek onda kada su stradali katolički misionari i manja grupa protestanata, i kada je taj izvještaj došao papi na ruke. Tek tada je za tri dana taj zločin zaustavljen.

Kad su velike sile naredile istragu, knjaz Nikola je to zataškao, nije dozvolio da istraga siđe dolje do dna tih vojnih jedinica i žandarmerije koja je vršila zločine. Sve se to svelo na dva-tri čovjeka, s time, kako je tvrdio Marko za ‘Vrijeme’ objavljeno 1941. u Zagrebu, da je kralj Nikola zamolio serdara Avra Cemovića da prizna, da je njegova ideja bila pokrstavanje muslimana, da ce mu on kralj za uzvrat kada prodje frtutma, i pritisak velikih sila za istrzivanje zlocina 1913.godine, vratiti sva odlikovanja, ukljucujuci i cin serdara i da ce ga unaprijedit u cin generala.

Svim velikim silama je javljeno, da kralj Nikola i crnogorska vlast nemaju nista sa ovim zlocinima, vec da je to krivica jednog covjeka Avra Cemovica. I tako dok se Avro Cemovic sa dva pratioca vracao iz Cetninja u Berane, negdje izmedju Mojkovca i Mateseva ubijen je i bacen u jamu. Tako je istraga na terenu gdje se desio zlocin genocida u Plavu i Gusinju obustavljena. Zlocini su zataskani, a o njima se nije smjelo pisati.

Tek nakon objavljivanja mog romana Pustinjak, i to nakon 15 i vise godina počeli su da pišu ostali Dr. Mustafa Memić, Bašić, Hodžić. Ali naglašavam, da je istinu o Previju u to doba bilo jako teško objaviti. Moram reći da su mi recezenti iz romana izbacili sto stranica. Zatim štamparija kada sam naknadno pokušao da ih ubacim to nije dozvolila. Ali kada je zamjenik šefa štamparije Upravnog odbora otišao na godišnji odmor, ja sam preko našeg čovjeka koji ga je zamjenjivao, uspio ubaciti Previju u sklopu romana Pustinjak. Iza toga, kada je roman objavljen, mene su zatvorili šest mjeseci i skinut mi je čin.

Nema s tobom razgovora. Nisi ni pročitao moj post, a već kopiraš materijal sa drugih sajtova (koji sam, za razliku od tebe,  pročitao i odgovor formulišem na osnovu toga).


Najveće nasilje nad Srbima (i drugim hrišćanima) je tokom turske vladavine činjeno upravo od strane Albanaca. To možeš da proveriš i sa Makedoncima. Bugari i Srbi se poslednjih 150 godina biju oko Makedonije i susednih oblasti. Zašto onda govoriti samo o našem odnosu prema njima, a ne i obrnuto?
Hrvati....hmmm na ovo zaista nemam komentara. U I Svetskom ratu su učestvovali protiv nas, mi se napravili ludi, oni nam lepo vratili 1941. Naravno, ovo je samo uopštavanje, ali to je suština.
Makedonci Ovo je najbolje. Koliko smo ih ono beše pobili: 500 ili 600 hiljada - 10 miliona? Ima li ovde Makedonaca da nam kažu tačne brojke?
Madjari - samo jedno pitanje:koliko je Srba bilo u Madjarskoj pre 100 godina, a koliko ih sada ima? I uopšte, drugih naroda? Svi su sad Madjari. Ne treba zaboraviti ni II Svetski rat, a ni njihov nacionalizam.
Nemci.... Ovo je već zaglupljivanje. Čekaj malo, svi su bili dobri, mazili nas, a mi se prema njima poneli nečasno?


Zaista nema nikakve veze sa istinom. Porediti nacionalizam u Srbiji u 19-om veku sa fašizmom... 80 % svih pripadnika pokreta otpora u Jugoslaviji su bili...Nemci?Bugari?Madjari?Bošnjaci?Hrvati? Knjiga mi se čini potpuno pristrasnom.




Nisam imao prilike da se uverim u autentičnost ovog dokumenta. Ne bi me čudilo da je autentičan, ali, kao što rekoh, vekovna mržnja je morala da se ispolji, a pri tom se teško zaboravlja. Razumem ja vas, ali stavi se ti u našu kožu i probaj da predstaviš sebi stvari iz našeg ugla. Nemoj samo da kopiraš tuđe tekstove. Daj tvoje mišljenje. Šta bi ti sad da se uradi? Većina postova su ti nekakvo osporavnje Srba kao naroda u svakom pogledu. Kako ti uopšte misliš da živiš u Bosni sa tolikim Srbima?

ја не кријем да прекопирам текстове, али у питанју је други форум па не бих да га рекламирам, а текстови су научно истраживачки радови разно разних хисторичара што бошнјака муслимана, што странаца, колико се да видјет највише се позивају у цитатима на спрске изворе стога немој да оптужујеш за пристрасност...ја не оспоравам ниста српско, то је немогуће данас чинити, срби су формиран народ, национално освјештен али има шраво на праву и истиниту хисторију а не на лажну како им се то сервира од постанка модерне хисторије као науке...закључак је сљедећи : ништа се овдје није дешавало случајно, све је узрочно послједичној вези и то се понавља с времена на вријеме, ја мислим да смо ми бошнјаци ни криви ни дужни највише пропатили, ви требате постат свјесни својих грешака из прошлости, за које вјероватно не знате да су се десиле, а несумњиво су се десиле и не би требале да вам служе на част  јер сте годинама учени и убјеђивани да су лажи истине, а све ово вазим или ти га пишем ради тога да се не би поновило у будућности или ти га зарад боље будућности ових простора...и још нешто ја нисам овдје како бих вас провоцирао...

а то горе што си цитирао везано за ствари које су муслимани морали да учине уколико желе остат у србији толико сам пута чуо по српским форумима наравно упућено несрбима у виду неких провокација да те не треба изненадит њихова истинитост и тачност...

Bilo je i ljudi drugačijeg mišljenja. Dao sam već link za Cvijića. Nije samo kod nas Srba izražen nacionalizam. Ima i kod vas podosta takvih, a o Hrvatima da ne pričam.

Problem nastaje kada citirate razne kvazi-istoričare, jako pristrasne autore i sumnjiva genetička istraživanja.


Pisanjem se ljudi ne mogu izmeniti, niti ih možeš uveriti u nešto ako sami nisu spremni da u to poveruju. To važi i za tebe. 

Треба дати  му диплому и Проф. Др титулу.

Bosnjaci se nisu mesali sa Turcima.   Samim prelaskom na novu veru bili su zasticeni njihov imetak,porodica,njihove zene,kcerke i ostali clanovi porodice.  U tadasnjoj Bosni nije postojalo "pravo prve bracne noci","setanje konja i opanaka".  

Jezik kojim govoris najlakse je objasniti ako malo bolje pogledas kako je V.  Karadzic "napravio novi jezik" tj.   da se uociti da je taj jezik kojim govoris,Bosanski.   A nemij se zacuditi kad vidis da je i Vukov prvi "rijecnik" pisan ijekavicom.   Mislim,sve ce ti se samo reci.  .  .  .  
Za ostale nejasnoce uzmes i procitas "nacertanje" Ilije Garasanina.  .  .  

sigurno hrvati 
i da ne zaboravim poturice 

Ovo je genijalno !  Lol 

A ja budala blejim na vicevima...

najvise srednjevjekovnih srba ima u vojvodini, otuda i zele da bjeze iz srbije kao i da promjene to ime u vojvodjani i kazu da je postojala vojvodjanksa pravoslavna crkva...ovi dolle juzno su mjesavina bugara, albanaca, grka, crnogoraca i ostalih naroda iz susjedstva...a bosanski srbi su ustvari Vlasi...eto ti prava historija...ne lazem