Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 ... 4 5 7
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Народноослободилачка војска - Партизани  (Pročitano 181349 puta)
Moderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.4
mob
Nokia E50
Вељко Влаховић





Датум рођења:    2. септембар 1914.
Место рођења:    село Трмање, код Колашина, Краљевина Црна Гора
Датум смрти:    7. март 1975.
Место смрти:    Женева, Швајцарска
Професија:    
Члан КПЈ од:    1935.
За народног хероја проглашен:    
27. новембра 1953.

Младост

Рођен је 2. септембра 1914. године у селу Трмање, код Колашина. Основну школу завршио је у родном месту, а гимназију у Подгорици и Београду, Студирао је машинство на Техничком факултету у Београду, Прагу, на Сорбони (у Паризу) и дипломирао на Универзитету у Москви.

Веома се рано, још као средњошколац, укључио у раднички покрет. У Београду је 1932. године изабран за секретара удружења средњошколаца београдских гимназија, које је тада било језгро револуционарног, средњошколског покрета.

Ступајући на студије машинства на Техничком факултету у Београду, по природи систематичан, радан и упоран, убрзо је постао један од истакнутијих бораца и руководилаца напредног студентског покрета у Београду. У СКОЈ је примљен 1933, а у КПЈ 1935. године, као већ истакнути студентски активист.

Средином тридесетих година, студенти Београдског универзитета били су покретачи и организатори бројних политичких акција у граду и на Универзитету. Влаховић је већ тада био један од истакнутих организатора и руководилаца борбе београдских студената за аутономију Универзитета, слободу науке и културе, против националистичких удружења и полицијске страховладе, за демократске слободе и друштвени напредак земље. Био је члан од оснивања, а од 1935 до јула 1936. године, и председник Акционог одбора стручних студентских удружења на Београдском универзитету, и један од најистакнутијих организатора и руководилаца великих студентских штрајкова (фебруара 1935. и 4. априла 1936) у Београду. Због тога је хапшен и интерниран у концентрациони логор у Вишеграду (14. фебруара до 20. марта 1935) и искључен с Универзитета за 1935/36. годину. Пре и у току штрајкова путовао је у Загреб и Љубљану због координације заједничке акције студената ова три велика универзитета против тадашњег режима.

Заједно с Лолом Рибаром учествовао је у формирању акционих комитета и у припремама југословенске студентске делегације за Светски омладински конгрес у Женеви, одржан у јесен 1936. године.

Половином 1936. године, по одлуци партијског руководства на Универзитету, да би избегао хапшење, отпутовао је у Праг, где се одмах укључио у рад партијске организације југословенских студената у овом граду, и убрзо изабран за заменика секретара партијске организације.

Шпански грађански рат


Учествовао је у шпанском грађанском рату, као борац Интернационалних бригада. Крајем јануара 1937. године, с групом од 26 југословенских студената, из Прага се илегално, преко Париза, пребацио у Шпанију. Из првих дана његова боравка у Шпанији потиче и његово познато писмо студентима Београдског универзитета, у коме их позива на акцију давања свестране помоћи шпанском народу у борби за његову слободу.

У Шпанији се борио у Балканском интернационалном батаљону "Димитров" и почео "да полаже испите из велике лекције историје", како је називао борбу за шпанску републику. Убрзо после доласка у Шпанију, у бици на Марами, 14. фебруара 1937. тешко је рањен у ногу.

У Шпанији је био борац с пушком у руци и вршио низ одговорних дужности у Интернационалним бригадама. Најприје је радио у кадровској секцији Базе интернационалних бригада у Албацети, а затим је био помоћник начелника за кадрове Балканске интернационалне бригаде. После тога је радио у Комесаријату интернационалних бригада у Мадриду и Барселони, а затим у Центру за евакуацију бораца интернационалних бригада у С'Агара. У другој половини 1937. године, после смрти Благоја Паровића, извјесно вријеме је био и уредник листа "Димитровац". Посљедња функција у шпанској републиканској војсци била му је политички комесар батаљона.

После преласка у Париз, од ЦК КПЈ добио је задатак да организира технику и документа за илегални и легални повратак у земљу југословенских добровољаца из шпанског грађанског рата. У Француској је деловао и као члан Партијског бироа неколико партијских ћелија у Паризу. У Паризу се први пут сусрео с другом Титом, и од тада је један од његових најближих сурадника и доследних следбеника. Док је боравио и радио у Паризу, изабран је 1939. године за члана ЦК СКОЈ-а. Октобра 1939. упућен је у Москву, као представник СКОЈ-а, у Комунистичку омладинску интернационалу (КИМ). У Москви је наставио студије на московском Техничком факултету и радио у органима КИМ, као представник СКОЈ-а, а 1942. и 1943. године, до расформирања, као секретар КИМ. Поред рада у КИМ, био и представник КПЈ у Коминтерни до њеног распуштања, 1943. године.

Други светски рат

Априлски рат и окупација Краљевине Југославије 1941. године затекли су га у Москви. Влаховић је тада појачао рад на везама југословенских комуниста и грађана с домовином и радио на популаризацији народноослободилачког покрета.

По задатку ЦК КПЈ и Врховног штаба НОПОЈ, у Москви је, 11. новембра 1941. године, организирао с Ђуром Салајем радиостаницу "Слободна Југославија", преко које је у свет продирала истина о борби народа Југославије против окупатора и домаћих издајника. Одржавао је везу с Врховним штабом и добивао извештаје из земље, припремао емисије за радио-станицу, писао у совјетској штампи и држао предавања студентима, радницима и совјетским грађанима о ослободилачкој борби југословенских народа. Старао се да радио-вести "Слободна Југославија" и добијени извештаји из земље буду емитовани на више страних језика и језицима југословенских народа.

У Југославију се вратио крајем 1944. године, и преузео дужност начелника Управе за агитацију и пропаганду Централног комитета Комунистичке партије Југославије.

Читава Вељкова породица је учествовала у НОБ-у. Браћа Бранко и Душан, су погинули као високи војни руководиоци НОВЈ, а сестра Дуња и брат Мишо су носиоци Партизанске споменице 1941. И Вељкова мајка Мијојка је такође била активни учесник НОБ-а.

Послератни период


После ослобођења земље, обављао је најодговорније партијске и државне дужности:

    * потпредседник Већа народа у Народној скупштини ФНРЈ,
    * председник Одбора за просвету Савезног извршног већа,
    * председник Спољнополитичког одбора Народне скупштине ФНРЈ,
    * заменик министра иностраних послова ФНРЈ (1951-1952) и
    * директор "Борбе" (1953).


Био је члан Извршног одбора и члан Председништва ССРН Југославије (до јуна 1966), председник Комисије за међународне везе ССРНЈ, члан Централног одбора СУБНОР Југославије, председник Централног одбора Савеза ратних војних инвалида Југославије (до октобра 1965) и члан Управе удружења шпанских бораца Југославије.

За члана ЦК КПЈ (СКЈ) биран је од V до X конгреса. Од VII конгреса СКЈ члан је Извршног комитета, а од VIII конгреса до IV пленума Централног комитета био је један од секретара ЦК СКЈ. На IX и X конгресу биран је за члана Председништва ЦК СКЈ. Био је и председник Градске конференције СК Србије Београда (март 1968 - март 1970).

Био је члан Савета Федерације и резервни генерал-мајор Југословенске народне армије.

Био је члан (1950) и шеф југословенске делегације на заседању Генералне скупштине Организације уједињених народа и Члан југословенске делегације на I конференцији шефова држава или влада несврстаних земаља у Београду, септембра 1961. године.

У време свог богатог политичког рада, Влаховић се бавио општеполитичким и идеолошко-теоријским питањима марксизма-лењинизма. Објавио је више текстова и студија о развоју и улози СКЈ у социјалистичком самоуправном друштву и другим питањима. За његову стваралачку мисао везани су многи документи комунистичке партије у чијој је изради учествовао, као што је Програм Савеза комуниста Југославије и платформа за X конгрес СКЈ. Био је веома цењен као саборац и друг, као изузетно скроман, принципијалан и доследан борац за социјализам. Као истакнути теоретичар, прекаљени револуционар, следбеник и саборац друга Тита, имао је велики ауторитет у Југославији и у револуционарном покрету у свету.

За време студенских демонстрација јуна 1968. године, у Београду, стао је на страну студената и добио батине од полиције.

Умро је 7. марта 1975. године у Женеви. Сахрањен је у Алеји великана на Новом гробљу.

Носилац је Партизанске споменице 1941. и великог броја југословенских и страних високих одликовања. Орденом народног хероја одликован је 27. новембра 1953. године.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.4
mob
Nokia E50
Веселин Маслеша


Веселин Маслеша - Весо (1906-1943), књижевник, новинар, револувионар и народни херој Југославије.




Датум рођења:    20. април 1906.
Место рођења:    Бања Лука, Аустро-угарска
Датум смрти:    14. јун 1943.
Место смрти:    Сутјеска, НДХ
Професија:    књижевник
Члан КПЈ од:    1938.
За народног хероја проглашен:    20. децембра 1951.

 Биографија


Рођен је 20. априла 1906. године у Бањалуци. Детињство и своју рану младост провео је у Бањалуци где је завршио и гимназију.

Још у шестом разреду гимназије, ступио је у револуционарни омладински покрет, а истовремено се укључио и у акције радничког покрета Бања Луке. Прве основе марксистичког образовања стекао је у ђачко-литерарном друштву "Младост".

Године 1925. године, Маслеша одлази на студије — најпре у Загреб, где је уписао Правни факултет, да би убрзо прешао у Франкфуркт, где је студирао економију, а потом у Париз, где је студирао политичку економију и социологију.

Због револуционарног рада међу југословенским студентима и радницима — исељеницима у Француској, био је изложен прогонима, и онемогућено му је даље настављање студија. Француске власти су га протерале у Југославију, а југословенске из Београда у Бања Луку.

У Бањалуци је наставио активност у радничком покрету. Потом одлази у Осијек, где се запошљава као уредник и коректор, у редакцији "Хрватски лист". Али је убрзо ухапшен и поново протеран у Бањалуку. Године 1938. запошљава се у Београду, као скупштински новинарски репортер и коментатор у "Београдским новостима". Исте године примљен је у чланство Комунистичке партије Југославије.

Маслеша се брзо укључује у друштвени и политички живот Београда, учествујући, поред илегалног партијског рада, и у легалним манифестацијама тадашње напредне интелигенције. Иступао је с натписима у многим листовима и часописима. У децембру 1928. године заједно с Отокаром Кершованијем покреће часопис "Нова литература". Али после проглашења шестојануарске диктатуре, 1929. године, ухапшен је и после седам месеци проведених у затвору, протеран у Бањалуку.

У Бања Луци, у којој је остао нешто дуже од годину дана, имао је врло разноврсну политичку делатност: држиао је илегалне партијске курсеве, семинаре и предавања; писао је, али без потписа, у бањалучком листу "Нова Штампа"; бавио се преводилачким радом и наставио ванредне студије права у Загребу.

Године 1931. враћа се у Београд и запошљава се као публицист у Редакцији часописа "Народно благостање". Посебно је био ангажован у остваривању политике Народног фронта и стварању легалне јединствене радничке партије, односно Странке радног народа, као секретар њеног Иницијативног одбора.

Поред партијско-политичке активности, Маслеша се интензивно бавио научно-истраживачким, публицистичким и преводилачким радом. Бавећи се темама из домена економских, политичких и књижевних збивања у земљи и иностранству, Веселин Маслеша је, као публициста, објављивао неколико студија, а најпознатије су "Млада Босна" и "Светозар Марковић".
Споменик Веселину Маслеши у Бања Луци

Од 1927. до 1940. године Маслеша је десет пута хапшен, проводећи, за то време, у затворима укупно више од две и по године. После бомбардовања Београда, априла 1941. године, прешао је у Црну Гору и тамо учествовао у припремама устанка. Организовао је пропагандни рад Покрајинског комитета КПЈ за Црну Гору и Главног штаба за Црну Гору и Боку. Покренуо је и уређивао листове "Слобода" и "Народна борба".

У време похода пролетерских бригада у Босанску крајину, јуна и аугуста 1942. године, био је члан Политодела Четврте пролетерске црногорске бригаде. У другој половини 1942. године, у селу Дринићу, заједно с Мошом Пијаде и другим сарадницима, обнавља лист "Борба", орган КПЈ, у којој објављује многе текстове, сарађује и у другим листовима: "Пролетеру", "Војно-политичком прегледу", "Народном ослобођењу" и др.

На првом заседању АВНОЈ-а у Бихаћу, новембра 1942. године, Маслеша је одржао главни реферат: "Народноослободилачка борба и стварање Антифашистичког вијећа", у којем је изнео историјат антифашистичке борбе у свим крајевима Југославије од 1936. до 1942. године. Тада је изабран у Извршни одбор АВНОЈ-а.

Током четврте и пете непријатељске офанзиви био је с групом дивизија НОВЈ које су водиле борбе на Неретви и Сутјесци. Погинуо је 14. јула 1943. године приликом покушаја пробоја непријатељског обруча на Сутјесци.

За народног хероја проглашен је 20. децембра 1951. године.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Legenda foruma

Zodijak Capricorn
Pol Muškarac
Poruke 41361
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.5
Вељко Влаховић






За време студенских демонстрација јуна 1968. године, у Београду, стао је на страну студената и добио батине од полиције.

Svaka mu cast, sato je i tada protiv nepravde  Smile
IP sačuvana
social share
Ako te uhvati bes ako stojis ti sedi,ako sedis ti lezi,ako lezis ti se polij vodom,voda ce da odnese tvoj bes...

Svest nije samo materijalna manifestacija, potrazi na interenetu

Dzoni, ne budi Kristal.

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.6
Вељко Влаховић






За време студенских демонстрација јуна 1968. године, у Београду, стао је на страну студената и добио батине од полиције.



Svaka mu cast, sato je i tada protiv nepravde  Smile


Свака му част ако је стао на страну студената (пандури ко пандури нису препознали)
али знаш ли да се у Сарајеву ФПН звао његовим именом.
Можда је била колатерална штета (условно говорећи увијек је неко на власти био на
страни студената па чак и Тито,а ови данас траже слику као доказ када "стану" на
страну студената).Добра политичка процјена и ништа више.(дај боже да гријешим).
« Poslednja izmena: 25. Dec 2009, 23:40:59 od yetyou »
IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16345
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.89
mob
Nokia 
PARTIJA I REVOLUCIJA VAŽNIJI OD ŽIVOTA

Slobodan Penezić Krcun rođen je 2. juna 1918. godine u porodici Spasoja Penezića kafedžije, kao prvo dete u njegovom drugom braku sa tekstilnom radnicom Vidosavom, koja je rodila još troje dece – Sretena, Predraga i Milenu. Za vreme velike privredne krize otac je bankrotirao i umro 1934. godine. Sav teret oko izdržavanja dece pao je na majku Vidu, kojoj je Krcun, kao šesnaestogodišnji dečak, pokušao da olakša život, pomažući joj u kući oko šivenja, u bašti i oko stoke. Njegova ljubav prema majci i pomoć trajala je tokom celog njegovog uzbudljivog života. Verovatno da je gubitak oca i briga o majci i mlađoj braći i sestri uticala da je ponavljao treći razred gimnazije. Vaspitavan u duhu građanskog patrijarhalnog morala bio je poslušan i predusretljiv dečak, ali i nemirnog i buntovnog duha. Iako je bio mršav i fizički slabiji od svojih vršnjaka, bio je hrabar i ubojit sa nekom unutrašnjom snagom predodređen za vođu, pa su ga se mnogi vršnjaci, ipak prilikom obračuna na ulici bojali. Gimnaziju je završio sa dobrim uspehom ali su profesori uvažavali njegovu natprosečnu inteligenciju, širinu pogleda na svet oko sebe i bogatstvo duha uz sklonost ka humoru.

„U višim razredima gimnazije počeo sam da idem u kafane i da živim pomalo boemski. To je bila jedna od crta ondašnjeg omladinskog pokreta. Od toga sam se sasvim otrgao po dolasku na Univerzitet pogotovo kad sam postao član Partije“.

OD HIPIKA DO REVOLUCIONARA Slobodan se upisao na Poljoprivredno šumarski fakultet u Zemunu 1937. godine, gde je već uveliko bio razvijen revolucionarni omladinski pokret, preko organizacija SKOJ-a. Na studijama ga izdržava stric Zarija iz Valjeva, te Krcun nije imao materijalnih problema.

„U studentskom domu ušao sam u jedno društvo koje je više bilo sklono jednoj vrsti boemskog života, koji se meni u to vreme sviđao. Posle nekoliko meseci nastupilo je razočaranje, i ja sam hteo da se vratim u Užice, da se prebacim na vanredno studiranje prava, i da se zaposlim. Iako sam imao dovoljno sredstava za studije, nosio sam se prilično zapušteno, nisam se šišao i češljao, nosio sam vojničke cokule, nikada ispeglane pantalone, niti mašnu (podsećao je na buduće hipike). Uostalom takvih studenata bilo je još tada u studentskom pokretu, i to su bili poslednji odsjaji onog pokreta iz njegove rane mladosti. Već u to vreme bio se oformio ozbiljan politički pokret gde su takve pojave bile retke i čini se da je jedino meni to ostalo od mojih boemskih navika to neuredno oblačenje i izgled. Prestao sam da pijem, da izlazim u kafane sve do posle rata. Smatrao sam da je to uslov da bi neko postao pošten i čestit revolucionar, a ja sam to hteo više nego išta“.

Tako je, kako sam kaže, preko noći postao asketa i revolucionar, koji je fanatično verovao u sve ono što se propoveda u Partiji.

Пренето са...
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16345
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.89
mob
Nokia 
Žene u ratu

Životne priče žena, učesnica u NOB-u, svedoče o tome da svako ljudsko biće, bez obzira na pol, mora i u najtežim okolnostima samo da osvoji sopstveno polje slobode


U Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije bilo je preko 100.000 žena, od kojih je 25.000 hrabro palo u jurišima na bojnom polju. Od oko 1.700.000 Jugoslovena, koliko ih je poginulo ili stradalo od terora fašista i domaćih izdajnika, oko 620.000 su žene. Samo u logorima ih je ubijeno više od 282.000.

O stepenu ravnopravnosti žena u NOB-u govori i podatak da se među sedam stotina partizanki iz Prve proleterske brigade, na rukovodeća mesta po zadatku Partije našlo više od 300 žena-boraca.
Životne priče ovih žena su i priče o njihovim hrabrim i prkosnim majkama, čije nam sudbine svedoče o tome da svako ljudsko biće, bez obzira na pol, mora i u najtežim okolnostima samo da osvoji sopstveno polje slobode, kako bi do kraja ispunio onaj najteži ljudski zadatak: ne obrukati se.
Razgovor smo vodili sa tri izuzetne žene, ovenčane nebrojenim ordenima iz NOB-a, povodom predstojećeg praznika – Osmog marta.

Ćirović Miojka,
rođena 20. 06.1924. u selu Podbišću, Crna Gora.

Sa 16 godina otišla sam u partizane. Naše selo bilo je napredno, sa razvijenom partijskom organizacijom, čiji je jedan od osnivača bio i Milovan Đilas. Moja braća su bila takođe uključena u rad partijske organizacije u kojoj sam u početku obavljala samo kurirske poslove.
Kad je u Crnu Goru došao okupator, nisu ga svi dočekali kao neprijatelja. Komandant četničke jedinice iz Berana Pavle Đurišić dočekao je italijanske fašiste na Cetinju sa uzvikom: „Dobro nam došli oslobodioci“! Uz blagoslov okupatora počeli su da zavode teror u Crnoj Gori.
Pritisnuti italijanskim fašistima i četničkom strahovladom, na Petrovdan 13. jula, meštani iz Podbišća priključili su se ustanicima, pa sam i ja za braćom krenula u partizane.
Kad su 1942. godine ojačali Musolinijevi fašisti, ohrabrili su se i Đujićevi četnici, pa su partizanske jedinice morale da se povuku u Bosnu. Sa njima sam krenula i ja. Četnici su nam iz osvete spalili kuću, pa je moja majka Anđa, sa nejači , ostala da živi u šupi.
U Kolašinu je nakon odlaska ustanika zavladala četnička strahovlada. Oni su od fašista dobijali hranu i džebanu, pa su po onoj „poturica gori od Turčina“ terorisali sopstveni narod. Majka je ipak krenula u Mojkovac, nadajući se da će prilikom deljenja hrane Italijani nešto i njoj dati. Kad je prišla punktu, rešena da se dokopa hrane, četnik je upozorio dežurnog italijanskog vojnika da pred sobom ima partizansku majku i da joj ne treba dati hranu. Fašista mu je na to odbrusio: „I partizanska majka oseća glad“.
Među ustanicima koji su ostali po okolnim šumama, zvali smo ih gerilci, bila su i moja braća, koja su ostala da čuvaju selo od osvetničkih i pljačkaških hordi, od kojih su četnici bili najsuroviji. Draža Mihajlović je, iz svog štaba u Lipovu, izdao naredbu da se u Kolašinu oformi sabirni centar i strelište, namenjeno za likvidaciju zarobljenih rodoljuba. Čuveni četnički zatvor bio je u Brezi.
Oba brata su tom prilikom stradala, a ubice su im ostavile nepokopana tela na livadi. Kad je majka Anđa čula za pogibiju sinova, krenula je u četničko selo da ih zakopa. Otac joj je na povratku rekao: „Nadam se da nisi kukala, da ti se smeju Trebaljevci“… Moja majka nije pred ubicama zakukala, kao što ni nakon oslobođenja nije htela da im lično sudi. Samo je pred sudijama prezrivo odmahnula: „Mičite mi ih sa očiju, zarobljenima ne sudim.“
Moram da dodam da su nakon kapitulacije Italije, domaći izdajnici s istom srdačnošću dočekali Nemce, sa kojima su 1944. pobegli pred narodnim gnevom. Njihova zverstva zgadila su se i nacistima, koji su za „saputnike“ pripremili samare kako bi ih iskoristili kao šerpase za nošenje tovara. Rečeno im je da onaj ko izda svoj narod ne zavređuje bolju sudbinu.
Meni je od svih bitki najteže pao desant na Drvar, u kom sam se zatekla sa svojom inženjerskom brigadom. Odmazda zbog propalog „lova“ na partizanskog komandanta bila je strašna. Na Sutjesci sam bila u blizini kad je Tito ranjen, što se nije desilo nijednom komandantu.
A što se tiče ponašanja žena u ratu – nikada se nije desilo da žena-borac dezertira. Ne znam zbog čega je tako, ali znam da ženu u borbu vodi srce, koje valjda ne može da dezertira.
Pred Beogradom sam unapređena u komandanta inžinjerije, i nakon oslobođenja radila sam na popravci Pančevačkog mosta u saradnji sa sovjetskim inženjercima.
Muž Milan Maričić, oficir KOSA, poginuo je u akciji 1945. godine od ustaških diverzanata. Nikada se više nisam udavala… Do penzije sam radila kao službenica u PTT-u.

Nada Galović
rođena 6. novembra 1927. u Foči

Sa 14 godina ušla sam u Fočansku četu kao bolničarka – referent saniteta i prešla čitav borbeni put Prve proleterske brigade. Neprijatelj je bio surov, ali mi se još manje objašnjivom učinila neverovatna surovost četničkih jedinica koje nisu imalemilosti ni prema ranjenicima. Od kame se nisu odvajali.
Najžešće borbe vođene su sa četnicima, koji su bili logistička podrška nemačkim jedinicama u bici na Neretvi. Moja brigada je u toj bici do nogu potukla 24.000 četnika skupljenih sa svih strana, koji su se pred nama razbežali u rasulu.
Tito je nakon četničkog poraza predložio vođama da se predaju partizanima, ali su oni, svesni zlodela koja su činili srpskom stanovništvu, procenili da je bezbednije da se predaju ustašama. Ustaše su nakon predaje odvojile oficire od vojnika i sve ih pobile. Uprkos tome, kada je došlo do kapitulacije četnici i ustaše su istim putem pokušali da pobegnu zajedno.
Prilikom desanta na Drvar zatekla sam se na Trninića bregu, na koji je sletelo 15 jedrilica. Uspela sam da se izvučem i naletela na vojnu misiju, koja je u rasulu bežala iz Drvara. Sa svojom jedinicom sam prešla ceo ratni put moje brigade koja je oslobađala Zagreba, držala položaj nad Trstom da bi 1944. godine sa VI Beogradskim bataljonom učestvovala u bici za oslobođenje Beograda. Ni nakon toga se nisam „smirila“ – kao dobrovoljac odlazim na Sremski front.
Da se ona o „iveru“ odnosi i na Nadu, govori sudbina njene majke Ruskinje iz Čeljabinska, koju je otac upoznao u Rusiji, nakon što je dezertirao iz austrougarske armije u koju je prisilno mobilisan. Borio se na strani boljševika do pobede Revolucije, a zatim se sa ženom vratio u Foču, gde mu je izrodila petoro dece. Sudbina moje majke bila je tragična: oca su ustaše ubile 1941. godine na putu za Jasenovac, a nju su zaklali četnici. Nekoliko meseci kasnije zaklali su i moju maloletnu sestru koja je ostala da brine o braći. Braća su detinjstvo provela po domovima za siročad dok ih nisam pronašla nakon oslobođenja.

Đujka Bundalo Radenković,
rođena 17.11. 1927. u selu Majkić Japra, u BiH

Već na početku rata u partizanima mi je poginuo otac, a majka se sa decom povlačila po zbegovima. Ja sam u partizane otišla kao skojevka, 1942. godine i priključila se borcima Prve krajiške brigade.
Žene su u partizanima bile veoma poštovane i ohrabrivane da se, uz borbu, neprestano usavršavaju u struci. Često su postavljane na rukovodeća mesta, a jedini kriterijum je bio sposobnost i disciplina. Ja sam odmah završila bolnički tečaj, nakon čega su me prekomandovali u VI Krajišku brigadu.
Moja brigada se 1944. našla u Drvaru, u kom sam završila Viši sanitarni kurs pri Vrhovnom štabu, da bih nakon formiranja Prve inženjerijske brigade Vrhovnog štaba 7. marta 1944. godine bila postavljena na mesto referenta saniteta Prvog bataljona, Prve inženjerijske brigade. Oslobođenje sam dočekala kao sanitetski potpukovnik.
Za vreme desanta nalazila sam se na Trninića bregu, na koji su u mojoj neposrednoj blizini sletele nemačke desantne jedrilice. Uspela sam da pobegnem i priključim se borcima, da bih na Mliništu, nakon dva dana strašnih borbi, bila teško ranjena u grudi i noge.
Na svom oslobodilačkom pohodu kroz Srbiju naleteli smo i na četnike, koje smo nakon kraće borbe proterali iz Ljiga.
Čim sam s brigadom stigla u oslobođeni Beograd, pozvali su me i ponudili dalje školovanje. Možete zamisliti koliko sam bila srećna kad sam saznala da će me poslati u Sovjetski Savez… Početkom aprila 1945. našla sam se među 80 žena iz saniteta, koje su sa 800 budućih ruskih đaka krenule teretnim vagonima put Rusije… Hranu smo dobijali iz pokretnih kuhinja Crvene armije, koje su nas sačekivale na peronima.
U Sovjetskom Savezu završila sam Višu sanitetsku školu na Vojnomedicinskom sveučilištu u Kijevu, odakle sam se 1947. godine vratila u Beograd. Do penzije sam radila na VMA kao viša medicinska sestra na hirurgiji.


Žene i zakoni etike

Ženama u NOB-u nije bila potrebna nikakva feministička organizacija da bi svoju ravnopravnost dokazale na bojnom polju, a u partizanima su sem saniteta ravnopravno obavljale sve „muške“ poslove. Za vreme okupacije žene nisu imale privilegiju – logori su bili puni majki, sestara , kćeri, a domaći izdajnici mogu na prste da prebroje broj žena dobrovoljaca u svojim redovima. Biografije ovih hrabrih i nesebičnih žena svedoče o tome da je istinsko oslobođenje individue moguće samo u okruženju u kom umesto ekonomskih vladaju zakoni etike. Sve deklaracije o ravnopravnosti žena, pokreti za njihovo oslobođenje i „sigurne kuće“ samo daju legitimitet jednom nepravednom, eksploatatorskom sistemu, koji ekonomski slabima ne pruža ni minimum zaštite.

Пренето са...
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6
Епизода 14 Црно и бело Епизода прати Врховни штаб Народноослободилачке војске у ратним и политичким догађајима у Босни и Херцеговини у првој половини 1943. године. Југословенска историографија до недавно је овај период сагледавала искључиво кроз две велике немачко-усташке операције, познате као 4. и 5. непријатељска офанзива. Та прва операција на Неретви у немачким плановима названа је Вајс (бело), а друга, на Сутјесци Шварц (црно). Ти ратни догађаји до сада су представљани као херојско и веома успешно вођење рата Врховног штаба, на челу са Титом. Међутим, доследно је прећуткивана једна, по партизане врло непријатна епизода, војни и политички преговори са немачком командом у Загребу. Ти контакти тек пре неколико година обелодањени су под називом "мартовски преговори". Скоро полувековно црно-бело приказивање ових шест месеци ратних и политичких збивања 1943. године, игром случаја поклапа се и са називима поменуте две немачке војне операције. Видео материјал као и комплетан опис је преузет са форума http://rapidserbia.com. Тема http://rapidserbia.com/viewtopic.php?f=16&t=72276.

http://www.youtube.com/view_play_list?p=C47E1DF23FE62566
« Poslednja izmena: 23. Mar 2010, 11:35:49 od yetyou »
IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 27614
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.8
postavio sam ih ja ovde pa koga interesuje,može da pogleda  Smile

http://forum.burek.com/dokumentarni-filmovi-o-wwii-t485867.html
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Отаџбински ЗБОР - Млада Србија

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3169
Zastava Novi Beograd... Blokovi...
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.6.8
mob
Samsung Galaxy Ace Plus
Edit by niko79: Ako ti se tema ne svidja ti je lepo zaobidji!!!

Postoji tema i o drugoj suprotstavljenoj strani u bratoubilackom gradjanskom ratu... Smile

P.S.
Nemoj da repliciras na ovo upozorenje, bice obrisano, sve sto ima da se kaze to sam rekao, a ako se tebi  i to ne svidja, kao sto rekoh, zaobidji temu... Smile

« Poslednja izmena: 07. Avg 2010, 23:55:23 od niko79 »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Linux
Browser
Mozilla Firefox 3.6.3
mob
Nokia E50
Kosta Nađ


Kosta Nađ (mađ. Kosta Nagy) (1911—1986), učesnik španskog građanskog rata i NOR-a, general armije JNA i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija

Rođen je 13. maja 1911. godine u Petrovaradinu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Petrovaradinu. A 1926. godine počeo je da uči zanat u avio-industriji „Ikarus“. Ali zbog očevog lošeg materijalnog stanja, porodica se morala preseliti iz Petrovaradina u Zagreb, gde ubrzo umiru Kostini roditelji Stjepan i Ana.

Kosta je kasnije upisao Vojnu podoficirsku školu u Bileći. Kada je završio, zadržan je u Bileći, da obučava nove pitomce. Tu se počeo zanimati za marksističku literaturu i radnički pokret. Kada je vojna policija otkrila da podoficir Kosta Nađ, poseduje marksističke knjige, 1932. godine, uhapšen je i odveden najpre u Nikšić, a potom u Sarajevo, gde je 1933. godine osuđen na dve godine robije. Pošto je uspeo da pobegne iz Sarajeva, odlazi u Zagreb, gde živi ilegalno.

Pošto su Kostina braća bili članovi KPJ, o i on se priključio partijskom radu, najpre u ilegalnoj štampariji Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, koja se nalazila u podrumu kuće u kojoj je stanovao, a potom je sarađivao i u organizaciji „Prijatelji slobode“. Odmah po izbijanju Španskog građanskog rata, u proleće 1936. Kosta se prijavio dr. Pavlu Gregoriću, koji je organizovao slanje jugoslovenskih dobrovoljaca u Španiju.

Španski građanski rat

Posle nekoliko neuspelih pokušaja, uspeo je tek januara 1937. godine da ilegalno pređe granicu. Na putu do Španije, bio je zatvaran u Austriji i Švajcarskoj, ali je uspeo da pređe Pirineje i 8. marta 1937. godine se prijavio u prihvatni logor dobrovoljaca u Fignerasu.

U internacionalnim brigadama Kosta Nađ bio je vodnik, komandir čete i komandant Balkanskog bataljona. Krajem januara 1939. godine, štiteći odstupnicu hiljadama Španskih izbeglica, primio je komandu jedne od dve poslednje brigade, koje su se povlačile preko Pirineja na sever. U borbama kod Bruneta i na Ebru bio je četiri puta ranjen. Dobio je čin kapetana i odlikovan španskim republikanskim ordenom Oslobođenja, a 1937. godine primljen je u KPJ.

Pošto je Kraljevina Jugoslavija zabranila povratak jugoslovenskim dobrovoljcima u zemlju. Kosta je, s nekoliko stotina jugoslovena, od februara 1939. do maja 1941. godine bio u francuskim logorima: Sen Siprien, Girs i Verne. U maju 1941. godine, s ostalim drugovima, odlazi iz logora u Nemačku u radni logor Desau. To je učinjeno po preporuci rukovodstva KPJ, kako bi lakše uspeli da se prebace u okupiranu Jugoslaviju.

Narodnooslobodilačka borba

Kosta je, s prvom grupom „Španaca“, stigao u Zagreb 16. jula 1941. godine. Rade Končar i Vlado Popović su ga tu zadržali do 5. avgusta, kada je poslat u Karlovac, da pomogne Operativnom rukovodstvu u organizovanju ustanka. U avgustu je delovao u Topuskom, Velikoj Kladuši, vrginmoščanskim selima i Držnici. Zajedno sa Vladom Popovićem i vojnim rukovodiocima Korduna, učestvovao je 5. septembra na vojno-političkom savetovanju s ličkim rukovodstvom ustanka, u Krbavicu.

Od 9. septembra do kraja oktobra, Kosta je po nalogu Glavnog štaba NOPO Jugoslavije, delovao u Bosanskoj krajini. Na savetovanju u Stolicama, imenovan je za člana Glavnog štaba NOPO Bosne i Hercegovine. Od 6. novembra 1941. do 9. februara 1942. godine komandovao je romanijskim, jahorinskim i drugim jedinicama u istočnoj Bosni.

Kada je Vrhovni komandant NOPO Jugoslavije Josip Broz Tito reorganizovao rukovodstvo partizanskih jedinica BiH-a, početkom februara 1942. godine, Kosti Nađu je poverena komanda nad svim jedinicama zapadne Bosne (od reke Bosne do Une). Od 23. februara do kraja jula, kada je u zapadnu Bosnu prodrla grupa proleterskih brigada s Vrhovnim štabom, jedinice pod Kostinom komandom (oko 14.000 boraca) stvorile su ogromnu slobodnu teritoriju, povezanu sa Dalmacijom, Likom, Banijom i Slavonijom.

Tokom 1942. godine partizanske jedinice, pod komandom Koste Nađa, oslobodile su: Prijedor, Krupu, Dobrljin, Ključ, Drvar, Bosanski Petrovac, Mrkonjić Grad, Jajce... Od 2. do 4. novembra Kosta je rukovodio, dotad najvećom operacijom NOR-a, bitkom za Bihać. Njegova taktika osvajanja utvrđenih gradova, po sistemu klinova, iznenađivala je i zbunjivala neprijatelja. Vrhovni komandant Tito je, 6. novembra, Kostinim jedinicama uputio priznanji i pohvalu za „junačko držanje i pri oslobođenju Bihaća“.

U novembru 1942. godine, kada je osnovana NOV i PO Jugoslavije i obrazovan Prvi bosanski korpus, Kosta je postavljen za njegovog komandanta. Vrhovni komandat Tito je, 10. avgusta 1943. godine, svojim najvišim komandantima dodelio oficirske činove. Kosta Nađ, Peko Dapčević i Koča Popović su tada postali pukovnici, a desetak dana kasnije generali. Depeša o unapređenju je zatekla Kostu na putu za istočnu Bosnu.

Osnovni zadatak divizija, kojima je od jeseni 1943. godine, komandovao Kosta Nađ, bio je osiguranje planiranog prodora NOVJ na istok, u Srbiju. To je bilo moguće ostvariti tek 1944. godine, kada počinje prva faza završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije. Početkom 1944. godine postavljen je za komndanta Glavnog štaba NOV i PO Vojvodine.

U jesen 1944. godine, i tokom zime 1944/45. godine, Kostine jedinice (1. januara prerasle u Treću armiju JA) forsirale su Dunav i Dravu, tzv. Sremski front, potpuno oslobodile Vojvodinu, Baranju i deo Slavonije. U završnim operacijama, Treća armija je tri puta pohvaljena, za borbe kod Batine, za brzi prodor uz Dravu, prko Slavonije i Podravine u Štajersku i 15. maja za slamanje neprijateljski jedinica između Celovca, Celja i Maribora.

Posleratna karijera i odlikovanja


Posle oslobođenja Jugoslavije obavljao je niz odgovornih dušnosti u JNA. U više saziva je bio poslanik Savezne skupštine, a od Sedmog kongresa SKJ, četiri puta je biran u CK SKJ. Od 1974. do 1981. godine bio je predsednik Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije.

Umro je 19.novembra 1986. godine. Sahranjen je, zajedno sa suprugom Dušankom, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Odlikovan je ordenima:

    * Ordenom junaka socijalističkog rada,
    * Ordenom slobode
    * Ordenom partizanske zvezde,
    * Ordenom ratne zastave sa zlaznim vencem (dva puta),
    * Ordenom bradstva i jedinstva sa zlatnim vencem
    * Ordenom za hrabrost


Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 20. decembra 1951. godine.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 4 5 7
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.105 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.