TUŽBALICA ZA DANICOM LJEPOVIĆ

Joj, Danice, na nebu zvjezdice,
joj, Danice, naša preodnice,
ti si nam svijetlila,
ti si nas sviju grijala!
Ajoj, prerano se malda ugasi,
dušmanska te kosa pokosi
u Lici snježnoj, ledenoj,
dušmanska te kosa pokosi
na krvavom snijegu, sejo,
đe padoše drugovi tvoji
dok te osvetiše, sejo!
Ajoj, Danice, diko naša,
ostade li pusta puška tvoja,
koju si, sejo, toliko voljela
i dugo za njom žudila,
sa kom si na dušmana jurišala,
kojom si nas, sejo, branila
od bijesnih pasa, sejo?
Joj, kome si je, sejo, predala?
Ko će te sa njom osvetiti?
Ajoj, Daš, brate mili,
najmlađi najmiliji,
ajoj, u svijet si nejak otišao,
od tebe glasa ne čujemo.
Joj, braco, ako si puški dorastao,
ajoj, dođi, braco,
uzmi sejinu pušku opustjelu,
osveti, Damjane, seju našu.
Ajoj, goni dušmane, braco,
joj, sa praga našeg spaljenog,
sa praga ojađenog,
ajoj, sa groblja ovog krvavoga!

BOLNA BOJANA

Čuva ovce Bojana, Bojana, more, bolna Bojana,
Čuva ovce, čuva ovce, Bojana, more, bolna Bojana,
Pokraj druma careva, Bojana, more, bolna Bojana,
Pokraj druma, pokraj druma careva, bolna Bojana.
K njoj dolazi Jovana, Jovana, more, bolna Bojana,
K njoj dolazi, k njoj dolazi Jovana, bolna Bojana:
"'Ajd, ustani, Bojana, Bojana, more, bolna Bojana,
'Ajd, ustani Bojana, Bojana, more, bolna bojana,
Došli su ti svatovi, Bojana, more, bolna Bojana,
Došli su ti, došli su ti svatovi, more, bolna Bojana,
I u njima mlad bratić, Bojana, more, bolna Bojana,
I u njima, i u njima, mlad bratić, more, bolna Bojana;
'Ajd, ustani, sestrice, Bojana, more, bolna Bojana,
'Ajd, ustani, 'ajd ustani, sestrice, more, bolna Bojana,
Došli su ti svatovi, Bojana, more, bolna Bojana,
Došli su ti, došli su ti svatovi, more, bolna Bojana,
I u njima, vojvoda, Bojana, more, bolna Bojana,
I u njima, i u njima vojvoda, more, bolna Bojana!"

MAJKA NEMAJKA

Živio je Bogdan i Bogdanka,
Živili su za devet godina.
Kad nastala godina deseta,
Teško se je Bogdan razbolio.
Na umoru Bogdanku zaklinje:
"Oj, Bogdanko, moja vjerna ljubo,
Ja umirem, a ti ćeš ostati.
Ne udaj se za devet godina,
Ne ostavlja čedo u kol'jevci,
Niti moje ti sramoti dvore!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Oj, Bogdane, mili gospodaru,
Ne mogu ti udovica biti,
Ne mogu ti ni devet neđelja,
A kamoli za devet godina!"
Bogdan umre, Bogdanka ostade.
Al' ne prođe ni neđelju dana,
Bratac seji prosioce vodi:
"Ajde, sejo, da kraljica budeš!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Pričekajte, kićeni svatovi,
Dokle sunce za goru zaiđe;
Dok zatvorim dvore Bogdanove,
Dok uljuljam čedo Bogdanovo."
Živila je za devet godina,
Kad godina nastala deseta,
Sjetila se ljuba Bogdanova,
Sjetila se dvora Bogdanova.
Ona ide u goru zelenu,
Pa doziva nebesku zv'jezdicu:
"Oj, Boga ti, svijetla zv'jezdice,
Jesi l' vid'la dvore Bogdanove?
Jesu l' dvori korovom obrasli?
Je l' uspalo čedo Bogdanovo?
Je li čedo ljebom ogladnilo?
Je li čedo vodom ožednilo?
Je li čedo željno svoje majke?"
Al' govori nebeska zv'jezdica:
"Ja sam vid'la dvore Bogdanove:
jesu dvori korovom obrasli.
jes' uspalo čedo Bogdanovo,
Jeste čedo ljebom ogladnilo,
Jeste čedo vodom ožednilo -
Ali nije željno tak'e majke!"
Kad to začu ljuba Bogdanova,
Ne okrenu dvoru gospodskome,
Već okrenu širokom jezeru -
U jezeru udavi se mlada.

 SMRT OMERKE DJEVOJKE

Bolovala Omerka djevojka,
Bolovala devet godin' dana
I desete pola godinice -
Tad umrije Omerka djevojka.
Lepo ju je požalila majka:
"Oj, Omerka, moja mila ćeri!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti majka radi,
Đe ti majka belo ruvo sprema,
Majka sprema, al' ga nosit nećeš!"
Još ju bolje požalila seja:
"Oj, Omerka, moja mila seko!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti seja radi,
Đe ti seja sitan peč ispleće,
Seja spreće, al' ga nosit nećeš!"
Još ju bolje požalio bajo:
"Oj, Omerka, mila sestro moja!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti bajo radi,
Đe ti bajo vrane konje preže,
Pa će seju vozit na vjenčanje -
Odvešće je, al' je vratit neće!"

SEJA BRATA NA VEČERU ZVALA

Seja brata na večeru zvala:
"Ajde, bajo' sa mnom večerati!"
"Ne mogu ti, sejo, večerati,
Sinoć sam ti na razboju bio,
Veliki sam zulum učinio,
Ubio sam turskog kapetana.
Turci neće zlata ni dukata,
Oni 'oće glavu baš za glavu!"
Opet seja na večeru zove:
"Ajde, bajo' sa mnom večerati!
Seja ima do tri sina mlada,
Jednoga ću pregoreti za te,
Jednoga ću, a ne znam koga ću!
Il' ću Radu, prvo radovanje,
Il' ću Milu, prvo milovanje,
Il' ću Simu, Simeuna mlada!"
Kad ujutru jutro osvanulo,
Budi Radu, prvo radovanje:
"Ustaj Rade, prvo radovanje!
Ajde, sine, uji u svatove!
Ujo će te l'jepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
"Ne mogu ti ja ustati, majko,
Ljuto me je zaboljela glava."
Budi Milu, prvo milovanje:
"Ustaj, Mile, prvo milovanje!
Ajde, sine, uji u svatove!
Ujo će te lijepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
"Ne mogu ti ja ustati, majko,
Ljuto me je zubak zabolio!"
Budi majka Simeuna mlada:
"Ustaj, sine Simeune, majci!
Ajde sine uji u svatove!
Ujo će te lijepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
Usta Simo ko da spavo nije!
On uzima konja i sokola:
Konja sedla, konj se rasedlava,
Perje meće, perje mu trepeće,
Djet'o čika, u oči zal'jeće:
"Mila majko, dobra biti neće!"
Kad je došo nasred polja ravna,
Nasred polja tri Turčina mlada.
Prvi veli: "Dobrog li junaka!"
Drugi veli: "Žalosna mu majka!"
Treći sjedi, ništa ne besjedi -
Trže sablju, odsječe mu glavu!
Mrtva glava sve'dno progovara:
"Bog ubio svaku majku milu,
Koja voli bratu nego sinu!"

VJENČANI U NEZNANJU

Čuva ovce Smiljanica,
vojvodina čobanica;
na putu se obuvala,
na kamenu užinala.
Otud ide devet braće;
najstarij' je Mlađanine,
a najmlađi Radojica.
Progovara Mlađanine:
"Ajmo prosit Smiljanicu
Da ženimo Radojicu!"
Isprosiše, povedoše.
Kad su bili manastiru,
manastir se zatvorio.
Kad su bili u ložnici,
obasjala sjajna zv'jezda
u njedrima Smiljanice,
Progovara Radojica:
"Boga tebi, Smiljanice,
kog si roda i plemena?"
"Ne znam, bogme, Radojica,
malena sam zarobljena.
Čula jesam đe kazuju
da ja imam devet braće;
najstariji je Mlađanine,
a najmlađi Radojica."
Progovara Radojica:
"Prosti, Bože, po neznanju!
Ne ljubim te kano ljubu,
već te ljubim ko brat seju."

BALADA O ARAMBAŠI LUKI

Mili Bože, čuda velikoga,
Đe u jesen gora prolistala,
i u gori jabuka cvetala.
Pod njom sjede kićeni svatovi,
Među njima lijepa djevojka.
Al' govori lijepa djevojka:
"Bogom vama, kićeni svatovi,
Tijo 'ajte, a vi ne pjevajte,
Ova gora nikad sama nije.
U njoj ima trideset ajduka,
Među njima arambaša Luka!"
Još su oni u riječi bili,
Kad eto ti trideset ajduka,
Ponajprednji arambaša Luka.
Progovara arambaša Luka:
"Bogom vama, kićeni svatovi!
Il' volite pogubiti glave,
Ili nama predati djevojku?"
Al' govore kićeni svatovi:
"Mi volimo glave pogubiti,
Nego vama curu pokloniti!"
Trže Luka sablju iz korica,
Svema redom poodsjeca glave!
Kad je došo redak na djevojku,
Njoj govori arambaša Luka:
"Oj, djevojko, imaš koga svoga?"
"Imala sam brata jedinoga,
I on mi je u ajduke o'šo,
Po imenu arambaša Luka."
Ciknu Luka kajno ljuta zmija
i Podvrisnu kajno bijela vila:
"Bogom tebi, moja sestro mila,
Što se prvo pokazala nijesi,
Da ne gubim tvojije' svatova,
I svojega zeta jedinoga!"

ŽALOST ZA BRATOM

Pase ovce Eva Radojeva,
Tri jutarca do žarkog sunašca.
Kad četvrto jutro osvanulo,
A žarano sunce zastajalo,
Pitala ga Eva Radojeva:
"Oj, žarano, đe si zastajalo?"
"Zastajalo čudo gledajući:
Đe umire jedinac u majke.
Njemu majka više glave sjedi,
Suze briše, belu knjigu piše,
Kosu reže, belu knjigu veže,
Suze tare, belu knjigu šalje;
Pa je šalje na devet gradova,
Da mu dođe sve devet sestara,
Ne piše im da je umro bajo,
Već im piše da se ženi bajo.
Svaka seja konja osedlala,
A najmlađa konja i sokola.
Kad su došli blizu bela dvora -
Ne čuju se dude i svirale,
Ne čuju se kićeni svatovi,
Već se čuju drveni majstori,
I čuje se grlo materino.
Svaka seja tu je priplakala,
A najmlađa mrtva zemlji pala.

OMERKA DJEVOJKA

Pase ovce Omerka djevojka,
š njom poredi Omer momče mlado.
Pasli ovce devet godin' dana;
kad navrši deveta godina
i deseta na zavodu bila,
vata mi se Omer momče mlado
u njedarce Omerki djevojci.
Al' govori Omerka djevojka:
"Da ti s Bogom, Omer momče mlado,
ne vataj se meni u njedarce,
neg' me čekaj godinicu dana,
dok narastu dojke za dojenje,
a bijelo lice za ljubljenje,
dokle budu prsti za prstenje!"
Kad se svrši deset godin' dana,
al' govori Omer momče mlado:
"Oj, starice, mila moja majko,
došlo vr'jeme da se Omer ženi!"
"Okle će te oženiti majka?"
"Oću, majko, Omerku djevojku,
što smo pasli devet godinica -
češljala me jutrom i večerom,
a pletala kose na zavojke!"
Al' besjedi Omerova majka:
"Aj, Omere, drago d'jete moje,
Što će teti jedna čobanica -
tebe oće oženiti majka
sa djevojkom Atlagića Vatom,
štono mlada na pendžeru veze
zlatnom žicom, srebrnom iglicom!"
Al' govori Omer momče mlado:
"Kupi svate, ostarjela majko!"
Skupi majka kićene svatove,
ode dvoru Vate Atlagića,
te isprosi Atlagića Vatu
i dovede bijelome dvoru.
Kad se tamna noćca uvatila,
svodi majka Omer momče mlado
i svodila Vatu Atlagića.
Al' besjedi Omer momče mlado:
"Da ti s Bogom, Atlagića Vato,
ne daj glasa do granuća sunca -
nek se braća pjesme napjevaju,
a sestrice kola nakolaju!
Kad ujutro svane, sunce grane,
tad mi kaži staroj mojoj majci -
što su meni kićeni svatovi,
da su meni moji nosioci;
što su oni crljeni barjaci,
da su oni bijeli pokrovi;
da me nose putem širokijem
ispred dvora Omerke djevojke!"
Al' pop'jeva Omerova majka:
"Nu, uncuta sina Omer' moga -
sinoć sam ga jedva ljubom legla,
a jutros se ni da diže neće!"
Al besjedi Atlagića Vata:
"Da ti s Bogom, Omerova majko,
bogme ti se ni dignuti neće!
Naredio Omer momče mlado
da mu odeš osjeći nosila,
da ga nosiš Omerki pred dvore,
da mu kreneš kose na zavojke,
što ih n'jesi ugojila, majko,
nego mlada Omerka djevojka!"

140. BOG NIKOM DUŽAN NE OSTAJE

Dva su brata u milošti rasla,
Među njima sestrica Jelica;
Štogođ stječu sve sestrici daju.
I najkašnje nože sakovali
I sestrici na ostavu dali,
Sestrica i' pod glavu metnula.
To gledala mlada Pavlovica,
Pak je zato na nju zlobna bila.
Vaj, milošto, od Boga poslata!
Kuda li je Pavlovica mlada?
Kad se mrkla samrknula noćca,
Ona uze nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pak odlazi kradom kradomice,
Pake zakla konja i sokola,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pake cvili i 'vako besjedi:
"Zlo ti jutro, gospodine Pavle!
Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali -
Zaklala ti konja i sokola;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Vrlo braća sestru oklinjahu,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, braćo, braće ne željela,
E, tako mi sunca žaranoga!
A ako mi ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri konja,
Pa vi mene, braćo, istrgajte,
Istragajte konjima na repove!"
To su braća sestri vjerovala.
Kad to viđe Pavlovica mlada,
Da će braća sestri vjerovati,
Od jada se 'malo ne razleti,
Kano buva, kad s' u vatru baci.
Tek kad s' mrkla samrknula noćca,
Opet vadi nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pake zakla sina i sinovca,
I ostavlja krvave noževe,
Ostavlja i' u zlatne korice
I meće i' za'vi pod uzglavlje.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pak ovako cvili i besjedi:
"Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali.
Kut ti zakla konja i sokola,
Tud ti zakla sina i sinovca;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
Skoči jadan, kanda se pomami,
Pak on leti seji u odaju,
Ali seja još sanak boravi.
On uzimlje srebrne noževe
Ispod glave sestrice Jelice,
Pak i' vadi iz zlatni' korica -
Ali noži gadni i krvavi!
Kad se seja sankom razabrala,
Vrlo braća seju oklinjaše,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, brate, braće ne željela,
E, tako mi sunca žarenoga!
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri' konja,
Neka mene konji istrgaju!"
Al' to brate sestri ne vjerova,
Van je uze za bijele ruke,
Svezaše je konjma za repove,
Oćeraše niz to polje ravno.
Đe joj kapca krvi padijaše,
Onđeka se sv'jeća palijaše;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste bosiljkova trava;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se crkva sagradila.
Malo za tim vr'jeme postojalo,
Baš ne prođe ni godina dana,
Razbolje se mlada Pavlovica.
Bolovala devet godin' dana.
Kroz kosti joj muve prol'jećale
I kroza nju trava prorastila;
U travi se ljute zmije legu,
Pa joj ljube i oči i lice
I u travu s' opet sakrivaju.
Kad je njojzi bolja dojadila,
Ljuto cvili mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Boga tebi, gospodine Pavle,
Gradi meni lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa me nosi zaovinoj crkvi,
Ne bi l' mene oprostila crkva!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
On joj gradi lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa je meće na laka nosila,
Pa je nosi zaovinoj crkvi.
Sve što oni bliže crkvi idu,
To se crkva sve dalje odmiče.
Kad se crkvi veće dojadilo,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Baci kuju u zelenu travu,
Pa ti odi baš sestrinoj crkvi!"
Kad to čula mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Pometni me, gospodine Pavle,
Da ti samo tri riječi kažem."
Kad je Pavle pometnu na zemlju,
Ona zače, pa kazuje Pavlu:
"Ko ti zakla konja i sokola?
Ja ti zakla konja i sokola.
Ko ti zakla sina i sinovca?
Ja ti zakla sina i sinovca."
Kad to čuo gospodine Pavle,
Ljuto kune, sebi ne da mira,
Ljuto kune Pavlovicu gospu:
"Gospo moja, od Boga prokleta,
Ti si mene sestrom rastavila,
Ne rastala se dušom ni t'jelom,
Pod tobom se bezdan provalio!"
Pa je veže konjima za repove,
Pa je odbi niz to polje ravno,
Rastrgoše j' na četiri strane.
Đe je od nje kapca krvi pala,
Onđeka se mutna lokva stvori;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste čičak i kopriva;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se bezdan provalila.
Kad se bezdan jako razvalila,
Razvalila, a i obrušila,
Onđeka se jezero provali:
Po jezeru onaj konjić pliva,
Na konjiću sjedi soko tica;
A za njime dv'je zlatne koljevke
I u svakoj koljevci po čedo,
Jedno sine, a drugo sinovče,
Sve onoga gospodina Pavla.
U koljevci sina Pavlovoga
Pod gr'ocem ruka materina,
A u ruci tetkini noževi!