Кажу...

Кажу..да је вода иста,да храна има исти укус,чак иако ти ниси ту...
Кажу... да се исто дише и када ме ти не загрлиш...кажу да је један дан дан,и ноћ ноћ..кажу да је све исто..
Кажу...

И лажу...

Срце моје..

Крајишник Србо.....однекуд из туђине

Da nije tebe

Noc kao noc.
Da nije tebe...
Svijet kao svijet.
Da nije tebe...
Nisam ni mislio pisati o tebi,a i ne pisem,ja samo onako...vjezbam na papiru...
Neg,nevazno to...htjedoh ti reci da apsolutno nemam pojma kako da pomjerim taj tvoj pramen koji je presao na moj jastuk...
Ne dira mi se takva ljepota...
Nista vec cu nac neku zanimaciju...k'o upravo onu...
da te gledam...
I da mi tvoj lik peva kroz zivot.

Krajisnik Srbo ...odnekud iz tudjine

  I JOŠ JEDAN PRVI


Prvi dan Nove Godine obično nije dobar.
Bude ti onako prošaran sjećanjima svih prethodnih, zlatnih, ali i ponekih crnih, pepeljastih godina.
Nekako taj Prvi dan Nove Godine misliš na sve prethodne i čudis se kako si uopšte dospio da doživis još jedan Prvi.
Sjetiš se kako si volio grudve na dlanu.
Kad se zaljubilo oko.
Kada te mater pomilovala po kosi. Ćaća nosio na ramenima, prošlosti, magle…i sve to u jednom prvom.

A ostali Prvi, gdje su svi ostali Prvi, oni isti Prvi na koje si mislio ovako isto kao danas, kako li to tek tako nestaše, bez pozdrava, brzo i u prolazu, ozbiljno skinu šešir i taman kada si im se obradovao i povjerovao da si stekao druga koji će ostati…nestajali su da se više nikada ne vrate…
Pošalju ti neke druge, treće, četvrte pa i pete, i izgleda mi kao da su se svojski trudili da ih zaboraviš i prestaneš misliti na njih…

Šteta…a volio sam ih, te Prve…dočekivane u roditeljskoj kući, na rodnome pragu, dok je snijeg provejavao ulicama tvoje mladosti i topli te osmijesi grijali…tamo…u Krajini…
Stvarno šteta…svi vi moji, nezaboravljeni Prvi…

Jedina mi je utjeha što sam makar ovaj Prvi dočekao …u tvom naručju…bar tamo još uvijek miriše na ono nezaboravljeno…
_________________
Nekada, u jedno zlatno predvečerje,
na ulicama koje su nekad poznavale moje korake,
opet će mi Krajiški vjetrovi šaputati tvoje ime
i zvijezde namigivati sa slobodnog neba...


Krajisnik Srbo... odnekud iz tudjine...

TIŠINA...


Pišem ti, onako neobavezno...onako, kao da baš ne sjediš pored mene u ovom trenu...baš kao da si daleko, u onim mojim gustim sjecanjima i tajnama koje prestaju biti tajne kada ih tebi kažem...ili su samo još dublje tajne...jer ih sada zna dvoje koji su jedno, koji su različiti, a jedno, koji su svoji, naši, njihovi i svačiji...

Sem tvog obraza...taj pripada meni...

Obraz...gledam u njega, svaki čas ga ljubim, onako nehotice...i oko, odmah iznad njega...koje me gleda svjetlom...mojim....
Svaka se crta podudara, svaka misao, svako sjecanje...sa mojim...jesmo li jedno ?
Grliš...i znam da jesmo...sasvim različiti...

Govorim ti nekim glasom koji se meni cini dovoljno lijep za te...ili za me..ili za...ti nastavi...
A ti mi govoriš samo svojim glasom...tihim...svojim...

Volio bih znati zašto to tako daleko zvuči...ja sam odavno ogluvio na lijepe riječi mada ih nisam prestajao pričati...ko me tjera, đavo zna...mogo' bih i ja neku ružnu ...

Al' ne mogu...postidim se tebe...

Nekada više nisam siguran da mogu pisati....o bilo čemu drugom...

Nego o tebi.

Rovare mi glasna sjećanja po duši, sve me boli od nekih slika...svako me jutro boli...pisao bih i pričao dok se svak ne umori i ne kaže ¨ dosta više¨...
dok ne ugledam tebe...

A onda...onda bih pisao svom snagom ...opet...o tebi...

Da se ova tišina čuje glasno....

Kroz čitavu ovu zbrku...

Da u toj tišini tvoje ime odzvanja ...

Dokle je svijeta i vijeka....
_________________
Nekada, u jedno zlatno predvečerje,
na ulicama koje su nekad poznavale moje korake,
opet će mi Krajiški vjetrovi šaputati tvoje ime
i zvijezde namigivati sa slobodnog neba...Krajismik Srbo odnekud iz tudjine
 
Krajisnik Srbo odnekud iz daljine...


@izabrala sam ove price i pesmice,za koje mislim da uranjaju pravo u dusu i koje su dotakle i srce moje sestrice i  srce jednog decaka,i nadam se da ce umeti da sacuvaju svoje neznosti za zauvek,onako kako to umeju Srba i njegova izabranica...a iskreno se nadam da ce prionuti i uz vase neznosti
 

Na gornjoj palubi


U mraku ti ne bih mogla vidjeti oči, ali znam da bi počivale na meni
kao što bi i moje odmarale na tebi...
***
Voljela bih opet jednom doživjeti takvu noć.
Ne!
Voljela bih je ovaj put podijeliti s tobom.
Bio je mrak...totalni i pučina negdje usred ničeg.
Takve sam jedne noći stajala naslonjena na metalnu ogradu broda.
Bio je 8. mart,
noć je bila neuobičajeno mlaka, a sve je oko mene bilo crno i more i nebo...
Na nebeskom crnilu, visoko gore svjetlucali su rojevi zvijezda!
Nikad ih prije, a i nikad poslije nisam vidjela tako jasno
i tako čudesno mnogo... bilo ih je na svakom milimetru neba.

Njihovo treperenje pojačalo je oćut samoće...
činilo mi se da sam posve sama na svijetu, izgubljena u nekom vakuumu
baršunastom i zvjezdanom...
Nikad prije i nikad poslije nisam se osjećala tako sama...

Zauvijek ću pamtiti taj osjećaj i tu čaroliju...tihi šum valova i mora
daleko negdje dolje ispod mojih nogu, blagi vjetar u kosi i osjećaj da ako samo malo podignem ruke,
uhvatiti ću zvijezdu jer je tu...na dohvat...
i osjećaj da mi do bola nedostaju tople ruke,dodir slanih usnica, tih šapat u kosi
da nadjača zvuk vjetra..

Sve je te noći dozivalo ljubav i nježnost neku nedoživljenu i iskonsku!

A s jutrom, sa svjetlom, ukazao se pred pospanim zjenicama Split!
Zasjalo je sunce, osvijetlilo grad pred pramcem!

Noć i nebo i pučina ostali su jedini nijemi svjedoci moje
čežnje za tobom!

(Vitae)

Neobjašnjiva lakoća

Kako je samo bilo lako u misao se tvoju zaljubiti,
u riječi što si ih poput sedefastih školjkica rasipao i ostavljao
razbacane na žalu na koji sam i ja svraćala.
Ja sam ih šećući prikupljala bojeći se da ih ne izgubim u sivilu dana
što guši ljupkost i trne svjetlost!
Slagala ih potom pažljivo u posudice duše optočene modrom željom,
modrijom od sanja.
Uporno u njima tražila skrivena značenja,
a onda odjednom shvatila da ih nema!
Dugo mi je trebalo...

Ti se igraš riječima kao ja oblutcima, ti se igraš osjećajima
kao ja rimama, ti se igraš ljudima kao ja
pjesničkim slikama!

Neobjašnjivom si lakoćom utamničio lunu!
Sada se još samo katkad za tmastim oblacima pokaže mjesec...njegov djelić!

Otvori prozor!
Mjesec će ti šapnuti, jer zna, zašto je ovo posljednja pjesma
napisana
tebi!

(Vitae)

Zašto su sve velike ljubavi tužne? Da li zbog toga, što sve što je lijepo, nije dostupno čovjeku?
O tužne li istine i kazne da se samo površne ljubavi mogu održati u vremenu, a da plamteće strasti, prekomjerna radost,  zanos i sreća moraju imati kraj...

Ne znam ime autora.

Cežnja o istodasima


pisao bih lijepo
kao o snovima
samo po tragu sjećanja
iz onih istrgnutih stranica
davnog dušina drhtanja
kao kad carević sjevera
nevidljivost raskraja
nad brezinim listovima
a negdje ispod bjelasanja
sav svijet se krotko zavlači
u srce malog drhturavog
prestrašenog bodljikavca
što od lišća i grančica
čini topao zemni stan
pisao bih tiho
kao u snovima
samo po tragu valova
i nikad ne bih doznao
kako pjena kamen razbija
kako gori beskrajna zaljuljana
dubinom uznemirena voda
i spavaju li spokojno
moćni očevi sirena
kad pođu u romansu
s najmlađim nepokornim
ribarskim sinovima
bosonogim snovima
onim krhkim brodicama
pisao bih nijemo
kao u snovima
kao pjesnik sa sjenom pera
u sobici zaboravljenog seoca
kao labud proboden
krikom vratnih žila
vrškom kopljanice mijena
da me se ne zastide
mašte kamenih slikara
pisao bih na čudnim jezicima
i lijegao s onom najdivnijom
koja me pozna u mislima
kao što se vatre
s kamenih podova
račvaju u čudnim noćima
na struje dima
i vijuge toplina
pa se sastaju u koljenima
i nosnicama prvog lovca
ko sjene špiljskih voljenja
pisao bih kao što u kostrijetima oluja
bljeskovi ispisuju plašteve modrina
bez tutnjave
bez ožiljaka
bez krhotina
pogođen strijelom jasnoće
kao livadski hrast
u čežnji za stoljetnim šumama
i istodasima ljuljanja
pomiren s čistinama
naučen samoćama
i ljuljanju visokih trava
nagrižen šaptom s visina
kad zaigraju se nad njim
nemirna mjesečeva djeca

Grof Vlada
http://zacaranadolina.blog.hr/

plavo

dolepršalo je jutro
tiho prozračno meko
plavom trakom ukrašeno
umila sam lice
otopila snove
u svježim plavim kapima
prvu šalicu kave
zasladila
plavim slatkim zrncima
ispred zgrade
na povjetarcu njišu se
kapice plavih đurđica
pjesmu sam pisala
slova su
u plavim haljinicama plesala
i glazba se jutros
plavoj nijansi
mojih očiju
prepustila

Copyright © by Tixi, 2007.
http://piskaralotixi.blog.hr/arhiva-2007-04.html

 

Izazov

Odižem pogled s knjige...
U nepoznatoj sobi slaba je svjetlost;
Teško mi je čitati pri takvoj rasvjeti.

Uzimam čašu...gotovo je puna sad već mlake zlatne tekućine...
Uzimam daljinski i biram stanice...

Poželjeh onaj stari radio koji je imao dva velika dugmeta i proizvodio
smiješne zvukove ako sam prebrzo okretala...
To me znalo zabavljati...

Pronalazim staru pjesmu koju volim...
Pronalazim profil koji volim!
Upijam ga s pristojne udaljenosti, a onda se polako prikradam
bosih nogu odjevena u osmijeh ...

Uživam u pogledu na vitke prste položene na tipkovnicu!

Uživam u tvojoj usredotočenosti....i u izazovu...jer me baš zanima
koliko će vremena biti potrebno ovaj put
da te pomaknem i misli preselim na nešto
posve drugo.

Usput odlažem daljinski,
spuštam čašu na nizak stakleni stol,
dlanove odlažem nježno na tvoja ramena,
spuštam vlažne tople usnice na vrat....

Vitae
Odižem pogled s knjige...
U nepoznatoj sobi slaba je svjetlost;
Teško mi je čitati pri takvoj rasvjeti.

Uzimam čašu...gotovo je puna sad već mlake zlatne tekućine...
Uzimam daljinski i biram stanice...

Poželjeh onaj stari radio koji je imao dva velika dugmeta i proizvodio
smiješne zvukove ako sam prebrzo okretala...
To me znalo zabavljati...

Pronalazim staru pjesmu koju volim...
Pronalazim profil koji volim!
Upijam ga s pristojne udaljenosti, a onda se polako prikradam
bosih nogu odjevena u osmijeh ...

Uživam u pogledu na vitke prste položene na tipkovnicu!

Uživam u tvojoj usredotočenosti....i u izazovu...jer me baš zanima
koliko će vremena biti potrebno ovaj put
da te pomaknem i misli preselim na nešto
posve drugo.

Usput odlažem daljinski,
spuštam čašu na nizak stakleni stol,
dlanove odlažem nježno na tvoja ramena,
spuštam vlažne tople usnice na vrat....

Odižem pogled s knjige...
U nepoznatoj sobi slaba je svjetlost;
Teško mi je čitati pri takvoj rasvjeti.

Uzimam čašu...gotovo je puna sad već mlake zlatne tekućine...
Uzimam daljinski i biram stanice...

Poželjeh onaj stari radio koji je imao dva velika dugmeta i proizvodio
smiješne zvukove ako sam prebrzo okretala...
To me znalo zabavljati...

Pronalazim staru pjesmu koju volim...
Pronalazim profil koji volim!
Upijam ga s pristojne udaljenosti, a onda se polako prikradam
bosih nogu odjevena u osmijeh ...

Uživam u pogledu na vitke prste položene na tipkovnicu!

Uživam u tvojoj usredotočenosti....i u izazovu...jer me baš zanima
koliko će vremena biti potrebno ovaj put
da te pomaknem i misli preselim na nešto
posve drugo.

Usput odlažem daljinski,
spuštam čašu na nizak stakleni stol,
dlanove odlažem nježno na tvoja ramena,
spuštam vlažne tople usnice na vrat....

Vitae
http://tazba.blog.hr/arhiva-2007-05.html