Umro sam.. a ti mi oprosti
sto sam tako zureci
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek cinio odlazeci.


Oprosti mi sto sam proljece jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno slozene
snaci ces se,
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme to sam ti sad ja.


Oprosti mi
nije bilo vremena za oprastanje
suvise smo se voljeli
da bi mogli nesto drugo.
Tako zureci nisam ni pomislio
da ces biti tuzna zbog svega
i sad mi je zao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga sto ce nas jednu vjecnost
zvijezde razdvajati
i sto vise necu moci usne da ti dodirnem.....

Molim Te, Poslusaj Ono Sto Ne Kazem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, njezan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.

Charles C. Finn

Ako mi odemo preko neba
sto ces s ovim pjesmama
koje sam ti pisao
kad sam daleko od tebe disao
sto ces s usnama
punim mojih poljubaca
i tko ce tamo na Tresnjevci
biti od nas tuzniji
Ako mi odemo
Jedna tajna ce u tuzi nestati
i pogledi ce prestati
vlakove cemo pratiti
a sami se nikad necemo vratiti
jer ako odemo preko neba
nitko nece znati sta nama treba

Zeljko Krznaric

Tuga

poljubi me, začaraj me sobom,
zatvori mi oči ćutanjem,
da, u trenu zaborava, tobom
živim kao sjenka lutanjem.

biće mi se tmulo od gorčine,
zaželjelo tuđeg življenja:
jednog trena sopstvene daljine,
jednog daha bez protivljenja.

poljubi me, začaraj me, svedi
sasud srca do izlivanja;
oboj dušu, uzmi je, izvedi,
da počine od prebivanja;

da, u trenu zaborava, tobom
živim kao sjenka lutanjem,
sklopim oči umorne nad sobom,
i iščilim u te ćutanjem.

massuka

Za pocetak Oprostaj

Necu da studiram pravo, jer nikad ne bih mogao svetu
da dokazem da je pravo sto si bacila svoje belo
dete pod voz onog proleca,
ni medicinu, jer nikad ne bih mogao da izlecim male
bolesne jagode sto su sazrele na tvome toplom trbuhu,
a pesme cu uvek pisati ovako istinite i ruzne kao sto je
ova dimljiva restoracije i nase vecerasnje poznanstvo.
Guraj me nogom ispod stola, jer svi se najzad na ovom
svetu guramo onako kako znamo i umemo.
Posle tebe ce ostati iste ulice, i deca sto uce u skoli da
crtaju prolece, i raznosaci novina, i niko nece
za tobom posuti kosu pepelom i poludelo kukati prema mesecu,
mada si u sivim ocima nosila svet koji je vredeo vise nego svi ratovi
hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.
A tako bih voleo ja, koji sam mrzeo sve kraljeve,
da postanes nocas kraljica, da te nose po gradskim trgovima,
klanjaju se klicu i pisu stihove o tvojoj kosi.
Naterali bismo i lisce, i balerine u prestonickoj operi,
i vasarske vrteske, i svetlosne reklame da se vrte
u krug kao milioni spirueta u tvojoj krvi.
Uzmi svoj prtljag. Voz krece minut posle ponoci.
Nisam ja ni arhangel gavrilo ni milicioner koji
se brine za putnike. Samo sam pijani pesnik i
mahacu dugo za vozom, jer oboje smo iz iste
porodice: covecanstva.


Miroslav Antic

Budi moja noc

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć.
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigno ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke.


Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.

Josip Pupačic

I opet mi dusa sve o tebi sanja

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta"
Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.

Nema male sreće i male bolesti.
Nema male krađe i male smrti.
Nema malog rata niti malog poštenja.
Nema maloga prijatelja i male tajne.
Nema maloga čoveka i male ljubavi.

Ne okreći nikad leđa da bi te voleo.

Sećam se tvojih prvih zuba.
Sećam se tvojih prvih koraka.
Sećam se: Dečja bolnica u Novom Sadu.
Sedim kraj tvog kreveta i molim sve na svetu da mi ozdraviš.
I ozdravio si.
No Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda. Ni ljudi.
Verovala je samo naša ogromna ljubav.
Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
dok je kao kičica slikala azurnu svetlost po mojim dlanovima.
Mi se prevrćemo naglavce kao pešcani sat.
I menjamo se jedan s drugim.

Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
Oženićeš se i zaposliti.Imaćeš svoju decu i pričaćeš im svoje bajke.
A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji.

Prepoznaćeš me po tome kako naivno verujem da ću večito živeti,
opčinjen unutrašnjim govorom poput drevnoga boga Ptaha,
koji je prvo smislio ceo svet u sebi
zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli, i tako, ogromnom maštom,
sam u Ničemu, jedini, oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno.

Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve proklete godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
I neka kao kičica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na tvojim dlanovima
znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo ledja da bi me poštovao i voleo.

Ljubav je kao snaga: ako je vise trošiš, više ćeš je i imati.

Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u vetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali beskonačni.
Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već davno bila bi zvezda.

Bas si bila vredna danas...samo tako nastavi 

Ako na ljuljanje...


Ako na Ijuljanje zvončića plavih
s balkona tvog
pomisliš da to uzdišuć prolazi
vjetar plah,
znaj, to sakriven u zelenom lišću
uzdišem ja.


Ako li, čuvši za leđima svojim mutan
nejasan šum,
pomisliš da te imenom tvojim zvao
daleki glas,
to te iz tame kojom si ovijena
dozivam ja.


Ako ti kada u dubokoj noći srce
obuzme strah,
kad na usnama svojim osjetiš nečiji
vreli dah,
znaj, premda nevidljiv, to pored tebe
dišem ja.

   Miličević