Ako te sakrijem od ociju
hocu li te sakriti od srca
Ako te sakrijem od srca
hocu li te sakriti od misli
Ako te sakrijem od misli
hocu li te sakriti od zelje
ako te sakrijem od zelje
hocu li te sakriti od krvi
Ako te sakrijem od krvi
sta ce od mene ostati
Ako tebe izbrisem iz sebe
bojim se praznog prostora
prepunog gladi
Razjapljene celjusti neimanja
hrane vode vazduha
svega sto si za moj dah
Snova koji su izgubili oblik
mekanih i krivih
bez ostrine tvoje senke
Rasklimanih dodira
nesigurnih u vecnosti dorastanja
potrebi neznosti
bez tvog prisustva
Ako tebe izbrisem iz sebe
sve u sta si utkana
ushivana i porubljivana
sve ovo vreme dok te gutala moja radost
ostace neupotrebljivo
ruzno do negiranja
Ono sto vec nije pokusala moja bol
upakovala za poneti
nemam drugog izbora
do nastaviti voleti
Negde u dnu bica
Negde u biti trajanja
Negde u korenima, u temeljima
Negde gde se zivot bistri
Gde ces zauvek biti ono sto jesi
Ljubav moja

U traganju mojih misli za tobom
pronasao sam deo secanja tako setan 
Pronasao sam ljubav i toplinu
koju sam imao a koja mi je davala
svakog trenutka ispunjenje duse
Bila si moja iskra...
bila si moje sve

Sada kao i uvek
zelim da te vratim 
Cini mi se da mogu samo kroz secanja
kroz snove 
I tada pozelim da vecno traju 

Trenutak secanja mi pomaze
da uronim u sliku proslosti 
Samo kroz korak svetlosti
dodirujem proslu opnu
i pronalazim sve moje izgubljene misli

Vidjam ih kako se krecu
u tom istom postojanom krugu
ali samo za taj trenutak

Zelja se nekada ispuni
tada je ponesem 
zatvorim je i budem sa njom stopljen 
Mozda vec sad bicu daleko od tebe 
ali u srcu uvek blizu

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

P. Neruda

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmusa,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrlo sretno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujevic

Proslo je sve; i jedva dusu dirne#sjecanja talas drag
k´o s veceri kad tihom vodom pirne
daleki vjetar blag.
Proslo je sve sto boljelo me ikad!
O, laz je da ne zacijeli nikad
rana i radosti trag.
Bez nespokojstva, bez srdzbe, bez krika,
sjecam se danas ja
ljubavi nase, tvog smijeha, tvog lika;
a srce jedva zna
za uzas dana, za besane noci,
za kletve da se zivjeti nece moci,
za gorke snove bez sna.
Kako se mirno pozdravljamo sada!
Ni bol,ni gnjev, ni strah.
Proslo je sve.
I samo katkad, kad mjesecev takne me prah
dusu mi talas jedan jedva dirne,
ko tihu vodu u veceri mirne
dalekog vjetra dah.

Massuka

Ruza na Jastuku

Stavim Ruzu na Jastuk da mirise,
odvrne mi slavinu sjecanja,ne propustaju
ni naj manji detalj koji je ostao upamcen
o tebi,da uludo istece.

I tek tad dozvaljam srcu da tiho uzdise
za vremenom proslim,rugajuc se samom sebi
zbog neuspjeha.

Vatra ponovo se pali....
Nemilosrdno,izunutra me pece
a onda krenu kise suza da je gase.

Kako je tesko provesti vece u samoci
obavijen strahom,
ne zbog proslosti
vec od buducih dana koje dolaze.....

I tek ponekad stavim ruzu na jastuk, umjesto tebe...Ruza da mi mirise.....

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

(Vesna Parun)

Gledao sam je
da joj se mutilo u glavi
a oci joj kao od stakla
pogled se gubi i plavi
osjecam da bi me dotakla,
ali ja sam birao druge.

Pricao sam

mogla je da me cuje
da se ubije,da se otruje
da mi baca poglede duge,
ali ja sam birao druge.

A onda

stade muzika i pamet mi stade,
samo cuh a kraju: Dame biraju

Mogao sam da se bacim
s mosta u savu
da se kajem
da gubim glavu
da umrem od tuge

Ona je birala druge

Ko hoce da dozivi cudo

Ko hoce da dozivi cudo
mora imati srce nevino
kao mleko,
ne sme biti uobrazenko
jer takvu stvoru
doziveti cudo je tesko.

Ko hoce detinju radost da nadje
mora umeti da oprosti
onom ko mu podmece klopke i zamke,
i one ce se pretvoriti
u kocije i ladje
i u sanke.

Ko hoce da dozivi cudo
mora se radovati kao laste,
mora mu biti dato
da moze i zaplakati obilato
i kad do decaka vec odraste.

Ko hoce da dozivi cuda
mora verovati da ona postoje
u svetu svuda,
da pokraj zvezda sto ih vidimo
i nevidljive zvezde se roje.

Mora verovati medj' glasovima
koji dopiru do naseg uha
u tiho vece
da ih jos isto toliko ima,
da i pesma za koju nemamo sluha,
svaki cas ukraj nas protece.

Ko hoce da dozivi cudo
ne sme zgaziti na stazi mrava,
ne sme kamenom ptice da tuce,
jer od dvoraca gde cudo spava,
ta nezna bica cuvaju kljuce.



D. Maksimovic