Može fotka? :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

blog post by Mile Kekin; Hvala Ina na infou Smile

Oprosti, molim te, jel može fotka? Neki dugokosi momak bi se nasred pješačke zone slikao sa mnom. Može, zašto ne, odgovaram ljubazno. Jer sam inače ljubazan kad nemam pametnijeg posla.

Ajd nas slikaj, pliz, kaže te iz džepa vadi omanji crni mobitel i gura ga u ruke svom frendu koji se dotad držao postrani. Evo, tu stisneš kad ti se pojavi znak, objašnjava mu, a ovaj ko pravi fotomeštar radi dva koraka unazad da nas lakše strpa u kadar. Nas dvojica automatski stavljamo osmjeh na lice i jedan drugom ruku na rame. Na taj način lažemo objektivu da se znamo i da nam je svaki put super kad se vidimo. Oduvijek me čudila ta iznenadna prisnost prilikom poziranja i naglo hlađenje odnosa kad kamera napravi klik. Stojimo tako zagrljeni i ukočenih vilica. Stojimo... I stojimo... I stojimo. Fakat sad već dugo stojimo, ali fotoamater nikako da spusti aparat.
Neće, veli napokon onaj s mobitelom, odnosno fotoaparatom, odnosno kamerom.

Pa kaj si stisnuo, pita nervozni model.

Pa ovaj gumb kaj si reko, odgovara pokunjeni fotoamater.

E, fak, sori, nisam prebacio na slikanje. Bila upaljena kamera. Sori, Mile. Ajd ponovno. Opet osmijeh, opet ruka na rame. I opet čorak. Ne radi blic.

Dok moj partner za slikanje nervozno drka po postavkama, ja stojim sam bez nekog da me zagrli i objasni koji se samo pervertit sjetio kombinirat telefon i fotić. Šta je falilo starom dobrom fotoaparatu koji je bio prevelik da ga baš uvijek furaš sa sobom? Nosio si ga kad si išao vidjet tigrove, u Diznilend, na Titov grob. Nisi ga teglio sa sobom svakog najobičnijeg dana u slučaju da te iznenada nasred Ilice zaskoči tigar, Micky Mouse ili zombi gospona Broza. Kad sam prvi put vidio mobitel s ugrađenom lećom i bijedno malo piksela, pomislio sam, oh, baš zgodna stvarčica, začuđen kako to sve stane u tu malu kutijicu. Jebiga , kako sam mogao znati da će neke taj smješni izum pretvoriti u fanatične zapisničare svakodnevice...

Šta ljudi rade s tim fotkama, pitao sam nedavno jednog prijatelja koji zna sve. (Vjerujem da svatko od vas ima nekog frenda koji zna sve.) Kako misliš kaj rade s njima? (Odgovor započinje retoričkim pitanjem kao što je to i običaj kod ljudi koji znaju sve. Odgovarajući na tvoje i vlastito retoričko pitanje ispada kao da su odgovorili na dva pitanja, što ih čini još pametnijim.) Pa stave na Fejs. Time im raste rejting, broj frendova na Fejsu, kak ne kužiš. Kao što bi rekli u jednoj reklami, raste im kul faktor, poentira stručnjak opće prakse.

Hajd, dobro, mislim si. Uvijek je postojalo nešto, što je povećavalo kul faktor - oriđiđi levisice iz Trsta, slika s Papom ili još neobjavljeni singl U2-a kad još nitko za njih nije znao. S tim nemam problema. Ali imam problem kad vidim da sve više ljudi snima umjesto da uživa. Gledam na koncertima fanatike koji pola koncerta promatraju kroz sičušni objektiv svojih minijaturnih telefona kako bi ga poslje gledali u očajnoj rezoluciji i jebiga, to mi nije normalno. Sejvanje takvih trenutaka me podsjeća da zamrzavanje svježeg voća.

Evo ga, skužio sam, javlja se konačno čupavi fan. Opet muški zagrljaj i smajl od uha do uha. Ponovno poziramo čekajući da nas obasja svjetlost blica. I konačno čujem taj divni oslobađajući zvuk koji mi skida tešku ruku s ramena i bolnu grimasu s lica: KLIK! Haleluja.

A može jedna sa mnom, molim vas, pita šnelfotograf.

Ma zašto ne. Sad kad nas je krenulo...