LJUBAV UČI: KUČKA

Blago, zimsko jutro u Vičiti, Kanzas, Dan sv. Valentina. To je Dan ljubavi, kad se šalju čestitke, cveće, i pokloni onima koje volimo. Ulazeći u školu, vidim malu grupicu đaka kako posmatraju psa koji je, u potrazi za ljudima, ušao u školski hodnik i počeo da se mazi. To je veliki pas, boje meda, s krupnim, pametnim očima koje postojano posmatraju najbližu osobu.

Psima je zabranjen pristup u školsku zgradu, ali s vremena na vreme po neki nas poseti iz okolnih kuća. Učenici pokušavaju da ga izvedu napolje, ali to čine preko volje, samo zato što moraju, te im to obično ne polazi za rukom. Pas intuitivno oseća naše unutarnje želje i potrebe bolje nego mi sami, i prema njima se usklađuje. Budući da je senzitivna životinja, on zna koliko želimo da se spustimo na kolena, za trenutak zaboravimo sve, i poigramo se s njim, tim toplim, umiljatim bićem kome je ljubav potrebna isto koliko i nama.

Da bi se životinja uspešno uklonila iz ustanove, obično je potreban neko ko nema osećanja za pse (niti druga živa bića), osoba tipa "dužnost pre svega." Kad se biće takve vrste i raspoloženja pojavi, pas prestane da se šeta dobroćudno vrteći repom, podvije ga između stražnjih nogu s mešavinom tuge i stida, ali i razumevanja, i dobrovoljno se udalji. Ni jedan jedini pas nije nikada lajao ili pravio nered u školskoj zgradi. Psi su pametne životinje, te ni jedan nije imao neprijateljsko držanje. Oni znaju kada su na tuđem terenu i ponašaju se odgovarajuće.

Ovaj pas koji nas je posetio na dan sv. Valentina, divna je, zdrava životinja, dobroćudan i verovatno usamljen. Očigledno u potrazi za društvom. On nema pojma o prazniku ljubavi, jer psi svakoga dana osećaju ljubav. On bi samo hteo da vam liže ruke, da vrti repom, i da vas uporno prati, sve dok ne pokažete neke znake naklonosti prema njemu. A kad to uradite, on se prevrne na leđa, posmatrajući vas molećivo i netremice uporno, tako da i sami zaželite da ga pomazite.

Pitam se, kad nam ljudsko biće pokaže tu istu potrebu, i pokuša da je na neki način izrazi, zašto mi to obično i ne primetimo, ne shvatimo i ne uzvratimo. Da li je moguće da više volimo životinje od ljudi? Životinje je lakše voleti, manje rizično. Ljudska bića umeju da vas povrede gore nego bilo koja životinja.

Možda ljudi ne umeju da izraze svoja osećanja tako jednostavno i slobodno, bez stida i srama, bez straha od odbijanja, kao životinje. Bilo kako bilo, ljudska bića sasvim sigurno ne uzvraćaju s tako iskrenom privrženošću, vernošću i odanošću kao psi.

Sada, međutim, umesto da filozofiram, kleknuću na pod i maziti ovog divnog psa koji je za to spreman.

Ja sam već odavno udovica i živim sama. Celog svog života želela sam da imam psa. To nikad nije bilo moguće. Kad sam bila dete, živeli smo u gradu i mama je smatrala da to ne bi bilo zdravo i "higijenski" (ona je mnogo na to pazila). Kao studentkinja, docnije, živela sam u "tuđem stanu," sa starijim bračnim parom koji nije nikada imao decu a kamoli životinje u kući. Onda sam se udala, imala bebu i živela na desetom spratu jednog solitera. Uvek nešto stoji između nas i naših najdubljih, skrivenih potreba. Prvi (izgleda i poslednji) put u životu dobila sam maleno kučence-novorođenče kad sam već bila udovica, a ćerka mi bila na studijama. Bilo je to kao ponovo imati bebu. Posle šest godina bliskog druženja, moja verna drugarica me je napustila. Jednog jutra, kad sam htela da je nahranim, našla sam je mrtvu. Još uvek mi nedostaje. Kroz taj odnos uzajamne ljubavi, naučila sam, bolje nego ikada, neke istine o životu, neophodne za sreću.

I tako, pošto nemam svoga psa, ja rasipam po malo od neutrošene zalihe svoje ljubavi za te plemenite životinje na svakoga psa koga slučajno sretnem. Moja čežnja i dalje raste i ostaje neutoljena. Želela bih, još uvek, da imam svoga psa. Ili, još bolje: želela bih da budem voljena onako kako samo psi umeju da vole.

Sa ovom toplom životinjom koja se umiljava pod mojim nogama u holu naše škole, ja sam na trenutak zaboravila sve. Odjednom, shvatam: za mene, ovaj pas je upravo pretvorio Dan sv. Valentina u Dan ljubavi. Istovremeno, setih se jednog drugog nezaboravnog doživljaja sa psima.

Desilo se to mnogo, mnogo godina ranije. U jednom drugom mom životu i u drugom svetu: u Zemunu, na Poljoprivrednom fakultetu gde sam predavala, 1970-ih godina. Bila je zima. Neobično hladna, snežna zima. Debeli, beli paperjasti pokrivač prekrivao je žbunje i cvetne rundele u parku pokraj stare, arhitektonski prekrasne zgrade Fakulteta kao i skelet nove, veće i modernije zgrade koja se podizala kraj nje. Građevinski materijal, cevi, pločice i drvo ležalo je posvuda, pokriveno debelim slojem snega. Očigledno, gradnja je zastala zbog hladnog vremena. A hladno je bilo tako da vam se ruka lepila za metal, a ruke, nos i uši brideli i pretili da se smrznu ako nešto hitro ne preduzmete.

Prolazeći kroz park prečicom i gazeći kroz duboki sneg koji nigde nije pokazivao staze, razmišljala sam o pismenom ispitu iz engleskog jezika koji sam upravo ocenjivala. Zabrinjavala me je nebrižljivost mojih studenata s engleskom gramatikom, iako su jezik inače uspešno i brzo savladavali. Odjednom, postala sam svesna nečega, nekog drugog prisustva. Instinkt me je savetovao da se okanem engleske gramatike i obratim pažnju na trenutak ovde i sada. Nešto kao da mi je govorilo: stani, ili produži s više obazrivosti.

Ispred jedne ogromne cevi usred hrpe snega i materijala, ugledala sam kao skelet mršavog, izgladnelog psa. Posmatrao me je uporno, stojeći na oprezu, spreman da skoči. To me je začudilo. Nešto tu nije bilo u redu. Psi se potpuno drugačije ponašaju u mome prisustvu. Onda, zapazih važan detalj: taj pas je bila ženka, i to majka: velike, teške dojke visile su u nesrazmeri sa stomakom koji je, prazan, izgledao kao slepljen za isto tako mršave bokove. I pre no što sam stigla da pomislim: ona ima male, zato je tako preteći spremna na sve, jedno dražesno, malecko kuče, kao bela paperjasta loptica, kotrljalo se prema meni, ili prema svojoj majci, još uvek nesposobno da hoda kroz taj duboki sneg. Bilo je tako mlado, da i bez toga snega ne bi umelo da hoda, valjajući se i prevrćući kao detence koje, znatiželjno i očarano, bauljajući otkriva svoj prvi sneg.

Do suza ganuta ljupkošću prizora, nezadrživo krenuh da zagrlim taj mladi život, da ga prigrlim na grudi, zagrejem i zaštitim od hladnoće. Pogled njegove majke prikova me u mestu. Njene velike, izražajne oči kazivale su mi nedvosmisleno i jasno da će ne samo telom, već i celim svojim izmorenim, izgladnelim bićem štititi svoj porod do kraja. Nije me prevremeno napadala. Možda je, instinktivno, znala da joj od mene ništa ne preti. Gledale smo se direktno u oči, pomno, obe željne da se uzajamno, bez straha, shvatimo i poštujemo. Obe ženke i majke, uvek na strani rađanja i održanja života. Nisam ni za trenutak sumnjala da se, i bez reči, potpuno shvatamo iako – naizgled – pripadamo u dva različita sveta. Možda ne poznajemo dovoljno zakone onog, nama drugog, sveta. Pa ipak, ako se razumemo i poštujemo, čak i bez reči, po čemu onda i pripadamo različitim svetovima? Koliko svetova uopšte ima?

Ne znajući kako da joj objasnim da samo želim da pomognem i njoj i njenoj dečici, počeh joj tiho i blago govoriti, polako se primičući, u svakom trenutku spremna da stanem.

"Veruj mi. Ne želim ti nikakvo zlo. Daj da ti pomognem, tebi i tvojim mališanima." I zaista, dok sam to govorila, još nekoliko oblih, belih loptica poče da baulja u istom pravcu iz te velike, tamne cevi u snegu. Gledala sam netremice u oči njihove majke i osećala se sigurnom da me je razumela. Počela sam da skupljam, jedno po jedno, ta mala, topla telašca i da ih stavljam na grudi, ispod kaputa. Još uvek pamtim osećaj potpunog blaženstva dok sam to radila.

Više se ne sećam tačno svih detalja. Znam samo da smo, u kancelariji, nahranili kučiće toplim mlekom. Žene su se iskupile, donele šalove i džempere da ih uviju. I majci smo odneli hrane. Žene su se otimale koja će usvojiti mališane da ih spasu od sigurne smrti. Ti malešni simboli života nisu ni bili svesni koliko su nas osvojili svojom ljupkošću i bespomoćnošću, a time i izmenili svoju sudbinu.

I sada, posle mnogo godina, razmišljam o tome. Ne sećam se tačno šta se desilo s majkom tih neodoljivih kučića. Da li je primila isto toliko pažnje koliko i njeno potomstvo? I još nešto, o čemu onda, na brzinu, nismo razmišljali: uprkos naše najlepše želje da pomognemo, da nismo naneli još veći bol majci time što smo je odvojili od njene dece; što smo odabirali jedno po jedno i uzimali ih odvojeno, kako je nama odgovaralo?

Tako mi stalno postupamo, i to s najboljom namerom. Ne znamo dovoljno o životinjama, o biljkama još manje, o tom drugom svetu koji i nije neki drugi, nego ga takvim čini naše neznanje i bezosećajnost.

Mnogo je godina prošlo, pogotovu za pseći vek. Ni ta kučka ni njeni kučići odavno nisu živi. I mene je život otrgao iz zavičaja i odneo daleko. Ta uspomena, i iskustvo, međutim, ostali su mi zauvek ispisani u mozgu. Da li mi ljudi uopšte znamo kako da se mešamo u poslove prirode ne praveći, pri tome, greške iz neznanja i sebičnosti?

Život je jedan veličanstven amalgam lepote: tuge, ljubavi i bezosećajnosti. Hvala ti za pouku, sestro.

Samo se kroz ljubav uči.

SLIKA U CRNO-BELOM

Zima 2000 godine u Kaliforniji, neposredno pred Bozić. Ljudi trče u kupovinu sa spiskovima poklona za ženu (i prijateljicu), decu (svoju, ženinu i prijateljičinu), za šlogiranu tetku u staračkom domu ili dedu koji se još dobro drži na porodičnoj farmi. Cela nacija je trenutno u radnjama, a napolju je tako sunčano i toplo. Bar ovde, u Kaliforniji. Pametni ljudi su na plaži. I ja sam u radnji, odevena lako, sa sandalama na bosim nogama. To vam kažem samo zato da shvatite: ovde nema snega, pa prema tome ni Deda Mraza-Sneška Belića. Božić, dakle, nije ono što vi zamišljate i što sam i ja zavolela još u detinjstvu: tišina i duboki sneg, sanke i praporci, badnjaci i slama po podu. Ljubav i dobra volja među ljudima. Božić u Americi sve više znači: radnje pretrpane robom i kupcima; Božićni ukrasi od plastike; spiskovi želja za razmenu s onima koji pitaju šta želite da dobijete ove godine i, naravno, kupovina skupih avionskih karata za celu porodicu ako nećete da ostanete kod kuće i dočekujete goste.

Ušla sam u radnju koja se zove Bath, Bed, and Beyond, a ima sve što vam duša želi za spavaću sobu, kupatilo i kuhinju. Ima tu i puno drugih ljupkih (i još više neukusnih) sitnica na kojima se čovek najlakše istroši a da to i ne primeti. Mirišljave sveće u privlačnim bojama (to se sada moderno zove "aroma terapija") su kao poručene za poklon onima čiji ukus i želje ne znate, a ne želite da se to primeti. U glavi polako prebrajam koliko će mi sveća trebati i u kojim bojama.

Moje praznično razmišljanje naprasno prekida jedna postarija žena, ogrnuta velikim "heklanim" šalom domaće izrade. Očiju uprtih ka odeljenju peškira, uzvikuje "Gospode!" sa tako gadljivim licem, kao da se – ne daj Bože – okliznula na dečju pelenu ("punu," naravno, a ne čistu, neupotrebljenu). Automatski pratim njen pogled, ali ne primećujem ništa izuzetno, samo jedan par koji, držeći se zaljubljenički za ruke, razgleda peškire. Vraćam se mirišljavim svećama. Zagrejane mojim rukama, počele su da šire, blag ali postojan, miris jabuka i cimeta.

M-m-m-m. Baš kao mamina pita, nekada davno u našoj sunčanoj kuhinji u Novom Sadu. Namah odlučujem: sve ću sveće zadržati za sebe! Eh, ali tako se problem poklona drugim ljudima nikada neće rešiti. Uzdišem nestrpljivo: Božić se sve više komplikuje i pretvara u stres. Sve je dalje od svoje suštine i onoga što je nekada bio, kad je jedna pomoranža bila dragocen poklon.

Krajičkom oka ugledam ponovo onu ženu. Širokim potezom, zabacujući šal koji joj smeta, ona se krsti. Lice joj je još više iskrivljeno od gađenja, kao da je neko, Bože m' prosti, tera da proguta onu istu pelenu. Pri tome, krsti se ne toliko pobožno koliko dramatski. Prava sledbenica Sare Bernar: Holivud je blizu, pa se, za svaki slučaj, ljudi trude da pokažu svoje dramske talente. Nikad se ne zna, može im neko ponuditi ugovor, na licu mesta. Amerika je, kako se ovde kaže, the land of opportunity, – zemlja "dobrih prilika" (o neprilikama da i ne govorimo).

Upravo ovde, na odeljenju čupavih peškira i ćebadi za svaku priliku (od kreveta, preko trave do peska) nalazi se uzrok šoka ove dame. Da je baš to uzrok, lako je pogoditi, jer još nekoliko kupaca zuri u tom istom pravcu, prekinuvši svoj inače sumanut tempo Božićnih kupovina. Jedna fina gospođa, besprekorno našminkana, nafrizirane kose kao u pudlice, prolazi pokraj pomenutog para uzdignute glave, podignutih i izvijenih obrva, kao da kaže "Meni je ispod časti i da gledam u tom pravcu." U rukama drži svoju repliku: malu, živu pudlicu, odevenu u kaputić s Božićnim motivom. "Dama i Skitnica," setih se Diznijevog filma. Ovo su ovde dame. Kao na rebus-slikovnici, negde mora da se krije i skitnica. Gde li je skitnica? Očigledno, to nije muškarac u pratnji gđe Pudlice. On je verovatno njen suprug i ide malčice iza nje. Njegova odeća ne privlači pažnju toliko koliko njegov mali polu-smešak zadovoljstva i neke prijatne zabave.

U blizini je i jedna mlada devojka u izlizanim farmericama, zadubljena u biranje rama za fotografiju koju je sa sobom donela. Pošto je bacila letimičan pogled u pravcu para koji toliko zgraža dve starije gospođe, ona se ravnodušno vraća prebiranju po ramovima. Nema nikakvog čuđenja ni zgražanja na njenom licu ili u držanju. Današnju omladinu je teško šokirati, zar ne?

Baš tu, u odeljenju peškira i ćebadi, još uvek se nalazi taj par koji privlači poglede i izaziva živu reakciju okoline. Drže se za ruke. To, samo po sebi, nije ni protuzakonito ni naročito skandalozno. Muškarac ima srebrnu, besprekorno potšišanu kosu. Nije, doduše, mlad, ali je u savršenoj fizičkoj kondiciji, uspravnog i čvrstog hoda kao neko ko redovno vežba u salama skupih atletskih klubova, pliva u sopstvenom bazenu, i ima sobu punu najsavremenijih mašina za vežbanje. Odeven je elegantno i nenapadno. Brižljivo dodiruje peškire, opipavajući znalački mekoću i kvalitet. Zadovoljan, brzo uzima ceo naramak, odlučivši se lako. Isto postupa i sa ćebadima. Od svega uzima više nego što bi se očekivalo. Možda ne dopunjava domaćinstvo nego započinje novo. Novac nije u pitanju, to je jasno iz njegovog celokupnog držanja i načina kupovine.

Za ruku drži jednu ženu. Mladu ženu. Može joj biti dvadeset, dvadest dve godine: visoka, malih, prkosnih grudi i uskih bokova, dugih, kao izvajanih nogu. Farmerice joj prijanjaju za telo kao sopstvena koža. Uz to nosi malu majicu sa tanušnim bretelama koje se, zna se zašto, zovu "špageti." Majica je tesna i kratka, tako da joj je telo razgolićeno u predelu struka. Farmerke su plitko krojene i sede nisko na bokovima a ne na struku, tako da se, pri pokretu i stomak na trenutak pokazuje. Na obnaženim plećima i ramenima bez i jedne borice, razapeta je mlada, sjajna koža boje tople čokolade. Muškarčeva koža, naprotiv, skoro je plavičasto bela i suha, kao da ga sunce nikada ne miluje. Verovatno provodi više vremena u kancelariji nego na plaži. Zaokupljen kupovinom, ništa ne primećuje oko sebe.

Devojka je, naprotiv, veoma svesna okoline. Spremno ukršta pogled s onima koji bulje u nju. Iako je mlada, nije stidljiva. Između nje i njene okoline postoji razumevanje, čak i nemušti dijalog. Nju niti iznenađuje, niti zbunjuje njihova reakcija. Njeni su preci trpeli i više. Ona se smeška.

Muškarac i dalje zadubljeno kupuje, povremeno kratko, pogledom konsultujući i mladu ženu. Ona kao da nije sasvim prisutna. Podatno je saglasna; ništa ne traži i ništa ne odbija. Više je s nama nego s njim. Kupovina ide glatko i brzo. Pre no što će krenuti ka narednom odeljenju, devojka se okreće i sve nas dobro pogleda. Onda se izvija, sanjivo erotski. Pri tome joj se trbuh još više otkriva i u detinje malom pupku zasvetluca zlatna alčica sa sićušnim biserom. Ona se okreće u brzoj pirueti, zabacuje zanosno dugu kosu i spaja se tesno s muškarcem u brz i kratak zagrljaj. Onda mirno nastavljaju kupovinu na odeljenju za meke, udobne postelje i svilenu posteljinu. Sve po redu: prvo kupatilo, a onda – spavaća soba.

Na usnama joj i dalje lebdi taj isti pobednički osmeh pun tihog zadovoljstva: osmeh vlasnice koja voda svoju pudlicu na nevidljivom ali moćnom lancu.

MEA CULPA

Majka me je učila: kad-god povrediš neko drugo biće, pogotovu svesno, to će ti se vratiti i ležati na savesti. Bila je u pravu.

Za vreme Drugog svetskog rata, moja porodica je živela u Novom Sadu. Pošto je moj otac bio advokat, njemu je, kao i mnogim drugim srpskim advokatima, oduzeto pravo rada, a on je poslat u logor u Bačkoj Topoli. Moja majka, kojoj je tada bilo trideset i četiri godine, ostala je sama s dvoje dece. Meni je bilo oko sedam, a bratu deset godina. Uslovi života bili su teški: danonoćno, pojedinci i cele porodice su nestajale, njihova imovina "konfiskovana," naročito ako je neki mrzovoljan komšija tvrdio da su bili "neprijatelji nove države." Ostavljena sama da brine o porodici i opstanku, naša majka je hrabro preuzela ulogu jedinog zaštitnika i hranitelja. Tu ulogu je tako dobro igrala, da mi, deca, u mnogome nismo bili svesni strašne stvarnosti. Gladni nismo bili, jer je mama sa mnogo kreativnosti varirala obede koji su uvek bili sačinjeni od krompira ili kukuruznog brašna. Krompir se jeo baren, pržen, pečen, pretvoren u testo, i ko zna kako još. Mama je čak pravila i izvrsnu tortu od krompira, a filovala je džemom. Posvećivala nam je puno vremena, pričala nam priče, pevala pesme i, uopšte, nastojala da kreira mirnu i bezbrižnu oazu usred ratne nesigurnosti i nemaštine. Kad bi nam u posetu došli rođaci ili prijatelji, deca su poslata u drugu sobu ili u dvorište da se igraju, a odrasli su razgovarali nasamo i uglavnom šapućući. Uopšte uzevši, u to vreme, bilo je mnogo šaputanja i došaptavanja o stvarima koje "nisu bile za decu."

Ipak, nekako smo delimično načuli da je u Novom Sadu stvoren veliki logor u kome su se našli ljudi iz drugih krajeva naše zemlje. Bilo je tu starih, bolesnih, male dece, novorođenčadi i celih porodica. Njihova sudbina je bila u neizvesnosti. Očekivalo se da zdraviji i jači budu poslati na rad u neki logor u Nemačkoj, a suviše mladi ili suviše stari, bolesni i bespomoćni... taj deo je bio "neizvestan." Mnoge porodice, iako i same pogođene ratnim uslovima, uzimale su ponekog iz logora da spasu. To je, doduše, bilo dostupno samo onima koji su bili beskorisni i na teretu, nesposobni za rad.

Tako se kod nas, jednoga dana, "u gostima" našla jedna baka, za koju je mama izjavila da nam je rođaka, iako je nikada pre nismo videli. Sećam se samo da sam osećala da nas baš ta baka snažno voli (sad shvatam i zašto). To saznanje nije dolazilo ni od čega što je ona direktno rekla ili uradila, nego je prosto lebdelo u vazduhu oko nje, zračilo iz njenog celog bića. Verovatno da bi pomogla mami, sećam se, kupala nas je, brata i mene, krajem dana, u velikoj porodičnoj kadi. Pošto bi nas nasapunala, ona nas je nežno ali znalački masirala, sve dok se na telu nisu pojavile crvene mrlje. Objasnila nam je da je tako isterivala nazeb i umor iz kostiju i mišića, a mene je sve to fasciniralo. Dok je radila, pričala nam je svakojake priče i bajke a ja sam u svemu tome uživala i zato što sam, kao sva deca, imala bogatu maštu i zato što sam je volela. Sve što je dolazilo od nje bilo je toplo, ozareno i prijatno. Bila je blaga i nasmešena kao sunce. Zvali smo je Baka, tako da joj danas ni imena ne znam. Jednog dana je negde otišla. Mama se o tome pobrinula.

U to vreme, mama je imala mnogo briga. Najveća je ipak bila neizvesnost oko tatine sudbine u logoru. Svašta je pokušavala, između ostalog, molila se i danju i noću, kada je mislila da spavamo. Klečala je pred ikonom sv. Nikole, u uglu sobe. U svojim molitvama ponudila je da spase najmanje jedan ljudski život u zamenu za tatin. Prilično neuobičajen, očigledno očajnički "poslovni ugovor" s Bogom.

I tako, jednoga dana mama se vratila iz grada držeći za ruku jednu malu devojčicu. Detence je izgledalo strašno: crvene, krastave kože; raščupane, vašljive kose; mršava kao avet; prljava tako da se crte lica nisu raspoznavale; odeće nečiste, smrdljive i u raspadanju. Mama ju je odmah okupala, odeću spalila i zamenila čistom, kosu očistila od vašiju i gnjida, i lepo je potšišala. Koža na licu i telu prirodno se iscelila boljom ishranom i higijenom. Ubrzo, dete je postalo punačko i lepo, ljupko, crnooko. Zvala se Anka (Anta, kako nam je sama rekla). Bilo joj je nešto manje od tri godine. Ostatak porodice, poreklom iz Like, s desetoro starije dece, ostao je u logoru. Ankina mlađa sestrica, još novorođenče, bila je već umrla u logoru od gladi, hladnoće i nedostatka nege.

Mama nam je objasnila da će Anka od sada biti naša sestrica. Dete je odmah počelo da nas zove "Teja" (seja) i "Baca" (braca). To je bilo divno i uzbudljivo. Svesrdo smo obećali mami da ćemo sve igračke, hranu, i ostalo s njom deliti, i da ćemo je – kao najmlađu – štititi i od zla braniti.

Anka je bila milo, blagorodno dete. Tako je prirodno i lako bilo voleti je. I ona je nas zavolela i trudila se da nam ugodi, kao da je, tako mala, shvatala svoj položaj i sudbinu. Postepeno, saznali smo više i o logoru. Kao i naša mama, i neki drugi ljudi su dolazili da usvoje po nekoga. Najčešće su tražili mlade i zdrave dečake i devojčice koji mogu da pomognu u kući. Mama je, međutim, namerno tražila da joj daju najmlađe, najbolesnije dete, koje niko drugi ne bi hteo. Anku su smatrali izgubljenim slučajem, jer je bila bolesna i iscrpljena. Kada su je pokazali mami, ona se odmah odlučila. Bila je sigurna da će je dobrom negom i ljubavlju spasti.

Prirodno bistra, Anka se brzo prilagođavala na novi život. Sad mi se čini da mi nismo dovoljno shvatali kroz šta je ona, tako mala, već bila prošla. U to vreme strahote logora još nisu bile otkrivene. Bio je to tek početak. Istina je izašla na videlo tek posle rata.

Prva stvar koju smo uočili kod Anke bila je glad; kako nam se činilo, nenormalna glad. Posle dobrog obroka, uhvatili smo je kako po dvorištu skuplja i jede pileći izmet, govoreći "mašta, mašta." Trebalo nam je vremena da shvatimo da je mislila da je to mast. Mnogo docnije saznali smo da su deca po zloglasnim nacističkim logorima skakala u latrinu tražeći bilo kakvu hranu. Mnogi su se podavili, dok su se čuvari smejali, gurali ih dublje, ili pucali u njih.

Kako je vreme prolazilo, Anka je bila sve zdravije i lepše dete. Nije više pokazivala nekontrolisanu glad. Brzo je učila i navikavala se na novi red. Pravila u našem domaćinstvu bila su jednostavna i pravedna. Za nju je, ipak, moralo bilo mnogo toga novog i neshvatljivog. Tuš je, na primer, bio izvor užasa. Nije nam to, tada, bilo jasno. Čak smo se i smejali. U kući njenih roditelja možda nije bilo tekuće vode, a u logoru, to se saznalo docnije, tuševi su ponekad bili smrtonosni. Nisu to ni bili tuševi, nego gasne komore. Jadna Anka, vrištala je, kad je mama pokušavala da je istušira. Morali smo da pređemo na kupanje u kadi, što je Anki bilo pristupačnije.

Kad je mama usvojila Anku, naši rođaci i prijatelji počeše dolaziti da je vide. Svako je doneo po neku sitnicu na poklon. Najčešće su to bile praktične stvari, odeća njene veličine ili nešto što se moglo za nju prekrojiti. Za tili čas bila je lepo odevena. Jedanaesto po redu dete, verovatno nikada i nije nosila ništa drugo nego nasleđenu odeću starije braće i sestara. Među poklonima koje smo za nju dobili, nalazila se i jedna mala tirolska lutkica odevena u zelenu čojanu suknjicu, belu bluzicu sa "puf" rukavima, majušne bele soknice i crne lakovane cipele. Činilo mi se da nikada nisam videla ništa tako dražesno. Odmah sam počela da se igram s novom lutkom.

Ona je, doduše, bila Ankina. Ali ja sam bila četriri godine starija i jedva dočekala da ne budem najmlađa u kući, "mlađa sestra" svoga brata. On je uvek naglašavao neka prava koja su se morala podrazumevati "po starešinstvu." Činilo mi se, sada je konačno na mene došao red, "po starešinstvu." Iz nekog, meni tada neshvatljivog razloga, Anka i nije pokazivala interesovanje za lutke. Ko zna da li je ikada imala lutku. Niko od nas nije shvatao zašto je vrištala kad sam joj dala svoju novu lutku od kaučuka, u veličini prave bebe. Lutka je bila nepomična i kruta, kao i sve lutke pravljene od tog materijala, u to doba. Pošto je bila nova, morala se čuvati, pa se ja nisam ni usuđivala da se igram s njom. Kad sam je ponudila Anki da se poigra, bio je to ogroman dokaz moje ljubavi. No, to Anka nije mogla znati, kao što ni ja nisam znala da je ta lutka morala Anku podsetiti na njenu malu, smrznutu sestricu.

Dok sam se, tako, igrala sa malom Tirolkom, zaželela sam da proverim šta joj se nalazi u glavi i u trbuhu. Ta znatiželja me je uvek kopkala i sve su lutke, kad-tad, bile podvrgnute operaciji. Iako sam svaki put ustanovljavala da ni u glavi ni u stomaku u lutaka nema ništa, ja sam, ipak, uporno ponovo proveravala, nadajući se da ću jednom proniknuti u tajnu "mišljenja" i "varenja," što me je posebno intrigiralo. Verovala sam da lutke imaju sve što imaju i ljudi, i to me je silno zanimalo. Nisam umela to mami da objasnim, a ona se ljutila što sve lutke "iskidam i upropastim." Sad verujem da se čak potajno morala brinuti da nemam neku abnormalnu potrebu za nasiljem. Ko zna. U svakom slučaju, bila mi je zapretila, ako se to ponovi, više neću dobiti ni jednu lutku.

Zato sam čuvala svoju veliku lutku od kaučuka, a igrala se s malim lutkicama koje sam sama pravila od otopljenog voska. U vreme rata sveće su korišćene kad god nije bilo struje, a to je bilo često.

Gonjena neodoljivom znatiželjom, jačom od straha, izvršila sam još jednu lobotomiju, i to na sasvim maloj lutki, Tirolki. Ugledavši obezglavljenu lutku, njenu lutku, Anka je užasnuto vrisnula. Mama se istovremeno našla na mestu zločina. Počela je da me ispituje. Znajući šta mi je ranije zapretila, bilo mi je jasno da sam kriva. Nisam mogla očekivati ništa dobro. Izbegavajući mamin pogled, izustih:

"Nisam to ja uradila. Anka je." Bila sam sigurna da mama neće kazniti Anku. Ona je bila mala i nije ništa znala o lutkama. Sem toga, znalo se, zato što je bila siroče, na nama je bilo da joj ukažemo samo strpljenje i ljubav. Nikakvo kažnjavanje. To i nije bilo teško: Anka nikad nije svesno uradila ništa zabranjeno, a bila je jedno neodoljivo, toplo stvorenje koje se prosto moralo voleti.

Kad ja izustih, "Anka je," njene oči prvo porastoše od čuđenja i zapanjenosti, a onda od straha. Onda se i taj izraz povuče i poče polako menjati u jedno drugačije, novo saznanje. To malo siroče, prema kome je život od samog početka bio okrutan, počelo je polako da se prilagođava na nas. Ja sam joj bila jedina, pa još starija sestra od koje je možda očekivala razumevanje, zaštitu, i ljubav. A ja sam je bezdušno izneverila. Njene krupne crne okice pretvoriše se u ogledalo složenih osećanja koja su se smenjivala. Ništa nije rekla. Nije ni pokušala da se brani. Bez reči, oborila je svoju glavicu, a ramena su joj se, umorno, spustila.

"Ako ne možete da se igrate s lutkom a da je ne iskidate, možda je najbolje da se s njom ne igrate," reče mama, ne oslovljavajući nikoga posebno, okrete se i ode natrag u kuhinju.

I ja se izgubih, brzo, nevoljna da ostanem na samo s Ankom.

Uskoro, kao što je to prirodno kod dece, sve je zaboravljeno. Ili, bar je tako izgledalo. Ja se više nisam igrala s Tirolkom, a ni Anka nije. Ipak, uspomena na tu scenu: moja laž i optužba tog bespomoćnog siročeta koje mi se prepustilo u ljubavi i poverenju, osećanje krivice i nepravde, nisam zaboravila. Vraćalo mi se, povremeno, sasvim neočekivano, zajedno sa srećnim uspomenama na Anku.

Rat je prošao. Izgubili smo Anku. Nije nam bilo suđeno da je zadržimo. Njen brat, skoro dvadeset godina stariji, srećom je preživeo. Došao je po svoju sestru. Bilo nam je drago što je neko preživeo iz te porodice, ali i žao što nas je napustila. Bili smo navikli na nju kao na voljenog člana porodice.

Mamin ugovor s Bogom, međutim, uspešno se ostvario. Tata se vratio iz logora i srećno živeo do svoje sedamdeset i osme godine.

Prošlo je oko šezdeset godina i ja se još uvek sećam svega toga, nadajući se da je Anka živa i srećna. Sigurno ima i unuke. Ako nas se ikada seti, volela bih da to bude po dobru a ne zbog bola koji sam joj tada zadala. I ja se nje sećam. Bila je mali anđelak koji nam je bio poslat u tim teškim vremenima.

Sestra koju sam mogla imati.

TRI SUSRETA

Moja majka bi bila presrećna kad bih se oženio Vama, govorio je Branko, smešeći se svojim kao tamni vilajet očima u koje nisam smela ni pogledati da se ne izgubim nepovratno. Sada, posle ove Brankove izjave koja je obećavala više nego moji najsmeliji snovi, morala sam oboriti oči da prikrijem stanje bezumne sreće u koje me je doveo. "Ali ja znam da bi to bio greh," dodade on ozbiljno.

Greh? Zašto greh? U nedoumici, tražeći pomoć negde izvan sebe, bespomoćno se osvrćem.

Blistavo nedeljno popodne. Oko nas nigde nikoga, samo sunce nemilosrdno prži. Ponekad se oglasi neka ptica, bumbar ili pčelica. Iz Novog Sada, u razgovoru, nas dvoje smo prešli preko mosta u Petrovaradin i sada šetamo obalom Dunava. Vazduh treperi od letnje jare, a reka tiho čavrlja udarajući o stare čamce koji se sanjivo ljuljuškaju u plićaku. Završivši svoju misao, Branko zastaje, okreće se ka meni i gleda me, ozbiljno, u oči, jednu čitavu divnu, zajedničku večnost. Ali ta reč "greh" uznemirava me jer je ne shvatam. Ja znam da ga volim i da nema ništa grešno u toj ljubavi. Ali, šta on oseća? Zašto pominje greh? On i ne zna da ga volim. Kako bi mogao znati: nikome nisam ni reči rekla.

Srela sam ga, prvi put, pre godinu dana za vreme pokrajinskog atletskog takmičenja na novosadskom igralištu. U samom središtu, on je, za glavu viši od svih, upravo bacao diskos. Nedaleko odatle, ja sam, sa juniorskim ženskim bacačicama radila to isto. Sve sam lokalne i pokrajinske atletičare poznavala, njega nikada nisam ranije videla. U to nije moglo biti sumnje. Bio je isuviše izuzetan da bih ga mogla prevideti: upadljivo viši, uspravniji i stasitiji od ostalih; savršenih, klasičnih crta lica i kao ponoć crne kose i brkova, toliko drugačiji kao da je pripadao nekom drugom svetu i vremenu. Precizno i glatko vajao je simfoniju snage i lepote: U trenutku bacanja diska bio je veličanstveniji od čuvene grčke statue. Nikada ništa lepše nisam doživela.

Zaboravila sam gde se nalazim i šta sam do tada radila, i kao opčinjena ga posmatrala. Umesto da se priberem i koncentrišem na sopstveno bacanje diska, a zatim i kugle, ja sam postala odsutna i rastresena, stalno gledajući u pravcu tog neznanca koji je, i ne znajući da postojim, ozbiljno i predano radio svoj posao. Moj trener se prvo čudio, a onda razočarao i ljutio na mene: na našim redovnim treninzima stalno sam postizala rezultate iznad tadašnjeg rekorda. On je očekivao da se to sada i zvanično potvrdi. Bio bi to zasluženi trijumf, njegov i moj, posle dugog, predanog rada. Ali mene su, odjednom, više interesovali muški seniorski rezultati nego moj sopstveni. Nikada nisam slabije bacala nego tada.

"Miroir, šta se događa?" Upitao me je trener blago, raširivši svoje od sunca i vetra po igralištima izbledele plave oči, uvek pune razumevanja i podrške za svoje mnogobrojne "pulene." Pošto je sa mnom, polušaljivo, najčešće govorio francuski, nazvao me je Miroir, ogledalo. Taj mi je nadimak ostao među atletičarima.

"Ništa naročito. Ja nikada nisam suviše verovala u svoje atletske sposobnosti. Ne volim da se takmičim, sem sama sa sobom." Ovaj odgovor, mrzovoljno-ponosit, nije ličio na mene do tad. Moj trener i ja smo imali odnos pun uzajamnog poštovanja i topline. Bez komentara, on je počeo da mi strpljivo pokazuje kako da upotrebim snagu koju je znao da imam.

Ali moje oči, kao i misli, stalno su bežale ka Branku. Napeto sam pratila sve oko njega i saznala njegovo ime i grad odakle je došao. Srce mi je potonulo ispod nivoa mora: posle takmičenja otići će stotine kilometara daleko i nikad ga neću više videti. Kao mala leptirica privučena moćnom svetlošću, samo sam htela da budem u njegovoj blizini, upijam sve, i što više saznam o njemu. Čula sam njegov glas i on je u meni uzburkao talase velikih voda za koje nisam do tada znala da postoje. U svom šesnaestogodišnjem životu, po prvi put sam čula nečiji glas ne samo sluhom nego celim svojim bićem. Ne samo iz pogleda i glasa, već i iz celog zagonetnog Brankovog bića zračio je snažan i privlačan magnetizam. Osećala sam da se iza te veličanstvene spoljašnjosti krije sadržina isto tako nesvakidašnja i divna. Bio je potpuni stranac, ali je, ustalasavši najskrovitije kutke moga bića, pomogao da shvatim koliko sam i sama sebi nepoznanica. Na zvuk njegovog glasa, tako dubokog i ozbiljnog, ali i baršunasto umiljatog, dizala se plima u mom telu, od sitnih, ugodnih talasića do zastrašujuće moćnih potresa. Oni su namah uništili moj dotadašnji mir i varljivo osećanje kontrole nad sobom.

Posle toga, punu godinu dana Branko je zaposeo sve moje misli. Sve što sam radila bilo je duboko povezano s njim. Kao što bremenita žena nosi dete pod srcem punih devet meseci, i ja sam njega, potajno i zabranjeno, hranila u srcu tu celu godinu. Nikome se nisam usudila poveriti svoju tajnu, osim svome dnevniku, i tako, pisala sam mu iskrena, ispovedna pisma i neposlata čuvala u toj svesci zajedno s pljuskom ljubavnih pesama koje je i neznajući inspirisao. Ne bih se usudila da ih pošaljem i da sam znala njegovu adresu.

Tako je prošla ta prva godina. Sada smo opet na igralištu i atletski susret samo što nije počeo. Odjednom, objekat mojih tajnih sanjarenja mi prilazi s osmehom: "Miroir, siguran sam da ste se u međuvremenu razvili u pravu šampionku. Pre nego što počne gužva, smem li da Vas zamolim da sa prošetamo i malo popričamo posle takmičenja?"

Širom otvorenih, blistavo srećnih očiju, bez razmišljanja pristadoh.

"Srećno Vam bacanje," nasmeši se on i, pre nego što sam došla sebi, već je otišao. Posle toga sve je bilo preplavljeno srećom. Nisam se ni zapitala otkuda zna moje ime. Pitala sam se da li je moguće da me je zapazio, izdvojio od ostalih, i poželeo da upozna. Da li je moguće da su moja skrivena ali snažna osećanja nekom bežičnom telegrafijom preneta i na njega? Kako je inače mogao saznati šta mi znači već godinu dana? Krila sam svoju tajnu bez reči i nikome živom nisam je poverila. Znala sam, zato što je bio dvadeset, možda i dvadeset i pet godina stariji od mene, bio je nedostižan i "zabranjen." Mama je smatrala da je još rano da se zabavljam i sa dečkom svojih godina. Znam da bi mi zabranila sve u vezi s atletikom i bila bih pod strogom prismotrom ko zna koliko dugo kad bi saznala da sam izgubila pamet.

Tajne silno i opasno pritiskuju. Odjednom, čovek se nađe u samici. Spolja, naravno, sve izgleda isto. U suštini, ništa više nije isto niti se ikada može povratiti u pređašnje stanje.

Brankov poziv da prošetamo bio je moj prvi "rendezvous," prvi sastanak, mnogo "ljubavniji" nego što je on mogao i zamisliti. Upravo zato, malo sam se zabrinula kad me je poveo u prirodu, van grada. Mama mi je godinama predočavala sve moguće opasne situacije koje muškarci nameštaju da bi zaveli neiskusne devojke. Navela mi je i primere mladih devojaka koje "više niko neće," kao i dece "čiji se otac ne zna." Često mi je ponavljala šta muškarci stvarno očekuju dok govore o ljubavi. Uspela je da me uveri koliko je smrtno opasno poljubiti se, a kamoli zaljubiti. Naoružana svim tim znanjima koja odvajaju svet dečurlije od odraslih, zarekla sam se, sasvim ozbiljno, da niko, niko sem mene neće držati moju sudbinu u svojim rukama. Jednostavno, neću se ljubiti. Niko me ne sme poljubiti bez obzira na izgovor: rođendan, Božić ili bilo šta slično. Posle toga osećala sam se sasvim bezbedno, naročito zato što me, do toga trenutka, uopšte niko nije interesovao ni privlačio.

Svakodnevno, bila sam okružena dečacima mojih godina, piskavih glasova, retkih, bezbojnih dlačica na bubuljičavom licu, ruku drhtavih i oznojenih dok su uzimali moje sveske da prepišu domaći zadatak. Ne samo što mi nije padalo na pamet da poljubim ni jednog od njih (čega se mama, izgleda, plašila), nego mi je dolazilo da i svesku operem vrućom vodom.

U Brankovoj blizini, naprotiv, osećala sam se kao nejako mače bačeno u vrtlog. Neko dotad nepoznato uzbuđenje bi me zahvatalo, izazivajući snažnu drhtavicu, tako da sam morala da se dobro potrudim da je prikrijem. To me je zabrinjavalo, jer sam, istovremeno želela da se prepustim toj novoj vrtoglavici. Znala sam, to se nipošto ne sme dogoditi. Ovo je, očigledno, jedan od tih fatalnih slučajeva o kojima mama govori. Nisam ni sumnjala da Branko mora biti opasan ženskaroš. Tako privlačan, nije imao drugog izbora! Bila sam stalno zaokupljena strahom da ne pokuša da me poljubi.

Ovde, na obali Dunava, daleko od ljudi, kad je tako neočekivano pomenuo ženidbu, a zatim greh, pogledao me je dobro u oči, sasvim ozbiljno, a onda se okrenuo i krenuo natrag, ka gradu. Ja sam se mučila da odgonetnem šta se skriva iza tih reči. Sve što bi on rekao ili uradio bilo je smrtno važno za mene, a ipak, pored sveg truda, nisam uspevala da ga shvatim. Brzo smo stigli do centra. Tu mi je pružio ruku, učtivo se pozdravio, i otišao. Uopšte nije pokušao da me poljubi. Umesto da se opustim i smirim, to me je sasvim zbunilo, možda i razočaralo. Eto, sva moja brižljivo pripremljena odbranbena strategija bila je nepotrebna. Da je pokušao da me poljubi, uprkos svega što mama kaže, mogla bih bar verovati da ga interesujem na neki način, bilo koji način, njegov način, makar i pogrešan, za mene nedozvoljen. Znači, ne voli me, ne može da me voli. Verovatno me smatra za dete. Ja ništa ne znam od stvari koje su njemu važne. Bolje što ne zna: ja ne bih ni umela da ga poljubim, čak i da se usudim da pokušam. Stalno sam o tome razmišljala, ali nisam ništa više shvatala nego na početku. Postala sam rastresena i zamišljena. Misli na Branka nisu me napuštale, a njegovo džentlmensko ponašanje me je još više privuklo i osvojilo.

Sada još i više, sve što sam radila uvek je bilo povezano s njim. Znala sam, tamo daleko, u jednom drugom gradu, on je ustajao ujutro, jeo doručak, pio kafu, čitao novine, možda jurio žene i nije ni znao koliko se snažno usekao u moj život i koliko ga je zauvek izmenio.

Dok su se moje drugarice uveliko zabavljale i ljubile bez onih pogubnih rezultata o kojima je mama govorila, ja sam sedela kod kuće, čitala lepu književnost, pisala poeziju i svirala klavir, uvek oblivena nekom melanholijom i usamljenošću, i nehotice privučena umetnošću koja je bila inspirisana tim istim duhom. Pročitala sam i pažljivo proučila klasike romantične književnosti, slušala i svirala muziku romantičnih kompozitora i nalazila u njima duboko razumevanje i utehu. Privlačila me je, u njima, lepota rođena iz čežnje za nedostižnim. Mama nije ni znala koliko me je ljubav prema Branku zaštićavala od života koji je pored mene proticao. Bila sam "verna," i njemu i sebi, i nečemu nejasnom ali snažnom u šta sam verovala. Od njega nisam ništa očekivala, ali sam se nadala. Nosila sam ga u svom biću kao što bremenita žena nosi mali plamičak života, hraneći ga svojim životnim sokovima do punog razvoja.

U međuvremenu sam završila gimnaziju. Sa velikim nadama i oduševljenjem spremala sam se za studije u Beogradu. Brat mi je već bio tamo i radovao se što ću mu se pridružiti. I roditelji su bili uzbuđeni i ponosni, ali mama je pokazivala i tugu. Rekla je da zna kad ptići jednom odu iz gnezda više se ne vraćaju. Život ih nosi sve dalje. Upravo ta, njoj tužna misao, mene je usrećavala. Bila sam spremna da otvorim krila i poletim. Negde duboko, pomalo sam se osećala i krivom: uvek sam bila bliska s mamom. Znala sam da smo brat i ja njen ceo život. A, ipak, radovala sam se odlasku iz mnogo razloga. Jedan od njih bio je Branko. I on je, znala sam, studirao u Beogradu.

Stigla sam u Beograd. Raspakovala sam svoje knjige, ploče, odeću i druge stvari, po zidovima povešala moje omiljene francuske Impresioniste, na prozor stavila saksije sa cvećem. Od sada će ovde biti moj život. Nestrpljiva da počnem upoznavati grad, još isto veče povedoh sa sobom jednu devojčicu iz susedstva u šetnju, i krenuh na Terazije. Tu, pred Hotelom Moskva, sedeli su ljudi pijuckajući tursku kafu i ćaskajući, uživajući u blagoj jesenjoj večeri. Na pločniku su stajali mladići i gledali devojke, povremeno im dobacivali, baš kao i na novosadskom "korzu." To mi je bilo poznato. Kako ovde nikoga nisam znala, osećala sam se nesigurno, ne usuđujući se da gledam direktno ni u koga.

Iako je misao bila luda i nerealna, moguća samo u filmovima i romanima, ja sam se ipak potajno, ali tim čvršće, nadala da ću sresti Branka. Osećala sam da je tu blizu, da me vidi, iako ja ne vidim njega. Bila sam uzbuđena ("egzaltirana," mama bi rekla) isto kao onog popodneva kraj Dunava: nosila sam ga u srcu i snovima danima i noćima, nedeljama i mesecima, sad već pune dve godine. Još uvek nisam shvatala zašto je smatrao da bi bio greh oženiti se mnome.

Odjednom, začuh glas iza sebe. Dubok, sonoran i privlačan muški glas, "Otkud Vi u Beogradu?" Prišao nam je s leđa, razdvojivši mene i devojčicu. Branko! Njegov glas podsetio me je na crkvena zvona i Mendelsonovu muziku. Obrazi su mi se zarumeneli a oči se širom otrvorile "gutajući" njegovu celu pojavu. Kao u snu. Najlepšem snu u kome su i čuda moguća. Ona stara vrtoglava drhtavica, vratila se.

Šetali smo tako i ćaskali. Tačnije, Branko je ćaskao, a ja sam, kao u pijanstvu, samo nastojala da se priberem. Nisam bila u stanju da ga čujem, iako sam želela da upijam svaku njegovu reč. Njegov glas me je uljuljkivao u neki nadzemaljski trans.

Otpratio nas je kući, a ja te noći nisam ni pokušala da spavam. Bila sam suviše srećna, puna snova i velikih iščekivanja. Možda je i njemu stalo do mene?

A onda me je zahvatila velika groznica. Kao plima, poplavila me je ljubav za Branka, za studije, za ovaj grad. Sve to me je silno usrećavalo i držalo u stalnom stanju neopisive opojnosti čula i višestruke radosti. Predavanja su počela i ja sam ga često sretala u Kapetan Mišinom zdanju ili u Studentskoj menzi blizu Slavije. Upisala sam i nemačku književnost, pa smo zajedno proučavali Geteovog "Fausta." Za mene je Branko, kao Faust, bio oličenje gladi za potpunim saznanjem svega što život može da pruži. A ja, jesam li ja bila Margarita?

Jednog dana pozvao me je da idemo u bioskop. Po mojoj računici, bio je to naš drugi "ljubavni sastanak." Davao se film "Humoreska" sa Ingrid Bergman. Sa tom glumicom sam se uvek lako poistovećavala: visoka, atletski građena, ali nežna i ženstvena. U ovom filmu igrala je mladu devojku zaljubljenu u znatno starijeg muškarca, njenog oženjenog profesora muzike. Romantična ljubav koja mora da se po nju završi praznih ruku, praznog srca i s bolnim iskustvom.

Branko i ja smo sedeli u poslednjem redu. Dok sam se ja unela u priču, Dvoržakovu muziku i tužan, neminovan rasplet, Branko se primicao sve bliže, s glavom koju je uporno pokušavao da spusti na moje rame, duboko udišući miris moje kose i kože. Uložila sam svu snagu da ostanem mirna, ili bar da tako izgledam. Nisam znala šta se od mene očekuje u ovakvoj situaciji, razapeta između maminih lekcija i onoga što sam, po prvi put, osećala. Snažan sukob ovih oprečnih misli i osećanja, bio je iscrpljujuć. Čeznula sam da se, makar na trenutak, smem prepustiti tom velikom talasu da me ponese ili proguta. Ali, bilo je to opasno, mama me je upozorila, a i sama sam osećala. Zarekla sam se da je nikada neću osramotiti i svoju reč moram održati. Istrajala sam.

Kad se film završio, izašla sam iz bioskopa sva crvena i naduvena od plača. Sadržina filma bila je samo delimično razlog, ali i dobar izgovor.

Dok me je Branko pratio kući, bila sam ćutljiva i zamišljena. Da li je to bilo slučajno: baš kao i "Faust," i "Humoreska" je bila ozbiljna opomena koja me je navela na razmišljanje. Stigli smo pred moju kapiju i zastali, gledajući se. Odjednom, Branko me zapita: "A kad ćemo nas dvoje spavati?" Izrečeno tako direktno i neočekivano, pitanje me snažno udari u grudi. Bila sam šokirana. Začudo, upotrebio je isti pristojno ublažen, staromodni izraz koji je moja mama upotrebljavala u svojim lekcijama.

Brzo i bez razmišljanja odgovorih "Nikada." Bila sam povređena, duboko povređena. Moj dvogodišnji čisti san ležao je pod Brankovim nogama grubo zgažen i uprljan. Reč greh, reč koju je on upotrebio pre godinu dana, ponovo se vratila da me muči.

"Nemoj mi reći da si još devica?" Nasmeja se on napuklo. Sad više nije gazio samo moj san nego i mene. Zašto je takav? Odjednom je to bio sasvim drugi čovek, neko koga nisam poznavala i koga nisam mogla voleti.

"Ja i nemam nameru ništa da ti kažem." Odgovorih ponosito. Ali ponos nisam osećala. Samo duboku tugu, prazninu i razočarenje. U njegovim očima, očigledno, device su bile bezvredne kao otpatci. Ni za šta. Neupotrebljive. S tugom, ali odlučno, svrstah ga u muškarce o kojima me je mama upozoravala.

"E, pa ako jesi, onda znaj da si jedina na celom beogradskom univerzitetu." Zaključi Branko s nekom grubom primesom u glasu koja izmeni celo njegovo biće. U tom trenutku, kao da me je mrzeo.

Ko je ovaj čovek? Da li ga ja uopšte znam? Nisam verovala da može biti ovakav. Odvratan je. Mama je u pravu.

Okrenula sam se i otrčala u kuću. Ali pitanje me je i dalje pratilo: Bože, da li je moguće da govori istinu? Pa nisam valjda baš jedina. U njegovim ustima to zvuči kao abnormalnost. Lepo je mama govorila: reč ljubav ne znači isto za muškarce i za žene. Kako sam se prevarila, kako sam se prevarila. Kad bi znao kako sam ga volela pune dve godine, sigurno bi mi se smejao. Jedno je bilo sigurno, on i ja nismo mogli ostati zajedno. Razlike su bile isuviše velike.

Trebalo mi je dosta vremena da Branka zaboravim. Tešila sam se da, očigledno, nije bio čovek za mene. Možda je bolje što sam to saznala ranije. Zagnjurila sam se u studije, a vreme je učinilo svoje.

Godine su prolazile. Neko mi je uzgredno rekao da Branko putuje po svetu i da je, čuli su, negde sa Eskimima. Nisam bila sigurna da li je to bila ironija, prijateljska šala, ili figura u govoru. A nije me ni interesovalo. Bila sam udata, i imala dete. Moja karijera je sjajno napredovala. Putovala sam, pisala, i držala javna predavanja.

Decenije su se nizale.

Nisam nikada razmišljala da li ću ga ponovo sresti. Bila sam suviše zaokupljena svakidašnjicom. A onda, život je počeo da mi zadaje krupne udarce: majka mi je umrla rano, od srčane kapi. Ubrzo za njom i otac. A onda, sasvim neočekivano i muž. Od raka mozga. Obrela sam se u Americi, u zrelim godinama. Trebalo je preživeti i podići dete. Sama.

Nikada nisam presekla pupčanu vrpcu sa domovinom. Vraćala sam se skoro svake godine. Jednog leta, hodajući po dobro-znanim i voljenim beogradskim ulicama, ugledah Branka. Namah smo se prepoznali i istovremeno zastali, osmehujući se.

"Miroir, otkad te nisam video." Taj stari, već zaboravljen nadimak zapljusnu me uspomenama na jedno nestvarno doba snova i nadanja.

"Nije ni čudo, živim u Americi," odgovorih. Oboje smo stajali na sred ulice, smešeći se. Prolaznici su nas gurali, žureći pokraj nas. Bili smo baš pred "Londonom."

"Hajde da popijemo po kafu," pozva me on. Dok smo srkali dobru, jaku crnu kafu, prepričavali smo zajednička sećanja i uspomene, a onda i život u periodu kada se nismo viđali. Branko je pomenuo neka od svojih egzotičnih putovanja, kao i život s Eskimkom. Brk mu se smeškao a obrve vragolasto izvile, kao nekad, kad je govorio o ženama. Oči su bile one iste, tamne kao vilajet, ali kosa i brkovi posrebreni. Bio je još uvek za glavu viši od ostalih, upadljivo lep čovek. U razgovoru, oči bi mu na trenutak zablistale istim onim sjajem koji sam nekada znala, a onda se opet vratile u trajnu mirnoću čoveka koji je mnogo doživeo i sad se odmara na uspomenama kao na blagom jesenjem suncu.

Ozbiljno mi je pričao. "Kad sam se umorio od lutanja po svetu, i ja sam se, konačno, oženio. Ali, bilo je dockan. Dockan za decu." Gledao me je u oči, pomalo sanjalački-čežnjivo, a onda dodao: "Ja sam bogat, a nemam to kome da ostavim. I žena mi je umrla."

Kao i moj muž, pomislila sam. "Ti imaš dete," nastavi Branko. "Imaš za šta da živiš." Slušala sam ga i shvatala: po prvi put otvoreno govorimo o sebi i o nama, bez zadnjih motiva ili muško-ženskih "igrica." Po prvi put vidim stvarnog Branka, muškarca i čoveka, i nije mi teško da ga shvatim. Sada, kad sam se oslobodila svog mladalački preteranog straha i zaslepljujućeg zanosa. Kad sam konačno shvatila mamino učenje samo kao njen strah i brigu za mene u tim "prelaznim godinama," a ne kao pravilo za ceo život. Teret, koji sam možda i nepotrebno nosila kroz sve te godine, spao je sa mene. Bila sam umorna reka koja je srećno stigla do mora, spremna da se stopi s njim. Sve je bilo tako jednostavno i ljudski jasno.

"Trebalo je da se oženim s tobom, tada. Ti bi mi rodila sina," reče on toplo, s ljubavlju i pogleda me intimno, kao nikad pre.

"Iako bi to bio greh?" Upitah ga, nestašno, dok mi je sva do tad neiskazana, mladalačka ljubav potekla iz očiju i celog bića. Tek ovog časa sam shvatila šta je on tada pokušavao pošteno da mi kaže. Ja sam bila "materijal za ženidbu," a on je, u tom trenutku, želeo da luta po svetu i istražuje život pre no što se skrasi. Stara tema: Per Gint; muškarac večno luta, žena verno čeka.

"Bila si mudrija od mene, Miroir. Žena." Sedela sam tu s njim, svodila životne račune i shvatila da je on u pravu. Život mi je dao sve što sam želela, čak i više, ono što nisam ni umela da tražim. A sada je vreme da uživam u plodovima svoga rada. Za trenutak, gledajući u njegove iskričave oči koje su me tako toplo gledale, pomislila sam: možda nije kasno za nas. Možda bismo tek sada mogli uživati jedno u drugome, sada kad nas je životno iskustvo izjednačilo i približilo, brišući dvadesetak godina razlike između nas. Ali, ta iskrica, topla i prijatna kao svaka nada, ugasi si istoga časa. Moj Branko je drag i mio starac. A ja svaki dan čekam da postanem baka i posvetim život podizanju svoga unučeta. Mi živimo na dva kontinenta. Među nama je veliki, duboki Okean.

Ispričali smo se, sveli račune u sebi i sa sobom, a onda se srdačno i toplo zagrlili. Ostali smo tako za trenutak, dugogodišnji prijatelji, u zagrljaju po prvi put. Onda smo se razišli svako na svoju stranu.

Nismo znali da je to bio naš poslednji sastanak.

TUNEL

Mama, mama, pa to si ti. Kažu kako si lepa. Jesi čula, bella mama? Ti Italijani na uglu.

Očiju blistavih kao vatromet, obraza zarumenjenih od uzbuđenja, Verica se okreće majci i oduševljeno je grli.

Ova eksplozija emocija zatekla je Jelenu nespremnu. Kao da po prvi put stvarno gleda svoju ćerku okom žene, ne majke, ona primećuje njenu kožu biserne mlečnosti, lice uokvireno vodopadima plavih uvojaka, zapupele grudi treperave kao lišće jasike. Ne govori to četrnaestogodišnja devojčica, nego mlada žena koja se budi. Pa ipak, taj nerascvetani pupoljak je njeno dete: njena dužnost je da čuva i štiti njenu čistotu i nevinost od prevremenog zova divljine.

U Veneciji, u kupovini, po prvi put kao dve drugarice a ne majka i kći, ovo putovanje je mnogo dragocenije nego bilo koje drugo ikada pre. Sve je uzbudljivije i lepše gledano kroz mlade oči. Ali to prostačko, životinjsko zviždanje i dobacivanje Jeleni nije dobro došlo. Odavno joj je postalo neukusno i ponižavajuće, tako da ga namerno ne primećuje.

"Mama, ja znam šta bella znači." Verica insistira, držeći majku u produženom zagrljaju.

"Maco, ja sam tebi lepa jer sam ti mama, i ti me voliš." Jelena strpljivo objašnjava, uz blagi osmeh i duboki uzdah koji Verica još ne može shvatiti. Koliko dugo će proći dok joj neko ne zgazi čistotu i ne ugasi romantični pogled na život?

"Znam, ali njima nisi mama. I ja nisam jedina koja smatra da si lepa. Tatu da i ne računamo." Ona nestrpljivo zabaci svoju divlju kosu kao neki teret, pa nastavi: "U školi, i đaci i profesori često govore o roditeljima. Kažu da si najlepša mama. Ti, naravno, to nikada ne čuješ." I ona pogleda u Jelenu, nekako tužno, a lice joj poprimi mudar, starmali izraz.

Jadno dete. U pravu je. Ne čujem i ne želim da čujem. Svi ti razgovori iza leđa, prostačke primedbe, pogledi koji svlače, zvižduci na ulici... Muškarci misle da je to komplimenat za ženu, sve više se ljutila Jelena i nehotice ubrzavajući korak.

"Verice, to su stvari koje se govore svim ženama. Prazne reči bez ikakvog značaja. A ovi besposličari na uglu, možda ih putnički biro plaća da se udvaraju ženama, kako bi dolazile da troše novac u ovom gradu. U svetu ima puno usamljenih žena kojima je udvaranje potrebno."

U mojim godinama, trideset devet, ja tačno znam koliko to vredi. Ali ona? Moje čisto, još uvek naivno dete? S ljutinom koja joj gadljivo iskrivi usnice i još više pooštri korak, Jelena se namah seti trbušastog, napomađenog juvelira koji je, toga jutra, ignorišući nju, direktno ponudio nakit Verici. Jedva se uzdržala da ga ne udari kad je sporo i bezobrazno baratao oko kopče, kao da je baš on bio pozvan da pričvrsti ogrlicu na grudi njenog deteta.

A Verica? Kako je samo pocrvenela od zadovoljstva što ju je smatrao za odraslu. Ne znam da li da se radujem ili da je sažaljevam što ne razume tu prljavu igru. Da li ona uopšte može da razlikuje napore trgovca da proda svoju robu od iskrenog divljenja pred lepotom. Razmislivši, Jelena je ipak Verici kupila taj nakit: srebrnu filigransku ogrlicu i prstenčić sa pravim, bledo ružičastim koralom. "Pravi nakit za mladu devojku," rekao je trgovac, ali njemu se nije moglo verovati. Sve ju je nerviralo što je on imao da kaže. Ipak, mora se priznati, bilo je neke plemenite čistote u tome srebru, bledom kao Veričina koža, sa koralom ružičastim kao njeni obrazi. Njen prvi nakit. Verica je skromno dete. Kako je samo čežnjivo gledala i dodirivala oglicu, ali nije ni tražila ni očekivala da je dobije.

Kada je nakit plaćen, svi odahnuše. Trgovac je zadovoljno trljao ruke, neprestano se klanjajući; Verica je povremeno, s ponosom dodirivala ogrlicu; Jelena je dignute glave, prkosno izašla iz radnje i ne pogledavši ništa za sebe, iako je trgovac pokušao da joj pokaže neke neukusne damske satove.

"Mama, kako znaš kada muškarci lažu a kada stvarno misle to što govore?" Sada ju je Verica ozbiljno pitala. To je moglo da se odnosi i na juvelira i na te mladiće na uglu, pa i na ceo život. Stoga, Jelena ozbiljno odgovori:

"To ćeš morati da naučiš da raspoznaješ, draga moja. Reči nisu ni jedini, ni najbolji način za sporazumevanje. Često, ljudi ne misle ono što kažu i ne kažu ono što misle." Nasmejala se zaštitnički i ubrzala korak. "Hajde da požurimo. Moramo stići u hotel pre mraka. Po mraku, ulice nisu sigurne. Naročito ne za turiste. Mi ne znamo šta ti mladići hoće. Nisu oni zainteresovani za mene, nego za moju tašnu. Pa i to nije ono najgore. Nije ni u tašni najveća dragocenost koju imamo."

"Ah, pravo imaš. Toga se nisam ni setila," odgovori Verica i dotaknu svoju novu ogrlicu. Baš je naivna. Ne shvata moja strahovanja. Možda je tako i bolje. Nije moje bogatstvo ni u tašni, ni u nakitu. Jelena se, s osmehom seti lekcije koju joj je otac dao kad je bila otprilike Veričinih godina.

"Da ti nešto ispričam o tvome Deki, a to je ujedno i moj odgovor na to gde su moje prave dragocenosti," okrete se ona Verici. "Moj tata je odlično poznavao grčku istoriju i mitologiju, i uvek spremno pričao anegdote. Po jednoj od njegovih priča, kada su se bogate atinjanke hvalile svojom raskošnom odećom i nakitom, majka braće Graha je rekla, 'Ovo su moji adiđari,' pokazavši, s ponosom, na svoja dva zdrava, pametna i hrabra sina. Ti si moj adiđar, Verice. Na tebe ja mislim kad se ponosim svojim bogatstvom i strahujem za njegovo očuvanje."

Posle toga, njih dve se uhvatiše za ruke, i kao dve devojčice potrčaše do hotela. Čim je sunce selo, vlaga sa kanala počela je da se širi. Postalo je prohladno, a njih dve su bile u lakim, letnjim haljinama. Neka mala, hladna zmijica kliznu uz Jeleninu kičmu i ona se i nehotice strese.

Docnije, u hotelu, u svojoj sobi, ona je zaključala vrata i namakla rezu, a onda se svukla i počela pripremati za tuširanje. U susednoj sobi, ležeći potrbuške na krevetu, Verica je gledala televiziju.

Dok joj se mlaz tople vode slivao niz telo, Jelena je osećala da joj voda spira sve neprijatnosti nagomilane tokom dana. Napeti mišići polako su se opuštali. Dok se brisala mekim, čupavim peškirom, posmatrala se u ogromnom pozlaćenom ogledalu, pokušavajući da se vidi okom muškarca. Jednom, usputno, muž joj je dobacio, "Šta bi druge žene dale da izgledaju kao ti." Nije ga shvatila, a bilo joj je neprijatno da ga pita šta je mislio. U krajnjoj liniji, sve je to taština. Ja se ne lišavam zadovoljstva da jedem šta hoću i koliko hoću, da bih se svidela muškarcima. Šta oni uopšte traže? Mama je govorila da ih interesuju samo mlade i lepe žene. Lepota je moć, ponavljala je. Ja bih joj uvek uzvratila, Ne. Znanje je sila. Jelena se toplo nasmeši, sećajući se majke.

Ko zna. Možda je Mama imala pravo. Ona je imala i lepotu i mudrost. Muškarci traže od žene da je dobra ljubavnica, supruga i majka. To je nemoguće, iako žene stalno pokušavaju. Modernoj ženi je još teže: mi smo dodale još jedan teret, karijeru. Nije ni čudo što nam nervi stradaju. Kako izmiriti sve to? Volela bih da mogu da pitam mamu.

Mama je bila još uvek privlačna kad je umrla od srčanog udara u šezdesetoj godini. Izvrsna majka i žena, domaćica. Tati nije bilo ni do čega posle njene smrti. Mora da su imali divan brak, ono što se spolja ne vidi. Ugađala je i njemu i nama, deci, a mene učila da imam svoj hleb u rukama i ne zavisim ni od jednog muškarca.

U Veričinim godinama mi je ponavljala, češće nego što je bilo potrebno, 'Muškarcima se ne može verovati. Oni su gladni psi. Samo ih seks interesuje.' Usne bi joj se stegle u prezrivu grimasu. Gde je sada da mi pomogne podizati Vericu?

Kad se posle tuširanja vratila u sobu, Verica je spavala, dok je televizor treštao trošeći energiju na neku sladunjavu romansu.

Sledećeg jutra, spakovale su kofere, brzo pojele doručak, i požurile na Pijacu svetog Marka da potroše preostale lire i još malo se naupijaju mirisa mora i blagog mediteranskog sunca. U starim, memljivo vlažnim venecijanskim uličicama-kanalima, sunce se već bilo ispelo visoko, nežno milujući lica i obnažene mišice. Voda je ljuljuškala izdužene, vitke gondole, pljuskajući o obalu i mrmljajući sanjivo. Nemirni, bučni golubovi u jatima su sletali na popločani trg i kljucali mrvice hrane koje su turisti nemarno ostavili za sobom. Opojni miris sveže pizze uz živahnu italijansku muziku dopirao je, mešajući se, iz svake kuće, svakog restorana. Zanosna simfonija mirisa, boja i šumova opila ih je odjednom, kao staro, dobro vino i Jelena i Verica joj se prepustiše.

Jelena, doduše, nije mogla a da ne primeti kako ih muškarci posmatraju. Ne samo nju, nego – po prvi put javno i nedvosmisleno – Vericu, devojčicu koja kao da se rascvetala pod tim pogledima i odjednom postala svesna svoga pola (iako još uvek oprezno izbegavajući reč "seks"). Ona crveni u prisustvu mladića, kritički ocenjuje svoje duge, još uvek pomalo mršave noge i ljupko lišce s pegicama koje kao da još više naglašavaju ten kao u dozrele breskve. Mladići joj se smeše, zvižde za njom. Ne hoteći da joj još više skreće pažnju na sve to, Jelena je, novim očima, kradomice posmatra.

Sva blista, pozlaćena i zarumenjena od sunca i od muških pogleda. Mora da je i ranije čula taj "vučji zov," ali nikada to nije tako upadljivo bilo upereno na nju. Celoga prethodnog dana, u kupovini, svi ti trgovci koji su pokušavali da prodaju perle, murano staklo i nakit, lomeći se oko njih dve mešavinom italijanskog, engleskog, srpskog i nemuštog jezika, tretirali su Vericu kao odraslu, ravnopravnu s majkom. To je moralo ostaviti nekoga traga na njenu psihu. Ovde, na ulicama Venecije, zakoni su drugačiji nego kod kuće. Umorna od gužve i gungule, od prejakih mirisa i boja, svega što napada čula, Jelena je nestrpljiva da se vrati u čistotu, mir i sigurnost sopstvenog doma. Verica – naprotiv – neumorno upija sve. Njoj se ne žuri natrag.

Nešto docnije, pokupile su iz hotela svoj prtljag i odvezle se na železničku stanicu. Nije bilo gužve i uđoše u najbliži vagon. Nisu očekivale nikakva uzbuđenja pri povratku. U dugom, praznom vagonu, smestiše se kraj prozora, spremne da posmatraju promičuće pejzaže. Uskoro, oštar zvižduk najavi polazak, i voz se blago trže, kao dremljivi mačak.

U tom času, neočekivano, jedan mladić uskoči u kupe. Hitro osmotri situaciju, pa se smesti blizu njih, prekoputa Verice. Nije imao nikakav prtljag. Sigurno je Italijan, pomisli Jelena, sudeći po kovrdžavoj, nabriljantiniranoj kosi. Telo mršavo, mišićavo; lice koštunjavo s duboko usađenim uglevljem od očiju. Izraz kao u gladnog psa, zaključi ona. Nešto u njemu namah je uznemiri. Mišići joj se napeše pred opasnošću. Mladić je izazivao nepoverenje: taj iživljen izgled dečaka koga je ulica podigla, koji je morao biti igračka starijih žena sve dok i poslednji trag nevinosti nije napustio njegov duh i telo. Te umorne do mrtvila oči sada su uporno posmatrale Vericu, obnaživajući i skrnaveći njeno mlado telo. Mladićev pogled palacao je i gmizao, polako i požudno, hraneći se čistotom i nevinošću te anđeoski nežne bele kože i skoro dečjih kovrdžica. Njegov pogled se menjao, gubeći ranije mrtvilo, postajao je sve vreliji, intenzivniji i napadniji, drobeći i kršeći to vitko telo kao što naleti surovog vetra prete da salome nežnu bambusovu trsku.

Zabezeknuto i bez reči Jelena je gledala, ne verujući svojim očima. Pokušavala je da ga opomene i zaustavi strogim, pretećim pogledima. On je nije ni primećivao. Usredsređen je samo na moje dete, pogledom kojim zmija guta žabu, užasnuto je ustanovila.

Verica se nelagodno vrpoljila na sedištu, skretala pogled sa svog krila i nogu, na druga, prazna sedišta, na prozore i vrata vagona, kao da nesvesno traži izlaz, a onda opet, neodlučno i bojažljivo, pogledala u mladića. Kao u transu, Jelena je sve posmatrala i shvatila: Verica ima izraz bespomoćnog, izmučenog malog mišića koji traži spas ali je istovremeno već izgubljen, hipnotisan magičnom snagom jačom od straha.

Oštar zvižduk prolomi se vazduhom. Nailaze planine, a to znači i tuneli, uznemiri se Jelena. Neočekivano, ogromna, bezoblična neman tame proguta celu kompoziciju sa svim putnicima, Jelenom, Vericom i nepoznatim mladićem. Jelena je nehotice brojala sekunde ali i, istovremeno, brzo mislila. Ispružila je noge između sebe i Verice: ako mladić pokuša da priđe, mora se prvo spotaći o nju. Odjednom, svetlost ih obli a neman mraka se povuče. Mladić je i nadalje sedeo na svome mestu. Jelena delimično odahnu. Ipak, u tom praznom vagonu, sedeli su tako da su se neumitno gledali. Jelena primeti: njegova desna ruka je u džepu. Gospode, možda je lud. Da nema revolver? Zašto je ovaj vagon tako prazan? Ovo mora da je pogrešan voz.

Pre no što je mogla da smisli šta da radi, naredni tunel ih ponovo proguta i jedino joj preostade da sačeka svetlo. Opet je držala ispružene noge, čak se i telom nagnula da spreči njegov dolazak. Ako ima revolver, sve je uzaludno.

U međuvremenu, voz je ubrzavao, kloparao, lupao zaglušujućom snagom, i povremeno zviždao. Jelena je izgubila račun koliko je tunela prošlo i da li će uskoro biti kraj. Glava ju je užasno bolela. Osetila je da će se nešto dogoditi. Baš sada, u ovom tunelu. Duži je od ostalih. Ona se naže nad Vericu, kao da je zagrli, a ustvari je prekri celim svojim telom. Ako ovaj luđak puca... Ništa nije govorila da ne zaplaši dete, polako je milujući u mraku, da je smiri. Nije htela ni da pomene mladića, kao da ga time može izbrisati s lica zemlje.

Odjednom, svetlost ih zapljusnu kao veliki talas. Veliko osećanje olakšanja okupa ih. Voz je lagano usporavao u stanici. Jelena kradomice pogleda na mladića. Polako, lenjo, skoro neodlučno, on se dizao, ne gledajući ni u šta. Polako im se približavao. Gospode, šta li namerava? Obe su ga netremice posmatrale, držeći se još uvek za ruke, ali samo jedna je sa užasom bila svesna svih opasnosti. Mladić ležerno prođe i ne osvrnuvši se na njih. Kod vrata se okrete, nasmeši se, i reče, "Arrivederci." Onda siđe s voza.

Vožnja kroz tunele bila je završena.

Znatno docnije, još uvek same u vagonu, s poznatim pejzažima koji su promicali kraj njih, Jelena se usudi da obazrivo upita Vericu o celom doživljaju. Morala je da sazna koliko je sve to nanelo štete detetovoj psihi.

Nasmejavši se nekim guturalnim, novim smehom, Verica nonšalantno odgovori. "Bio je ludo zgodan. Gledala sam ga celo vreme dok nije sišao, baš da vidim šta se može uraditi flertujući. Šteta što nije duže ostao..." i ona se proteže kao zadovoljna mačka koja je upravo progutala miša, pošto ga je prvo dobro izmorila igrajući se s njim.

Bez reči, Jelena je sedela pogruženo. Verica nastavi. "Da znaš, mama, sasvim si u pravu. Reči nisu najbolji način za komunikaciju." Kikotala se slobodno, prekrstivši svoje detinje duge noge.

Jelena snažno pocrvene, i ugrize se za usnu da ne zaplače.

PUŠENJE

Da je meni neko rekao da će Dragan i Kristina postati ljubavnici, ja bih mu se nasmejala u lice, ja bih ga sažaljevala što ne razume i ne vidi koliko je to ludo i nemoguće iz mnogo razloga.

Dragan i Kristina su radili u istoj izdavačkoj kući "Saznanje," on na ilustracijama a ona na tekstu. U toku godine Kristina je bila unapređena i dobila novu kancelariju. Cele te godine Dragan je odlazio kod nje, skoro svakodnevno, da razgovara o zajedničkom poslu, ali je ostajao dugo i u razgovoru o književnosti, umetnosti i životu uopšte.

Bio je od onih ljudi koji se zapažaju u gomili. Vitak i mišićav, brzo je mislio i još brže reagovao. Kao čistokrvni, rasni konj, bio je inteligentan i senzitivan, ali i tvrdoglav. Cenili su ga zbog njegovog rada, izbegavali zbog naravi.

Strastan pušač. To je, uostalom, odgovaralo njegovom temperamentu. Njegovi brzi pokreti, kao u divne, potencijalno opasne životinje, uključivali su i rutinske gestove profesionalnog pušača: ono rutinsko milovanje paketa s cigaretama pre nego što ga otvore, kao da biraju pravu cigaretu između svih ostalih, koristeći neko izuzetno istančano šesto čulo. A kad bi kutiju otvorio, Dragan je mesio cigaretu njegovim dugim, osetljivim prstima, uvek pomalo izmrljanim nekom bojom ili lepkom. Ti prsti su se pokretali isto tako brzo, uvežbano i nečujno, kao i sam Dragan. Bilo je nemoguće ne zapaziti ih i opčinjeno posmatrati dok se igraju sa svačim što dodirne. Ruke dobrog ljubavnika.

Draganove ruke. Čovek je mogao da ih zamisli u bilo kojoj situaciji ili poslu od pravljenja najdelikatnijih umetničkih predmeta do vađenja deteta iz ženine utrobe. Bilo je u Draganu nečeg praiskonski primitivnog i ovozemaljskog, skoro nečistog. Pa ipak, crn i visok, Kristini je izgledao kao španski plemić.

"Jesi li siguran da nemaš u sebi španske plave krvi?" Upitala ga je više puta, u šali.

"Sasvim siguran. Ja sam Srbin ali imam cincarsku glavu," ponosito bi odgovarao. Bilo je u njemu silno mnogo ponosa uprkos svih sumnji i nesigurnosti. Grčkog porekla, Cincari su oduvek bili uspešni trgovci, bankari, ljudi vični baratanju novcem, često imućniji od Srba. Dragan nije bio imućan, iako je puno radio. Voleo je da radi, i često radio badava, baš kao i Kristina. U tome su bili slični. Samo, ona je bila rođena u izobilju i novac smatrala vulgarnim.

Oboje su dugo ostajali u kancelariji pošto su svi već otišli kućama. Niko nije tražio da ostaju prekovremeno i niko ih zato nije ni plaćao. Ali, kako da prekineš započeti posao baš kad se tako lepo odvija? A onda, čim se jedan projekat završi, drugi se sasvim prirodno iz njega nastavi. Dragan je uvek radio na nekoliko različitih projekata. Njegovo shvatanje odmora bilo je, prosto, raditi na nečem drugom. Baš isto kao i u mog oca, mislila je Kristina. "Rad je odmor posle rada," tata je uvek govorio, smešeći se onim svojim divnim, širokim osmehom, a ona je, igrajući se s lutkom u uglu, ili čitajući školske knjige, gledala kako uvek nešto radi i neprestano se s uživanjem smeška. Kao i Dragan.

Jedanput je, nenajavljena, svratila u Draganovu kancelariju. Vrata su bila širom otvorena. Zatekla ga je, onako visokog, pognutog nad velikim pisaćim stolom pretrpanim ilustracijama. Prebirao je po njima, tražeći onu pravu, najbolju. A bio je perfekcionista, baš kao i ona. Telefonsku slušalicu pritiskivao je između ramena i nagnute glave, slušajući nekoga, dok mu je cigareta lagano tinjala na domaku ruke. Zadubljen u svoj rad, nije je primetio, a stajala je dosta dugo, posmatrajući ga. Bio je tako svoj, radeći nekoliko poslova, sve u isto vreme, i uživajući u svemu tome, na svoj način.

Njegove su ruke stalno oblikovale ono što mu je um zamislio, a bio je i inventivan i kreativan. Kad je pušio, međutim, njegove ruke kao da su tek tada bile u svom pravom elementu, kao da su se tek tada potpuno izrazile, ispoljavajući Draganovu pravu prirodu. Za njega je pušenje bilo ritual, a rituali su mu bili primarna stvar u životu. To je uvek govorio.

Da ste znali Dragana, makar i površno, znali biste da je on sve radio na strastven način i da je uvek nešto objašnjavao. Njegovo pušenje nije bilo navika kao u drugih ljudi. O, ne. Ništa kod Dragana nije bilo kao u drugih ljudi. Njegovo pušenje bilo je pozadina na portretu Mona Lize, važna koliko i njen večno zagonetni osmeh. Bez te pozadine ne bi ni osmeh bio tako potpun. Ne bi ga uopšte bilo.

U svojim svakodnevnim razgovorima sa Kristinom, Dragan je bio kao napeta struna. Govorio je brzo i mnogo. Njegove reči su kuljale i šikljale kao vrela krv iz sveže rane. Kristina se nikada nije zapitala zašto je on provodio toliko vremena sa njom. Nije našla vremena da stane i razmisli o svom sopstvenom životu: udata žena, majka četvorogodišnjeg dečaka, ugledni stručnjak sa stabilnom karijerom. Znala je da je Dragan oženjen i da ima ćerčicu mlađu od njenoga sina. Nikada ga nije pitala o njegovom životu i porodici, a on nikada o njima nije govorio, kao da van kancelarije nije ni postojao nikakav drugi život.

Koliko god su Dragan i Kristina bili različiti po obrazovanju, vaspitanju i društvenom položaju, toliko su – naprotiv – bili bliski i slični u toj snažnoj, strasnoj ljubavi za umetnost kroz koju su se oboje iskazivali i koja im je bila nasušna potreba. Kad god su razgovarali o umetnosti, nisu to činili kao da govore o sebi. Kroz te razgovore, polako i nezadrživo, oni su se primicali jedno drugome i svojim duboko skrivenim, uspavanim potrebama zanemarenim i od sebe samih i od njihovih bračnih partnera.

Iznenada, granulo je leto. Strastveno leto dugih vrućih dana i obnaženih tela. Ljudi iz kancelarije počeše da odlaze na godišnje odmore. Jednoga dana, Dragan banu u Kristininu kancelariju:

"Možeš početi da liješ suze: ja odlazim na duže vreme," reče on nekim šaljivo-naduvenim tonom.

"Gle, a kuda ćeš?"

"Na odavno zaslužen odmor u tastovu vikendicu. Ja nemam veliku platu i bogatog muža. Mi ne idemo u Grčku i na Majorku."

Bilo je očigledno da se Dragan šali, ali intonacija njegovoga glasa otkrivala je i bolnu ranu u njegovom ponosu. Iako talentovan i jedan od najboljih studenata, Dragan nije imao sredstava da završi više od prvog stepena obrazovanja. Majka mu je umrla kad mu je bilo samo tri-četiri godine. Njegova sestra, i sama dete, nešto starija od njega, preuzela je ulogu majke i domaćice, i praktično ga podigla. Kao majci malog deteta, Kristini nije bilo teško da zamisli to siroče kako raste bez majke, usamljeno, gladno i žedno, ne samo fizičke hrane nego topline i ljubavi koju samo majka može da pruži.

Počeo je rano da radi i sâm se školovao. Uvek je voleo da čita, sve ga je interesovalo, i brzo je stekao obrazovanje šire i bogatije nego u njegovih vršnjaka sa diplomama. Teško detinjstvo, naročito u tim ranim danima razvoja, ostavilo je tragove na njegovoj duši i gorčinu koja je ponekad nezadrživo izbijala.

"Slušaš li ti mene, Uspavana Lepotice?" Draganov glas je trže iz razmišljanja.

"Naravno. Ideš u Sremsku Mitrovicu na letovanje, pecaćeš na Savi i očekuješ da te ja zbog toga sažaljevam. Nadam se da ćeš, kad se vratiš, doneti dosta akvarela i crteža koji se mogu upotrebiti za poslovne i privatne svrhe. Nemoj samo da sediš i neguješ trbuh pun piva." Ta ideja je bila potpuno apsurdna, jer ni jedan drugi muškarac u celoj ustanovi nije imao vitkije telo i čvršće mišiće. Dragan uopšte nije pio, naročito ne pivo. Smešeći se u sebi, Kristina je mogla da ga zamisli kako otvara flašu Don Perignona za neku specijalnu priliku.

"Koliko ostaješ?" – upita ga.

"Dve nedelje. Ti ćeš sigurno odsustvovati bar mesec dana. Ipak, kad se vratimo, ja ću biti više preplanuo od tebe."

U to doba niko nije mislio na rak kože. Kristina je satima sedela na obali čitajući neku knjigu i zaboravljajući na sunce. Još istoga dana koža bi joj poprimila crvenkasto-bakarnu boju sveže pečenog hleba, i mirisala na so i maslinovo ulje kao i ceo Mediteran. Inače nevidljive, fine maljice pretvorile bi se u zlatasto paperje. Oduvek je volela leto: taj sanjivo-lenji, otežali izgled zdravih, obnaženih tela, taj senzualno mirišljav, slani okus mora na koži, i neprekidnu, zaglušujuću simfoniju cikada u opojnom, raskošnom zelenilu.

Draganov glas je ponovo vrati u stvarnost: "Da li bi se usudila da se takmičiš sa mnom?"

"U svako doba. O čemu se radi?"

"O boji kože, naravno. Kad se vratimo s letovanja, pobednik dobija porciju sladoleda i tursku kafu kod "Konja."

"Predlog se usvaja," prihvati ona olako.

"Samo te upozoravam: nemoj da pregoriš svoju aristokratsku kožicu zato što si ambiciozna. Nemas šanse. Ja sam Ciganin lutalica, a ti samo dama."

"Konj" je bio naziv od milja za mali kafe "Kod Spomenika" preko puta Narodnog muzeja, Pozorišta i Knezovog spomenika na konju. Ličio je na italijanske i mediteranske kafiće sa svojim raznobojnim suncobranima i belim stolićima od kovanog gvožđa. Mogla se tu popiti dobra turska kafa i pojesti ukusan sladoled. Kafić je bio popularno stecište poslovnih ljudi iz obližnjih preduzeća, studenata koji su se vraćali sa Univerziteta na Studentskom Trgu, kao i svih onih koji su poželeli da se odmore posle kupovanja u prepunim prodavnicama uvek žive, uvek budne Knez Mihailove ulice.

Dok je Kristina razmišljala o tome kako se Dragan i ona nikada nisu ni slučajno sreli u toj njima dragoj ulici ili bilo gde u gradu izvan kancelarije, on joj se hitro primakao, ruku ispruženih za zagrljaj, spreman da je poljubi pri opraštanju.

Uspaničena, ona brzo otvori fijoku svog pisaćeg stola i poče slepo preturati, govoreći brzo i bez veze. Dragan se nasmeši i reče: "Nadam se da će mi biti dozvoljeno da ti pišem. Samo jednu kartu, bezazlenu i šifrovanu. Odgovor se ne očekuje."

Otišao je ne sačekavši njen odgovor. Kristina je još dugo sedela, odjednom veoma umorna. Uznemirena svojim strahom, morala je malo da porazgovara sa samom sobom. Čega sam se ja tako smrtno uplašila? Od kada se ja ne usuđujem da zagrlim i poljubim prijatelja koji odlazi na put? Koga se ja zapravo plašim?

Sebe. Bio je jedini pošten odgovor. A bilo je to i značajno otkriće. Do tog trenutka ona uopšte nije bila svesna da je Dragan privlači. Cela ustanova nas sigurno posmatra, nagađajući koliko smo daleko doterali, mislila je s gorčinom.

S tim sumnjama i brigama otputovala je na odmor. Spolja, bio je to godišnji odmor kao i svi prethodni. Njen muž je uvek planirao putovanja i godišnje odmore. On je pravio i rezervacije. Možda su zato uvek odlazili u isto mesto i u isti hotel. Dobijali su čak i istu trokrevetnu sobu. Zbog svega toga, Kristini se činilo da i nije bila na godišnjem odmoru. Prezirala je prisustvo rutine u životu.

Ovo letovanje, međutim, bilo je drugačije od svih ostalih. Dok se sunčala i plivala u prozirnoj vodi Jadranskog mora i skupljala vrele kamenčiće u plastičnu koficu svoga sina, Kristina je bila duhovno odsutna. Njeno telo je bilo tu: govorila je, jela, smejala se, naizgled učestvujući u svemu. Niko nije znao ni primećivao da je ustvari hodala u snu.

Donela je sa sobom svoju tajnu i ona ju je prepolovila, rascepila na dvoje. Bila je stalno prisutna iako pritajena i nevidljiva, nagoveštavajući se samo u očima i oko usta, baš kao Mona Lizin večito nedokučivi polu-osmeh.

Pa ipak, da ste joj onda rekli da će ona i Dragan postati ljubavnici, Kristina bi vas napala, tukla vas pesnicima u grudi i vikala, "Vi ništa ne shvatate. Uopšte se ne radi o tome." Ona je u to čvrsto, pošteno verovala. Iako je njena svest bila probuđena, ona još nije bila spremna na taj korak.

Ipak, njena tajna bila je divna. Ponekad joj je donosila tihu radost, ali je i onespokojavala, plašila i zabrinjavala. Nije više bila sama u svome svetu. Neko se prikrao, dok su vrata nepažnjom ostavljena otvorena. Bila je svesna da više ne vlada sobom. Jačina njenoga straha onoga dana u kancelariji razotkrila joj je neznane ponore sopstvenoga bića. Čudnovato, čak i to osećanje bilo je uzbudljivo. Kao seme u utrobi, znala je da može rasti i bez njene saglasnosti. A taj život, izdanak njenog sopstvenoga, ne može se uništiti bez velike sile.

Kako su Dragan i Kristina postali ljubavnici? Ljudi uvek to pitaju, to žele da znaju, a niko ne želi da čuje o ceni, o bolu i patnji. Kristina ni sama nije shvatala kako je moguće da se njoj tako nešto desi. Ona nikada nije umela da laže. Nije verovala da ljubav može opstati u lažima. Ljubav mora biti čista i slobodna. Pa ipak, od svih ljudi, zašto su baš njih dvoje, oboje u braku, s decom, toliko različiti u mnogo čemu, morali da se zbliže?

Kako da postanu ljubavnici više je mučilo Dragana nego Kristinu. Nju to uopšte nije zaokupljalo.

Jednoga dana Dragan se obratio Veri, koleginici na poslu. Pripalio je cigaretu da se koncentriše, a onda počeo:

"Vera, moraš mi pomoći. Ti si Kristinina najbolja prijateljica i, kao žena, sigurno je bolje razumeš. Možda i razgovarate o meni. Već godinu dana samo o njoj mislim. Iako svakodnevno razgovaramo, ja nju ne razumem. Da li je ona uopšte sačinjena od krvi i mesa?"

"Da. Sačinjena je od krvi i mesa. I ne, o tebi ne razgovaramo. Žao mi je, Romeo. Mi pričamo o poslu, govorimo o deci."

"Da li ta žena zna da ja u svojim mislima ljubim ono mesto ispod njenih kolena – znaš da ona uvek prekrsti noge kad sedi – dok mi ona priča o nijansi sepije za moje ilustracije. Da li se ona poigrava sa mnom? Nisam više u stanju da mislim na posao."

"Što ti to meni govoriš? Očigledno ne sanjaš o mojim kolenima."

"Molim te, Vera, pomozi mi. Ti si mi jedini prijatelj ovde. Nikad mi nije toliko stalo ni do jedne žene. Ne želim da je izgubim, ali ja sam samo čovek od krvi i mesa. Ona je jedina rasna ženka. Drugo su sve krave."

"Baš ti hvala. Obično me prijatelji ne zovu krava. I to kad traže uslugu od mene."

"Nemoj da pecaš komplimente. Šta da radim? Ja joj se moram približiti. Lud sam za njom."

"Meni to ne moraš reći. Ja to već znam. Cela ustanova zna. Prilično je očigledno. Kristina mora da je jedina koja ništa ne vidi, ali ona je uopšte takva. Živi u svom svetu, prekrasnom i nerealnom. Baš kao i ti. Vi ste oboje idealisti, ali iz dva različita sveta. Biće potrebna ljubav, velika ljubav, da se ta dva sveta spoje."

"Ja nju već volim. Kako da se spojimo?"

"Nemam pojma, ali kazaću ti nešto što sam od nje naučila. Da li znaš kako vučica bira svog partnera?"

"Ne. Kako?"

"Trči što brže može i što dalje može, a vuci trče za njom. Ceo čopor. Jedan po jedan postepeno otpada, a onaj koji ostane poslednji, njen je partner."

"To mi se sviđa. Volim takmičenje. Jedino ne znam kako da počnem."

"Nemoj mnogo da razmišljaš. Opusti se, ostalo će doći po sebi. Ako ste spremni, sve će se dobro završiti; ako ne, onda ti i ne treba."

"Ja sam spreman."

"Verujem da će ona sarađivati. Vučica u njoj će se probuditi. To je zov divljine, dragi moj. Želim ti sreću!"

U to vreme Dragan i Kristina su radili na izdanju Tolstojeve "Ane Karenjine." Umesto da ostanu duže u kancelariji, Kristina pozva Dragana da rade kod njene kuće gde je imala sav potreban materijal za ilustracije koji je želela da mu pokaže. Muž i sin su joj bili van grada, kod njegovih roditelja.

Dragan je stigao na vreme, obrijan i svež; mirisao je na Old Spice. Doneo joj je jedan žuti pupoljak i knjigu Pikasovih slika iz Plavog Perioda.

"Hvala ti, Dragane. Nije trebalo..." reče mu s osmehom. "Čudno je, međutim, da si mi doneo baš nešto što volim. Ljudi mi obično poklanjaju velike bukete crvenih ruža, a ja volim samo jedan pupoljak i to bledo žuti ili ružičast. To je verovatno neobično."

"Uopšte nije neobično. Ako imaš ukusa, stvar nije u kvantitetu nego u kvalitetu."

"Slažem se. Ustvari, odrasla sam gledajući mamine vitke vaze sa po jednim pupoljkom. Možda ih zato tako volim. To ti, doduše, nisi mogao znati."

"Pretpostavio sam, jer si imala žuti pupoljak na crnoj haljini koju si nosila na otvaranju izložbe u Akademiji nauka."

Na trenutak, ostala je bez reči. Uvek je verovala da muškarci, čak i oni najbolji, kao njen otac, brat i muž, ne primećuju ženske frizure, haljine, i slično.

"Ta ti je haljina bila pravo umetničko delo. Mora da si je sama kreirala."

"Odakle ti ta ideja?" Upita ga, začuđeno. Niko nije znao da sama pravi svoju i detetovu odeću.

"Prvo, niko nema ništa slično. Prefinjeni ukus, ako mene pitaš. Drugo, sve tvoje haljine su kao deo tebe, kao da si u njima rođena: Venera koja izranja iz morske pene."

Zbunjena i malo zarumenjena, Kristina promeni temu. "Dobro, to. A kako si znao da od Pikasa volim samo njegov Plavi Period? Cenim sve, ali ne volim ništa drugo. Nemoj ni pokušavati da me ubeđuješ. Samo ćeš steći neprijatelja." Pri tom je otvorila knjigu sa ilustracijom "Starac sa gitarom." Zamišljeno i pomalo tužno gledala je u nju i rekla, više za sebe: "Ovu sliku je naslikao baš za mene."

"Znam. Iako se tada nisi još ni rodila."

"Docnije je bio zauzet jureći mlađe žene."

"I stvarajući novu, sasvim drugačiju umetnost, ako smem nešto da dodam."

"Dobro. Dobro. Hajde da se poslužimo."

Dok je Kristina donosila voćni sok, kolače i tursku kafu, Dragan je razgledao oko sebe. Bio je impresioniran izborom umetničkih slika: Jakeševićevim portretom njenoga sina, Cibetovim muzičkim minijaturama, Miškovićevim "Pogledom sa Kalemegdana." Malo je oklevala, a onda mu pokazala i rubensovski raskošan ženski akt sačinjen od latica ruža, rad Jelene Vasić. Strepela je da ne napravi neku neumesnu primedbu o slici ili njenoj spavaćoj sobi u kojoj je slika visila, ali – začudo – nije dugo ništa rekao. Ponovo u dnevnoj sobi, on je zapita:

"Da li lično znaš Jelenu?"

"Da."

"Onda ti je poznato da je bila isto tako dobar slikar kao i njen muž pre no što je postala alergična na boje. Onda je počela da pravi divne kolaže od cveća, lišća, čak i šljunka."

"Nisam to znala. Meni se svidelo što je drugačija od ostalih, što koristi predmete iz prirode na jedan nov način, kreirajući originalno umetničko delo."

Docnije, Dragan je pohvalio Kristinin stilski nameštaj i visoke, raskošne tropske biljke, a onda ispričao kako je sâm napravio drvenu terasu ispred svoje kuće i sazidao kamin u dnevnoj sobi. Pošto su završili rad oko "Ane Karenjine" i popričali o svemu i svačemu, ona je donela stari album sa slikama iz detinjstva, te ga počeše zajedno prelistavati.

Smejao se slici na kojoj je kao šestomesečna debeljuškasta beba, krupnih nasmejanih očiju, ležala na stomaku bez trunke odeće na sebi. I on, reče, ima istu takvu sliku svoje ćerke. Onda su usledile slike iz osnovne škole: krezubava i stidljiva devojčica dugih nogu; pa iz gimnazije: te iste krupne crne oči, sada pune znatiželje i mladalačkih snova, a kose tamne, divlje i nepokorne. Kad je naišla fotografija sa plaže na Dunavu, iz doba velike mature, Kristina je brzo poklopi rukama, ni sama ne znajući zašto.

Na toj slici, stajala je uspravno, ponosito, čak i prkosno: raskošno zdrava mlada devojka, u skromnom kupaćem kostimu od crnog "klota," domaće izrade, kakvi su se pravili i nosili u tim posleratnim godinama. Uprkos jednostavnosti, čak možda i zbog grubosti materijala i izrade, usled kontrasta, telo je pokazivalo svu svoju prirodnu skladnost i lepotu, netaknutu svežinu čiste mladosti. U to vreme i ona se, kao i njena cela generacija, aktivno bavila atletikom.

Što je Kristina više skrivala sliku, to je Dragan upornije hteo da je vidi. Ni jedno nije htelo da popusti. Ne znajući ni sama kako, našla u Draganovom zagrljaju. Bilo je leto i na sebi je imala laku haljinu s bretelama. Jedna je spala sama od sebe, drugu je Dragan nežno skidao.

"Nemoj. Nemoj, molim te," više ga je preklinjala nego naređivala. Nastalo je očajničko rvanje. Kristina se borila bez daha, svesrdo, gonjena strahom koji nikada ranije nije spoznala. Kao da joj je ceo život bio u pitanju. I Dragan se borio, iz nekog svog očajanja koji nije shvatala ali ga je osećala.

"Molim te, preklinjem te," mrmljao je. "Ti ne znaš šta mi značiš. Ne možeš razumeti. Biću ti dužnik do veka."

Te reči je pokosiše. Nije ih shvatila. Ali nisu to ni bile reči koje su je dirnule. Beše to nešto što nikad ranije nije osetila ni doživela, nešto čega u njenom životu nije bilo, iako je bila udata već nekoliko godina. Činilo joj se, nije tu strast bila po sredi, nego neko očajanje, glad, usamljenost slična njenoj. Oseti neku ljudsku samilost. Njega joj je bilo žao, ne sebe. Nije osećala nikakvu strast, samo tugu i nekakvu čežnju za bliskošću i toplinom koju nije nigde nalazila posle smrti svoje majke. A bila joj je tako potrebna, kao ništa drugo u životu. Osećala je, pred njom i nije bio muškarac, nego mali, izgubljeni dečak, željan topline i majčine ljubavi. I tako, sve njene brane popustiše.

U toku samog ljubavnog čina, bujica Draganove strasti zahvatila ju je, nepripremljenu, ponela, i skoro zagušila. Za nju je i to bilo sasvim novo i drugačije. Zbunjena i izgubljena, uopšte nije učestvovala. Prosto je nestala u toj silini.

Posle je oboma bilo nelagodno. Zavladala je tišina. Svako sa svojim mislima. Osetila je stid, a neki glas joj je došapnuo da ne sme dozvoliti da Dragan to primeti. Ćutali su. Pribirali se. Sve je bilo novo, drugačije. I on se izmenio: bio je nežan i zahvalan. Za nju je i to bilo strano. Muž joj u takvim prilikama nikada nije pokazivao zahvalnost. Uvek je govorio da je sve to prosto nagon kao i svi ostali nagoni: kad si žedan piješ vode, a kad piješ, nisi više žedan. Prosto i jednostavno. Ništa naročito.

"Hajde da se istuširamo. Zajedno." Dragan je trže iz razmišljanja. Bila je to dobra ideja. Treba da se istušira, ali zajedno? Nikad se nisam tuširala s mojim mužem, pomislila je s čuđenjem. Njemu to nikada ne pada na pamet, a očigledno ni meni. Uvek, kao u nekoj postiđenoj žurbi, naši intimni trenuci traju nekoliko minuta. Uvek isto. U krevetu ili spavamo, ili se u njemu ne zadržavamo. Ni njegovi ni moji roditelji, vredni i radni ljudi, nisu verovali u "izležavanje." Kad se probudiš, skočiš i počneš da radiš. Uveče, ako si dan proveo u korisnom radu, umoran si i zaspiš lako i čvrsto.

Dragan je uhvati za ruku i povede prema kupatilu. Kao dvoje dece, stidljive i znatiželjne, pođoše: Kristina još uvek kao u snu, poslušno, više posmatrač nego učesnik.

Vera je bila u pravu. Posle toga Dragan nije imao teškoća. Glas divljine delovao je silno na oboje, a Kristina je otkrila da su ravnopravni partneri. On nije vodio, ali nije ni ona. Bili su dve male kapi vode u ogromnom, moćnom talasu okeana, i to novo osećanje bilo je divno. Zaboravila je na ceo svet.

Dešavalo joj se nešto što nije znala ni verovala da postoji u životu, sem u romanima i filmovima. Kao da su bili stvoreni jedno za drugo. Kao bršljan oko hrasta, njihova dva tela obavijala su se jedno oko drugoga u zagrljaju nežnosti i strasti, baš kao Rodenov Poljubac ili Pikasovi Ljubavnici. Kad su bili razdvojeni, kao raspolućeni, čeznuli su i kopneli jedno za drugim, kada bi se našli, spajali se i satima samo gladno grlili i ljubili.

Po prvi put saznala je šta znači fizička privlačnost i koliko moćna može biti. Gledajući Dragana kako se izdaleka približava, osećala je snažni talas kako raste u njenoj krvi i penje se da je ponese ili uguši. Širio se i rasprskavao po celom telu u bezbroj ćelija. Svaka je bila jedna vasiona za sebe. A ona je bila živa, tako živa!

Upoznala je svaki i najmanji mišić na Draganovom telu, svaku boricu i izraz na njegovom licu. Zavolela njegov mali, mišićav stomak, uske bokove, i široka pleća kao u antičkog bacača diskosa. Voleo je da hoda go po sobi. Gledala je njegove duge, vitke noge i fina stopala, slična svojima. Kad bi našao svoje cigarete, zapalio bi jednu, i – ležeći u njenome krilu – obrazlagao joj svoju najnoviju ideju, svoj sledeći projekat.

Ponovo su vodili ljubav, svaki put drugačije, novo, neočekivano. Bolje no u Kama Sutri, on je ponosito dodavao, tvrdeći da su otkrili neke nove položaje. Njoj to nije bilo važno. Bila je prosto srećna. Srećna i potpuna, kao "dovršena."

Kao što je ona znala Draganovo, tako je i on znao njeno telo, kao maestro svoj instrumenat. Budeći svaku ćeliju, njegovi vitki prsti izvodili su Odu životnoj radosti. Nekada tvrdoglav i arogantan, Dragan je postao umiljat. Njegove plave oči pretvorile su se u nepresušni izvor topline, a on se gubio u beskrajnom obožavanju Kristininog celokupnog bića. A ona, kao da je spoznavši ga golog i upoznavši njegovo telo, saznala i njegovu tajnu. Znajući njegovu tajnu, stekla je vlast nad njim. Nikad je, međutim, nije upotrebila. Jedna te ista moćna reka proticala je kroz njih, hraneći ih oboje istovremeno, pretvarajući ih u učesnike moćnoga bila Prirode.

Bilo je nešto veoma ranjivo u tom savršeno oblikovanom, senzitivnom ali i snažnom telu. Skrivalo je dete koje nikada nije odraslo, nikada nije ni htelo da odraste, još uvek u traganju za prerano izgubljenom majkom. Kristinin materinski nagon odgovorio je na plač izgubljenog deteta. Odjednom, znala je zašto uvek nervozno uklanja pramen kose iz očiju kad je nesiguran. Kosa mu je bila uvek kratko podsečena i nije ni dopirala do očiju. Taj gest je bio jedan od onih 'besmislenih' ali rečitih pokreta nastalih u ranom detinjstvu.

Postepeno, Dragan je počeo sve više da govori o svom braku. Možda zato što se sa njom osećao sigurnim i bezbednim, ili zato što je pritisak dvostrukog života postajao sve nepodnošljivijim. Slušajući ga, užasnuto je zanemela pred ambisom koji se pred njom otvarao. Nije znala da brak može biti tako poguban. Ni njen nije bio savršen, ali nije bio živi pakao. Imao je jednu tajnu naprslinu, to je tačno. Spolja, živela je uspešno obmanjujući svakoga sem svojih roditelja, iako je baš njih želela da poštedi istine. Njeni rođaci i prijatelji su svi bili uvereni da je srećna. Na izvestan način, delimično, Kristinin brak i jeste bio uspešan i, na trenutke, ona je bila srećna. Kristina i njen muž su se uzajamno poštovali. Ona je njega volela na svoj način, on nju na svoj. Nažalost, ti načini se nisu dodirivali, jer niko na svetu ne može nikome dati ono što nema.

Često je, na primer, bila tužna što joj muž nikada nije rekao da je voli. Čak i kada je zaprosio. Kad ga je zapitala, odgovorio je, "To se samo po sebi razume." Nije se usudila da kaže: "Ja bih ipak volela da to ponekad i čujem," nego se uvukla u sebe, kao puž u kućicu. Prvih dana braka, u medenom mesecu, odmah joj je objasnio da je seks nagon koji oduzima ljudima energiju, te ga treba veoma štedljivo koristiti. Pošto je on stalno bio na službenim putovanjima, rešenje za to je prirodno usledilo.

Kristinin otac je bio snažan i muževan muškarac. On je uvek voleo da nosi teške stvari, tako da njena majka, kao žena, nije morala. U Kristininom braku, međutim, kad su odlazili na porodični odmor, ona bi pakovala stvari za sve i poređala kofere jedno kraj drugoga, spremne da se ponesu. Muž bi redovno dohvatio najmanji a ostavio ostale njoj da se snalazi kako zna i ume. To ju je isprva začudilo, ali nije ništa rekla. Posle je već znala da je to tako i tako će i ostati. Naravno, rođenjem deteta, sve je postalo mnogo teže i komplikovanije. Dete je noću plakalo, a on se iselio da spava u drugoj sobi. To ju je još najviše zabolelo. Molila se Bogu samo da bude dobar otac, ostalo bi mogla podneti. Postepeno se naučila da podnosi sve što se moralo podnositi. Materinstvo joj je donelo takav novi smisao života i sreće, da je sve drugo postalo sitno i beznačajno.

Niko nije savršen, mislila je. Moj muž ima puno dobrih osobina. Drugima je još gore nego meni. Bacila se na posao da radi ono što voli, a toga je uvek bilo dosta i u kući, i u kancelariji, i u životu uopšte. Kao i njeni roditelji, Kristina je volela rad, ljude, prirodu, i to ju je nosilo kroz život. Poštovala je svoga muža jer je bio dostojan poštovanja. I on je svakoga poštovao i bio tolerantan. Oni nisu vodili totalitaran rat do potpunog uništenja, kao Dragan i njegova žena.

Dragan joj je jednom, neočekivano rekao "Ti si jedina žena kojoj se usuđujem okrenuti leđa, bez straha da ćeš mi zariti nož u pleća." Tuga u njegovom glasu svedočila je da se nije šalio. Kristina to nije mogla shvatiti. Drugom prilikom, opet, rekao je: "Kako je divno što ne koristiš seks da bi nešto iznudila od mene." Ni to nije razumela, ali joj je sve teže padalo da to sluša. A onda, jednom je usputno napomenuo da mora da spava sa svojom ćerkicom da bi onemogućio noćne posete svoje žene u svrhu manipulacije. To uopšte nije mogla ni da shvati ni da opravda. Činilo joj se da mora da postoje i neki drugi, bolji načini. Sve to je polako počelo da je zbunjuje, a zatim i užasava.

Oči su počele da joj se otvaraju za život oko nje. S jedne strane, kroz Dragana, upoznala je zadovoljstva pripadanja velikoj, divnoj ljudskoj porodici. Konačno, bila je kao i svi ostali. Ali uz sunce nerazdvojno ide i senka. Bilo je dana kad je silno želela da se vrati u blaženstvo pre spoznaje. Ali to više nije bilo moguće.

Povremeno, osećala je neki nejasni strah od posledica njene nedozvoljene veze i od ponižavajućih scena u kancelariji ili kod kuće. Brzo bi to osećanje potiskivala, trudeći se da živi još malo u toj pozajmljenoj sreći. Nije htela da misli na neprijatne stvari. Ona je ranije bila tako sunčana i pozitivna ličnost!

Postepeno, Kristinin život je postajao sve komplikovaniji. Morala je sve više lagati. Za njen rođendan, stiglo je trideset i šest crvenih ruža bez ikakve čestitke, a nije ih poslao njen suprug. On, doduše, nikada nije radio takve stvari.

"Mora da su iz kancelarije," rekla je tiho i neubedljivo. Za vreme zimskog odmora, po prvi put nije otišla na skijanje s porodicom, nego je ostala u gradu. Glavni urednik je bio bolestan, a ona određena da ga zamenjuje u jednom hitnom projektu, strpljivo i u detalje objasnila je mužu. Kad su on i dete otputovali, nije osetila olakšanje, nego neku tugu i prazninu. Stalno je mislila na njih, verujući da će bar detetu nedostajati. Nije se smirila sve dok se nisu zdravi i srećni vratili.

Mira i sreće više nije bilo, ni kod kuće, ni s Draganom. Izgubila je volju da jede i slabo je spavala. Noću se često budila, osluškujući muža kako diše, i mislila: Šta ako dozna? Šta ako ga Draganova žena pozove i sve mu kaže? Skoro je sa sigurnošću očekivala da se nešto desi, samo nije znala kada i kako.

Jednoga dana, ulazeći u kancelariju, čula je deo razgovora o sebi i Draganu. Prepoznala je glas kolege koga je veoma cenila:

"Ne razumem šta nalazi na njemu. Takva čista žena. On nije zaslužio da joj cipele čisti." Pomislila je, možda je to rekao iz muške surevnjivosti. Ali, ni to objašnjenje nije moglo da izbriše osećanje tuge i poniženja. Nekada gorda i nedostupna, sada je bila predmet ogovaranja. Ljudi koji su je ranije poštovali, sada su mogli da je preziru ili sažaljevaju. Što je najgore, taj čovek je u pravu, tužno je zaključila Kristina. I sama se osećam pogaženom i uprljanom. Stalno joj je na pameti izreka Život prlja. Pitala se, zašto se to baš njoj moralo dogoditi? Zašto saučestvuje?

Sve više stvari postepeno su joj postale nepodnošljive. Gadilo joj se Draganovo neprekidno pušenje. U njegovoj blizini, sve je postajalo lepljivo, prekriveno nekom odvratnom, nevidljivom mrenom. Ja sam oduvek bila protiv pušenja, kao da se opravdavala, u sebi. Ni u mojoj ni u muževljevoj familiji niko nije pušio kroz generacije, odjednom joj je palo na pamet nešto što je oduvek znala. To je slabost, nezdrava navika, škodljiva po sebe i druge. Mislila je na svoju majku: "Čistoća je uslov za zdravlje, a zdravlje najveće bogatstvo," mama je govorila. Vodila je sa sobom taj unutrašnji monolog, stalno, naročito posle susreta s Draganom.

Jednoga dana, vraćajući se s ljubavnog sastanka, protrčala je pokraj muža i uletela u kupatilo da se istušira.

"Smrdiš na duvan kao Turčin," prokomentarisa on, a malo zatim dodade: "U poslednje vreme se tuširaš uvek čim dođeš kući, a ne pre spavanja, kao ranije." Dok je ona razmišljala da li je to samo opservacija ili nešto znatno više, on dodade: "Ja znam da si ti čista žena." To je zvučalo prilično zabrinjavajuće. Ipak, ne htede da o tome razmišlja kad i tako nije mogla biti sasvim sigurna.

Zaključana, u kupatilu, strugala je kožu oštrom rukavicom sve dok se nije zacrvenela i počela da boli kao otvorena rana. Svoju dugu, gustu kosu obilno je sapunjala, nepoštedno je grebla teme, dugo ispirajući kosu vrelom vodom. I dalje joj se činilo da nije isterala sav zadah ustajalog nikotina ni iz kože ni iz kose. Odeću je odmah ubacila u mašinu i prala je u nekoliko ponovljenih ciklusa, odvojeno od svakog drugog veša, naročito detetovog i muževljevog. Ogavni zadah ju je i nadalje progonio. Postala je još netrpeljivija kad je saznala da i Draganova žena prekomerno puši.

Postepeno, sve više stvari kod Dragana ju je šokiralo i zgražalo. S mužem je imala mnogo više zajedničkog: isto vaspitanje, životnu filozofiju, etičke principe. Temperamenti su im, doduše, bili oprečni. Ali, to je u mnogome smanjivalo priliku za žestoke sukobe u kojima je Dragan očigledno uživao. Što ga je duže znala, sve joj je bilo jasnije da s njim nije mogla biti srećna ni na pustom ostrvu, a u društvu, pa još civilizovanom, sem sramote i poniženja ničemu se više nije mogla nadati.

Narav mu je bila gadna. Uprkos njegove prevelike ljubavi, ili možda zbog nje (ako njega pitate), počeo je da je kinji, nipodaštava, izdire se, upotrebljavajući izraze koje niko u njenoj sredini nije koristio. Ubrzo je došla do saznanja: od ovakve ljubavi i konji lipsavaju, a kamoli slaba žena. Prvo je mislila da je to zato što mu je život bio pun problema i konflikata, ali onda se uverila da ih on najčešće sam izaziva, kao da u njima uživa. Stalno je vodio neke izmišljene ratove sa vetrenjačama. Kristinin život koji ni ranije nije bio lak, sada je postao nepodnošljiv. Njen brak, kao i Draganov, raspadao se.

Dok se ona upinjala da sačuva bar nekakvu ravnotežu, Dragan je divljao od konflikata, destruktivnosti, i prekomernog pušenja. Uporno ju je nagovarao da se razvede. Posle jednog izliva besa, kada mu je rekla da to ne može učiniti, iskočio je iz auta koji je ona vozila, i sroljao se niz strmu padinu.

Bilo joj je svega dosta. Razum joj je nalagao da se ukloni. I to odmah. Ali, pokazalo se, to nije bilo lako. Kao neki drugi ljudi, dostojni prezira ili sažaljenja, zbog njihove slabosti, i ona se našla u odnosu koji je postao navika. Odlazila je od Dragana, ali mu se i vraćala. Ipak, dala je sebi reč da će pokušavati sve dok ne uspe.

Kad je smogla snage da ga ostavi, život joj je postajao jednostavan, čistiji, miran i skoro ozaren. Svaka novina prija, a navika ubija. Ubrzo, i to bi joj dosadilo, jer ni kod kuće se ništa nije promenilo: muž je ili bio odsutan, ili je čitao novine. Spavao je ako ništa nije bilo zanimljivo na televiziji. Svi domaći poslovi, uključujući podizanje deteta bili su, naravno, ženski. On je, po dogovoru, trebalo samo da baca đubre. I to je redovno zaboravljao. U početku, Kristina bi ga potsećala, ali on bi obično rekao: "Sad ću," ili "Pričekaj da se završi emisija." Onda bi zaboravio, i đubre bi se usmrdilo. Pošto je to samo njoj smetalo, Kristina je počela ćuteći da ga iznosi.

Čak ni to joj nije naročito teško padalo. Najteže joj bilo što je ustvari nije ni primećivao. Ostajala je u poslu dockan u noć. Trebalo je sve završiti: i pranje i peglanje, i kuvanje za sutrašnji dan. Poštu i račune je isto ona radila ("Ti ćeš to bolje," muž je govorio), a i dete je bilo suviše malo da bi on nešto mogao s njim početi. Detetu treba majka. To se samo po sebi razume. I tako, on bi posle večere otišao u sobu, dok je ona raspremala sto, prala sudove i sređivala sve što je bilo potrebno. Onda bi okupala dete i uspavala ga, da bi mogla da dovršava ostale poslove. Muž bi, ako je bio umoran, ranije legao jer su sutradan oboje morali na posao. Ujutro, ona bi prvo spremila dete, pa sebe, a onda bi odnela dete u dečji vrtić i išla na posao. Naravno, morala je ustajati ranije, da bi to sve na vreme obavila. Dete bi često ponovo zaspalo dok se ona spremala. Bilo je tužno nasilno ga buditi da ide u vrtić, ali nije bilo drugog izlaza. Na poslu je jedva uspevala da se pribere, sećajući se kako su ga negovateljice otkidale s njenih grudi, dok je neutešno plakao, ne shvatajući da je morala otići na posao i žuriti da ne zakasni.

Ponekad, muž bi gledao televiziju sve do kraja programa i onda došao u kuhinju da vidi šta ona ima toliko da radi. Gledao bi je dugo, bez reči. Onda bi je podsetio na bračne dužnosti. Nije patila od glavobolje, ali je bila umorna posle dugog dana ispunjenog radom. Iskreno govoreći, čeznula je za snom više nego za njim. Ali, dužnosti je uvek časno obavljala. Tako je bila vaspitana. Dužnosti prvo, a lična zadovoljstva posle, ako ima vremena. Najčešće nije bilo. Ni vremena, ni snage, ni volje.

Ponekad bi pokušala da mu kaže koliko je umorna i šta je sve imala u tom danu, ali on bi insistirao. Nije htela da se dete probudi, pa bi ga poslušala. Ipak, u njoj se sve bunilo. Zašto me se seti samo uveče, nikada danju dok radim i treba mi pomoć? Jednom mu je i rekla da nema vremena za seks, pošto je to i inače izgubljeno vreme. Najlepši deo je kad prestaneš, rekla je. On se smejao i to posle prepričavao prijateljima kao izvanrednu šalu.

Ništa joj više nije bilo smešno u životu. Bila je premorena, gubila živce, sve se manje smešila, nikada više nije pevala kao nekad kad je bila devojka. Odjednom je ostarila. Nisam više interesantna žena, zaključila je. Možda bi trebalo da mu budem zahvalna što me trpi, s gorčinom je zaključila.

I tako, kao pseto povijena repa, vraćala se Draganu. On bi je spremno prihvatao i ti prvi dani bili su im kao medeni mesec. Kao u snu. Ali, ni to ne bi trajalo. Čim bi počela da se žurno oblači da pođe kući, on bi pobesneo. Umesto dušo, sad bi je zvao glupačo. Divlje se drao i birao sve novije pogrde.

"Budalo ženska, zar ne vidiš da sve pogrešno radiš? Što ne učiš od mene? Ako mu napraviš život nepodnošljivim, razvešće se. Onda će ti život biti lep."

"Ali, Dragane, to ne mogu da učinim. Nije pravo. Ti i ja smo brakolomci, on nije."

"Od kud znaš, ludačo? S tobom ne vredi gubiti vreme. Odlazi mi iz života i nemoj se vraćati," Lice mu se izobličilo u otrovnu masku mržnje.

Poslušala ga je. Vozeći kući, začudo, nije osećala ništa: ni strah, ni čuđenje. U svemu tome bilo je nečeg nerealnog, kao da se to nije njoj događalo. Na trenutak je pomislila: tako se on dere na svoju ženu, kod kuće. Mora da nas je, greškom, zamenio. U njegovoj psihi, nas dve smo postale jedna.

Izbegavala ga je šest meseci. To je bilo moguće jer je sada radio s novim urednikom na publikacijama iz medicine. Nije joj izlazio na oči. Onda mu se opet, i sama ne znajući zašto, vratila. Prvi dani su bili kao nekad, nerealno blistavi i savršeni, kao san. Izgledalo je da će tako zauvek ostati. Nije bilo ničega što ne bi učinili jedno za drugoga.

Tom prilikom je zanela. Kad je bila sasvim sigurna, rekla mu je: "Dušo, želja ti se ispunila. Ja sam u drugom stanju." Očekivala je da će se namah, iznenađeno i obradovano, okrenuti. Bio joj je leđima okrenut, tražeći cigarete u pantalonama koje su visele prebačene preko stolice.

Ali, nije se okrenuo. Samo je rekao: "To je dobro. Nismo više mladi." Čudnovato, uopšte nije bio iznenađen.

"Šta ćemo sada raditi?" Upitala ga je, prilazeći mu bliže.

"Ništa. Nastaviti s mojim planom, naravno. Ni Guderijan ne bi mogao sastaviti bolji. Ja već uveliko radim na razvodu. Svakodnevno pravim pakao u kući. Ona neće moći dugo da izdrži i tražiće razvod. Razvod ću joj dati, a dete neću. Kad se sve završi, nas dvoje ćemo se venčati. Dotle će naše dete lepo rasti, a onda ćemo svi zajedno živeti u miru i sreći. Kad – tad."

"Ali, Dragane, pa ti si insistirao da se odmah razvedem?"

"Što da ne? Tebi je svejedno. Ti nećeš izgubiti sina. Majka uvek dobija dete. Ali ja moram polako i obazrivo raditi. Sad nije zgodno vreme za mene."

U njoj nešto puče i oblaci se raziđoše. Kao bljesak munje, istina je pokosi. Sve je bilo jasno i oštro, kao snimak pri jarkom suncu. Bila je slobodna. Nevidljivi lanci padoše sami od sebe. Neki čudni mir se spusti na nju.

Docnije, kod kuće, Kristina se obrati mužu: "Treba da razgovaramo. Ja sam u drugom stanju."

"Jesi li sigurna? Pa to je divno. Odavno ti govorim, treba da imamo još dece." Kao i uvek, zvučao je razložno, govorio stvari koje svi ljudi govore.

"Slušaj. To nije tako jednostavno. Ja ne mogu. Ti ne možeš ovo dete podizati. Nije pravo. I ja želim još dece, ali..."

Zastala je, gledajući ga očima u kojima mora da je sav bol, sva krivica i greh, sva patnja i kajanje bilo prisutno, sve do nemog krika koji nije imala prava da pusti.

Njegovo lice, koje je poznavala kao mornar more; njegove oči, kao u njegove majke, krupne, tamne i izražajne, gledale su je direktno, sa odstojanja dovoljno bliskog za poljubac (ali oni se nikada nisu ljubili). U njima se izraz menjao lagano, brzinom kojom je saznanje prodiralo u mozak, u njegovo celo biće.

Sad je kraj svemu, pomisli Kristina. Nikada nisam želela da on pati, Bog mi je svedok. Ali ne mogu više da nosim ovu prljavštinu i laž u sebi. Braka više nema. Izgubila sam ga ne u ovom trenutku, nego mnogo ranije. I ona opet oseti ono isto tužno olakšanje od istine koja oslobađa. I opet je nešto puklo, umrlo u njoj, i znala je: nikada više život neće biti isti. Nikada više ona ne može biti ista. Tiho je nastavila:

"Oprosti mi. Znam da ne možeš živeti sa mnom. Ni ja nisam više mogla živeti sa samom sobom. Ne mogu roditi to jadno dete. Ne mogu. Mislim da treba da znaš."

Kad je završila, on polako izađe. Sedela je u kuhinji sama, ispražnjena i umorna, ali i oslobođena. Više nije bilo tajni, nije bilo laži. Samo je uspomena na greh i dalje bila u njoj. I velika tuga.

Nije znala koliko dugo je tako sedela, kad se on vrati i stade na isto mesto gde su razgovor započeli:

"Mislim da treba da sačuvamo to dete," reče ozbiljno, i izađe.

Dete nisu sačuvali. Ona nije mogla. Jadno nevinašce. U braku su ostali. Posle tog razgovora u kuhinji, bili su više u braku nego ikada pre. Taj događaj nikada nisu pomenuli.

Dugo, jako dugo trebalo joj je da shvati zašto se sve to moralo dogoditi. I još mnogo duže da to sebi oprosti.

BARA

Kao dete, na selu, često sam viđala bare. Njihova divlja lepota uvek me je opčinjavala: bujno rastinje, maštoviti oblici listova i cvetova; meke, somotaste mace, visoke, vitke trske, i nežni, beli lokvanji koji kao labudi nečujno lebde po savršeno glatkoj površini vode. Ta slika lepote zauvek je ostala u mome sećanju, otkrivši mi svoj tajni smisao tek nedavno.

Bara je simbol ljudske duše.

Kao deca, poneki od nas bezazleno zagaze u vodu da zaplivaju ili se stope s tom lepotom, izlažući se opasnosti da se poseku ili povrede. Drugi, u nejasnom strahu od svega što bi moglo pritajeno da vreba, ne usuđuju se da priđu bliže, svesni moćne, neobjašnjive snage i privlačnosti tajnog i nepoznatog.

U toku nevremena voda se uznemiri i sav talog, đubre i odbačeni, zaboravljeni predmeti isplivaju na površinu. Bara postaje preteća i ružna. Ko bi takvu poželeo i da pogleda a kamoli priđe blizu?

Kao i ljudskoj duši.

Posle nevremena, mir se ponovo vraća i sunce se ljeska na površini. Bara opet blista punom lepotom, kao i pre. Sada znamo šta joj leži na dnu, ali to ne umanjuje njenu vrednost. Naprotiv.

Bara živi sa svim tim što nosi u sebi, ishranjujući bogatu floru i faunu u sebi i u okolini, nudeći svetu svoju lepotu. Mi je volimo i cenimo u danima njenog spokojstva kao i nemira.

Baš kao i ljudsku dušu.

Kao i sam život.
Moma Dimić: Nesumnjivi pripovedač

"Mnogo je godina prošlo, pogotovu za pseći vek."
Mirjana.N. Radovanov-Matarić

Svaka dobra priča oživljava neko vreme i nečiji određeni život, makar se oni (vreme i življenje) sadržali samo u jednom trenu, u toj jednoj jedinoj životonosnoj čestici.

Vreme provedeno u rasejanju, kao i stvaranje u nekoliko književnih rodova, najmarkantnije su odlike Mirjane N. Radovanov-Matarić, jedne od retkih zapaženih naših spisateljica, koja evo već više od dve decenije živi "s one strane bare," s mestom svog stalnog boravka bližim onom udaljenijem, Tihom, okeanu nego li Atlanskom.

Dotakavši ovu biografsku komponentu, nimalo zanemarljivu, dodaćemo da se Matarićeva u "Novi svet" preselila u zrelom dobu, u svojoj četrdesetoj, posle smrti supruga, i sa šesnaestogodišnjom ćerkom. Prvi put će se nastaniti u srednje-zapadnom, ruralnom pojasu SAD, takozvanom "biblijskom pojasu," gde je neobaveštenost o svetu i netrpeljivost prema strancima još uvek snažna, što je znatno otežalo njenu borbu za opstanak. Istovremeno, gubitak oba roditelja i supruga postaju i podsticaj za novi početak.

Poput nekolicine naših svestrano obdarenih, obrazovanih i vrednih pisaca u Americi (V. Mihailović, M. Matejić, Đ.V. Tomašević, V.P. Bojić ili nedavno tamo pristigli D. Albahari) i Mirjana N. Radovanov-Matarić je izraziti pisac poligraf. Što u otadžbini, što u rasejanju, objavila je četrnaestak knjiga, ogledajući se uspešno u poeziji, pripovednoj prozi, eseju, kritici, pravljenju intervjua. Uz to, ona prevodi s engleskog (englesku, američku, irsku, švedsku i indijsku modernu poeziju i prozu, i romane Džona Štajnbeka i Majkla Murkoka, a na engleski više naših pesnika i pisaca). Predavala je na Univerzitetu, radila u Narodnoj biblioteci Srbije, držala javna predavanja.

U takvoj jednoj neospornoj, i neprestanoj, "višestrukosti" ova svakako značajna predstavnica novijeg talasa naših emigranata-intelektualaca ne zapostavlja ni porodični život. Naprotiv, ona o porodici piše s velikom ljubavlju i prilježno, osvetljavajući je iz mnogih, pa i neočekivanih uglova, pružajuci time znalačku panoramu sudbina kolektiva (a ne tek osamljenog pojedinca) tamo u rasejanju. Zapaženo prisustvo Mirjane N. Radovanov-Matarić u književnom životu naših ljudi rasutih po svetu, ali podjednako i u samoj Matici, krunisano je nedavno i uključivanjem njene priče "Pušenje" u veoma probirljivu antologiju srpske priče u dijaspori, "Priče iz tuđine" (priredio Vasa Mihailović, izdavač Udruženje književnika Srbije, Beograd, 2000). Takođe, zbirka priča "Svetlost i senke," koja je upravo pred nama, još jedan je zalog njenog nesumnjivog i raznovrsnog književnog umeća.

Spontani je to dar, dar spontanog pripovedača koji emituje Mirjana N. Matarić. Temeljno upoznata s različitim književnim strujama, pravcima, idejama i tehnikama pisanja, posebno onim u okrilju moderne književnosti Dvadesetog veka, ona u svojim brojnim pripovetkama bez ustručavanja i umesno koristi iskaz, tehniku toka svesti, ispovesti i memoara, mestimično se upuštajući u filozofsko-sociološke analize ili ironijski disput.

Ne baveći se rekonstrukcijom gole spoljašnje realnosti, naša spisateljica neprestano traga za skrivenim i tajnovitim smislom čovekovih unutrašnjih doživljaja i prelomnih trenutaka. U predgovoru za njenu knjigu "Kolaži," dr Miodrag Maticki je već ukazao na ovu bogatu razuđenost njene proze, na njen smisao za kontrapunkt pripovedanja, baš kao i prustovsku dimenziju "traganja za izgubljenim vremenom".

Prozna knjiga "Svetlost i senke" u mnogome potvrđuje tu ranije uočenu sposobnost svog autora da oblikuje svojevrsne kolaže i mozaike pripovedanja. Ne retko, i nimalo slučajno, Mirjana N. Matarić ostvaruje se kao prekaljeni poligraf (mnogopisac) i u okviru jednog književnog žanra – pripovetke. Tako će se u bujicavom toku njene priče sasvim sponatno smenjivati ispovesti, komadići eseja, sentencije, poetski pasaži, dosetke i dokumentaristička građa. Verziranoj, i stvaralački ustreptaloj, spisateljici, svesnoj da "vlada situacijom" (i pričom, dakako), omogućeno je da lagodno osvetljava i istražuje i ono čega se niko, pa ni ti njeni toliko samosvesni i odabrani junaci, ne mogu ni setiti ni sami sagledati.

U tri tematski srodna i međusobno skladno izukrštana ciklusa priča pod zajedničkim naslovom "Svetlost i senke," pratimo, kao u nekom volšebno zahuktalom "karađoz pozorju" (drevnom teatru senki), jezgrovite fragmente ispričane porodične sage s protagonistima nama veoma bliskim, prepoznatljivim. Matarićkini likovi su svi odreda obični ljudi, a tu su i njihovi obični dani i problemi, nad koje se kao nekakva zla slutnja sve vreme nadvija neizvesnost i nepoznanica. S tim fatumom života pokušaće da se "poigra" i spisateljica, poručujući na jednom mestu svom čitaocu: "Život piše čudne priče, a ljudi ih doživljavaju". Pripovedajući o toj ljudskoj "običnosti" i nasušnoj prolaznosti M.N. Radovanov-Matarić gaji i svojevrsnu simpatiju za životinjski i biljni svet, za prirodu uopšte – te sastavne činioce našeg ionako "transcendentalnog" bivstvovanja.

Ipak, najkrupnija priča, pa prema tome i najzamašniji ljudski doživljaj, za Matarićevu je svakako taj odsudni iskorak u drugi, tuđi svet, a ujedno i u nekakvu svoju samoprojekciju, ali i omeđenost, neminovnost. Jer, i ona najveštije, i najsnažnije, bačena loptica vazda naleće na nekakvu mrežu, ili se odbija od zida. Tako i u ovim pričama Mirjane N. Matarić pronalazimo mnoštvo brižljivo pričuvanih, i sročenih, najdubljih motiva za povratak vlastitom korenu, poreklu, zavičajnom stilu življenja i poimanja. Amerika je, sasvim je izvesno, posao, zadat domet, ponekad i zadovoljstvo, a zavičaj je sama ideja, duša, srce, u njemu se svekoliki naš život ogleda, vraća, zatura i iznova pronalazi. Blago sunce Venecije ili Kalifornije su nešto usputno, nalik na predstavu koja ima svoj početak i kraj, ali odlazak i povratak u zavičaj nose se u dubini bića celog veka.

Iako se ove priče prostorno "događaju" najvećim delom na američkom kontinentu, tačnije u jednom njegovom specifičnom kutku (Kanzas), one u sebi poseduju veoma malo onog što se zove "američki duh". Da, susrećemo u njima poneku prepozantljivu situaciju i ambijent, naznačuju se ovde neke dimenzije i konstante tamošnjeg sveta (upornost, snalažljivost, trka za novcem, beskrupuloznost), ali svesno i u širokom luku zaobilaze taj osnovni, već ovekovečeni američki san, onu naivnu mitsku zaslepljenost uspehom, grozničavo propinjanje na sami vrh vajnih "gospodara sveta". Američki san ovde se jednostavno povlači i ukida pred širinom i neodoljivim izazovima intelektualnig poriva da se neguje svojevrsni etički stav, obzirnost, razložnost, kritički duh, pa i jedan osobeni sentiment i duhovitost – sve same osobine jedne vazdašnje slovenske duše.

Kao čudesno jedno mesto susretanja, pripovetke iz ove zbirke, spiralno povezuju sudbine predstavnika različitih generacija, polova i narodnosti. Veoma uverljivo dati su likovi, recimo, najmlađih u vrtlogu socijalno-ljubavnih previranja i (ne)snalaženja ("Zapošljavamo nasmejana lica" i "Tunel"). S velikim razumevanjem i saosećanjem približeni su nam i ljudi s margine društva, pitomci staračkih domova na kraju životnog puta ("Margaret"). Izvanredno je oslikano i naličje, odnosno komičnost, one toliko hvaljene američke "multikulturalnosti" ("Roza spavaćica"), pri čemu upoznajemo različite likove i karaktere tamošnjih Jermena, Rusa, Ukrajinaca, Italijana, Srba.

Mirjana N. Matarić o svemu piše sočnim jezikom, konkretno, s univerzalističkim predznakom, ali i na jedan vrlo indirektan način, delikatno, koristeći parabole s odloženim dejstvom, tako da njene priče ostaju dugo u pamćenju. Tom svom stilu dosledna je i kad u ne malom broju priča dotiče ljubavnu, bolje rečeno erotsku, sferu i tematiku. Urođena patrijarhalna obzirnost njenih junaka, s primesama svakojakih balkanskih predubeđenja i običaja u ponašanju, samo senče i dodaju naročitu pikantnost tih izdvojenih "detalja" iz jedne svakako moguće biografije ("Praznik u Rimu," gde, na primer, prisustvujemo jednom erotski uzbudljivom obuvanju čizmica na pokrupnu nogu strankinje, ili priča "Tunel" s dvostrukim golicavim obrtom, pa "Roza spavaćica" s elementima erotske komedije blagih nesporazuma, sve do priče "Solanža, moja Solanža," gde je nesporazum nešto veći i "tvrđi"). U svim ovim pričama prepoznaje se minuciozna ruka spisateljice koja je napisala i psihoanalitički raskošnu, antologijsku priču "Pušenje". Kako je posebno u domenu naše emigrantske književnosti ova oblast gotovo "nepokrivena," u Mirjani Matarić s mnogo razloga vidim potencijalnog autora nekog još obuhvatnijeg, "Emigrantskog Dekamerona".

Dodajmo, na kraju, da su priče Mirjane N. Radovanov-Matarić ispisane s nervom i ukusom valjanog poznavaoca života i ljudi, u ma kom delu sveta se oni nalazili, ali uz to i grčevitog, neodustajnog optimiste koji sve što radi čini to isključivo "u slavu života": mog, tvog, vašeg, tuđeg, ma čijeg života. I kao da nam ova naša spisateljica poručuje: U prirodi je svetlosti da se rasipa svuda oko sebe, i seže najbrže i najdalje, pritom stvarajući neizbežno i vlastite senke. A one, senke – to njihovo povazdan uskomešano i živo pozorje – jedino valjda i opravdavaju to svoje ishodište.

Moma Dimić

U Beogradu, avgust , 2001
Objavljene knjige
Poezija
Kadmus i Druge Pesme. Beograd. Helikon. 1975
Kadmus (bibliofilsko izdanje s orig. ilustracijama). Beograd. 1976 (dvojezično srpsko-engleski)
Latice (bibliofilsko izdanje). Beograd. 1980 (dvojezično srpsko-engleski, ilustrovano)
Cadmo. Vičita, Kanzas. 1980 (na engleskom)
Petals/Latice. Vičita, Kanzas. 1980 (dvojezično englesko-srpski)
Cadmo. Vičita. Kanzas. 1980 (na engleskom, ilustrovano)
"Zrela ljubav," nagrađena pesma. Silver Fountains. Owings Mills, MD. Međunarodna biblioteka poezije. 2000, p. 85
Pripovetke, Memoari, Eseji, Kritike
Kazivanja. Helikon. 1978 - na srpskom
Kolaži. Beograd. Helikon. 1978 - na srpskom
Uspomene, slatko-gorke uspomene i priče. Vičita. Kanzas. 1988 (na engleskom, ilustrovano)
Ljubavna avantura sa životom. Prinston, NJ. Xlibris, 1998 (na engleskom)
"Pušenje." Priče iz tuđine. Beograd, Udruženje književnika Srbije. 2000 (na srpskom)
Prevodi
Moorcock, Michael: Elrik od Melnibonea, Beograd. Prosveta-Jugoslavia. 1978
Moorcock, Michael: Mornar na moru sudbine, Beograd. Prosveta-Jugoslavia. 1979
Steinbeck, John: Kralj Artur Beograd, Prosveta-Yugoslavia, 1978 Vol. I-II (sve s engleskog na srpski)

LOVE AFFAIR WITH LIFE
Memoirs and Short Stories

CONTENTS

I. MEMORIES, BITTER-SWEET MEMORIES.
Memoirs and Family Medallions. Life resembling Fiction
CONFESSION
AUNT LUBITSA
GRANDPA MILAN
THE WAVES
A BUNCH OF FLOWERS
JUST AN ORDINARY DAY
THE ROMAN BOOTY
THE PARK
THE BITCH

II. LOVE AFFAIR WITH LIFE.
Short Stories. Fiction resembling Life
POPLARS
HER FIRST LOVE AFFAIR
I SPY
ANICA
SANDRA
HIS LOVE - HER LOVE
AFTER THE PARTY
LIGHT AND SHADOW
THE SILVER PIN
HYMNE A L'AMOUR
CECILIA'S AUNT
SOLANGE, MY SOLANGE!
MIGRAINE
SMOKING

A Short Biography

MIRA N. MATARIC is a native of Novi Sad, resident of Beograd (Yugoslavia), Kansas and California (USA), consecutively. With a M.A and a Ph.D. in languages and world literature, Mira has traveled extensively, always interested in studying diverse cultures, their literature, music, art and philosophy.

An avid reader since age 6, writer of poetry (age 13) and prose (age 18), she started publishing her poetry, short stories, translations (Serbo-Croatian and English), essays and travelogues since college age. Her poetry, short stories, essays and critiques, as well as translations of American, English, Irish, Indian and other modern poets and writers were published in Yugoslavia during 1960-80's. Mira was a librarian of the National Library of Serbia and taught English at the University of Beograd, actively freelancing as a writer, translator and interpreter.

In the USA since 1981, Mira taught college English, Russian, and Special Education. She is still actively writing poetry, short stories, editing a literary magazine and volunteer teaching creative writing to youth, physically handicapped and senior citizens.
About the Book

LOVE AFFAIR WITH LIFE is a collection of memoirs covering three generations in Serbia (war and peace intermittently). It also includes fiction: short stories dealing with a variety of love relationships from youth to mature age.
Dedication

To all of those who touched my life with love and enlightenment, I am forever indebted. You are in this book and in my heart. To my parents: Milica and Nikola, my brother Milan, and my daughter Maja, love and gratitude.
ACKNOWLEDGMENTS

There are many people who deserve and have my gratitude for this book and for having directed me toward the fascinating world of reading and writing since my early childhood.

First, my parents. My father, Nikola Radovanov, who read voraciously and whom I remember forever enthusiastically quoting, reciting, and sharing a wise thought, a beautiful poem, story from the Greek mythology or a Serbian folk song. My mother Milica, a natural pedagogue, always encouraging education, enlightenment, and excellence. With her unsurpassed capacity for love, she created a beautiful world for me; with her folk wisdom and biblical verses, she offered food for thought and guidance throughout my whole life. My "big brother," Milan, a reader as voracious as his father, and a man who has never wanted any other gift, for any occasion, but a book! My artistic and creative Grandpa Milan, whose attic was neatly stacked with old books and magazines that opened new horizons to a seven-year-old imaginative child. My teachers: Vladislava Jovanovic, Milica Veselinov and a whole line of others. My uncle, Dr. Sava Klickovic, an outstanding scholar, writer, and a businessman, with whom each encounter turned into an unforgettable enriching experience.

My husband, Jozo Mataric, who -- in his tactful way -- gave me support by offering a respectful and loving space for my personal growth. My daughter, Maja, who "wrote" her first poem at age four, and never stopped asking for a story and a book about our roots and role models. Lately, my little sunshine Helena, a year old grand-daughter, the most powerful inspiration and motivation I have had so far.

All of those and other people who have touched me with love and knowledge, opening an endless well of thoughts and emotions ready to flow in awe and celebration of life, each of you have a place in this book and in my heart.

Those mentioned as well as the nameless but appreciated ones, each of you has made me what I am: a person thirsty of knowledge eternally in love with life.

Thank you all!

Mira N. Mataric

CONFESSION

Secrets are dangerous. Never have a secret you cannot tell anyone. It grows in you like a cancer and will eventually kill you. The old Serbian folk story Tzar Trojan's Goat Ears will tell you more.

There is one secret in my life I have never told anyone. It haunts me. I feel guilty about my mother who is not living anymore. I wonder why I have never found the courage to tell her the truth. She died without ever hearing how it had really happened many years ago, in my childhood.

It was during the World War II and the time of the German-Hungarian occupation. We lived in Vojvodina, a flat, fertile part of the Pannonia Plains, between the Sava and the Danube rivers. Vojvodina, the breadbasket of Yugoslavia. My family's home was in the capital city of the province, named Novi Sad, a city with a long cultural tradition, known for the diversity of minorities, including Hungarian. For many years, in the past, it had belonged to the Austro-Hungarian Empire. The cultures grew intertwined in many ways, so that people still enjoy the same kind of music, food, and lifestyles.

In our quiet Loncharska (The Potters') street, one of the oldest in the city, apart from the Serbian, there were a few Hungarian families. Never really aware of the national differences before the War, we always naturally had fine neighborly relations with other families on the same block.

My mother was a hard-working woman, constantly doing something, but she always found time for other people. In the morning, while she was cleaning, dusting, or putting her big down pillows to get the sunshine and fresh air on the window sills, she would often stop to talk to the neighbors passing by on their way to work or to the market place. She gave a recipe to one, some herb tea to another, yet another (with a small baby) counsel on timely pot-training or thumb-sucking. An experienced homemaker, my mother was always glad to help.

She was thirty-four years old when the War broke out; a healthy, attractive woman, always singing while doing her work. Her crystal clear, melodious voice was ringing at all times: she knew countless folk songs, chansons and popular romances. Quite often she sang the church hymns from her Nazarene hymnal book that she had brought with her when she got married. Those melodies, like the familiar scents, still linger around, bringing back sweet childhood memories.

Mother loved natural fragrances, but never used perfumes, believing that cleanliness, absolute cleanliness was enough. Among my fondest memories is that special fresh, feminine odor of my mother's rosy petal-like skin when, on rare occasions, I got to curl up in bed with her and put my head on her bosom.

I love herbs and plants myself, certainly because I can remember my mother using fragrant herbs and plants for cooking, natural medicine, coloring Easter eggs and cloth, even keeping insects away from the house. In her chest with fine linen she had dry lavender flowers whose delicate color and fragrance inextinguishably saturated all her belongings. Lavender fragrance has powerfully permeated my memory, reminding me of my mother, her femininity, even the color of her eyes.

Since Mother had a green thumb, our yard turned into a multicolored carpet of sweet-smelling flowers. They were like mother's intimate friends. She knew their individual names and observed their growth with constant care. During the watering, she talked to them with tenderness, like to her own babies. All those pink and red geraniums, vibrant rose moss, heavy, luscious snowballs and tall pink and white oleander trees whose heavy Mediterranean scent pervaded the whole neighborhood. Mother was the queen of that glorious paradise, fully aware of its beauty, always perpetuating and creating it everywhere she went.

At the bottom of our yard was a tall brick wall and a heavy wooden gate opening to a wider, busier street leading to the market place and the local bus station. Farmers from the neighboring region came to town with their produce. During my favorite, watermelon season, they would come with their heavily loaded wagons full of huge watermelons, golden-ripe cantaloupes, and sweet smelling honeydews. The farmers slept under their wagons, so they could start trading early in the morning, before people went to work. I envied them for that "Bohemian lifestyle," not realizing the hardship behind it.

Going to the open market with Mama was a real treat. She enjoyed shopping for food, enjoyed the lush abundance of the rich, healthy-looking nature's gifts, just as much as she enjoyed chatting with the country folks. She knew many of the farmers and their families, and always shopped from the same women with freshly starched and pressed aprons, whose cheese and other home-made products were wrapped in snow-white, clean towels.

Another favorite stop on our shopping list was the place selling the earthenware: jugs, bowls, yogurt mugs and plant pots of all kinds and sizes. Mom always needed those to repot her plants, and sometimes, if I were lucky, I would get a tiny, little one, not larger than a thimble, for my little garden.

The shop selling handmade wooden objects was another attraction. Mom usually bought fruit bowls, mixing spoons, dough boards and pins there. They also sold miniature ones. I was ready to promise anything to get one of my own. And I did get a tiny wooden kneading board with a little dough pin. I used it whenever Mom was baking bread or some kind of pastry. She would give me a little bit of dough to work on while she did hers.

My dough usually looked darker, from my too-impatient-to-be-washed-properly hands. I kneaded and kneaded the soul out of my baby-dough (as we called it), and was quite hurt when nobody wanted to eat it after it had been baked together with Mom's bread.

Leather goods shop was our next stop in the market place. It smelled so friendly! Apart from hand made purses, bags, belts and pouches, it sold slippers made of black velvet embroidered with rich-colored silk and beads. I loved those oriental-looking slippers because of the little heel and their feminine look. My mom had a pair, so -- naturally -- I had to get a little pair for myself. It was essential to have all the accessories of womanhood; when Mom was not at home, I would put on her high-heeled shoes, feathery hats, silk gowns, and anything else that caught my fancy, to parade in front of her large, three-winged mirror, admiring myself and daydreaming about the life ahead of me when I will be like Mom and do all the grown-up things.

When the War broke out, Yugoslavia was divided between the occupational forces (German, Italian, and Hungarian). Vojvodina was ruled by the Hungarians (in Backa region) and by the Croatian Ustashi (in Srem). Father was taken to the concentration camp in Backa Topola, Vojvodina. He lost the right to practice his profession (like the other Serbian lawyers and physicians) and his clients and unfinished cases -- in short, his entire office -- was turned over to a Hungarian attorney. The camp where he was held did not match in horror those in Germany, but the prisoners slept on the floor with a little straw for a bed, were poorly fed and kept behind the barbed wire, separated from the outer world. We never really learned the hard details of that period in Father's life. Complaining was something we never heard from our parents.

On the occasions when we came to visit him, Mom brought food, clean clothes, and some small items that were allowed. We stood on the other side of the fence, looking at Dad's smiling face, and touching his fingers through the wire. We all smiled and talked at the same time, never succeeding in saying all we wanted to say, never quite hearing each other from the excitement and repressed sadness. Then, we took a long train ride home, remembering all we had forgotten to say or ask.

More than thirty years later, both my parents dead, I discovered Dad's letter, dated July 11, 1941, written after our visit to the camp. The letter was full of love and tenderness, expressed so simply yet dramatically, with life-threatening conditions not mentioned, yet so present. Mom kept the letter in her chest with fine linen, her mother's embroideries, dowry, and other precious, intimate memorabilia. I still have it, the paper yellowed with age, the ink faded.

During the Occupation time, I was too young to understand what was going on. Mother did her best to conceal the reality from us. Therefore, in spite of everything, we had a happy childhood. Only now can I fully understand what courage it took a young woman left alone with two small children, husband in the concentration camp, no job, no security of any kind, to lead the life so uncertain and threatening. She had no one with whom to share her fears. Most of our relatives were scattered throughout the country, friends having enough worries of their own.

For a long time, before the War, we were the only household in our street that had a telephone. My father's law office was in our home, since it was spacious enough and it was more convenient that way. Mom acted as Dad's secretary, working in the house and taking care of us children, while he was in the courthouse, a big, massive building close to our home and to the market place. We called it Dad's factory where he "made" money.

Early in the morning Dad's clients, out-of-town farmers, would come to see him before the market opened. Mom often remarked that we had no privacy because his office was in our home. However, she was an excellent help, genuinely interested in his work. If he moved into another office, downtown, he would have had to hire a secretary, and he knew nobody would have done such a good job as Mom. He often told her so. She knew all the clients and their cases, always reminded him of important deadlines. She also had a keen intuition and knew who was guilty, who innocent and, especially, who had no intention of paying Dad for his work. He never did anything about it. It was enough for the farmers to say: "This is not a good year. The crops are poor," and Father would accept that excuse with a smile. Mom was not less supportive of the poor, but she knew that many of Dad's clients simply avoided their obligations without an honest reason. She would remind him that he had two children to raise and educate. To that he would usually smile and say: "Don't worry, we won't starve." She did not want anyone to get away with lies and cheating, but his life philosophy was: "I would rather have them cheat on me, than cheat on them myself. We are both happier this way." And he would quietly explain that he became a lawyer to help the poor and uneducated, not to add to their hardship. The son of a farmer himself, an avid reader, deeply knowledgeable in the world history, my father knew how peasants suffered, through the whole history, from poverty and ignorance. A great idealist, he wanted to make a difference! And now, each time I find out I've been cheated by someone, instead of being angry, I remember my father, with a smile, thinking; I am glad to be living my father's philosophy. It is a good one.

Being the only family with the telephone in our street, naturally, we had neighbors come to use it whenever something significant and out of ordinary was taking place: if a pipe burst and a plumber was needed urgently, or if a pregnant neighbor went into labor suddenly. Neighbors loved to stay and chat with Mom long after the telephone conversation was completed. However, when the War broke out, everything changed. Father lost his office, and the telephone was canceled as a luxury. Nobody was in the mood for chatting. The children did not play in the streets anymore. It was not safe.

There was plenty of room for my brother and me to play in our yard. Certain spots there especially intrigued my imagination. In one corner, close to the big, wooden gate, it was always dark and shadowy. The plants did not grow well there for the lack of sunshine. Among stones and bricks, I usually buried my first teeth that kept falling out. My grandma had told me, half-jokingly, that the new teeth would grow strong and healthy if the fallen ones were buried under a rock. I took it seriously and buried them in that corner. Nobody knew about it, I believed. That is where my brother and I built our fortresses and castles. My brother, three years older, showed more talent for architecture. His creations not only looked better but outlived mine.

The woodshed was another spot of interest. I don't know why I found it so fascinating. It was spacious and orderly, with neatly arranged wood and coal for heating. At that time, in every room we had large ceramic, glazed faience stoves that matched in color and design the rest of the room: the color of the drapes, walls and upholstery. In Dad's office, though, there was an iron furnace, pink in color, with silver ornaments, and -- for some reason -- I had developed special attraction to it. It was beautiful, and I have always been sensitive to beauty around me. The kitchen had a large wood-burning stove on which Mama cooked. It was not only efficient, but also pretty as the antique objects tend to be. After the War, it got replaced with another, modern stove. That is where Mom spent many hours cooking her delicious meals for us. I still can remember her red face during the hot summer days. Only now I understand what a sacrifice it was to suffer that doubled heat for us. She never mentioned it, we took it for granted.

There was a wood supply in the shed for at least two years, cut and neatly stored. First were small sticks to start the fire, then larger pieces for the kitchen stove, then logs for the ceramic furnaces. During the War time the wood was scarce like everything else, so -- apart from the necessary cooking -- only the living room was heated. We slept in cold rooms. Mom said it was healthier.

A big chopping block stood in the shed, and it had dark blood stains on it. It is where Mom chopped the heads off chickens. In those times they were not sold frozen like now. We never saw her do that and could hardly imagine our soft and tender Mom that loved everything alive do something as cruel as that. She had told us, off-handedly, once, how -- when she got married -- she could not bring herself to do it. Dad would do it for her, and often some of his clients volunteered. They were farmers, used to that, they would say, smiling, and Mom was too young and beautiful for that kind of work. She was twenty-one when she was married, the only daughter of her aging parents, preceded by three brothers (one of whom had died young). In her parents' home, she had been treated with special love and care, which included a Nazarene discipline, simplicity and hard work.

Mom had been trained to be a perfect wife and mother. When my brother and I were born, she wanted us to have fresh, good food, so she started slaughtering chicken herself. She had a strong motivation then, she said, so it was not that hard, after all. Now, thinking of it, I must smile at how little we understood what she was really saying.

As a child, I used to sit on that chopping block in the woodshed and cry bitterly whenever I felt lonely or hurt. The shed was my refuge in the times of crises. I would go there and whisper to myself, "Nobody loves me, no-o-o-body loves me," dragging it so sadly that, after a while, I started believing in it myself. The bloodstains on the chopping block reminded me of death, and I thought how I was going to kill myself there, since nobody loved me anyway. When "they" found me there, they would understand how much they really missed me, but it would be too late. Those thoughts would come whenever I thought "they" hurt me with what I saw as a smaller piece of cake or a harder chore. I can still remember that, but now I can also remember and understand that the love with which both my brother and I were abundantly enveloped, warmed and nourished, was of unusual quality. It has never been matched in any way after we lost our mother. Soon, we found out that not all children had that luxurious gift either. To this day, that love is still nourishing and protecting us, long after our mother is gone.

There was another spot in our yard that I remember with fondness.

It was a water pump. Mom had told us many times how important water was for the life of living creatures. She also told us, repeatedly, that water is not to be spared if we wanted to be healthy. She always washed fruits and vegetables thoroughly, she always used brilliantly clean white towels in the kitchen and the bathroom. We had two pumps in our yard. One was for the cistern containing the rainwater used for washing, and the other, larger, for the water we used for cooking. Our city did not have running water yet, and to get the water for drinking we had to go about five houses further to the corner of our street. As the youngest member of the family, I was the water carrier. It filled me with pride. After the War, among other things, the city of Novi Sad got the running water. Mom kept both pumps, anyway, especially praising the effect of the soft rainwater on our skin, hair, and the clothes.

I do not know whether it is Mama's influence, but I have always loved water. I played with it, splashing myself lavishly during the hot, summer days. In winter, water would often freeze, although the pump was "dressed" in a heavy straw "coat."

Mama cooked and cleaned and washed by herself. In "better times," however, a certain "wash woman" used to come to do the "big washing." Next to the woodshed, we had a washroom with a furnace and a large copper caldron. Mom always liked her laundry to be boiled, to kill the germs, she would say. Also, her favorite color was white. Everything had to be white: the bedding, our underwear, tablecloths, towels, our clothing, too. She strongly believed that women wearing dark colors were actually lazy, avoiding to wash their clothes often enough.

A day before the "big washing," Mom would collect all the laundry, doilies, drapes, and everything. Early in the morning she would start the fire under the big kettle, homemade soap shredded, melting in the boiling water. The smell of soap lingered around the house, and it unmistakably meant "the big washing." If we had a woman come and help with the washing, Mom cooked a better meal. She always said that the hard-working people needed -- and deserved -- a good, nutritious meal.

That day I would pump and pump water endlessly. It was needed for soaking, washing, rinsing. Mom always repeated that one could not have a hygienic (her favorite word) life, if one was stingy with water. I think I was successfully brain-washed in the spirit, because, much later in life, I still could not order lettuce in a restaurant, doubting that it had been washed properly.

For me, the washdays were a great fun, not only for the soap odor and the feel of complete freshness, but the yard crisscrossed with clotheslines heavily sagging under the clean smelling sheets, tablecloths, and linen. I loved to play a solitary hide-and-seek under them, imagining intricate, exciting adventures taking place in that strangely fragrantly wet maze. Mama's nightgowns and aprons stirred my imagination more than the windmills did Don Quixote's. They were so pretty and feminine otherwise, the embodiment of my mother, sad and dead without her. Her aprons looked cheerful, though, their ruffles dancing in the breeze.

The night after the big washing, we would all fall asleep tired and happy, lulled by the fresh smell of the completely changed and thoroughly cleaned home. Mom always talked about the great feeling of "total cleanness," and later in life, with her already gone, I knew exactly what she meant with that and many other sayings of hers. It felt like re-tracing her inner life, naturally walking in her shoes.

The wash-woman would usually stay till dark. Then, Mother would give her a good dinner and also pack food and clothing for her to take home. I remember the wash-woman's hands while she ate her meals. They were white, washed out, soft and wrinkled. Often they broke and bled. One of the women told us how it made it difficult and painful to wash every day if the hands were constantly breaking. She told us how she had found an inexpensive, simple way to cure them. In the evening, after finishing the washing for the day, she would rinse them again in her own urine. It would heal them and she could wash again the next day. I was shocked. The mixture of sickening nausea and compassion for the woman made it a strong experience that I have never forgotten. The woman did not complain of hard life, did not feel sorry for herself, just felt grateful and relieved for finding a simple, inexpensive cure.

Those colorless, puffy, wrinkled wash-woman's hands reminded me of the other, reverse side of the ginger bread cookies sold at the country fairs. I had been told those pretty dough-hearts, dolls, or horsemen were not to be eaten, just for ornament. And, really, one side was ornate and colorful, the other colorless and wrinkled. Secretly, I tasted the brilliant colors off the surface. Yuck! ... bitter and unpleasant... the colorless part bland and tasteless. Both - disappointing. Is that how things are in life?



The time of the World War II was the time a child should have never had to live in, yet with all the atrocities of War (that war, any war), the children survived and even had beautiful time because of the love by which they were surrounded, enveloped, nourished, and protected.

That goes beyond my mother's courage and love and includes many other adults whose awareness and love protected us (as much as possible) from the evils and cruelties of life and war. In my childhood, at the time, all adults were called "uncles," "aunts," "grandpas" and "grandmas," even if we hardly knew them. It made it much warmer and safer, and rightfully so.

I remember an old woman, small and frail, her back bent with age. Her name was Angelina and everybody called her Baka(Granny) Angelina. She had warm, sparkling blue eyes and a smile on her wrinkled face each time she saw us. She would engage in some small conversation while taking us to her home, opening a big canister, and giving us a cube of sugar. Baka Angelina's smile and that cube of sugar in the middle of the World War II made the War so much smaller and less memorable than her gesture. Fifty five years later, there is a war in Yugoslavia again, a civil war. Children still call adults "uncles," "aunts," "grandpas" and "grandmas," even though they are not related or may not even know each other. On the public transportation I saw adults get up and offer their seat to the parents with little kids, even to the little kids themselves. The old folks would take anybody's child and keep in their lap during the ride. The message is, "Although we are a nation without future (due to the War and politics), this is our only future, our children. They must survive to live in better times." Only love can change the world and heal the wounds of war. Many children, like myself, have survived the WW II and had a good, fulfilling life afterwards, if there had been enough love to counterbalance the horrors and the hardship. There is no doubt that there are angels and I have met some of them in my life. We all have.

During the WW II, at the corner of our small Loncharska street in my native town of Novi Sad, there was a grocery store. It belonged to "Chika Rogulash" (Uncle Rogulash) and his lovely wife. That little shop was one of the most exciting places in my childhood. "Uncle" Rogulash was another adult loved for his limitless goodness. Of course, he was nobody's uncle, but -- at the same time -- he was so much more. The kindness he had spread to the whole neighboring community, especially children, will never be measured, especially as his life was unnaturally severed much before his time.

Uncle Rogulash and his wife lived in a simple house with numerous tenants. They had their small grocery store in one crowded room. The store, nevertheless, served the whole neighborhood and was one of the most fascinated places to capture a child's fancy. For a child of my age (with an imagination always ready to be flared), all the grocery stores had an unexplainable magic around them. I will never know exactly why, but the immense variety of the items stored in them and the unusual concoction of the resulting odor have something to do with it. Those old fashioned grocery stores carried practically anything a human being may have needed or wanted, which is much more than the name promised. I felt that Uncle Rogulash's store offered the abundance of exciting things worth years of my exploration. Much of that was stored in big, open sacks: sugar came either in cubes, crystal, or in powder form; there was also salt, flour, rice, as well as all kinds of herbs and spices that added to the aroma of the exotic. How Uncle Rogulash knew what he actually had in there and where to look for it, I never could figure out.

The store was neatly arranged, though crowded and packed with unrelated items such as calico cloth, velvet ribbons, lace trimmings and threads of all kinds and colors. There were all kinds and sizes of nails, screws, bolts and tools -- from tiny to huge -- hammers, wrenches and keys, a rich array of plates, dishes, pots and pans. All of this was more than a child's imagination could peacefully take.

The store smelled so strangely, yet so friendly, invitingly and, somehow, faintly familiar, like in a dream. Even the word "grocery, grocery, grocery" had something magic, promising and not quite revealing in it. Of course I was eager to go there, with my mom and by myself. I have not even started telling you why I really, I mean really, and absolutely, had to go there. One reason, of course, was that -- after I bought what Mama had wanted -- I could keep the change. But there was another reason too.

Uncle Rogulash had a strange looking "foreign machine" filled with the most desirable objects that a child could fancy. He called it an "automate." Since I did not know what it meant, I was fascinated by it, free to imagine anything. That machine would swallow my coin and after long gurgling, shaking, and decision-making (on the part of the machine) and sweaty, palpitating anticipation (on mine), it would spit out a charming little ring, a pair of precious "golden" earrings, or a bright colored marble, a little car, or something similar.

What will it choose to give me? My heart raced with excitement and apprehension, because there was no telling. Each time, the old machine would shake and cough, gurgle and spit, just like any other old folk. This one, however, gave you a scary feeling of gambling with all you had on one side and all you wished for on the other. And that is what real gambling is all about.

Sometimes I would get a marble. Then I was truly sad. I took this gambling quite cosmically. What did I do wrong, lately, to deserve this? Of course, yes, I did fight with my brother over his peace of cake, but it was bigger than mine. When we fought, I made sure he was not clearly a winner. I scratched him so ferociously that he usually quit.

Eternal cosmic questions of human condition always interested me, of course, but there was this machine in Uncle Rogulash's store that kept my attention. I was eager to go there and, therefore, I was such a good, always-ready, Mama's helper. There was always hope, always a chance to get exactly what I wanted, not any of those useless boys' gifts. If we are watched from the above, as Mom says, and our thoughts are known, too, why do I get wrong things? Life is either altogether unfair, or I must have done something wrong. I had poured my milk into the sink when Mom turned her back to me, the other day, in the kitchen, but I hate milk. It always gets this slimy crust of cream on the top, and I hate when it slithers down my throat.

Whenever I got those boys' gifts from the machine, I could give them to my brother, of course, and I eventually had to do so, but I had given my coin for it and I needed a ring!!! I resented the unfairness in life and its distribution throughout the world since an early age. At that point, I had not reached the stage of altruism yet, where giving was expected to make me happier than receiving.

After all, what I had received was my fortune, not my brother's. One cannot trade or give up one's fortune, can one? With all of these complex issues, there was one more chance involved there, too. When Uncle Rogulash was not busy with other customers in the store, and if the Providence had been in bad mood on that particular day, insensitive to my needs, that is, so that I got another stupid marble or a car, Uncle Rogulash would (like a Deus ex Machina) open the machine and take out just what I wanted. The first time he did it, I was flabbergasted. I did not know one could do that. Even later, when repeated, it felt strange. Not quite right. As if cheating on one's destiny, and, yet, there was only one thing I really wanted and had use for: a ring! It seemed, with a Providence, you never knew. With Uncle Rogulash, it was much simpler. He cared, and gave me exactly what I wanted. The Providence either did not always care, or was busy somewhere else. That was annoying at times, but also exciting.

There was a reason why I wanted only one thing. Apart from the golden rings (with a choice of a ruby or a sapphire in them), there were already mentioned earrings. They were pretty: gold with three little "precious" gems: red or blue. But, they were designed for pierced ears, and my ears were not pierced. That was rather unusual, because almost all girls around me had pierced ears. If not in the city where we lived, but definitely so in the country where my grandparents lived. That was the thing to do at child's birth. And the tradition was for the grandparents to buy those first earrings: with three rubies for a brunette, or the sapphires for a blonde, just like those in Uncle Rogulash's machine. Later in life, with luck (or some kind of skill) the girl may hope to get genuine diamond earrings.

My grandma wanted for me to have pierced ears, but my mother didn't let that happen. She didn't want her baby painfully pierced for such a barbaric reason. Her ears were not pierced either. (People of the Nazarene faith did not foster vanity). At that point I did not have a say in the matter, and so, years later, there was only one gift in Uncle Rogulash's machine that I was looking for -- a ring! Through the years my grandma sometimes commented, on the side, about the "new generation of mothers" and "new, city customs," that ignored good, old traditions of ear-piercing at birth.

Uncle Rogulash was a good man and a grateful neighbor, for ever in debt to my mother for teaching his young wife to make his favorite poppy-seed strudel. He solved our family across-the-generations problem by simply giving me what I wished.

But, that too stopped with the War. Rogulash family was one among the first to disappear in the bloody "razzia," during the savagely cold, snowy winter of 1941. Brutally expelled from their beds in the dawn of a frosty morning, hardly dressed at all, they were led -- with many others -- to the bank of the Danube, where they were shot and thrown into the wholes cut in the ice of the solid frozen river. Many people, too old, too young, or too weak to walk, were shot on the way and left in the snow.

"Razzia" lasted a week or less. People had been ordered, in advance, to stay in their homes with the drapes down. When, after a week, they were allowed to come out, there were almost all Jews and many, many Serbs missing from their homes, their property "confiscated". Some blood stains and human brains were still left in the snow, in spite of the careful but hurried cleaning that took place before the "razzia" ended.

That action had probably been taken to instill fear and subordination in people. Soon, it was officially acknowledged as a political mistake. The Hungarian government saw Vojvodina and some other parts of Yugoslavia as "historically" Hungarian, since they were part of the Austro-Hungarian monarchy earlier, joined into newly formed Yugoslavia after the World War One. "Razzia" was explained as the "cleansing of the country from the politically inimical element." The truth stays: it was an inexplicably bloody and unnecessary massacre of the peaceful, helpless citizens, and it left them in fear and terror. Atrocities like these were a common place during the occupation in the World War II in other parts of Europe as well.

I was too young to understand any political implications, and Mama bravely tried to conceal the horrible truth from us. While the sounds of the soldiers' boots were heard approaching on the frozen ground that infamous morning, Mom told us to crawl under the bed and stay there hidden, just like when we play hide-and-seek. We were not to -- by any means -- go to the door with her, if we hear the bell. We did not ask too many questions, but I, the curious one, had to peek through the blinds. What I saw then, did not resemble any hide-and-seek play.

The following spring, when the Danube thawed, the masses of decomposed human bodies slowly floated towards the Black Sea, some of them caught in the bushes and twigs along the riverbanks. Those swollen, dehumanized carcasses, white as the wash-woman's hands, stayed in my childhood memories as the images of War, together with the bloody snow and my dad's sad eyes on a smiling face behind the barbed wire.

When we were sick with usual childhood ailments, Mama would use all the natural home remedies known in our culture's rich tradition from chicken noodle soup to chamomile tea to home made plum brandy instead of the rubbing alcohol. We would stay in bed, and she still had to get the groceries, cook our meals, wash and clean. To keep us entertained while in bed, she would give us books and we practically learned to read by ourselves, much before we ever went to school. There were some miniature objects in her vitrine that I had the right to play with only when I was sick in bed. One of them represented a little girl of my age sitting on a large potty. A golden coin was coming out of her little bottom where something else would commonly be expected. The figurine was made of white porcelain and was really cute. I have always identified with that figurine, for obvious reasons. I still have it in my vitrine now, but the golden coin is missing. I vaguely remember being the one who had thought the coin was "real" and broke it off.

Another valuable object that my mother cherished and carefully cleaned during her dusting rituals was a lovely rose made of fine German china. I have it in my vitrine now, the gentle pink of the petals reminding me of my mother's delicate skin. My mother. The woman I have loved most in my life, the woman who gave me life, the woman whose life I almost took. I do not mean at childbirth, although it must have been terrible. Heavy with me, she had fallen on the ice at the door of her in-laws' home and broke her leg. For ten days, as a part of her body, I shared the pain with my mother, then was born a week prematurely. My mother had no milk for me as she had had for my brother, three years before. Since then, things did not come easily to me in life, but I have enjoyed them more.

Only things we love can kill us, claimed John Galsworthy in The Forsythe Saga. And I believe it. I would say, tragically, it is also true that we kill what we love. Usually, through ignorance. At least that is how I almost killed my mother. Had her killed, rather. Definitely added to her hardship during the War. Here is how it happened.

At the corner of our street, across from the Uncle Rogulash's building, there was a house with several tenants. The apartment facing the street belonged to a fat, middle aged Hungarian woman. I did not know, at the time, that she was Hungarian, because we never labeled people by their nationality, before the War. In this case, however, it has been crucial. That woman spent her time sitting at the window, framed in it, her fleshy, doughy breasts displayed on the window sill, filling the whole space. I could see her there whenever I left home, and she was still there when I returned. For a child of my age, that was nothing to think about.

One day she stopped me to talk to me. I felt flattered. Among other things, she asked me about my parents and what they thought about "everything." "Everything" meant Occupation, of course. That much I knew. But all those new, long and sophisticated words had no meaning for me. I had just started the first grade when we were taught: "The head of our country, Yugoslavia, is King Peter." Then I got pneumonia, chicken pox, measles and some other children diseases, so I never finished the first grade. Since I could read and write well, and I knew my math, they enrolled me in the second grade the next fall. The first thing they taught us was: "The head of our country, Hungary, is Horthy Miklos." I hardly noticed the difference. It came later. I was mostly absorbed in studying our new teacher: she wore black silk dress, black high-heeled, laced boots, and never smiled. Her favorite pedagogical tool was a bamboo cane, and she used it often. All the students had to sit with their arms crossed behind their back and talked only when asked. If they forgot that, the bamboo cane was used on the hands for the girls, on the bottom for the boys.

The change from King Peter II to Horthy Miklos meant the War, the Occupation, concentration camps, regular bombing, rationed food, and razzia. We soon learned, too, that it also meant staying inconspicuous, not speaking Serbian in public, in order to survive.

I was too young to comprehend it all. Too naive to recognize the Wolf that looked more like Grandma. I thought grandmas were warm and loving like my Grandma, like Baka Angelina. Being a typical Red Riding Hood, I made a mistake.

To show off, I took the time to explain to the neighbor that Dad was not at home with us, which was bad, but it was not going to last long. "It won't last long," had been the favorite saying of the people around me. That is what I heard when the adults talked about the War, the Occupation, the hardship. The magic formula for the oppressed. If your life consisted of fear and hope, the latter kept you going. The woman asked me what I meant. "Well, the Americans will liberate us, of course," I explained. "And the partisans," I added, feeling smart and important.

The word "partisan" was another sophisticated word used by adults, only in whispers, meaning the underground liberation movement (as the history books called it later) or the communist bandits (as the occupational forces called them at the time). Actually, most of the time partisans were local people, ordinary people, who had to flee their homes in order to survive. They had no other shelter but the mountains and forests in which to hide, summer or winter alike. They would sometimes try to visit their homes during the night, would be caught, tortured to betray the others and, eventually, killed. In other cases, they would just visit homes of their relatives, friends, and acquaintances (at a great risk for all involved), in order to hear about their loved ones, maybe get some food, medication, or clean clothing. Most of the time that was not possible either. Some of my father's pre-war clients and acquaintances from the villages in the area were "partisans". They were farmers, often not educated nor interested in politics. They did not necessarily know what communism meant. Those who survived, learned later. During the war they would come in the dark, eat, sometimes stay overnight, sleep lightly, fully dressed, then quietly disappear. They must have loved children, because they would hold me on their knees, tell silly jokes to make me laugh, while their eyes stayed sad like in a hunted animal. Often, they would comment how good it was that our home had two exits to two different streets.

When I mentioned "partisans" to our neighbor, I still was not sure what I meant, I just wanted her to know I was not a little kid, but an adult who knew everything. Soon, I forgot the conversation, since I never thought it was of any importance.

After a while, Mom received an official, registered letter from the Court in Hungary, called "Curia." She was charged with conspiracy against the state, collaboration with partisans, and the adverse political activity. This was a very serious charge. People were disappearing overnight, killed for much less than that. Mother thought and thought, worried endlessly, and could not understand the accusations. She has not been interested in politics ever in her life. Then, she asked my brother and me if we had talked to anyone about such matters. We denied readily. She did not tell us any details, trying to spare us, as always, so we did not quite understand it. Silently, she was hastily making arrangements to go to the city of Szegedin in Hungary. She borrowed a decent-looking suitcase, took her best clothes and had our father's colleague, an attorney, accompany her. He spoke Hungarian fluently and was married to a lady of German origin. During the War, that put him in better standing. His wife was a washed-out, skinny blonde with a nasty temper, quite unpopular. His friends were joking that he needed a war to finally get some use out of her.

Now, he was worried about the charges and told Mom he did not expect anything good. It sounded like a common practice: a false accusation of a political nature, the culprits ending in jail, the property confiscated and looted, the informers, like stray dogs, given small bones to keep quiet. He was hoping, against all odds, that the trial would show the accusations as malicious, false, and with an ulterior motive; our Mother as a peaceful citizen, socially not in the same category with the informant, minding her own business and her family, and without any political involvement. He insisted that Mom dressed elegantly with her beautiful blonde hair styled in the latest fashion, nails manicured, to project an image of a young, attractive, attorney's wife with no care in the world but her family and her looks. The informant, a fat, sloppy big-mouth woman with a shady source of income and no job, he hoped, would do herself in without anybody's help.

Always thinking about her children first, I am sure Mom listened carefully and put all her abilities together. She must have prayed earnestly. Her love and faith, and the fact that she had not done anything illegal, must have given her strength. She felt innocently accused, especially as she did not know where it all started. And so, she was packing to go, and -- unusually quiet -- I was following her around like a shadow.

The morning she left we were still in bed. It was dark and very early. When she leaned over my little bed to kiss me, my heart stopped. I was speechless. There was nothing to say. Dark, heavy, unclear but ever-present guilt enveloped me. Then, she was gone and our home grew strangely and empty without her. I prayed. I prayed hard with all my power, sincerely and earnestly, promising God to be good for the rest of my life. Just bring Mom back, God, please. Just bring Mom back.

The days that followed, oblique and shapeless, were spent in waiting and worrying.

Then, all of a sudden, she was back. We will never quite understand our luck. A miracle it was, a miracle! She was at home again! Acquitted of all political charges, since there was no evidence of any kind. Some accusations were actually turned to her favor: the fact that she was often heard happily singing Serbian songs. The judges saw it as her contentment with life and the overall situation, as opposed to the unreasonable malice of the neighbor. Mom explained that she sang all the songs she knew, some of them even Hungarian, but in her mother tongue, the only language she practiced. Her goal, of a mother, had been to raise her children as healthy and happy. The judges actually paid her compliments for that. She had to pay all the court expenses, though, and was not aloud to travel without notifying the police. She also had to report to the local police weekly. But, she was alive and free! Our life went back to normal again.

Pretty soon, in the blissful happiness of her return, I forgot what I had done and never told her the truth. The memory of my guilt was securely locked in the dark, inaccessible cell of my mind, together with the swollen corpses afloat the Danube River and my father's sad eyes behind the barbed wire. When Mama died and I started reliving our times together, many details sprang to life. The memory of my guilt returned, this time much clearer.

Now, like Coleridge's Ancient Mariner, I feel obliged to tell you the truth: for others to learn, for me to earn forgiveness.