Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:15:46
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Milovan Glišić  (Pročitano 26018 puta)
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Nastao je časni post. Zima već prevalila. Ne duva više oštra ustoka ni hladni sever. Sad se beli vetar[1] igra golim granama visokih bukava - pošav od Župe, pa sve do Željina, Nerađe i Kopaonika. Sneg svud gotovo okopneo. Samo, onaj na Suhome rudištu ne haje za beli vetar: on će se rasplinuti tek posle - kad pripeku junske vrućine.

Na sve strane razmileli se vredni ratari. Oru njive, popevajući i nadajući se dobroj godini.

Tek u podne stiže Miona iz čaršije. Išla je tamo zorom da obiđe Senadina.

Ona je održala svoju reč. Ognjan je o Petrovudne dovršio četvrti razred, a Senadin je odmah po Preobraženju pošao u prvi.

Taman Miona ozdo uz voćnjak, a Dušanka ispade iz kuće. Stutoljila nešto u lepu šarenu torbičicu, pa sve nekud žuri.

- Kud ćeš ti, Dušanka?

- Enede! Zar i ti dođe!... - odgovori Dušanka gotovo kao i zbunjena. - Baš dobro, da ne ostane kuća sama... Eto, ja pošla tamo do brala...

- E? A gde je on?

- Na njivi tamo iza laza... Reče da mu odnesem ručak.

- A zar neće doći kući da ruča?

- Neće.

- A što?

- Otišao je s volovima i ralom...

- E! - čisto uskliknu Miona. - Pa što mi odmah ne kažeš, vesela bila? Daj meni tu torbicu! Ja ću mu odneti...

- Neka, nano, ti si umorna... Odneću mu ja... Pa, onda...

- Šta, čedo?

- Rekao mi brale da ti ne kažem odmah. "Hoću", veli, "da obradujem nanu..."

- O, bog mi ga obradovao!... Nisam ja, dete, umorna! Ta nisam ni osetila kad sam došla... Eh, baš ti ne valja posao - što mi odmah ne kaza! Vidiš ti njega!... Daj mi tu torbicu! Podne je eto prevalilo!... A je li otišao odavno?...

- Pa i nije. Tek ako je sad stigao na njivu... Miona brzo uze torbicu od Dušanke, zagleda šta je spremljeno, pa ode žurno.

Dušanka osta pred kućom - gledeći čisto začuđeno za svojom majkom.

                                                ***

Njiva iza laza nema više od dana oranja. Zemlja potakša; kad je dobra godina, rodi dve-tri krstine jarice.

Ognjan taman obrazdio prvu brazdu, pa hoće da ovrati... kad eto ti mu majke.

- Nuto moga matorca kako mi radi!...- kliknu Miona radosno, pritrčavši, pa uze grliti i ljubiti Ognjana.

Ognjan se malo iznenadi.

- Pa srećan ti rad, domaćine moj! - nastavi Miona. - Gle, gle! Kako je to krasna brazdica, pa kako je duboka!... O, mene lude! Govorim koješta, a ti si umoran, rabotniče moj!... Dela, evo... evo, seja ti spremila i ručak...

Tu Miona brzo povadi iz torbice što je spremljeno. Prostre torbicu, pa razredi po njoj: malo soli, luka, nekoliko pečenih krompira, tanku pogačicu, zastrug mežganika, pa i čuturicu, govoreći:

- E, gle ti Dušanke! Spremila ti i čuturicu vina. Matorka moja! Zna ona šta valja umornu čoveku... Ustavi ralo, sine! Dosta si mi radio!

I suze joj grunuše.

- Šta ti je, nano? - reče Ognjan sednuvši. - Ti plačeš?

- Ništa, sine, ništa! Eto smejem se!... Dela uzmi - gladan si, znam... Bogami, i ja se zabavih malo dole u čaršiji... Da znaš kako učitelj hvali Senadina!...

- Sedi i ti, nano, da ručamo zajedno - reče Ognjan lomeći i njoj parče pogačice.

- Neka, sine! Ručaću ja kod kuće... Dušanka me čeka - odgovori Miona stojeći i kao dvoreći sina. - Ti misliš i ja sam umorna. Nisam, Ognjane! Mogu ja vazdan stojati, sinko!... Ama uzmi! Neka, stići ćeš. Ne moraš ti sve danas uzorati...

E, gle ti njega! Baš ore kao matorac! Kaže meni Dušanka... A ja mislim - šali se, vrag jedan!...

I opet joj suze udariše. Ona ih briše rukavom i smeje se.

Ognjan se čisto zbunio. Neki plamen udario mu u lice. Zausti da rekne nešto, pa baš ne ume.

Miona ga opet nudi.

Poče da ćereta s njime kao dete... sve stojeći. Reče kako će očuvati šenicu s te njive - samo za blage dane. Mesiće od nje česnicu, kolač za krsno ime. Najlepše je brašno od staroga žita.

- Samo ako dobro rodi - reče Ognjan. - Znaš i sama, nano, da nam je ova njiva ponajtakša... Žito se gotovo svakad izglavniča...

- O, rodiće, sine!... Mora roditi! Ta ovake zemlje nema ni u Moravi! Ovde nikad nije bilo ni glavnice ni ljulja... Videćeš ti kako će tu biti dobra pšenica!...

Ognjan poruča, pa se diže te prihvati opet ralo i ošinu volove...

Miona stoji i gledi sina kako kao petlić opskakuje, tegleći za ručicu i navijajući ralom čas na jednu čas na drugu stranu. Rad je težak, a detinja ruka još nejačka.

Nekoliko puta Miona htede da pritrči i da mu pomogne... ali nešto ne smede. Ni sama ne zna zašto!

Pribra torbicu, pa pođe polako kući.

Osvrtala se nebrojeno puta i gledala Ognjana. Videla je - kad je uzorao čak i treću brazdu!...

Obuze je neka čudna radost. I plače joj se - i smeje joj se. Ne zna ni sama zašto... Malo, pa tek prozbori onako sama: "Ta red je jednom da i mene bog obraduje!... I zar ja nisam srećna? Ko to kaže!... Te kako sam srećna! More, imam ja sina! Imam domaćina, hej... Neće meni više poslovati tuđe ruke... Aja!... Nema niko ovakvog detića. Eno ga ore!... Ne može bolje ni Jelenko!... Momak je to!... Još godinu-dve, pa ću ga i oženiti - ako bog da! O, ta i moja će kuća propevati!..."

Dušanka ne pamti da je ikad videla majku veseliju nego tad - kad se vratila s njive iza laza...

Došla je kući pevušeći neku veselu pesmicu.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
                                                 Sigurna većina

                                                 (San jednog ministra)

Sednica ministarska trajala je do neko doba noći. Na dnevnom redu bila su pitanja o "prethodnim merama" koje bi mogle osigurati vladi izvesnu većinu na novim izborima.

Kad je gospodin ministar došao u svoj stan, pa ušao u svoju spavaću sobu i kresnuo žižicu te zapalio sveću, video je da mu sahat pokazuje 111/2.

- Gle, koje je već doba! - reče on svlačeći se polagano. - Blizu ponoć!... I zenuvši jedanput, nastavi govoriti poluglasno sam sebi: - Najviše se brinem za te proklete izbore! Istina, postarali smo se da ponameštamo svoje ljude po narodu, ali to je sve još malo! Vlada ne može dotle biti osigurana dok vlast ne uzme u svoje ruke sve profesije u zemlji... - Tu gospodin ministar duhnu na sveću te je ugasi, pa ovako već: svučen sede na krevet, zevnu žestoko i nastavi:

- Škole nam u tom već odavno idu naruku; sve od reda liferuje činovnike - ljude zavisne od vlade... Aaa! - I gospodina ministra poče osvajati dremež. Opet zevnu i leže, pa kroz san izgovori isprekidano i bez veze: - Aaa!.. U državi mora biti... sve činovnik... sva zanimanja uvrstiti u državnu službu... sva... sva...

I gospodin ministar, umoran od velikog i teškog posla, zaspa kao zaklan...

Najedanmah - du, du, du! na vratima; lupa neko goropadno.

Gospodin ministar đipi s kreveta, protrlja malo oči, pa viknu:

- Ko je?

- Ja sam.

- Ko si ti?

- Žandar.

Gospodin ministar brzo otvori vrata. Žandar uđe, stade po vojnički i salutova.

- Šta je?

- Zovu vas u sednicu.

- Zar opet? Ta nema ni po sahata kako smo izišli!... A znaš li zašto je sazvana sednica?

- Ne znam. Poslaše me da vas zovnem. Svi su tamo. Čekaju vas.

- Dobro... Idi!

Žandarm opet salutova, okrete se vojnički i ode.

Ministar se brže-bolje obuče, pa ode u ministarstvo.

Svi ministri, njegove kolege, behu već za velikim stolom s predsednikom ministarstva na čelu.

- Šta je opet sad? - upita gospodin ministar začuđeno. - Što ste se iskupili u ponoć?

- Pa da naredimo izbore - odgovori mu predsednik ministarstva.

- Za kad?

- Za sutra... Krajnje je već vreme.

- Kakve izbore, bog s vama! Zar ne vidite da još nismo ni upola gotovi s prethodnim merama?!

- Eh, nismo da!

- A otkud jesmo! Nismo još namestili po unutrašnjosti ni četvrtinu svojih ljudi, a kamoli šta drugo.

- O, da si ti živ i zdrav - reče mu jedan od kolega - to je već sve davno završeno!... Ako ne veruješ, evo ti zvaničnih novina pa se uveri!

I gospodin ministar uze od svoga kolege zvanične novine (jedan kolosalan broj štampan sitnim slovima na dve stotine punih tabaka!), metnu novine preda se na sto i pogleda u "službeni deo". Odmah na čelu toga dela beše naštampan ovakav ukaz:

"Na predlog našeg ministra tih i tih poslova postavljamo:

Ivka Ivkovića, privremenog popa IX klase parohije divljačke, za privremenog kelnera iste klase u gostionici kod "Tri Keca" u Šapcu;

Lazu Lazića, galanterista IV klase u esnafu beogradskom, za izvanrednog šlosera III klase u esnafu niškom;

Kostu Kostića, stolara II klase u esnafu valjevskom, za mutavdžiju iste klase u esnafu vranjskom; svu trojicu po potrebi službe.

Jašu Jašića, šnajdera I klase u esnafu čačanskom, za izvanrednog pudara iste klase u negotinskim vinogradima, a da vrši dužnost papudžije II klase u esnafu jagodinskom;

Mišu Mišića, seljaka II klase sela Parcana, za seljaka I klase sela Višnjice;

Jocu Jocića, izvanrednog seljaka III klase sela Stublina, za seljaka II klase sela Ropočeva, a da vrši dužnost seljaka iste klase u Velikoj Ivanči i da zbira letinu s imanja istoga;

Niku Nikića, šustera V klase u esnafu beogradskom, za izvanrednog kočijaša III klase za varoš Smederevo, i da vrši dužnost amalina iste klase, a varoš Niš i da prima zaradu iz zarade istoga;

Miću Mićića, berberina IV klase u esnafu požarevačkom, za izvanrednog bozadžiju III klase” u esnafu beogradskom, a da vrši dužnosti seljaka II klase sela Mirijeva i da zbira letinu s imanja istoga..."

I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

U prvi mah ogledaše se na ministrovom licu čuđenje i nedoumica, pa zatim - prijatno iznenađenje, pa sve veća i veća radost. Na jedan mah sav ustrepta od miline, poče žurno i grozničavo prevrtati listove... Ukaz se otegao s kraja do na kraj na svih dve stotine tabaka! Gospodinu ministru udariše suze od radosti. Stade skakati po sali - i s noge na nogu, i u kovitlac, i u propac. Zapljeska radosno rukama i stade uzvikivati: - Ura, ura! Sva zanimanja u rukama vlasti! Divno! Ura! A ko bi se nadao! Odmah da naredimo izbore! Izbore!... izbore!... Ura! Sigurna većina! Sigurna većina! Većina! većina! veći...

Na jedan mah: bup! Trže se... Pogleda oko sebe, a on na patosu pored kreveta u svojoj spavaćoj sobi! Brzo ustade, popipa se po leđima i onako bunovan progunđa: - Uh, ala sam žestoko ljosnuo!

I leže opet u krevet da spava.

« Poslednja izmena: 21. Dec 2006, 04:21:59 od bojana888 »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
                                                        Glava šećera

Tek se sunce smirilo, a Radan Radanović iz Krnića izmiče s praznim kolima iz Š. Počesto ošine volove - hita kući, daleko mu je... Dok eto ti trči za njim jedan omalen gospodin u šubari pa viče: "Stani, brale! Hej, brale, stani!" i maše na nj rukom da stane. Okrete se Radan i ustavi volove. Priđe mu gospodin omalen, buljavih očiju, s postriženom bradom i kratkim čibučićem u zubima, pa ga upita kriveći usta na jednu stranu:

- A šta ti je to, brale?

- Koje?

- Ovo ovde - reče gospodin i pruži prst na veliki svrdo jarmenjak, što beše zadeven u jastuk prednji.

- Pa eto vidiš šta je... svrdo - odgovori Radan nerad da divani kad mu se hita.

- A bogati, brale, šta radiš s tim? - upita gospodin.

- Vrtim glavčine, jarmove, jastuke i još koješta - reče Radan mereći gospodina od pete do perčina.

- Valjda kad hoćete da rastresete vunu, onda bušite tim jastuke pa povadite? - reče gospodin misleći o jastucima što se pod glavu meću.

- Ta nije to, nego ove jastuke - reče Radan i pokaza mu rukom prednji i stražnji jastuk u kola.

- A je li to staro, brale? - upita gospodin. Radan već vide s kim ima posla, pa da bi ga se otresao reče:

- Otkako je boga i vola, od onda je i svrdo.

- Zar taka staro? - začudi se gospodin.

- Ja šta misliš ti... - potvrdi Radan pa viknu na volove da idu, i sam pođe.

- Stani, brale, molim te! - ustavi ga gospodin.

- Šta ćeš?

- Bi li ti to meni prodao?

- Ne mogu - treba mi, kako ću prodati!

- Ali molim te, brale, prodaj mi!

- Ne mogu ja - treba meni svrdo.

- Dobro ću ti platiti.

- Aja, ne mogu nikako - reče Radan i pođe.

- Ama molim te, brale, stani!

Radan opet stade, pa kao zatežući se reče:

- Ta ono, ja ti mogu baš i prodati; samo bojim se da ne bude za te skupo?

- A šta cenite, brale? - upita gospodin, radostan što Radan pristaje da proda.

- Dve rublje.

Izvadi gospodin odmah dve rublje iz špaga pa Radanu u ruke, i primi svrdo. Zaviri u kola, pa videv torbu sa stvarima, upita:

- A šta ti je, brale, ovo?

- Eto torba! - reče Radan čisto sprdajući se, jer već beše video da je gospodin malo udaren obojkom.

- Znam, znam... Nego šta si to nakupovao?

- Opanaka, soli i još štošta.

- Pa vi to mećete u parčadima so u jelo? - upita gospodin razgledajući krušac soli. - Je l' te?

- Tucnemo je malo pa onda.

- A opanke kad idete u crkvu?

- Ja, kad idemo u crkvu.

- Drugi put idete bosi? - Jes', drugi put idemo bosi. - Odgovaraše Radan tek onako - nek se govori koješta.

- A ne bojite se zmija kad idete bosi?

- Jok, ne bojimo se!

Gospodin utom razvi jedan zamotač u torbi, pa reče, kao čudeći se:

- Gle, gle! Ta to je glava šećera!

- Jes', glava šećera!

- To za kavu valjda?

- Ja, za kavu.

- I gradite slatko, štrudlu, lokumiće, gurabije... je l' te?

- Jes', to će kapetan graditi. U nas, hvala bogu, to ne grade.

- A imate kapetana?

- Imamo - ja! - odgovori Radan već izlazeći iz strpljenja.

- A ima li dece?

- Ima dvoje-troje...

- Pa to ste njemu kupili glavu šećera?

- Jes' - njemu.

- E, e, vi'te, to je lepo - kad seljani vole tako svoje starešine.

- Lepo je.

- A kupili ste za vaše pare?

- Nije. On je dao.

- Da, da za njegove pare kupili ste. Lepo, lepo... Vi'te, on će to da gradi deci lokumiće.

- Hoće, hoće da gradi, ja! - reče Radan, pa ga onda upita: - A bogati, ne zameri što ću te zapitati, šta si ti?

- Ja? Je l' te?

- Jes', ti, šta si?

- Ja sam, znate, profesor.

- Tako! Ti si provesor što učiš one starije đake?

- Da, da - odgovori profesor.

- E da si pošten, brate! - reče Radan, pa ga pogleda tako sažaljivo što je onaki; čisto si mu po očima mogao poznati, gde bi mu rekao: bože, pa i ono jadno uči nekoga!...

I ošinuv volove, pođe i reče:

- U zdravlju, gospodinu provesore!

- Servus! - reče profesor.

- Da si koristan dabogda! - udari Radan već da se sprda.

- Sluga sam! - reče opet profesor klanjajući se i držeći svrdo.

- Hajd' tako pravo - na kamen stao! - reče Radan i zacenu se od smeha. Ošinu volove i pohita da barem stigne do mehane u Dubravi, a već dalje lako mu je. Kad se malo poodmori... stiće će ponajlak.

Bilo je već blizu po noći. U mehani u Dubravi sedi još nekoliko njih iz obližnjih sela. Neko pije vino, neko rakiju; neko pogađa "popa", a neko "u kaiš". Dok stadoše kola pred mehanom. Vrata se otvoriše i uđe Radan.

- Dobar veče vam, braćo! - nazva svima skupa.

- Bog ti pomog'o, Radane! A odakle ti u ovo doba? - upita ga jedan, što već beše zabo prst u kaiš, i pogleda Radana.

- Nisi pogodio! - viknu onaj što drži kaiš. - Daj cvancik!

- Baš si baksuz, Radane! - reče onaj što beše zabo prst, trgnuvši ruku kao oparen. - Eto, čim te pogledah, izgubih cvancik.

- E, hoćeš ti kaiš!.. Šta ću ti ja! - reče Radan.

- Kako si, Radane?... Pop! pop! pop!... Odakle ti?... Pol! pop! pop!... U ovo doba?... Gde je pop? - upita gotovo pevajući jedan, a drži u desnoj ruci dve i u levoj jednu kartu, hitro ih premeće, već što treba u toj igri i viče, i pita uzgred Radana.

- Ja, vala, sad iz varoši - odgovori Radan.

- Ovo je pop! - viknu jedan od pogađača i lupi po jednoj karti.

- Sutra! - uzviknu onaj što razbacuje, izvrte kartu, kad ono dama.

- Ih, orospiju mu očinu! - viknu pogađač. - Baš si baksuz, Radane!

- Baksuzi ste, čini mi se vi svi... - odgovori Radan. - Dede batalite tu sprdnju da sednemo, kao ljudi.

- Bogami, pravo veliš - rekoše oni što su izgubili, pa se digoše i sedoše za jedan podugačak sto. Poustajaše svi, mahnuše se igre, i svi zasedoše zajedno s Radanom. Naruči Radan sebi vina i ostali šta je koji hteo...

- A šta si to ćario u čaršiji? - upita onaj što je na kaišu izgubio.

- Prodao sam malo žita i vune... Ide Đurđevdan, pa ti, bogme, imam muke. Valja mi dati porezu, a moraću platiti i onom pogancu interez da će mi oči iskopati.

- Je li to Uzloviću? - upita onaj što je bacao popa.

- A njemu skotu - ja!

- E kako te Uzlović zakačio u svoje kandže, ne iščupa ga se ti šale!

- Vere ti, Radane - upita jedan od njih - pravo mi kaži, koliko si uzajmio od njega?

- I ne pitaj, brate, koliko sam. Da bog sačuva svakog take pozajmice!... Znaš kad se ono onomlane odelih od brata. Ostadoh jedin, sa ženom i decom... Kud ću i šta ću? Ne znaš šta ćeš pre: jali vratiti stoku, jali pritvrditi ogradu, jali oplesti, jali okopati... Ovamo, opet, sediš u košari. Udari zlo vreme, nemaš se gde skloniti. Kuću da gradiš, nemaš otkud, a moraš. Već i ružno je - svet se sprda: "Eno ga kaki je radin! Sedi toliko zemana u košari!..." Nisi nikud pristao...

- Bogme nikud! - rekoše neki.

- Šta ćeš, kud ćeš?... Daj da se zaduži, da se načini makar malo, krova nad glavom. Kad, al' hoćeš... Ne mo'š iščupati pare da klečiš! Daju ti, ali po duplo. Najposle zažmurim, pa hajd, onom našem Čivutinu, Uzloviću poganom. "Daj, zaboga i pobogu!..." Vidi, gde ti je preša, pa šiša kako on hoće. I tako na jedvite jade iščupam pedeset dukata te načinim onu kućicu... A bogami, da mi nije one dece, sutra bih ugarak u nju!

- I dade ti pedeset dukata? - upita onaj što je pogađao u kaiš.

- Dade, ne dao mu bog vesela dana!

- A privali dobar interez, privali - je li? - upita onaj što je bacao popa.

- O, moj brate, da je samo interez, bilo bi cveće i kovilje, ali upisa u obligaciju osamdeset dukata, pa još interez na sve... Prođe godina, valja isplatiti, a nema se otkud. Molih ga, kumih da me počeka još koji mesec dana, dok prodam rakiju i neko svinjče, pa da skrpim i da mu isplatim. Aja! Neće ni glave da okrene, nego veli: "Pare na plac, jali ću te sudu!..." O, nevolje i muke moje! Poteci na sve strane. Ne mo'š iz zemlje iskopati. Molih ga opet, molih već kao samog gospoda boga - bože oprosti! - Naposletku veli: "Hajde da promenimo obligaciju." Naračuni tamo - ne znam dangubu, te interez, te pisanje, iziđe ravnih sto dukata. "Sad", veli, "da promenimo, ali da načinimo na sto pedeset dukata." Okreni, obrni - nemaš kud! Dam mu obligaciju...

- Ih, Radane, zaboga! Zar baš dade?! - uzviknu jedan između njih uprepašćeno...

- A ja šta ću, moj brate!... Da mi dođe doboš pred kuću, kuda ću onda?... Sad, vere mi, ni sam ne znam šta ću... Idem često kao lud. Što god uradiš, podaj njemu. Ni oda šta ti vajde nije... Radi, skapavaj, gladuj pa podaj drugome neka ti izede, a ti opet živi kao skot!...

- A zar je on malo njih upropastio, moj Radane! - reče jedan. - Dabogda da i ti čitav ostaneš.

- Mučno, bogami!... Ko se danas zaduži - nema mu bela dana više! - dodade drugi.

- Ama ko li prvi izmisli taj nesrećni interez da mi je znati? - upita onaj što je pogađao u kaiš.

- Bog zna ko je!... - poče onaj što je izgubio na popu. - Ja sam slušao od starih ljudi, kad interščiji ode duša na onaj svet, rastope srebra pa ga zaliju; a telo mu nikad ne može istrunuti u zemlji; nego pocrni i skameni se, pa tako ostane vek i amin - kao crn ogoreo panj.

- Ko uzimlje interez i ko krivo meri - reći će na to onaj što je pogađao u kaiš - i on se tako uabonosi u zemlji. Ne da mu onaj greh ni da istrune kao ostali ljudi...

- Jes', jes', i ko meri krivo i njega stigne prokletinja - prihvatiće onaj što je uvijao kaiš. - Znaš kad ono, ima već valjda deset godina, beše nekako oko Ilijnadne ona velika hala i vetrina, tamo po Međedniku. Kazuju da je onda vetar izvalio jedan grm kraj puta - bilo mu je valjda više od trista godina. Lepo ga, kažu, ponese u oblak kao perce, a u žilju mu zapleten čovek, crn kao ugarak, a zakačene mu na usta, pa kroz obraz i levi i desni, dve kuke kantarske, i oko vrata mu upleten kantar čitav onako sa sindžirom i jajetom... To je, kažu, bio nekakav što je krivo merio, pa ga bog tako nakazio...

- Ala je to bila hala i vetar, moj brate! - začudi se onaj što je rasturao popa.

- Ja šta misliš - reći će Radan. - Eno, preklane kaka sila beše duhnula i ovuda. Hoćaše sve grad potući u koren... Srećom obiđe na planinu, te ne učini mnogo kvara.

- Odbiše vetrenjaci! - dodade jedan. - Baš onda na vrh Prevoja potukoše se... Lomi se, lomi, lomi... rekao bih, sve će u sodom! Dok se otište ona sila planinom. Išli su sutradan ljudi te gledali... Sve grmlje poizvaljivano...

- Ojađeno se biju te hale pred tučom... Da bog' sačuva!

- Jesi slušao našeg Stanka? Eto on je vetrenjak... Kad se, veli, pobiju, dokopaju grm za vrh pa ga iščupaju kao struk luka i tuku se... Ja sam baš gledao kad se kupao letos u reci - sav modar kao čivit. Isprebijali ga, veli, vetrenjaci; ali im baš i nije dao da učine štete...

- I svake se godine biju na Prevoju... ne može se obići drukčije - reći će Radan.

- Vala i jes' ružno mesto. Usred podne sumnja te onude proći, a kamoli noću - potvrdi onaj što je okretao popa.

- Svuda je vala nezgodno - počeće Radan - a na onom brodu kod vodenice i gore malo, pored vira Petrova, ne znaš koje je gore...

- Jes' ja, baš je strašno kod Petrova vira - reći će na to, onaj što je pogađao u kaiš. - Ja se i sad čudim kako imade kuraži Petar da usred gluvog doba onde zaroni!...

- A zar je zaronio? - upita jedan.

- Ja šta ti misliš, moj brate! Digao se, veli, u ribu noću, pa hajd viru. Lepo, tišina, a voda mirna; mesečina - nije baš najvidnije, ali se tek vidi. Dođe, baci jednom pređu, uhvati nešto ribe; baci opet - uhvati; kad baci treći put, zakači se pređa. Povuci tamo, povuci amo, ne moš maći... Daj da se zaroni. Svuče ti se on lepo, zasuče nogavice, pa zaroni u vir...

- Zar gluvo doba, pa zaroni u vodu? - upitaše svi čudeći se tolikoj smelosti.

- Jakako, moj brate!... Zaroni ti on lepo. Kad dole, a pređa se natakla na neku grdnu panjinu; jedva je raspetlja, povuče i pođe naviše... ali hoćeš! Nešto ti njega steglo za obe noge pa tegli naniže, kao olovo... Be dede, be dede, otimlji se on; aja, hoće lepo da odvuče na dno!... On ti onda drž rukama za žilje, te jedva izgambulja na obalu. Kad ima šta videti!... Na nogama mu žute bukagije, kao vosak!...

- Aoh! - povikaše svi, a očima uzveriše od straha.

- Pogleda... baš bukagije!... Šta će sad? Skinuti ne može. Hajde, veli, da se polako gamiže, pa što bog da!... Uzme pređu i ono malo ribe, pa hajd nasipom.- Ide tako polako, ide... Dok se obre, pred njim crn pop! Asli crn kao ugljen, a lice i sve mu zaraslo u samu bradu. "Daj mi te bukagije da ti skinem!"

- Baš lepo zaiska? - upitaše neki od njih.

- Zaiska, jakako! - priča on dalje: "Daj mi", veli, "te bukagije!" "Ne dam", veli Petar. "More daj, nemoj se mučiti... skinuću ti ih!" "Jok, ne dam!" reče Petar i pođe. Popa nestade. Niti se znade kud ode, ni šta bi od njega. Ama da rekneš da je što šušnulo... ništa! Ide on opet najlak nasipom, ide... Dok ti njemu spade s leve noge jedna pranga. On je uze u ruku, pa pođe malo brže. Kad na čitav puškomet zacrni se nešto maleno kao klupko... Učini se Petru da iz vode izlete i pade na nasip. Zatrča se pravo njemu, a sve veće raste, raste, raste... i okreće se isto kao radiš; dojuri već do njega, kad - al' opet onaj crni pop pa ište bukagije. Petar ne da nikako... Obleta pop i iska, pa ga opet nestane... Spade Petru i druga pranga. On uze bukagije u ruke pa nosi, a opuči sad brže... Ide tako ide, dok ti njega neka ruka dohvati ostrag za rame. Okrete se Petar, kad - ali opet onaj pop. "Daj mi, more, te bukagije!" - Ne da on nikako. Saleta tako, saleta... Dok zapeva petao negde u selu... Nestade popa.

- Nosi li on bukagije? - upita onaj što je rasturao karte.

- Ne pušta od njih šale... Donese ih tako kući. Naloži, veli, vatru, kao da će vola peći. Kad se dobro razgori, on razgrte žar, pa bukagije usred vatre!... Ništa ti bog ne dade, nego stade piska, cika, pucnjava, kao da kokice kokaš... A on udri zagrći onim žarom; a ono pišti, puca, istura žiške čak u pajante... A on jednako zagrće dok se već ne utaja. Još natrpa ozgo drva, da dobro sagori. Kad posle razgrte supret - a ono crne kao ugljen!...

- Vi'š, ogorela ona nečastiva sila! - reći će Radan.

- Pa kud ih deo, bogati? - upitaše ostali.

- Bacio ih na tavan i tu su mu stajale, bog zna dokle... Išli su ljudi, kao na čudo te gle dali... Posle, veli, nestade ih. Ili ih nek' ukrade, ili ih onako nestade - ni sam nije znao...

- A jesi li ih ti video? - upita Radan.

- Nisam ja, ali su mi kazivali baš ljudi koji su gledali...

Ele, tako se, uz piće, osuše priče sve strašnije i strašnije. Bilo je već pravo gluvo doba kad se Radan krenuo iz mehane. Oni još ostaše. Malo se ugrejao pićem, a malo se, bogme, i uzjazbio od onih priča, pa mu sve piri nekaki vruć vetar oko ušiju. Sad će već na brod pod vodenicom. Taman da nagazi kad stade plakati neko dete u strani više puta. "Otkud sad dete ovde?" pomisli Radan, a obuze ga sumnja. Dete plače jednako. Pogleda opet, a ono se spušta k njemu: maleno detence, kao ćupić... crni se; u mraku ne može ni da ga vidi dobro. "A što plačeš, mali?" upita ga Radan. "Izgubio sam koze, pa ne smem kući." - "A čiji si ti?" Ono plače, ne htede kazati. - "Odi na kola", reče mu Radan. Ono odmah, ječeći, skoči na kola. Radan sedi na prednjem jastuku i natera volove na vodu. Kad beše nasred vode, dok dete poče da se cereka; ne smeje se kao ostala deca, nego nekako sasvim izvraćeno: "Naša glava! ha, ha! Naša glava! ha, ha, ha!" Osvrte se Radan, a ono izvadilo iz torbe glavu šećera, pa odlomi ozgo jedan okrajak i zagrize. "Ne diraj taj šećer!" izdera se na nj, a pomisli u sebi: "Ovo nisu čista posla!" Ono se trže i strpa glavu šećera u torbu on se opet okrete napred i ošinu volove... Dok ti se navali njemu nešto na leđa, pa sve teže, teže... hoće da ga zavali natrag. Maši se rukom na rame, kad ali - šapa! Na drugo, i tu - šapa! Jedva se malo osvrte, nema deteta da sedi u kolima. Volovi zapeli pa siplju, kao da je kamenje natovareno; njemu opet sve teže i teže... Već opaža kako mu nokti od onih šapa proboli gunjac, pa već dohitaju i kožu. Mrdne malo da strese, aja - još gore priteže! Volovi zapeli, jedva pomiču kola. Da mu je barem na obalu izići. Ošinu ih što igda može - te jedva izvukoše kola na obalu... Siđe Radan polako sa kola, da bar volovima olakša. Kad, ali - hoće ono da ga obori. Omane da strese - ne možeš maći. Priteže, kosti mu pucaju. Popne se na kola, ne mogu volovi gotovo da maknu. Puca onaj jastuk pod njim, kao da je natovaren vodenični točak. Dođe već da se svisne od tereta. Svoga ga mrtvi znoj probi... Čitav sahat bočio se tako s tom nečastivom silom. Dok se čuše srećom i petli... Odskodi mu dete s leđa, pa naže uza stranu. Obazre se i reče: "Moli se bogu, Radane, što petao zapeva, a ti bi zaista upamtio mene. Nego svejedno, tu je glava šećera!..." I nestade ga. Radan se prekrsti, izvadi peškir iz nedara i ubrisa se od znoja, pa potera volove. Petli učestaše. U samu zoru stigao je kući.

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Bogami, ja ne znam šta su ti jadni kapetani toliko natrunili tim ljudima što pišu u novine i knjige!... Ama neka ko god zamoči pero, odmah ti tu potegne kapetana: te ne znam - u crvenim jemenijama s repićima; te - tur mu do zemlje; te prekrstio noge na sidžadetu pa puši iz čibuka; te - uzima mito; a već nos, glavu, vrat, trbuh i noge nemoj ni spominjati! To načine da te bog sačuva i skloni... Načine od zdrava i čitava čoveka nakaradu! Da ga u snu usniš, bi se uplašio, a kamoli da imaš s njima kaka posla. Ono, doduše, ni ja ih toliko baš ne branim; ima ih i nakarada. Svet je ovaj ionako pun jada i nakarada. Ali što baš sve nakarade pisati, te, ni za što ni kroz što plašiti poštene ljude? Šta se ne bi napisao kakav lep kapetan?! Eto, na primer, znam ja jednog veoma finog i lepog kapetana... nekog Maksima Sarmaševića.

Biće dve godine kako je dobio čin kapetanski. Ja mislim da ste ga viđali ako ste bili koji put o Vaskrsu ili o Gospođinudne na saboru kod n-ske crkve. Sreska je kuća blizu; nema ni sahat hoda odatle. Dakle, kad je god sabor kod n-ske crkve, dođu i gospoda iz Vladimiraca na sabor. Kapetana ćete lako poznati. Na njemu je najnovija uniforma od sve uniformisane vladimiračke gospode. Za njim na tri koraka uvek ide jedan dugačak pandur s pištoljima i jataganima za pojasom, a o pojasu mu visi čitav vašar od tobolaca, palasaka, čakmaka i ostalih pandurskih drangulija. Tog pandura veoma vole kapetan; doveo ga čak iz drugog sreza kad se premestio. - Osim uniforme i pandura, poznaćete kapetana i po lepom stasu i obliku njegovom. Nije vajde - baš kad ga čovek pogleda, mora priznati da ga je sama priroda stvorila da bude kapetan. Pa još ono njegovo zvanično ponašanje! Evo, smeo bih se s vama opkladiti u što god hoćete da niste dosad našli takvog kapetana da mu se i u govoru, i u smehu, i u pogledu, i u svakom ma i najmanjem pokretu ogleda stroga zvaničnost kao što je to u Maksima Sarmaševića, našeg lepog kapetana. - Eto, na primer, kakav beše kapetan Jakov Jakovljević, što je bio nad ovom kapetanijom pre Maksima. Nikad ne dođe u kancelariju izjutra pre dok ne popije u mehani pet-šest polića prepečenice; pa onda zavodni očima, a sve pljucka, štuca, iskrmači svaki akt koji mu do ruke dođe, a kancelarija mu zaudara kao rakijska mešina. A ovaj kapetan jok! On dođe izjutra trezan, čist, lepo očešljan, umiven; sedne za svoj sto, pa zaište od pandura svoga čašu hladne vode i parčence šećera, što mu se odmah donese na čistom služavniku. On onda pijne malo, pa čisti nokte, pa opet pijne, pa opet čisti nokte - dok popije vodu i očisti nokte lepo. Zatim mu se donese kava. On zapali cigaru, puši malo i šeta se po kancelariji, pa srkne kave, pa opet puši i šeta se, pa opet pije kave. Zatim primeti panduru ako je našao što neobrisano i nenaređeno, uzme akta i već - počne svoj rad... Eto, na primer, kakav beše onaj Sima Simeunović pred Jakovom. Kancelarija mu uvek zagojaćena, neprovetrena, zaudara na ona akta; osim što se uleto izuvao u kancelariji i držao na polici među aktima uvek bocu surutke, što je "pio od grudi". Ele, prosto si jedva čekao da čas pre iziđeš na čist vazduh. A ovaj kapetan jok! U njega su poslepodne, osobito leti, prozori otvoreni, na stolu mora biti cveća; zimi kadi se izmirnom ili šećerom... milina ti ući. Čisto bi se svaki dan sudio, samo da ulaziš u tako čistu, tako provetrenu i namirisanu kancelariju i kod tako lepog kapetana!...

Pa i kapetanica i deca Maksimova - sve ti je to nekako uljudno i u svom redu. Pa i deca mu se vladaju nekako gospodski - istina su malo nestašna. Jedan mu je sin već poodavno u Beogradu; uči gimnaziju.

Ele, kao što vidite, retko gde ima tako lepo i zgodno kapetansko pleme... I taj lepi kapetan opremio se jedno jutro da ide po srezu.

- Jesi li spremio, Đuko? - upita svog pandura, svog ljubimca.

- Jesam, gospodine! - odgovori pandur smahnuv levom rukom fes s kićankom do ramena za vrat.

- I ti ćeš sa mnom... Reci nek okrenu kola. - Kola se okrenuše i kapetan usede, pa mahnu rukom na Đuku: - Hajd', penji se! - Đuko se posadi u kola prema kapetanu.

- E sad ćemo Đuko, pravo u Vučevicu - reći će kapetan kad već kola izmakoše iz avlije i pojuriše drumom. - Najbliže je i najzgodnije da se doručkuje štogod... Ti već znaš... Ja, zbilja, da li si ti poneo i ono? - upita kapetan Đuku malo potiše da ne čuje kočijaš.

- Je li glavu?... - upita opet tako isto Đuka.

Kapetan klimnu glavom da jeste.

- Poneo sam... Eh, gospodine, zar ja to da zaboravim!

- Samo šteta što je onaj lola okrnji...

- Baš šteta, gospodine. Onako velika glava... Nisam je veće video... Pa mi tu soli pamet da ga nešto plašilo i otkinulo parče... Kao da ja ne znam da je on to pijan odlomio... Nagrdio onaku glavu!

- Ne mari ništa... Moći će proći. Šta veliš, Đuko?

- O te još kako, gospodine! Ova luda svetina... šta ti ona zna? Prava marva!

- Samo, Đuko, pametno!... Neću nikom da si slovca proglavio. Ja neću da mi se rekne da uzimam mit... Vidiš i sam, ako im uzmeš jabuku iz ruke, dignu na te viku kao na belu vranu... Ovako ću ja njih drukčije malo da šišam!... Samo ti budi pametan. A već treća para tvoja i božija!

- Hvala, gospodine! - zahvali Đuko pridignuv se malo i mašiv se za kapu. - A već za to ne beri brigu. Umeću ja njima podići kako valja... Ti samo gledaj sehira dok dođemo u Vučevicu. Tu ćemo učiniti sevte, pa elbet budu batli Vučevčani...

I tako naš lepi kapetan pusti se u dug razgovor sa svojim vernim Đukom. Tu se razviše golemi planovi; izmeriše se sve prilike i sredstva; izračuna se kapital; pozidaše se kuće, jedanput reći: poče se od malene tačke, od glave šećera što beše u torbi Đukinoj, pa se razvi do najširih granica. U tom razgovoru i planiranju stigoše već i u Vučevicu.

Kapetan je odseo kod kmeta seoskog Stepana Stenčića.

Odavno nije bilo take žurbe oko dočeka, kao taj dan u Vučevici. Kmet Stepan, njegovi opštinari i mlađi trče na sve strane i naređuju da se što bolje spremi čast... Tu se kolju pilići, prasci, janjci; tu se grade gibanice, uštipci i cicvare; tu se traži mlad kajmak, sir i mleko; tu se iznosi rakija prepečenica od nekoliko godina. Kapetan seo u hladu na prostrte šarenice; oko njega se iskupili postariji i odabraniji ljudi, pa se razgovaraju.

- Kako je ove godine letina? - pita kapetan jednoga od njih.

- Ta svakojako, gospodine! Nema onih starih godina.

- Nema, ja - nestalo je onog berićeta. Pamtim ja, dok sam bio praktikant, pa sa šezdeset talira živio sam bolje nego danas, kao kapetan.

- Jes', bogme, gospodine! - potvrđuju ostali.

- Nema ti danas ni berićeta - ništa! Izopačio se i ovaj svet. Niko ti tu ne poštuje starijega, ni činovnika, ni popa, nikoga... Niti se ko tu bogu moli, niti ide u crkvu...

- Jes', bogme, gospodine, pravo kažeš! - graknu oni oko njega.

- Eno, znam ja pre... Dođe ti na sabor kod crkve svakog praznika tušta sveta. Lepo se pomole bogu, pa onda zasednu za sovru, prizovu bogme i svoje starešine, pa se tu gosti i veseli do neko doba noći.

- Jes', bogme, gospodine! - opet graknu Vučevčani.

- Bio sam baš mlađi pisar kod pokojnog Vula Ivića, kapetana. Kad se vratimo tako sa sabora - nose dva pandura pune vreće darova. Tu su ti čarape, peškiri, jabuke, tkanice, pa bogme, i po neko runo i ćilimi ili jarnje... A sad niko ni da se pošali. Nema, nema - braćo, ništa; prošle su one stare godine kad je bilo berićeta...

- Pravo veliš, gospodine, bogami! - reći će jedan od seljaka. - Ovaj se današnji pojas nekako obezočio i batalio - da bog sačuva!... Šta se čini, čudo te i ovo malo bog još daje.

- A batalio se, brate, dakako! - nastavlja kapetan. - Eno, pre nekih godina, znam - prođe starešina. Ako ga sretne počem seljak, makar i ne bio iz njegovog područja, on će mu na čitav puškomet stati i skinuti kapu; čak sjaše s konja, pa mu oda čest. A danas jok! Prođe mimo te, gotovo da se ramenom očeše, pa baš ni u uvo!... Zovem ga, brate, eto poslom zvaničnim u kancelariju - neće da dođe; po deset puta šaljem pandura, dok ga jedva doteram... Eto kaki je današnji svet! Eto kaki je današnji naraštaj! I mi se nečemu nadamo?! Mrka kapa, zla prilika!... Sutra da se nešto otme Bosna jali Hercegovina - ko bi upravljao onim narodom, nego opet mi činovnici i starešine. A kako ćeš mu, vraga, upravljati kad te se ne boji!... I ti, opet, pravnici i licejiste, što uče tamo po Beogradu, misle tako je to; misle ovamo pečene ševe padaju s neba. Deru se jednako "republiku", te "komunu", te "socijalnu demokraciju", te ne znam šta još. A ne znaju oni, jadni, šta bi bilo od nas! Eto, došao bi lepo Nemac ili Ingliz te nas sve ovako kupio i odveo na more da lađe vučemo... Hoće republiku, komunu?!... Virgaz njima treba - virgaz!

I tako dok se čast spremi, naš se lepi kapetan sit narazgovara otprilike ovakvih razgovora. Uputi skromne Vučevčane da poštuju svoje starešine, da ih slušaju i budu im na ruci u svakom poslu njihovom. Dalje opomenu ih da se dobro čuvaju "republikanaca" i uopšte burgijaša, nemirnih i podozrivih ljudi, i čim koga opaze da im je dužnost odmah ga javiti svom starešini, a on će već dalje činiti što treba. Ele, nasetova ih mnogo i mnogo. A i valjalo je da ih nasetuje. Sad je tek prvi put izišao u Vučevicu, otkako ga postaviše da je kapetan nad tim srezom. On je često pohodio sela, ali se uvek dešavalo da Vučevicu obiđe; nije mu bilo po zgodi da svrati i u nju.

Zatim je nastala dobra čast. Jelo se i pilo skoro do zaranka. Vino vučevičko dobro, pa se malo kapetan i razgreja i tek sad razdrešio neiscrpljivu torbu zvaničnoga razgovora; torbu, iz koje su kadre izviriti sve moguće pouke u svima granama života seljačkoga... Častilo se dugo i za mnogo.

Dođe vreme da se polazi. Kapetan to nagovesti malo kmetu, a, međutim, zavara oči svima te namignu na svog vernog Đuku. Đuko je vrlo dobro razumeo taj namig gospodina svoga. Kao čineći se svemu nevešt, istupi malo na stranu, pa zađe za vajat. Za njim pristaše i dva opštinara.

- Ama ti ništa, Đuko, ne ruča, vere mi - reći će jedan od njih.

- Ja, bogme, ne može bolje biti... Alal vam vera i vašem dočeku! Vi osvetlaste obraz danas, beli! - uze ih hvaliti Đuko i potapka obojicu po ramenu.

- Samo ne znamo, kako kapetan. Da li je njemu bilo pa volji? - reći će na to onaj drugi.

- Kako nije! - poče dalje Đuko hvaliti. - Znam da nije ni u jednoj kapetaniji nijedan kapetan tako dočekan kao što ste vi dočekali vašeg kapetana. Eno, poznajem ga po razgovoru, kako je veseo, i dobre volje. Nikad ga, nisam video tako dobrovoljna!... Po drugim selima, naljute ga, najedi se, pa je povazdan turoban. A sad, vidite li samo, kako je razgovoran i kako se smeje. Sad kao prvi put kod vas. Je li, dosad nije dolazio, a? - upita ih Đuka vrebajući zgodu da ostvari svoj plan.

- Nije do danas. Ovo je tek prvi put. Drugi su dolazili češće - odgovori jedan.

- Baš bi valjalo - reći će na to drugi - da mu spremimo jedno jagnjence, a? Šta ti ko veliš, Đuko?

- Ne šal'te se glavom! - iskosi se Đuko čisto ljutito. - Jok. To nipošto da niste radili! Odmah ćete mu ukvariti ovu dobru volju.

- Ta ono mi ko htedosmo, - poče jedan od njih snebivajući se - da ga ne ispratimo prazne ruke...

- A znate li vi - poče pandur veoma poverljivo i čisto šapćući da ih uverava - da to izgleda kao neki mit?... Vi može biti to i ne pomišljate, ama opet nekako izlazi nalik. I što je još najglavnije - znate li vi da ovaj kapetan neće ni da čuje za mit... Ništa ga tako ne ražljuti kao kad mu podnese čovek nešto što bi se moglo reći da je mit. Eto, vere mi, tako se ražljuti da po dva dana ništa ne okusi od teška derta. Ja znam da vi nemate ni zašto da ga podmićujete... Nego hoćete onako, ruke radi, da date svome starešini što vam je prvi put došao u selo... Ama, on će sam misliti da ga mitite, pa ne valja.

- Jok! Ne daj, bože, da ga mitimo - poče uveravati Đuku jedan od njih - nego ko velimo gde nam je prvi put došao - neće valjati da ode onako bez išta.

- Ja, ja - poče opet Đuko da navraća vodu na svoju vodenicu - Ono, istina, tako je, ali šta ćemo - kad to nekako neće biti u redu? - I pošto se malo promisli dodade: - Tek, opet, vi možete da ne izgleda ni kao mit, niti da, opet, ode onako prazne ruke.

- Pa dela, Đuko, vere ti, kako bi se to moglo? - upitaše ga pribivši se uza nj da bolje čuju.

- Spremite vi njemu nešto, nek ponese deci... - uči ih Đuko čisto šapćući... - To će biti najbolje!

- Jes, bogami, pravo veliš! Nego kao šta bi?

- Hm, hm, šta bi? - promišlja, božem Đuko... - He, šta bi - to je muka sad! Da je nešto za decu onako lepo...

- Da spremimo jedno prasence malo?...

- A jok! To neće biti u redu... A i da je - on prasaca sad ima. Tu baš pre neki dan oprasila mu se krmača.

- A bi li valjalo jedno jarence? Deca vole jariće...

- Ta ono vole, nego, opet, opet - i to nekako nije lepo... Ali vi'š, vi ovde nemate blizu dućana. Hej, hej, baš nezgodno! A mogli bisti im kupiti po limun, ili po malko šećera lepa...

- Ih, bolan, da sam znao - vajkaše se jedan - mogao sam kupiti onomadne kad ono silazih u varoš!

- A! Znate šta? - uzviknu Đuko kao dosetivši se. - Kad reče u varoš - i ja sam baš jutros iz varoši, pa uz put sustigoh kapetana, te pođoh amo s njim. Ja sam kupio za moju čeljad nešto šećera - mogu vam dati, kad baš hoćete... Makar ja opet išao kastile za to u varoš.

- A da li će valjati?

- Kako ne bi valjalo? Ja što kupim - pred načelnika da iznesem, ne bih se zastidio. Onoliku glavu šećera ne možete naći lako ni u Beogradu...

- E baš, Đuko, hvala ti!... Hajde da zovnemo i onu dvojicu opštinara.

- I kmeta zovnite - reče Đuko - da mu što ne bude krivo, gde ga ne pitate.

- Jes', jes' i kmeta da zovnemo - i složiše se njih dva i odoše da ih zovnu, a Đuko osta osmejkujući se zadovoljan što mu tako slavno ide posao za rukom. Izviri malo iza vajata i pogleda kapetana, pa namigne - kao veli: "Gosti se ti, gospodine, još malo! Tvoj verni Đuko zna šta radi. Ne beri ti brige!

Utom sva četiri opštinara i kmet, te za vajat Đuki.

- E pa dajde, Đuko - reći će jedan od onih što su maločas s njim već uredili posao. Đuko priđe kolima i izvuče torbu, pa kao zaklanjajući je za se da ne ugleda kapetan, donese je među njih. Ali oštar pogled kapetanov dobro je pratio Đuku šta radi, i da se otkud tu desio kakav još oštriji pogled od pogleda kapetanova, mogao bi lepo opaziti kako se kapetan zadovoljno osmehnu kad vide gde Đuka uze torbu iz kola. Đuko saopšti celu stvar i onoj dvojici opštinara i kmetu sasvim potanko i razgovetno da oni nisu ništa drugo u taj mah zaželeli, nego "samo da ne bude odveć skupo".

- Kako bih ja vama preskupio! - odgovaraše Đuko na tu želju njihovu. - Ta satreo bi me hleb i so vaša. Jok, bogami - ravna tri talira dao sam za nju.

- E baš skupo si platio, brat-Đuko! - primeti kmet. - Skupo, nije vajde!

- Jes', istina, poskupo, ama je i valjano! Pogledajte vi, kolika je to glava šećera!

- Dajde, Đuko, da vidim! - zaiska kmet; uze i prevrte tamo-amo, pa reče: - Nije vajde, dobra glava samo šteta što je okrnjena...

- Ništa to ne mari. A bogami, dao sam ravna tri talira. Nije prava da štetujem...

- Naposletku i vredi... - reče jedan od opštinara. - Samo da nije okrnjena.

- Baš, Đuko, dosta ti je dukat - reći će kmet. - Nemoj ni ti sad zatezati... A zaista da nije tako oštećena, dali bismo ti tri talira...

- Hajde, Đuko, da se ide, Đuko! - viknu kapetan i neki potrčaše vajatu da ga zovnu.

- Eto me, gospodine, eto sad! - odazva se Đuko, pa navali na opštinare. - E neka je za dukat.... Ljudi smo naši, a tri cvancika nije bogzna šta... Dajte pare, eto zove me kapetan; pohitajte i vi. Sad je baš i u redu, kao na polasku da mu date...

Kmet izvadi iz kese dukat u zlatu i dade Đuku:

- Na, brat-Đuko, i alali!

- Nek ti je alal, brate! - reče Đuko predajući glavu kmetu. Zatim priđe kapetanu i upita: - Hoćemo li, gospodine?

- Spremi i okreni kola! - reče kapetan i Đuko ode da barata nešto s kočijašem oko kola.

Dok se još kapetan zagovarao s ljudma, dotle kola već behu spremna. Kočijaš drži u ruci vođice i čeka da pođe. Đuko spreman čeka kod kola.

Ustade i kapetan, zahvali im na dočeku, izgovori nekoliko veoma poučnih reči, pa pođe. Dok mu priđe kmet i za njim dva opštinara s glavom šećera.

- Gospodine - počeće kmet - nije baš u redu da odeš od nas tako prazne ruke... - pa mu pruži glavu šećera. Kapetan kao čineći se da mu to nije po volji, uozbilji se i upita:

- A šta vam je to?

- Ta, eto, malo šećera, velimo da poneseš tvojoj dečici, nek su ti živa i zdrava!... - veli kmet.

- Ta nije to trebalo... Baš nije trebalo - vajka se tokorse kapetan. - Ja ni od koga ne uzimam ništa... Nego već...

- Ponesi, ponesi deci, gospodine! - graknuše ostali. - Deca su, neka im zaslade kavu...

- Pa ono mogu deci poneti, ali baš niste trebali to činiti; pravo da vam kažem, nije mi po volji. I ne bih uzeo da niste vi. Ali sad što mu drago... - izgovara se kapetan, a Đuku se samo smeši brk.

- A nemoj što zameriti, gospodine - veli kmet. - Mi smo ljudi prosti... Nije da rekneš kakav mit - bože sačuvaj!...

- Niti bih vam uzeo ja mit - prekide ga kapetan. - Da mi date pun ovaj vajat dukata - ne bih vam ni pogledao, samo ako je mit... Ovako za ljubav i dobro poznanstvo mogu poneti deci to malo šećera... - Tu se okrete Đuku i reče: - Dede, Đuko, metni i ovu glavu u kola!... - Đuko odmah uze i već ostavi je, gde je i stajala.

Oprosti se kapetan sa svima, sede u kola i ode, a Vučevčani ostaše vrlo zadovoljni što umedoše tako lepo dočekati svoga starešinu...

Odatle se krenu kapetan obilaziti ostala sela. U Kujavici je izvidio spor oko potesa, gde obe parnične strane kupiše od Đuka naizmence glavu šećera, koju ju on "za svoju kuću nabavio kad je jutros iz varoši pošao", i dadoše kapetanu tek, ruke radi, da ponese deci. U Zvezdu je kapetan izvidio opet spor oko neke seoske vodenice, poučio ljude da slušaju vlast i da joj budu na ruci; i tu su parnične strane dale kapetanu glavu šećera da ponese deci tek ruke radi. U Krniću je opet izviđao neki spor oko potesa i uzgred dobro saslušao popa Peru Popovića, koji mu se požali na učitelja Sretena Pavlovića da je nemiran, da psuje zakon, veru, da razvraća decu, daje im kojekake skaredne knjige da čitaju, kaže im da gore nema neba ni raja - nego da je to nekakva praznina; kaže im da ne treba vlast slušati, što je kapetan već "uzeo k znanju", i dobio, naravno, opet glavu šećera da je, ruke radi, "ponese deci". Odatle je krenuo u Prhovo, Dragojevac, Mrđenovac, Miokus, itd. po svih, na broju preko 54 sela u svojoj kapetaniji. Svuda je imao po nešto zvanična posla: negde izvidi kakav spor, negde naredi nešto, negde ispita da nema kakih burgijaša itd., što već ide u zvaničnu dužnost tako vrsnog kapetana, koji je samo svojim prilježnim i revnosnim radom i velikim snishođenjem prema pretpostavljenim svojim doterao do toga zvanja svoga.

Svuda je govorio lepe besede, pune pouke, kakvu može samo iskazati tako vredan i revnosan kapetan. Svuda je bio dobro počašćen i dočekan. I, naposletku, svuda je dobio onu istu glavu šećera iz torbe Đukine, da je ponese svojoj deci "tek ruke radi"... Čitavu nedelju dana začamao je naš lepi kapetan, putujući po srezu "po zvaničnoj dužnosti" svojoj.

Kad se već vratio i bio nadomak Vladimircima, gde je sreska kuća - reći će zadovoljno svome vernom Đuku:

- Pa, Đuko, jesu l' batli Vučevčani, a?

- Dobro je, gospodine, dobro! - odgovara Đuko smešeći se. - Samo je moglo još i bolje biti. Šteta je što je ona rđa otkrnji, a svud bih je mogao dati po tri talira.

- A pošo prođe ovako?

- Jedva po dukat.

- A koliko si ih već zavezao?

- Onoliko koliko smo sela obišli.

- Baš smo na šteti što je okrnjena - reče kapetan, pa proračunavši u sebi dodade: - Znaš, Đuko, koliko smo na šteti?

- Koliko, gospodine?

- Pedeset i četiri sela - ravnih deset dukata i dva talira!

- Ih, zaboga, gospodine! Mnogo... - zadivi se Đuka tolikoj šteti. - Ah, to je sve kriv Radan.

- Neka ga vala, Đuko!... Platiće on to meni lepo... - popreti kapetan.

Utom već i kola stigoše pred sresku kuću, gde se ustavi kapetan sa svojim vrednim Đukom i bogatom žetvom.

Sve je opet pošlo svojim putem kao i pre; dužnost se vršila kao i dosad - samo što je sad počela da stoji u sobi Đukinoj pred kancelarijom i ona torba sa glavom šećera, i što kapetan sad, kad hoda izjutra po kancelariji pripijajući kafu, šapuće neke brojeve i često se udubi u računanje... Jednom se bio tako zaneo da je na nekom aktu umesto numere, koju je trebalo zapisati, zapisao "ą 54 duk. sa 12%..."

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Bože moj, kakva li je to graja u Krniću?! Bubnjaju bubnjevi, lupaju daireta, zurlaju zurle, ciče ćemaneta... Baš odavno nije bilo toliko huke i čuda ni u Vladimircima, gde je kapetanija, kamoli u Krniću. Ne treba se čuditi, veliko je veselje!

Slavu slavi David Uzlović, ćata opštinski. Došli mu gosti sve po izboru. Da već i ne pominjem odabrane ljude iz samog mesta - na priliku: novog učitelja Simu Stojnića, što je zamenio Sretena Pavlovića, onog što ga lane oteraše čak tamo negde oko Miroča, u Vlahe, za kaznu što je decu razvraćao i govorio nešto ružno o vlasti. Neću pominjati ni samog domaćina što se, čim je izučio ono malo osnovne škole, odmetnuo od oca i pustio se u piskaranje po seoskim kancelarijama, te ga i otac odrinu od sebe da ne zna za nj i da nema udela u očevini s ostalom braćom, a on posle udari još gore u piskaranje i advokatisanje, izuči u prste sve zakone i položne i odrečne, posle se dokopa opštinskog pisarstva i u toj svojoj dužnosti "štedeći i mučeći se" steče neku paru za svojih deset godina, pa sad, hvala bogu, ima čime dočekati svoje znance i prijatelje. Neću pominjati ni pop-Peru, onog što u najvećem trku na konju može da nosi punu okanicu vina na glavi a da ne upusti, i što uvek vodi za sobom jednu crnu kerinu, pa jedanput zaključa je posle večernje u crkvu: svu noć je nesrećna kerina vijala po crkvi uskakujući na sve moguće stolove; ljudi su daleko bežali, misleći da se javila neka čudna sila poslana u kaznu za grehe njihove, a kad sutradan sa strahom pristupiše i otvoriše vrata - na veliko čudo klisi iz crkve pop-Perin ker. Po crkvi beše sve ispreturano i uzorvano; tri dana i tri noći čitala su tri popa bdenije dok se crkva opet očistila. Dakle, da ne spominjem te ličnosti što su vazda društvo Uzlovićevo, nego da pomenem samo daljne goste koji se potrudiše da mu na veselje dođu. Krasni su to gosti - u daleko ih nije. Tu vam je učitelj Ivo iz Skupljena; pa onaj drugi Ivo, učitelj iz Jalovika; pa Stanoje učitelj iz Muratovca; pa pop Jerotije, onaj vrljoki iz Miokusa, što rže za ženskinjem kad se malo ćevne i što peva zajedno, s Ciganima nekakve skaredne pesme. Tu je čak i sam kapetan Maksim Sarmašević. Ostalo su opštinske ćate i već tako - opet gosti odabrani, koji dolikuju ćati i imaju hvale i ljubavi u njega.

Kapetanu je već prilično pohabana uniforma; istina, još je odvojila od ostalih što se tuda po dužnosti svojoj vrzmaju, ali tek je pohabana. A i vreme je već da se pohaba, jer ovo je sad treći Đurđevdan odonda kad mu prvi put učiniše Vučevčani ono znamenito "sevte". I doista, desiše se veoma batli ljudi, ti Vučevčani!... Šta je puta naš kapetan obilazio srez po zvaničnoj dužnosti!... Šta li je puta verni Đuko njegov činio pazar s onom glavom šećera i nikad da je proda za tri talira, nego sve kao za pakost - dukat!...

Ele, kao što vidite, veliko veselje čini David Uzlović. Tu se jede, tu se smeje i peva, tu se pije, tu se svira i igra, tu se napija redom u svačije zdravlje. Napija se u zdravlje gospode i onoga ko izmisli gospodu; napija se u zdravlje "dobrih ljudi" koji počituju gospodu, prizivaju je u svoj dom te ugoste i počaste, koliko se može i koliko je bog dao; napija se u zdravlje domaćina Davida, koji je s trudom stekao svoj pošteni dom i u domu mahala i zahire, te može danas uljudno dočekati odabrane goste svoje. Sve su zdravice kitnjastije od kitnjastijih; učitelji, pope i ćate nadmeću se - ko će lepše i zgodnije okititi, složiti i nazdraviti. Čim se koja nazdravi - odmah Đuko pali iz pištolja; učitelji i popovi tek zaviju na stotine zavijutaka ono njihovo dugačko: "mnogaja ljeta", a virauni počučnu kao orlušine oko strvine pa tek dreknu iz petnih žila: "zoooort! zort! zort! zoooort!" i zagrebu onaj već svakom poznati viraunski tuš.

Zdravice, pevanje i sviranje prekidalo se samo kad se gosti naklope na razna masna peciva da omezete. Ali tek uz to masno mezetisanje osuo bi se prijatan razgovor. Svi su bili znanci, pa je i razgovor njihov bio poverljiv...

- Služite se, gospodine! - nudi nekakom surovom radošću opijen David Uzlović. svog najmilijeg gosta - našeg lepog kapetana. - Služite se, izvolite - koliko je bog dao i dobra godina donela.

- Hm, hm, Dašo! - poče čisto da se šali onako dosta nakićen kapetan. - Tebi je, čini mi se, svaka godina dobra, a?

- Ne brini se ti za nj, gospodine - upada u reč pop Pero. - Žnje on dobro i bez srpa... Ha, ha, ha! Je li, Dašo?

Na ovu dosetku popovu osu se među gostima grohotom: Ha, ha, ha! pa se čak i Cigani nasmejaše.

- A ti mi jamačno žnješ srpom, pope! - vrati mu doskočicu David i htede nešto još žešće da doturi, a kapetan ga prekide:

- A hoće li ove godine, Dašo, biti dobra žetva, a?

- Hvala bogu i vlasti, gospodine! - odgovori Uzlović, ulagujući se i metnuvši ponizno ruku na prsi. - Dobro će biti, ako bog da! Samo imam malo muke s Radanom.

- Šta? Hoćemo li mu skoro da dreknemo s jaretom? Ha, ha, ha! - pita i smeje se kapetan preko masnog zalogaja piletine. Pop Pero uhvati se za bradu i učini kao jarac: "Mehe-heee!" I svi se gosti grohotom nasmejaše.

- Keca, pope - u ševar! - viknu učitelj Simo i opet se osu: "Ha, ha, ha!" a Cigani se već izvrću od smeha i zgađaju jedan drugog dairetima u glavu.

- E, hoćemo li, Dašo, da mu dreknemo, a? - upita kapetan Uzlovića pošto je već prilično omezetio.

- Ta ono, gospodine - poče malo tiše Uzlović, a unese se bliže pred kapetana - ne bi još trebalo - biće i tome zemana. Ama, nekako traljavo ide s interesom. Ne plaća na vreme. Prođe iza roka po čitava tri meseca. Veli: "Ne može se", a ovamo neće da radi, pa se još i propio...

Utom pop Pero s učiteljima zaturi se da divani, a David i kapetan nastaviše svoje.

- Dela ti, Dašo, da mi njemu baš dreknemo, najbolje će biti. I tako meni je veoma zapelo oko za onaj njegov vinograd u Prljinama...

- Ta i meni je zapelo oko, gospodine, za onu livadu u luci... Nema je u celoj kapetaniji onake!

- Vala, Dašo, nema ni onakog vinograda u tri kapetanije... Hoćeš mi ga ustupiti, vere ti?

- Drage volje, gospodine, samo da mi se dokopati...

- Hm, i ti još - samo da ti se dokopati!? Stegni ti njega: "Pare, more, trebaju mi!" On neće imati, a mi ćemo njemu jarca pred kuću, pa eto si se dokopao!... Nego, koliko išteš za onaj vinograd da se sad pogodimo?

- Ne mogu ja, gospodine, sad seći ražan a zec još u šumi.

- Ama, okani se ti sprdnje, Daša! Ražanj je - ražanj, zec je - zec; a nama sad, kod ovako lepa pečenja i vina, nije stalo ni do zeca ni do ražnja, nego do doboša i do toga kako ćemo dobiti - ti onu livadu, a ja onaj vinograd!... Dede, more, reci - pošto?

- Lako ćemo, gospodine. Samo, da mu iščupamo iz šaka...

- E nije nego još!... To je već iščupano.

- Ta iščupao si mu još onda čim si mu pozajmio onih pedeset dukata!... Znam ja to!... Nego, dela ti meni reci - pošto?

- Osamdeset, gospodine!

- Šta - osamdeset? - upita kapetan, a malo se usturi i nabra obrve.

- Osamdeset dukata... - reče Uzlović laskavo se smešeći. - Mislim, nije skupo?

- Kakih osamdeset? - zateže kapetan da se cenka. - Ja ne bih...

- Ne, ne gospodine! - brže-bolje upade mu u reč Uzlović. - Šalim se... Lako ćemo se pogoditi. Neka stoji, boga vi, drugi put!

- E dobro, dobro... - Znam ja tebe, Dašo - uze ga tapšati kapetan po ramenu...- Nećeš ti biti tako tvrd na pogodbi. A zbilja, kako ti oni ostali dužnici? Kako Stojan Pavlović i Obrad Ješić? Kako Ivan, Vuksan, Đurađ, Nenad i oni drugi?... Mo'š li s njima izići nakraj?...

- Ta kuburim pomalo, gospodine - odgovara skromno David.

- Samo ako gde zapne - meni ti njih, pa ćemo mi njima doboš pred kuću!... Doboš ja! Što bre, uzimaš pare kad ne moš vratiti!... U mene, Dašo, nema šale! - Tu se kapetan maši rukom za čašu u kojoj beše dopola vina.

- A, molim, molim - ubrza Uzlović i dokopa flašu da posluži. - Nećete vi na mojoj slavi po pola čaše!

- Ehe, Dašo, i ovamo i ovamo! - graknuše ostali gosti, opazivši da se vino doslužuje. - I mi nismo po pola ljudi... Gle ti njega! Ušuškao se vazdan tamo oko tih sjajnih pulija, pa nas i zaboravio!... - uzeše ga koreti što šuška s kapetanom.

- Bog dušmana zaboravio, braćo! - Izvinjuje se David doslužujući im.

Kapetan diže čašu i kucnu njom čašu pred pop-Perom.

- Dede, pope, bekrijo stara!... Znam ja tebe - ti punu okanicu na glavi... A tri dana držaste ono bdenije, a? Nego neka, dede još po jednu! - i opet se kucnu.

Svi digoše čaše, kucnuše se i graknuše:

- Hajd ovu u zdravlje kapetanovo! Hajd u zdravlje kapetanovo... Nazdravide, pop-Pero! - ponudiše pop-Peru da očita zdravicu.

- Neka nazdravi učitelj Ivo - veli pop.

- De ti, Ivo! Ti umeš bolje.

- Jok, jok - nećka se Ivo - ti, pope, bolje umeš. Na tebe je red. Svi graknuše:

- Pop Pera!... Pop Pera!... Dela, pope!... Diže se pop Pera i nazdravi zaista lepu zdravicu u zdravlje kapetanovo. Nakiti, bogo moj, što može lepše biti! Kako je Vladimircima i svuda po srezu tome nastala sreća otkako je tako dobar kapetan došao. Kako odonda žito dobro rađa, ovce se blizne, rojevi ne beže. Kako je nestalo gusenica, vrana i čavaka što zatiru voće i useve. Kako sad nema ni plamenjače, ni poplave, ni grada, ni suše. Kako je na sve strane "blagodet i izobilije u vinu, žitu i ovoščiju..." I to sve odonda otkako je došao tako "čestit, vredan, revnosan i redak starešina u ovo područje, koje nek bog da da se dugo ljetno podrži pod rodoljubivom upravom njegovom, a sve na sreću vernih sinova zemlje ove, koji znadu svačije zasluge oceniti i uvažiti - na mnogaja ljeta!" I sad grmnu opet jedno opšte "mnogaja ljeta"; Đuko pali iz pištolja, a virauni udariše tako goropadno "zort" i tuš da se čak u drugom selu trgoše kvočke sa smetlišta, u kome se behu bezbrižno razlepršale i zakokotaše poplašeno, a pilići se samo pribiše uza njih pa izvrljivši svoje još goluždrave glavice samo tek učiniše: "ćrrrr!..." I sama živež već vidi da se nekaka čudevenija zbivaju.

Ele, taka se to častilo i pilo na slavi Davidovoj čak do zaranaka. Neki gosti počinju već uviđati da je dosta i zovu druge da se ide. David nudi da se popije bar još po jedna za srećna puta - onako s nogu. Pop Pero opet nazdravi tako žestoko zdravicu da virauni već promukoše vičući: "zooort!" a među gostima zahori se graja, kakva valjda nije bila ni na ciganskoj slavi, a kamoli na drugoj kojoj krštenoj. Valjalo je sad da Đuko pukne iz svojih pištolja što igda može, i što valjda nikad u svom veku niti je puknuo niti će puknuti, ali - baš sada ne čuše se njegovi pištolji. Kapetan iz kože da iskoči od ljutine što Đuko ne dade izraza sad takome veselju; nabrao obrve, pa jurnu na prozor, a čisto ciči: "Ta kamo taj? Pali, more!" No baš u taj mah rastade se Đuko s jednim seljakom; seljak ode uza šljivar, zaturio na leđa torbu, a iz nje viri vrh glave šećera... Kapetana odmah minu ljutina, a još se drži namrgođen. "Šta činiš ti tamo, more?!" priviknu na Đuku i kao popreti glavom. "Sad, sad, gospodine - eto me!" odgovori Đuko mahnuvši glavom na onog seljaka, pa onda trže oba pištolja i viknuvši što igda može:"zooort!" opali ih.

- Živio Đuko! - graknuše gosti.

- Hajd ovu u zdravlje Đukino! - reče kapetan prišav stolu i uzevši ponajveću čašu. Svi se latiše čaše i napiše u zdravlje Đukino. Opet se javljaju glasovi da se ide. Opet nudi David "po jednu s nogu za srećna puta". I tako spremajući se da idu napiše u zdravlje učitelj-Sime, pa u zdravlje i jednog i drugog Ive, pa u zdravlje lop-Pere, pa pop Jerotija; pa opet s početka, pa u zdravlje kapetanovo, pa teraj redom, dok stiže i večera. Posle večere kolale su zdravice od kapetana do Đuke i od Đuke do kapetana - dokle već gosti nisu došli u tako stanje da nisu više ni razumevali jedan drugoga.

Po nekom instinktu pođoše da se već jedanput razilaze. Svaki je ponešto mrmoljio - nekakim nečuvenim jezikom.

- Ama jes ti... - unosi se Uzlović pred lop-Peru posrćući. - Ja, jes ti čuo, kapetane!... Znaš - livada...

- Vino... - mrmolji opet kapetan držeći se za svog Đuku da ne padne - vina... ti, Dašo... Jes - vinograd... Ne brini se... Doboš sam ja, more!... Jest, ja - doboš!

Naposletku i taj se džumbus utaja... Utaja se u kući Davidovoj; umiri se po Krniću sve. Mesečina siri pomalo. Kad eto ti onog seljaka s torbom preko ramena - naiđe na ćupriju onu staru, što je i sad valjda na krnićskoj reci. Taman bi nasred ćuprije, a odovud, malo povodeći se, preda nj Radan.

- Jes ti to, Radane?

- Kum-Mato!... Gle, ti si! - reče Radan kao trgnuv se malo. - Eto ja... vidiš, tako! Malo, bogami, kume, pa... šta mu znam.

- Zar opet, kume? - upita ga Mato prekorno.

- Tsss, kume, šta ćeš? - poče Radan, ako i pijan, da se pravda. - Briga, briga, kume! - i tu mahnu rukom, kao da je sve propalo.

- Hej, hej, moj veseli kume! - reče Mato čisto žalostivo. - Hajde kući, kume, hajde! Sutra valja poraniti...

- He, kući! - prekide ga Radan, a jetko se nasmehnu. - Kakoj kući? Ti misliš ono je moja?... Hej, moj kume! Uzlović. - Uzlović! Viš, tu mi se popeo!... - i pokazuje prstom u teme.

- A deca, kume?

- Te, deca - moja deca?... Nije svet rešeto! - Tu Radan pogleda snuždeno preda se, pa smotrivši kraj Mate torbu s glavom šećera, gde je spustio, seknu ga nešto te prekide što je počeo i naglo upita: - Šta ti je to, kume?

- Ništa, neki šećer.

- Kaki šećer? Daj da vidim!... - i brzo izvadi iz torbe glavu šećera, zagleda je, pa klimnu glavom: - Ih, kume, zar i ti?!... Što će ti to?... Jes baš ona - evo okrnjena!... Kume, što će ti ovo?

- Ta hoću sutra kapetanu da mi potvrdi neku tapiju, pa uzeh...

- Od Đuke, je li?

- Ja, on ima odnekud.

- Molim te, kume, baci to! Tapija!... Kakva tapija?... Nek propadne! Baci, molim te, ako si mi kum!

- Platio sam. Kako da bacim?

- He, moj kume - reče Radan sasvim jetko. - Ja sam je dosad devet puta platio?

- Zar ovu glavu?

- Tu, baš tu istu glavu - poznajem je dobro!... Ja sam je i nabavio kapetanu. Evo, gde je okrnji crno dete na brodu više Petrova vira!... Viš, pa devet puta, moj kume, i - eto dokle sam dospeo!... - završi Radan, pa klimnu glavom neveselo, pogleda nešto dole u vodu, pa tek povuče Matu za rukav šapćući: - Kume, kume! Nuto, nuto!

- Šta, kume? - upita Mato uzjazben.

- Nuto ono dole - vi'š?... Vi'š kako sedi!... Ta eno ga, eno - crni se!...

- Ama šta je?

- Dete - ono, kume! Zar ne vidiš?... Ta stanide!... - viknu Radan i opsova tako strašno da se Mato strese od straha; spodbi onu glavu šećera, pa što igda može izmahnu te njom u vodu; razleže se pljesak pod ćuprijom, a on se nekako izvraćeno nasmeja: - Ha, haha! Kume! Vi'š, ooode!...

Mati pođe kosa naviše.

- Hajdemo, kume, kući! Hajde - i ja ću do tvojih vratnica!... - pozva ga Mato te pođe.

Kad beše kod vratnica da se rastanu, Radan hukne i reče:

- Devet puta, moj kume, nije šala!...

- Hej, moj veseli Radane! - prošaputa Mato i okrete naviše stazom kući svojoj...

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Ako si koji put nešto turoban i zle volje, a ti samo svrati - osobito ako to bude zimi i kad je kaka žestoka mećava - u kafanu "Kod petla". To ti je najpreči i najsigurniji lek. U pozorište slobodno nemoj ići, jer možeš posle svu noć pljuckati i postati zlovoljniji. Bolje idi ti u kafanu "Kod petla". Tu je tek pozorište i komendija! Ko god se pomoli na vrata - izgleda kao da se spremio da odigra ulogu iz kakve komendije i to - svaki drukčiju ulogu...

U kafanu "Kod petla" slegne se ceo svet, pa gotovo ne samo ceo svet, nego - čak i jedno od ona "tri sela više". Sav je taj svet raznolik. Nigde nećeš naći slična ni nosa, ni oka, ni kape, ni haljine, ni lice, ni odeće, ni obuće... Sve je to u drugoga drukčije!

Valja samo sesti pa gledati sehira.

Dođe jedan, nudi te što može ljubaznije režnjem rotkve; drugi te nudi slanim bademom; treći ti se žali na muzikante što sviraju čardaš, a on im naručio: "Sećaš li se onog sata", i to se tako žali da se već i tebi samom čisto sažali što ne sviraju "Sećaš li se onog sata"; peti prišao pa ti podnosi pod nos čvarak ili ćevapčić sav uvaljan u sa i moli te da samo "koštaš" za njegovu ljubav. Onamo se, opet, jedan Madžar pomamio po muzici, pa digao nogu i tuče štiklom u sto. Tamo, opet, za jednim okruglim stolom pometali jedan drugom ruke na rame, pa pocupkuju onako sedeći na stolicama, kao da igraju kolo. Onamo za drugim stolom plaču i kmeče deca, cereka se nekako ženskinje i halaču soldati...

Ele na sve strane žagor, vika, lupa, svirka, pevanija - samo bruji!... Tako je to gotovo svako u boga veče zimi.

Jedno veče taka beše žestoka mećava. Zviždi vetar, a prećavac magli u oči kud se god okreneš. U kafani "Kod petla" puno. Za jednim malenim stolom ukraju sedi jedan dugajlija u gunjcu i suknenim čakširama, nakrivio fes, zaturio se, pa mlatarajući rukama priča nešto jednom mladiću što sedi za istim stolom s njim. Kelner donese još dve čaše piva pred njih. Dugajlija uze čašu, kucnu se s onim mladićem, pa iskrenuvši dopola ubrisa dlanom usne i reče:

- Eto, zbog toga je, moj Pajo, bilo i potegni i povuci!...

- Bogati, kaži mi pravo, ko se prvi seti takog đavolstva? - upita Paja.

- Ko? On, eto ko! - odgovori dugajlija. - Ono, doduše, mogu se i ja dosta koječemu doviti, pa još i bolje od njega - iako je on kapetan, a ja čovek prost, njegov pandur: nego kud bih se ja još oko takih potrkušica zanosio!... Njemu je lako - sedi besposlen po vas dan, pa izvoleva... Tako je bilo i s tom glavom šećera! Uđem ja jedno jutro u kancelariju, a ona mu stoji na astalu. Ja se malo začudim, bogme. "Otkud sad to", mislim sam, "kad naš kapetan ne uzima ni od kog mita?" A on vide gde se ja čudim, pa mi kaza kaka je on tu glavu nabavio, kaza mi sve: kako je smislio i šta će s njom. Meni obreče treću paru... Ta, znaš, hvala bogu, da mu nije bilo mene, ne bi groša dobio!...

- Pa je li ti barem dao tu treću paru? - upita Pajo.

- Dao je nešto, ali zakide mi ravnih dvadeset dukata!... Znaš, kad je bačena ona prva glava u vodu - onaj seljak kad je bacio - odem ja u Beograd, te nabavim drugu istu onaku. Posle je više nismo nosali po selima, nego sam je čuvao ja u mojoj sobi - pred kancelarijom.

- Sad vam jamačno nije tako išla trgovina? - primeti Pajo.

- E, te još kako!... Sad je baš išla kako valja!... Samo da ti kažem. Dođe neki Mileta iz Miokusa da potvrdi procenu. Nužda čoveku, hoće da izvadi pare iz fonda - stegli ga neki dužnici. Snuždio se, neveseo: pustim ga u kancelariju kapetanu, pa se naslonim da slušam. "Odakle si ti?" pita ga kapetan onako malo oštro. "Iz Miokusa, gospodine." - "Šta ćeš?" - "Ta potvrdio bih neku precenu." - "Dođi sutra!" oseče se kapetan na nj. Iziđe siromah, žali mi se, ja sležem ramenima. Eto ti ga sutradan rano - moli opet. Opet kapetan odlaže: "Sutra!..." Ele tako ga odbija nekoliko puta. Čoveku pritužila nužda, Iziđe jednom iz kancelarije, pa samo što ne plače. Pitam ga šta je - a već amo znam, kapetan mi naručio. - "Muka i zlo", veli, "ja ne znam kad će doći i na me red jednom!" - "More, donesi ti štogod deci kapetanovoj na peškeš", velim mu ja, "pa da viš onda!" - "Ama, ako hoće samo, doneću - ko ne bi, samo neka bude vajde!" - Ja mu onda ponudim glavu šećera i kažem da bi to najpriličnije bilo dati. Kupi on glavu i odnese bajagi kapetanici. Odmah kapetan s njim drukčije; potvrdi mu i procenu i nauči ga još kako će čas pre doći do para. Čim ode čovek, ja glavu opet te u moju sobu... Dođe drugi da moli za nešto - tako prođe i on. Ele, svaki dan tek kupi po neko glavu šećera od mene.

- Ama zar to nisu ljudi potpazili šta radite?

- Nisu ja!... Namirisali su to oni odmah, ali su ćutali! A i šta bi mu?... Zar ti još ne znaš ko su naši kapetani. Prosto, ako mu nije volja, neće da te čuje dok mu što ne tutneš. Nekad se davalo naočigled, a sad to ide zgodno ispod ruke... Ljudi im znadu ćud, pa šta će - plaćaju. Vide da im bez toga obići ne može. Da se, opet, žale - kud će šut s rogatima izići nakraj!...

- Bogme, vi ste tu mnogo zaradili!

- Ja šta misliš ti, bolan!... Vidiš ovu kavanu? - Nju je sazidao kapetan tom glavom šećera. Moj Pajo, padalo je tu novaca kao kiše!...

- Ama, opet ti ne kaza meni kako se zavadiste.

- Stani da ti kažem... Znaš, kad smo počeli trgovati s novom glavom, on je počeo zapisivati koliko se puta proda. Vidim ja, pa mi bi za zlo što zapisuje; valjda ga ja neću prevariti. Kad je tako, stanem i ja beležiti na glavi šećera; kad se god proda, povučem po jednu belegu plajvazom. Kad bi da se proračunamo - a to smo radili svakog meseca - po njegovom računu izlazi da je prodato više jedanput, a po mom ne izlazi. I baš mogu se sad gde hoćeš zakleti, nije mi o glavu da lažem, da sam pravo beležio. Oko toga ti se, bogme, mi zdrpimo valjano. On meni: "Lopove!" Ja opet njemu: "Varalico! Lupežu nad lupežima!" Umalo što ne bi i za vratove. Ja duhnem te iziđem od njega... I kad se proračunasmo, zakide mi čitavih dvaest dukata!...

Utom uđe u kafanu jedan robijaš od onih kojima je skinuto gvožđe, pa slušaju pri policiji gdegod; pred vratima, vidi se kroz staklo na sredi, staji žandarm. Robijaš uze neku dugačku flašu piva, pa pođe. Smotri ga naš dugajlija, pa se zagleda u nj kao da ga poznaje; zagleda se još bolje, pa ga zovnu:

- Jes' ti, Radane?!

Robijaš stade, pogleda ga, pa uzviknu: - Aha, Đuko! Nuto, bogati - otkuda ti ovde?

- Donese i mene vetar, Radane. Vi'š, ja s mojim kapetanom kvit!

- Jesi davno iz Vladimiraca?

- Prekjuče sam pošao.

- Vere ti, šta li je od moje vesele dece? Gde li su sad?...

- Hajde ti, more! Šta čekaš vazdan? - obrecnu se na nj žandarm, otvorivši vrata, i Radan ode ne dočekavši ni odgovor.

- Vi'š, siromah!... - reći će Đuko gledajući za njim. - Ta je, Pajo, onaj seljak što je nabavio kapetanu onu prvu glavu šećera.

- A što je na robiji? - upita Pajo začuđeno.

- Što je?... Što ga, siromaha, snađe beda! Bio je to čestit čovek, ali se nekako zaplete u dug. Zaduži se jednom kaišaru - nekom Uzloviću, pa mu lepo dohaka, i eto do šta je dospeo...

Kobeljao se, jadan, kobeljao i otimao, pa sve uzalud. Najpre mu je dao nešto malo, pa se naplelo koje interesa, koje ono glavno, koje na promenu obligacije... nikad otarasiti. A ti već znaš kako se kod nas interesom gule dužnici. Kad čovek vide u kako je zlo ugazio, on pokliznu i u radu. A kom će se, opet, militi rad kad mu drugi sve odnose? Poče i da se opija. Uzeše govoriti da je i pameću šenuo.

- E, jadnik! Kako ne nađe nekog poštenog čoveka da ga iščupa iz te bede?

- Nalazio je i to, ama mu sve podliju vodu. Kapetan se beše nešto na nj ispizmio, a zapelo mu oko za njegov vinograd. Uzlović, opet, zinuo na livadu, pa sve šuškaju zajedno i spremaju mu zamke. Baš kad mu htede biti prodaja, nađe, siromah, nekog poštenog čoveka ovde da mu da novaca. Htede se lepo iskobeljati. Ali, ne lezi vraže, to nekako prokopka kapetan i Uzlović pa poteci tom čoveku. Kao za nesreću Radanovu, desio se taj čovek - kapetanu brat od ujaka. Navali kapetan: "Nemoj biti", tamo on, "lud! Zar ovom propalici i bekriji da daš? Ta on je prezadužen i kosom na glavi... Sve će ti propasti!" I lepo odvratiše čoveka te mu ne dade... A kako se, siromah, beše obradovao! Čisto nanovo oživeo, pa mi se hvali kako će skinuti zlo s vrata...

- Pa dela kazuj, što dopade robije.

- Stani, polako! Kazaću ti... Kad mu već podliše vodu kod tog trgovca, onda Uzlović tek priteže i navali da se učini prodaja... Što je, opet, ta prodaja brzo izvršena, nisi video! Ja sam se začudio kad se to pre oglasi, kad li pre iziđe u novinama. Tek jedno jutro zove me kapetan, a osmejkuje se: "Hajde, Đuko, spremi se da idemo na jednu prodaju!" Spremim se ja i pođemo. Kad bismo već u Krnić - putem pored vinograda, on će tek pružiti prstom na Radanov vinograd: "Kako ti se dopada, Đuko, onaj vinograd"? - "Dobar", velim ja, "boljeg retko gde ima". "Što li to sad pita?" mislim sam. Kad, a mi pravo okretosmo se kući Radanovoj. To li je! Sad znam. Tu i Uzlović, tu seljaci, neki trgovčići seoski ukrutili se, pa hodaju ispred kuće. Siromah Radan sav pozelenio od muke. Žena mu i deca kao potučeni... Poče se prodavati - mahom sve kupuje Uzlović, seljaci i licitiraju i ne licitiraju: žao i njima čoveka. Dođe red na kuću. Stade piska dece, žena mu udari u zapevku. On, siromah, kao zgranovan, ulete u kuću. Svi se zgledasmo šta mu bi sad! Dok, ništa ti bog ne dade - grunu puška kroz jednu badžu, a moj se Uzlović prevrte, baš ni nogom ne mače!...

- Ubi ga! - začudi se Pajo.

- Ubi, dabome. Dogorčalo čoveku. Nije to šala ostati sa sitnom decom - pod vedrim nebom, kao prosjak!... Načini se tu galama, dotrčaše još ljudi iz sela. On, siromah, sam iziđe i predade se, te ga odmah otpratiše u haps...

- A šta bi od prodaje?

- Prodaja se izvršila. Sve mu ode za dug i troškove, još se nije moglo ni isplatiti... Njega na ispit, pa posle sudu, sud ga osudi na robiju, i eto, siromah, još nije izdržao. Kapetan tera opet svoje. Vinograd je dobio. Sad, valjda, ima opet nekog te mu pomaže da trguje s glavom šećera... Siročad Radanova potucaju se po najmu; a žena mu nekako ubrzo presvisla od teška jada... Eto, moj Pajo, kako može čovek da strada!...

- Molim, fajerunt! - viknu jedan kelner uspremajući stolice po kafani. Đuko i Pajo odoše. Ostali gosti odavno se već razišli. Gazda drema u jednom kraju za stolom. Samo škilji još jedna lampa. Napolju zviždi vetar, i sićani prećavac zasiplje u prozore. Negde daleko čuje se pesma pijanih ljudi.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
                                                           Svirač


Na drugi dan Vaskrsa slegao se silan svet na sabor kod crkve rogačke. Odmah po ručku uhvati se mladež u kolo, a stariji ljudi ostaše još za soprom, da pripijaju pomalo, da se razgovaraju, šale i da glede kako se mlađi vesele.

Na saboru ne beše drugog svirača do nekog Sretena Stojića i još jednog momčića što, udaraše u bubanj.

Sreten nije Ciganin, nego jedan siromašak iz sela N.; vredan i otresan momak. Služi pod najam, a uz to zna svirati u ćemane bolje od mnogog svirača. Čak iz daljih krajeva traže ga ljudi i pogađaju da im svira na svadbi, slavi ili kakom drugom veselju. A kad je već sabor on i sam dođe da zaradi koju paru. Osim toga, Sreten je u neku ruku i majstor. Zna dosta dobro -kačarski i stolarski zanat; gradi vedrice, kace, bremenice, vučije, čabrove, stolice, stolove, lotre - gotovo svaku drvenariju što treba jednoj kući seoskoj. Pa i otud mu pada lepa parica.

Da je ko drugi na njegovom mestu, taj bi, može biti, već odavno načinio lep kapital i okućio se. Siromah Sreja to nije umeo. Sve mu je nekako išlo bolje od ruke, samo tecivo nije. Ako kome što uzajmi, a to je počesto činio - propadne mu; ako uloži u kaku radnjicu - i tu mu propadne; ako počne da čuva - i tad mu se malo-pomalo izmigolji para... Ni sam ne zna kud ni zašto. Često su ljudi govorili: "Baš šteta što ovaj momak nema sreće, a ovako vredan i pošten!" On se, opet, navikao pa tako živi, sastavljajući kraj s krajem, i gde može što zaraditi - zarađuje.

Ele Sreja svira, a kolo se zavilo veliko i zapleteno. Priđoše i ozgo od sopre neki da glede izbliže. Međ njima je gazda Milun, jedan bogataš iz sela N.: s njim je pop Raško Vidak, pisar opštine n-ske, i još njih pet-šest.

Baš kad se gazda Milun prikuči ka kolu, prekide se igra i onaj Srejin momčić zađe kupiti bakšiš. Pada para kao kiša. Svaki čas priđe momče Sreji, pa mu izruči u peškir po punu kapu krajcara. Sreja to strpa u svoj jandžik, pa čeka dalje. Postaja malo, pa eto ti onog momčića, podnese kapu i gazdi Milunu da mu da bakšiš.

- A ne igram ti ja, momče! - reče Milun smešeći se. - Idi tamo onoj momčadiji,

- Evo na! - ču se krupan glas opštinskog pisara Vidaka i baci momčetu u kapu deset para.

- Nemoj da se pretrgneš, ćato! - reče momče zajedljivo.

- Vi'š ti bezobraznika! Ne kažeš hvala i na tom! - obrecnu se pisar.

- O, o, gle ti šta je ovaj nakupio! - začudi se gazda Milun i mahnu glavom. - Bogami lepa para!

- A zarade oni dobro - reći će pisar nemarno - samo da umedu čuvati...

Odmače momče dalje. Opet Sreja zasvira, udari bubanj i zametnu se kolo. Gazda Milun, pisar Vidak, pop Raško i ostali kod kola glede kako se to igra. Pusti se i to kolo, i opet momče Srejino zađe da kupi pare. Kad bi blizu Miluna, on izvadi deset para, pa zovnu:

- Odi, more amo! Baš iako ne igram, vredi dati takom sviraču! - pa baci desetak momčetu u kapu i zaviri lakomo da vidi koliko je nakupio.

- Hvala, gazda!

- O, bogami, i ti si gotovo gazda! Gledaj ti šta je on nakupio! - začudi se gazda Milun.

- Ta nek nije samo muka uzalud! - reče momče.

- More, tu baš nije uzalud! A koja ti je to kapa danas?

- Ovo je četvrta, gazda!

- Četvrta! Pa vi ste, bogami, onda dobro pazarili!

- Teee! - učini momče i slegnu ramenima, nasmešnuvši se malo, pa ode dalje kupiti.

- Šta veliš, Vide, zaradili su danas dva dukata, a? - upita Milun pisara.

- Dva jesu, ako ne bude i više.

- Lepa para!

- Ama i svirač je, nema ga šale - prihvati pop. - Ono ima još svirača ovuda u nas, ali od Sreje boljega nema.

- Da je majstor u tom poslu, to znam, ali nisam znao da mu se toliko plaća.

- Plaća da vidiš, gazda Milune, dosta dobro! - nastavi pop. - Njemu je kašto padalo po četiri-pet dukata samo od jedne svadbe.

- Po četiri-pet dukata! - začudi se Milun.

- Ja šta ti misliš. Najmanje od veselja mora mu pasti barem sto groša.

- E to je dosta, dosta... bogami! - reče Milun mašući glavom. Poćuta malo, pa tek upita popa:

- Ama, popo, on čini mi se služi sad kod Stanoja.

- Jest' kod Stanoja. Biće još ovo do Đurđevadne kod njega!

- Tako su se pogodili - primeti Vidak - ja sam im gradio ugovor.

- A kako mi se čini, otresit je momak.

- Pravi kremen! - reče pop; - Što uradi ono ti je baš ljucki i svesrdno urađeno.

- Tako se svi hvale njime! - potvrdi i pisar.

- Znam ja sam - reče pop - bio je i kod mene jedno leto, i ja nisam imao boljeg momka od njega.

- Hm, hm! - učini Milun i malo se zamisli. Videlo se da ga je nešto veoma zainteresovao Sreja. Znao je on i sam vrlo dobro kakav je Sreja - je li vredan i pošten ili nije; ali tek opet je raspitkivao. Uostalom, otkako je gazda Milun počeo trgovati, uobičajio je da tako raspituje za najmanju sitnicu; makar mu bogzna kako poznata bila, on će se tek graditi da ne zna i pitati drugoga. Može biti tim je hteo da pokaže kako on, kao veliki gosa, ne vodi brigu o svačemu; a može biti i zato što je kao čovek od računa naviknuo da dobro propita šta je što.

- I velite o Đurđevudne će izaći od Stanoja? - upita Milun poćutavši malo.

- Tako mi barem on reče onomad - odgovori pop. - Žali mi se da mu je Stanoje učinio nešto krivo.

- Hm, pa i jeste Stanoje malo dženabet! - reče Milun kao uz reč. - A gde li će se posli najmiti?

- E, to ne znam - odgovori pop.

- Nije ti ništa govorio?

- Nije.

- A što ti, gazda Mile, toliko razbiraš za nj? - upita Vidak lukavo.

- A što ne bih razbirao? Momak valjan. Milo mi je videti valjana čoveka - odgovori Milun.

- E, to je onda drugo! - reče Vidak i prikuči se malo dalje drugim ljudima, te se pusti s njima u razgovor.

Igra i veselje trajalo je do pred mrak. U sami mrak poče se narod razilaziti, svak na svoju stranu.

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Sutradan poranio gazda Milun, pa sedi na doksatu pred svojom kućom, a kuća mu je od najuglednijih u svem selu. Pije kafu, puši na dug čibuk i viče nešto na čeljad. Otkako je gazda Milun počeo trgovati, odonda je i to uobičajio da izjutra sedi na doksatu, da puši na dug čibuk, i da za što bilo viče na čeljad ili na koga mu drago.

Već sam vam napomenuo da je gazda Milun jedan bogataš. Najviše baštine, najviše stoke u njega je, i svakog drugog mala i imetka izobilja. Nekad je i Milun radio poljski rad i otud tekao paru po paru. Posle je počeo trgovati svinjama, vunom, lojem, voskom, kožama, žitom i svačim - čim može jedan seoski trgovac da trguje. I za kratko vreme postao je jedan od najbogatijih ljudi ne samo u selu N. nego i u ovoj okolini. Sad više i ne radi teške radove; to je ostavio mlađima, nego samo gleda trgovinu. Otkako je počeo trgovati, odonda je postao vrla veliki intereždžija; neće ti on propustiti, ama ni najmanju priliku gde se može što ućariti. Što može sam da stigne - dobro, a što ne može, to opet stignu njegovi samsari, koje on ponosito zove "moji kalauzi". To je neki šantavi Vesa, neki vrljoki Golub i neki Boroje iz donjeg kraja. Ljudi koji ne vole da zapinju grbinom oko teškog poljskog rada, nego radije ošljare oko mehane i klancaju čak u treće selo za tuđ račun. Oni često pomažu gazda Milunu i na sudu, kad tera kakvu parnicu. A otkako je počeo trgovati i interesirati - razume se da se odonda počeo češće i parničiti. Ako mu zatrebaju svedoci, tu je odmah Vesa, Golub i Bora. Ma šta bilo, samo ako treba da se na koga pozove, oni su tu, gotovi kao zapete puške. Otkako je gazda Milun počeo trgovati, odonda su ga omrzli mnogi ljudi; ali on to slabo mari. Najposle, što i da mari, kad mu niko ne može nauditi. Čovek bogat, može mu se; on je gosa - njegova se svakad i svud bolje melje.

Ele, taman se gazda Milun tako razvikao, dok eto ti mu Vidaka, pomoli se na vratnice.

Vidak je, kao što već znate, opštinski pisar. I on je čovek u stanju; barem je bogatiji od mnogog opštinskog pisara. Obogatio se onako isto kao što su se obogatili mnogi i mnogi opštinski pisari po selima, piskarajući seljacima za skupe pare, advokatišući im takođe za skupe pare, dajući im novce u zajam opet za skupe pare. On je gotovo najbolji prijatelj Milunov, a Milun njegov. Oni pitaju jedan drugoga za savet, dogovaraju se u svakom poduzetku i pomažu jedan drugom u svakoj prilici. Pa i sad mu je Vidak došao na neki dogovor, jer mu je Milun još juče na saboru napomenuo da se uvrati kod njega da se nešto razgovore.

- Ej, ej, Mile, polako, more!... - poče Vidak još s vratnica, kao takorse u šali. - Što si se razvikao toliko?

- Kako neću, brate! - okrete se Milun njemu. - Sve ti to ide naopako; sve se radi kao od bede. Ovo se ne zna ni ko pije ni ko plaća.

- Piješ, eto ti! - reče mu Vidak ispevši se gore na doksat i pokazavši rukom na kafu pred Milunom.

Milun se malo osmehnu, ali još, kao ljutito, ponudi Vidaka da sedne, pa reče:

- Pijem, istina, ali ne znam ko će platiti.

- Makar i ja, samo ako bude ćara - odgovori Vidak, misleći na sinoćnu napomenu Milunovu da će se danas o nečem razgovarati. A znao je da ga Milun nikad neće zvati naprazno.

Gazda Milun naruči čeljadi da donesu i Vidaku kafu, i tu zametnuše njih dva običan razgovor, pa onda pređoše na jučerašnji sabor. Tu će Milun početi:

- Ama znaš šta, Vide?

- Da čujem, Mile.

- Vide li ti juče kako onaj kupi pare?

- Ko to?

- Onaj Sreja.

- A, Sreja svirač! - reče Vidak i nasmeja se. - Baš ti jednako o njemu, pa o njemu.

- A znaš li ti da on sad o Đurđevudne izlazi od Stanoja?

- Znam; taka reče i pop juče.

- Pa šta veliš, kako bi bilo da ja njega uzmem pod najam?

- Možeš, nije rđav čovek - odgovori Vidak, pa se lukavo osmehnu i upita: - A što baš njega?

- Vidiš ti, on zarađuje lepu paru. Pa kako bi bilo da ga uzmem, ali da se nekako ugodimo da on meni daje što zaradi.

- Hm, ne bi bilo rđavo! - reče Vidak promišljajući se - samo ne znam 'oće li pristati on.

- Valjda 'oće. Navalićemo ti, ja i još koji od naših ljudi, pa će pristati; a ja ću mu platiti dobar ajluk.

- Koliko misliš da mu daš?

- Daću mu četrnaest dukata do Mitrovadne. Stanoje mu plaća, čini mi se, deset.

- Tako će biti.

- A za četrnaest će jamačno pristati. Ono, istina, nema do Mitrovadne mnogo slava - slave su više zimi, ali opet biće svatova, pa sabori toliki leti su. Ja mislim, moći će isterati dvaput toliko do Mitrovadne.

- Dvaput može. Računi mu svatove dukat, a sabor u najmanju ruku sto groša. Preko leta biće zar dvoji-troji svatova, a sabora ima više od deset. Uz to još uračuni i nekoliko slava. Ele, tamo-amo - izvadiće blizu triestinu dukata. A to je za uvar.

- Za uvar, jakako! - odgovori Milun čisto radostan što mu je pala na um tako spekulativna misao. - Pa onda znaš ti - nastavi dalje - da on opravlja kace, gradi što god zatreba od drvenarije.

- Znam, pa i tu bi ti mogao privrediti. Kad sredi posla kod kuće, onda može otići te opravljati kome što.

- Vi'š, to bi sve trebalo nekako ugoditi s njim; ali lepo da se ne seti, pa može odustati.

- Dabome, valja načiniti ugovor. Za to se ti ne brini. Ja ću već namestiti kako valja.

- E vidiš, zato sam te zvao.

- Setio sam se ja, čim ti onako juče propitkuješ za nj. Baš si pravi špekulant, u daleku te nema.

- Sad ti gledaj; ovo dana naći ćeš se s njim gde bilo. Najbolje bi bilo kako u mehani. On valjda dolazi u mehanu?

- Dolazi kašto.

- E ti se nađi tamo, pa čim dođe, ti mi poruči, ako se ja ne desim, da dođem, a dotle zadržavaj ga. A naći će se valjda ko i od naših, te će pripomoći da se pogodimo. A tebi za tvoj trud biće napojnica.

Ne brigaj ti! Ja ću se već postarati... - reče Vidak i razgovor se zatim okrete na druge spekulacije. Dugo su još sedeli ova dva spekulanta i skrajali planove kako će koji gde zakačiti ćara i kako će jedan drugom biti u ovom ili u onom poslu na ruci. Naposletku, gotovo pred podne, ustadoše. Vidak ode svojoj kući da načini neke procene, a Milun nekud u selo da prikupi neki loj i vunu.

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Baš nekako pred sami Đurđevdan sede u mehani seoskoj: Vidak, Vesa, Golub i Bora i još neki prijatelji. Dok eto ti i Sreje. Uđe u mehanu, nazva boga, naruči polić rakije, pa sede ukraj i uze puniti lulu.

Vidak ga pogleda, nakašlja se malo, pa će tek onako upitati:

- Može li se, Srejo?

- Pomalo, ćato, petlja se.

- A 'oćeš li ostati i od Đurđevadne kod Stanoja?

- Vala, ćato, neću. Dosta sam ga služio.

- A što nećeš? Stanoje nije baš tako rđav gazda.

- Može biti; ali ja ne mogu. Kad mi preseda svaki zalogaj u njegovoj kući, onda mu džaba i ta služba i sve.

- Ono i jest Stanoje malo inajet i osorljiv čovek - reče Vidak.

- Slabo se može ko, kod njega skrasiti - dodade Vesa.

- Pa kud misliš sad? - upita Vidak.

- Ne znam ni sam - odgovori Sreja. - Valjda ću naći gde dobra domaćina.

- 'Oćeš, 'oćeš, Srejo! - kuraži ga Boroje. - Ti si čovek vredan - poznat ovde kod nas. Svak će te drage volje uzeti u kuću.

- Boga mi jes' - prihvati Golub - valjanu čoveku lasno je naći i najma i rada.

- Tako se i ja nadam - odgovori Sreja.

- A bi li ti, Srejo, kod jednog dobrog domaćina da ja progovorim za te? - upita Vidak i uz to namignu na Goluba te ovaj usta i nestade ga nekud iz mehane.

- Što ne bih? - odgovori Sreja. - Ako je dobra kuća, najmio bih se još ovo leto.

- A zar ne bi više?

- Vala i ne bih više! Gotovo mi dodijalo potucati se po tuđim kućama. Na zimu mislim, uime boga, da radim zanat. Uzeću gde malo zgradice pod kiriju pa raditi. Valjda će se moći životariti.

- E lepo, lepo! A ti barem za ovo leto da staneš kod tog čoveka. Gazda je prvi u ovom kraju. Jamačno se sećaš ko je.

- Da ne bude to gazda Milun?

- Jes', on. Kod njega će ti biti dobro.

- Ta ono dobar je domaćin - odgovori Sreja malo premišljajući - ali dok vidim... lasno ćemo.

- Šta da vidiš? Ako 'oćeš, on će te uzeti, samo da mu ja reknem. Bićeš kao u svojoj kući.

- Jes'! jes'! - povikaše i ostali, i sad razgranaše hvaliti gazda Miluna i saletati Sreju da ne učini drukčije nego da stane kod njega u službu.

Utom se pomoli na vrata gazda Milun, a za njim se uvuče polako i Golub.

- Baš dobro! Evo i gazda Miluna! - povika Vidak.

- A šta to? - upita Milun gradeći se nevešt.

- Ta evo pogađam ti Sreju, ako ćeš ga uzeti pod najam ovo od Đurđevadne. Ionako si mi se žalio da te ne sluša onaj tvoj momak i 'oćeš da ga otpustiš - reče Vidak i namignu na Miluna.

- Ta ono jest, onog moram otpustiti kad ne valja - odgovori Milun i sede među njih. - Samo ako mi Sreja ne preskupi, a ja već znam da je dobar i vredan.

- Neće ti preskupiti, a najposle gosa si, bogme, pa plati mu i više.

- Pa bi li ti služio kod mene, Srejo? - upita Milun okrenuv se onamo Sretenu.

- Ama kako sad da ti reknem, gazda Milune - odgovori Sreja češući se iza vrata... Eto, nisam još ni sa Stanojem raskrstio.

- Ne mari to. Eto ti Đurđevdne prekosutra, lasno ćemo raskrstiti. Sa mnom mo'š i sad ugoditi.

- I bolje ranije da prebrineš brigu - primeti Vidak.

- Jes', jes' - povikaše ostali. - Bolje ranije.

- Najposle kako reknete - reče Sreja.

- A šta bi ti tražio od mene do Mitrovadne?

- Petnaest dukata - gazda Milune.

- E mnogo je petnaest. Stanoje ti plaća deset.

- Ono jes'; ali ne mogu ni ja sve pod jedan ajluk.

- Da dam ja tebi dvanaest dukata.

- Malo je, gazda, bogami. Ako 'oćeš za petnaest, eto...

- Mnogo je, Srejo - uplete se Vidak. - Vidiš i sam, danas su oskudna vremena; teško se dolazi do pare.

- Sve je tako. Ama gazda Milunova kuća je velika; tu ću ja imati dvaput više posla nego u drugoga.

- Da ti dam trinaest - povisi malo Milun.

- Ne mogu, gazda Milune, vere mi! Najposle, eto za četrnaest; niže ni pare.

- Dela, Srejo, dela! - navališe sad na nj. - Što se ti opet toliko zatežeš?

- Ama, ljudi, zaime boga, malo je!

- E znaš šta, Mile? - reći će Vidak - daj mu četrnaest dukata, pa nek je sretno!

- Četrnaest, četrnaest, povikaše ostali! To je dobro plaćeno. De, Srejo, nek je sretno!... De, de, de!.

I Sreja sleže ramenima pa pristade.

- Pa dobro bi bilo da načinimo malo ugovora - reći će Vidak.

- Može, može. - odgovori Milun.

- Ta šta će ugovor - prihvati Sreja - dosta je kod poštenih ljudi i reč.

- Ono tako je - dodade Vidak - ali opet bolje je da ima i napismeno. Nije da rekneš iz kake sumnje - niti će tu doći do suda ili parnice, nego tek vorme radi. Danas se eto za najmanju potrkušicu gradi napismeno. A bome valja da i ja nešto zaslužim - završi kao, šaleći se.

- Naposletku, ne branim - reče Sreja - kako god reknete da valja,

- Tako lepo da načinimo malo pismena - nastavi opet Vidak. - Sad si, Srejo, eto bez brige. Stao si u dobru kuću; bićeš kao bubreg u loju. Gazda Milun je dobar domaćin, a ti - vredan momak. A kad zaslužiš koju paru, a dao ti je bog te možeš - ti ostavi kod gazde Miluna, on će ti lepo čuvati... E pa dajde divit amo i malo 'artije! - okrete se mehandžiji.

Mehandžija donese divit, jedan čokanj s malo mastila, pero i jedan tabak prilično izgužvane hartije. Vidak uze i ode za drugi sto ukraju da piše.

Dok je on pisao, dotle je ovamo već Milun i čast dao. Golub, Vesa i ostali jednako hvale Miluna i govore Sreji kako se namerio na gazdu što nikad nije niti će; kako će mu biti dobro kao u svojoj kući, i tako dalje - već zabrazdiše daleko u hvalisanju.

Utom priđe Vidak od onog stola, držeći važno u ruci onaj tabak hartije.

- Evo, Milune i Sreja, da vam pročitam.

- Dela čitaj! - rekoše svi i stadoše oko njega da slušaju.

Vidak se iskašlja malo, pa poče:

"Ugovor između nas potpisanih, i to s jedne strane mene Sretena Stojića, težaka iz N., a druge mene Miluna Vučevića, trgovca iz istog mesta, na sledeće zaključismo:

1. Ja Sreten ugodih se danas s Milunom da ga od 23. aprila pa do 26. oktobra ove 187... godine, kao sluga kućevni služim, i to s cenom za 14 dukata i slovima za četrnaest dukata cesarskih. No, pošto ja umem da sviram u ćemanetu (violinu), to sam dužan ista kući Milunovoj s bubnjem doneti i kad on zahteva da sam dužan svirati i ići u svatove i gde me on prati da sam dužan ići i svirati, što će on naplaćivati, kao i bakšiš što budem kad prilikom sviranja dobio, dužan sam njemu novce davati - ukratko, što mi god on bude zapovedio da radim, dužan sam mu raditi; a pošto još umem da gradim kace itd., kao i astale, stolice i u opšte stolarski posao, i to sam dužan mu raditi, kako njemu, tako isto i onde gde me on kome prati da što god i od toga zanata uradim, koje će on naplaćivati."

- Ama, nismo tako rekli, ćato! - prekide mu Sreja čitanje. - Tako ja ne mogu.

- Pa nećeš ti to njemu davati, nego samo da čuva; ovo je samo vorme radi, tek onako.

- Neće, neće - graknuše oni. - Ko? Zar gazda Milun spao na njegovu paru! Bože sačuvaj! To je samo onako napismeno.

- Ne dao bog da bih mu ja, brate, i paru uzeo. Ako mi da na ostavu, njegovo je, očuvaću mu; ako ne da, toliko i čini.

- E ja, bogami, ne znam... - poče Sreja dvoumiti.

-Ama slušaj ti ovo do kraja! - reče Vidak. - Ja sam ovde obvezao i gazdu Miluna. Ono mora biti po vormi kad se 'oće pismeno.

-Jes', jes', tu mu ima neka vorma! - potvrdiše ostali i opet se nagoše da čuju.

Vidak se opet iskašlja pa nastavi dalje:

"Što se tiče naplate ajluka, Milun će mi pare do dva dukata svakoga meseca davati, i to pošto ceo mesec oslužim, a ne u napredak. U slučaju ako bih ja odustavio Miluna i ne bih ga po ovom ugovoru oslužiti hteo, dužan sam mu jednu mesečnu platu naknaditi, to jest da mu ne bih mogao ajluk za onaj mesec naplatiti, u kom sam ga ostavio, ili ako budem naplatio da sam mu dužan vratiti natrag."

- E, e... baš to nekako... - zausti opet Sreja dvoumiti, ali oni navališe na nj:

- Ta stani, brate Srejo, dok vidimo sve. Neće tebi Milun krivo učiniti. A i grehota bi bilo. Sreja sleže ramenima i ućuta. Vidak nastavi dalje:

2. "Ja Milun zaista ugodih se sa Sretenom da me kao sluga, od 23. aprila pa do 26. oktobra 187... služi s cenom za četrnaest dukata cesarskih. Obvezujem se Sretenu uredno svakog meseca zasluženi ajluk u dva dukata plaćati, a tako dužan sam mu i alat nužni za kačarluk i stolarluk ako ustrebadne nabaviti mu, koji će po roku ovom moj ostati. Obećavam mu se da ću mu konja za jahanje davati kad ga god budem u svatove slao, kao i žicu za ćemane kupovati. No pošto uz ćemane ima i bubanj koji će doneti, to ću ja nabaviti čoveka koji će bubanj u svatove i gde ga pratim da svira nositi. U slučaju ako bih ja Sretena bez uzroka od sebe oterao, dužan sam mu na osnovu postojećeg zakona jednomesečnu platu unapred naprazno dati. Uostalom, na ugovor Sretenov pristajem.

3. "Ugovora ovog obe strane držaće se." I tu Vidak pročita datum i potpise ugovorača i svedoka, međ kojima se on ovako potpisao: "Napisao i svedoke kao i ugovorače potpisao Vidak Peckalović, opštinski pisar iz N."

- E vidiš, Srejo, ovde je i gazda Milun obvezan. Pristaješ li na ovo, Milune?

- Ta pristajem, ono samo neka mu se ispuni vormalno, a mi već kao ljudi, nećemo tu jedan drugom... Znam ja šta je služba i muka najamnikova.

- Ama jes', gazda, tako je! - prihvati Sreja - samo ja bih najvoleo da nije to ni pisano. Dosta je pogodba pred ljudima.

- Ono istina... ali sad već ne možemo kvariti - reče Milun.

I opet navališe svi na Sreju da se ne boji i da ne sumnja ništa. Milun uze ugovor u džep. Još malo se prodivaniše, pa se raziđoše.

***

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol Žena
Poruke 239
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Uoči petrovskih poklada beše golemo veselje kod Srdana Mišića u R. Srdan, dosta imućan domaćin, ženi svoga jedinca, dečaka od svojih 18-19 godina. A i vreme je već da ga oženi. Srdanova kuća nije bogzna kako zadružna; on u godinama i otežao, a njegova Stana nije više onako okretna kao u mlađe doba, kad je mogla uporedo kopati s najboljim kopačem i kad se u svakom poljskom radu nije bojala mnogog muškarca. Vreme je već da se u kući Srdanovoj prinovi koje čeljade, da Stana dobije snahu, koja će je odmeniti u kući, a bogme i u polju što privrediti.

Ele, golemo je veselje kod kuće Srdanove. Vođevinu doveli, pa Srdan navalio čast i svadbuje se. Svatovi se razveselili, pa grade trista lakrdija; igra se, peva se, učinila se samo jedna graja.

Tu je i Sreja s ćemanetom. Srdan ga već davno zvao, a Milun ga poslao, i najmio mu po ugovoru nekako suludasto momče da bubnja u bubanj. To nesrećno momče beše se tako opilo da već ne zna šta radi. Okupilo bubnjati kao pomamno, već se ne čuje ono jadno ćemane Srejino. Kao za pakost ni Sreji ne ide nešto sviranje od ruke; Milun mu kupio, po ugovoru, žice pa se svaki čas kidaju: nit ih može ljucki zategnuti ni udesiti kako valja. Ćemane mu se jedva čuje, pre bi rekao da struže, nego da svira. Sreja već pozelenio od muke. Svatovi se počeli podsmevati njegovoj svirci; svaki čas tek podvikne ko:

- 'Ajd, Srejo, strugnide malo u tu tvoju drombulju!

Na to se, naravno, ospe grohotom smeh. Sreju već probio znoj kao graške.

- Ih! baš grebe kao testera! - podvikne drugi ko od svatova i stane zviždukati igru, koju tokorse Sreja svira.

- Udri, bre! - dere se treći na ono pijano momče; - kad mu ne valja ćemane, opali barem ti! A ono ludo jedva dočeka, pa udri kao pomamno.

- Ih! ta polako, more!... - ciči Sreja kroza zube - probi bubanj, bog te ubio!

Aja, neće momče ni da čuje.

Utom izleće jedan pijan svat iz kuće i iznese čakanac, što ga našao negde na polici, pa tek ćušnu onom momčetu u šake i viknu:

- Ovim, ovim, bre! Baci tu maljicu!... Opali sad!

Dokopa ti ono čakanac, pa onako ludo i pijano - sve poskoči i udri što može više u bubanj.

- Ne, nesrećo! - ciči Sreja i tuče ga gudalom po leđima.

Ono još gore.

Svatovi se deru: "Tako, more, tako! Udri, udride!" i skaču oko njega kao besni.

Najposle ti ono momče spusti bubanj na zemlju pa, tokorse da se i ono našali, poteže i skoči na nj. Puče koža i obe noge propadoše mu unutra. Ono samo ukokoti očima. Svatovi digoše graju oko njega. Dok ti đavo nanese jednog s loncem vina - pa pljus njemu na glavu! Osta i ono i bubanj kao u vodu uvaljano.

Utom Sreji pukoše obe žice. On poteže ono ćemane te u korov! Neki otrčaše i nađoše ga, pa počeše strugati, zviždukati i igrati onako sami.

Sreja samo što ne plače od muke.

Oko neko doba noći raziđoše se svatovi od kuće Srdanove. Sreja i ono momče otišli ranije, jer im valja čitav sat oda prepešačiti do sela N. Momče ono grabi napred s probijenim bubnjem, a sve se povodi đa tamo đa amo... Sreja uzeo ćemane pod pazuho, pa se pokunjio i zamislio, jer mu se dosad nikad nije desilo da tako prođe sa svojom svirkom... A od bakšiša nema već ni pomena. Ide on i misli šta ga čeka kod kuće; kako li će izići nakraj s Milunom kad mu zaište pare i račun.

Dok ga dostiže neki Milosav, komšija Milunov, čovek dobričina i razgovoran. Poznade ga u mraku, pa reče:

- O, Srejo! Ti li si? Čekaj, zajedno ćemo!

- Možemo.

- O, brate, baš ovo danas bi džumbus!

- Tek meni će taj džumbus sutra na nos iskakati.

- A što, more?

- Zar ne znaš što? Onaj će mi oči izvaditi. Misliće da sam bogzna kake pare nakupio.

- E stalo te! Kaži nema, pa zbogom!

- Kad bi on to verovao,

- Ama, bogati, zar ti njemu sve daš što ti god padne?

- Ja šta ću?

- Pa ti si bolan, lud. Ne daj!

- Kako ne daj kad smo načinili onaj prokleti ugovor, pa moram. Kom sam se god požalio, svak mi veli: "E, bogami, kad je ugovor - to ti je!"

- A šta tebi bi da mu se tako podvežeš?

- Kud ću, brate, kad me saleteli svi: to je, veli, samo vorme radi, tebi neće Milun krivo; bolje nek ti on čuva paru. A kad ono - on 'oće oči da mi iskopa ako mu sve do krajcare ne dam.

- Pa ti, čujem, i majstorišeš za njegov račun?

- A ja kako! I to je zapisano u onom nesretnom ugovoru...

- E, baš bolje bi bilo da ga nisi ni gradio ni podvezivao se tako - reče Milisav i mahnu glavom.

- Ja, bogami, ne znam šta ću. Niti mi se mili služiti ga više, niti ga mogu ostaviti sad u nevreme.

- Gotovo bi bolje za te bilo da ga ostaviš.

- Ama kako ću?...

- Nađi kaku mu drago zakačku, pa iziđi, eto kako! - Pa poćutavši malo, upita ga: - A vlada li se on kako se podvezao?

- Aja! Eto ugovorili smo da mi nabavlja žice za ćemane, nabavi mi najgore - ničemu ne valjaju. Rekli smo da mi daje konja ako me pošalje kud podalje, pa ni konja ne da - već šipčim ovako peške. U ugovoru stoji da mi nabavi momka da nosi bubanj i bubnja - on mi nabavi kakog ludaka, kao ovog gulavera danas te mi probi eto i bubanj. Kazali smo da mi nabavi alat šta mi treba - pa dojako još ništa. A ovamo svaki čas me tera đa ovde, đa onde da radim.

- E pa vi'š! Tu ga možeš i na sudu dobiti, ja ti kažem! Slobodno ga ostavi. Bolje pre nego posle!

I tu Milisav nastavi učiti Sreju šta će da radi i kako da se brani ako baš i do suda dođe.

Ele, tako u razgovoru stigoše već do kuće. Milisav okrete svojoj kući, a Sreja sa onim momčetom na Milunove vratnice. Ono momče jedva se dokotrlja da jednog ambara, pa spusti bubanj i prući se pored njega na travu. Sreja se pope gore na doksat, skide gunjac i metnu pod glavu, pa leže i on da spava. Dugo nije mogao zaspati, jednako mu se vrzlo po glavi šta će sutra činiti i kako će se razračunati s gazdom. Jedva je pred zoru sveo oči.

***

Taman svanu, a već stade gazda Milun, po običaju, vikati po kući i oko kuće: tera čeljad da ustaju, zapoveda nešta, iskašljuje se, viče. Često se popne gore na doksat, vidi Sreja još spava; njega ne dira, samo se tek iskašlja i često pogledi u gunjac Sreji pod glavom, onde gde je džep. U džepu nešto naguđeno - strpao Sreja peškir, kako se ubrisivao juče od znoja. Gazda Milunu smeši se brk. "Dobro je, dobro!" misli u sebi, pa tumara dalje po kući. Ode obilaziti i ostale zgrade. Kad bi kod ambara, smotri ono momče i pokraj njega probijen bubanj. "O, o!" učini Milun poluglasno, "ta ovi su pokor počinili! Bome je tu padala para kao kiša!"

Već se prilično odjutri. Gazda Milun popio kafu dole u kući i popušio lulu, pa tek zovnu neko od čeljadi: "Idide, dete, probudi Sretena, nek dođe amo!" i stade zadovoljno usukivati brkove i iskašljivati se.

Malo postoja, eto ti Sreja siđe ozgo s doksata. Milun odmah poče:

- Dajde, Srejo, da vidimo račun, i stade se nameštati da primi pare.

- Koji račun? - reći će Sreja još bunovan i zlovoljan.

- Pa juče, koliko si pazario?

- Ništa! - odgovori Sreja kratko.

- Šta veliš?! - uzviknu Milun i nabra obrve.

- Ništa; to velim! - odgovori Sreja srdito.

- Ama, odista, bogati?

- Odista.

- Ne može biti.

- Ne može ja! Još ti meni opremi onakvog ludaka da mi smeta i kvari, pa opet reci "ne može biti."

- Ja ti opet velim: ne može biti! Onako veselje, onaki gazda, onaki ljudi. Nego batali ćorava posla, daj da vidimo račun.

Sreji već prekipe, pa ne znajući šta da mu, odgovori, uzviknu:

- Ne dam!

- Šta, šta! Ne daš?

- Ne dam!

- Bre, daćeš, sinko, goli, beli!

- Videćemo... - odgovori Sreja, pa se okrete da pođe.

- More, ljucki ti kažem daj pare; bogami će biti od nas čuda.

- A ja tebi ljucki kažem da nemam - odgovori Sreja osečno i pođe.

- Ih! ta stanide, samo da te pitam! - ciknu Milun pa poleti napolje za Srejom. Sreja se okrete i dočeka ga. Spodbiše jedan drugog i staše se vući po avliji. Čeljad istrča i udari u dreku. Njih dva nose se kao besni - ne da se Milun, ne da se Sreja. U tom rvanju doguraše se do ambara. Ono momče skoči bunovno, pa nadade dreku i uteče nekud u korov. Utom Sreja nekako odgurnu Miluna, zgrabi bubanj, pa njemu na glavu i bež na vratnice. Dokle Milun skide bubanj, koji mu se beše nabio čak do ramena i zakačio ga nekako ružno ispod vrata onim parčetom još zapete kože, dotle Sreja već daleko odmače i nestade ga nekud niz potok.

- Ta pušku mi dajte da ubijem psa! - riknu Milun i uleti u kuću, zgrabi s klina nekakav zarđali krndelj bez kremena, pa stište napolje kao pomaman. Kad bi na vratnicama, umalo se ne udari s Vidakom pisarom, koji taman hoćaše da uđe.

- Ehe! šta je to! - viknu Vidak začuđeno i uhvati ga za rukav. - Kud si nago?

- Pusti me da ubijem psa!

- Koga?

- Ama onog... srete li ga gde?

- Nije zar Sreju?

- Baš njega... pusti me!

- A što? Stani malo, smiri se! - uzdržava ga Vidak.

- Kako što! Kud ga god otpremim da mi što uradi, sve naopako, sve kao od bede. Poslao sam ga, eto, Srdanu u svatove, nabavio mu žice, najmio momka da mu nosi bubanj, a on jutros ni pare. Kaže - nema, ne da.

- Ne može biti.

- Bome može, Vidače - reče Milun stišavši se malo. - Eto kakav ti je taj tvoj krasni Sreja!

- Otkud moj?

- Pa ti si mi ga i natentao na vrat.

- Zar? A ko li ono prvi pomenu da bi dobro bilo najmiti ga... ja ili ti?

- Ono jes'... ali, opet, i ti si malo kriv.

- A što ja?

- Da si barem onaj ugovor bolje pritvrdio, nego načinio onako kao ni sebi ni svome.

- E, Mile, što se ugovora tiče, tu ti ne dam ni jedne reći. Ugovor je na svom mestu.

- Pa što ne radi pas po njemu?

- A znam li ja! Neće - eto što.

- Pa šta ću da činim ja sad? - upita Milun i vrati se polako, a za njim pođe i Vidak.

- Neka ga još, pretrpi se; gledaj kako na lep način s njim.

- Ama eto ne može se.

- Probaj još, pa ako se baš nikako ne može, onda ćemo gledati!... - reče Vidak kad se ispeše već gore na doksat. Malo-pomalo utiša on Miluna, te pristade da Sreju još drži za neko vreme, jer mu Vidak u četiri oka kaza da ga može biti neće lako ni na sudu dobiti, jer onaj ugovor nije baš sasvim po propisu, barem on ne zna da je kome gradio sličan ugovor.

Dok je tu Vidak utišao Miluna, dotle su Vesa, Golub i Bora dočekali u mehani Sreju, pa kad su čuli šta je bilo gore kod Milunove kuće, navalili su setovati ga: da se vrati, da se pretrpi, jer kud će u nevreme; sad bi mučno gde našao da stane pod najam; Milun je naprasit, ali povratit čovek, dok se okrene, prođe ga ljutina, pa onda opet lepo s mlađima... i šta mu još nisu nagovorili, dakle ga nisu obrlatili da ide opet Milunu.

Kad bi uveče, eto ti Sreje. Milun duva i čini se tokorse nevešt, i Sreja duva i čini se takođe nevešt. Kad večeraše, Milun promrmlja:

Sutra zorom, Sretene, otići ćeš da načiniš Marinku latre. Gledaj do mraka da bude gotovo.

***
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:15:46
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.141 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.