Nepodnošljiva lakoća postojanja

1.

Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Šta treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu ovog svijeta, iako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine hiljada crnaca.

Hoće li se nešto promijeniti u tom ratu dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću ako se on bezbroj puta ponovi u vječnom vraćanju?

Promijeniće se; pretvoriće se u blok koji straši i traje a njegova glupost postaće nepopravljiva.

Kad bi se francuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierrea. Kako, međutim, govori o nečemu što se više neće vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju lakše od perja, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierrea koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierrea koji se vječno vraća da skida Francuzima glave.

Možemo, prema tome, reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća okolnost nam, naime onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi nečemu što je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu.

Primijetio sam nedavno kod samog sebe upravo nevjerovatan osjećaj — listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule. Podsjetile su me, naime, na doba mog djetinjstva. Proživio sam ga u ratu, neki moji rođaci izginuli su u Hitlerovim koncentracionim logorima, ali šta je bila njihova smrt prema činjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba mog života, doba koje se nikad neće vratiti?

To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom svijetu sve unaprijed oprošteno, pa prema tome i cinički dopušteno.

2.

Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bićemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva pomisao je užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaki gest je opterećen težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom (das schwerste Gewicht).

A ako je vječno vraćanje najteži teret, naši životi mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoći.

Samo, je li težina zaista strašna, a lakoća divna?

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznačajni.

Pa za šta onda da se odlučimo? Za težinu ili lakoću?

To pitanje je postavio još Parmenid u šestom vijeku prije Krista. Vidio je čitav svijet podijeljen na parove suprotnosti: svjetlost — tama, grubost — nježnost, toplina — hladnoća, postojanje — nepostojanje. Jedan pol suprotnosti bio je za njega pozitivan (svjetlost, toplina, nježnost, postojanje) drugi negativan. Takva podjela na pozitivne polove može nam izgledati sasvim jednostavna. Sve do jednog slučaja — šta je pozitivno, težina ili lakoća?

Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna, težina negativna.

Je li bio u pravu ili nije? To je pitanje. Sigurno je samo jedno: suprotnost težina — lakoća je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti.

3.

Razmišljam o Tomašu već mnogo godina, ali jasno sam ga sagledao tek u svjetlosti ovih razmatranja. Vidio sam ga kako stoji kraj prozora u svom stanu, gleda preko dvorišta u zid susjedne stambene zgrade i ne zna šta da radi.

Terezu je prvi put sreo prije neke tri sedmice u jednom malom češkom gradu. Proveli su zajedno jedva jedan sat. Otpratila ga je na stanicu i čekala s njim do trenutka kad je morao ući u voz. Deset dana kasnije doputovala je za njim. Vodili su ljubav još istog dana. U toku noći dobila je temperaturu pa je ostala kod njega čitavu sedmicu, bolesna od gripe.

Osjetio je tada neobjašnjivu ljubav prema toj gotovo nepoznatoj djevojci; činilo mu se da je ona dijete koje je neko položio u smolom premazanu košaru i poslao niz rijeku da ga Tomaš izvuče na obalu svog kreveta.

Ostala je kod njega nedjelju dana, dok nije ozdravila, a onda je opet otputovala u svoj gradić udaljen dvije stotine kilometara od Praga. A onda je došao onaj trenutak o kome sam pričao i koji mi izgleda kao ključ njegovog života: stoji kraj prozora, gleda u dvorište i zid susjedne zgrade i razmišlja.

Da li bi trebalo da je pozove da se trajno preseli u Prag? Plašio se te odgovornosti. Kad bi je sad pozvao sebi, smjesta bi došla ponuditi mu čitav svoj život.

Ili da joj se više ne javlja? To bi značilo da će Tereza ostati servirka u restoranu u jednom zabačenom gradu i da je više nikad neće vidjeti.

Je li želio da dođe k njemu ili nije?

Gledao je kroz prozor u zid zgrade i tražio odgovor.

Stalno mu se vraćala u sjećanje slika te žene kako leži na njegovom kauču; nije ga podsjećala ni na koga iz njegovog prethodnog života. Nije bila ni ljubavnica ni supruga. Bila je dijete koje je izvukao iz košare premazane smolom i položio na obalu svoje postelje. Zaspala je. Kleknuo je pored nje. Njen grozničavi dah se ubrzao, jedva čujno je zaječala. Pritisnuo je svoj obraz uz njen i počeo joj u san govoriti umirujuće riječi. Nakon nekoliko trenutaka je osjetio da joj se dah smiruje i da joj se lice podiže prema njegovom licu. Dah joj je blago mirisao na vrućicu i on je udisao taj miris kao da se želi ispuniti tom intimnošću njenog tijela. I u tom trenutku je zamislio da je uz njega već mnogo godina i da umire. Iznenada je jasno osjetio da njenu smrt ne bi mogao preživjeti. Legao bi pored nje i poželio da umre s njom. U tom času utisnuo je lice u jastuk pored njene glave i dugo ostao tako, nepomičan.

A sad je stajao kraj prozora i prizivao te trenutke. Šta bi to, moglo biti ako nije ljubav, ljubav koja mu se javila na takav način?

Samo, je li to zaista bila ljubav? Osjećaj da želi umrijeti pored nje bio je očigledno neprimjeren — ta vidio ju je, tek drugi put u životu! Da se ne radi prosto o histeričnom reagiranju čovjeka koji je u dubini duše svjestan da nije sposoban za ljubav pa počinje zavaravati sam sebe, simulirajući je? A njegova podsvijest je uz to tako strašljiva da je za tu komediju izabrala upravo tu jadnu servirku iz provincijskog gradića koja nema gotovo nikakvih izgleda da stupi u njegov život!

Gledao je preko dvorišta u prljavi zid, svjestan da ne zna je li to histerija ili ljubav.

I bilo mu je žao što u takvoj situaciji, u kojoj bi pravi muškarac odmah znao kako treba postupiti, on ne može da se odluči i time lišava značaja najljepši trenutak što ga je ikad doživio (klečao je kraj njene postelje i činilo mu se da njenu smrt ne bi mogao preživjeti).

Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.

Čovjek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.

Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava sve po prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je zato uvijek sličan skici. Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek nacrt za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za što, crtež iza koga ne slijedi slika.

Einmal ist keinmal, izgovara Tomaš njemačku uzrečicu. Ono što se događa samo jednom kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako čovjek može da živi samo jedan život, to je kao da uopće ne živi.

4.

A onda ga je jednog dana, u pauzi između dvije operacije, sestra pozvala na telefon. Čuo je iz slušalice Terezin glas. Nazvala ga je sa željezničke stanice. Obradovao se. Na žalost, imao je za to veče već dogovorenu posjetu, pa ju je pozvao da dođe sutradan. Ali, čim je spustio slušalicu, pokajao se što joj nije rekao da dođe odmah. Još je mogao otkazati posjetu! Zamišljao je kako će Tereza provesti u Pragu punih trideset šest sati do njihovog susreta i došlo mu je da sjedne u kola i krene da je traži po praškim ulicama.

Došla je sljedećeg dana uveče s torbicom na dugačkom remenu prebačenom preko ramena, nekako elegantnija nego zadnji put. U ruci je držala debelu knjigu. Bila je to Tolstojeva Ana Karenjina. Bila je vesela, čak nešto previše bučna, i nastojala je dati mu do znanja kako je svratila k njemu tek slučajno, zahvaljujući posebnim okolnostima — u Pragu je službeno, a može se dogoditi (njene izjave bile su prilično nejasne) da će ovdje čak potražiti zaposlenje.

Onda su ležali nagi i umorni jedno pored drugog na kauču. Bila je već noć. Pitao je gdje je odsjela, da je odveze kolima. Odgovorila mu je zbunjeno kako tek treba da potraži hotel i kako je kofer ostavila u garderobi na stanici.

Još sinoć se plašio da će doći da mu ponudi čitav svoj život ako je pozove k sebi u Prag! I kad mu je sad rekla kako je ostavila kofer u garderobi, kroz glavu mu je proletjela misao da je u tom koferu njen život i da ga je ostavila u garderobi do trenutka kad će mu ga ponuditi.

Sjeo je s njom u automobil parkiran pred kućom pa su se odvezli do stanice, podigli kofer (bio je glomazan i strahovito težak) i vratili se s koferom u njegov stan.

Kako se to sad tako naglo odlučio, a gotovo četrnaest dana je oklijevao, lomeći se oko toga da li da joj pošalje običnu razglednicu s pozdravima ili ne?

I sam je bio tim iznenađen. Djelovao je suprotno svojim principima. Prije deset godina se razveo sa svojom prvom ženom i svečano je proslavio razvod kao što drugi proslavljaju svadbu. Postao je svjestan, kako nije rođen da bi živio pored bilo koje žene i da samo kao čovjek bez bračnih obaveza može živjeti punim životom. Nastojao je da sistem svog življenja razradi tako da se više nijedna žena ne može doseliti k njemu s koferom. Zbog toga je u svom stanu imao samo jedan kauč. Iako je taj kauč bio dovoljno širok, Tomaš je svim svojim ljubavnicama govorio kako ne može zaspati ako neko leži pored njega i uvijek ih je poslije ponoći odvozio kućama. Uostalom, ni kada je Tereza bila prvi put kod njega, bolesna od gripa, nije spavao s njom. Prvu noć proveo je u velikoj naslonjači, a zatim je odlazio u bolnicu, gdje je imao svoj kabinet i u njemu ležaj da se odmori prilikom noćih dežurstava.

Ovog puta je, međutim, zaspao kraj nje. Ujutro se probudio i ustanovio da ga Tereza, koja je još spavala, drži za ruku. Jesu li se tako držali za ruke cijele noći? To je izgledalo malo vjerojatno.

Spavala je duboko dišući, držala ga za ruku (čvrsto, nije mogao da se oslobodi njenog stiska), a strahovito teški kofer je stajao pored kauča.

Nije htio da izvlači ruku iz njenog stiska, plašio se da je ne probudi, pa se samo vrlo oprezno okrenuo na bok da je može bolje posmatrati.

Ponovo je pomislio kako je Tereza dijete koje je neko položio u smolom premazanu košaru i poslao niz vodu. Ta ne može ostaviti košaru s djetetom da plovi po podivljaloj rijeci! Da faraonova kći nije izvukla iz talasa košaru s malim Mojsijem, ne bi bilo Starog zavjeta, ne bi bilo naše civilizacije! Toliko starih mitova počinje tako da neko spašava odbačeno dijete. Da Polib nije usvojio malog Edipa, Sofoklo ne bi napisao svoju najljepšu tragediju!

Tomaš tada još nije bio svjestan toga da su metafore opasna stvar. Nije preporučljivo igrati se s njima. Ljubav se može roditi i iz jedne metafore.

5.

Živio je sa svojom prvom ženom samo dvije godine i dobio s njom jednog sina. Sud je prilikom razvoda dodijelio dijete majci, a Tomaša osudio da za njega daje trećinu svoje plaće. Uz to mu je odobrio da viđa sina svake druge nedjelje. Svaki put, međutim, kad je trebalo da se sastane sa sinom, majka je pronalazila neki razlog da to spriječi. Da im je donosio skupe poklone, sigurno bi lakše dolazio do djeteta. Shvatio je da ljubav svog sina mora plaćati majci, i to masno plaćati. Zamišljao je kako će jednom u budućnosti donkihotski nastojati da usadi sinu svoje nazore, u svakom pogledu različite od majčinih. Bio je unaprijed umoran od toga. I kad mu je jedne nedjelje majka, opet u posljednjem trenutku, otkazala sastanak sa sinom, iznenada je odlučio da ga više nikad u životu ne vidi.

Zašto bi, uostalom, prema tom djetetu, s kojim ga ne povezuje ništa osim jedne, nepromišljenim postupcima ispunjene, noći, osjećao više nego prema nekome drugom? Brižljivo će isplaćivati novac, ali neka od njega niko ne traži da ratuje za pravo na sina u ime nekih očinskih osjećaja!

Naravno, niko nije bio spreman saglasiti se s takvim razmišljanjima. Osudili su ga i njegovi vlastiti roditelji i izjavili da ako on, Tomaš, odbija brinuti o svom sinu, onda se ni oni, Tomašovi roditelji, neće više zanimati za svog sina. Uz to su ostali u upadljivo dobrim odnosima sa snahom i hvalili se naokolo tim svojim primjernim stavom i smislom za pravdu.

Tako mu je uspjelo da se u kratkom roku oslobodi supruge, sina, majke i oca. Od svega mu je ostao samo strah od žena. Čeznuo je za njima, ali ih se bojao. Bio je prisiljen da načini izvjestan kompromis između straha i žudnje i nazvao ga je »erotsko prijateljstvo«. Uvjeravao je svoje ljubavnice da samo nesentimentalni odnos, u kome nijedan partner ne pretendira na život i slobodu drugog, može donijeti sreću oboma.

Kako je želio biti siguran da erotsko prijateljstvo neće prerasti u agresivnost ljubavi, sastajao se sa svojim stalnim ljubavnicama samo u prilično dugim razmacima. Smatrao je tu metodu savršenom i propagirao je među prijateljima. »Treba se držati pravila broja tri,« govorio je. »Možemo se s jednom ženom sastati i u kraćim razmacima, ali u tom slučaju nikad više od tri puta. A možemo se s njom sastajati i godinama, ali pod uslovom da između pojedinih sastanaka prođu najmanje tri sedmice.«

Taj je sistem pružio Tomašu mogućnost da se ne razilazi sa svojim stalnim ljubavnicama i da istovremeno ima i veći broj povremenih. Nije uvijek nailazio na razumijevanje. Od svih prijateljica najbolje ga je razumijela Sabina. Bila je slikarica. »Volim te zato što si prava suprotnost kiču«, govorila je. »U carstvu kiča ti bi bio čudovište. Ne postoji scenario američkog ili ruskog filma u kome bi mogao biti nešto drugo osim zastrašujućeg primjera.«

Obratio joj se za pomoć kad je trebalo pronaći u Pragu neko zaposlenje za Terezu. Pokoravajući se nepisanim pravilima erotskog prijateljstva, obećala mu je da će uraditi sve što bude u njenoj moći i zaista je brzo našla jedno mjesto u foto-laboratoriji jednog ilustriranog časopisa.

Mjesto nije tražilo neku posebnu kvalifikaciju, a ipak je uzdiglo Terezu iz statusa servirke u pripadnika ceha novinskih trudbenika. Lično je odvela Terezu u redakciju, a Tomaš je u tom trenutku rekao sam sebi kako nikad nije imao bolje prijateljice od Sabine.

6.

Nepisan ugovor o erotskom prijateljstvu predviđao je da Tomaš isključi iz svog života svaku ljubav. Onog trenutka kad bi prekršio taj uslov, njegove ostale ljubavnice našle bi se u drugorazrednom položaju, i pobunile bi se.

Zato je za Terezu unajmio podstanarsku sobu, u koju je morala odnijeti svoj teški kofer. Htio je bdjeti nad njom, štititi je, uživati u njenoj prisutnosti, ali nije osjećao nikakvu potrebu da mijenja način života. Zato nije htio da se sazna kako Tereza spava kod njega. Zajedničko spavanje bilo je, naime, corpus delicti ljubavi.

S drugim ženama nikad nije spavao. Kad je odlazio k njima, stvar je bila jednostavna, mogao je otići kad mu se svidi. Teže je bilo kad su one dolazile k njemu pa im je morao objašnjavati kako će ih poslije ponoći odvesti kući jer pati od nesanice i ne može zaspati u blizini drugog ljudskog bića. To nije bilo daleko od istine, ali glavni razlog bio je teže objašnjiv, pa se nije usudio da govori o njemu: u trenucima poslije ljubavnog čina hvatala ga je nesavladiva želja da ostane sam. Bilo mu je neprijatno buditi se usred noći pored strane osobe, a zajedničko jutarnje ustajanje bilo mu je odvratno — nije želio da neko sluša kako u kupaonici pere zube. Nije ga privlačio ni intimni doručak udvoje.

Zato se toliko iznenadio kad je, probudivši se, ustanovio da ga Tereza čvrsto drži za ruku.

Posmatrao ju je i nikako nije mogao shvatiti šta se to dogodilo. Sjećao se tek proteklih sati i činilo mu se da se iz njih širi miris neke nepoznate sreće.

Od tog vremena oboje su se unaprijed veselili što će spavati zajedno. Gotovo bih rekao da za njih cilj ljubavnog čina nije bilo tjelesno uživanje, nego san koji će uslijediti poslije njega. Osobito ona nije mogla zaspati bez Tomaša. Kad bi ostala u svojoj podstanarskoj sobi (koja se sve više pretvarala u puki alibi), nije mogla zaspati cijele noći. U njegovom zagrljaju tonula je u san i kad je bila najviše uzbuđena. On joj je šapatom pričao priče koje je izmišljao za nju, razne sitne besmislice, a riječi koje je monotono ponavljao bile su ili utješne ili šaljive. I te riječi su se pretvarale u zbrkane vizije koje su je uvodile u prvi san. Potpuno je vladao njenim snom i zaspala bi one sekunde koju je odabrao.

Dok su spavali, držala ga je kao one prve noći — čvrsto je stezala njegovo zapešće, njegov prst ili članak na nozi. Kad je htio da se udalji a da je ne probudi, morao se poslužiti varkom. Oslobodio bi prst (zapešće, članak) njenog stiska, što bi je uvijek napola probudilo, jer ga je i u snu dobro čuvala. Smirila bi se kad bi joj gurnuo u ruku neki predmet (smotanu pidžamu, papuču, knjigu), koji je ona nastavila da čvrsto steže kao da je dio njenog tijela.

Jednom, kad ju je uspavao i kad je bila tek u prvom predvorju sna pa mu je još mogla odgovarati na pitanja, rekao joj je: »Tako, a sad odlazim.« »Kamo?« upitala je. »Daleko odavde«, rekao je strogim glasom. »Idem s tobom!« rekla je i uspravila se u postelji. »Ne, ne možeš. Odlazim zauvijek«, rekao je i izišao iz sobe u predsoblje. Ustala je i zatvorenih očiju krenula za njim. Na sebi je imala samo kratku košuljicu, bez ičega dolje. Lice joj je bilo nepomično, bez ikakvog izraza, ali pokreti su joj bili energični. Izišao je iz predsoblja u hodnik (zajednički hodnik stambene zgrade) i zatvorio za sobom vrata. Naglo ih je otvorila i pošla za njim, u snu čvrsto uvjerena da on namjerava otići zauvijek i riješena da ga zadrži. Sišao je niz stepenice na prvo odmorište i tu je sačekao. Prišla mu je, uhvatila ga za ruku i odvela natrag u postelju.

Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dvije ne samo različite, nego gotovo suprotne strasti, rekao je sebi Tomaš. Ljubav se ne izražava kroz čežnju za fizičkim sjedinjenjem (ta se čežnja odnosi na bezbroj žena), nego kroz čežnju za zajedničkim spavanjem (ta se čežnja odnosi samo na jednu ženu).

7.

Usred noći počela je ponovo ječati u snu, Tomaš ju je probudio, ali kad je ugledala njegovo lice, rekla je s mržnjom: — Odlazi! Odlazi! — Kasnije mu je rekla šta je sanjala. Bili su negdje, njih dvoje i Sabina. Našli su se u jednoj velikoj sobi. Na sredini sobe stajao je krevet kao podijum u pozorištu. Tomaš joj je naredio da stane u jedan ugao, a onda je pred njom vodio ljubav sa Sabinom. Posmatrajući to neizdrživo je patila. Pokušala je da potisne duševne bolove tjelesnim pa je počela zabijati sebi igle pod nokte. — Tako strašno me je boljelo! — rekla je držeći stisnute šake kao da je zaista ozlijeđena.

Zagrlio ju je i ona je polako (još dugo je drhtala) zaspala u njegovom naručju.

Kad je sljedećeg dana razmišljao o tom snu, sjetio se nečega. Otvorio je pisaći sto i izvukao svežanj pisama koje mu je pisala Sabina. Brzo je pronašao sljedeće riječi: »Htjela bih da vodimo ljubav u mom atelju kao da je pozornica. Da naokolo stoje ljudi, ali da nam ne smiju prići. I da ne mogu odvojiti pogled od nas...«

Najgore je bilo to što je pismo imalo datum. Dobio ga je nedavno, nakon što je Tereza bila već preselila k njemu.

— Preturala si po mojim pismima! — napao ju je.

Nije poricala. — Otjeraj me! — rekla je.

Ali nije je otjerao. Vidio ju je kako stoji pritisnuta uza zid Sabininog ateljea i zabija igle pod nokte. Uzeo je u ruke njene prste, milovao ih, prinio ih usnama i ljubio kao da su na njima tragovi krvi.

Od tog vremena, međutim, kao da se sve urotilo protiv njega. Gotovo svakog dana bi saznala neki novi podatak o njegovom tajnom ljubavnom životu.

U početku je sve poricao, a kad su dokazi bili previše čvrsti, objašnjavao joj je da njegov poligamni život nije ni u kakvoj suprotnosti s njegovom ljubavi prema njoj. Nije bio baš dosljedan — čas je poricao svoja nevjerstva, a čas ih opravdavao.

Jednom je nazvao preko telefona neku ženu da s njom ugovori sastanak. Kad je obavio razgovor, čuo je neki čudan zvuk koji je dopirao iz susjedne sobe — kao da nekome cvokoću zubi.

Slučaj je htio da je došla k njemu bez njegovog znanja. Držala je u ruci flašicu sa sredstvom za umirenje i dok ju je prinosila ustima, ruka joj se tako tresla da je staklo udaralo o zube.

Bacio se prema njoj kao da je spasava od utapanja. Flašica s kapima valerijane pala je na pod i uništila tepih. Branila se, pokušavala je da se otme, i morao ju je četvrt sata stezati dok se nije smirila.

Znao je da se našao u situaciji koja se ne može opravdati, jer počiva na potpunoj neravnopravnosti.

Još prije nego što je otkrila njegovu prepisku sa Sabinom, bio je s njom i nekim prijateljima u baru. Proslavljali su novo Terezino zaposlenje. Napustila je laboratoriju i počela raditi za isti časopis kao fotograf. Kako sam nije volio plesati, Terezi se posvetio jedan njegov mlađi kolega. Izvanredno su izgledali na parketu i činilo mu se da je Tereza ljepša nego ikada. Posmatrao je, čudeći se, s kakvom preciznošću i podatnošću Tereza za djelić sekunde unaprijed slijedi volju svog partnera. Činilo mu se da taj ples govori o tome da njena požrtvovanost, njeno oduševljeno nastojanje da učini ono što pročita iz Tomašovih očiju nisu baš nužno vezani za Tomašovu ličnost, nego da je spremna odazvati se pozivu svakog muškarca kojeg je mogla sresti umjesto njega. Bilo je sasvim jednostavno zamisliti da su Tereza i njegov kolega ljubavnici i zaboljelo ga je što to izgleda tako prirodno. Postao je svjestan da je Terezino tijelo moguće bez ikakvih teškoća zamisliti u ljubavnom sjedinjavanju s bilo kojim muškim tijelom i to mu je pokvarilo raspoloženje. Tek, kasno u noći, kad su se vratili kući, priznao joj je da je bio ljubomoran.

Ta apsurdna ljubomora koja se odnosila samo na teoretsku mogućnost bila je dokaz da je njena vjernost za njega uslov oko koga nema diskusije. Pa zar joj onda može zamjeriti što je ljubomorna na njegove stvarne ljubavnice?

Oproštajni valcer

Prvi dan

1

Došla je jesen i lišće na drveću je požutelo, pocrvenelo, potamnelo; malo banjsko lečilište usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom. Duž kolonade šetaju žene, zastaju kraj izvora. To su žene koje ne mogu da imaju decu i nadaju se da će im lekovita voda podariti plodnost.

Među pacijentima ima mnogo manje muškaraca, ali ih ipak ima, jer banja nije čuvena samo po ginekološkim čudima nego i po blagotvornom dejstvu na srce. Uprkos tome, na jednog pacijenta dolazi devet pacijentkinja, što je prava muka za neudatu mladu ženu koja radi u lečilištu kao medicinska sestra i brine se za neplodne dame dok se kupaju u bazenu!

Ružena se tu rodila, tu joj žive roditelji, hoće li joj ikad uspeti da pobegne iz tog gradića tako prenaseljenog ženama?

Ponedeljak je i radno vreme bliži se kraju. Ostalo je još da umota u čaršave poslednjih nekoliko debelih žena, da ih položi na ležajeve, obriše im lica, osmehne se.

— Hoćeš li mu telefonirati? — pitaju Ruženu njene koleginice; jedna od njih je jedra žena, od oko trideset pet godina, druga je mršava i nešto mlađa.

— Zašto ne bih? — odgovara im Ružena.

— Nemaš čega da se bojiš — hrabri je ona od trideset pet godina i vodi je u kabinu za presvlačenje u kojoj sestre imaju svoje ormariće, stolić i telefon.

— Trebalo bi da ga pozoveš na kuću — kaže mršava zlobno, i sve tri se nasmejaše.

— Znam broj pozorišta — rekla je Ružena kad se smeh utišao.

2

Bio je to strašan razgovor. Uplašio se čim je čuo njen glas iz slušalice.

Oduvek se bojao žena, iako mu to nijedna žena nije verovala. Ta njegova tvrdnja uvek im je zvučala kao koketna šala.

— Kako si? — upitao ju je.

— Nisam baš dobro — odgovorila je.

— Kako to?

— Trebalo bi da govorim s tobom — rekla je patetično.

Upravo taj patetični ton iščekivao je, izbezumljen od užasa, već nekoliko godina.

— Da — rekao je stisnutog grla.

— Zaista bi trebalo da govorim s tobom — ponovila je.

— Šta se dogodilo?

— Drukčija sam nego što sam bila kad si me upoznao.

Reči su mu zapele u grlu. Tek nakon nekoliko trenutaka skupio je snage da promuca: — Kako to?

— Nisam dobila već šest nedelja.

— To verovatno nije ništa — rekao je, nastojeći da savlada podrhtavanje glasa. — To se ponekad događa, i obično ništa ne znači.

— Ne, ovog puta to je ono.

— Pa to je nemoguće. To je prosto nemoguće. U svakom slučaju, to se nije moglo dogoditi mojom krivicom.

Uvredila se. — Šta misliš o meni, zaboga!

Bojao se da je ne uvredi, jer se i tako bojao nje. — Ne, ne želim da te vređam, to je besmisleno, zašto bih hteo da te vređam, samo kažem da se to sa mnom nije moglo dogoditi i da nema čega da se plašiš, to je prosto nemoguće, fiziološki nemoguće.

— Onda te molim da se ne ljutiš — rekla je naglašeno uvređeno. — Oprosti što sam te uznemirila.

— Ne, ne, ne! — povikao je, u strahu da će spustiti slušalicu. — Dobro si učinila što si me pozvala! Razumljivo, rado ću ti pomoći. Sve se to može srediti, naravno.

— Kako to misliš — srediti?

To ga je zbunilo. Nije se usuđivao da stvari nazove pravim imenom. — Pa, ovaj... srediti.

— Na to na što misliš, ne računaj. To izbij sebi iz glave. Ne bih to učinila čak ni kad bih znala da ću upropastiti vlastiti život.

Ponovo je osetio jezu, ali je uprkos tome, makar i neodlučno, krenuo u napad: — Zašto si me pozvala ako ne želiš da sa mnom razgovaraš o tome? Želiš li da se posavetuješ sa mnom ili si već donela odluku?

— Htela bih da se posavetujem s tobom.

— Doći ću.

— Kada?

— Javiću ti.

— Dobro.

— Do tada, da si mi zdravo.

— Zdravo.

Spustio je slušalicu i vratio se u dvoranu u kojoj je vežbao njegov orkestar.

— Gospodo, proba je završena — rekao je. — Ja danas više nisam u stanju da radim.

3

Kad je spustila slušalicu, bila je sva crvena od uzbuđenja. Bila je uvređena načinom na koji je Klima reagovao na njenu vest. Uostalom, uvređena je bila još davno pre toga.

Upoznali su se pre dva meseca, kada je slavni trubač nastupao u banji sa svojim orkestrom. Posle koncerta priredena je pijanka, na koju su je pozvali. Trubač je od svih prisutnih odabrao upravo nju, i zajedno su proveli noć.

Od tada se nije javio ni jednom rečju. Dva puta mu je poslala razglednicu s pozdravom, ali ni na jednu nije odgovorio. Jednom je bila u glavnom gradu i pozvala je telefonom pozorište u kome je, kako je saznala, vežbao sa svojim orkestrom. Muškarac koji se javio zahtevao je da se predstavi, a onda je rekao da će pogledati da li je Klima još u sobi. Ubrzo se vratio i saopštio joj da je proba završena i da je gospodin šef već otišao. Učinilo joj se da je izbegava i osetila je kako je obuzima ljubomora, ljubomora utoliko veća što je tada već počela da sumnja da je u drugom stanju.

— Kaže da je to fiziološki nemoguće! To je lako reći, fiziološki nemoguće! Zanima me šta će reći kad se dete rodi!

Koleginice su joj povlađivale, uzbuđene. Još od dana kada im je u parom zasićenoj sobi ispričala kako je provela nezaboravnu noć sa slavnim čovekom, trubač je postao vlasništvo svih njenih koleginica. U sali u kojoj su se smenjivale kao da je ostala da živi njegova senka i svaki put kad bi neko izgovorio njegovo ime zakikotale bi se u sebi, kao da je reč o nekome koga intimno poznaju. Kad su saznale da je Ružena u drugom stanju, obuzela ih je neka čudna radost jer je od tada bio i fizički prisutan, u dubinama njenog tela.

— Hajde, hajde, devojko, smiri se — rekla je ona od trideset pet godina, tapšući je po leđima. —

Našla sam nešto za tebe. — Raširila je pred njom primerak ilustrovanog časopisa, već prilično izgužvan i prljav. — Pogledaj!

Sve tri su se zagledale u fotografiju na kojoj je mlada, lepa, tamnokosa žena stajala na podijumu s mikrofonom u ruci.

Ružena kao da je pokušavala da iz tih nekoliko kvadratnih santimetara pročita svoju sudbinu. — Nisam znala da je tako mlada — rekla je bojažljivo.

— Idi, molim te! — nasmejala se ona od trideset pet godina. — Ta fotografija je stara bar deset godina. Oni su isto godište. Gde se ona može meriti s tobom!

4

Još za vreme telefonskog razgovora Klima je postao svestan da je tu strašnu vest već odavno očekivao. Ne zbog toga što bi imao nekog opravdanog razloga za uverenje da je posle one sudbonosne pijanke ostavio Ruženu u drugom stanju (naprotiv, bio je siguran da ga nepravedno optužuje), nego zato što je takvu vest očekivao već mnogo godina, davno pre nego što je uopšte upoznao Ruženu.

Imao je dvadeset jednu godinu kad je neka zaljubljena plavuša došla na ideju da se pretvara kako je ostala u drugom stanju ne bi li ga naterala da se oženi njome. Proživeo je nekoliko strašnih sedmica i na kraju dobio grčeve u želucu koji su ga doveli do potpunog fizičkog sloma. Iz tog vremena ostalo mu je saznanje da je trudnoća udarac koji može doći s bilo koje strane i u bilo koje vreme, udarac od koga se ne može zaštititi nikakvim gromobranom i koji stiže kao patetični glas iz telefonske slušalice (da, i onda mu je plavuša saopštila strašnu vest preko telefona). Doživljaj iz dvadesetih godina učinio je da je kasnije uvek sa strepnjom pristupao ženama (iako nije propuštao nijednu priliku koja mu se pružila) i da se posle svakog ljubavnog sastanka pribojavao neugodnih posledica. Tešio se, doduše, uveravanjem da je uz njegovu upravo bolesnu opreznost verovatnoća da bi moglo doći do takve nesreće jednaka jednom hiljaditom delu procenta, ali ponekad se plašio i tog jednog hiljaditog dela.

Jednom, ne znajući kako da ispuni slobodno veče, pozvao je telefonom devojku koju nije video već više od dva meseca. Kad je prepoznala njegov glas, uzviknula je: — Bože, to si ti! Nemaš pojma s kakvim sam nestrpljenjem čekala da mi se javiš! Ne možeš zamisliti koliko mi je bilo potrebno da porazgovaram s tobom! — Izgovorila je to tako naglo, tako patetičnim glasom, da mu se srce steglo od poznate strepnje. Osećao je, bio je siguran, da je nastupio trenutak koga se pribojavao. Hteo je, međutim, da što pre pogleda istini u oči, pa je uzvratio pitanjem: — Zašto mi to, zaboga, govoriš tako tragičnim glasom? — Juče mi je umrla mama — odgovorila je. — Odahnuo je, ali je znao da ga ono čega se boji neće mimoići.