Nepodnošljiva lakoća postojanja

1.

Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Šta treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu ovog svijeta, iako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine hiljada crnaca.

Hoće li se nešto promijeniti u tom ratu dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću ako se on bezbroj puta ponovi u vječnom vraćanju?

Promijeniće se; pretvoriće se u blok koji straši i traje a njegova glupost postaće nepopravljiva.

Kad bi se francuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierrea. Kako, međutim, govori o nečemu što se više neće vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju lakše od perja, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierrea koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierrea koji se vječno vraća da skida Francuzima glave.

Možemo, prema tome, reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća okolnost nam, naime onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi nečemu što je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu.

Primijetio sam nedavno kod samog sebe upravo nevjerovatan osjećaj — listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule. Podsjetile su me, naime, na doba mog djetinjstva. Proživio sam ga u ratu, neki moji rođaci izginuli su u Hitlerovim koncentracionim logorima, ali šta je bila njihova smrt prema činjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba mog života, doba koje se nikad neće vratiti?

To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom svijetu sve unaprijed oprošteno, pa prema tome i cinički dopušteno.

2.

Ako se svaka sekunda našeg života bude bezbroj puta ponavljala, bićemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva pomisao je užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaki gest je opterećen težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom (das schwerste Gewicht).

A ako je vječno vraćanje najteži teret, naši životi mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoći.

Samo, je li težina zaista strašna, a lakoća divna?

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznačajni.

Pa za šta onda da se odlučimo? Za težinu ili lakoću?

To pitanje je postavio još Parmenid u šestom vijeku prije Krista. Vidio je čitav svijet podijeljen na parove suprotnosti: svjetlost — tama, grubost — nježnost, toplina — hladnoća, postojanje — nepostojanje. Jedan pol suprotnosti bio je za njega pozitivan (svjetlost, toplina, nježnost, postojanje) drugi negativan. Takva podjela na pozitivne polove može nam izgledati sasvim jednostavna. Sve do jednog slučaja — šta je pozitivno, težina ili lakoća?

Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna, težina negativna.

Je li bio u pravu ili nije? To je pitanje. Sigurno je samo jedno: suprotnost težina — lakoća je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti.

3.

Razmišljam o Tomašu već mnogo godina, ali jasno sam ga sagledao tek u svjetlosti ovih razmatranja. Vidio sam ga kako stoji kraj prozora u svom stanu, gleda preko dvorišta u zid susjedne stambene zgrade i ne zna šta da radi.

Terezu je prvi put sreo prije neke tri sedmice u jednom malom češkom gradu. Proveli su zajedno jedva jedan sat. Otpratila ga je na stanicu i čekala s njim do trenutka kad je morao ući u voz. Deset dana kasnije doputovala je za njim. Vodili su ljubav još istog dana. U toku noći dobila je temperaturu pa je ostala kod njega čitavu sedmicu, bolesna od gripe.

Osjetio je tada neobjašnjivu ljubav prema toj gotovo nepoznatoj djevojci; činilo mu se da je ona dijete koje je neko položio u smolom premazanu košaru i poslao niz rijeku da ga Tomaš izvuče na obalu svog kreveta.

Ostala je kod njega nedjelju dana, dok nije ozdravila, a onda je opet otputovala u svoj gradić udaljen dvije stotine kilometara od Praga. A onda je došao onaj trenutak o kome sam pričao i koji mi izgleda kao ključ njegovog života: stoji kraj prozora, gleda u dvorište i zid susjedne zgrade i razmišlja.

Da li bi trebalo da je pozove da se trajno preseli u Prag? Plašio se te odgovornosti. Kad bi je sad pozvao sebi, smjesta bi došla ponuditi mu čitav svoj život.

Ili da joj se više ne javlja? To bi značilo da će Tereza ostati servirka u restoranu u jednom zabačenom gradu i da je više nikad neće vidjeti.

Je li želio da dođe k njemu ili nije?

Gledao je kroz prozor u zid zgrade i tražio odgovor.

Stalno mu se vraćala u sjećanje slika te žene kako leži na njegovom kauču; nije ga podsjećala ni na koga iz njegovog prethodnog života. Nije bila ni ljubavnica ni supruga. Bila je dijete koje je izvukao iz košare premazane smolom i položio na obalu svoje postelje. Zaspala je. Kleknuo je pored nje. Njen grozničavi dah se ubrzao, jedva čujno je zaječala. Pritisnuo je svoj obraz uz njen i počeo joj u san govoriti umirujuće riječi. Nakon nekoliko trenutaka je osjetio da joj se dah smiruje i da joj se lice podiže prema njegovom licu. Dah joj je blago mirisao na vrućicu i on je udisao taj miris kao da se želi ispuniti tom intimnošću njenog tijela. I u tom trenutku je zamislio da je uz njega već mnogo godina i da umire. Iznenada je jasno osjetio da njenu smrt ne bi mogao preživjeti. Legao bi pored nje i poželio da umre s njom. U tom času utisnuo je lice u jastuk pored njene glave i dugo ostao tako, nepomičan.

A sad je stajao kraj prozora i prizivao te trenutke. Šta bi to, moglo biti ako nije ljubav, ljubav koja mu se javila na takav način?

Samo, je li to zaista bila ljubav? Osjećaj da želi umrijeti pored nje bio je očigledno neprimjeren — ta vidio ju je, tek drugi put u životu! Da se ne radi prosto o histeričnom reagiranju čovjeka koji je u dubini duše svjestan da nije sposoban za ljubav pa počinje zavaravati sam sebe, simulirajući je? A njegova podsvijest je uz to tako strašljiva da je za tu komediju izabrala upravo tu jadnu servirku iz provincijskog gradića koja nema gotovo nikakvih izgleda da stupi u njegov život!

Gledao je preko dvorišta u prljavi zid, svjestan da ne zna je li to histerija ili ljubav.

I bilo mu je žao što u takvoj situaciji, u kojoj bi pravi muškarac odmah znao kako treba postupiti, on ne može da se odluči i time lišava značaja najljepši trenutak što ga je ikad doživio (klečao je kraj njene postelje i činilo mu se da njenu smrt ne bi mogao preživjeti).

Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.

Čovjek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.

Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava sve po prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je zato uvijek sličan skici. Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek nacrt za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za što, crtež iza koga ne slijedi slika.

Einmal ist keinmal, izgovara Tomaš njemačku uzrečicu. Ono što se događa samo jednom kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako čovjek može da živi samo jedan život, to je kao da uopće ne živi.

4.

A onda ga je jednog dana, u pauzi između dvije operacije, sestra pozvala na telefon. Čuo je iz slušalice Terezin glas. Nazvala ga je sa željezničke stanice. Obradovao se. Na žalost, imao je za to veče već dogovorenu posjetu, pa ju je pozvao da dođe sutradan. Ali, čim je spustio slušalicu, pokajao se što joj nije rekao da dođe odmah. Još je mogao otkazati posjetu! Zamišljao je kako će Tereza provesti u Pragu punih trideset šest sati do njihovog susreta i došlo mu je da sjedne u kola i krene da je traži po praškim ulicama.

Došla je sljedećeg dana uveče s torbicom na dugačkom remenu prebačenom preko ramena, nekako elegantnija nego zadnji put. U ruci je držala debelu knjigu. Bila je to Tolstojeva Ana Karenjina. Bila je vesela, čak nešto previše bučna, i nastojala je dati mu do znanja kako je svratila k njemu tek slučajno, zahvaljujući posebnim okolnostima — u Pragu je službeno, a može se dogoditi (njene izjave bile su prilično nejasne) da će ovdje čak potražiti zaposlenje.

Onda su ležali nagi i umorni jedno pored drugog na kauču. Bila je već noć. Pitao je gdje je odsjela, da je odveze kolima. Odgovorila mu je zbunjeno kako tek treba da potraži hotel i kako je kofer ostavila u garderobi na stanici.

Još sinoć se plašio da će doći da mu ponudi čitav svoj život ako je pozove k sebi u Prag! I kad mu je sad rekla kako je ostavila kofer u garderobi, kroz glavu mu je proletjela misao da je u tom koferu njen život i da ga je ostavila u garderobi do trenutka kad će mu ga ponuditi.

Sjeo je s njom u automobil parkiran pred kućom pa su se odvezli do stanice, podigli kofer (bio je glomazan i strahovito težak) i vratili se s koferom u njegov stan.

Kako se to sad tako naglo odlučio, a gotovo četrnaest dana je oklijevao, lomeći se oko toga da li da joj pošalje običnu razglednicu s pozdravima ili ne?

I sam je bio tim iznenađen. Djelovao je suprotno svojim principima. Prije deset godina se razveo sa svojom prvom ženom i svečano je proslavio razvod kao što drugi proslavljaju svadbu. Postao je svjestan, kako nije rođen da bi živio pored bilo koje žene i da samo kao čovjek bez bračnih obaveza može živjeti punim životom. Nastojao je da sistem svog življenja razradi tako da se više nijedna žena ne može doseliti k njemu s koferom. Zbog toga je u svom stanu imao samo jedan kauč. Iako je taj kauč bio dovoljno širok, Tomaš je svim svojim ljubavnicama govorio kako ne može zaspati ako neko leži pored njega i uvijek ih je poslije ponoći odvozio kućama. Uostalom, ni kada je Tereza bila prvi put kod njega, bolesna od gripa, nije spavao s njom. Prvu noć proveo je u velikoj naslonjači, a zatim je odlazio u bolnicu, gdje je imao svoj kabinet i u njemu ležaj da se odmori prilikom noćih dežurstava.

Ovog puta je, međutim, zaspao kraj nje. Ujutro se probudio i ustanovio da ga Tereza, koja je još spavala, drži za ruku. Jesu li se tako držali za ruke cijele noći? To je izgledalo malo vjerojatno.

Spavala je duboko dišući, držala ga za ruku (čvrsto, nije mogao da se oslobodi njenog stiska), a strahovito teški kofer je stajao pored kauča.

Nije htio da izvlači ruku iz njenog stiska, plašio se da je ne probudi, pa se samo vrlo oprezno okrenuo na bok da je može bolje posmatrati.

Ponovo je pomislio kako je Tereza dijete koje je neko položio u smolom premazanu košaru i poslao niz vodu. Ta ne može ostaviti košaru s djetetom da plovi po podivljaloj rijeci! Da faraonova kći nije izvukla iz talasa košaru s malim Mojsijem, ne bi bilo Starog zavjeta, ne bi bilo naše civilizacije! Toliko starih mitova počinje tako da neko spašava odbačeno dijete. Da Polib nije usvojio malog Edipa, Sofoklo ne bi napisao svoju najljepšu tragediju!

Tomaš tada još nije bio svjestan toga da su metafore opasna stvar. Nije preporučljivo igrati se s njima. Ljubav se može roditi i iz jedne metafore.

5.

Živio je sa svojom prvom ženom samo dvije godine i dobio s njom jednog sina. Sud je prilikom razvoda dodijelio dijete majci, a Tomaša osudio da za njega daje trećinu svoje plaće. Uz to mu je odobrio da viđa sina svake druge nedjelje. Svaki put, međutim, kad je trebalo da se sastane sa sinom, majka je pronalazila neki razlog da to spriječi. Da im je donosio skupe poklone, sigurno bi lakše dolazio do djeteta. Shvatio je da ljubav svog sina mora plaćati majci, i to masno plaćati. Zamišljao je kako će jednom u budućnosti donkihotski nastojati da usadi sinu svoje nazore, u svakom pogledu različite od majčinih. Bio je unaprijed umoran od toga. I kad mu je jedne nedjelje majka, opet u posljednjem trenutku, otkazala sastanak sa sinom, iznenada je odlučio da ga više nikad u životu ne vidi.

Zašto bi, uostalom, prema tom djetetu, s kojim ga ne povezuje ništa osim jedne, nepromišljenim postupcima ispunjene, noći, osjećao više nego prema nekome drugom? Brižljivo će isplaćivati novac, ali neka od njega niko ne traži da ratuje za pravo na sina u ime nekih očinskih osjećaja!

Naravno, niko nije bio spreman saglasiti se s takvim razmišljanjima. Osudili su ga i njegovi vlastiti roditelji i izjavili da ako on, Tomaš, odbija brinuti o svom sinu, onda se ni oni, Tomašovi roditelji, neće više zanimati za svog sina. Uz to su ostali u upadljivo dobrim odnosima sa snahom i hvalili se naokolo tim svojim primjernim stavom i smislom za pravdu.

Tako mu je uspjelo da se u kratkom roku oslobodi supruge, sina, majke i oca. Od svega mu je ostao samo strah od žena. Čeznuo je za njima, ali ih se bojao. Bio je prisiljen da načini izvjestan kompromis između straha i žudnje i nazvao ga je »erotsko prijateljstvo«. Uvjeravao je svoje ljubavnice da samo nesentimentalni odnos, u kome nijedan partner ne pretendira na život i slobodu drugog, može donijeti sreću oboma.

Kako je želio biti siguran da erotsko prijateljstvo neće prerasti u agresivnost ljubavi, sastajao se sa svojim stalnim ljubavnicama samo u prilično dugim razmacima. Smatrao je tu metodu savršenom i propagirao je među prijateljima. »Treba se držati pravila broja tri,« govorio je. »Možemo se s jednom ženom sastati i u kraćim razmacima, ali u tom slučaju nikad više od tri puta. A možemo se s njom sastajati i godinama, ali pod uslovom da između pojedinih sastanaka prođu najmanje tri sedmice.«

Taj je sistem pružio Tomašu mogućnost da se ne razilazi sa svojim stalnim ljubavnicama i da istovremeno ima i veći broj povremenih. Nije uvijek nailazio na razumijevanje. Od svih prijateljica najbolje ga je razumijela Sabina. Bila je slikarica. »Volim te zato što si prava suprotnost kiču«, govorila je. »U carstvu kiča ti bi bio čudovište. Ne postoji scenario američkog ili ruskog filma u kome bi mogao biti nešto drugo osim zastrašujućeg primjera.«

Obratio joj se za pomoć kad je trebalo pronaći u Pragu neko zaposlenje za Terezu. Pokoravajući se nepisanim pravilima erotskog prijateljstva, obećala mu je da će uraditi sve što bude u njenoj moći i zaista je brzo našla jedno mjesto u foto-laboratoriji jednog ilustriranog časopisa.

Mjesto nije tražilo neku posebnu kvalifikaciju, a ipak je uzdiglo Terezu iz statusa servirke u pripadnika ceha novinskih trudbenika. Lično je odvela Terezu u redakciju, a Tomaš je u tom trenutku rekao sam sebi kako nikad nije imao bolje prijateljice od Sabine.

6.

Nepisan ugovor o erotskom prijateljstvu predviđao je da Tomaš isključi iz svog života svaku ljubav. Onog trenutka kad bi prekršio taj uslov, njegove ostale ljubavnice našle bi se u drugorazrednom položaju, i pobunile bi se.

Zato je za Terezu unajmio podstanarsku sobu, u koju je morala odnijeti svoj teški kofer. Htio je bdjeti nad njom, štititi je, uživati u njenoj prisutnosti, ali nije osjećao nikakvu potrebu da mijenja način života. Zato nije htio da se sazna kako Tereza spava kod njega. Zajedničko spavanje bilo je, naime, corpus delicti ljubavi.

S drugim ženama nikad nije spavao. Kad je odlazio k njima, stvar je bila jednostavna, mogao je otići kad mu se svidi. Teže je bilo kad su one dolazile k njemu pa im je morao objašnjavati kako će ih poslije ponoći odvesti kući jer pati od nesanice i ne može zaspati u blizini drugog ljudskog bića. To nije bilo daleko od istine, ali glavni razlog bio je teže objašnjiv, pa se nije usudio da govori o njemu: u trenucima poslije ljubavnog čina hvatala ga je nesavladiva želja da ostane sam. Bilo mu je neprijatno buditi se usred noći pored strane osobe, a zajedničko jutarnje ustajanje bilo mu je odvratno — nije želio da neko sluša kako u kupaonici pere zube. Nije ga privlačio ni intimni doručak udvoje.

Zato se toliko iznenadio kad je, probudivši se, ustanovio da ga Tereza čvrsto drži za ruku.

Posmatrao ju je i nikako nije mogao shvatiti šta se to dogodilo. Sjećao se tek proteklih sati i činilo mu se da se iz njih širi miris neke nepoznate sreće.

Od tog vremena oboje su se unaprijed veselili što će spavati zajedno. Gotovo bih rekao da za njih cilj ljubavnog čina nije bilo tjelesno uživanje, nego san koji će uslijediti poslije njega. Osobito ona nije mogla zaspati bez Tomaša. Kad bi ostala u svojoj podstanarskoj sobi (koja se sve više pretvarala u puki alibi), nije mogla zaspati cijele noći. U njegovom zagrljaju tonula je u san i kad je bila najviše uzbuđena. On joj je šapatom pričao priče koje je izmišljao za nju, razne sitne besmislice, a riječi koje je monotono ponavljao bile su ili utješne ili šaljive. I te riječi su se pretvarale u zbrkane vizije koje su je uvodile u prvi san. Potpuno je vladao njenim snom i zaspala bi one sekunde koju je odabrao.

Dok su spavali, držala ga je kao one prve noći — čvrsto je stezala njegovo zapešće, njegov prst ili članak na nozi. Kad je htio da se udalji a da je ne probudi, morao se poslužiti varkom. Oslobodio bi prst (zapešće, članak) njenog stiska, što bi je uvijek napola probudilo, jer ga je i u snu dobro čuvala. Smirila bi se kad bi joj gurnuo u ruku neki predmet (smotanu pidžamu, papuču, knjigu), koji je ona nastavila da čvrsto steže kao da je dio njenog tijela.

Jednom, kad ju je uspavao i kad je bila tek u prvom predvorju sna pa mu je još mogla odgovarati na pitanja, rekao joj je: »Tako, a sad odlazim.« »Kamo?« upitala je. »Daleko odavde«, rekao je strogim glasom. »Idem s tobom!« rekla je i uspravila se u postelji. »Ne, ne možeš. Odlazim zauvijek«, rekao je i izišao iz sobe u predsoblje. Ustala je i zatvorenih očiju krenula za njim. Na sebi je imala samo kratku košuljicu, bez ičega dolje. Lice joj je bilo nepomično, bez ikakvog izraza, ali pokreti su joj bili energični. Izišao je iz predsoblja u hodnik (zajednički hodnik stambene zgrade) i zatvorio za sobom vrata. Naglo ih je otvorila i pošla za njim, u snu čvrsto uvjerena da on namjerava otići zauvijek i riješena da ga zadrži. Sišao je niz stepenice na prvo odmorište i tu je sačekao. Prišla mu je, uhvatila ga za ruku i odvela natrag u postelju.

Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dvije ne samo različite, nego gotovo suprotne strasti, rekao je sebi Tomaš. Ljubav se ne izražava kroz čežnju za fizičkim sjedinjenjem (ta se čežnja odnosi na bezbroj žena), nego kroz čežnju za zajedničkim spavanjem (ta se čežnja odnosi samo na jednu ženu).

7.

Usred noći počela je ponovo ječati u snu, Tomaš ju je probudio, ali kad je ugledala njegovo lice, rekla je s mržnjom: — Odlazi! Odlazi! — Kasnije mu je rekla šta je sanjala. Bili su negdje, njih dvoje i Sabina. Našli su se u jednoj velikoj sobi. Na sredini sobe stajao je krevet kao podijum u pozorištu. Tomaš joj je naredio da stane u jedan ugao, a onda je pred njom vodio ljubav sa Sabinom. Posmatrajući to neizdrživo je patila. Pokušala je da potisne duševne bolove tjelesnim pa je počela zabijati sebi igle pod nokte. — Tako strašno me je boljelo! — rekla je držeći stisnute šake kao da je zaista ozlijeđena.

Zagrlio ju je i ona je polako (još dugo je drhtala) zaspala u njegovom naručju.

Kad je sljedećeg dana razmišljao o tom snu, sjetio se nečega. Otvorio je pisaći sto i izvukao svežanj pisama koje mu je pisala Sabina. Brzo je pronašao sljedeće riječi: »Htjela bih da vodimo ljubav u mom atelju kao da je pozornica. Da naokolo stoje ljudi, ali da nam ne smiju prići. I da ne mogu odvojiti pogled od nas...«

Najgore je bilo to što je pismo imalo datum. Dobio ga je nedavno, nakon što je Tereza bila već preselila k njemu.

— Preturala si po mojim pismima! — napao ju je.

Nije poricala. — Otjeraj me! — rekla je.

Ali nije je otjerao. Vidio ju je kako stoji pritisnuta uza zid Sabininog ateljea i zabija igle pod nokte. Uzeo je u ruke njene prste, milovao ih, prinio ih usnama i ljubio kao da su na njima tragovi krvi.

Od tog vremena, međutim, kao da se sve urotilo protiv njega. Gotovo svakog dana bi saznala neki novi podatak o njegovom tajnom ljubavnom životu.

U početku je sve poricao, a kad su dokazi bili previše čvrsti, objašnjavao joj je da njegov poligamni život nije ni u kakvoj suprotnosti s njegovom ljubavi prema njoj. Nije bio baš dosljedan — čas je poricao svoja nevjerstva, a čas ih opravdavao.

Jednom je nazvao preko telefona neku ženu da s njom ugovori sastanak. Kad je obavio razgovor, čuo je neki čudan zvuk koji je dopirao iz susjedne sobe — kao da nekome cvokoću zubi.

Slučaj je htio da je došla k njemu bez njegovog znanja. Držala je u ruci flašicu sa sredstvom za umirenje i dok ju je prinosila ustima, ruka joj se tako tresla da je staklo udaralo o zube.

Bacio se prema njoj kao da je spasava od utapanja. Flašica s kapima valerijane pala je na pod i uništila tepih. Branila se, pokušavala je da se otme, i morao ju je četvrt sata stezati dok se nije smirila.

Znao je da se našao u situaciji koja se ne može opravdati, jer počiva na potpunoj neravnopravnosti.

Još prije nego što je otkrila njegovu prepisku sa Sabinom, bio je s njom i nekim prijateljima u baru. Proslavljali su novo Terezino zaposlenje. Napustila je laboratoriju i počela raditi za isti časopis kao fotograf. Kako sam nije volio plesati, Terezi se posvetio jedan njegov mlađi kolega. Izvanredno su izgledali na parketu i činilo mu se da je Tereza ljepša nego ikada. Posmatrao je, čudeći se, s kakvom preciznošću i podatnošću Tereza za djelić sekunde unaprijed slijedi volju svog partnera. Činilo mu se da taj ples govori o tome da njena požrtvovanost, njeno oduševljeno nastojanje da učini ono što pročita iz Tomašovih očiju nisu baš nužno vezani za Tomašovu ličnost, nego da je spremna odazvati se pozivu svakog muškarca kojeg je mogla sresti umjesto njega. Bilo je sasvim jednostavno zamisliti da su Tereza i njegov kolega ljubavnici i zaboljelo ga je što to izgleda tako prirodno. Postao je svjestan da je Terezino tijelo moguće bez ikakvih teškoća zamisliti u ljubavnom sjedinjavanju s bilo kojim muškim tijelom i to mu je pokvarilo raspoloženje. Tek, kasno u noći, kad su se vratili kući, priznao joj je da je bio ljubomoran.

Ta apsurdna ljubomora koja se odnosila samo na teoretsku mogućnost bila je dokaz da je njena vjernost za njega uslov oko koga nema diskusije. Pa zar joj onda može zamjeriti što je ljubomorna na njegove stvarne ljubavnice?

Oproštajni valcer

Prvi dan

1

Došla je jesen i lišće na drveću je požutelo, pocrvenelo, potamnelo; malo banjsko lečilište usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom. Duž kolonade šetaju žene, zastaju kraj izvora. To su žene koje ne mogu da imaju decu i nadaju se da će im lekovita voda podariti plodnost.

Među pacijentima ima mnogo manje muškaraca, ali ih ipak ima, jer banja nije čuvena samo po ginekološkim čudima nego i po blagotvornom dejstvu na srce. Uprkos tome, na jednog pacijenta dolazi devet pacijentkinja, što je prava muka za neudatu mladu ženu koja radi u lečilištu kao medicinska sestra i brine se za neplodne dame dok se kupaju u bazenu!

Ružena se tu rodila, tu joj žive roditelji, hoće li joj ikad uspeti da pobegne iz tog gradića tako prenaseljenog ženama?

Ponedeljak je i radno vreme bliži se kraju. Ostalo je još da umota u čaršave poslednjih nekoliko debelih žena, da ih položi na ležajeve, obriše im lica, osmehne se.

— Hoćeš li mu telefonirati? — pitaju Ruženu njene koleginice; jedna od njih je jedra žena, od oko trideset pet godina, druga je mršava i nešto mlađa.

— Zašto ne bih? — odgovara im Ružena.

— Nemaš čega da se bojiš — hrabri je ona od trideset pet godina i vodi je u kabinu za presvlačenje u kojoj sestre imaju svoje ormariće, stolić i telefon.

— Trebalo bi da ga pozoveš na kuću — kaže mršava zlobno, i sve tri se nasmejaše.

— Znam broj pozorišta — rekla je Ružena kad se smeh utišao.

2

Bio je to strašan razgovor. Uplašio se čim je čuo njen glas iz slušalice.

Oduvek se bojao žena, iako mu to nijedna žena nije verovala. Ta njegova tvrdnja uvek im je zvučala kao koketna šala.

— Kako si? — upitao ju je.

— Nisam baš dobro — odgovorila je.

— Kako to?

— Trebalo bi da govorim s tobom — rekla je patetično.

Upravo taj patetični ton iščekivao je, izbezumljen od užasa, već nekoliko godina.

— Da — rekao je stisnutog grla.

— Zaista bi trebalo da govorim s tobom — ponovila je.

— Šta se dogodilo?

— Drukčija sam nego što sam bila kad si me upoznao.

Reči su mu zapele u grlu. Tek nakon nekoliko trenutaka skupio je snage da promuca: — Kako to?

— Nisam dobila već šest nedelja.

— To verovatno nije ništa — rekao je, nastojeći da savlada podrhtavanje glasa. — To se ponekad događa, i obično ništa ne znači.

— Ne, ovog puta to je ono.

— Pa to je nemoguće. To je prosto nemoguće. U svakom slučaju, to se nije moglo dogoditi mojom krivicom.

Uvredila se. — Šta misliš o meni, zaboga!

Bojao se da je ne uvredi, jer se i tako bojao nje. — Ne, ne želim da te vređam, to je besmisleno, zašto bih hteo da te vređam, samo kažem da se to sa mnom nije moglo dogoditi i da nema čega da se plašiš, to je prosto nemoguće, fiziološki nemoguće.

— Onda te molim da se ne ljutiš — rekla je naglašeno uvređeno. — Oprosti što sam te uznemirila.

— Ne, ne, ne! — povikao je, u strahu da će spustiti slušalicu. — Dobro si učinila što si me pozvala! Razumljivo, rado ću ti pomoći. Sve se to može srediti, naravno.

— Kako to misliš — srediti?

To ga je zbunilo. Nije se usuđivao da stvari nazove pravim imenom. — Pa, ovaj... srediti.

— Na to na što misliš, ne računaj. To izbij sebi iz glave. Ne bih to učinila čak ni kad bih znala da ću upropastiti vlastiti život.

Ponovo je osetio jezu, ali je uprkos tome, makar i neodlučno, krenuo u napad: — Zašto si me pozvala ako ne želiš da sa mnom razgovaraš o tome? Želiš li da se posavetuješ sa mnom ili si već donela odluku?

— Htela bih da se posavetujem s tobom.

— Doći ću.

— Kada?

— Javiću ti.

— Dobro.

— Do tada, da si mi zdravo.

— Zdravo.

Spustio je slušalicu i vratio se u dvoranu u kojoj je vežbao njegov orkestar.

— Gospodo, proba je završena — rekao je. — Ja danas više nisam u stanju da radim.

3

Kad je spustila slušalicu, bila je sva crvena od uzbuđenja. Bila je uvređena načinom na koji je Klima reagovao na njenu vest. Uostalom, uvređena je bila još davno pre toga.

Upoznali su se pre dva meseca, kada je slavni trubač nastupao u banji sa svojim orkestrom. Posle koncerta priredena je pijanka, na koju su je pozvali. Trubač je od svih prisutnih odabrao upravo nju, i zajedno su proveli noć.

Od tada se nije javio ni jednom rečju. Dva puta mu je poslala razglednicu s pozdravom, ali ni na jednu nije odgovorio. Jednom je bila u glavnom gradu i pozvala je telefonom pozorište u kome je, kako je saznala, vežbao sa svojim orkestrom. Muškarac koji se javio zahtevao je da se predstavi, a onda je rekao da će pogledati da li je Klima još u sobi. Ubrzo se vratio i saopštio joj da je proba završena i da je gospodin šef već otišao. Učinilo joj se da je izbegava i osetila je kako je obuzima ljubomora, ljubomora utoliko veća što je tada već počela da sumnja da je u drugom stanju.

— Kaže da je to fiziološki nemoguće! To je lako reći, fiziološki nemoguće! Zanima me šta će reći kad se dete rodi!

Koleginice su joj povlađivale, uzbuđene. Još od dana kada im je u parom zasićenoj sobi ispričala kako je provela nezaboravnu noć sa slavnim čovekom, trubač je postao vlasništvo svih njenih koleginica. U sali u kojoj su se smenjivale kao da je ostala da živi njegova senka i svaki put kad bi neko izgovorio njegovo ime zakikotale bi se u sebi, kao da je reč o nekome koga intimno poznaju. Kad su saznale da je Ružena u drugom stanju, obuzela ih je neka čudna radost jer je od tada bio i fizički prisutan, u dubinama njenog tela.

— Hajde, hajde, devojko, smiri se — rekla je ona od trideset pet godina, tapšući je po leđima. —

Našla sam nešto za tebe. — Raširila je pred njom primerak ilustrovanog časopisa, već prilično izgužvan i prljav. — Pogledaj!

Sve tri su se zagledale u fotografiju na kojoj je mlada, lepa, tamnokosa žena stajala na podijumu s mikrofonom u ruci.

Ružena kao da je pokušavala da iz tih nekoliko kvadratnih santimetara pročita svoju sudbinu. — Nisam znala da je tako mlada — rekla je bojažljivo.

— Idi, molim te! — nasmejala se ona od trideset pet godina. — Ta fotografija je stara bar deset godina. Oni su isto godište. Gde se ona može meriti s tobom!

4

Još za vreme telefonskog razgovora Klima je postao svestan da je tu strašnu vest već odavno očekivao. Ne zbog toga što bi imao nekog opravdanog razloga za uverenje da je posle one sudbonosne pijanke ostavio Ruženu u drugom stanju (naprotiv, bio je siguran da ga nepravedno optužuje), nego zato što je takvu vest očekivao već mnogo godina, davno pre nego što je uopšte upoznao Ruženu.

Imao je dvadeset jednu godinu kad je neka zaljubljena plavuša došla na ideju da se pretvara kako je ostala u drugom stanju ne bi li ga naterala da se oženi njome. Proživeo je nekoliko strašnih sedmica i na kraju dobio grčeve u želucu koji su ga doveli do potpunog fizičkog sloma. Iz tog vremena ostalo mu je saznanje da je trudnoća udarac koji može doći s bilo koje strane i u bilo koje vreme, udarac od koga se ne može zaštititi nikakvim gromobranom i koji stiže kao patetični glas iz telefonske slušalice (da, i onda mu je plavuša saopštila strašnu vest preko telefona). Doživljaj iz dvadesetih godina učinio je da je kasnije uvek sa strepnjom pristupao ženama (iako nije propuštao nijednu priliku koja mu se pružila) i da se posle svakog ljubavnog sastanka pribojavao neugodnih posledica. Tešio se, doduše, uveravanjem da je uz njegovu upravo bolesnu opreznost verovatnoća da bi moglo doći do takve nesreće jednaka jednom hiljaditom delu procenta, ali ponekad se plašio i tog jednog hiljaditog dela.

Jednom, ne znajući kako da ispuni slobodno veče, pozvao je telefonom devojku koju nije video već više od dva meseca. Kad je prepoznala njegov glas, uzviknula je: — Bože, to si ti! Nemaš pojma s kakvim sam nestrpljenjem čekala da mi se javiš! Ne možeš zamisliti koliko mi je bilo potrebno da porazgovaram s tobom! — Izgovorila je to tako naglo, tako patetičnim glasom, da mu se srce steglo od poznate strepnje. Osećao je, bio je siguran, da je nastupio trenutak koga se pribojavao. Hteo je, međutim, da što pre pogleda istini u oči, pa je uzvratio pitanjem: — Zašto mi to, zaboga, govoriš tako tragičnim glasom? — Juče mi je umrla mama — odgovorila je. — Odahnuo je, ali je znao da ga ono čega se boji neće mimoići.

5

— E, sad mi je dosta. Šta to treba da znači? — rekao je bubnjar i Klima je konačno došao sebi. Ugledao je oko sebe zabrinuta lica svojih muzičara i rekao im šta se dogodilo. Momci su odložili instrumente i skupili se da mu pomognu savetom.

Prvi savet bio je radikalan: osamnaestogodišnji gitarista je izjavio da s devojkama kakva je ta što je upravo pozvala njihovog šefa i trubača treba postupati oštro i odlučno. — Reci joj neka radi šta hoće. Da to nije tvoje dete i da te sve to uopšte ne zanima. A ako baš hoće, ispitivanjem krvi može se ustanoviti s kim ga je začela.

Klima je primetio da se ispitivanjem krvi najčešće ništa ne može dokazati, i da zato optužba obično ostaje na snazi.

Gitarista je odgovorio da nikakvog ispitivanja krvi i tako ne bi bilo. Devojka koja naiđe na takav otpor dobro će pripaziti da ne navuče na vrat suvišne nevolje i, kad shvati da optuženi muškarac nije plašljiv papučić, oslobodiće se deteta sama, o vlastitom trošku. — A ako ga na kraju i rodi, svi iz orkestra će ti pred sudom posvedočiti da su u to vreme spavali s njom. Pa neka onda među nama traže oca!

— Verujem da biste to učinili — rekao je Klima. — Do tada bih, međutim, sigurno poludeo od neizvesnosti i straha. U tim stvarima sam najveća kukavica na svetu. To treba rešiti što pre.

Svi su se složili s tim. Metoda koju je predložio gitarista u principu je dobra, ali ne odgovara svakome. U prvom redu, nije za onoga ko nema dobre živce. Drugo, nije pogodna za slavnog i bogatog muškarca koji ženama može izgledati vredan i najluđeg rizika. Zato su se na kraju svi saglasili da umesto grubog odbijanja treba metodom ubeđivanja navesti devojku da pobaci. Samo, kakve argumente upotrebiti? U tu svrhu nametale su se tri osnovne mogućnosti.

Prvi način bio je osloniti se na bolećivost devojačkog srca. Klima treba da razgovara s medicinskom sestrom kao sa svojom najboljom prijateljicom; da joj se iskreno ispovedi; da joj kaže kako mu je žena teško bolesna i da bi je ubilo kad bi saznala da njen muž ima dete s drugom; kako njegov duh i živci ne bi mogli podneti takvu situaciju i da s obzirom na sve to zamoli medicinsku sestru da se smiluje nad njim.

Osnovna primedba koja je govorila protiv primene ove metode bila je čisto principijelnog karaktera. Opasno je graditi strategiju na nečemu tako nesigurnom i problematičnom kao što su sentimentalnost i dobro srce medicinske sestre. Ako devojka nije sentimentalna i dobrog srca, takav pristup okrenuće se protiv Klime. Sva ta preterana obzirnost s kojom se izabrani otac njenog deteta odnosi prema drugoj ženi samo će uvrediti devojku, i ona će svoje zahteve postavljati još upornije.

Drugi način bio je pozvati se na zdrav razum: Klima treba da nastoji da joj objasni kako nije i nikad neće biti siguran da je dete zaista njegovo. S medicinskom sestrom sreo se samo jednom u životu i ništa ne zna o njoj. Nema pojma s kime se još sastaje. Ne, ne, nije mu ni na kraj pameti da je optužuje za svesnu prevaru, ali sigurno ne može tvrditi da se ne sastaje i sa drugim muškarcima! A kad bi to i tvrdila, na osnovu čega može Klima biti siguran da ona govori istinu? A zar je pametno rađati dete čiji otac nikad neće biti siguran da mu je zaista otac? Zar bi Klima mogao napustiti svoju ženu radi deteta za koje ne zna je li uopšte njegovo? Može li Ružena osuditi svoje dete da nikad ne upozna svog oca?

Kritika ove metode takođe je bila čisto principijelnog karaktera. Basista (najstariji član orkestra) je primetio da je gluplje osloniti se na devojački razum nego na devojačko srce. Sva logika argumentacije udariće u prazno, a činjenica da voljeni muškarac ne veruje u istinitost njenih reči samo će pogoršati situaciju. To će je samo podstaknuti da još plačljivije i još tvrdoglavije insistira na svojim tvrdnjama i namerama.

Bila je tu, konačno, i treća varijanta: Klima će se trudnoj devojci zakleti da ju je voleo i da je još uvek voli. Mogućnost da je otac deteta neko drugi ne sme ni spomenuti. Upravo suprotno — treba da je obaspe poverenjem, ljubavlju i nežnošću. Da joj obeća sve, pa i da će se razvesti. Da slika živim bojama njihovu srećnu budućnost. A onda da u ime te ljubavi zatraži od nje da prekine trudnoću. Dete, objasniće joj, došlo bi prerano i uskratilo im najlepše prve godine ljubavi.

Tim argumentima nedostajalo je ono čega je u prethodnim varijantama bilo previše: logika. Zašto je Klima dva meseca izbegavao medicinsku sestru ako je tako zaljubljen u nju? Basista je, međutim, tvrdio da zaljubljeni uvek postupaju suprotno svakoj logici i da neće biti nimalo teško objasniti to devojci. Na kraju su se svi složili da je ova treća metoda verovatno najpogodnija jer se oslanja na devojčinu zaljubljenost, što je, čini se, u datoj situaciji jedina koliko-toliko sigurna činjenica.

6

Izišli su iz pozorišta i rastali se na uglu, ali gitarista je otpratio Klimu do kuće. On se jedini nije bio složio s predloženim planom. Činilo mu se da nije dostojan šefa orkestra, kojeg je obožavao. — Kad ideš ženi, ponesi bič — citirao je Ničea, u stvari jedinu njegovu rečenicu koju je znao.

— Dragi moj momče — uzdahnuo je Klima — bič je, izgleda, uzela ona.

Gitarista je posle toga predložio Klimi da se odvezu kolima u banju, izmame devojku na ulicu i da je on prosto pregazi. — Niko neće moći da dokaže da nije sama istrčala pred auto.

Gitarista je bio najmlađi član orkestra, voleo je Klimu, i Klimu su njegove reči dirnule. — Baš si zlatan — rekao je.

Gitarista je nastavio da razrađuje plan u detalje, zajapurenog lica.

— Zaista si zlatan, ali to neće ići — rekao je Klima.

— Zašto se ustručavaš? Samo će dobiti što i zaslužuje.

— Hvala ti, to je lepo od tebe, ali ne dolazi u obzir — rekao je Klima, a onda su se rastali.

7

Kad je ostao sam, počeo je da razmišlja o mladićevom predlogu i o tome zašto ga je odbacio. Nije to učinio zato što je bio plemenitiji od gitariste nego prosto zato što je bio plašljiviji. Strah da bi mogao biti optužen za saučesništvo u ubistvu nije bio ništa manji od straha da će ga proglasiti ocem. Zamišljao je kako automobil udara u Ruženu, zamišljao ju je kako leži u lokvi krvi na ulici i na trenutak ga je proželo osećanje sreće i olakšanja. Znao je, međutim, da nema nikakvog smisla prepuštati se igrama mašte. Imao je ozbiljnijih briga. Mislio je na svoju ženu. Ah, bože, sutra joj je rođendan.

Do šest časova, kada se zatvaraju trgovine, ostalo je još svega nekoliko minuta. Stigao je da svrati u cvećarnicu i kupi veliki buket ruža. Biće to strašan rodendan, pomislio je. Moraće da se pretvara kako je srcem i mislima uz nju, moraće sav da joj se posveti, da bude nežan, da je zabavlja, da se smeje s njom, a istovremeno će biti prisiljen da misli na neki tuđi, daleki trbuh. Teraće sebe da izgovara tople reči, a misli će mu biti daleko, zarobljene u mračnoj ćeliji te tuđe utrobe kao u samici.

Postao je svestan da neće moći da skupi snagu da provede taj rođendan kod kuće, i odlučio je da odlazak u banju ne odlaže.

Ni to, naravno, nije bila naročito primamljiva vizija. Banjsko lečilište u brdima zapahnulo ga je prazninom pustinje. Nikoga tamo nije poznavao. Osim, možda, onog pacijenta Amerikanca koji se ponašao kako su to nekad činili bogati građani u provincijskim mestima, i posle koncerta častio u svom apartmanu ceo orkestar. Nudio ih je biranim pićima i pozvao u društvo birano žensko osoblje lečilišta, pa je tako indirektno skrivio što se Klima spetljao s Ruženom. Ah, kad bi bar taj čovek, koji se tada odnosio prema njemu tako otvoreno prijateljski, još bio u lečilištu! Klima se uhvatio za njegovu sliku kao utopljenik za slamku, jer u trenucima kakve je preživljavao čoveku nije ništa potrebnije od prijateljskog razumevanja drugog čoveka.

Vratio se u pozorište, otišao ravno u vratarevu sobicu i okrenuo broj međugradske centrale. Ubrzo je u slušalici začuo njen glas. Rekao joj je da će već sutra doputovati u banju. Ni jednom rečju nije spomenuo vest koju mu je nekoliko časova ranije saopštila. Razgovarali su kao bezbrižni ljubavnici.

U razgovoru je iskoristio priliku da je upita:

— Je li onaj Amerikanac još u banji?

— Jeste, tu je — odgovorila je Ružena.

Laknulo mu je i malo uverljivije nego pre ponovio da se raduje što će je videti. — Šta imaš na sebi? — upitao je posle toga.

— Zašto pitaš?

Već mnogo godina s uspehom je upotrebljavao taj trik u telefonskim flertovima. — Hteo bih da znam kako si obučena. Pokušavam da zamislim kako izgledaš.

— Imam crvenu haljinu.

— Crvena boja ti sigurno dobro stoji.

— Ne znam, možda — rekla je.

— A pod haljinom?

Nasmejala se.

Da, svaka se uvek nasmejala kad bi to upitao.

— Kakve imaš gaćice?

— Takođe crvene.

— Jedva čekam da te vidim u njima — rekao je i oprostio se s njom. Činilo mu se da je pronašao pravi ton. Za trenutak mu je bilo lakše, ali samo za trenutak. Ubrzo je postao svestan da nije u stanju da misli ni na šta osim na Ruženu i da će biti potrebno da današnji razgovor sa svojom ženom svede na najmanju meru. Zastao je pred blagajnom bioskopa u kome je igrao američki vestern i kupio dve karte.

8

Iako je Kamela Klimova bila žena čija je lepota bacala u zasenak činjenicu da je bolesna, bilo je poznato da nije najboljeg zdravlja. Zbog toga je pre nekoliko godina bila prisiljena da prekine karijeru pevačice, koja joj je, pored ostalog, donela i brak sa čuvenim trubačem.

Lepa mlada žena, naviknuta na uspeh i obožavaoce, našla se odjednom u potpuno drukčijoj sredini, prožetoj zadahom karbola. Devet gora i devet mora delilo je, činilo joj se, taj njen svet od sveta njenog muža.

Kad je Klima prvi put primetio tugu na njenom licu, srce mu se steglo i pokušao je da joj (preko tih fiktivnih devet gora i devet mora) pruži ljubav i razumevanje. Kamela je shvatila da njena tuga poseduje snagu o kojoj nije ni sanjala, silu koja neodoljivo privlači Klimu, čini ga sentimentalnim i nežnim. Zbog toga nije nikakvo čudo što je počela (možda bezobzirno, i vrlo često) da koristi to iznenada otkriveno oružje. Ta samo u trenucima dok je sedeo zagledan u njeno tužno lice mogla je biti koliko-toliko sigurna da u njegovim mislima nema suparnice, nema druge žene.

Ta lepa mlada gospođa bojala se, naime, žena i videla ih je svuda. Nigde i nikad nisu mogle ostati neprimećene. Znala je da ih otkrije u tonu glasa kad bi je, došavši kući, pozdravio. Znala je da ih oseti u mirisu njegovog odela. Nedavno je na njegovom stolu našla komadić hartije, otkinut s ruba novina, i na njemu njegovom rukom napisan datum. To se, naravno, moglo odnositi na bilo šta — na zakazanu probu, sastanak s agentom — ali ona je mesec dana mislila samo na to s kojom će se ženom tog dana Klima sastati, i mesec dana nije zbog toga mogla mirno da spava.

Ako se već toliko užasavala izdajničkog sveta žena, zar nije mogla naći utehu u svetu muškaraca?

Teško. Ljubomora ima čudnu moć da oštrim zracima osvetli jednog jedinog muškarca a sve ostale ostavi u potpunoj tami. Misli gospođe Kamele znale su da se kreću samo u smeru tih nesavladivih zraka i njen muž se pretvorio u jedinog muškarca na svetu.

Čula je kako se okreće ključ u vratima i ugledala muzičara s buketom ruža u ruci.

U prvom trenutku je osetila radost, ali ubrzo se javila i sumnja: zašto joj donosi buket već danas, kad je njen rođendan tek sutra? Šta to treba da znači?

— Zar sutra nećeš biti ovde? — dočekala ga je pitanjem.

9

Iz toga što je doneo ruže večeras nije se ni po čemu moglo zaključiti da sutra neće biti ovde. Ali pipci njenog nepoverenja, uvek budni, uvek nabijeni ljubomorom, bili su u stanju da unapred otkriju svaku tajnu suprugovu nameru. Svaki put, kad god bi Klima postao svestan postojanja tih strašnih pipaka koji su ga pratili, proučavali, otkrivali, ispunio bi ga beznadni osećaj zamora. Mrzeo ih je i bio je uveren da njegov brak, ako ga išta ugrožava, ugrožavaju upravo oni. Bio je uvek ubeđen (i u tom pogledu imao je ratoborno čistu savest) da ako svoju ženu ponekad i laže, čini to samo zato da je poštedi, zaštiti od svakog uznemiravanja, i da ona svojim nepoverenjem sama sebe muči.

Posmatrao je njeno lice i čitao na njemu sumnju, tugu i loše raspoloženje. Došlo mu je da tresne buket o zemlju, ali se savladao. Znao je da će u toku sledećih nekoliko dana biti prinuđen da se savlađuje i u mnogo mučnijim situacijama.

— Smeta ti što sam doneo cveće već danas? — rekao je. Kamela je osetila razdraženost u njegovom glasu pa je požurila da mu zahvali, uzela cveće i otišla da natoči vodu u vazu.

— Prokleti socijalizam — rekao je posle toga Klima.

— Šta ti je sad?

— Zamisli, molim te, opet nas teraju da besplatno nastupamo. Stalno jedno te isto — čas u prilog borbe protiv imperijalizma, onda za godišnjicu revolucije, pa u čast nekog glavešine, i ako ne želim da nam zabrane rad, moram sve to da trpim. Ne možeš ni zamisliti kako sam se danas opet iznervirao.

— Šta se dogodilo? — upitala je nezainteresovano.

— Na probu je došla neka žena, referent u narodnom odboru, i počela da nam drži lekcije o tome šta smemo a šta ne smemo svirati i na kraju nas prisilila da priredimo besplatan koncert za Savez omladine. Najgore od svega je, međutim, to što sutra moram provesti ceo dan na nekoj glupoj konferenciji, gde će nas poučavati na koji način muzika treba da doprinosi izgradnji socijalizma. Upropašćen dan, izgubljeno vreme! I to upravo na tvoj rođendan!

— Ta neće vas tamo držati do noći!

— Neće, ali možeš zamisliti moje raspoloženje kad se vratim. Zato sam hteo da bar današnje veče provedem u miru, s tobom — rekao je i uhvatio ženu za ruke.

— To je lepo od tebe — rekla je i Klima je po njenom glasu osetio da ne veruje ni jednu jedinu reč od onoga što je rekao o sutrašnjoj konferenciji. Kamela se, naravno, ne bi nikad usudila da mu otvoreno kaže da mu ne veruje. Znala je da bi ga njeno nepoverenje samo razbesnelo. Klima je, međutim, već odavno bio izgubio veru u njeno poverenje. Govorio istinu ili laži, uvek je podozrevao da ona s nevericom prima njegove reči. Nije, međutim, imao kuda, morao je dalje govoriti kao da veruje da mu ona veruje, a ona mu je (tužnog i tuđeg lica) postavljala pitanja o sutrašnjoj konferenciji, ne bi li mu dokazala kako ne sumnja da zaista mora prisustvovati takvom skupu.

Zatim je otišla u kuhinju da spremi večeru. Presolila je jelo. Volela je da kuva i kuvala je odlično (život je nije razmazio, i nije se odvikla da se brine za domaćinstvo) i Klima je znao da joj jelo nije uspelo samo zbog toga što je nesrećna. Mogao je da zamisli nagli, oštri pokret kojim je dodala so u jelo, i srce mu se steglo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima oseća ukus njenih suza i da mora da guta svoju vlastitu krivicu. Znao je da Kamelu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i hteo je da je pomiluje, poljubi, uteši. Bio je, međutim, svestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci otkrili u njegovoj nežnosti samo nečistu savest.

Konačno su otišli u bioskop. Akcije junaka, koji je na platnu s fascinirajućom sigurnošću izbegavao smišljene klopke, ispunile su zbog nečega Klimu samopouzdanjem. Zamišljao je sebe na njegovom mestu i za trenutak mu se učinilo da nagovoriti Ruženu da izvrši pobačaj neće biti nikakav problem, da je to sitnica koju će, zahvaljujući svom šarmu i srećnoj zvezdi, obaviti levom rukom.

Vratili su se kući i legli jedno pored drugog na široki krevet. Posmatrao ju je. Ležala je na leđima glave utisnute u mekani jastuk, isturene brade i očiju uprtih u tavanicu, i u toj napetoj ispruženosti njenog tela (uvek ga je podsećala na zategnute strune, govorio je da ima "dušu kao strune") iznenada je, u jednom trenutku, sagledao njenu celokupnu ličnost. Da, povremeno se događalo (bili su to čudesni trenuci) da neočekivano, iz jednog jedinog njenog gesta ili pokreta, pročita čitavu istoriju njenog tela i duše. »Bili su to trenuci neke apsolutne vidovitosti ali i apsolutne nežnosti; ta žena ga je, naime, volela još dok je bio niko i ništa, bila je uvek spremna da za njega žrtvuje sve, instinktivno je razumela sve njegove misli, tako da je s njom mogao razgovarati o Armstrongu i Stravinskom, o glupostima i svakodnevnim brigama, bila mu je najbliža od svih ljudi na ovom svetu ... Pokušao je da zamisli da su to divno telo, to prekrasno lice, mrtvi, i osećao je da njihov gubitak ne bi mogao preživeti. Znao je da bi je branio do poslednjeg daha, da bi za nju spremno žrtvovao život.

To zagušujuće osećanje ljubavi bilo je, međutim, samo nemoćni, trenutni blesak, jer su mu misli bile potpuno preplavljene strepnjom i strahom. Ležao je pored Kamele, znao je da je beskrajno voli, ali bio je sasvim odsutan duhom. Milovao ju je po licu kao da to čini iz neke beskrajne daljine.

Šala

I

I tako sam se, nakon mnogo godina, iznenada opet našao u zavičaju. Stajao sam na glavnom trgu (preko kojeg sam kao dijete, kao dječak i kao mladić bezbroj puta prešao) i nisam se uopće osjećao dirnut; naprotiv, razmišljao sam o tome kako ovaj ravni trg, nad čijim krovovima strši toranj vijećnice (sličan vojniku pod starinskim šljemom), izgleda kao veliko kasarnsko vježbalište, i kako je vojnička prošlost ovog južnomoravskog grada, nekadašnjeg bedema protiv najezdi Turaka i Mađara, utisnula u njegovo lice neku neizbrisivu odvratnu crtu.

Mnogo godina ništa me nije vuklo u rodni grad; postao sam ravnodušan prema njemu, govorio sam sam sebi i to mi je izgledalo prirodno. Ta ne živim u njemu već petnaest godina, ostalo mi je svega nekoliko poznanika i drugova (koje bolje da izbjegavam), majka mi je tu sahranjena u tuđoj grobnici o kojoj se ne brinem. Ipak, varao sam se - ono što sam nazivao ravnodušnošću bila je zapravo mržnja; povod za nju bio mi je neuhvatljiv, jer sam u rodnom gradu doživljavao dobre i loše stvari kao i u svim drugim mjestima, ali mržnja je bila tu. Postao sam je svjestan upravo u vezi s ovim putovanjem - ono radi čega sam doputovao ovamo mogao sam, na kraju krajeva, obaviti i u Pragu, ali je odjednom počela neodoljivo da me privlači prilika koja mi se pružila da svoju namjeru provedem u djelo upravo u rodnom gradu. Razlog - taj cinični i vulgarni zadatak s podsmijehom me je oslobađao sumnje da se vraćam ovamo zbog sentimentalnog žaljenja za izgubljenim vremenom.

Još jednom sam letimice obuhvatio pogledom nelijepi trg, a onda sam mu s prezirom okrenuo leđa i krenuo ulicom prema hotelu u kojem sam rezervirao prenoćište. Portir mi je pružio ključ s drvenom kruškom i rekao kratko: - Drugi kat. - Soba je bila neprivlačna - krevet pored zida, u sredini stol sa samo jednom stolicom, pored kreveta kitnjast toaletni stolić od mahagonija s ogledalom, pored vrata malecni otučeni umivaonik. Spustio sam torbu na stol i otvorio prozor s pogledom na dvorište i kuće koje su okretale hotelu svoja gola, prljava leđa. Zatvorio sam prozor, navukao zavjese i prišao umivaoniku koji je imao dvije slavine, jednu označenu crveno a drugu plavo; pokušao sam da ih otvorim i iz obje je potekla hladna voda. Pogledao sam stol; taj bi još kako-tako mogao da prođe, bilo je mjesta za bocu i dvije čašice, nevolja je bila u tome što je za stolom mogao da sjedi samo jedan čovjek, jer u prostoriji nije bilo druge stolice. Privukao sam stol uz krevet i pokušao tako sjesti, ali krevet je bio prenizak a stol previsok; krevet je pod mojom težinom, osim toga, toliko utonuo da mi je smjesta bilo jasno da ne samo da neće moći poslužiti za sjedenje nego da će i funkciju postelje vršiti vrlo sumnjivo. Oslonio sam se rukama na krevet a zatim legao, podižući pažljivo obje noge uvis da ne uprljam (sve u svemu čistu) posteljinu. Ležaj je utonuo tako da sam ležao kao u visećoj mreži ili u preuskom grobu; bilo je nemoguće zamisliti da na tom krevetu leži pored mene još netko.

Sjeo sam na stolicu, zagledao se u istanjene zavjese i zamislio se. U tom trenutku začuli su se na hodniku koraci i glasovi; bilo ih je dvoje, muškarac i žena, razgovarali su i mogla se razumjeti svaka njihova riječ. Govorili su o nekom Petru koji je pobjegao od kuće, i o nekoj teti Klari koja je glupa i previše mazi dječaka. Nakon toga se čulo škljocanje ključa u bravi, otvaranje vrata i nastavak razgovora iz susjedne sobe. Čuli su se ženini uzdasi (da, čuli su se čak i uzdasi!), i kako muškarac preuzima na sebe da s tom Klarom konačno jednom pošteno raspravi stvar.

Ustao sam i donio odluku; još sam oprao nad umivaonikom ruke, obrisao ih ručnikom i otišao iz hotela, iako u početku uopće nisam znao kamo idem. Znao sam samo da ću, ako ne želim dovesti u pitanje uspjeh čitavog putovanja (putovanja prilično dugog i napornog) samo zbog nepogodnosti hotelske sobe, morati da se - makar i protiv volje - obratim s povjerljivom molbom nekom ovdašnjem znancu. Pustio sam da mi kroz misli brzo prodefiliraju stara, poznata lica iz mladosti i sve sam istog časa odbacivao, već zbog toga što bi me povjerljivost tražene usluge obavezivala na mukotrpno premošćivanje dugih godina koje su prošle od posljednjeg viđenja — a za to nisam imao nimalo volje. Konačno sam se ipak sjetio da negdje ovdje vjerojatno živi čovjek, doseljenik, kome sam prije nekoliko godina preko veze našao zaposlenje i koji će, koliko ga poznajem, vrlo rado iskoristiti priliku da mi se oduži za uslugu. Bio je to čudan tip, istovremeno i bojažljivo moralan i neobično nemiran i nestalan. Koliko sam znao, žena ga je prije nekoliko godina napustila iz jednostavnog razloga što je živio svuda, samo ne s njom i njihovim sinom. Sad sam strepio samo od toga da se nije ponovo oženio, jer bi to kompliciralo ispunjenje moje molbe. Krenuo sam žurno prema bolnici.

Ovdašnja je bolnica kompleks zgrada i paviljona razbacanih po prostranom parku. Ušao sam u neuglednu kućicu pored ulaza i zamolio vratara, koji je sjedio za stolom, da mi da vezu s virusologijom; gurnuo je telefon prema meni i rekao: - Nula dva. - Okrenuo sam nula dva i saznao da je doktor Kostka izišao prije nekoliko sekundi i da je vjerojatno na putu prema izlazu. Sjeo sam na klupu pored vrata da mi ne promakne, promatrao muškarce koji su se tuda motali u plavobijelim prugastim bolničkim ogrtačima, i konačno sam ga ugledao: koračao je zamišljen, visok, mršav, simpatično neupadljiv, da, bio je to on. Ustao sam s klupe i krenuo ravno prema njemu, kao da želim da se sudarimo. Pogledao me je ljutito, ali me je istog časa prepoznao i raširio ruke. Činilo mi se da u njegovu iznenađenju ima istinskog veselja, i obradovala me neposrednost s kojom me pozdravio.

Objasnio sam mu da sam doputovao prije nepun sat radi nekog sasvim beznačajnog posla koji će mi oduzeti dan-dva, a on se obradovao i začudio što sam prvo potražio njega. Odjednom mi je bilo neugodno što nisam došao bez osobnog interesa, naprosto radi njega samog, i što je i pitanje koje sam mu odmah postavio (veselo sam ga upitao da li se ponovo oženio) samo po formi prijateljsko, a zapravo proračunato i praktično. Rekao mi je (na moje veliko zadovoljstvo) da je još uvijek sam. Kazao sam da ima mnogo toga što treba da kažemo jedan drugom. Suglasio se i sa žaljenjem dodao da, na žalost, ima svega nešto više od sat vremena, jer se mora vratiti u bolnicu, a uvečer odlazi iz grada autobusom. - Vi ne stanujete ovdje? - zgranuo sam se. Odgovorio mi je da stanuje u gradu, da ima garsonijeru u novogradnji, ali da se »čovjek sam ne osjeća dobro«. Tako sam saznao da Kostka u jednom drugom gradu, oko dvadeset kilometara daleko, ima zaručnicu, učiteljicu, koja čak posjeduje dvosoban stan. - Hoćete li se s vremenom preseliti k njoj? - upitao sam ga. Odgovorio mi je da bi u drugom mjestu teško mogao naći tako zanimljiv posao kakav sam mu ja pomogao da nađe, a da bi, s druge strane, njegova zaručnica teško dobila zaposlenje ovdje. Počeo sam - sasvim iskreno - da psujem inertnost naše birokracije koja nije u stanju da izide u susret mužu i ženi da mogu živjeti zajedno. - Smirite se, Ludvik - rekao mi je sa simpatičnim snebivanjem - nije uopće tako strašno. Potrošim, doduše, nešto novaca za vožnju, gubim i vrijeme, ali zato nitko ne dira u moju samoću, slobodan sam. - Zašto vam je toliko potrebna sloboda? - upitao sam ga. - A zašto je potrebna vama? - uzvratio mi je pitanjem. - Da lovim žene - odgovorio sam. - Meni sloboda nije potrebna zbog žena, već zbog mene osobno - rekao je i nastavio: - Znate šta, svratite načasak k meni, prije nego što otputujem. - Ništa drugo nisam ni želio.

Izišli smo nakon toga iz bolničkog kruga i brzo došli do skupine novogradnji koje su stajale neskladno usađene jedna pored druge u neporavnato, prašno zemljište (bez travnjaka, bez pločnika, bez prilazne ceste), kao neka tužna kulisa na kraju grada, odvajajući ga od prazne ravnice i dalekih polja. Ušli smo na jedna vrata, penjali se uskim stubištem (lift nije radio) i zaustavili se na trećem katu, gdje sam na vratima ugledao posjetnicu s doktorovim imenom. Kad smo kroz predsoblje ušli u sobu, bio sam više nego zadovoljan - u kutu je stajao širok i udoban kauč prekriven crvenom dekom sa šarama. Osim kauča, u sobi sam ugledao stolić, fotelj, veliku biblioteku, gramofon i radio.

Izrazio sam se pohvalno o sobi i upitao Kostku kakva mu je kupaonica. - Ništa raskošno - rekao je, zadovoljan mojim interesiranjem, i pozvao me u predsoblje iz kojeg su vodila vrata u kupaonicu, malenu ali sasvim zgodnu, s kadom, tušem i umivaonikom. - Kad sam ugledao ovaj vaš prekrasni stan, palo mi je nešto na pamet - rekao sam. - Što radite sutra poslije podne i uvečer? - Na žalost - ispričavao se skrušeno - sutra radim prekovremeno, vratit ću se kući tek oko sedam. Jeste li slobodni uvečer? - Uvečer ću vjerojatno biti slobodan - odgovorio sam - a da li biste mogli da mi za sutra poslije podne ustupite vaš stan?

Pitanje ga je iznenadilo, ali je odmah (kao da se bojao da ne pomislim kako to nerado čini) rekao: - Vrlo rado ću ga podijeliti s vama. - Kao da namjerno ne želi odgonetavati razloge moje molbe, nastavio je: - Ako imate poteškoća sa smještajem, možete i noćas spavati ovdje. Ja ću se vratiti tek ujutro, zapravo se uopće neću vraćati već ću ići ravno u bolnicu. - Ne, nije potrebno. Smjestio sam se u hotelu. Samo, hotelska soba nije nimalo ugodna, a želio bih da sutra po podne budem u ugodnijoj sredini. Naravno, ne sam. - Da - rekao je Kostka obarajući pogled — tako sam i mislio. — Nakon nekoliko trenutaka rekao je: - Drago mi je što vam mogu ponuditi nešto dobro - a zatim dodao: - Naravno, ako je to za vas zaista dobro.

Nakon toga smo sjeli za stol (Kostka je skuhao kavu) i neko vrijeme smo razgovarali (sjedio sam na kauču i sa zadovoljstvom ustanovio da je čvrst, da ne propada i ne škripi). Konačno je Kostka rekao da se već mora vratiti u bolnicu, i pokušao na brzinu da me uputi u neke tajne kućanstva: slavinu iznad kade u kupaonici treba čvrsto pritegnuti, topla voda, suprotno svim običajima, teče iz slavine označene slovom S, utikač za provodnik gramofona skriven je pod kaučem, u ormariću se nalazi tek načeta boca votke. Zatim mi je dao kolut sa dva ključa i pokazao mi koji je ključ od kućne veže, a koji od stana. Tokom svog života, koji mi je pružio šanse da spavam u mnogo raznih postelja i sjedim za mnogim stolovima, izgradio sam poseban kult ključeva, pa sam i Kostkine ključeve gurnuo u džep s tihom radošću.

Na rastanku Kostka je izrazio želju da mi njegova garsonijera pruži »nešto zaista divno«. - Da - rekao sam mu - omogućit će mi da izvedem jedno divno razaranje. - Zar smatrate da razaranje može biti divno? - upitao je Kostka, a ja sam se u sebi nasmijao, jer sam ga kroz ovo pitanje (izrečeno mirno, ali zamišljeno kao borbeno) ponovo ugledao onakvog kakav je bio kad sam se s njim upoznao prije više od petnaest godina. Volio sam ga i istodobno mi je izgledao smiješan, i kao takvom sam mu i odgovorio: - Znam da ste šutljiv radnik na vječnom božjem gradilištu i da ne volite slušati o razaranju, ali što da radim; ja nisam zidar Gospodnji. Uostalom, ako ti božji zidari podižu građevine s ravnim zidovima, naša razaranja teško da im mogu naškoditi. Meni se, međutim, čini da umjesto zidova svuda vidim samo kulise. A razaranje kulisa stvar je dobra i pravedna.

Opet smo se našli na istom mjestu gdje smo se posljednji put (tamo negdje prije devet godina) razišli; naše neslaganje imalo je u tom trenutku prilično neodređen oblik, jer smo njegovu konkretnu osnovu dobro znali i nismo morali ponavljati. Trebalo je da ponovimo samo to da se nismo izmijenili, da se još uvijek razlikujemo jedan od drugog kao i prije. (Ovdje treba da napomenem da sam kod Kostke volio tu razliku, i da sam upravo zbog toga s njim rado debatirao, jer mi je to davalo priliku da uvijek ponovo utvrdim što sam zapravo i što mislim.) Da me ne bi držao u neizvjesnosti, odgovorio mi je: - To što ste rekli lijepo zvuči. Ali recite mi, kad ste već takav skeptik, otkud vam sigurnost da ste kadri da razlikujete kulisu od zida? Zar niste nikad posumnjali da su iluzije, kojima se rugate, zaista samo iluzije? A što ako se varate? Što ako su to vrijednosti, a vi uništavate vrijednosti?

- Nakon toga je rekao: - Omalovažena vrijednost i demaskirana iluzija imaju, naime, podjednako izmučena tijela, slične su i nije ništa lakše nego ih zamijeniti.

Pratio sam Kostku kroz grad do bolnice, igrao sam se ključevima u džepu i osjećao se ugodno u društvu starog poznanika koji je bio spreman, uvijek i na svakom mjestu, da me uvjerava u svoje istine, čak i šetajući po neravnom, neuređenom zemljištu oko novog naselja. Kostka je, naravno, znao da je pred nama još čitava sutrašnja večer i zato je nakon kratkog vremena prešao s filozofiranja na svakodnevne brige. Morao sam ga ponovo uvjeriti da ću ga sutra u sedam sati, kad se vrati, čekati u stanu (nije imao drugih ključeva), pitao me je da li mi zaista više ništa nije potrebno. Prešao sam dlanom preko lica i rekao da bi trebalo još samo da odem u brijačnicu, jer sam već strašno zarastao.

- Odlično - rekao je Kostka - udesit ću vam to protekcijom.

Prepustio sam se njegovoj brizi i pustio da me odvede u jednu malu brijačnicu u kojoj su se ispred tri ogledala širile tri velike okretaće stolice. Na dvije od njih sjedili su muškarci zabačenih glava i sa sapunicom na licu. Iznad njih naginjale su se dvije žene u bijelim ogrtačima. Kostka je pristupio jednoj od njih i nešto joj šapnuo; žena je obrisala britvu o ručnik i pozvala nekog iz prostorije iza radnje. Izišla je djevojka u bijelom ogrtaču i nastavila da radi oko gospodina u naslonjaču, a žena s kojom je govorio Kostka poklonila mi se i pokretom me ruke pozvala da sjednem na praznu stolicu. Rukovao sam se s Kostkom i sjeo, naslonivši glavu na tvrdi jastučić. Protekle godine učinile su da nerado promatram vlastito lice i zbog toga sam izbjegavao ogledalo, skrenuo pogled uvis i pustio ga da luta po bijelom, mrljama prekrivenom stropu.

Nastavio sam da gledam u strop i kada sam na vratu osjetio prste koji su mi za ovratnik košulje zaticali bijeli ubrus. Žena se izmaknula i čuo sam samo kretanje britve po kožnom remenu za oštrenje. Utonuo sam u neku slatku nepomičnost, punu ugodne ravnodušnosti. Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam na licu prste, vlažne i kliske, kako mi rastiru po koži sapunsku kremu, i postao svjestan čudne i smiješne činjenice da me neka tuđa žena, do koje mi nije stalo i kojoj nije stalo do mene, nježno miluje. Žena je počela rastirati sapunicu četkom, i obuzeo me osjećaj da ne sjedim nego da naprosto lebdim u bijelom, mrljama ispunjenom prostoru u koji upirem pogled. Zatim sam zamislio (jer misli ni u časovima odmora ne prestaju sa svojim igrama) da sam kao bespomoćna žrtva predan ženi koja brusi britvu, na milost i nemilost. Kako mi se tijelo rastvaralo u prostoru, a osjećao sam samo prste na licu, nije bilo teško zamisliti da njene nježne ruke drže (okreću, miluju) moju glavu kao da uopće nije povezana s tijelom, nego sama, tako da će oštra britva, koja čeka na stoliću s priborom, tu divnu samostalnost glave samo dovršiti.

Onda je dodir prestao, čuo sam kako žena izmiče, kako doista uzima britvu u ruku, i rekao sebi (misli su nastavljale svoju igru) da moram vidjeti kako izgleda biće koje je držalo (podizalo) moju glavu, taj moj nježni ubojica. Otrgao sam pogled od stropa i pogledao u ogledalo. Protrnuo sam: igra kojom sam se zabavljao dobila je iznenada neke čudne elemente realnosti. Učinilo mi se, naime, da ženu koja se naginjala iznad mene u ogledalu poznajem.

Jednom rukom pridržavala mi je uho, drugom je pažljivo strugala sapunicu s mog lica. Promatrao sam je i sličnost koju sam maločas s užasom otkrio počela je postepeno da se rasplinjava i gubi. Zatim se nagnula iznad umivaonika, sa dva prsta skinula s oštrice grudu sapunice, uspravila se i mirno okrenula stolicu. U tom trenutku pogledi su nam se sreli i opet mi se učinilo da je to ona! Lice joj je, istina, bilo nešto drukčije, kao lice starije sestre, bila je već prosijeda, uvenula, pomalo propala... ali prošlo je već petnaest godina otkako sam je posljednji put vidio! To vrijeme navuklo je na njeno pravo lice lažnu masku, ali srećom, masku sa dva otvora kroz koje me opet mogu pogledati njene istinske i prave oči, onakve kakve sam ih poznavao.

Nakon toga tragovi su se opet zameli - u brijačnicu je stupila nova mušterija, sjela iza mojih leđa na stolicu i čekala da dođe na red. Ubrzo se taj čovjek upustio u razgovor sa ženom koja me je brijala; pričao je nešto o lijepom ljetu i kupalištu koje se podiže iza grada. Žena je odgovarala (pratio sam više njen glas nego riječi, uostalom sasvim beznačajne) i ustanovio sam da mi je taj glas nepoznat; zvučao je sigurno, ležerno, samouvjereno, gotovo grubo. Bio je to potpuno tuđ glas.

Umivala mi je lice, pritisnula dlanovima moje obraze i ja sam (usprkos glasu) počeo opet da vjerujem da je to ona, da nakon petnaest godina ponovo osjećam njene dlanove na svom licu, da me opet miluje, miluje dugo i nježno; potpuno sam zaboravio da to nije milovanje, nego umivanje. Njen strani glas neprestano je uz to nešto odgovarao onom brbljavom tipu, ali nisam htio vjerovati glasu, htio sam vjerovati rukama, htio sam je prepoznati po rukama. Pokušao sam da prema mjeri nježnosti u njihovim dodirima odgonetnem je li to ona, i je li me prepoznala.

Uzela je ručnik i obrisala mi lice. Brbljavi se tip glasno cerekao vicu koji je sam ispričao, a ja sam primijetio da se žena koja me je brijala ne smije, da prema tome ne vodi mnogo računa o onome što joj on govori. To me je uzbudilo, u tome sam vidio dokaz da me je prepoznala i da samo prikriva svoje uzbuđenje. Odlučio sam da joj se obratim čim ustanem sa stolice. Skinula je s mene ručnik. Ustao sam. Izvukao sam iz malog džepa na kaputu novčanicu od pet kruna. Ćekao sam da nam se pogledi ponovo sretnu, da je mogu osloviti po imenu (onaj je tip neprestano nešto pričao), ali ona je nezainteresirano okrenula glavu, uzela novac brzo i poslovno, tako da sam se odjednom osjetio kao budala koja je povjerovala varljivim priviđenjima, i izgubio svaku odvažnost da joj se obratim.

Izišao sam iz brijačnice čudno nezadovoljan; znao sam samo da ništa ne znam i da je to vrlo grubo, tako izgubiti sigurnost u identitet nekada toliko voljenog lica.

Nije, naravno, bilo teško doznati istinu. Žurio sam se u hotel (uzgred sam na pločniku s druge strane ulice ugledao starog prijatelja iz mladosti, primaša narodne kapele, Jaroslava, ali sam brzo skrenuo pogled kao da bježim pred nametljivom i bučnom glazbom). Iz hotela sam preko telefona nazvao Kostku; još je bio u bolnici.

- Molim vas, ona žena kojoj ste me odveli da me obrije, je li to Lucija Šebetkova?

- Sada ima drugo prezime, ali to je ona. Zar je poznajete? - rekao je Kostka.

- Poznavao sam je nekad, strašno davno - odgovorio sam. Nisam uopće otišao na večeru, izišao sam iz hotela (već je padao mrak) i lutao naokolo.

Sala II

1

Danas ću rano otići na spavanje, ne znam, doduše, da li ću zaspati, ali rano ću leći, Pavel je popodne otputovao u Bratislavu, a ja sutra rano ujutro letim avionom u Brno i dalje autobusom, Zdenka će ostati dva dana sama kod kuće, to joj neće smetati, do našeg društva nije joj mnogo stalo, bolje rečeno, nije joj stalo do mog društva, Pavela obožava, Pavel je njen prvi obožavam muškarac, on zna kako treba s njom, kao što je znao sa svim ženama, i sa mnom je znao kako treba, i još uvijek zna, ovog tjedna opet se ponašao kao nekad davno, milovao me po licu i obećavao da će svratiti po mene u južnu Moravsku kad krene nazad iz Bratislave, treba, kaže, opet jednom da porazgovaramo o svemu, uviđa valjda i sam da dalje ovako više ne ide, želi možda da se vrati ono što je nekad bilo među nama, ali zašto se toga sjetio upravo sada kad sam upoznala Ludvika? Strepim od toga, ali ne smijem biti tužna, ne smijem, neka se tuga nikad ne spoji s mojim imenom, ta je Fučikova rečenica moje geslo, nimalo mi ne smeta što to geslo više nije u modi, možda sam i glupa, ali oni koji mi to govore također su glupi, i oni imaju svoja gesla i parole, apsurdnost, otuđenje, ne znam zašto bi trebalo da svoju glupost mijenjam za njihovu, neću da svoj život prebijem napola, hoću da to bude jedan moj život, jedan od početka do kraja, zato mi se toliko svidio Ludvik, zato što, kad sam s njim, ne moram mijenjati svoje ideale i ukus, on je običan, jednostavan, veseo, jasan, a to je ono što volim, što sam uvijek voljela.

Ne stidim se toga kakva sam, drukčija ne mogu biti, takva sam bila i ostajem, do osamnaeste godine znala sam samo za samostansku klauzuru, zatim tuberkuloza, dvije godine u sanatoriju, slijedeće dvije godine trebalo je nadoknađivati izgubljene studije, nisam znala za ples, samo za uredan stan sređenih plzenjskih građana, učenje i učenje, stvarni život bio je iza sedam zidova; kad sam četrdeset devete došla u Prag, to je bilo pravo čudo, sreća koju nikad neću zaboraviti, zato i Pavela nikada neću moći izbrisati iz duše, iako ga više ne volim, iako me je razočarao, ne mogu, Pavel je moja mladost, Prag, fakultet, studentski dom i u prvom redu Fučikov ansambl pjesama i igara, danas više nitko ne zna što je značio za nas, ondje sam upoznala Pavela, pjevao je tenor a ja alt, nastupali smo na stotinama koncerata i priredbi, pjevali smo sovjetske pjesme, naše pjesme izgradnje i, naravno, narodne pjesme, njih smo pjevali najradije, tada sam toliko zavoljela moravske pjesme da sam se ja, iz Plznja, osjećala kao Moravka, postale su lajtmotiv mog života, stapaju se s tim vremenom, s mojom mladošću, s Pavelom, svaki put zazvuče kad treba da mi iziđe sunce, zvuče mi i u ovim danima.

Kako sam se zbližila s Pavelom, to danas više nikome ne bih mogla ispričati, liči na pričicu iz čitanke, bila je godišnjica oslobođenja, velike manifestacije na Staromjeskom trgu, ondje je bio i naš ansambl, svuda smo išli zajedno, šačica ljudi među desetinama tisuća, a na tribini su bili državnici, naši i strani, bilo je mnogo govora i mnogo aplauza, zatim je prišao mikrofonu i Togliatti i održao na talijanskom kratak govor, trg je kao i uvijek odgovorio uzvicima, pljeskom, skandiranjem. U toj ogromnoj uskomešanoj masi našao se Pavel slučajno pored mene i čula sam kako i sam nešto viče, nešto drugo, nešto svoje, pogledala sam mu usta i shvatila sam da pjeva, više je vikao nego pjevao, htio je da čujemo i da mu se priključimo, pjevao je talijansku revolucionarnu koračnicu, bila je u našem repertoaru, bila je tada vrlo popularna, Avanti popolo, a la riscossa, bandiera rossa, bandiera rossa...

To je bio pravi Pavel, nikad mu nije bilo dovoljno da juriša samo na razum, htio je da zahvati i osjećaje, činilo mi se da je to prekrasno, pozdraviti na praškom trgu talijanskog radničkog vođu talijanskom revolucionarnom pjesmom, čeznula sam da dirnemo Togliattija, ja sam bila unaprijed dirnuta, zato sam se iz sve snage priključila Pavelu, priključivali su se i ostali, postepeno se priključio čitav naš ansambl, ali na trgu je vladala silna buka a nas je bilo šačica, bilo nas je pedeset a njih najmanje pedeset tisuća, premoć je bila strahovita, bila je to očajnička borba, čitavu prvu strofu mislili smo da ćemo podleći, da našu pjesmu nitko neće čuti, ali dogodilo se čudo, postepeno nam se priključivalo sve više glasova, ljudi su počeli shvaćati i pjesma se polako probijala kroz galamu na trgu kao leptir iz gigantske bučne čahure. Konačno je taj leptir, ta pjesma, bar nekoliko njenih posljednjih taktova, doletio do tribine, a mi smo napeto gledali lice prosijedog Talijana i bili smo sretni kad nam se učinilo da pokretom ruke reagira na pjesmu, ja sam čak bila sigurna, iako iz daljine nisam mogla vidjeti, da su mu u očima zablistale suze.

U tom oduševljenju i uzbuđenju, ni sama ne znam kako, iznenada sam uhvatila Pavela za ruku, Pavel je odgovorio na moj stisak, a kada je na trgu zavladala tišina i mikrofonu pristupio netko drugi, bojala sam se da ne pusti moju ruku, nije ju pustio, držali smo se i dalje za ruke, a kad se masa razišla, šetali smo se tako nekoliko sati po rascvjetalom Pragu.

Sedam godina kasnije, kad je Zdenki već bilo pet godina, to neću nikad zaboraviti, rekao mi je nismo se uzeli iz ljubavi, nego iz partijske discipline, znam da je to rekao u ljutnji, da je to laž, znam da me je Pavel oženio iz ljubavi i da se tek kasnije promijenio, ali ipak je strašno da je mogao nešto takvo da mi kaže, ta upravo je on uvijek dokazivao da je ljubav danas drukčija, da ne znači bijeg od ljudi nego podršku u borbi, tako smo je i proživljavali, u podne nismo imali vremena ni da ručamo, pojeli smo u sekretarijatu Saveza omladine po suhu žemičku i onda se opet po čitav dan nismo vidjeli, očekivala sam ga obično oko ponoći kad se vraćao s beskonačnih šestosatnih i osmosatnih sastanaka, u slobodno vrijeme prepisivala sam mu na stroju referate koje je držao na svim mogućim konferencijama i seminarima, strašno mu je bilo stalo do njih, to znam samo ja koliko mu je bilo stalo do uspjeha njegovih političkih istupanja, sto puta je ponavljao u svojim govorima da se novi čovjek razlikuje od starog po tome što u svom životu ruši suprotnosti između javnog i privatnog, da mi sada, nakon toliko godina, predbaci da su se u ono doba drugovi miješali u njegove privatne stvari.

Išli smo zajedno gotovo dvije godine i već sam postajala pomalo nestrpljiva, u tome nema ničega čudnog, nijedna žena neće se zadovoljiti običnim studentskim zabavljanjem, Pavel se njime zadovoljavao, navikao je na udobnost koju mu je pružalo, svaki je muškarac u izvjesnoj mjeri sebičan i na ženi je da brani sebe i svoju žensku misiju, Pavel je to, na žalost, shvaćao manje nego drugovi iz ansambla, u prvom redu nekoliko mojih prijateljica, dogovorile su se s ostalima i konačno su pozvali Pavela pred komitet, nemam pojma što su mu ondje rekli, nikad o tome nismo razgovarali, ali vjerojatno ga nisu mazili, jer tada je vladao strog moral, sve je to, naravno, bilo pretjerano, ali možda je bolje pretjerivati s moralom nego s nemoralom, kao danas. Pavel me je dugo izbjegavao, mislila sam da sam sve pokvarila, bila sam očajna, htjela sam da se ubijem, ali onda je došao k meni, koljena su mi se tresla, molio me za oproštenje i donio mi kao poklon privjesak sa slikom Kremlja, to mi je najdraža uspomena, uvijek ga nosim, ne samo kao uspomenu na Pavela nego kao nešto više, rasplakala sam se od sreće, za četrnaest dana bila je svadba, prisustvovao je čitav ansambl, trajala je gotovo dvadeset četiri sata, pjevalo se i plesalo, a ja sam rekla Pavelu da ćemo, ako izdamo jedno drugo, izdati sve ove koji s nama slave, izdat ćemo i manifestacije na Staromjeskom trgu i Togliattija, danas mi je to smiješno, koliko toga smo kasnije, zapravo, izdali...

2

Razmišljam o tome što ću sutra obući, najbolje ružičastu vestu i šuškavac, u tome najbolje izgledam, nisam više vitka kao nekad, ali svejedno, kao naknadu za bore imam možda neku drugu čar koju nema mlada djevojka, čar proživljene sudbine, za Jindru sigurno, jadnik, još uvijek ga vidim razočaranog što letim rano ujutro, a on mora putovati sam, sretan je kad može biti sa mnom, voli da se producira kao svaki devetnaestogodišnjak, sa mnom bi vozio sigurno sto trideset na sat da mu se divim, ružan momak, uostalom, uzoran tehničar i šofer, urednici vole da ga vode na teren, na manje reportaže, uostalom, što smeta, ugodno je kad čovjek zna da je nekom drag, u posljednje vrijeme na radiju me mnogo ne vole, kažu da sam cjepidlaka, fanatik, dogmatik, partijski pas čuvar i šta znam što sve ne, samo što se ja nikad neću stidjeti toga što volim Partiju i što njoj žrtvujem sve svoje slobodno vrijeme. A što mi je, na kraju krajeva, ostalo od života? Pavel ima druge žene, više me i ne interesiraju, kćerka obožava oca, posao mi je već deset godina beznadno jednoličan, reportaže, razgovori, savjetovanja o izvršenju planova, o stočarstvu, mužnji mlijeka, kućanstvo mi je isto tako beznadno, samo Partija se nikad nije ogriješila o mene, a ja se nisam ogriješila o nju, čak ni u onim časovima kad su se gotovo svi spremali da je napuste, kad su pedeset šeste izašli na vidjelo Staljinovi zločini, ljudi su naprosto poludjeli, pljuvali su na sve, štampa navodno laže, nacionalizirana trgovina ne funkcionira, kultura nazaduje, na selima nije trebalo organizirati zadruge, u Sovjetskom Savezu nema slobode, a najgore je bilo to da su tako govorili komunisti na vlastitim sastancima, i Pavel je tako govorio, i opet su mu svi pljeskali, Pavelu su uvijek svi pljeskali, aplaudiraju mu od djetinjstva, jedinac, njegova majka spava s njegovom fotografijom pod jastukom, čudo od djeteta, ali samo prosječan muškarac, ne puši, ne pije, no bez aplauza ne može živjeti, to je njegov alkohol i nikotin, i tako je opet bio sretan što može dirati ljude u srce, govorio je o strašnim sudskim ubojstvima s takvim osjećajem da ljudi samo što nisu plakali, osjećala sam koliko je sretan u svom ogorčenju, i mrzila sam ga.

Partija je, na sreću, tresnula histerike po prstima, ušutjeli su, ušutio je i Pavel, mjesto docenta na katedri marksizma bilo je isuviše udobno da bi ga stavio na kocku, ali nešto je ostalo u zraku, zametak apatije, nepovjerenja, sumnjičavosti, zametak koji tiho i tajno buja, nisam znala što da se poduzme protiv toga, samo sam se još više nego do tada privila uz Partiju, kao da je Partija živo biće, čovjek, i to posebne vrste, više žena nego muškarac, mudra žena s kojom mogu u povjerenju razgovarati kad više nemam s kim da progovorim, ne samo s Pavelom, ni drugi me mnogo ne vole, to se jasno pokazalo kada je trebalo rješavati onu mučnu aferu, jedan naš urednik, oženjen čovjek, imao je odnose s jednom našom tehničarkom, mladom djevojkom, slobodnom, neodgovornom i ciničnom, a žena se tog urednika u očaju obratila za pomoć našem komitetu, diskutirali smo o tom slučaju mnogo sati, pozivali smo redom na razgovor suprugu, tehničarku i svjedoke iz njihova ureda, nastojali smo da slučaj rasvijetlimo sa svih strana i da budemo pravedni, urednik je dobio partijski ukor, tehničarka opomenu i oboje su morali pred komitetom obećati da će se razići. Na žalost, riječi su riječi, izgovorili su ih samo da nam zamažu oči i sastajali su se i dalje, ali u laži su kratke noge, brzo smo saznali za to i ja sam bila za najstrožu kaznu, predložila sam da urednika isključimo iz Partije zbog svjesnog varanja i podvaljivanja Partiji, ta kakav je to komunist koji laže Partiji, ja mrzim laž, ali moj prijedlog nije usvojen, urednik je samo ukoren, a tehničarka je morala napustiti službu na radiju.

Tada su mi se propisno osvetili, napravili su od mene vukodlaka, beštiju, prava kampanja, počeli su njuškati po mom privatnom životu, to je bila moja Ahilova peta, žena ne može živjeti bez osjećaja, tada ne bi bila žena, zašto da to krijem, kad ljubavi nisam imala kod kuće, tražila sam je na drugoj strani, tražila sam je ionako uzalud, jednom su na mene ispalili tu granatu na otvorenom sastanku, da sam licemjer, da progonim ljude što navodno razaraju brakove, hoću da ih isključujem, uništavam, a sama varam svog muža gdje god stignem, tako su rekli na sastanku, iza leđa su mi govorili još i gore stvari, za javnost sam svetica, a privatno kurva, kao da nisu u stanju da shvate da sam ja, upravo zato što znam što je to nesretan brak, tako stroga prema drugima, ne iz mržnje nego iz ljubavi prema ljubavi, iz ljubavi prema njihovu domu, njihovoj djeci, zato što želim da im pomognem, ta imam i ja dijete i dom i strepim nad njima!

Pa sad, možda su i u pravu, možda sam zaista zla žena, a ljudima treba ostaviti slobodu i nitko nema prava da se upliće u njihove privatne stvari, možda smo zaista čitav ovaj naš svijet krivo postavili, možda sam odvratni komesar koji govori o stvarima koje ga se ne tiču, ali takva sam i ne mogu da radim drukčije nego što osjećam, sad je već kasno, uvijek sam mislila da je ljudsko biće nedjeljivo, da je samo malograđanin podijeljen na javno biće i privatno biće, to je moj kredo, po tome sam se uvijek ravnala, pa i sada.

Da sam možda bila zla, to mogu bez muke priznati, mrzim te mlade cure, te životinjice, okrutne u svojoj mladosti, bez atoma solidarnosti prema starijoj ženi, bit će i njima jednom trideset, i trideset pet, i četrdeset godina, samo neka mi nitko ne govori da ga je voljela, zar takva djevojka zna što je ljubav, legne sa svakim prvo veče, nema morala, nema stida, do dna duše vrijeđa me svatko tko me usporedi s takvim curama, i to samo zbog toga što sam kao udata doživjela nekoliko avantura sa drugim muškarcima. Ja sam, za razliku od njih, uvijek tražila ljubav, a ako sam se prevarila i nisam je našla ondje gdje sam je tražila, okretala sam se s jezom i odlazila, odlazila na drugu stranu, iako znam kako bi bilo jednostavno zaboraviti mladenački san o ljubavi, zaboraviti ga, prijeći granicu i naći se u carstvu čudne slobode u kojem nema stida, ni ustručavanja, ni morala, u carstvu čudne odvratne slobode u kojem je sve dopušteno, u kojem treba samo slušati kako u čovjeku pulsira seks, ta zvijer.

Ali znam i to da bih, kad bih prekoračila tu granicu, izgubila svoje vlastito ja, postala bih netko drugi, uopće ne znam tko, i užasavam se toga, te strašne promjene, i zato tražim ljubav, očajnički tražim ljubav u koju bih mogla stupiti ovakva kakva sam još uvijek, sa svojim starim snovima i idealima, zato što ne želim da mi se život prelomi napola, hoću da ostane čitav od početka do kraja, i zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala, Ludvik, Ludvik...

3

Bilo je zapravo strašno smiješno kad sam prvi put stupila u njegov kabinet, nije me naročito ni zainteresirao, bez ustručavanja sam istresla kakve su mi informacije potrebne, kako zamišljam tu radio-seriju, ali kad smo se upustili u razgovor, odjednom sam osjetila kako se zaplećem, lupam, kako govorim gluposti, a kad je primijetio da sam u neprilici, odmah je skrenuo razgovor na obične stvari, pitao je da li sam udata, da li imam djece, kamo idem na godišnji odmor, a rekao je i da izgledam mlada i da sam lijepa, htio je da me oslobodi treme, bilo je to lijepo od njega, upoznala sam već toliko hvalisavaca koji znaju samo da se prave važni, iako nisu znali ni desetinu onoga što je on znao, Pavel bi govorio samo o sebi, i bilo je smiješno upravo to što sam kod njega bila čitav sat, a o njegovu sam poslu znala koliko i prije, kod kuće sam pokušala da skrpim reportažu, ali mi nije išlo od ruke, možda mi je to čak bilo i drago, što mi posao ne ide, bar sam imala izgovor da mu telefoniram, da li bi htio pročitati što sam napisala. Sastali smo se u kavani, moja nesretna reportaža imala je četiri stranice, pročitao ju je, galantno se nasmiješio i rekao da je odlična, od samog početka mi je davao na znanje da ga zanimam kao žena, a ne kao redaktor, nisam znala treba li to da me veseli ili vrijeđa, ali bio je tako drag, razumjeli smo jedno drugo, nije bio od onih intelektualaca iz staklenika, takve ne trpim, imao je za sobom bogat život, radio je i u rudniku, rekla sam mu da upravo takve ljude volim, ljude s biografijom Maksima Gorkog, ali najviše me je dirnulo što je iz južne Moravske, što je čak svirao u narodnom orkestru, nisam mogla vjerovati vlastitim ušima, čula sam lajtmotiv svog života, vidjela sam kako mi se iz daljine vraća mladost i osjećala sam kako se uspostavlja njegova vlast nada mnom.

Pitao me je što radim čitave dane, pričala sam mu, a on mi je rekao, još čujem njegov glas, pola u šali a pola sažaljivo, loše živite, gospođo Helena, i izjavio je kako to treba izmijeniti, da treba da počnem živjeti drukčije, da treba malo više da mislim na životne radosti. Rekla sam mu da nemam ništa protiv toga, da sam uvijek bila pristalica radosti, da me ništa toliko ne odbija kao danas moderni pesimizam i sumornost, ali on mi je rekao da nije važno čega sam pristalica, da su pristalice radosti obično sami najtužriji ljudi, oh, kakvu ste istinu rekli, htjela sam da viknem, a onda je rekao direktno, bez uvijanja, da će sutradan doći po mene u četiri sata pred radio-stanicu, da ćemo se izvesti nekamo u prirodu, izvan Praga. Opirala sam se, ta ja sam udata žena, ne mogu tek tako ići sa stranim muškarcem u šumu, a Ludvik je na to odgovorio šalom, da nije nikakav muškarac već učenjak, ali se rastužio, rastužio! Primijetila sam to i obuzela me vrućina od sreće što me želi, i da me želi još više kad mu napomenem da sam udata, jer mu tako izmičem, a čovjek želi najviše ono što mu izmiče, upijala sam željno tu tugu s njegova lica i u tom sam trenutku shvatila da je u mene zaljubljen.

Sutradan šumila je s jedne strane Vltava, s druge strane uzdizala se okomita šuma, bilo je romantično, volim romantiku, ponašala sam se možda malo luckasto, možda neprilično za majku dvanaestogodišnje kćerke, smijala sam se, skakutala, uhvatila sam ga za ruku i prisilila da trči sa mnom, zastali smo, srce mi je udaralo, stajali smo licem u lice tijesno jedno uz drugo, a Ludvik se malo nagnuo i samo me dodirnuo usnama, odmah sam mu se istrgla i opet ga uhvatila za ruku, pa smo trčali komad puta, imam laku srčanu manu i srce mi počne lupati pri najmanjem naporu, dovoljno je da ustrčim stepenicama na prvi kat, i zato sam ubrzo usporila korak, dah mi se pomalo smirivao i iznenada sam tiho, tiho zapjevala prve taktove svoje najdraže pjesme »Ej, sjalo je sunašce na baščicu našu...« a kad sam osjetila da me razumije, zapjevala sam glasno, nisam se stidjela, osjećala sam kako s mene padaju godine, brige, razočaranja, tisuće sivih ljuščica, a nakon toga smo sjedili u maloj gostionici u Zbraslavu, jeli smo kruh i safalade, sve je bilo sasvim obično i jednostavno, neljubazan gostioničar, prljavi stolnjaci, a ipak je to bio divan doživljaj, pitala sam Ludvika da li zna da za tri dana putujem u Moravsku radi reportaže o Putu kraljeva. U koji grad, upitao me je, a kad sam mu odgovorila, rekao mi je da se ondje rodio, opet stjecaj okolnosti od kojeg mi se zavrtjelo u glavi, a Ludvik je rekao da će uzeti dopust i poći sa mnom.

Uplašila sam se, sjetila sam se Pavela, one iskrice nade koju je apalio, nisam cinična prema svom braku, spremna sam da učinim sve da ga spasim, bar radi Zdenkice, ali zašto da lažem, u prvom redu radi sebe, radi svega onog što je bilo, radi uspomene na mladost, ali nisam našla snage da Ludviku kažem ne, nisam našla snage, sad je kocka bačena, Zdenka spava, ja se bojim, a Ludvik je već u Moravskoj i sutra će me čekati na autobusnoj stanici.