Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:46:58
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mihailo Lalic  (Pročitano 23014 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
GROB KRAJ CESME

Lisce je nepomicno, ptice su se pritajile, i vode, i sve. Usamljeni u ponoru tisine nasi glasovi se neprirodno propinju, sustizu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi. Zgledasmo se: mozda nas neko prisluskuje, i zacutasmo. Ovo drvece nije prijatelj; stiti nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od nasih ociju ono sto nam se u potaji sprema. Imali smo i prije, meðu ljudima, neke takve sto se prave da su s nama, sto slusaju i dostavljaju sve sto cuju. Sve je onda bilo podmuklo i utisano: jesen, zima, oskudica, boj pred Moskvom i na Pljevljima. U vazduhu se osjecalo: ostre nozeve da nam deru koze. Ponekad smo ih hvatali dok ostre, a oni su se zaklinjali ocima, i djecom svojom i obrazima, da ne ostre nozeve za nase koze nego tek onako - da budu ostri kad zatreba. Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo.

Uvukli su nam se i u cete, negdje su se i u stabove usunjali, da nam ubijaju komandante i komesare iza leða. Posmicali smo neke sitne stetocine tu i tamo, a to je bilo kao da slamom gasis vatru. Mladi smo bili, sanjari s kapama od vucje koze, srdzba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo. Da zaplasimo podmuklog protivnika, objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovica i "nastavice se" iz broja u broj. Meni se to dopadalo u pocetku, dopadalo mi se i do kraja: junacki, bez skrivanja, otvorena borba i cist racun!... Ali poslije mi se smucilo. Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u cestare zidanih kuca i ulica pod zastitom mitraljeza. Sad mi je jasno u cemu je greska - htjeli smo s malo mnogo da postignemo. Da smo vise smicali a manje objavljivali - drukcije bi bilo. Ovako - stvar se preokrenula: vec pola godine oni nas smicu, to se nastavlja i nastavlja, a sve mucki. Oni, vidis, ne boluju od postenja i nijesu ludi da, kao mi, objavljuju.

"Koga si nasao u kolibi", pitam Ivana.

"Nikog - prazna."

"Imao si srece bar tu."

"I zacudio sam se tome."

"Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko."

"Ne, jer odmah bi se sjetili da smo to mi."

"Bolje je sto nijesi, postenje nas skupo kosta."

"Jeste, luksuz je, ponekad se ne isplati."

"Ne ponekad, nego nikad."

Vasilj cutke zabacuje glavu u sjenku. Istutnjala je iz njega crvenkasta corbuljina s drobljenjem, sad je blijed i izmucen. Obucu mi je isprskao i po caksirama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem. Sad ne mogu, umoran sam, strasno smo se izmucili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati. Odvezali smo mu najzad ruke, on opipa nazuljena mjesta i prekorno nas pogleda. Nije on bio toliko lud, samo ga nijesmo razumjeli. Htio je da nam kaze nesto, ali sad je zaboravio sta. Nije velika steta sto je zaboravio, neke znacajne misli i otkrica s ovih strana se ne ocekuju. Ponekad ga ponovo uhvati grc, prevrce ocima i stresa glavom, pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje: negdje nas je sretao, necim smo ga namucili nejasno mu je sve, od umora spusta kapke. Grcevi su kraci, rijetki, - vratio se s Nevrat-brda.

"Kako su ti zmije", pita ga Ivan. "Miruju li?"

"Miruju", promrmlja.

"Dobro si nas namucio."

"I vi mene."

"Mozes li ustati da krenemo? Dugo smo ovdje, treba da se ide."

"Probacu", rece.

"Ovo mjesto nije zgodno, blizu puta"...

"Sad je svako mjesto blizu puta."

Posli smo stranom, ali njemu se pricinjava da mu je desna noga kraca - stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnotezu. Uzalud mu objasnjavamo da nije kraca, i sam vidi, nikako ne stize da pravilno koraca. Najteza mu je glava, kaze - boli ga i pada, mora rukom da je pridrzava. Unutra su mu se pokidali neki klikeri, nesto kao kuglicni lezaji, igraju mu pod potiljkom. Ponekad zastane i uzdahne i nogom snazno udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti. Uzbrdicom poðe brze i sjeti se: to je ono sto mu nedostaje od pocetka. Suma se rijedi u visini, vec joj naziremo kraj i go vis nad njom, ali on svejedno grabi gore - cini mu se da samo visinski vazduh i vjetar moze da ga izlijeci. Zadrzasmo ga na goletiji - nema se kud dalje, ako necemo da nas opaze straze. Dadoh mu grumen smole da mirise - kad se nema drugog moze i to da pomogne.

"Bas je ovaj Niko baksuz", rece Ivan.

"Mislis li da ga i sad ostavimo?"

"Ne, nego biraj: ili ces sam za njega ici, ili da se s Vasiljem vratis u Pustaru."

"Sam cu ici, dosta mi je Pustare."

"Bolje bi bilo da ja idem."

"Zasto bolje?"

"Zavesce te zla pamet u katun, a tamo cekaju."

"Ne brini za to, sve cu okolo naokolo."

Obecao sam mu tako samo da ga skinem s vrata; inace, bas ne volim da zaobilazim, cak mislim da to nicemu ne sluzi i da je vise opasnosti sto se duze okolisa. Jedva sam se strpio do okuke, dok mu se izgubim s ociju, a onda naðoh prijeki put. Sam idem i sam za sebe odgovaram, a zato mogu da idem kud ja hocu. Neprijatelj je bice koje misli, ceka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema - jedina je mogucnost da ga prevarim ako poðem tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da poðem. Tako, sve u suprotnostima, u zbrci kroz koju sreca pomaze ili izdaje covjeka koji se u nju pouzda. Scepalo me nekakvo ludo veselje od toga sto mogu da kusam srecu a da me to skoro nista ne kosta - moze samo zivota da me kosta, ali zivot nije moja stvar. I onda je to veselje od samoce, od slobode - mogu da pustim korak po volji i da preskacem jaruge po volji, a nema niko da mi zamjeri.

Jedan potok osta zuboreci iza mene. Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trcim. Ako izdrze noge, pomislih, stici cu jos za dana u katun Jablan, u Veljkovu republiku. Zgodno bi bilo da kod cesme sacekam suton kad Maga doðe da zahvati vode za konak. Vise bih volio da to bude suton, nego danju - da ne gleda koliko zakrpa imam na caksirama. Poznace me odmah po glasu, po bradi, i sjetice se i reci ce da nije znala ko sam... Ona pomama sto me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru, pojavi se odnekud opet. Mislio sam da vise nikad nece, i da me ne moze vezati za neko drugo bice, a eto kako je covjek i sam sebi vjeroloman!.. Sjecanje me i ozalosti i prekori. Tjesim se i opravdavam samo time sto ta ljubav, ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav, nije dosla iz mene, iz srca sto se kaze, nego iz puste zelje ociju.

Ostalo je u meni neko bice djetinjasto - bandoglavo je, i razumu nepokorno, i mnogo mi je jada zadalo, ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu ugaðam. ®ivi pretezno od ociju i za oci i hoce da ima neku svjetlost, makar privremenu i varljivu, ono sto djeca zovu "sjajka", pred sobom. Slucajno ju je naslo u toj djevojci (a gdje bi drugo nego u djevojci?) i ne trazi nista od nje, ni od mene, ni od svijeta, nego samo da je vidi s vremena na vrijeme. To nije mnogo i nikom nece skoditi. Drugi dobijaju citavu djevojku, s kosom, s tajnom, pa im niko nista ne zamjeri. Bogami ima takvih, mozda ih i sad ima, sto im stvarna djevojka padne saka - mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu, da je vode u zbunje, da joj ljube usta i sve, a to su obicni cucuzi i mekisi i pricala sto se hvale i sto djevojke tako "nacete" ostave zbog miraza ili zbog veza - ala cemo ih istrijebiti kad jednom doðe ono nase!...

Sunce je pocelo nekako prebrzo da se spusta. Utrkujem se s njime i jos ne gubim nadu... Dok brdima idem, cini mi se da cu stici; kad se uvalim u dolinu, uplasim se da se iz nje necu izvuci. Ispruzile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale, izmeðu njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio. U suton sam se jos pomalo nadao, nadao sam se da ce smrkavanje duze potrajati, ali suma se kao iz inata razgranala i prosirila da me sto duze zadrzi. Noc uhvati i zgusnu se - ne vidi se gdje je cesma, samo se cuje kako pljusti i ruga mu se sto sam zakasnio. U katunu svijetle vatre i cafkaju psi. Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno. Gledao sam zvijezde neko vrijeme, a onda me ponovo uhvati zurba: zasto da je odmah ne vidim, sto bas meni da bude sve uskraceno?...

Prisao sam do velike kolibe, virim: jedna druga zena, sama, struze karlice i isplakuje ih toplom vodom. One djevojke nema. Mozda sam je izmislio. Poðoh do sume, pa zastadoh: ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elasticnim konopcem koji me unazad vuce. Krenem tri koraka, pa se vratim jos cetiri unazad. Opet sam stigao do kolibe, kroz lavez i bubnjanje u usima, i zakucah.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Dobro vece", rekoh stegnuta srca. "Bila je ovdje jedna djevojka - tvoja sestra, cini mi se."

"Jeste, Maga", i zena nabra vjeðe. "Pa sta hoces?"

"Tako je, Maga. Treba nesto da je pitam."

"Kako da je pitas kad je u zatvoru?"

"Ona u zatvoru? A zasto?"

"Zasto ni ðavo ne moze znati sta vi cinite od naroda. Zatvarate, smicete, pljackate - sta ste vi to naumili?"

Gleda me u bradu i zeli, cini mi se, da mi pljune u nju. Sta cu sad? Ne nudi me da sjednem, a bas su mi se noge podsjekle. Drzi noz u ruci - stjerace me kao vasljivu lopuzu prije nego joj kazem ko sam. Stojim suvisan i nespretan, pomicem se prema vratima i vec sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskocila tuð prag. Ova zena je njena sestra; ako je i Maga ovako odlucna - nije cudo sto su je zatvorili. Ova je starija, a sasvim joj je slicna - da nije crne marame na glavi, tesko bi ih bilo raspoznati. Koliba mi je postala tijesna, vazduh zagusljiv od mirisa mlijeka, zene, hijeba - sve stvari kojih sam lisen. Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i mirise, zato sam zbunjen.

"Treba mi Maga", ponovih, "htio sam nesto vazno da je pitam."

"Nema je, eto, vidis da nije ovdje!"

"Ja sam i prije dolazio ovdje"...

"Mnozina su dolazili, svakojaki."

"Ne ovdje, nego kod cesme, i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Plecovicem."

"Pa?"

"Pa bih htio opet Veljka da naðem. Sam, ovako, necu moci da ga naðem, a potrebno je da ga naðem, jer ja sam isto partizan, Tajovic iz Meðe, Lado. Mozda si cula za Lada. A bradu nosim samo onako, da ih prevarim."

Istresao sam tako, prvom prilikom, sve o sebi. Sad sam kao go. Samo brada je ostala - obrijacu je cim doðem do britve, da skratim objasnjenje. Najgore je glas kojim sam to kazao: gladan, mek i neubjedljiv, s plasljivim prizvukom unutra. Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne moze vjerovati. To je prokletstvo prirode da gladan covjek uvijek mora govoriti glasom koji lazljiv izgleda. ®ena se mijenja u licu i cudno me gleda. Mozda se cudi sto se ne stidim, jer to je vec isprobano: odavno se cetnici sunjaju, prerusuju i predstavljaju se nasim imenima, mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili. Oci su joj se zamaglile, zadimile, ocekujem kad ce otuda plamen da sine. Usta joj se iskrivise kao da ce da vrisne, a onda cuh:

"Veljko ti je, jadan brate, poginuo! Zar ne znate?"

To mi zajauka u usima i udari me kao malj po glavi.

"Ne moze biti", viknuh na nju i kroz zube: "Kad poginuo?"

"Veljka su zakopali prije nedjelju dana."

"Ovdje negdje?"

"Eno mu ga grob kraj cesme."

Stresoh glavom da ublazim bol i promrmljah: "Tako?"

"Tako, eto, ne trazi ga vise. I nemoj nikom da vjerujes, ni rodbini, ni prijatelju, izdace to, sad je izdajstvo u modu uslo."

Spustih se na stolicu, noge ne mogu da me drze. Htio si da cujes nesto novo, kazem sebi i pitam se: je li ti dosta novosti?... Prije nedjelju dana je to bilo, a ja sam bas tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje doðem. Da sam tu bio, mozda bi to drukcije bilo. Veljko je tada sam sjedio kod potocica, i suncao se, i citao neku knjigu, a odozgo je naisao covjek i vidio ga kako sjedi kod potocica na ivici sume. Vidio ga je i nije mu kazao nista, samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem posao da dovede vojsku. Znao je tacno gdje je vojska, mora da je i prije bio u dosluhu zbog para, ima taj para a nikad mu nije dosta to sto ima. Nije bilo nikog da Veljku kaze da se skloni: Magu su vec bili uhapsili, i neke druge na koje se oslanjao; on sam ih je opazio kad je vec za sve kasno bilo. Nije imao vremena ni da ustane, samo je pusku podigao kad su ga plotunom prikovali.

"Zna li se ko ga je to izdao", upitah.

"Zna se, a sto je bolje?"

"Bolje je - da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv."

"Mislis li da ce on stradati?"

"Nego sta? Sve se placa."

"A oni kazu da se vi sad ne svetite."

"Kako ko, ima nas svakojakih."

"Uzalud je to. Ne placa se sijedom glavom onakva mladost."

"Znaci: to je neki sijedi lupez... Daj mi casu vode!"

Pruzila mi je casu mlijeka umjesto vode. Gusto je mlijeko, nece niz grlo da mi proðe. Vratih joj ga, uzeh vodu - ona bolje hladi i smiruje. Popio sam i drugu casu, sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo. Sjetih se onih nasih novina "nastavice se" i pomislih bez uzbuðenja - nastavlja se. Ne znam ko je sad na redu: Niko, ili ja, ili Jaksa, ako vec nije nastradao. Prvo samci stradaju, pa ce tek kasnije oni u grupama. Uvijek nas ima manje nego sto mislimo. ®ivot se zbio kao knjiga pri kraju - unutra je sve napisano, nema nikakvih nastavaka, i sve su sudbine rijesene, ali to se ne zna dok se ne docita. Ucini mi se da negdje postoji takva knjiga, a njoj su imena i proslih i buducih; covjek u njoj cita dokle mu je odreðeno, poslije dolaze i citaju i odlaze neki drugi. Doðe mi tijesno u toj knjizi, u toj kozi pod krovom gdje sjenke crno kolo vode - bez zbogom izaðoh u pomrcinu punu suma i pecina.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
PIJAN OD KRVI

Tri dana su se rojili i rasturali trazeci Mirka Kadusina po gorama. Gledao sam kako izduze vratove da ga zovu, pa im se ucini da se odazvao, pa navale u neprohod i skripove gdje misle da se zaglavio. Cinilo mi se da se to onaj pakosni ðavo poigrava s njima i sa mnom: povede ih prema Gubavcu, da me zavara i uspava, zatim ih vrati s druge strane pravo k meni. Dolazilo mi je da izaðem iz zaklona i da im kazem gdje ce ga naci. Bolje je sto sam se pritrpio - juce su ga najzad nasli. Smirilo se sve naokolo i mislim da sam ozdravio. Mislim po tome sto sam gladan - pojeo bih stare cipele i krivu nogu ðavolovu kad bih je nekako docepao. Trazio bih nesto za jelo, ali nemam snage da krenem - noge su mi popustile i oci me cesto prevare. Ne ostaje mi nista drugo nego da cekam dok ðavo naiðe kao sto je navikao. Mislim da je i sinoc dolazio da me gnjavi: "Propao si, izgubljen si, niko vise za tebe ne mari. Sto da mari, sta si sad ti? Ni borac, ni hajduk, ni zrtva, nista. Skruzi se kao gladna zmija pa polagano crkni!"...

Skruzio sam se, koljena i bradu sastavio - tako je manje neprijatno. Vidim, i od zmije moze stosta da se nauci. Neke zmije, cuo sam negdje, ujedu same sebe za rep i podmlade se svojim otrovom da duze zive. Trebalo bi i ja tako - ne da se podmladim, nije mi do toga, nego da se necim zabavim u dokolici i da se bar svojim otrovom pothranim kad vec nemam cime drugim. Otrova u meni ima za citavo pleme zmija, samo ne znam kako da ga iskoristim. Nokte sam izgrizao, prste naceo - ne pomaze. Preðoh zatim na koljena. Sto da ih stedim kad su, ruzna i mrsava, opet kroz zakrpe progledala? Zubi su mi se izostrili, dopiru do kosti i skrgucu: Sto izabra da budes komunista, kad si znao da je to tesko i prokleto? Sam si tu srecu izabrao, niko ti je nije nametnuo - sad trpi i cuti!... Sto se nijesi izvadio da poðes na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, pa s ljudima, da pogines kao covjek, a ne ovako?... Sad cuti, cuti, samo cuti!... Zakasnio si da pogines, dozivio si da te nadjacaju - cemu se sad boljem nadas?...

Grizem, a ne boli - obamrlo je. Samo gorki sok iznutra pece po izgrizenom kao jod. Najzad mi se i to dosadi. Vise bih volio parce mesa s raznja, ono sto opece dlan i nepca, nego tri dana ovog bljutavog samogledanja. Mastam o jednom takvom parcetu i cudim se: kako sam to bio lud da pravdu i slobodu i ne znam sta stavim iznad njega? Odjednom se sjetih vola. Negdje mi je neko rekao - i to, cini mi se, nije davno bilo - da postoji jedan takav vo koji se odmetnuo iz cetnicke pljacke i za svoj racun luta sam po planini. Vuci ce ga ili ljudi - niko sam ne ostaje u ovoj planini. Kad bi se nasao neki posten ðavo, kakvog nema, da tog vola ovamo k meni navede - dusu bih dao za takav obrok. Sto da ne dusu, cemu da je cuvam?... Dusa je samo culo za druge, briga za druge i plac i lelek sto su nejaki, sto su bez pameti, sto ih je strah, sto su gladni i nesrecni na sto nacina. Sta ce meni ta briga za druge sad kad su mi drugi okrenuli leða?...

Sumnjam da ni ðavo, kad bi pokusao, ne bi uspio da navede toga vola ovamo k meni - vo je tvrdoglava zivotinja, vise voli da pase travu po livadama nego da tumara kroz prazne sume. Kako bi bilo da ga sam potrazim? Nema mnogo nade. Ako je stvarno postojao neki takav vo - zvjerke i cetnici ga ne bi pustili da tako dugo zivi. Ali, ako su ga kurjaci savladali, onda cu naci neki ostatak da bacim na zar. Nece mi smetati sto je meso naceto tuðim zubima - opracu ga. Moze, bogme, i neprano - vatra sve cisti. Cak i da ne cisti, ne bi strasno bilo - zubi moji i zubi kurjacki braca su, jedno su, pokrece ih ista vatrena zelja iznutra... Ta misao, uporna kao muva, upravo kao roj muva koji se odnekud stalno obnavlja, najzad me podize na noge. Izujedane one kao da su se stvarno podmladile. Gledam ih: to su mi celjad, a pustio sam da pomru od gladi. Bile su mi dobra celjad, brza kad zatreba, i vjerno su mi sluzila. Ako naðem vola, ili bar pola, skinucu dva parceta koze da ih obujem kako treba.

Popeo sam se na brdo, gledam - niceg nema. Ludo je bilo i pomisliti da neceg ima - potjere bi ga opazile, ili letece zandarmerije, ili oni sto su trazili Mirka. Nema i nema, prodoli su prazni dok oko dopire. Samo se zelene polegli talasi i vjetrom uvaljani vrtlozi trave po nagnojenim livadama oko katuna. Ovdje jos nemaju dozvole za kosidbu, a to je zbog mene. Dok me ne smaknu, kazali su im, nema nista od kosidbe - tako postizu da me mrze, i da komunizam zbog mene mrze, i oni koji to ne bi htjeli. Najzad ce me i Taslac omrznuti, ako vec dosad nije, i pokajace se sto me nije iskasapio na spavanju. Doðe mi da se opet skruzim, pa da cekam i crkavam. Necu, kazem, produzicu - nikad covjek ne zakasni da izgubi nadu. Cak i bez nade moze da se ide korak po korak - hod sam po sebi obecava neki susret. Mogao bi da naiðe usamljen cetnik ljetnjim putem, zaustavicu ga da pogledam sta nosi u torbi. Mozda ce se naci konzerva mesa sto ju je za djecu zastedio - uzecu mu je da ne truje djecu sumnjivom hranom iz konzerve.

Pazljivo sam trazio lutajuci gore i dolje, a bas nigdje nema krvavog traga, nikakvog traga, nista. To me ne cudi. Bog je odavno protiv mene, bar koliko ja protiv njega, a ni ðavo me nije shvatio kako treba - zato tako nemam srece. Nigdje vasljivi cetnik da naiðe, ni kiridzija na povratku s puta, ni kaluðer s torbom, ni ciganin - a i njih bih opljackao. Na Bari ispod Vraganove vode po otiscima se vidi da su prosla neka goveda. Davno su prosla, ima otada bar nedjelju dana - mnoga od njih su vec zaklana i kosti su im razbacane. U brdu s one strane vide se proplanci kao jezerca opkoljena sumom. Ugledah ga na jednom od tih proplanaka i prvo pomislih da je varka. Ne znam je li vo ili ðavo, crn je, lici na ogorelu krlju koja se polako pomice. To je neki drugi vo, pomislih; onaj me ne bi tako dugo cekao, ako nema neku zlu namjeru. Ipak moze da bude isti: kurjaci su od pucnjave pobjegli trazeci neka mirnija mjesta, a cetnici, kad pretrazuju sume, ne gledaju sta je po livadama.

Spustio sam se kroz gustu jelovinu do rijeke u dnu prodola. Rijeka je bistra i plitka, preðoh je preko oborenih stabala. Strminom bez puta popeo sam se brze nego sto sam mislio da se moze - covjek je ipak neka vrsta ptice, narocito kad zna kud hoce. Povremeno me hvatao strah da ce mi vo umaci dok stignem, pa da se samo uzalud mucim, pa da je uvijek tako bilo, pa da bi cudo bilo kad bi se drukcije dogodilo. Najzad vidjeh - nije umakao! To mi zadade suprotan strah: nabasao sam na nesto sto izaziva, a nemam snage ni hrabrosti da napadnem. Kako da napadam kad mi je dusa u nosu? Najbolje bi bilo da ne pokusavam. Moglo bi biti da je to mamac: cekaju skriveni da se pojavim, pa da zagalame i navale. Poslije bi se dugo hvalili kako su me nadmudrili. To mi je Taslac kazao za toga vola, a ja ne znam je li on s njima u dosluhu; mozda i nije u dosluhu, nego su ga prijetnjom prisilili da me tu domami...

Bik me po necemu opazio - dunu kroz nos, podize glavu i poce da me trazi ocima. Spustih se k zemlji, skliznuh niz strminu brze i dalje nego sto sam htio. Ne viknu niko, ne puce puska. Nije mamac, rekoh u sebi. Bik odavno zivi daleko od ljudi - divalj je vec i cula su mu se izostrila. Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam. Strasno je lijep s vratom do trave, sa sirokim celom pod kovrcicama i sjajnim siljastim rogovima. Nepravda je do neba da jadno stvorenje, kao ja sto sam, iznemoglo i bez nade, moze i mora da unisti tu ljepotu i takvu snagu. Sunce je jos visoko, rano je da pocnem i dobro je sto imam razloga da odgaðam. Jos ima nade da drukcije bude, moglo bi jos da se desi da odnekud neka potjera naiðe i sprijeci me. Odjednom se sjetih Jevrema Srðica: "Kad nisanis covjeka, i kad ga zalis, zamisli da to nije covjek nego neko prirodno zlo i azdaja koju treba da unistis"... I ovo je neka azdaja, rekoh u sebi - crn je, sam je, mozda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore...

Nanisanih usred cela i spustih dva prsta nize. Podrhtava mi lijeva ruka, ali sad manje. On me opazio i prepoznao kao sto covjek ponekad prepozna smrt koju vise ne moze izbjeci. Podize glavu, ne da pobjegne, nego da pokaze svu ljepotu na tom posljednjem snimanju. Ili ima povjerenja u covjeka, ili hoce da pita zasto. Oci mi se zamutise od suza, po tome vidim da sam ozbiljno oslabio. Nemam vremena da brisem oci, ni da cekam da stanu suze - ako jos samo trenutak pricekam, popustice mi ruke i volja. Povukoh obarac, zaglusi me pucanj. On klimnu glavom - pokloni se suncu. Okrenu se Lelejskoj gori, pa se i njoj pokloni. Ucini mi se da im na svoj nacin kaze: Zbogom, ubise me!... Pritrcah da mu prekinem grkljan dok jos nije izdahnuo; on me pogleda krupnim okom: ti li me ubi!... Ruka mi zasta u pokretu - cini mi se da to nijesam ja, nego se neko drugi, lukav, posluzio mojom rukom i puskom.

Sad je svejedno, rekoh u sebi. Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi - to se vise nicim ne moze popraviti. Ni bog, ni ðavo, ni svemocni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima, ne bi mogao da popravi to sto sam ja za trenutak razorio. Pozurih da mu skratim muke i da ucutkam dusu sto jauce umjesto da se veseli pobjedi. Krv me zaprsnu po bradi, pa po ocima, pa u travi zaklokota. Ispustih noz da uhvatim pregrst krvi - usmrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tuðe ili svoje. Krv je topla i ljepljiva, ali nije neprijatna kao sto sam zamisljao - necim podsjeca na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala. Zahvati vise, zavapi iz mene, steta je da se to prosipa! Naðoh limenku, zahvatih njome i napih se. Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka, odjednom mi nadoðe snaga i protrese me cudna zurba da nozem param zile i veze i otvaram skrivene izvore, da kidam, bodem i rastrzem.

Cini mi se nijesam sam. U meni su ozivjeli neki moji neznani preci, mesozderi vicni klanju, da me nauce ono sto su drugi propustili i da uzgred uzivaju. Guraju me, ispravljaju me, kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa, ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba. Buci mi glava od mnostva glasova, od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica sto pretvaraju klanje u silovanje. Kroz buku se nejasno sjecam da sam nekud zabrazdio, bez obzira na opasnost. Glatka i meka koza s dlakom cini mi se da je suknja od somota. Ona je tijesno pripijena uz tijelo - mora se prosjeci ako se hoce da se prodre do tajni i plodnih njiva snage. To je vec postalo neophodno, vise se ne moze odlagati. Svlacim je s groznicom koja raste, a ona dotle, obamrla od protivurjecnih zelja, ceka i cuti i ne pomislja da se brani. Noz je ostar - bez pogreske vodi razrez i ostavlja dvije cipke na njegovim ivicama. Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja susti i stidljivo se bjelasa.

Odozdo struje topla isparenja zivota koji vec osjeca da se gasi i zato grabi da nekud preðe. Stigao sam do pjene loja, tu zastajem da predahnem. Izgleda kao topli snijeg, blag pri dodiru, a kao vezovi djevojacki kad se razgrne: prozirne mreze slicne onima sto ih sunce jutrom baca u pristranke. Sjecam se kako je Bele Trobrk pri klanjima uvijek nesto vavoljio u ustima, i zvakao i gutao mrdajuci brkovima. Sad znam sta je to bilo - krenuo sam njegovim putovima i s velikim zakasnjenjem polazem ispite. Supljikava pjena loja topi mi se u ustima i mirise na jabuke. Ako ovako produzim, pomislih, i ako pozivim - moglo bi se dogoditi da ga stignem i prestignem kao Staljin Ameriku. Onda slegnuh ramenima: nek i to bude, kad bolje ne moze!... Bolje je i tako nego da se ziv zakopam kao Niko, bolji je Trobrk ziv od krvi i od loja nego Lado mrtav od gladi i izgubljen.

Glavu sam mu otkinuo i odstranio da me ne gleda. Zgulio sam mu potrbusje i skratio noge do koljena. Lijevom rukom potkupljam kozu; desnom, palcem i pesnicom, gulim dalje. Stigao sam vec do kicme, a to je ono najbolje za obucu - treba lagano i po mogucstvu bez noza, steta bi bilo da se rani. Ruke su mi masne i nadebljale kao da sam na njih navukao tamne hirurske rukavice - sporo klize, i noz mi se zatupio. Odozdo me vrijeða trava po ranjavim koljenima. Umoran sam, prosla je groznica, polako se trijeznim i pitam: sta ja to radim?... Zagnjurio sam se u mesarstvo i, pijan od krvi, zaboravljam naroguseni svijet sto me vreba. Mogli su mi se prisunjati iza leða. Mozda mi vec stoje iza leða, i gledaju, i smiju se kako sam lud... Jednim skokom unazad odbacih se da ih iznenadim, drugim stigoh do ivice sume. Cudim se sto niko ne viknu i ne opali; gledam - nema nikog, samo drvece mase.

Ostalo je jos malo sunca na visovima - smanjuju se zlatne krpe, gase im se crvene sare. Iz doline raste noc, uskoro ce i iz neba da pokulja. Zapalio sam cigaretu da se smirim i razmislim. Ima ih svuda u zasjedama i sigurno su culi pucanj. Mogli su da me vide izdaleka i da misle da sam neki od njihovih i da se privuku da dobiju parce. Imali su dosta vremena da priðu, mora da su negdje blizu. Treba da odvojim cerek mesa, pa da bjezim dok sam citav. Ajde, kazem, a ne micem se. U meni je nastala promjena koja mi ne da da postupim kako treba. Postao sam vlasnik mesa, ne mogu tek tako da se odvojim od njega - branicu ga kao svaki vlasnik - pucacu, rezacu, ne dam! Naostrih noz na kamenu i produzih posao. Od koze sam napravio dugu trubu - ona nadzvucnim glasom trubi o krvi, smrti i svojini. Napunio sam torbu loja i crvenih listova mesa. Ako mi se knjige omaste i okrvave, nije steta; bacicu ih i onako, sta ce mi knjige? Dosta sam se namucio dok sam udove odvajao i na leðima nosio u sumu. Ne mogu da ih ostavim na zemlji, nesigurno je i u zemlji - sve lopovski svijet nanjusi.

Nasao sam zgodnu jelu - sve mi je dronjke iscijepala i kozu mi je izranjavala dok sam se peo i spustao iznoseci komad po komad do vrha. Preselih tako crnog bika gore gdje ce vjetar da ga ljulja i sunce susi. Granama sam ga ogradio da ga brane od gavranova i pogleda. Najzad sjedoh da odahnem. Od umora vise ni glad ni radost ne osjecam, samo nejasno i nespokojno zadovoljstvo sto sam gazda. Na livadi je ostalo truplo da se bijeli i crveni mameci poglede izdaleka. Krivo mi je i to sto ce da propada, odvukoh ga u sumu - bar da se ne gleda. Jednom pomislih da kazem Taslacu gdje ce naci dobar obrok mesa, zatim to odbih: ne cini dobro ako ne moras i ako neces da ti se zlom vrati!... Jos se nije smrklo, crni se glava na livadi. Dotle sam je zaobilazio i sklanjao se kao krivac, pri polasku prikupih hrabrost da se suocim s njome: "Evo, glavo, tu sam, stojim i gledam te! Otkinuo sam te, moralo se tako, jer ovo je Lelejska gora gdje bez krvi ne moze da se zivi. Da ja to nijesam ucinio, nasao bi se drugi da te otkine - taj drugi bi bio gori od mene, jer svi su oni gori od mene. Zbogom, glavo!"

I poðoh. Ponio sam kozu - ona se kao ziva razmotava i otima s ludom zeljom da opet bude ono sto je bila. Nista zato - prikupljam je. Sjutra cu je razapeti da se susi. Razapecu je kod pecina, daleko od mesa - ako jedno naðu, da mi bar drugo ostane. U dolini kraj rijeke osjetih glad. Nalozih vatru - sad sve smijem. Sjenke naokolo masu suknjama i igraju, ja se na njih ne osvrcem. Zasiljio sam smrekovu granu, narezah meso u tanke listove, svaki listic posebno sam osolio - necu vise da stedim so, ni meso, ni nista. Okrecem razanj nad plamenom i slusam kako voda sumi. Takve vecere, socne i slane, nema niko u Evropi, ni Gering, ni Musolini - nek idu zbogom!... Mozda samo Bele Trobrk, ako je ukrao necije tele na moj racun. Ali sad, kad sam ga stigao, kad smo dvojica, dva lopova - mnogo je to. Jedan treba da se gubi - on ili ja. Ugasih vatru, zaspah na istom mjestu - svu noc zednim i sanjam vodu.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
KAZNA ZA NEDJELA BOJA MUMLA

Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka. Zajedno s krvlju, oni su presli u moju krv i u meni se naselili. Kod mene su izazvali izvjesne promjene, ali su se pri tom i sami promijenili. Njihova osnovna osobina da privlace metalne predmete - metke, nozeve i slicne stvari - neocekivano se preobrazila u snagu koja privlaci plodove. Poceo sam s krompirom po strmim okrajcima sela, pa, da se vlasi ne sjete, sisao u vocnjake oko ceste. Ima jabuka petrovaca sto mirisu na djecastvo i ranih sljiva "piskavica" sto opadaju cim se tresnu, stasala je boranija u povrtnjacima zupnih sela, svud se naðe luka i paprika, za promjenu dobro doðe i neka tikva - sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva. Mjesecine mi ne smetaju, u pomrcini naðem i sto ne trazim - ne znam je li to njuh ili sreca, tek cesto natrapam na vrsu s ribama da obogatim ishranu.

Nesto me ipak zabrinjava: zinula je iz mene ala, nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem. Malo spavam, knjige ne otvaram, nemam vremena ni da razmisljam o bilo cemu sto nije jelo ili nacin da se do njega doðe. Jednom sam ipak pokusao, rekoh sam sebi da je to kraða. Nije kraða nego kazna, odgovori mi ostar glas iznutra, kaznjavam ih sto su protiv. Na tome se zavrsi taj razgovor, a i bolje je sto se zavrsio - bolja je sloga nego cijepanje. Razapeo sam volujsku kozu u litici, osusila se - bice obuce. Silazim s brda kao pobjednik, onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena. Mjesecina je, put se bjelasa ispred mene. Konji, vezani na livadama, stanu i cekaju da ih potapsem. Kraj Grivica gumna stoji necije zito u krstinama - glad je prosla, inace ga ne bi tako ostavljali. Odlucih da pri povratku izvucem nesto zrnevlja. Prolazeci preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na nasu livadu - nije mi zbog trave u nasoj livadi, ne moze joj to pomoci, ali ce bar naljutiti starog lisca.

U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male zabe, od ovog proljeca, skacu iz trave u jaz. Htio sam da svratim na razvalinu stare kuce Tajovica, u putu se predomislih - sto da se rastuzim bez potrebe. Stigoh do Laza i do ljetnjikovca; kucnuh u prozor, Iva otvori:

"Dobro je sto si dosao", rece, "nabavila sam brasna."

"Jesi li dosta nabavila?"

"Ima sad, ne gladuje se."

"Proðe zla godina, Ive!"

"Proðe, dabogda se ni dusmanima ne vratila!"

"A ja sam, evo donio loja. Treba da pojacas ishranu Malome, da raste dijete."

"Pa raste on to koliko moze."

"Treba brzo, da pozuri - jos ne znamo sta nas ceka."

"Dako jednom i dobro doðe, dosta se zla izgrmjelo."

Pitam je za Trobrka - on se opet izbezobrazio. Jos dvaput su dolazili da pretresu kucu i zbunje, Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine, a poslije je uobrazio da me nema i da moze kako hoce. Pusta joj krave u livade i kokosi u kukuruz, hrani svinje nasim sljivama, ne da joj na njivu da izaðe a da joj necim ne zagorca. Cim je opazi, pocne da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on moze da izmisli. Zasmijava komsije time, oni ga podsticu da produzi. Vec su i djeca pocela da pamte i ponavljaju sta on kaze - to im je sad jedina skola i ucitelj... Slusam je, cutim i mucim se. Otkad postoje Tajovici, to je prvi put da dozvole da im neko celjad zlostavlja. To striko Luka, da nije u zatvoru, ne bi dozvolio da ostane nekaznjeno. Ni Migo, da je ziv, ne bi to otrpio bez osvete. A ja da trpim?... Kako? Zasto? Slusajuci Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju, pustio bi covjek da ga jasu, a ja ne dam da me jasu!...

Iva me gleda rasirenim ocima i zali me:

"Jadan, Lado, kako to izgledas!"

"Zasto? Ja bas mislim da dobro izgledam. Treba dobro, jer hrana mi je bolja nego ikad."

"Sve se na tebi iscijepalo."

"Dosta je i trajalo."

"Krpila bih, ne zalim ruke, nego nemam cime. Nema vise ni zakrpa, ogoljesmo."

"I ne treba, dosta mi je zakrpa. Ukrascu negdje ili opljackati da se obucem."

Suze su joj bile posle, kroz suze se osmjehnula: "Jos to ti fali: ti da krades!"

"Mislis li da ne mogu?"

"Mozes, nego - ne valja to. Ne pristoji ti, bruka bi bila."

"Bruka je i da me zale, i da go idem. Sve je bruka sto ja ucinim, a oni kradu i pljackaju i kozu bi mi ukrali i prodali kad bi mogli. Sto samo ja moram posten da budem i go da idem?"

Odjednom mi sinu pred ocima: odavno vlada moda kraðe, a ja to tek sad primjecujem! Prosto sam bio van dogaðaja, van naroda, zanesen drugim, a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim. Kao sto postoje mjesta prokletstva, tako postoje i vremena kraðe - ko to ne shvati, protiv struje se bori, uzalud se bori i svi mu se smiju. Neko mu se cutke smije, a neko glasno - sto je lud. Kraða i nije tako strasna kao sto se prica o njoj, ona je samo premjestanje stvari ili stavljanje u upotrebu neceg sto je bilo van nje. Gadna je samo kad uhvate, ali ako me ne uhvate - smatrace se da je Trobrk ukrao. To bi moglo na dobro da se okrene: majstor lopovluka, kao sto je on, ne moze ni da nastrada osim u rijetkim slucajevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi. Ako nista drugo, on ce se bar zacuditi ko je to mogao da ucini bez njegovog odobrenja. Probacu time da ga opomenem, dako se zamisli. A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene - smrde na znoj i mrtve vaske, smradom ce me otkriti negdje da me smakne zasjeda.

U sjenci sljive pojeo sam parce hljeba s mesom na loju isprzenim. Popio sam casu mlijeka, razgovarao sa Ivom o raznim stvarima, a misao o kraði je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila. Nevidljiva je, ali ja je osjecam - cuci u sjenci kao neko treci, vreba trenutak kad razgovor zapne i sapuce mi: Smisli gdje ces!... Ne znam gdje cu, nezgodno mi je kud god krenem, Gdje ima nesto da se uzme, tamo cuvaju i ne daju; samo sirotinja nema cuvara, a nju necu da diram. Ako pokusam kod Nastica - komsiluk je blizu i jedan starac izbjeglica sto nikad ne spava; ne bi se ni isplatilo ici kod njih, jer Nastici su prazna hvala - nose na sebi sve sto valja. Drukcije je kod brace Vukolica, bili su intedantski podoficiri - nakrali su, prodavali su, ostalo im je neprodatog, ali zato drze psa. Pas danju spava; ako ne spava, podmiticu ga mesom kao sto su stari lupezi radili - ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira sto ni smrde ni mirisu, nijesu mi nista na zao ucinili.

Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla - otkad pamtim, njemu se nikad nista nije ukralo, a to je vec nepravda. Ono kad smo skupljali zito za vojsku, podrugnuo mi se Bojo: "Za koju to trazis vojsku?" - Za nasu vojsku, partizane. - "Ima sad jedna druga nasa vojska, za nju ja dajem, ne mogu za dvije da dajem"... I nije mi nista dao, treba sad zato da ga kaznim!...

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Gdje je ljetos stoka Boja Mumla", upitah Ivu.

"Na Dumaci. Nije smio u planinu, boji se pljacke."

"Snahe s djecom su mu kod stoke, kao vazda?"

"To im se zna."

"A on tumara oko kuce, pazi sljive da kud ne odu."

"On i sin, kad ne poðu na skupnice. Sto pitas to za njega, Lado?"

"Uzelio sam ga se, odavno nijesam cuo da mumla."

Zaðe mjesec. Spustam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati - zilavo se izvlacio da drugi plati i nekog sofera je natjerao da mu konja Arapa plati. Boja bi najbolje zaboljelo da mu se nesto ukrade: ziv bi se pojeo sto nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tuzakajuci ga svakoj vlasti... Stadoh kod rijeke: kud cu k planini, kad od nje sve bjezi, cak i voda? Vazda sam u njoj, gladna je i prazna - nema nista da se ukrade. Kako bi bilo da zadanim u selu? Dan je dug, dako se od dosade nesto pametno izmisli. I zasto da ne ostanem? Gledacu malo sta se radi. U tom paklu, gdje oni zive svakog dana, izdrzacu taj jedan dan... Zavukao sam se u ljeskovinu i sipurake gdje samo koze dolaze, zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskocilo. Probudilo me dozivanje, vidjeh kako stari Caus hramljuci zuri putem kao da bjezi. Kad on tako zuri, zna se: umro je neko u devetom selu, bice rakije...

Za Causem naiðose Utrzani u gomili. Zovu Vukolice, i djelovoðu i Kacarandu. Trobrka ne zovu - sam ce on doci, ako nije negdje u kraði. Pozvase i Boja Mumla ispred kuce, on se odazva iz vocnjaka.

"Ajde na kuferenciju da idemo!"

"Ahan haun kakan kuge! Odudun dadon dudu!"

"Mora se, nareðenje je, ne bismo ni mi od volje."

"Ugangun gagangaun babun, babun!..."

"Sta kaze ono?"

"DJavo bi ga znao. Hoces li, Bojo, ili neces?"

"Odmah ce, samo kapnt da obuce",objasni Bojov sin.

Obukao je kabanicu, izaðe zajedno sa sinom. Osvrnu se na kucu da vidi hoce li ostati na mjestu kad on poðe. Mene to uvjeri da nikog kod kuce ne ostavlja i da ga to zabrinjava. Poðe, pa se opet okrenu, kao da u daleki svijet odlazi. Zgodno je sto su im nametnuli te skupnice, nista ga drugo ne bi od kuce odvojilo. Taslac misli da su skupnice - i on ih zove "kuferencije" - izmislili oficiri: vjezbaju se u govornickoj vjestini koja ce im biti potrebna kad budu drzavu ureðivali, a za to je potrebno da ih neko slusa i podrzava. Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam. Tamo su podijeljeni na dvije strane - jedna cascava, galami, nadgornjava se, obecava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova; ona druga pije rakiju, slusa i ne slusa, i sve odobrava. Handziji to ide u korist, a ni ja nemam nista protiv - ostalo je selo poluprazno, mogu kud hocu i sta hocu.

Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire. Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stijesnjen zivicama - pun je lokava, papaka, rogova i ugnjilih crijeva. Pregurao sam preko toga, stigoh do Mumlove kuce. Provirih ispod mosta - nema nikog putem gore ni dolje. Sve je po starom: sumi cesma, mirise kamilica, gledaju me sljive, iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke - ne vjeruju da sam zato dosao. Cuje se i kako pcele oko jabuke zuje i cude se. Nakasljah se i pricekah da neko otvori vrata - cini mi se da se vec dugo hodnikom priblizava i sam sa sobom razgovara, a nema ga. Pritiskoh kvaku, vrata su zakljucana i kucanje uzalud odzvanja u praznini. Jedna zakasnjela grupa naiðe putem, sklonih se iza coska da me ne opaze. Proðose, ne osvrcu se - kad bi vuk znao kakvo je selo, sve bi poklao... Siðoh do izbe - otvorena je, prazna, mirise na prevrelo ðubre, u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom.

Jasle me podsjetise na Mumlovog konja Arapa, uspomene me zavedose u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana. Kuca je tih dana dovrsavana. Kad je prvi zemljotres udario, majstor Bosnjo, musliman, od straha se uhvatio za direk; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kucu, od jada je zaurlao: "Sta radis to, Bosnjo, Bosnjo, ubio te bog!" Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Bosnjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe. Potrazih taj kapak i naðoh ga. Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida. Popeo sam se daskom do gore, gurnuh kapak rukama i glavom. Paucina sa starom prasinom zaslijepi me za trenutak. Uspravih se da proðem kroz to i da uhvatim malo daha. Pogledah - oko mene je polumracna soba s daskama na prozorima, a na klupi sjedi Caga, Bojova zena, i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede. Bio sam sasvim zaboravio na nju. Ima skoro godinu dana otkad se culo da je sisla s uma, otada se o njoj vise nista nije culo - kao da je nekako potajno umrla.

"Sta radis to, Cago", upitah stojeci u otvoru.

"Vidis sta radim - predem preðu. Ovo cu DJukanu za fanjelu, da ne nazebe."

"Kako predes bez preslice i stiljege?"

"Kako mogu, tako predem. Sve su mi sakrili i zakljucali, i mene su zakljucali. Misle da sam Turkinja. Iznijeli su glas da sam se poturcila, ne daju mi ni casu rakije. Daj mi ti, ako imas!"

"Nemam, potrazicu. DJukan ti je umro, Cago, ne treba mu fanjela."

"Laze Bojo, pogani Mumlo, nista ja njemu ne vjerujem. Dobar je moj DJukan, znam ja gdje je DJukan - zimuje s ovcama u Sutivanu, namuci se."

"Ima li ti ko drugi kod kuce?"

"Nema Boja, odmaglio je za zenama. Njemu je glavno da utovari velike mosnje u dimije, pa da poleti. Sve bi zenama dao, cigankama, kurvama, rospijama, glavu bi dao i kucu bi rasturio da nije mene"...

Naokolo stoje cetvrtasti drveni sanduci sa sarama, pod naslagama duseka i ponjava. U nekom od tih sanduka treba da bude ono sto ja trazim. Kad sam vec tu, ne bi valjalo da se vratim praznih ruku. Ako se ova luda usprotivi, ucutkacu je pesnicom. Mirna je jos, ne gleda ili ne shvata sta radim, samo melje o nevoljama. Ne cudim se sto je senula, senulo bi i magare od neprestanog tvrdicluka, gazdovanja i mumlanja. Otvorio sam sanduk pun platna sa smezuranim jabukama - zamirisa. Naðoh gomilu muskih kosulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu. U drugom sanduku natrapah na carape, pa na caksire od crnog sukna sasvim nove - scepao sam ih kao da se s nekim otimam. Pocelo je da lici na san i na besklasno drustvo - ima svega, uzmi sta ti treba... Na civiluku visi nosen muski kaput, uzeh i njega. Caga zacuta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha. Uplasih se da joj se razum ne vrati od soka, pa rekoh: "Ovo cu ja da odnesem DJukanu, i pozdravicu ga."

"Jesi li ti iz Sutivana?"

"Ne, nego iz Lelejske gore."

"Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore, crn, crn, bez brkova, fini. Imase velike nokte, a gace mu raskopcane, sve mu se vidi kako visi. Je li ti on svojta?"

"Ne, samo ortak."

"Lijep ti je ortak, bas mi se dopada."

"Mogu mu reci da opet doðe kad ti se dopada."

"Bas mu reci. I nek donese ono sto ima, sto mlatara mlat, mlat! Pocrkale smo od smijeha gledajuci ga - zene proklete, nikad im toga nije dosta."

Smuci mi se, krenuh da pobjegnem. Stigao sam do vrata i zapanjih se: zakljucana! Svijest mi mrce, mozak stade, ostalo je samo pitanje - kako ne cuh kad me zakljucase?... Zazuja mi u usima od zlih glasova, glava mi je od njih uzbucala kao kosnica pred rojenje. Prozori su zakovani, dok ih otvorim i odbijem daske - bice kasno. Ovo me ðavo natentao da me u kraði uhvate!... Bice svasta, bice bruke! Ne pomaze mi ako bacim to sto sam uzeo, ne bi pomoglo ni da nista nijesam dirnuo. Drmnuh vrata. Zatrese se kuca, a kucka-brava ne popusta. Cekaj, rekoh, necemo na snagu!... To bik snagom navaljuje, a covjek treba drukcije, lukavo, lukavije i od ðavola kad ðavo pokusa da mu podvali. Okrenuh se da naðem nesto cime bih vrata razvalio, tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam dosao. Priðoh do otvora i nagnuh se, nesto strmoglavce pade u pomrcinu.

Mozda je bila samo sjenka, ali meni se ucini da je ðavo - poigrao se malo sa mnom, bjezi da mu se ne osvetim. Poðoh za njim. Smetaju mi torba i puska, postala je tijesna rupa, suzava se da me zadrzi. Caga i dalje prede i prica: nasli su pedeset tovara zita i zastalo im se dosta starog, a poslije je navalila ala i vrana i svaki ðavo da uzima - Sekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama, i bradonje i svaki ðavo... Zatvorih kapak iznad glave da je ne slusam i spustih dasku gdje je bila - da se nista ne pozna. Izaðoh na sunce, u tisini, s bradom i puskom ispred sebe. Pravo u oci gledam svijet: nije to kraða nego kazna, odsad cu sve da kaznjavam!... Svijet me gleda kao i prije - bas ga briga! Zuje pcele oko jabuke, sumi cesma, mirise kamilica. U daljini se cuje vodopad kako bije smanjenom snagom, lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i zivica.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
LET OSTRVLJEN I BEZ PRAVCA

Od svih mjesta naokolo sad je Gubavce najmirnije. Lovci i njuskala ga zaobilaze, beraci drveca za obruce radije idu u druge sume. Izgleda da i patroldzije hvata jeza pri pomisli da je tu naðen mrtav covjek u caðavim caksirama. Ljudima je to uroðeno, ili su zbog neceg naopako stvoreni - nadaju se prije vremena, uplase se tek poslije nesrece. Cak i meni se u pocetku pricinjavalo da su u Gubavcu sjenke crne i zloslutne, da su iz njega pobjegle i ptice, pa da neutjesna dusa ginjenika tumara i tuzi oko potoka. Ipak sam se navikao, vise ne vodim racuna o dusama. Kupam se u potoku, bas me briga, mozda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane. Pri tom slusam kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s leða na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da tece van korita. Gledam sebe nepoznatog, prskam se, kricim - divota!

Na laktovima i koljenima koza mi je preplanula; na drugim mjestima, gdje su je zakrpe zaklanjale, ostala je bijela. Dugo sam lezao tako saren i suncao se izmeðu dva mravinjaka hvatajuci razne mrave da ih zavadim. Najzad se manuh corava posla - mravi nijesu ludi kao ljudi. Obukao sam cistu kosulju, osjetih miris na jabuke i najezih se od uzivanja. Jedna gola zena proðe mi kroz misli i pobjeze preko proplanka, druga podize suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu. Ne znam jesu li dosle iz mojih zelja, ili su to daleki odbljesci, zalutali, stvarnih zene koje postoje i svlace se pred ogledalima - tek bludne slike pocese odjednom da se roje kao nekad. Golicaju me i muce me - cas su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha, cas kupacice na plazama ili djevojke iz cirkusa. Pozurio sam da ih otklonim oblaceci nove caksire, pa sukneni dzamadan Boja Mumla, pa carape.

Dronjci koje sam skinuo zagledase se u mene ocima svojih rupa. Ne placu, ne mogu, samo me kore za nevjerstvo. Stojim, gledam ih i pitam se: sta cu s njima? Ako ih ostavim tu gdje leze, licice na svlak ruzne zmije. Ne mogu niz vodu da ih bacim - zagadice je; ne valja u zemlju da ih zakopam - odvuci ce i mene za sobom; ne treba rukom da ih dirnem - odmah bi mi presle vaske iz njih. Nasao sam racvastu granu, napravio od nje kuku, zakacio sam ih i dovukao do pecine, a pri tom sam zamisljao da to vucem i ponizavam citavu proslost obzira i osjecanja, sklanjanja s puta, dobrocinstava i strahovanja, sve demodirane sklonosti za zrtve i odricanja koje se jednim imenom zovu postenje i ponekad mogu da izazovu sazaljenje za onoga koji se u njih pouzdava. Stao sam na prag pecine i pokretom punim mrznje hitnuh taj prokleti zavezljaj vasaka dolje, tvorovima i ðavolima, da od njega prave legla.

Toplo mi je i nelagodno u novom suknu, nigdje rupe da se odahne, ali osjecam da sasvim pristojno izgledam. Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam, skoro mi je zao sto nema nikog da to vidi i potvrdi. Poðoh do Pojila, jedinog ogledala, da se bar sam sebi divim. Pojilo je sumsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna cija zidina bila. Jedna smrca, kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi, pala je glavacke u jezero i tako ostala. Mostim oblim stablom i svaki cas zastajem gledajuci lik u vodi. Nekakav drugi covjek, stasit, ostar, koraca po stablu s one strane. Da nije brade, ne bih vjerovao da sam to ja, a bas mi brada smeta. Odavno sam namjeravao da je skinem, samo iz lijenosti sam odlagao. Naostrih noz, sjedoh na stablo - struzem dlaku i mrstim se od bola dok se za nozem otkriva bijela koza i jedno novo lice koje mi se skoro sviða.

Suncem obasjana rusevina odslikava se u vodi kao zivo i prijateljski raspolozeno bice. Oci su joj zelene, od tisovog grmlja sa svjetlucavim liscem, gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svracao. Jele su sakrile oci ispod visokih kapa, ali me smrce gledaju okcima, kovrcama i plavetnilom izmeðu kovrca, i svaka posebno zeli da mi se necim svidi. Ispod svega je vedro nebo - prikralo se odozdo, vodom, da njegova duboka ljepota ne izostane. Cini mi se da sam mu potreban, njemu i sumi i rusevini i nesigurnoj ravnotezi sto u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki cas moze da se izgubi. Ne znam sta me tu podsjeti na Magu, pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu, te osjetih cudnu pomamu da ih sto prije vidim. Kao da gori, kao da treba da se gasi - zaboravih jezerce i sve oko njega. U suton sam stigao do katuna, u prvi mrak otvorih vrata.

"Oho", rece Neda kad me poznala. "Mnogo si se promijenio, drugi covjek."

"Isti covjek, samo brade nema."

"Ljepse ti stoji bez brade."

"To mi je i Maga rekla."

"Kad ti je to rekla?"

"Onda, davno. Rekla mi je da zbog brade nece da se uda za mene."

"Vidjela sam odmah da ti se Maga sviða."

"Njena sestra mi se vise sviða."

Rekao sam to tek tako, a onda vidjeh da je istina. Jer sta ce meni Maga? Ona je djevojce koje jos ne zna sta hoce, lijepo nesto i sasvim djetinjasto, nemoguce, slicno Vidri i leptirima. Ludo bi bilo pokusavati da se obnovi nesto sto ni onda nije moglo da zapocne. Ali njena sestra Neda, ova ovdje, druga je stvar - ona zna sta je zena i sta covjek i ne ocekuje nista vise od onoga sto moze da bude. Gledamo se, a to je kao da smo se zakacili ocima. Pustili su Magu iz zatvora, kaze ona da promijeni razgovor, u selu je, ne daju joj da doðe u planinu. Za mene je tako bolje, pomislih. Sjedim na stolici, gledam vatru. Nemam vasaka, ne plasim se da cu ostaviti trag iza sebe, a svejedno mi je neugodno. Ne znam od cega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje - idi, gubi se, nije ovo mjesto za tebe...

"Kako bi bilo da izaðemo na livadu?"

"Zar ti je malo livada", upita ona.

"Plasim se da neko ne naiðe. Moze tvoj svekar da naiðe."

"On samo danju nailazi: cuva kozu."

"Od koga je cuva?"

"Od svakoga, nikome on ne vjeruje."

"I ja skoro. Ljepse je napolju, na livadi, ajmo tamo."

"Naviko si na sirinu", rece ona i otvori vrata.

Idem po travi, tisina je, cini mi se cujem kako dise, a nemir i zelja i sto ðavola, sve nesloznih, igra mi ispod koze. Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti sto je posla sa mnom, a plasim se: rano je, ruzno je, pobjeci ce cim opazi kako su mi prozdrljive ove oci... Od straha da ce mi opaziti ðavolji trag u ocima dugo ne smijem ni da je pogledam. Vrat mi se povremeno izduzuje i ava mi stize iznad njezina uva, zatim se prestraseno vraca u staro leziste sasvim neugodno. Sjeli smo zasebno jedno od drugog, a to je bas rðav pocetak - covjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i vise ne moze da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti. Ne znam po cemu, ali cini mi se da se ni ona ne osjeca dobro tamo gdje je. Cekaj, kazem, nemoj da uobrazavas! I ne zuri, jos sve moze da se preokrene... Tako, stisavajuci sebe, nemam vremena da pocnem razgovor s njome.

"Nabavio si novo odijelo", rece ona. "Jesu li ti ga tvoji od kuce doturili."

"Ne, nego sam ga uzeo nekom, upravo ukrao."

"Salis se."

"Ne salim, bas sam ga ukrao. I rijesio sam da odsad kradem, pljackam i otimam sve sto mi zatreba."

"Bas sve", podsmjehnu se ona.

"Sta mogu, kad drukcije ne daju."

"Ne mogu to da vjerujem - komunista, pa da krade"...

"Komunisti smo kad smo zajedno, a sam covjek ne moze ni da bude komunista. Mora prvo da nekako, od neceg, zivi, jer od samih dobrih zelja ne moze ni dva dana da se zivi".

I ispricah joj - jer potrebno je da je necim zadrzim tu u blizini i da se postepeno priblizavam ili bar nadam - kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam trazio da da prilog za vojsku. Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kuci, a ni prosjaku covjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kuci. I njegov sin je bio tu, pa su slozno uzivali gledajuci kako sam zbunjen, i poslije su se hvalili po komsiluku kako su me vjesto docekali. U stvari je to vise tvrdicluk nego vjestina - navikli su da nikom nista ne daju i da od svojih usta otkidaju. Mlaðeg sina, DJukana, izmucili su - otac teskim radom, a majka slabom hranom. Poslije, kad se razbolio od susice, pokajala se Gaga i nudila ga da jede, a on je odbijao: "Ne ide to u mrtva usta, Cage! Sto me nijesi branila onda kad je trebalo, Cage? Sve si pod kljucem drzala, Cage, pa drz' i dalje!"... Namjerno je to govorio pred drugima - da se osveti.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Tako je stalno u zivotu", rekoh. "Covjeku daju ono sto zeli tek kad mu vise ne treba."

"Jeste, cesto je to."

"Mi smo htjeli da tu nesto popravimo, da ubrzamo to davanje, a tesko ide."

"Ima li kakve nade za vas?"

"Ima - pobijedicemo. Samo ne znam hoce li to neko od nas docekati."

"Docekace neko, ostace neko."

Ako i ostane, pomislih, to vise necemo biti mi sto smo bili. Ja vec nijesam onaj Lado - njegove ostatke s dronjcima proslosti gurnuo sam u Gubavcevu pecinu, da ne izlazi, da mi vise ne smeta prekorima i prigovorima. I drugi ce tako, svi koji su sami ostali, pa i oni koji nijesu sami. Zamijenice nas drugi, s vise smisla za stvarni zivot, pa i kad se sve ispobjeðuje - bice opet jagme i guzve i zavisti s podvalama... Da prekinem o tome, iznenada ispruzih glavu i poljubih je. Ona se trze. Htjela je da izmakne, ali ja sam to rukama predvidio - zadrzah je. Ona pokusa da sakrije lice - desno, pa lijevo, pa u njedra - ali kad joj ni to ne poðe za rukom, usne joj odjednom nabubrise i doðose mi u susret, napadacki, i ja se za trenutak zbunih od promjene. Umalo sam je ispustio, a ona se vec bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno.

"Dosta je", promuca placnim glasom.

"Nije", zarezah, "nikad mi nece biti dosta."

"Dosta, dosta."

"Necu dosta!... Hocu sve!"

"Kakav si! Ti bi bas sve ucinio, kad bi ti se pustilo."

"Jeste - sve bih, sve cu, moram!"

Nema zida koji ne bih provalio. Ni straha, ni kazne, ni pomisli da me zadrzi na toj ivici - dotle je doslo. Vikace, kaze i otima se. Pa neka vice, ako je luda, bas me briga. Sve to drugo bice poslije, u neko drugo vrijeme. Pomrijecemo najposlije, ali sad je sad, a samo je ono vazno. Dvije krupne ribe izbise iz mraka i sakrise se, znam gdje se kriju, ne dam im daleko, ali one stalno bjeze. Brze su, jake, varaju me, pribijaju se jedna uz drugu da se duze odupiru. Svejedno, uzalud im je. Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo, uporno, pomaze mi dok ih lovim. Umorile su se, stigao sam ih - vise ne osjecam zemlju ispod sebe, samo krila. Nema svijeta, onog sto je bio sa zabranama i borbama - umjesto njega je nesto gdje se lebdi na krilima: let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim zarkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme, u buduce, da prenesu moj zivi lik iz ove koze u neku drogu za ljeta, za jeseni i praznike kad niceg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo.

Odjednom se uplasih da sam je ugusio. Ne dise, ne mice se, nepokretna, sa zatvorenim ocima i otpustena iznenada. Ispustih joj glavu od straha, ona dopola potonu u travu. Mora da sam je povrijedio onom ludackom nagloscu bez mjere, dok jos nijesam ni znao sta cinim, a sad ne znam kako da joj pomognem. Nene ribe bjelasaju se kao mrtve, ne bjeze kad ih dodirujem, ne pokusavaju da se sakriju. Poljubih je da je ozivim, ona se od toga sasvim ugasi. Sta cu sad? Doðe mi da jauknem i da zovem nekog u pomoc, ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu.

"Boli li te mnogo", upitah je.

"Ne, ne boli", osmjehnu se.

Nijesam joj vjerovao: "Mogu li nekako da ti pomognem?"

"Mozes: miruj!"

"Kako mogu da mirujem kad ti je zlo?"

"Nije mi zlo. Dobro mi je, smiri se sad!"

Ispruzih se kraj nje, malaksao, da budemo sasvim blizu, da nam se disanja i snovi mijesaju u to malo odmora pijanog od njene kose. Onda je odjednom krenula da poðe bez rijeci, ali to bi neodlucno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije - cas ja, cas ona - htjeli i imali cudeci se bludnoj zeði koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane. U tisini se cula cesma preko livade i pas je lajao prema nama, no mi smo ubrzo zaboravljali sve sto se cuje i ne cuje. Jedan kamen se otkotrljao u pecinama s one strane doline, meni se ucini da sam ga ja, u letu, nogom zakacio i otkotrljao. Kreskali su meteori i munje suse - mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni. Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje ce moj sin mozda otkriti ili pomoci da se otkriju, a mi smo se milovali po kosama i smjeskali se bez rijeci i cudili se kako se sve to desi iznenada.

Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali, a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje. Po hodu sam to osjecao, upravo po teturanju - mek i prosut i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spoticem se bez prepreka. Stanem, pa se uozbiljim, a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim. Pomalo me stid od toga, pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno. Osmjehujem se i zbunju i drvecu i pjetlovima u katunu - tako, brate, svak svoj posao!... Iznad pecine stade oblacak crven od sunca koje ce tek izaci - namignuh mu prijateljski, jer sad znam sta sam i vise nijesam ono sto sam bio. Vise nijesam neznalica, upoznao sam zenu, eto, a to je bas prijatno otkrice i korijen svih otkrica, cak i njihovog imena. Poslije toga nek bude sta bude, nijesam bas sasvim uzalud zivio.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
STARA IGRA JACI-TLACI

Suma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova. Nije velika korist od toga sto covjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve sto se van nje dogaða. Meni je potrebno da nevidljiv, vidim, zato se vrzmam po okrajcima, pored livada i puteva, gdje je izmeðu drveca ostalo dosta odskrinutih vrata i prozora. Zavjese su od grana i zbunja, izmeðu njih moze da se vidi gore i dolje - da se vidi kud prolaze i da se cuje sta govore kad misle da ih niko ne slusa. U blizini se uvijek naðe neki kamen zgodan da se nasloni puska. Bolje je kad ima naokolo panjeva sto sjede ili cuce iza kamenja, sto lice na ljude i na ðavole - od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da gaða. Nasao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka: cobani su mu lozili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav - korijen mu je ostao mocan i raskrecen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje.

Jedan mukli podzemni sum, kao da se ogromna zmija izvlaci odozdo i razmotava, probudi me i natjera da pogledam sta se dogaða. Prvo sto vidjeh: ogoreli panj se ljulja. Iskrivio se, izbocio, stenje i s mukom izvlaci iz zemlje jednu od svojih zila, gornju. Izvukao ju je, otresao je, zagledao se u njenu razgranatu kandzu. Poce da se naginje na drugu stranu, s licem iskrivljenim od napora, i tom tek osloboðenom kandzom uze da grebe zemlju. Grebe, stenje. Zemlja je vlazna odmah ispod kore, izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke zile - on se na to ne osvrce. Tako otkopa i drugu ruku, osakacenu i utrnulu - pogleda je, opipa je, poce da je trlja grudvom zemlje. Po tome kako se zemljom lijeci pomislih da je neko od starih: iz godine Kariman-pasine, ili Busatline, ili Arslan-pasine - prikrio se tu dok proðe ofanziva i prespavao vise nego sto je zelio...

Ili je to, ili je Jakov Izdvojenik - vampiri se da se osveti. Imace dugo da se sveti - sto su mu kroz plot davali hranu, sto su ga kamenjem gonili iz sela, sto su tutkali pse i djecu da ga gone i pustali macku da mu lize ranu kad vise nije imao snage da se brani. Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvuce, ali ruka mi ostaje nepomicna i volja mi je omrtvljena zeljom da vidim sta ce biti. Ima jos vremena, kazem u sebi, noge jos nije raskopao, nije ni poceo da ih raskopava - cekacu to.

"Cudis li se", upita on supljim glasom koji mi je odnekud poznat.

"Ne nimalo", rekoh. "Cemu da se cudim?"

"Onako. Ti si umoran, cini mi se."

"Nijesam se naspavao."

"Nece biti samo to."

"Pusti sad to, vidis da mi se spava!"

"Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari."

"Kojih stvari?"

On ne odgovori i vise se ne osvrnu na mene. Zaboravio me, zaposli se - grebe i raskopava zemlju ispod sebe. Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa, gdje stigne, bez pravca i cilja, ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena. Lice mu se iskrivilo, bradu je na grudi oslonio, koluta ocima i osluskuje podzemni sum izvlacenja. Izvuce lijevu nogu, izuvijanu i zemljavu, izravna neke suvisne zglobove kao zguzvane pantalone, uzdahnu pa izvuce i desnu. Ta desna noga mu je znatno kraca, zato on ramlje. Bos je, sakri tabane da ih ne vidim. Ne bi trebalo da ih krije - to sto je bez obuce oznacava ga kao pripadnika sirotinje i protivnika visih klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom. Podvi noge, sjede po turski i iskezi se prema meni. Na glavi mu je pocijepana kapa, kroz nju se probijaju ostre sijede dlake, iznad cela se nazire krastava cvoruga - zalomljen stari rog ili zacetak novog.

Gledam ga i stalno nesto novo otkrivam. Igle i naprstka nema, ali po svemu lici na terziju ili na nekakvu zanatlijsku cucalicu sto se stidi siromastva i na sto nacina vrda da se iz njega iskobelja. Sjetih se da sam ga vidio u Gubavcu i osvrnuh se da vidim ima li koji les naokolo. Ne, ne cuju se muve i ne smrdi. U meðuvremenu on se podmladio. Izrasla mu je crna brada sasvim slicna onoj sto sam je ja nosio. Za trenutak mi se ucini da ju je skupio na Pojilu, tamo gdje sam je juce obrijao - dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vraski vjesto nalijepio. On se tome nasmija i rece:

"Malena je tica lastavica, al umori konja i junaka."

"Koja ti je to lastavica?"

"Ona sto si je svunoc gonio."

Vise necu da ga pitam. Vidim da mu je nesto krivo, nekud cilja, a meni danas nije do svaðe. Umoran sam i sve me boli, nijesam znao kako to moze da slomi snagu.

"Sta je? Nije ti do razgovora."

"Nije", rekoh.

"Sad si grogi."

"I meni se cini."

"Takvi ste vi ljudi. Prvo huka-buka, nigdje kraja, nikad dosta, pa poslije nista i najzad nista."

Odjednom se pretvori u pijanog Kacarandu na nekoj slavi. Pjevaju djevojke "Oj, je l' ti zao sto se rastajemo", razvlace "Rastajemo, a ne sastajemo", i kunu "Bog ubio ko nas rastavio, kroz kosti mu trava pronicala", a Kacaranda oblizuje usne, sve do rane gdje su mu otfikarili izrastaj na kozi, i grdi one sto nece da piju: nek ne piju kad su ludi, i kad su blesave kukavice, on ce, svejedno, za sve njih spremiti mrtvacke sanduke od camovine i pratice ih jednog za drugim do groba, do nista; napice se, kao uvijek, na njihovim grobovima, i otpjevace im svoju liturgiju: "Rakijice, Rako ja te volim jako. Ja cu tebe Rako, u trbuh ovako, a ti mene, moja Rako, u potok polako"... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku ozalio, ima vremena da spremi sanduke i za ove sto su preostali. Stici ce, mozda, da i za mene napravi sanduk - zakivace ga s uzivanjem, jer on mrzi komuniste od pocetka.

Otvorih oci - veselje se stisa. Stigao sam kasno, stisalo se davno, sve su popili i razisli se. One djevojke sto su pjevale, razudale su se i djocu podigle. Umjesto Kacarande cuci kraj kamena njegov prijatelj po rakiji DJavo s bradom i gleda me.

"Daleko si zabrazdio", rece najzad. "Zanosis se u uspomene i gluposti, a zaboravljas svoje brige."

"To je zato sto necu brige."

"Neces, je li? Au, majstora... A htio bi da paktira s necistim silama."

"Da ti nijesi moja savjest prerusena u ðavola?"

"Ne, nego mi je zanat takav"...

"Da se pretvaras u ono sto nijesi?"

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
On klimnu glavom. Sve dotle mi se cinilo da je to san, ili neka igra slicna snu. Zacudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna dusa, ni voda ni vino, jedan od onih sto osljare i skitaraju tamo vamo: oj tutkalo, svijetli obraze, podrz vodu dok majstori odu!... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer, ne bas izricno nego da se moze naslutiti, a ima podataka i kod Maas-a i drugih, gdje se nesto jasnije nazire zamjena, koja je u stvari podmetanje. Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovaca i Prometeja. Mora da je svestenstvo odigralo vaznu ulogu u izvoðenju te zamjene; moze se pretpostaviti da je i klasna drzava potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani jos od robovlasnickih vremena. Crnomanjasti tipovi s istoka, hrome skitnice, bose, s deformisanim tabanima, i vasarski maðionicari vjesti u prerusavanju samo su potpomogli da se kleveta ucvrsti.

"Ti smatras da sam prevarant", rece.

"Po cemu to?"

"Citam ti u ocima. Kad je tako, necu da razgovaram!"

"Vece stete ne bilo!"

On se stvarno naljuti - gunða i zurno ubacuje, u zemlju kao u vrecu, one svoje izuvijane pipke, dronjke i krakove. Zacas je sve zakopao. Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su cobani vatru lozili. Doðe mi krivo sto su me oci odale. Samo sam jos njega imao, a sad sam sam pred vremenom. Vrijeme je gavran za mene - sunja mi se iza leða, zavlaci se izmeðu mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na cetvoro. Posvaða me sa mnom samim, ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen. Bolje bi mi bilo i s necistom silom, i s ðavolom, nego da se stalno gledam oci u oci s tom prazninom sto se vrijeme zove. Kad bi ono cudo iz panja htjelo jos jednom da se javi - pustio bih ga da laje sta hoce, samo da mi skrati vrijeme. Mozda ono nije odvratno kao sto mi se ucinilo. Ako jeste - sta se moze? Mora nesto da se trpi... On kao da negdje procita sta mislim - vrati se i zareza:

"Ti si lopov vulgaris, a to je gore nego prevarant."

"Zavisi s koje se tacke gleda."

"Sa svake tacke. Obicna lopuza sto kraducka prnje i zene i sta stigne. Cak i carape."

"Neko mi je pomogao da kraduckam. Ti, cini mi se."

"Moja je stvar da te u to uvucem i ocrnim, da nemas kud da se vratis."

"Eto si me uvukao, sto se sad bunis?"

"Treba da se odupires, zasto si covjek!...

"Dosadilo mi je da nosim dronjke."

"Sta ces reci drugovima kad te budu pitali?"

Zna sve, to mi se ne svida. Zna gdje boli, tamo bocka i milosti nema. Milost ja ne trazim, nek ide u bozju mater s njome! Nije vazno sta cu im reci, nek idu zbogom! Prvo treba da se naðem s njima, a dotle ima da protece dosta vode bistre i mutne. Ako bas navale s pitanjima - reci cu im da me nevolja, upravo ðavo naucio da se snaðem. Poslusao sam ga, sto da ne - kad ovdje triput vise vrijedi lupez koji je dobro obucen nego tri postena komunista u dronjcima... Ne bude li im dosta to, sve cu iz vrece da istresem. Znao sam i ja gdje je bolje, i osjecao sam gdje gori pod nogama, zato sam htio da poðem na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, gdje se vodi cista borba - vojska s vojskom i bomba na bunker - ali oni mi nijesu dali da tamo poðem. Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini, tu gdje su seljacko-cobansko-lopovski obicaji da se krpi, a covjek mora da ih primi ako hoce da jos zivi. Nijesam htio kao Niko, pa da me proglase za kukavicu; ni kao Jakov Izdvojenik, pa da mi kroz plot daju hranu. Ovako sam izabrao, jer ovo je Lelejska gora, ne moze u njoj od postenja da se zivi...

"Ni dolje ne moze", osmjehnu se on. "Nigdje."

"Pa sta onda?"

"Nista. Mislio si da moze, a ne moze."

"Moci ce jednom."

"Kad pirinac rodi u Lelejskoj gori."

"Rodice kad mu pripremimo teren."

"Ne budali! Ne bi se zvala Lelejska da zivot oko nje nije lelek."

"Bio je lelek"...

"A sad zar nije? I po cemu mislis da nece biti? Jalova ti je nada u promjene, jer nista se ne mijenja da postane nesto drugo nego ono isto sto je bilo. Krug, razumijes - udalji se da so vrati u nihil novi sub sole. Postoje zakoni klima i struja, sve krugovi, zna se gdje koja cvjecka raste i kakve plodove ima da donese. One micurinske zavrzlame s ukrstanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu. I Dnjeprostroj - sami su ga minirali. Jedino se jos Rusi odupiru, a jabuke i kalemljene visnje i cvjetni kolhozni vrtovi otisli su u maglu i prasinu. Pa i tamo gdje raste pirinac - mislis li da su ljudi siti?... Ni govora! Jadni su i krzljavi su, gladniji su i prljaviji od ovih ovdje. Ne bulji oci i ne cudi se, to je prosto: veliki gazda im uzme to sto je rodilo, preveze ga brodovima, hrani njime policajce, strajkbrehere, oficire, liberale, dousnike i kurvice, jer to su njegovi, jer on kupuje duse angro, a ne jednu po jednu kao sto tvoj primitivni mozak zamislja. Je li ti sad jasna slika?"

"Nije mi jasno sta postize time."

"Da se postuju pravila igre. Neki je zovu "Macke i misa", drugi skraceno "Jaci-tlaci", ali nije vazno kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage. Na vrhu su prozdrljivi, sto se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, predsjednici i poslovoðe svakojake. Ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su postene budale sto argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene, te tako i oni imaju cime da se zabave. Sviða li ti se taj raspored?"

"Ne, ako se ne preokrene."

"Kako da se preokrene? Pa da misevi gone macke? Ti si lud!"

To su mi i drugi rekli. Ponekad to i sam pomisljam jer cesto ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan. I sad tako: bio bi san, smirio bih se, ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi, ili sjecanje na nekoga, ili zamrsena muka mozganja o pravu covjeka da se nada. Ima nesto ispod toga, ne moze biti da nema nista, jer odakle bi se onda obnavljala nada? To mi lici na one sto su mastali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajuci. Pokazivalo se najzad da su bili u pravu: po tome se vidi da je u toj masti bilo zrnce mogucnosti koje ih je stalno izazivalo da jos jednom pokusaju. Zar nije jedno takvo zrnce iza nase nade o pravdi?...

"Nije", rece on, "nema ga. Drugo je kad se nesto masta s ugledanjem na prirodu, a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje."

"Krenuli smo i stici cemo."

"Na tom putu ste dosad postigli samo da brze tamanite jedni druge."

"To je samo privremeno. Proci ce to."

"Jesi li siguran da nece doci nesto gore?"

"Gore ne moze, nema kud, mora bolje."

"Nikad se ne zna sta je iza okuke."

Cuo sam nesto i o tome: neki su dosli do okuke i pogledali su sta je s one strane; nijesu se vratili, znaci da nije nista strasno. Mogao bih to da mu kazem, ali zasto? On je kao Kacaranda zapeo da nece. Umoran sam i glava me boli od tih stvari. Ne bi trebalo ni da mislim o njima - daleko su i nistavno je ono sto ja za njih mogu da ucinim. Najgore je sto nemam sta da cinim, iskljucen sam iz cinjenja - samo da sjedim i da cekam, a od cekanja se vrijeme nadima kao od kvasca. I on se najzad umorio i smirio. Pogledah ga - opet je panj sa zilama u zemlji. Zemlja se na suncu osusila, ne poznaje se sto je grebena i raskopavana. Kora mu je oguljena i ogorela, jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja lici na kukast nos - od toga izgleda da se kezi i uziva sto je ostao pri svome. Kundakom udarih ogorelu kvrgu, ona se zdrobi u prasinu i prosu se po zemlji. Htio sam time da izbrisem podsmijeh: on se, naprotiv, rasiri i ustali.

Okrenuh se prema sumi - ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi. Pogledah livadu ustalasanu - ona me mami da me izda. Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim, po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo. Uspravih se s puskom ispred sebe - tako jedino smirujem stvari kad pokusaju da se pobune. Drvece zastade gdje se zadesilo, samo neka stabla pohodom zahuktana pocese da se okrecu oko sebe. Livada se uprepodobi i tisina leze na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svrsilo. Za sada se svrsilo, ali drugi put ne znam kako cu izaci na kraj s nemustim stvarima sto se naglo izmijesaju i u coporu k meni krenu.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
KRVAVE RUKE

Ne vucem nista tesko, nije mi hladno nocu i ne muci me vrucina danju,

nijesam gladan ni bolestan. Trebalo bi da mi je dobro, a nije - jedna mukla muka, povremeno i sve cesce, nailazi da me davi. Nikad nije ista, pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov, nego vazda drukcija mjesavina raznih stanja koja se gloze oko prvjenstva. Nekad prevlada griza sto ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane cini sve sto moze. Pocnem da mastam sta da cinim, pa me usred mastanja uhvati strah: napravicu vise stete nego koristi. Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo -- ne valja ciniti ni neciniti. Ako sam u sumi - to je skrivanje, ako izaðem - nepaznja i izazivanje; ako ubijem nekog gada - dacu povod da nase poubijaju, ako se pustim da poginem - propjevace ona strana. Od toga me obu zima tuga i cama i zle misli: najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod, gdje me ni gavran nece naci, i sam sebi ucinim kraj...

Kad to proðe - zamijeni ga cudno veselje u kojem mi doðe da klicem i skacem od puste srece sto je proslo. Proslo je, ziv sam, tu sam, nastavljam Vuka Brajotica u promijenjenim uslovima, i one rijetke tu i tamo sto ne padose i ne izdadose u Arslan-pasinoj godini, i komuniste sto sve mogu da izdrze pa i samocu. Nije potrebno da prljam ruke ubijajuci neke rðe s one strane - zbunjuje ih i ubija vec samo to sto sam jos ziv. Pa i kad ne budem, kad me ubiju iz zasjede kao Janka Sarca li Boza Vesova - ovo sto je bilo, sto prolazi, ne moze se nicim unistiti. Nije vazno sto nema guslara i sto me nece opjevati; kao sigurno se moze uzeti da je to vec unaprijed ucinjeno - samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomijesana po slicnosti u nesrecama. Ne moze mi nista ni nesreca, ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i ðavolima.

Izmeðu te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me prosle pomame. Zabrinjava me sto primjecujem da ovih dana ta zdrava stanja sve krace traju. Ne znam je li to od klime, ili je prosto od samoce, tek na neki nacin je poremecena ravnoteza koja je postojala izmeðu mene i stvarnog svijeta. Posto ne mogu da odredim od cega je poremecaj, ne znam ni kako cu ga popraviti. U trenucima ushicenja jedva se uzdrzavam da ne skocim na stijene - zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama, ali tim uzdrzavanjem samo ubrzavam ono suprotno osjecanje koje ce me najzad navesti da ispalim metak u celo i sve skratim. Jasno mi je: treba da naðem neki oslonac. U prirodi ga nema, vec bih ga nasao da ga ima - samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja, a ja treba na covjeka.

Sjetio sam se Jakse i posao da ga trazim - da vidim na sta se on oslanja. Nadao sam se da cu imati vise srece nego prije, dozivao sam ga, vatre lozio, dim da se vidi ostavljao - sve uzalud. Mora da se nekud odselio - ili je u ushicenju skocio s litice ili metkom kroz glavu skratio camu. U hodu mi je ipak bilo lakse - nekad malo nade, nekad znaci opasnosti skretali su mi paznju da druge stvari i san je nocu dolazio od umora sladak kao med. Pri povratku preko sanceva, na livadama obasjanim mjesecinom, sjetih se one ovce s jagnjetom i zazalih sto sam je Taslacu poklonio. Kad bi mi sad dosla jedna takva ovca, rekoh u sebi, vise je ne bih nikom poklonio. Spustih se na zemlju, pored nekog zbunja, s ludom nadom da ce se pojaviti. Cekam, cekam - sto da se ne pojavi? Ima ih na stotine, gube se svakog dana, a meni treba samo jedna... Umjesto nje, iz sjenke se podize racvasto i tamno bice.

"Nema ovce", rece supljim glasom, "mozes da je ne cekas."

"Vidim i ja da je nema."

"I da je ima, vise ti ne bi prisla."

"Zasto mislis da mi ne bi prisla?"

"Krvave su ti ruke."

"Oprao sam ih, nista se ne poznaje. Evo, pogledaj!"

"Ne pomaze to, i dah ti smrdi na meso."

Smrdi, vjerovatno, kao dah vuka ili mesara, a ovca je blagorodno stvorenje - ne trpi smrad. On to zna, jer ni njegov dah ne mirise - dosao je da mi time dosaðuje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom. Ne znam po cemu se upravlja kad me trazi, tek - naðe me vrlo cesto, narocito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju. Mozda me cak i ne trazi, nego ga ja sa sobom nosim i tezinu mu osjetim samo kad se umorim. Obucen je u ruzne dronjke, gore od onih sto sam ih bacio u Gubavcevu pecinu, i u bradi mu svjetlucaju gnjide. Ljulja se izmeðu dvije grane s licem nad liscem blistavim od mjesecine, i izgleda mlaði nego ranije. Sijedo mu je samo iznad usiju, po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene.

Popravio se posljednih dana, mora da se prihranio ostacima one strvine u sumi.

"Onaj bik", rece kao da mi pogaða misli, "bio je moj."

"Je li? A ja sam mislio da je moj."

"Dosao je u moj prostor, sam je dosao."

"To jos ne znaci da je tvoj."

"Nego sta? Pasao je moju travu i pio vodu. Ko ovamo doðe i samo vazduh udahne, moj je."

"I ja sam tu, a nijesam tvoj."

"Polako, postepeno, ima vremena - bices i ti moj."

"Nasljednik, mozda - ako te nekud odnese neki ðavo crnji od tebe."

On se osmjehnu. Nadzivio je, kaze, mnoge koji su se nadali i zeljeli da ga ovdje naslijede. Jednom je tu bio veliki Kustrim, sin Rabljena Miomanovica, dlakav, s kosom niz pleci, i brz na zlo. Da se osveti Semovicima za zulume sto ih cine srbljackoj raji oko Budimlje - zaludio im je sestru Fatu, doveo je na Rabljenusu i pravio djecu s njome nanoseci sram islamu. Kad je Kariman-pasa od Ipeka navojstio - to je da njega kazni i zlog kneza Mircetu Krivog sto mu je sestrica, bega Corovica, premlatio bukovom batinom: "Eto ti, bego, danka i araca, eto ti sve sto ti pripada." Onda se Kustrim s Fatom sklonio u DJavolju pecinu, tako se ta pecina zvala prije nego se po Kustrimo prozvala. Uhvatili su ga, posjekli su ga, a Fatu su kamenovali - te se i sad zove Fatina gomila pored Lima. Poslije je dosao Jakov Izdvojenik - istjerali su ga, ziv se raspadao, od smrada iz njegovih rana vuci su bjezali preko Lima. Pa je proslo koliko je proslo, pa je dosao Niko Doselic, Sajkov sin, s Anjom djevojkom, opet dvoje - uhvatili su ih, kamenovace ih, jer sve ide u krugovima i ponavlja se. Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika, a ko ce to da ponovi?...

"Ti", ugrabih da viknem.

"Ne, nego ti. Poceo si vec."

"Ono je bila samo suga. Izlijecio sam je, ne poznaje se ni gdje je bila."

"Ovo sad nije suga spolja nego iznutra."

Ponekad mi se cini da on sve to sto kaze na neki nacin iz mene izvlaci - primisli, brige, strepnje i uspomene vec odavno zaboravljene. Dodaje i nesto svoje, o stvarima koje prije nijesam znao - sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije. Nikad prije nijesam cuo da se Kustrimova pecina zvala DJavolja...

"Nego kako se zvala prije Kustrima?"

"Ne znam, mozda si ti to izmislio."

"Jesam li jos nesto izmislio?"

"I zloga kneza Mircetu Krivog. To je neki tvoj."

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:46:58
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.103 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.