MALO DIMA I JAKSA U NJEMU

Nedjelja je danas, svecanosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna cekanja. Negdje mirise na zaprsku, mijaucu macke i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Krce radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se zene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I mozda se neko sjeca mrtvih nasih, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i mozda je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak - naðe se neki tatin sincic sto se zeni sad kad se i ðavo svakog dana zeni na moru, na kopnu i u vazduhu. Sto da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivsih i bivsih komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama - mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, slusaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlace rukavice, tumace snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove.

Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi misevi, glavacke cuce i znaju da ruzno cuce. Drhture, stenju, a ne stide se - nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to tezak posao, ali ja ih ipak ne zalim - sami su to izabrali kao sto smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje - prazno, cisto. Zvona se ne cuju, lazljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule necije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego celjad: beru stavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije stize, dosao je red i na njega. Tako - glad! Sve visocije se penje njena pjesma, ona strasna, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi.

"Treba da im se priblizimo", rece Vasilj.

"Zasto", upita Ivan.

"Mozda cemo vidjeti nekog od nasih."

"Nema tu nasih. Treba dozvola i za zelje, nasima je ne daju."

"Glad", rece Vasilj. "Koliko bi nam lakse bilo da nije nje."

"Ili bar da je manje izbjeglica", dodajem ja.

Ivan se naljuti: "Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne moze da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad ce da zivi."

Slazemo se: niko ne moze da bira u gunguli sto je pocela da se dogaða prije njegovog dolaska. Samo ponekad covjek moze da izabere priblizno vrijeme i mjesto gdje ce da umre. Ne ni to sa sigurnoscu, sigurnost je u cutanju. Cutke smo presli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljista. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov - zbog njega, zato sto je jos ziv, sto se tu vije, "sto ga hrane i prikrivaju", ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omcu koja nam se zateze oko vrata. Ne biju caktari, ne laju psi, ne dozivaju se cobani i kosaci. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Bucnice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, cim joj se covjek priblizi, kao crkva iz price kad joj se nevjernik priblizi.

Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazeci na pojilo. Ni divljac vise ne dolazi, razbjegla se od pucnjave - nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu bljesti uzglavnica od kremenstaka na grobu Masana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolica, prije nego su ponijeli po prezime, neki Masan, megdandzija - pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su cesto muskoj djeci davali ime Masan, s nadom da ce tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne zivom potomku. Nijesu imali srece u tome, naprotiv - najnesrecniji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su mucki ubili Ramovici na turskoj granici, treci je nastradao u mecavi i tu kraj jezera nasao grob, cetvrti je postao svapski spijun proslog rata pa dosadio i svojima i tuðima.

U sumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bucnice; odmah preko rijeke pocinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tisina, koja mi prije nije smetala - zgusnula se, mogla bi da se sijece, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukcijim obicajima. Posto su Gizdavljani mjesavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su vec davno pozaboravljali kad su im tu stari dosli i odakle su dosli), u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao nasi; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i strajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jace steze, da cak i samu sebe steze, do ove mrtve tisine sto je sve preplavila.

Prosli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka sume dize se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudise u sjecanju price o Psoglavima, nekom sumskom stanovnistvu koje vise ne postoji. Nijesu nasi istrijebili Psoglave, bar oni kazu da nijesu, nego su to ucinili oni sto su tu bili prije nasih: izgubilo se bilo neko dijete, trazili su ga pa vidjeli dim u sumi, tako su nasli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebacenim preko ramena, a u kotlu, na ognjistu, pred staricom, kuvalo se rascereceno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po sumama satrli.

"Ko bi to mogao da bude", upita Vasilj.

"Neki kacar ili luboder u najboljem slucaju."

"Nedjelja je danas, ne rade ni oni."

"Mozda je ostala vatra od juce: zapalio covo jaku krlju, pa ostavio."

"Bas cu da vidim", rece Vasilj.

Pozurio je iz sve snage - plasi se da ce mu onaj s dimom isceznuti, ili da cemo ga mi preteci i sprijeciti. Ne ostaje nam nista drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puske. Iz gustisa gdje je Vasilj zasao cuje se samo razgovor - miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos covjek, kuva nesto na vatri i mijesa po kotlu racvastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obraca paznju - vise mu je stalo do corbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po celu nagaravljen je od kotla. Najzad odlozi brkljajicu na kamen pored ognjista. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodusno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva cuperka - on je gurnu na potiljak i produzi da nas posmatra.

"Poznajete li ga", upita Vasilj.

"Cekaj da se sjetim", rece Ivan. "Cini mi se da je Jaksa. Sta je to s tobom Jaksa, covjece bozji! Kako to izgledas?"

"Ne znam", rece on, "nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi bas ne sijate."

"Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili."

"Umicu se i ja, ima vremena. Sad mi je prece ovo od cega zivim."

Opet je uzeo kasiku da mijesa - to mu je odbrana od naseg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena dizu se blijeda iz ponora i za trenutak ozivljavaju: sinovac apotekara, sin skolskog nadzornika, dva sina upravnika poste i neke djevojke s njima. Imao je Jaksa mlaðega brata Zara, stasit, snazan, prodoran mladic s narocitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jaksa, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuce. I znao je da udesi sapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga zandara, siledziju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da susnu od njega - Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek ucutkao. Ogorcen zbog nepravicno uskracenih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektaskim pretjerivanjem, trajao je cetiri godine. Niko, ni brat mu Jaksa, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak.

"Kako si, Jaksa?"

"Evo dobro: imam brasna i soli."

"Drugo ti ne treba?"

"Drugo mi ne treba."

"Hm, tako. S malo si zadovoljan."

"Moglo je i manje da bude."

Sjecam se: Zaro je nosio stap - da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih sto cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oruzje i spremila se da izvrsi pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokusavao da kaze Jaksi sta se sprema, a Jaksa nije htio ni da ga cuje. Najzad ga je ipak saslusao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su nasi pronasli oruzje skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljoticevca koji je cuvao oruzje, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao sta ga ceka, a nije htio da se namece - sjedio je u sobi i sacekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali.

"Bio je Jodzo s tobom, Jaksa", rece Ivan. "Gdje je on sad?"

"Eno ga u Kolasinu, u zatvoru."

"Predao se?"

"On misli da nije kriv."

"Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zasto si ga pustio?"

"A sta cu mu? Mogao sam da ga vezem za bukvu, nista drugo."

Iz torbaka, izresetanog mecima, izvukao je zavezljaj slican duvankesi - drijesi ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crnozuta, s dlacicama i mrvama, mozda ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa zaljenjem pogleda kako se smanjilo ono sto mu je ostalo. Mozda je on tvrdica, pomislih - nikad ne znamo kakvi su i kakvi ce postati ljudi s kojima smo. Osolio je kasu i skinuo kotao s vatre. S kasikom u ruci poðe prema potoku, valjda da je opere. Cutke gledamo za njim i cekamo ga. Cuje se kako huji Bucnica kroz tisinu - sijece je, a tisina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on doðe - umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo lici na onog Jaksu sto je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda slicnost, uspomena, a nikad vise nece biti ono sto je bio, i niko od nas nece biti ono sto je bio - nema povratka.

Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno - strasno smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da kaze - nezvani ste dosli, necu vas ni moliti!... Oprobao je kasu, sviða mu se. Mora da odavno nije jeo, cim se toliko zuri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: mozda ste vi imali nesto bolje, uvijek se za rukovodstva naðe nesto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu - neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja proucava razlike izmeðu gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio - prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, bice da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica savom niz leða, kroz razrez se vidi kosulja od talijanskog satorskog krila. Cebeta nema; sigurno mu je hladno nocu u toj kosulji i pod tom kabanicom, ali on je zilav kao drenovina i na sve ogorcen. Mozda mu samo ogorcenje daje snagu da izdrzi.

"Ovaj dim se vidi izdaleka", rece Ivan. "Izdace te."

"Sta da mu radim? Bez dima se kasa ne kuva."

"Mi gore danju nikad ne lozimo."

"Znam: cuvate glave. Dosadi se, brate, i to cuvanje."

"Vrijeme je takvo: ako se ne cuvas, neces dugo."

"Pravo da ti kazem, meni je vec predugo."

"Zato sto si sam. Treba da se ucini nesto protiv toga."

Kao prvo sto treba da se ucini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krticnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjiste. Jaksa ga gleda i cudi se. Ne znam cemu se cudi, valjda mu nije prvi put da vidi kako covjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: mozda je to pametno, ali - ako je covjeku suðeno da se dugo muci, zivjece i bez toga... Ima neke knjige, kaze, zna ih vec napamet i dosadilo mu je da ih vuce sa sobom - moze da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono sto je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika - sigurno je pripadala Zaru; ne znam sta ce mi, posto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da cu docekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olaksam, jer ima trenutaka kad covjek zeli da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjecanje.

Vise nema sta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu pruzi da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog neceg, kao Niko Sajkov one veceri, i razmislja da li da primi ili odbije. Ne, rece najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, nece jos i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramovice, on kaze da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko roðackih kuca. Imaju dosta roðaka, pomazu ih roðaci - ako se iko od nasih odrzi, oni ce se odrzati. O nekom napadu na Ramovice, nije on nista cuo. Puca se stalno, kaze, izmisljaju opasnosti da opravdaju ono sto dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja paznju. Novosti nema od koga da dozna. Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke, a ona je gluva kao top: niti sta cuje, niti prica.

"Mi idemo u Lom, kod vasih", kaze Vasilj. "Hoces li s nama?"

"Ne. Sta cu ja tamo? Nijesu me zvali."

"Udruzices se s nekim, da se ne mucis sam kao ðavo."

"Trazio sam ja njih dugo, neka sad oni mene traze."

"Bolje je da naðes Nika Doselica", kaze Ivan. "Lakse je udvoje."

"Ne treba mi niko. Ovo sto sad radim, mogu i sam."

Sjedimo i cutimo, a bolje bi bilo da se spava ili da se nekud ide. U hodu se manje misli i ponekad moze da se ne misli. Uostalom, nema tu sta da se misli. Nije tacno da su Psoglavi nestali, ne bar oni pravi, nego je to samo prica koju je narod, kao dijete, izmislio da samog sebe ohrabri. Pravi Psoglavi su se samo pritajili i prerusili dok se namnoze po dolinama. Bili su zandari, oficiri, politicari, gazde, svasta. Cekali su da ih neko naoruza i snabdije municijom i hranom, pa da otpocnu hajku na covjeka. Istjerali su ga u planinu, ali to im nije dosta. Gone ga i dalje, svete mu se sto ih je sprecavao da pljackaju i trguju i svadbuju i zene prodaju. Proglasili su ga za Psoglava, nagnali su ga da podivlja, sad se vesele, i senluce, i svetkuju, i cekaju da poludi.

IZBOR IGRE

Stari put se spusta hladovinom izmeðu drveca. Tece potok pored puta, toroce voda u koritu, preko drvlja i kamenja - nevidljiva povorka zena bez kraja i pocetka. Izgleda da su zene, a u stvari - to su samo njihove duse preobrazene u glasove. Odavno ih slusam i prema glasovima zamisljam kakva su im bila lica. Neke skoro prepoznajem; na druge me podsjeti neka rijec izgovorena nesto glasnije. U ono vrijeme dok su jos bile zive, ovako su u povorkama nailazile, izmijesane, iz raznih sela, kako su se uz put sustizale. Pazarnim danom, subotom su silazile u varos, za so, za gas, pa svaka svoje nade i brige i poslove prica a samo one najmlaðe slusaju sta ih ceka i cute. Ove druge, koje ne poznajem, sto katkad proslove neku starinsku rijec cije mi znacenje nije jasno - to su duse njihovih svekrva ili prababa, zaostale iz ranijih vremena, vec premorene, jer i one su u varos silazile kad su zandari bili, i prije zandara kad su krilasi ili zaptije bili, a uz put su se, isto kao sad, jedne nadale a druge jadikovale.

Dok ih slusam, zaboravljam glad i sebe, i da je godina hiljadu devet stotina cetrdeset druga, i da godine imaju imena od brojeva, Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju. Bile su te zene nesto kao pcele radilice: iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamenja, iz mrsavih krava i koza da izvuku, da napabirce, da od svojih usta ustede, pa na leðima da prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenkaju s trgovcima, da podmire ðumrukane, pa od onoga sto ostane sve sto je ljepse da pripadne muskarcima jer muskarci hajdukuju i ratuju i svete se i cast sticu, i odlaze u Amerike, i odlaze na skolovanja i na robije, odlaze i vise se ne vracaju, a one ostaju na ognjistima, udovice s malom djecom, bezbratnice u crnini, majke cesto samohrane, samojadne, da tavore i cuvaju uspomene prazne slave. Cuvale su ih dok su pomrle. Od njih su samo sjenke ostale. Ne idu putem nego pored puta - da nama, zivima, ne smetaju.

Ivan Vidric stade i nasloni se na pusku.

"Cekaj", rece. "Ne valja ovo, ne sviða mi se ovaj put."

"Meni je bas dobar" rekoh. "Put kao put. Sta mu fali?"

"Nervira me potok, ne cuje se od njega nista. Mogli bi oni da nam priðu do na deset koraka - mi ih ne bismo culi."

"Ni oni nas."

"Ne brinem se ja za njih, nego za nas. Postoji li drugi put?"

Vjerovatno postoji, ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka. Svi nasi putovi vole vode i uz njih se pribijaju. Ivan svejedno protumara i naðe blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lisca. On misli da je to zgodna staza, a nama se bas ne sviða - po svemu je zgodniji stari put sa zuborom. Najzad Vasilj popusti, poðoh i ja za njim, a tisina odmah poce da izdvaja i uvecava svaki sum nasih pokreta. Prasne grana, poplasi se ptica i krikne, probudi se zec koji je dotle spavao, pa sve to sto je cucalo i mirovalo odjednom se rastrci i razleti na razne strane da nas dolazak nadaleko objavi. Ako, pomislih - bas nek objavljuju i na sva zvona udaraju! Od svih stranputica najprivlacnija je biti strasan. I Vasilj, cini mi se, isto misli, zato toliko krsi grane. Vec se sve razbjeglo, najzad i staza kojom idemo - iskrala se, nema je, samo zid stijena stoji ispred nas.

"Evo gdje si nas doveo", rece Vasilj.

Ivan slegnu ramenima: "Gdje ni ðavo ne moze proci."

"Sad vidis kakav si putovoða."

"Mozda ce se naci prolaz na nekom drugom mjestu."

"Hoce, ako ti narastu krila, ali to nije vjerovatno."

"Sta mogu? Mora covjek da pazi, a ne putem."

"Dojadila mi je tvoja paznja, vazda naðes bespuce."

"Zato sto ga ima vise nego sto treba".

Spustamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku. Obuca se uglacala a snaga popustila, svaki cas se hvatam za grane da ne padnem. Vasilj rezi. Gladan je, pomislih, zato rezi. Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme. Bolje je sto je tako, inace bi se dogodilo da svi odjednom zarezimo. Nekad mi se cini da je glad skorpija, ili neka druga zvjerka - uvukla se nekako unutra, tumara mi po crijevima i grize ih. Nekad tacno osjetim gdje joj je glava, stavljam ruku tamo i pokusavam da je scepam - ona se tada pritaji, pobjegne i zagrize na drugom mjestu. Strasno grize. Nekad mi doðe da vristim od bola, a nekad da puskom opalim u to mjesto - mislim da cu bas to uciniti kad izgubim strpljenje. Poslije me pusta, to je ta druga faza: svijet se proljepsa i pojave se nejasne nade da ce se nekad negdje naci nesto za jelo i da ce se sve popraviti.

Vasilj stade kao da je nesto novo i znacajno opazio.

"Cini mi se da je Jaksa iskljucen iz Partije", rece.

"Jeste", potvrdi Ivan. "Zbog magacina su ga iskljucili."

"Zar je uzeo nesto iz magacina?"

"Nije uzeo, nego pustio druge da uzmu neke dzakove. Bilo je psenice i pirinca u tim dzakovima."

"Jesu li ga podmitili da ih pusti?"

"Ne, do mita jos nijesmo stigli. Prevarili su ga."

Seljaci su ga prevarili, upravo banda starih pljackasa koja je i krajem proslog rata uspjesno dejstvovala. Jaksa je bio komandir straze jednog od vaznijih magacina s namirnicama opljackanim od Talijana. Poslali su mu glasnika s vijescu da se neka vojska priblizava. U isto vrijeme osmatrac mu je javio da se opaza neko sumnjivo smucanje po proplancima. U stvari, to nije bila vojska, nego desetak tamosnjih ljudi u talijanskim kabanicama. Dok je Jaksa sa strazom utvrðivao polozaj da se brani, slao glasnike za pomoc i ocekivao napad - pljackasi su na drugoj strani iznosili plijen. ®ene su im pomagale. Nesto su kolima odvezli, nesto na konjima, najvise su odvukli niz goru na odsjecenim granama. Posto su meðu pljackasima bili i neki od Jaksine ujcevine, stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora.

"Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora", rece Vasilj.

"Ni ja", rece Ivan. "Niko u to nije vjerovao, ali pricu su pronosili i oni koji ne vjeruju - reakcija se hvatala za sve, samo da nam naskodi i zatruje."

"Pa zasto ste ga kaznili?"

"Moras nekog. Nije moglo to da ostane nekaznjeno."

"Nijesmo imali srece s tim magacinima."

"Nevjest nikad srece nema."

"Kao prokletstvo su bili. Bolje bi bilo da ih nije hilo."

"Ne bi bolje. Zasto bolje? Za sve sto se uci, mora da se plati."

Skupo smo to platili, a ne znam jesmo li naucili nesto sto ce nam u buducnosti zatrebati. Pljackasi uce brze i snalaze se bolje: nasljedno su obdareni da naðu prijeke putove. Dugo ce jos proci dok zgrabimo sredstva za proizvodnju - oni ce dotle naci nacin da se ubace u raspodjelu. Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima, ili da ih pustimo da sve sami razgrabe. Oni bi se potukli pri grabezu, bilo bi bruke, jaci bi dobili vise, pri tom bi prosuli pola dobitka. Ovako - grabeza nije bilo, ali bruke jeste. Bruka je na nas pala, a skoro sve se prosulo. Namucili smo se cuvajuci oteto-prokleto po planinama, prenoseci ga na mazgama i na svojim leðima iz pecine u pecinu - a sve su nam pozobali misevi, kise, potkradanja i braca.

Ako smo nesto naucili, to je da ne treba vjerovati braci. Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na cuvanje njegovom bratu komunisti, a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogace od psenice iz magacina. Za reakciju je to bila ziva zgoda, da nam odbije i one sto su nam jos vjerovali. Cudili smo se: otkud to da nasi drugovi imaju tako nezgodnu bracu?... A nije trebalo da se cudimo. To sto su braca po izgledu, po stasu, glasu i nekim pokretima slicna, samo je varka - po sklonostima i ponasanju cesto su sasvim razlicita. Reklo bi se da tu ima nekog predracuna u zacecima, a vise je posljedica porodicnih podjela, jer: "Kami majci gdje su joj jednaci, kad su hrabri - hoce poginuti, kad nijesu - stidni doma doci." Ako je neko junak, brat mu radije trazi zavjetrinu; ako je posten covjek, brat mu smatra da je time placen danak postenju koje se na ovom svijetu ne isplati. Tako se cesto izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva.

"Samo smo se obrukali", rece Vasilj.

"Kako obrukali", zacudi se Ivan.

"S tom hranom. Nije to ni bila hrana za nas."

"Nije, kad je nema. A sta smo se obrukali? Ono sto su nas klevetali, to im je bila priprema za borbu. Da nije bilo hrane, nasli bi nesto drugo. Izmisli se ono sto je najvjerovatnije - kontrarevolucija nikad ne spava, samo se ponekad pravi da spava."

"I mazge su bile. Kud se izgubise one mazge?"

"Ne znam. Od gladi su polipsale."

Bile su to vec divlje mazge, nicije mazge, pogubljene i rasturene po planinama. Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im koze za obucu. Poslije su se uvjerili da koza od mazge nije dobra za obucu, pa ih vise nijesu ubijali. Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pasu, sa snijegom su i mazgama dosli crni dani. Neke su se spustale pored voda, cesto na tri noge, ranjave i izgladnjele - milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima. Onda je dosao Galjo da mi kaze: "Proðe jutros Stefan Savovic iz planine, vodi konja, a po samaru i po stelji blista secer." - "Jesi li siguran da je secer?" - "Pokupio sam prstom i liznuo, jeste secer." - "Mislis li da je iz naseg magacina?" - "Nego odakle?" - "Mislis: ukrao?" - "Nego sta?" - "Ne bi on to ucinio: pomagao nam je kad smo sklanjali." - "Da vam nije pomagao, ne bi znao gdje ste ga sklonili." - "Ajmo onda da pogledamo je li stogod ostalo." - "Idi ti, a ja necu da se mijesam u to. Necu da se namazem, pa poslije ni Lim da me ne opere." - "A ja zar hocu da se namazem?" - "Ja necu, a ti kako hoces"...

Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku.

"Cekaj", rece. "Cuje se nesto."

"Cini ti se" rece Vasilj. "Cuje se, mora da se cuje - idemo."

"Ide i neko drugi. Pst!"

"Vazdan ti se nesto priviða."

"Skini obucu, Lado, pa pogledaj!"

Poslusao sam ga - prikradam se od stabla do stabla, Onda osjetih - nije se prevario. Ide neko, ali nije opasan: kroz zamor potoka cuju se odlomci razgovora. Pominju sljive, govore o krmaci - po tome mi se ucini da su seljaci, da su mirni i pitomi, oni predratni, staromodni, sto se ne bave tuðim poslovima. Mozda imaju nesto za jelo, dace nam parce hljeba cim vide kako smo gladni. Seljak je sklon da pomogne odmetniku, jer i sam je neka vrsta odmetnika - vazda u neslozi s vlastima iz grada. Onda opazih puscanu cijev, jednu pa drugu. Ucini mi se da ih mnogo ima, a kad prebrojih - samo tri. Tri puske nijesu nista strasno - jedna promasi, druga zakasni, treca moze da omane. Puske su im na ramenima, stici cu dvaput da opalim prije nego ih skinu. Velike torbe nose na leðima, sigurno su pljackarali po selima oko Kolasina - treba bar da ih preplasimo...

Vasilj rece: "Ne, nego da ih opljackamo!"

"Ajmo odmah", rekoh, "nek vide da je oteto prokleto."

Ivan Vidric se prekrsti da pokaze kako se uzasava od te pomisli. Predosjecao sam da ce bas to uciniti, osjetih da ga skoro mrzim sto je toliko vjeran sebi. Vasilj ga upita:

"Sto se cudis? Zar je to daleko od pameti?"

"Jeste, daleko je. Tu igru sad necemo zametati."

"A koju cemo zametati? Skrivalicu?"

"Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo."

Bas smo htjeli da vec jednom rascistimo to pitanje izbora igre, izbora izmeðu bande i skrivalice - kad u gori iznad nas zaprastase puske i cuse se krici s dozivima. Nijesu tri puske nego trista u iskidanim plotunima - jedni su pitanja, a drugi odgovori. Nekoliko trenutaka nam se pricinjava da su naisli na neku drugu nasu grupu: gone je, satiru je, likuju. ®ao nam je tih nesrecnika, zamjeramo im sto su nepaznjom u klopku upali, nadamo se da ce se ipak neko od njih izvuci ili osvetiti. Zatim se prisjecamo: nije to kao u proljece, nema nikakve druge grupe, nego smo to mi u pitanju. Po necemu su osjetili da smo tu negdje, sad pipaju i cekaju da im se sami izdamo. Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili, pa su tacno ocijenili gdje ce nas stici.

Zgledasmo se zakrvavljenim ocima - bogme lici na opkoljavanje. Mozda je krug vec zatvoren - jedni pucaju da nas nagnaju, drugi cute i cekaju da im naiðemo. Ne ostaje nam nista drugo nego da se povucemo do stijena, pa i mi da cekamo - tamo bar s leða nece moci da nam zaðu. Stigli smo za trenutak, naðosmo zaklone iza odronjenog kamenja. Nijesu bas zgodni zakloni - uvijek od covjeka ostane da strci vise nego sto treba. Vidik nam je uzan i do ispred nosa zagusen supljikavim zelenisem sto mase i zavarava. Vasilj ne moze da miruje, svaki cas prelazi iz zaklona u zaklon - najzad pronaðe skriven prolaz meðu stijenama i pozva nas. Popesmo se - bar da vidimo gdje cemo poginuti. S jedne lastve preðosmo na drugu, moze i na trecu da se preðe, ali za to nema potrebe. Nasli smo mjesto gdje gomili nema pristupa; samo pojedinci mogu da se pojave - zbrisacemo ih cim glavu pomole.

Oni odmah osjetise da im tu brojna nadmocnost ne pomaze. Pucnjava se prorijedi, graja splasnu. Skliznuli su u dolinu, vise se ne cuju. Ispod stijene se vidi dno doline: livade, rijeke, crne jove, put pored obale blijed kao na snimku iz aviona. Tri izviðaca s puskama, pognuti pod punim torbama, idu putem. Idu i nikud se ne osvrcu - tri zivotinje koje ne slute da je sve moglo drukcije da bude. Vasilj me gleda kroz osmijeh: bre, bas bismo nadrljali da smo carku zametnuli!... Ivan cuti, zaboravio je da nas ukori. On svaku muku zaboravi cim je prosla, i mislima ispruzenim u daljinu pokusava da napipa sljedecu klopku koja nas negdje tamo ceka. Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade: neki dugacki i pognuti, drugi plecati i kocoperni, mnogi hramlju, neki potrckuju, svi s puskama i torbama. Umorni su, sigurno su bili na Tari, u kaznenoj ekspediciji - gonili, strah zadavali i neka sela pljackom zacrnili.

Kad bi mi bio pri ruci mitraljescic, onaj sto smo ga zakopali na Gradini, i samo dvjesta metaka - sad bih fino uljepsao lice zemlje.

"Onaj na konju", rece Vasilj, "nevjerovatno je kako lici na Gizdica." "Mora da lici kad je on to", rece Ivan i prisjeti se: "Bi li ti to htio da ga gaðas?"

"Nego sta! Ali bolje je da ga svi zajedno - ako dva promase, treci nece."

"Kasno ja sad, ostavi! Odigrao je Gizdic ulogu. Ako ga sad ubijemo, jos ce ga proglasiti za junaka, a to nije zasluzio. I gadno bi ga osvetili na onoj nasoj sirotinji sto i ovako dolje jedva zivi."

"Sirotinja svejedno placa, i vazda ce se naci neko da placa. Ako na to mislimo, onda je bolje da bacimo puske."

"Necemo ih baciti, ali na sve mora da se misli."

Najgore je, cini mi se, sto on to tako ravnodusno izgovara, mirnim glasom koji ce me najzad iz koze istjerati. Po tom glasu bez sdrzbe, bez boje i sjaja, reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom: zbog neceg ga je izabrala i nasamo mu povjerila sta biva i sta biti mora. Posto zna stvari unaprijed, on se vec s njima pomirio. Ne cudi se i ne ljuti, i ne zuri da kaze to sto je od sudbine iskamcio - radije ceka da sami pogodimo. Nije ni tesko pogoditi da na sve mora da se misli, ali je tesko pristati na to. Ako mislim na sve one sto su u zatvoru, pred strijeljanjem, i na one sto hapsenje ocekuju, i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje - ja onda nikad necu stici da ucinim ono sto volim, ni da zastitim, ni da osvetim, ni da nekom nadu probudim, nista, nikad, nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se cudi sto se njena sugava koza toliko trazi i precjenjuje.

NA SASTANKU OSTATAKA

Mislio sam do malo prije da mi koza ne valja ni pet para, i otkud da valja kad je sugava, i da nikad nije ni valjala, i da sam niko-i-nista, nikad-nista, i sve tako. Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika. Lom je prijatno mjesto s pecinama oko izvora, drugovi iz Gizdave su zilavi momci ubijedjeni u pobjedu - malo grljenja, malo drmusanja i zajednickih uspomena, zatim uspomene gurnuse u stranu donoseci karlicu krompira da je do dna proucimo. Nista ne mari sto su ga nocu kuvali - krompir je slan, bruni se i rastapa u ustima. Zasitili smo se, a jos dosta ga je preostalo - takvo cudo odavno nijesmo dozivjeli. Pomislih da ostatke treba da strpamo u dzepove, zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo. Moze covjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi, moze cak i vise da se obruka nego kad ga zlo iznenadi; jer na zlo je navikao.

Pita Kacak kako se osjecamo, a Vasilj kaze:

"Odlicno! Bolje se ne moze ni zamisliti."

"Nesto si se namrstio kao da ti nije pravo."

"To je sad od zeði."

"Ima i vode koliko hoces, ne stedi je!"

"Nijesam lud da pijem, pa da odmah ogladnim."

"Sto da ne? I hrane ima, spremili smo da pretekne."

Ima hrane za tri dana, oni vazda spreme vise nego sto ce se potrositi. I prije su takvi bili - kad nesto pripremaju, temeljno ga pripreme. Ne vrebaju, kao mi odozgo, samo neki krupan podvig da izvrse pa da od njega dugo zive, nego su navikli da postuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne moze. Prvo naprave spisak: soli, luka, brasna, duvana, cigaret-papira - pa sve to po spisku pronaðu i prenesu na odreðena mjesta. U tome im je i sudbina sklona - kraj im je zupniji, zita skoro zrijevaju, glad im vise ne prijeti, ni prije nije bila ljuta kao kod nas. Na brdu im cuce dva puskomitraljeza, nijesu ih zakopali kao mi one nase - nasli su veze da za novac kupuju metke, kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih cetnika, preko zena, preko djece i cobana, sve veza vezi i ruka ruci dodaje.

Imaju, kazu, i apoteku. Posto ne vjerujem, pokazase mi je: dvije torbe zavoja, nesto vate, kutija aspirina i dvije flase joda. Apotekar im je Rajo Bosnic, to sam pogodio cim sam ga pogledao. Oko njega se sire neobicni mirisi. Pozalih mu se da imam sugu, on pronaðe kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava. Ne cini mi se da ce mi pomoci, ali bar jako smrdi - ima sve vaske po savovima da mi pocrkaju od smrada. Tako im i treba, rekoh i zavukoh se u pecinu iznad puteljka. Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod usiju. Jest da Rajo nije bas pravi apotekar, ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke. Mozda bas i jeste iz apoteke i bas protiv suge napravljena. Ako ikad skinem tu sugu, bicu kao ponovo roðen. Navukoh caksire, pa kosulju, pa mi se smraci pred ocima od jezivih mravinjaka sto mi progmizase po krastama.

Odnekud naiðe Bajo bas kad ne treba. Delegat je i sekretar, duznost mu je da sve vidi i zna; vidi da se neko pod pecinom krije, a ne zna ko je to i ne zna ni zasto.

"Suncas li se ti to tamo", upita podrugljivim glasom.

"Ne, nego mazem kraste" , rekoh kroz stisnute zube.

"Kakve - kraste", jer on hoce sve da zna.

"Sugave! Imam sugu."

"Zar nijesu mogli da nam ne salju sugave?"

"Nijesu mogli. Sad nemaju da biraju."

Nije me poznao po glasu, proðe. Pucketaju mu zglobovi kao kozi, ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire sto sam sugav. Znam ja njega kad nije bio delegat, ni sekretar, a onda je meketao drukcijim glasom. Kad su zandari s pendrecima jurisali u Vasinoj ulici, i s kundacima u Grobljanskoj, i kad nas je konjica jurila oko Tasmajdana, Bajo je onda nosio kaput iz bolje kuce i trazio zgodnu kapiju da sto prije zagrebe. Kaput i sesir, to ga je spasavalo. I sal - tako je licilo na ticicu iz visih slojeva koja je slucajno u nase jato zalutala. Bilo je nekoliko tih zalutalih ticica, zandari su pazili da ih ne zakace. Niko Baju nije zamjerio sto se snalazi, osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori; nijesu ni vremena imali da mu zamjere - on je prvi pocinjao da zbija sale na racun svojih lakih nogu. Sad se nesto promijenilo, bas cu da vidim sta se to promijenilo. Pozurih za njim, on me osjeti i okrenu se.

"Nijesi me prepoznao", rekoh. "Potcjenjujes stare poznanike."

"Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu?"

"Ko ne moze da je nosi, tome i ne raste."

On mi ipak pruzi ruku.

"Ne", rekoh. "Presla bi ti suga."

On brzo metnu ruku u dzep i poce o drugome. "Cekamo Rupljane, opet oni nijesu stigli. Vazda zakasne, to im je preslo u krv."

"Daleko im je, zato kasne."

"Zna se daljina, a onda se mora na vrijeme poci."

"Mozda su uz put naisli na prepreku."

"I to treba da se pretpostavi. Ocitacu im bukvicu! Mora, druze moj, da se stigne kad treba da se stigne, a ne kad ko hoce!"

On i ne primjecuje kako mu se rjecnik svodi na treba i mora. Pomislih da je to bila neka posebna tajna skola gdje su stalno ponavljali treba- moru, treba-mora, dok su sve drugo pozaboravljali. Gledam ga i slusam i cudim se - odlucan je kao podoficir i ostar glavosjeca postao. Vise nijesam siguran da je onaj isti Bajo sto sam ga poznavao. Izbrisao je sva zajednicka sjecanja, otura ih i hladno prelazi preko mojih pokusaja da ih ozivim. I kaput je zaboravio, i sesir, i kapije, i onu otpusnicu iz bolnice. Imao je u dzepu svezanj listica kakvi se daju otpustenima iz bolnice: pecat i potpis ljekara i bolest je bila napisana, samo je datum otpustanja ostajao neodreðen; Bajo je tu unosio datum guzve - ako ga uhvate, izgledace da je slucajno zapao izlazeci iz bolnice. Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjaca iznutra. Ja mu ne zamjeram sto je nije vidio, nijesam mnogo dobio ja sto sam je vidio, ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi...

Ne znam sta mi je, tek kivan sam na njega. Mozda mu zavidim sto je delegat. Nije bas zavist, nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi. Tako i suga pocinje sitnim svrabom koji rasle. Nekako je Bajo vjesto preskocio prepreke - obreo se gore, poslali ga ovdje, soli mi pamet. Zasto su nam bas njega poslali, zar nije bilo boljih? I onda - kako, zasto, otkud on da me vodi, kad ja znam njega i sve sta on zna?.. Jedino sto ne znam - da se skrivam po kapijama - to sad ovdje nije potrebno i ne moze se. Ako cemo po zaslugama, ja ih imam vise!... Ne kazem da ih imam vise od drugih, ali bar od njega - jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem vise nego sto je on hljeba pojeo. Vise sigurno, jer on malo jede. Dakle - to nije po zaslugama, nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu, ili je imao nekog da ga gura, ali to bi onda znacilo da i u ovoj nasoj crkvi lakse postaje svetac onaj kome je bog ujak...

Jeste, zavist je, a vjesto se prerusila. Uzela je oblik brige za opstu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve - dok jednu izbacim kroz vrata, ona dvije druge uvede kroz prozor. Tu pravdu, za kojom idemo kroz sve ovo, slabo cemo ostvariti mi koji smo i sami nepravicni. Nekad smo iz nehata nepravicni, ili iz neznanja, ili od nevolje, a nekad sto nema vremena da se bira. Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali sta da cine s njima. Onaj Gojan, prvi sto je stigao, reklamirao se da je radnik, a u stvari je bio sofercina. Prva briga mu je bila da se nakrka, a jedina taktika da zastrasi: "Dovescu ja ovdje bataljon Lakaca, pa da kleknete na koljena!" kao da je namjerno htio da razdrazi zivotinju plemenske mrznje: "Dovedi ih, bas ih dovedi! I Lakce, i koga hoces dovedi! Znamo mi Lakce, sretali smo se s njima, pa im se i prije nijesmo uklanjali. Kurva bio ko vam s megdana pobjegao!"

"Promukao sam", kaze Bajo, "uceci ih da se cuvaju - da cuvaju svoje glave!"

"Ti u tome imas dosta dara i iskustva."

"Ne pomaze. Ne slusaju nista."

"Mladi, pa ludi. Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi."

"Lud sam sto to pricam tebi, kad si im ti bio ucitelj. Kakvi ucitelji, takvi ðaci!"

"Da nijesu bili takvi, ne bismo nista ucinili, a to bi bilo gore."

"Ali sad mora da se pazi, vidis - biju!"

Biju, bogme, ne zale nas. Pri tom su uvjereni da cine dobro, i cine ga za nekog. Vise su nas prije, dok nije gora ozelenjela; prijete nam kad opadne lisce i kad snijeg pocne tragove da otkriva, ali i sad nas smanjuju cim uluce priliku. Imaju dobrih puskara - lovce, ratnike i pljackase - tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo. Slavu stice ko ubije, i iz Londona mu medalje salju, i iz Italije mu pare daju. Stvarno ce bitI mucna rabota ako ovdje ovako jesen docekamo: slane, kise s vjetrovima, a i snijeg moze rano da navali. Staljin je rekao da ce se rat zavrsiti krajem godine, a sta cemo ako se ne zavrsi? Nista - nece nas ni biti. Istrazice nam se sjeme kao sarenim konjima. Poslije vise nece biti nikog, ni da nas pomene. Hladno mi je oko srca kad mislim o tome, zato necu ni da mislim. Neka misli ko je navikao, kao Ivan, ili ko mora, kao Bajo. Nek izmisle otpusnicu iz bolnice, ili sta bilo, samo da ostane kogod ziv - za svjedoka...

Na brijegu, u zatravljenom sancu, sjede poglavice ostataka. Sancevic je dobro obucen - nanio ga put pored magacina, pa su mu se haljine same nametnule. Ja, da sam na njegovom mjesto, nelagodno bih se osjecao; on, naprotiv, smatra da je prirodno sto je obucen bolje od drugih. Ima raznih kapa, a lica pod njima izjednacila je glad i nespokojstvo i nocna putovanja. Nosevi su se izduzili i naostrili iznad uvecanih usta i ljutih ocnjaka. Ko nas ne poznaje, rekao bi da smo svi braca i bratucedi - nekakav prokleti soj koji od prkosa zivi i ne moze da se smiri. Ruzan soj, od dugih kostiju i preplanule koze, bez misica, bez boje u licu, s podsmjesljivim ocima uprtim u Baja, koji opet prica o opreznosti i uzdize je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima.

"Ovo je vrijeme hajke", kaze, "a zato svaki treba da ima oko na potiljku."

"Lijepi smo i bez toga", gunða Vasilj, "samo nam jos to nedostaje." "Dva covjeka", produzava Bajo, "kad idu zajedno - jedan treba da gleda na desnu, a drugi na lijevu stranu."

"Onaj zadnji", kaze Magic, "mogao bi da se izvjezba da ide unazad, kao rak."

"Sprduckaj se ti samo, a jedan za drugim nam pada, i niko se vise ne dize. Ne nasmija se vise ni jedan od onih sto su dolje."

Pokazao je rukom prema dolini ispruzenoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana. Puna je nasih mrtvih, a nista se ne poznaje. Raste trava, pasu ovce. Koga nema, bez njega se mora. Sad su izmislili da nase ni u groblja ne primaju - nece bezboznicki grobovi s hriscanskim da im se mijesaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se cudo i bruka ovdje meðu zivima zbiva. Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde, na neosvecenu zemlju, u sumarke i jaruge gdje se kopilad cedomorki i crkli konji zatrpavaju. I dok su se celjad mucila sa zemljavim lesevima i natrulim sanducima - njihovi rodaci, susjedi u zavadi i nekadasnji prijatelji, okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju "Partizani, crni vrani, crni su vam dosli dani"... Bas su crni, i odavno su dosli; trebalo bi vec da proðu, kao sto sve prolazi, ali oni jednako traju.

Okrenuh se: od nas sto smo ovdje - na koga je red? Kome ce to prvom da zapjevaju?... Pa se sjetih pucnjave u dolini i supljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao "Ono je napad na Ramovice!"

"Kamo Ramovic,", upitah Baja. "Nikog od njih ne vidim ovdje."

"Neces ih ni vidjeti, svrseno je s Ramovicima."

"Zar su izginuli ?"

"Bolje bi bilo da su izginuli. Pohvatani su. Samo je Petar izmakao - ne zna se ni kud je izmakao, nasi ga jos nijesu nasli. Tako je kad se ne paze - pustili su da ih opkole."

"Mozda njih nece strijeljati", rekoh da se bar necim utjesim.

"Ako ih zive ostave, to je da namame neke druge."

"Nikoga nece namamiti, drugi nemaju takvo zaleðe."

U stvari - ni oni ga nijesu imali: izdao ih je jedini roðak u kojega su imali povjerenja. Nasao im je skloniste, donosio im je hranu, obavjestavao ih je kad su potjere i kojim pravcima krecu, a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbasom i od njega dobio obecanje da ce im zivote poklonti kad budu pohvatani. Nije to za novac ucinio nego iz ubjeðenja da samo tako moze da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale ceka. Sad su se trgli i ostali Ramovici da ih brane: nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao sto su cinili u turska vremena, pozivaju se na svoje zasluge za cetnistvo, prizivaju u pomoc slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva. Mozda bi tako uspjeli da ih odbrane, ali su s druge strane zarezali Lipovljani, pijanice zedne krvi: Gizdici, Bradarici, Grujace i Vukolici - traze glave. Imamo i mi roðake u sumi, kazu, pa zasto da ih tamanimo ako vi vase ovako izvlacite? Ako ovi glavom ne plate, dovescemo kod kuce nase, pa neka ih mrko pogleda ko smije!

"Dugo su slozni bili", rekoh, "vakat je da se pocupaju."

"Ne bi steta bilo da se pocupaju", rece Kacak.

"Nikakva, jer ne zna se koji su gori."

"Zli su, bogme, na obje strane, a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj. Ako vide da nema drugog - popustice Ramovici."

"Nije njihov obicaj da popustaju."

"Ne, ali sad su oslabili: ono sto je valjalo, odvedeno je u logore."

"Zar ne bismo mogli i mi tu nesto da ucinimo?"

"Jok! Odmah bi osjetili nase prste."

Osjetili bi ih, to sam zaboravio, jer oni imaju strucne snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete nase prste i tamo gdje ih nikad bilo nije. Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu nesto mirise na nasu rabotu, pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se slozno ustreme protiv. Tako - vezane su nam ruke. Uzalud nam je sto smo se tu okupili s raznih strana, iz Prokletija i Leleje gornje, od Rogodze, iz Rupa. Nista nam ne pomaze ni hrabrost ni pamet. Ne moze se nista uciniti, cak ni pokusati da se ucini, - iz straha da se na nesto gore ne okrene. Ostaje samo da se ceka, i da se grizu nokti i prsti od nemoci. A meni je dosadilo da gledam kako se grizu, zato grizem uspomene na Ramovice: sami su krivi i za sve su krivi! Sto su se upustili, i sto su nevjeri vjerovali? Sto se nijesu branili i izginuli, da nas ovako ne muce cekanjem!

Bog ga sami i mrtvog ubio,/ Kako moga vjerovat Turcinu!

PROSTO ISPOD DRVECA

Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Juce, dok sam mislio na Ramovice i ljutio se sto ne moze da im se pomogne, za njih je bilo sve svejedno. Tijela su im lezala u spokoju, dok se sunce uzdizalo, na utabanoj ledini pored igralista gdje su ciganski konji i posljednju travku iscupali. U blizini je okuka rijeke i jak pad. Izlazeci iz varoske tjeskobe, ispod kasapnica, kasarne i bolnice, Lim tu, uplasen tisinom, uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva. On jedini, u ime zavicaja, oprostio se s njima - time. Poslije su ih zakopali, ne zajedno kao obicne komuniste, nego u tri posebna groba. Kaze covjek da su zakopani ispod divljake, podalje od puta, ali neki ðavo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi. Cim pocnem da mislim o necem drugom, ili da slusam sta drugi govore, oni ozive, izvuku se i priðu do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom.

Ono sto je moglo da ih odbrani - zasluge predaka glavosjeka, sloga bratstva s vezama na sve strane, stricevi s medaljama i stricevski sinovi po cetnickim stabovima - njima je samo ubrzalo kraj. Pocele su bile svaðe na sve strane, uskipio je olos da se osveti za sve nepravde starih Ramovica, prijetio je razdor s obracunima - strasti bi se raspalile da su oni ostali zivi. Zato je Juzbasa hitno posao u Kolasin, poslom toboze, a u stvari da se napravi da nema veze s time. Odmah zatim pozvali su Talijane da kao visa sila svrse tu stvar. Jedna ceta vojske s karabinjerima presla je preko "granice", preko mosta, i toboze iznenada, silom, kao na svoju ruku, zauzela cetnicki zatvor bez otpora. Nijesu se osvrtali na ostale zatvorenike, trazili su samo Ramovice i nasli su ih. Izveli su to nocu, mucki, a ujutru ih strijeljali. Sad se vise niko ne svaða - svrseno je.

"Jesu li ih tajno strijeljali", pita Ivan.

"Danju je to bilo, nije tajno. Ne bi ni mogli tajno, jer znalo se i culo se - stalno su pjevali."

"Vojnici pjevali?"

"Ne, vojnicima bas nije bilo do pjesme, a poslije su i plakali. ®uti su bili i karabinjeri, zuta im lica kao vosak, pa samo preda se gledaju i idu."

"A onda - ko je pjevao? Cetnici?"

"Ne nego sami Ramovici. Njih trojica - kao da idu na svadbu."

"To sam i mislio - nijesu nas osramotili."

"Muski su to podnijeli, svaka im cast! I nekako gordo, gordo - kao da sve zivo preziru."

To mogu da zamislim, i prije su prezirali. Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju. Otresiti po prirodi, imali su jaku dozu uroðenog ponosa i posebnog smisla za izgled: isli su pravo, nosili se lijepo i u govoru zanosili k svecanim i knjiskim oblicima. Od plemstva im je to ostalo i ucvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti - jer oni nikad nijesu gladovali, ni strahovali, ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas. Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako oprastali. Cini mi se da im ni sad ne prastaju, a nijesu u pravu. Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala, neke druge je u isto vrijeme privlacila. Saren je narod, ima svakakvih, vecini je lakse da vidi kako izgledas nego sta mislis i lakse se lijepi za ðide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjastvom prostijim od pasulja.

"Ne bi nista od onoga", rece Kacak, "ni potukli se nijesu."

"Glupo je bilo i sto sam se nadao tome", rekoh.

"Sta ce covjek - kad se topi, za slamku se hvata."

"Sad nema ni slamke."

"Moze i to da ima svoju dobru stranu."

"To sto slamke nema? Moze, samo ne znam kako."

"Da ga natjera da i dalje pliva."

On misli da su Ramovici poslijednji koji su se prevarili. Poslije njih niko nece ni pomisliti da se oslanja na roðake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve sto ima u fiseklijama. I ja to mislim, jer kad se ni za slavne Ramovice nije naslo spasa, drugi se nemaju cemu nadati. Ali, s druge strane - nada da se zivot spasi nije jedino sto nagriza i sto lomi nasu hrabrost. Ima i drugih stvari, raznih. Neke su u nama. Doðu trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve zivo ruga. Nekad se ne ruga, nego samo pita: cemu se vi to nadate?... Ne znam cemu. U gradu vise nikog nemamo, sve je u logore i zatvore odvedeno. Seljastvo nas je prevarilo cim je glad osjetilo. Prorijedila se omladina, nema vise one nase; ova sto sad nailazi bas ne lici na omladinu - na glave je natakla subare, na subare zandarske kokarde, hoda, pjeva, zlostavlja djevojke i iz pusaka gaða kuce sto su nekad bile partizanske.

Otpisali su nas i drugovi forumasi odozgo, odavno se ne javljaju. Svi su se nekako bolje snasli, samo mi se potucamo po planinama bez razloga. I onda - glad, vaske, suge, promrzlice, krpe, kise. Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne sale s nama. I mi sami: kad mastamo - visoko letimo, kad pogledamo - nisko pali. Nase su knjige satrunule; novina vise i nemamo, i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali. To sto pricamo o slobodi lici na stara prorocanstva kojima se i djeca smiju. Pjesme su nam preokrenuli, pjevaju ih naopako. Jadni smo, neoprani, prosjacimo tu i tamo, a to sto isprosimo - otrovano je ponizenjem. Od jada se neki zavuku u jazbinu, kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili. Ako nam neko nekad pruzi parce hljeba ili canak koprive, to je samo iz sazaljenja; kad to uzmemo, ne znamo koga vise da zalimo - sebe, sto smo dosli na te grane, ili onoga sto daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobrocinstvo.

Ali Bajo nece da misli o tome. Ogorcen je na neke stvari, na nesto sto se dogodilo u Rupama:

"Mozes li to da vjerujes?"

"Mogu svasta. Sve se dogaða."

"Ali ovako ne! Dva mjeseca zivi s njima u drustvu cetnicki spijun, ide s njima, spava s njima, a oni da ga ne otkriju! Mogao je da ih pokolje, ali on je htio da dozna veze... Gdje vam bise oci? Sto nijeste pitali kakav je prije bio u toj ceti gdje je bio?"

"Od te cete samo je on ostao", kaze Vojo, "koga da pitamo?"

"Sigurno je on tu cetu udesio, trebalo je to da pomislite!"

"Vidjeli smo da je sirotinja, goljo, gladan, niko i nista."

"Tako nam i treba kad primamo nikogovinu!"

"Nema vise da se bira, nije narod kao proslog ljeta. Nema onog vise, izgubili smo ga."

Samo se Ivan ne slaze da smo narod izgubili. Po njegovom ispada da je to nemoguce, da mi narodnu podrsku nikada necemo izgubiti. To je vec nesto cudnovato, zato ga svi, cak i Bajo, gledaju izbuljenim ocima. Da sam ja izvalio nesto slicno, izgorio bih od stida, a on se nista ne zbunjuje. Lagano mrvi i rascesljava: u svakom selu ostalo je po desetak nasih porodica koje, cak i kad bi htjele, ne mogu da preðu na suprotnu stranu. Ne daju im da preðu, jer takvo je to drustvo protiv kojega se borimo, jer u tom drustvu neko mora da bude potlacena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju. Svaka od tih porodica ima svojtu, ima kumove, roðake, prijatelje po odivama - oni se jos ne usuðuju da pomognu, ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije ce pokusati da poprave to sto sad propustaju...

Veze vjesto do detalja. Da smo neki stranci, skoro bismo mu povjerovali. Mnogi su, kaze, od same gladi, da im djeca ne pomru od gladi, za ono malo brasna i soli sto Talijani daju presli privremeno na onu stranu. Kad glad proðe - vratice se oni. Neki su vec poceli da se vracaju: skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova. I onda: to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio slozan, nece ni za zlo. Ima dosta cetnika sto su bili zaguljeni, a sad su razocarani - neki sto nijesu dobili cinove, drugi sto vide da su zavedeni. Vecinu cine ipak oni sto idu za trubom, oni sto kazu "Kud svi Turci, tu i goli Haso"; ali kad truba, vojska, bude nasa, kad se vrati neka od nasih brigada iz Bosne, vecina ce opet biti nasa. Dotle mi treba, kao neko sjeme, ili kao kvasac za velike narodne nacve, da se sacuvamo u sklonistima i po pecinama...

"Ne pominji pecine", rece Bajo, "necemo u njih."

"Zasto ne, kad je kisa", upita Sako. "Ima zgodnih pecina."

"Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne. Lovili su kune i lisice u njima, nas bi lakse."

"Pa gdje drugo?"

"Prosto - ispod drveca. I straze da se postavljaju, to da bude obavezno!"

"Kako ce onda oni sto su sami?"

"Samci da se sastave po dva, po tri ujedno."

Ivan se sjeti Jakse i predlozi da mu se ponisti kazna. Sjetise se i nekih drugih i slozise se da ih vrate u Partiju. Tako: da se sastave po dva, po tri, ispod drveca, da mastaju o srecnim gradovima i krilatim laðama covjecanstva. Ja sam to vec isprobao, znam kako izgleda. Svenu snovi, isceznu dvorci, pokvare se masine sto same rade, pogase se lampe i sunca kad je covjek gladan, mokar, i kad trijebi vaske po progoreloj kosulji... Ljepse bjese prosle jeseni: sume crvene, nebo crveno, crvenim smo mastilom pisali prijeteca pisma spijunima: "nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste". Odjednom se preokrenulo, pa sad nema rupe da mi sklonimo glave. Ako se promisli, ima pravo Bajo: najbolje je ispod drveca.

Bajo, svejedno, nije zadovoljan i ostaje u ubjeðenju da smo mi neka nemoguca vrsta komunista kakve nema na svijetu - sklona svim krajnostima. Jedni su izgubili volju za zivot, spopale ih vaske i rða, ravnodusni su, ne briju se i ne umivaju, drijemaju i stalno im se spava - tako ce, spavajuci, izginuti. Drugi, naprotiv, pokazuju suvisnu zivost. Ukrali su ovcu, zaklali je, pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utjese. Neki su upali u neprijateljsku kucu i izbili domacina sto im nije dao da jedu; poslije su se sami posluzili hranom, a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojnicke bande. Na Tari su, opet, ubili nekog podoficira, petokolonasa kako oni kazu, da mu se osvete za ono sto je proslo. Tako se ponovo upada u greske koje su osuðene...

Reljic se nakaslja: "Ako sam dobro razumio - sad mi fasiste ne smijemo da kaznjavamo za ono sto je proslo, nego samo za ono sto odsad ucine. Je li tako? Da cekam dok me ubije, pa da ja njega?"...

"Razumio si ti dobro, nego se acis - ne sviða ti se."

"Bas mi se ne sviða! A one poznate sto su se istakli?"

"Ni poznate, ni nepoznate - vidis da smo u krizi!"

"Sico, na primjer, da mi doðe pred pusku, a ja da ga ne ubijem?"

"Ni Sica, ni nikoga, osim kad se branis. Odluka je odluka, ne moze da se sara."

"Onda je bas najbolje da se spava", rece Sako i zatvori oci.

Osjetih da se i meni navlaci san na oci. Kroz san osjecam kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba, mora, avanturisti, anarhizam da se kaznjava... Pomaze ga Ivan Vidric, ali on ne sikce nego tiho i lukavo: potrebno je da se pritajimo dok se rane izlijece i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane... Vise ga i ne slusam. Nek pricaju sta hoce, ali ja bih to drukcije. Necu nista da govorim, jer - bice kako Bajo hoce iako se to meni ne sviða. Ja se ne bih pritajio, jer onda je tesko ne zaspati, nego naprotiv, jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo vece - sva su veca. Sto da ne i Miklju, da ne pljacka vise, ili bar da ne pljacka komuniste! Nju bih zaveo na samotno mjesto, pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli! I Galja bih - sto je kukavica, i Trobrka - da ne tlaci sirotinju. Ima ih mnogo, svakome bih drukciju kaznu...

Zalutao sam u te sanjarije, ne osjetih da je razgovor svrsen i da pocinje pozdravljanje na rastanku. Vasilj me gurnu:

"Ajde, Lado, sta si se zablenuo!"

"Kud da idem?"

"Ti, bogami, kao da si spavao."

"I meni se cini. Kazu da treba da se pritajimo."

"Treba prvo da naðemo mjesto za to."

"Sto ne ovdje? Radije bih ovdje ostao."

"Pa ostani ako ti je ljepsa ova ledina od onih nasih tamo."

Nije ljepsa, nema ljepote ni ovdje ni tamo, jednako su mi dosadile granama i proplancima. Ali putem dovde, krijuci to i od samog sebe, ocekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao buðenju iz nezgodna sna. I tu kad smo stigli, cinilo mi se da se jos krije neka dobra vijest o necemu i da ce tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar. Sad je kraj, a nista nije iskrsnulo. Ne bi trebalo da se zavaravam, govorio sam to sebi uz put, a svejedno sam se nadao. Vise necu. Vraticemo se opet u ono iz cega smo dosli, i vrtjecemo ae gore-dolje dremljivi od gladi, dronjavi, prokleti u nervozama i sitnim svaðama izmeðu sebe gdje covjek moze iznenada da preðe mjeru i da se osramoti. Strah od toga, stideci se da bude ono sto je, prerusio se u predosjecanje neke velike tuge i nesrece u koju idem, zato mi se ne ide.

Staza kojom smo dosli nema vise nista novo da mi pokaze, ni jednu od onih dolinica sto se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju oci slikom bliskom onima iz mastanja. Sad je sve poznato i dosadno. Put mi se ponekad pricinjava kao razanj, krajevima oslonjen na planinske prevoje. Na taj razanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali, samo sad obrnutim redom. Bregovi su komadi zelenog mesa s koscurinama od stijena, lagano se okrecu i vec dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vjecnosti. U pocetku je bar to zanimljivo - biti nesto vise nego crv na tom mesu, ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosaðuje. Lakse bi mi bilo da se nista ne vidi, da magla padne i nikad se ne podigne. Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali, lutali i so sijali.

Komad puta smo presli zajedno s drustvom iz Rupa i s Tare, pa doðe vrijeme da se i s njima oprostimo. Veseli Zeko Aralija steze mi ruku i protrese je:

"Sta si se pokunjio! Glavu gore, jer vidis - ne moze nas snaci nista gore."

"Izgleda da ne moze, ali ako iskrsne?"

"Ako iskrsne nesto gore, onda gledaj da budes sit!"

"Cini mi se da imas pravo."

"Sigurno, jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati."

Nijesam ocekivao takav savjet poslije svega sto je odluceno, nasmijah se i odjednom mi doðe kao da je malo sunca progrijalo. Pa i jeste progrijalo, jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo. Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole - vrijede vise nego malo sunca. To je to nase sunce, ljudsko sunce - ono je ona novost i promjena koju sam tako zeljno cekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali muska prsa jos nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjecemo jos neko vrijeme. Grijesice se i prastace se - takav je zivot; ginuce se - takva je borba; nikad se vise necemo sresti svi mi sto se sad rastajemo, ali ovo malo sunca sto smo ga jedan drugome dali niko nam vise ne moze uzeti.

BAZA U PUSTARI

Kao mora nas pritiskuje ta "osjeka revolucije" i ta "kriza" o kojoj se dugo govorilo u Lomu. Cim negdje zastanemo, ona navali s brigama i griznjom, smanjuje se samo kad nekud idemo ili naðemo nesto da ruke zaposlimo. Bjezeci od njenog pritiska, postali smo skitnice - to sam pomislio prije desetak dana, otada mi se stalno potvrðuje. Cim smo se vratili iz Loma, poceli smo da lutamo trazeci mjesto za bazu. Bilo je dosta zgodnih mjesta, no mi smo im uvijek nalazili mane - ili je voda daleko, ili cobani mogu da naiðu, ili neki puteljak prolazi u blizini. Ako nema nikakve mane, to je bas sasvim nezgodno - mjestani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo ce nas vrebati. Tako smo isli dalje i vukli jedan drugog sve dalje, a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima suma i goletija postoji neko savrseno mjesto, samo za nas odreðeno, koje cemo prvim pogledom prepoznati.

Najzad smo se umorili i slozili se za ovdje, za Pustaru. Ako to i nije najbolje mjesto, ali bar je cudnovato. Kad se iz daljine gleda, Pustara lici na trbuh gole zene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima: sve naokolo je strmo, golo, glatko, sivo, a usred toga trouglast cuperak sume. Dva simetricna potocica ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod sume - sastav im je crvena njuska od vlazne ilovace. Gore u goleti je rupcaga od oborenog stabla ona predstavlja pupak. Na izgled je to neznatna sumica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi; bas zato smo je izabrali, jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to necemo smjeti. Drukcije izgleda kad se uðe unutra: prostrano, dzombasto, s pragovima od kamenja, godinama i mozda od postanka negazeno, gusto od paprati, glogovine i sipuraka po jarugama. Ima izvor, ptice i zabe. Puta nema, ni sjekirom nacetog drveta nema.

Vasilj je u selu, iz neke roðacke kuce, ukrao motiku i lopatu. Tri dana smo kopkali da prosirimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod zila i prizemnih grana. Dvojica bi kopali, treci strazarcio. Cekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju. Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim liscem da se ne vide. Daske za krov smo donijeli iz treceg katuna, s necije napustene kolibe, poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline, mahovine, opalog granja. Ispod toga je zgodna jazbina. Moglo bi unutra jos ponesto da se popravi, zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni, ali mi to ne cinimo iz straha da se ne pokvari. Narocito smo se starali da ulaz bude neprimjetan. Kad se sa strane navuce splet grana, spojen puzavicama, ulaz postaje sasvim nevidljiv, pa ga i mi sami tesko nalazimo. To je za kisu i da znamo gdje smo. Mislili smo i za prenociste, ali nije zgodno. Spavamo i dalje pod drvecem - odluka je takva, a osim toga tako cemo lakse opaziti ako nam se neko nezvan nocu u sumu uvuce. Ivan je htio i strazu da zavedemo, ali je poslije odustao. Danju nam niko ne moze prici da ga izdaleka ne opazimo; nocu ako doðe, ima da se bori sa siprazjem i da polomi noge po kamenju prije nego nam priðe. Iskopali smo radio-aparat, Vasilj kaze da je sasvim ispravan; mogli bismo da cujemo sta se cini po svijetu i da doznamo koliko ce jos trajati ova kriza, ali struje nema. Bile su neke baterije, jedino bi Lako znao gdje su zakopane, ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao. Ivan misli da se sklonio negdje oko Vucjeg potoka, ili u Kakaricku goru, ili negdje dalje, albanskom granicom, zajedno s Gojanom delegatom. Mora da su nasli mjesto gdje ni ðavolu nece doci na um da ih trazi.

Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru, na njene sume i pecurke i jaruge s izvorcicima, kao da smo sve to sami izmislili i stvorili. Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije. Bez opasnosti moze da se lozi i kuva pri vrhu sume u procjepu dubokom kao bunar. Pronasli smo tresnju - imacemo nesto voca. Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane, potok nam je zgodan za odstupnicu. Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije ucestvovao u trazenju, i prvo pomislih na Nika Sajkova. Pa - mi smo ga prevarili!... Trebalo je da ga potrazimo pri povratku iz Loma; posli smo bili, ali nas je skrenula s puta jedna cetnicka patrola. Tako je opet ostao sam - da i u nas izgubi vjeru. Poslije je Ivan zaduzio Uscane da ga oni naðu i dovedu. Cekamo ih da se jave ugovorenim znakom, dimom na Suku, ali se taj znak ne pojavljuje.

"Trebalo je jos odavno", kaze Vasilj.

"Uscani", rece Ivan i odmahnu glavom. "Ne valja im ovo."

"A nama zar valja? Rekli smo mu za osam dana."

"Rekli smo mu, to je istina, ali Uscani prebacuju jedan na drugog - pop na ðaka, ðak na crkvenjaka - zato su vazda spori."

"Neka su i spori, ali ima dvije nedjelje dana od onoga."

"Nema valjda dvije."

"Sracunaj! I dva dana vise."

"To nam je nekako brzo proslo."

Poslije nam nije brzo prolazilo. Poceli smo da se koskamo od dosade, a to vise nije bilo ono veselo koskanje koje se brzo miri. Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez svaðe. Nas krov je sirok, citavo nebo s oblacima i bez njih, ali to ne mijenja stvar: ukucani smo, a dzapanje je glavna porodicna razbibriga - sto vise briga, to vise ljutnje i strasti u njemu ima. Vasilju se nista ne sviða. Poceo je da cita Fausta i odmah mu nasao slaba mjesta - narocito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda. Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze: lukavi su, perfidije, izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz skole ljudi iz radnicke klase. Posto su Englezi odsutni, on kaznjava Ivana i mene - ne samo kad mu se suprotstavimo, nego i kad se slazemo s njime. Ni mi nijesmo mirni kao sto smo bili, neki nestrpijiv ðavo sijevne iz nas na prvi dodir.

Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire, spremio sam se i nocu posao da naðem nekako Vucji potok i u njemu skloniste gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega. Sume puste, livade prazne, tisina po visijama - nema ljudi, pa ni rata nema u tim predjelima zakasnjelog proljeca. Natrapah najzad na stado, pa na cobanina - uzalud sam mu se obradovao, jer on se pravi cas gluv, cas lud, nekad Srbin, nekad Siptar, kako mu kad zatreba. Taj, cini mi se, nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina - prezire ih i ostaje iznad kao Tibet, kao dalaj-lama s toljagom i kapuljacom. Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama, a kad ga nesto upitam - on strcne pljuvackom kroz strugu meðu zubima, pa vrhom toljage nanisani i pogodi u to gdje je strcnuo bez promasaja. Odnekud kao da poznaje Gojana, ali nece da kaze nista - hoce prvo da on od mene nesto o njemu izvuce.

"Je li to plecati jedan", pita, "onako - s velikom glavom?"

"Jeste, zato ga zovemo glavonja."

"Moze mnogo da pojede?"

" Moze, bogami, citavo jagnje odjednom."

Klimnu glavom: "Taj je, ucitelj je."

"Nije ucitelj nego mehanicar."

"Je li mehanicar ucitelj ucitelja?"

Gledam ga - ne sali se nego sasvim ozbiljno pita. Mozda nikad prije nije cuo rijec mehanicar i ne zna sta bi to moglo biti. Gojan mu se, po obicaju, predstavio kao neka vazna zvjerka, nesto mnogo vise od ucitelja. Pokusah da mu smanjim cijenu tumaceci da je mehanicar onaj sto popravlja kamione i razne automobile sto idu cestom. Postigao sam bas obratno - cobanin izbulji oci i zazvizda od divljenja.

"Taj je, taj! Porucio je da mu doturite brasna i mrsa."

"A gdje je?"

"Dolje negdje. Ne voli on da se zna gdje je."

"Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je?"

"Ti dovde, a odavde je moja briga."

"Nosim mu pare, novac, i imam nesto da mu kazem. Gdje je?"

"To ni ðavo ne zna. Za njega sve ide ruka ruci."

Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga. Uzalud mu obecavam mrs i brasno, on se opet pravi cas lud, cas glup, cas Siptar koji ne razumije, i smjeska se kao da mi vjeruje i gleda me zakucastim pogledom - pazi da me ne prevaris!... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom: nece on da se mijesa u te stvari. Zakopcao je kozuh. Poklopio se kapuljacom - sve je zatvoreno i zamandaljeno. Iz njega se vise ni klijestima rijec ne bi mogla izvuci.

Vratio sam se s nadom da cu u Pustari zateci Nika ili kakvu drugu promjenu, a nasao sam sve po starom, samo je Vasilj uganuo ruku spustajuci se s hrasta, s osmatracnice. To ga je malo smirilo - sad cuti. Jazbina je prazna, radio-aparat u njoj mrtav, vise ga i ne pogledujemo. Djetinjarija! Samo smo se uzalud mucili. Onu drevnu kutiju ukrasenu prekidacima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo. Jedina je razonoda potok - jednoliko grgori preko kamenja. Na nekim mjestima izgleda kao da gusla, zatim pocinje i da pjeva u desetercu: "Fazli asli obolio ljuto, od ka' ono srca junackoga, na pustu se pusku oslanjase"... Nesto nize, padajuci u provaliju, voda pocinje da lelece. Nikad ne mogu duze da ostanem na tom mjestu: survavanje, cak i kad ga samo zamisljam, izaziva mi vrtoglavicu.

Najzad se i Ivan uzmucio.

"Posao bih do Uscana", kaze, "da vidim sta rade."

"Nista ne rade", kaze Vasilj. "Planduju kao mi."

"Pitaj za baterije", rekoh, "nek ih iz Plava nabave."

"Kako da ne", ruga se Vasilj, "u Plavu je velika radio-industrija."

"Pitacu, ali ne vjerujem da se to moze nabaviti."

Sto da ne vjeruje? Ako nema industrije, ima crne berze iz Skadra, iz Italije, bog zna odakle, a ona gura robu u trampu i gdje se trazi i gdje se ne trazi. Nek bude kako bude, volim sto je Ivan posao. Ipak je i to neka promjena - jedan manje. Osim toga ima nade da nam poslije neko doðe i donese osvjezenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda. Kad je moj otac Joko odlazio u varos, da posjeti strica Taja u zatvoru, uvijek je pri povratku imao da isprica nesto novo, sto je cuo ili u prolazu opazio. Pri tom mi je redovno donosio secer u kockama - sasvim bijele i pravilno sjecene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima. Ponekad bi Joko zakasnio, cekao sam ga na prozoru gledajuci kako suton mijenja dolinu pretvarajuci je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena.

Nesto od toga cekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad. Ono cini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa sto se zove buducnost. Otkad smo sami ostali, Vasilj i ja se slazemo bez rijeci - valjda zato sto znamo da sad nema ko da nas miri. On rano odlazi, prije zore, da ga ne opaze dok prelazi goletijom, u prostrane stare gore izvan mog vidika. Nocu doðe, vecera cutke, poslije spava ili gleda zvijezde kao ja. Niti ga ja pitam, niti on sam prica gdje je dan proveo. Mozda trazi rude i zakopana blaga, ili skuplja ljekovito bilje. Dosad nista nije skupio, u rancu mu je samo trijeska luca. Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje lozi vatru i po cio dan grije pete. Neka ga, nemam nista protiv - samo ovdje da ne lozi.

Treci dan je donio zeca. Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije cuo. Zgulili smo zeca i kozu mu zakopali u mekotu kraj obale. Meso je dugo lezalo u vodi da se ispere zadah divljine, zatim smo ga skuvali u jaruzi. Veci dio smo ostavili za Ivana i Nika, ali oni nijesu stigli te noci. Pred zoru smo dovrsili i to sami - nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vraca snagu. Trebalo je da zakopamo kosti, ali to bi nas zamorilo; razbacali smo ih na sve strane. Lisice ili gavranovi naci ce ih i odnijeti dalje; no, ako ih bas i ne naðu - nista se o nasem boravku ne moze zakljuciti po tim razbacanim kostima.

"Ako nas bas i nanjuse", kaze Vasilj, "nije steta."

"Kako nije? To bi nas prisililo da trazimo drugo mjesto."

"Meni je ovo vec dosadilo. Tebi zar nije?"

"Nije. Zasto? Bas je dobro mjesto."

"Ovo dobro?... Po cemu dobro? Pojma ti nemas kakvih ima mjesta."

Pronasao je neka druga mjesta, vidjecemo ih kad doðe potreba. Pokusao sam da Faustom skratim vrijeme, a ne ide. To je vec staro gvozðe. Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano, vec su odavno polomljene; cak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani. Ipak ima nekih stihova koji se drze i lijepo je od starog Njemca sto je arhangele predstavio kao lakeje. Bog se meðu njima sepuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem, konjem, livadama, sinovima, uljanikom. Krivo mi je zbog ðavola: zasto njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje? Ja bih to drukcije udesio. Ne znam kako drukcije, ali moj ðavo ne bi pristao da vara i sitnicari. Postarao bih se da bude bar malo posteniji od boga - to mora da je blize istini nego sve te popovske price.

Juce je prvi put naisla vjeverica. Mora da ima jos koja, jer ni one ne zive u samoci. Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drveca. Nijesam se naljutio na nju - mozda je kod njih znak pocasti kad nekog pozdrave repom. Volio bih da ponovo naiðe, ponudicu joj nesto za jelo. Drugih zvjerki nema. Razbjegle su se i zmije, ne vole miris duvana. Vasilj viða divokoze. To on za njima odlazi, one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu. Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju. Tako: zivotinje zbog neceg smatraju da smo mi opasna stvorenja i nista nam ne vjeruju. To mora da se za nama vuce neki nas mesozderski zadah, slican kurjackom - zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo. I ptice su se odselile, a one sto su ostale - cute.

Triput dnevno kupam se u potoku, nekad i vise - to mi donekle skrati vrijeme. Suge je nestalo - hvala Raju Bosnicu i njegovoj apoteci!... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi, skidam kosulju i razgrnem je po njemu - stalno ga tako hranim vaskama, pa su se i one prorijedile. Pored svega toga ostaje jos mnogo vremena - strasno su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema sta da se radi. Nije covjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo. Nije, nije drvo, ponavljam u sebi trazeci neki razlog i neki pravac za putovanje. Ne znam kud bih, ne znam ni zasto - samo da ne budem ovdje, ni tu, ni tamo, nego da budem svuda pomalo, u pokretu, i da ne mislim o stvarima kakve jesu, o osjeci revolucije koja nesto predugo traje a vec odavno treba da je prosla. Mozda je i prosla, a mi to ne znamo?...

LELEJSKA GORA SA ZMIJAMA

Sinoc je Ivan stigao sam, bez Nika. Tiho se prisunjao i spustio se podalje, pored zbuna, da nas ne probudi. Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost - da ima nesto dobro, ne bi ga ostavljao za sjutra. Nakasljah se da mu pokazem da sam budan, a on nista, cuti, pravi se da vec spava. Onda i Vasilj navali: kad dobra nema, neka kaze to sto ima, neka sve sto ima odmah istrese, da ne strepimo do sjutra. Ivan se brani: nije nista, nema nista da istrese, samo mu je ostalo krivo na Uscane. Lijenost ih je obuzela, prosto su joj se predali i ne pomisljaju da se trgnu. Izdijelili su se po dva, po tri, prirasli za sklonista gdje spavaju i gladuju, poceli su da bazde na sebicnost, na onu plitku, i izgubili nadu. Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena, zele samo da prespavaju sto je moguce vise tih nezgoda sto nas cekaju.

Nika Sajkova nijesu nasli. Nijesu ga, u stvari, ni trazili - stigli su samo do Lima, pa im se ucinilo da je voda hladna i duboka. Svaka prepreka, tako, izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku. Rogljaju se izmeðu sebe, u tome trose ono malo snage sto je imaju. Ne podnose jedan drugog, ne vide otkud im zlo dolazi, cini im se da im jednom od drugog dolazi, zato su se izdijelili. Ostali su samo roðaci zajedno; ne ni roðaci, nego braca i bratucedi - da "svoj svoga brani", da ga brani od poslova i zadataka vise nego od neprijatelja. To je u stvari oportunizam, ali prerusen u stare dronjke i navikao da se stiti zaslugama iz proslosti. Vise im nije vazno da svrse posao, nego da jedan drugom posvjedoce da je Lim bio mutan. Po tome su opasne te male grupe - usmrde se kao bare, i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu duze ostanu...

"Nije to nista", rece Vasilj. "Mislio sam da je nesto gore."

"Nema kud gore, ostavili smo samog covjeka."

"Sjutra cemo ja i Lado poci za njega."

"I ja cu, svi idemo."

"Bolje bi bilo da se ti odmoris. Zar ti nije dosta putovanja?"

"Jeste, dosta mi je, i bas sam se umorio, ali cu svejedno poci s vama. Hocu da se kaznim, jer ja sam kriv."

"Kriv jesi, to sam ti onda kazao."

"Kazao si mi kad je bilo kasno, i to ti bas nije velika zasluga."

"Svi smo krivi, a sad da spavamo."

U stvari je moja krivica, jer ono onda licilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odluci. Htio sam da kazem a ne znam zasto nijesam. Kajem se, no to ne mijenja stvar, zato necu ni da se kajem. Zaspah, a Vasilj me odmah probudi - noc je kratka, zora blizu, nema spavanja. Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u sumovite kose. Uhodali smo se i prijatno je: noge nose a glava ne misli. Vrijeme nije tesko od cekanja i od muke sto znas da uzalud cekas. One promjene i novosti, darovi sto im se stalno nadam - idem sad sam da ih uzmem. Treba za dana da stignemo u katun Jablan, vidjecemo opet Veljka Plecovica - mozda cemo od njega cuti neku dobru vijest. Ona Veljkova roðaka, Maga - mozda mi je suðeno da je jos jednom vidim kod cesme, ili na putu, ili bar izdaleka. Nemam nista od toga, a svejedno - necu da me ona sasvim zaboravi, jer zaborav je pola smrti.

Na potoku sam zahvatio loncic vode, Vasilj je dotle nalozio vatru blizu starog hrasta. Pristavili smo kacamak da se kuva, pa gledamo na tri strane da nam se neko neopazen ne priblizi. Gledamo i sanjarimo. Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s brasnom objesena o granu. Zasusketa nesto i uplasi nas: jedan grdan stari puh, primamljen mirisom brasna, grebe uz stablo, pa granom prema torbi. Zgrabili smo ugarke i posli u napad na njega udruzeni srdzbom - da najednom plati sto je puh, i sto nas je uplasio, i sto vrda da pobjegne. Ponekad ga stigne koji udarac, ali on je izdrzljiv puh, kamenjarski - cici, duva, pokusava da se osveti. Najzad pade mrtav, krvav, sa zgrcenim kandzicama.

"Ovako ce jednom cetnici tebe", kaze Vasilj i gleda me.

"Hoce, ako uhvate", i naljutih se: "Ni tebe nece pomilovati."

"Ja i ne trazim da me pomiluju."

"A ja zar trazim? Kad si cuo ili vidio da ja to trazim?"

"Nijesam cuo, nijesam ni kazao."

"Kazao si da ima razlike, a sad kazi koja je razlika!"

"Bubnuo sam tako, doslo mi je."

"Bubnes ti cesto, a ja nijesam duzan da to trpim, i necu!"

"Neka toga, nijeste djeca", vice Ivan.

Nijesmo djeca, nego - ðavo bi znao sta smo. Ponekad smo gori nego skorpije. Srecom, to traje samo trenutak. Ne znam sta ce biti ako takvi trenuci ucestaju - strah me od njih. Tako smo zaboravili da osolimo jelo. Nema ga mnogo, progutali smo ga svejedno. Padinom, izmeðu cobana sto se dozivaju, spustili smo se u dolinu i presli cestu. U vrbljaku smo skinuli obucu i caksire da gazimo. Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka; mogli su i Uscani da ga preðu, ali njima se nije htjelo. Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili. Preko cistine prelazimo sporim hodom: s one strane nas gledaju neki s oruzjem i vjeruju da smo od njihovih. Vjeruju i ne vjeruju, zato nas tako dugo posmatraju. Suma je iznad nas, ne bi nam bilo tesko da se sklonimo, ali bi se odmah vidjelo ko smo. Da ih prevarimo, idemo polako putem, stalno putem, i zastajemo da gledamo.

Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima. Bijela zita jos nijesu zrela. Ljeto je, kao namjerno, zakasnilo - da produzi gladnu godinu. Ovdje cesto ljeta zakasne, a zime vazda prerano doðu. U prisojama, gdje je sunce pripeklo plitku zemlju, izdvajaju se okrajci njivica poznjeveni prije vremena. Zrnevlje, s mukom izvuceno iz zelena klasja, susi se ispred kuca na prostrtim ponjavama. Uvijek neko strazarci kraj tih prostirki - da ih cuva od ptica i kokosaka. Obicno je to zena koja uzgred prede, ili starac sto blene na suncu, ponekad dijete koje se rano zabrinulo. Poslije ce to "jad-zito" da prze u przulinima za kafu, ili na tiganjima, i vjerovatno ga nece mljeti - pokvario bi se mlin od njega.

Podne je proslo. Sjedimo vec dugo, a stalno smo umorni. Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku. Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe - po tome se vidi da unutra ima zivih.

"Da mi je casu mlijeka", rece Ivan iznenada.

"Moze se dobiti", rekoh, "prodace nam ako dzabe ne daju."

"Dali bi mozda, ali nije zgodno. Ne valja, opasno je da se pojavljujemo."

"Zasto opasno? Platimo koliko treba, i - do viðenja. Nece znati ni ko smo, ni kud idemo."

"Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo."

"Kako hoces", i slegnuh ramenima. "Ja i nijesam tako gladan."

Slagao sam to da se napravim vazan, a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zarabi mamac sa udice. Vasilj cuti. Okrenuh se - on vise i nije tu. Posao je da trazi divokoze, podsmjehnuh mu se u mislima. Dovece cemo kod Veljka Plecovica, naci ce nam on nesto za jelo. Ali, ako ga ne naðemo - kuvacemo sami kacamak i dobro cemo ga osoliti. Treba da i se stavi vise soli kad se nema drugog smoka. Mogli smo da naberemo luka, prije, dok smo putem prolazili, a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme. Luk sad glavici i socan je, sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzmes po malo u svakom zalogaju. Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo. Ona Maga iz katuna Jablan, Veljkova roðaka, kad bi ona meni jednom makar cemeriku skuvala - jeo bih je kao da je medom prelivena...

Vrati se Vasilj: nema lova, ali je nabrao pregrst nekih ljubicastih malina ili borovnica. Nijesu ni borovnice, krupnije su i lice na psece grozðe od kojeg smo nekad pravili mastilo. Pruzio mi je saku tog grozða - moze da se jede, kaze, on je vec probao; moze i da se nabere, ima ga dosta. Spljostih jezikom dvije bobice - sladunjave su i pune kao krv gustog soka. Smeta mi samo njihov miris sto podsjeca na neke insekte kad se zgnjece, na one sto se motaju oko zove i konoplje. Stavih jos dva zrnca - vec je bolje. Opna im je gorcikava, bolje je kad se izbaci. Cudim se sto ih seljaci ne oberu kad su obrali sve sto je moglo da se jede. Vasilj pruzi Ivanu da proba, on se trze kao da mu je ziv zar pao na dlan. Zagleda se u bobice, zgnjeci jednu i pomirisa je.

"Znas li ti sta je ovo?"

"Ne znam", rece Vasilj. "Slatko je. Sto ne probas?"

Ivan baci zrnca, smrknut, i okrenu se k meni. Bas sam se bio spremio da progutam ono sto mi je ostalo, kad on viknu:

"Baci to! Nasao je ludacu, otrov. Ni stoka nece da je jede, ni kad je najgladnija nece, a oni nasli cega ce se najesti!"

"Pojeo sam bar pola kila", rece Vasilj, "a sta mi je bilo?"

"Kad si pojeo pola kila?"

"Sad. I vise je bilo."

"Vidjeces dok pocne! Cuvaj, Lado, toga ludaka, i stavi mu kais u grkljan da povrati! Dobro bi bilo da povrati. I vodi ga gore, dublje u sumu, dok jos moze da ide. Odoh ja dolje da trazim mlijeka."

Trebalo je da ja idem za mlijeko, ali on je vec posao nizbrdicom prema kolibi. Vasilj gleda za njim i osmjehuje se. Osjetio je neki bol ili pokret unutra - osmijeh mu se zaledi prije nego je iscezao, osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha. Shvatio je sve, pozuri ispred mene prema sumi. U hodu otkopca kais i zaboravi sta ce s njime. Povedoh ga jos nekoliko koraka, on se odjednom skljoka. Gurnuo sam mu kais u zdrijelo, stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena. Grcevi ga spopadose, poce da se izvija i okrece oko neke iskrivljene osovine u tijelu. Stavio sam mu ruku na celo, ono se osu znojem i postade sasvim klizavo. Stenje, dahce, okrece se, po licu su mu izbile pjege - skoro ga vise ne poznajem. Nekakav urlik raste u njemu i bori se da izaðe - on ga jedva svladava.

Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju. Obrisao sam mu lice, ali to vise nije njegovo lice. Oci su mu crvene i izbuljene, po cvornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza. Nije to Vasilj, pomislih, nikad Vasilj nije bio tako ruzan kao ovaj...

"Sad ce ti biti lakse", rekoh, "izasao je otrov."

"Nije", prostenja, "ne moze ni da izaðe."

Gurnuh mu ponovo kais u grlo: "Ne boj se", kazem.

"Lako je tebi", rece sa zaviscu.

"Sta mi je lako? Bas mi nije lako! Bilo bi mi lakse kad bih znao sta da radim, ali ja ne znam."

"Niko ne zna, niko!... To je od vjestice! Sanjao sam je."

"Sta pricas to?"

"Ni ja nijesam vjerovao, ali sad vidim: od nje je to", govori kao kroz san, zastajuci iznenada, nastavljajuci kad izgleda da je zavrsio. "Probudili smo je pucnjavama, a bez pucnjave se nije moglo. Drukcije se ne bi moglo, jer to vazda tako ide jedno s drugim. Ne bi i ni valjalo bez pucnjave - nijesmo mi lupezi, nego komunisti - za narodnu pravdu"...

"Pusti sad to", kazem mu, "nagni se i cuti! Treba sav taj otrov da izbacis."

Dosao je k sebi, smirio se, gura i sam kais u grlo, izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je. Posao je da ustane, pa se predomisli - osta klececi na koljenima i izmijenjenim glasom rece:

"Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a nocu je vjestica - davi u snu. Proglasila nas je za ðavole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom sijecem, vatrom te gorim, tu ti mjesto nije! Ustu, bec! Bec je ðavo! Idi ðavole u Lelejsku goru, izgubi se preko Nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne rzu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne cesljaju. Niti koga da vidis, niti koga da cujes, nikom put da ne smetes! Takva im je formula, tako su nas vatrom iz pusaka i tamjanom iz kandila, i bombama i nozevima, jer tu nema sale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo ðavoli legu. DJavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija - gmizu unutra...

"Sta ti prica on to", upita Ivan.

"Ne zna ni on, cini mi se."

"Popij malo mlijeka", rece mu Ivan.

Vasilj se iskosi prema njemu i odsijece: "Ne!"

"Zasto neces? To je jedini lijek."

"Pij ga sam!"

"Popij ti, Lado" rece Ivan. "Vidis da mi on ne vjeruje."

"Necu ni da ti vjerujem", rece Vasilj. "To si ti smuckao da me otrujes. Nosi ga tvojim ðavolima da pocrkaju."

Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju. Pruzih mu loncic - on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi. Ivan mu se dotle prikrao iza leða, uhvati mu ruku i izvi je. Savladah mu lijevu ruku, on poce da se bacaka nogama i pusta prodorne krike ni ljudske, ni zivotinjske. Kaisem smo mu vezali laktove da ne moze da se brani; noge smo mu sputali oko mladog hrastica - on ga zaljulja trzajima. Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice. Ivan mu drzi glavu, ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima - tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo suse.

Tako - vise ne moze da vice, samo se zagrcuje i kaslje. Pustamo ga da predahne, on te predahe pokusava da iskoristi i da se otme. Tek kad vidi da ne moze, pocinje da bunca, opet i opet o Lelejskoj gori: kriva gora, nakrivo nasaðena, za krivce stvorena, i pravi se u njoj iskrive... Iskidani odlomci buncanja, sami po sebi besmisleni, povezuju se meðusobno na cudan nacin i dobijaju neki skriven smisao. Nekad mi se cini da sam taj smisao znao, nekad da sam te rijeci u nekoj skladnijoj vezi cuo - one me dovode blizu praga iza kojeg pocinje nesto iz davnine, odbaceno pa zaboravljeno. Ne znam je li to bilo u snu, ili u ranom djetinjstvu, ili prije njega, tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori, o Lelejskoj, sto je lijepa i prokleta, sto je pusta i samotna, za zmajeve i ðavole, a ne za ljude odreðena.