Pelin ranih trešanja


Tog ljeta osmogodišnji Avdo je izašao iz kuće da se igra i nikad se više u nju nije vratio. Otac i mati danima su čekali, pitali, tražili, policija se raspitivala po okolnim mjestima i ništa.


Sve se moglo izgubiti, motika ostane na njivi, dok se kopa krompir zaboravi se, izgubi se Nurijin ručni sat, poklon od oca mu rahmetli, u Ismeta proljetos nestala ovca iz tora, nikad je nisu našli, ali se šuška da su se hrsuzi omastili još iste noći je okrenuvši na ražnju. Prvi put se desilo da nestane i dijete, malo je ko pamtio da se to desilo nekada prije. Otac i mati su čekali slomljeni bolom sa istom nadom i prvi i deseti dan, a Avde nije bilo.


Rodilo voće te godine, grane trešnje isprevijane od roda, šljive krupne, plave. Stari Jusufaga zadovoljno je trljao ruke obilazeći mivu i nekako veselije i brže hodao putem hramajući. Dok je bio u ratu, u Njemačkoj SS diviziji, partizanka ga teško ranila u nogu i nogu mu odsjekli, jedva ostao živ. Danas, zloćudni Jusuf, sam svoj, ni sa sinovima nije mogao ni po jednu, a da se ne posvađaju. Prohoda do svoje njive podupirući drvenu nogu štapom, vuče je onako ukočenu i vazda nešto priča sa sobom. Šapće, zvjera okolo, valja krupnim tamnim očima, nikoga ne voli i niko njega ne voli.


Ništa se nije mijenjalo. Jesen je žurila da odradi svoju godišnju smjenu i sakrije se, smišljajući čaroliju za narednu godinu.


Sead je rastao pored majke koja je neumorno obrađivala zemlju, a on, onako sitan, visio bi okačen o najbližu šljivu. Nena bi ga smjestila u sepet koji je podložila sijenom i starim krpama, a sepet svezala za šljivu. Kad je Sead odrastao i krenuo u školu, najbolji drug mu je bio vragolasti Avdo, koji se ničega i nikoga nije bojao. Onog dana kada se izgubio Sead je obišao sva mjesta gdje su njih dvojica bili skupa. Hudžeru Husejnovice, kućicu u šumi gdje su se skrivali od roditelja, penjao se na njihovo drvo, zavirivao u djedov magacin, u štalu i ništa. Avde nije bilo. Da su se igrali skrivača, nikad ga ne bi našao, dobro se sakrio, toliko dobro da ni sam nije znao da se vrati.


Ništa se nije mijenjalo. Sead je rastao kao i sva druga seoska djeca iz njegove generacije, još jednom prelazeći mukotrpni put odrastanja, mladosti i starenja, utrt put kojim svako prolazi sam, i uči. Neko nauči, neko ne dobije priliku, a neko samo misli da je naučio. Kad god se zacrvene trešnje na debelim, vremenom nagriženim stablima, zaigra Avdina slika, vidi ga kako se pentra, spretno kao vjeverica po Jusufaginim trešnjama. Kad su jednom prilikom njih dvojica i Seadov rođak, dječarac njihovih godina, tek pristigao iz grada po noći krenuli Jusufagi u trešnje, unaprijed se radujući krupnim hrskavim babrljankama, stigli do njive u kojoj je bilo sedam prekrasnih trešanja i da se ne guraju na jednoj svaki se popeo na drugo stablo. Kad su se najeli, u neko doba oblačne, tamne noći, vratili se kući, zadovoljni i punih stomaka. Avdo i Sead su se uistinu prejeli te noći, ali gradsko momče nije okusilo nijedne trešnje. Priznao im je to tek dva dana poslije, kad su prolazili pored Jusufagine njive pokazivanjem stablo hrasta na koje se popeo i uzalud tražio te slatke, hrskave babrljanke.


Sead je završio školu i odselio u grad još u ranoj mladosti. Rijetko se javljao, rijetko dolazio i trešnje kupovao samo na pijačnim tezgama, po kilu dvije, ne više.


Stabla, skinuta do gola, tresla su se od hladnoće pod naletom britkog vjetra sa Konjuha. Ramo Timin, upregao kobilicu, natovario kola puna platnenih vreća tek samljevenog žita i sa Hanom na vrećama kaskao putem. Teško da je neko znao koji put Ramo mijenja kljuse, ali svi pamte njegov hunjkavi komentar:


- Majku mu, tek ga navadim da ne jede žito, a on crkne! - govorio je kopajući raku mršavom, lipsanom kljusetu.


Ne bi prošlo ni nekoliko dana on bi već odnekud dovodio drugo, još mršavije, kljakavo, izubijano konjče i uprezao u kola.


Bio je onizak, mršav, poguren kad hoda, nepravilnih crta lica duboko urezanih u bradom zaraslu kožu, posvađanih očiju, razrok. Ramo je mijenjao konje, kao da je u tome plaho uživao. Najveći broj konja bio je izmoren, izrađen, slabo hranjen, pao bi pod teretom drvenih kola i više ne bi ni ustao.


Ženu mu je našao Alija, da barem jede na vrijeme i spava u čistom, i tek tad počeše problemi. Iz godine u godinu, Tima je rađala djecu. U gradu bi vjerovatno postali beskućnicima, prosili po ulici i bili odličan materijal za buduće kriminalce da se selo nije pobrinulo za njih. Dosadilo komšiluku gledati Timu sa sitnom djecom po đerizima, u kući "k'o babini zubi" klimavoj, koja samo što se nije srušila, i pokrenu akciju. Skupe pare i naprave Rami lijepu, pomalu kuću. Kad god je kome trebalo suhih drva iz šikare, da se dovuče crna furuna sa pijace, odvuče smeće, raspe stajnjak po ledini, zovnuo bi Ramu, da i on štogod zaradi.


Zvala ga je i Hana i požalila, još kad su krenuli do mlina, onako prazni, konjče se nekoliko puta saplelo i jedva se vuklo po blatnjavom kolskom putu. Ramo galamio, udarao kljuse bičem i nije joj dao da siđe s kola ubjeđujući je da ono može vući i puna kola ljudi, a doli neće njih dvoje.


Strepila Hana i sad dok su se vraćali natovareni vrećama brašna i samo čekala da iznemoglo konjče klekne u blato.


Tek što su kola krenula kako treba, ona osjetila olakšanje i ponadala se da će stići do kuće bez problema, kljuse kleknu na prednje noge, povuče kola još jednim trzajem u kanal i skljoka se u blato i vodu. Uzalud je Ramo psovao, galamio, tukao, mršavi iznemogli hajvan, tužnih očiju, pomirenih sa sudbinom i dalje je ležao u jarku.


- Ništa se ti, Hano, ne sikiraj, otkačiću ja kola i pustit' da se malo odmori, da ufati have i viđećeš da će povuć' k'o momak curu u sijeno. Znam ja Zekana, nije ovo njemu prvi put, ima taj iskustvo za tri čo'jka - hunjkao je Ramo kroz nos.


Već blatnjava, Hana se napinjala da odgurne kola naprijed preko ovećeg kamena koji je zapeo pod točkove, mumljajući sebi u bradu kletve što ne posluša svog čovjeka i ne uze nekog s traktorom da doveze brašno.


Sinu joj u sjećanju Ramina kokoš Manja koju je lani posebno hranio, mimo svih ostalih živinčadi. Bila je nekako umiljata, najmanja i zbog toga kod Rame izazvala simpatije koje je rijetko kad osjetio prema insanu, a kamoli prema živinčetu. Hranio je i pazio, a ona rasla, sve dok jedan dan nešto ne pojede i ne oteže vratom. Milovao Ramo Manju i pomišljao da je komšiluk maksuz otrovao.


- Ženo, ja ću Manju operisat' pa ako joj šta god bude u voljetu, onda j' od dušmana otrovana, ako ne bude, onda ne znam šta joj more bit' - reče i prihvati se posla. Nožem joj raspori grkljan da bi potvrdio svoju sumnju. Kad ništa ne nađe, razočaran, uredno zaši rez na mrtvoj kokoši i zakopa je u vrtu. Hana je taj dan došla na kahvu, a Ramo žalostan zbog Manjine smrti, prepriča svoj prvi "operativni zahvat".
- Moja operacija je uspjela, nije da nije, al' mi je pacijent umro - reče Ramo a Hana se nije mogla suzdržati da se ne zasmije na glas.


Priča o uspjeloj operaciji i mrtvom pacijentu se pročula selom, tako da je Ramo na sijelima bio glavnom temom za sprdnju.


"I opet ja blesača uzela Ramu da mi dovuče brašno", mislila je Hana napinjući se da pomjeri kola. U kanalu, sav blatnjav Ramo, je vukao konja za uzdu, pokušavajući ga izvući na čistac.


- Hajde bolan, šta si leg'o, hajd', znam ja da ti moreš samo nećeš da se fališ, hija Zekane kljusino lijena, hija, kad velim! - podvikuje, a konj ni da makne iz kanala. Okupili se radoznali oko kola, dobacuju, šale se, a kad su vidjeli da je Ramo posuzio od muke prišli da pomognu.
- Bogami će livsat, livsa mi kljuse, Hano, dina mi, ispašće pita skuplja od tevsije. Sav blatnjav, promrzao, iznemogao, jedva je izvukao konjče na livadu i ono se osovi na nesigurne noge koje su klecale i podrhtavale, a Ramino lice se ozari.


Sedmero djece su izrodili tokom braka i kako je koje raslo, tako se red u kući više znao. Hava kao najstarija, sva na nenu Šerifu, držala je kuću urednu i čistu i niko, pa ni otac joj, nije mogao ući da se prije toga ne opere na bunaru, ako je prljav, skine se i obuče drugu odjeću. Tri sina, jedan drugog sustigli, većinu vremena provodili su van kuće, vrlo brzo su i sami počeli doprinositi. Pamti se da su tokom i neposredno poslije rata viđani tamo gdje se najmanje očekuju. Skupljali su i prodavali staro željezo, čahure po bivšim ratištima.


Jednom prilikom policija pretraživala kuće ne bi li otkrila ima li neko skriveno oružje nakon rata i više iz šege došli i kod Rame. Tražili, a Ramo ih uvjeravao da on nema oružje, a i ne treba mu. Tek slučajno, u podrumu nabasali na dvije sakrivene puške, Ramo hunjka i uvjerava ih da ne zna otkud oružje u njegovom podrumu.


- Dina mi, neko mi maksuz podmetn'o da me obruka pred narodnom vlasti, - veli on. Kraj njega smrknut i nezadovoljan njegov Muhamed, pljunuti otac po svemu, ne izdrža, a da ne kaže.
- Vala, kad su našli moje, sad ćeš i ti babo dati svoje! - veli Muhamed i odvede policiju do ćumeza odakle izvadiše još jednu pušku. Gleda to srednji sin i on prokide:
- Podaj him i onu u hudžeri, kad nose, nek' nose sve!


Rezultat slučajne posjete Raminoj kući bio je zaplijenjenih pet automatskih pušaka koje su djeca našla hodajući po srpskim selima pa sklonila za ne daj Bože.


Ponosan na svog Zekana, Ramo je taj dan, doduše na jedvite jade, istovario vreće pred Haninu kuću, govoreći joj da on zna svoje konjče i da nijednog trenutka nije sumnjao u njegovu izdržljivost. Umoran, ali zadovoljan, nakon kahve i večere odgegao se kući vodeći za uzde konja koji je jedva vukao prazna kola. Zekan je preživio, do jutra, kada ga je Ramo sav očajan pronašao u štali, opruženog i hladnog. Vjerovatno bi još jednom operacijom pokušao spasiti život svom hraniocu da nije bilo kasno. Braneći se dušmanima i baksuzlukom i Zekana je zakopao.


- Šteta, majku mu, tek što sam ga naučio da me sluša - mrmljao je sebi u bradu.


Tu jesen je zaledila zima, kao maksuz, kao da se igrala, kao da je htjela pokazati ljudima da ona nikada ne gubi svoju draž, da nikada nije ista, da se bez obzira na ponavljanje ipak mijenja, da je svaki put drugačija isto toliko koliko je slična nekoj ranijoj zimi.


Zimu je Ramo predeverao bez konjčeta, kako, zna samo on, jer je bez hajvana u štali njemu teže bilo u kući. I Jusufaga je, u ono malo njegovih kostiju što mu je ostalo, osjetio nemoć. Nije mu, doduše, bilo prvi put, no "miris ilovače", kako je volio reći, škakljao mu je nozdrve.


Ramo razgrnu cjelac, napravi prtinu, pa ahbabu u posjetu. Nađe ga u velikoj, hladnoj kući u postelji, sklupčanog i blijedog. Mrmljao je nešto na nepoznatom jeziku i tresao se, gledao u plafon okrečen u bijelo i kao da nije ni primijetio da više nije sam.


- Merhaba, merhaba, kakav god da ti je taj jezik kojim zboriš, Jusufaga - razgovijetno će Ramo. A bolesnik sam sa sobom i ko zna sa kim još priča i sad neujednačeno miga očima, mišići na licu se grče, kao da prate neku nečujnu melodiju.
- Samo ti pričaj, her Juso, i pravi se da me ne vidiš, ja Ramo Timin, vidim tebe, znam da me čuješ i to je dovoljno. Dever'o je Ramo sa ljudima isto kao i sa konjima i deverat' će ako Bog da i dalje, ti, vidiš, sa ljudima nikad nisi znao, živinčadi da ne spominjem. Al' znam da pamtiš, Juso, isto k'o što pamti i priglupi Ramo sa kojim se cijela mahala šprda. Pamtit ćeš, ako Bog da, do smrti, a nje ćeš se, daće Allah, načekat' i molit' da ti poganu dušu u lijepi Džehenem uvede. Za tebe drugo i nije, jel tako her Juso?


Ramo je pričao sam sa sobom više nego sa bolesnikom koji se sada samo tresao bez riječi. Obojica su za trenutak čuli krikove umirućih u najgorim mukama, u njemačkom logoru, čiji upravitelj i glavni kasapin bio Jusufaga, a jedan od rijetkih preživjelih Ramo Timin.


Nije Ramo dugo sjedio i nije mu bio prvi put da posjećuje Jusufagu. Čim je stigao Jusin najmlađi sin, Ramo odgegao niz Selišta.


Niko nije mogao da dokuči šta to spaja ovu dvojicu toliko različitih ljudi da čim jedan padne u postelju, razboli se, onaj drugi dođe da ga obiđe, dok su zdravi okreću glavu jedan od drugog. Niko ne dokuči, a oni šute k'o zaliveni i strpljivo čekaju vječitog kosca da uđe u njihove bašče i zajmi otkos.


Te zime Jusuf nije ustao iz postelje, a negdje s proljeća, prvi put otkako je otišao, u selo dođe Sead. Kosu mu prošarale sijede, oči kao da su ostale zagledane u daljinu, traže nešto i ne nalaze, a bore na licu i gusta smeđa brada kao pisar riječima ispisale iskustvo minulih godina. Bilo je vrijeme zrenja trešanja i bjelice tek ojedrale.


Mati ispriča da je umro Jusufbeg, jedva dušu ispustio. Veli, na samrti pozvao sinove i rekao im da je on ubio malog Avdu, našao ga, vele, na trešnji, ubio kao pašče, i zakopao na kraju svoje njive.


Još mu reče da svi pamte Ramine riječi kad je čuo za Jusufaginu smrt.


Veli Ramo Timin:


- Nije Bog zao insan da kažnjava odmah, i njegova volja teško je razumljiva nama smrtnicima!


Jedino tada, kažu, nije zamucao i sam se sebi iznenadio.

Zatrovana zgarišta


Dan je donosio olakšanje, barem prividno. Rasuti po njivama, ljudi su naporno radili, sijali, trpali u zemlju, davali zemlji da bi zemlja mogla dati njima. Svaki se komadić prevrtao nebu, posipao stajskim đubrivom, natapao znojem i zalivao tihim molitvama. Ono što bi ostajalo sačuvano od plahovitih bosanskih kiša, krupnog leda i nemilosrdnih, dugih suša, noću bi raznosile vojske.


Upadali su vojnici u selo nenadano, zadavali strah, tražili hranu i uzimali do zadnje gomilice brašna. Iz štala su istjerivali telad, krave, volove, konje, koze i odlazili prije pjeva prvih pijetlova. Rijetko kad su ostajali danju. Malka pamti da je samo jedna vojska ostala četiri dana i kada je otišla, jela se žara i korijenje da bi se preživjelo. S vremenom su ljudi naučili da kriju hranu, zakopavali u trapove i brižljivo ušuškavali slamom, ali su i vojske znale gdje da traže.


- Zakopaj na što više mjesta, ako nađu jedan trap, ostat' će drugi da djeca ne poskapaju od gladi! - govorila je Malka mlađim ženama.


Kada su počeli odvoditi i djecu, za njih su u vlažnim podrumima, udaljenim njivama i magacinima, iskopana mjesta za skrivanje. Poučeni ranijim greškama, djecu su uspjeli sakriti, barem prvih mjeseci.


- Izgide muškinje, moja Hasiba, nije him dosta što dadosmo žito, krave, ljude, sad spali i na djecu, sutra će more bit' i nas odvest', samo ne znam šta bi s nama?
- Ne boj se ti, Malko, ti se i tako nisi udavala, znali bi oni šta bi. Moli Boga da nam ne upa'nu one bradonje k'o prošle godine, oni što kolju i siluju, viđela bi šta bi - teškim glasom će Hasiba.


Selo je ostalo prepušteno ženama i pokojem nejakom momčuljku, skrivenom u mračnom magacinu. Znalo se da je rat, da odvode muškarce, one rijetke koji nisu sami otišli, da vojske pljačkaju i nose sve što se moglo ponijeti, da valja čekati, trpjeti i raditi da se prehrani nejač. Sve vojske su bile iste, sve su prijetile i nosile, ubijale ako nije bilo. Iz udaljenih kuća, u koje najčešće upadaju pogani, bradati hajvani, siluju i kolju, žene su pobjegle usred sela. Zajedno su redale ratne dane i štitile jedna drugu.


Malka je imala dvadeset šest godina, oca i majku su joj lani zaklali u šumi dok je sakupljalo drva za zimu. Ostala je sama.


- Među onim bradonjama sam prepoznala Miroslava Vukovića, našeg komšiju. Otekle mu oči od nespavanja, crna koža od sunca, zarast'o prljav, al' on je i niko drugi!
- I u mene snaha veli da je onaj što je silov'o bio dobar babin ahbab; ona je srećom ostala živa. Šuti, Malko, dina ti, mogu doć' opet noćas, pa će nas dvije prve povalit' - sa strahom u glasu će Hasiba.


Malka odmahnu glavom i zamandali debela drvena vrata za sobom.


Nebo se sakupilo u oblake i kiša pljusnu natopivši suhu zemlju. Žene su, skupljene u mračne budžake, strepile od grmljavine, pucanja i jauka prosutih mahalom. Čula se teška, muška psovka, olovo je probijalo mehke zidove šeperuša i razbijalo zemljane tave. Malka nije oka sklopila, polegla na hrastove daske, šaputala je ajete iz Kur'ana tresući se od straha. Kad je kroz brojne pukotine i rupe od metaka sobu prošaralo danje svijetlo, sakupila je snage i otvorila vrata. Tekli su potočići od kiše, tri kuće su se dimile gustim, crnim dimom i jedan ranjeni pas tužno je cvilio u jarku. U daljini, prema Olovu, još je odzvanjala pucnjava i čule se prigušene eksplozije. Da nije bilo neprirodno dubokih rupa svuda po avlijama, izvaljenih zidova, tragova metaka, izgorjelih kuća i ranjenog psa, da te noći nisu izgorjele Muharemovica Selimovićka sa snahama, njih pet, da na pragu nije ostala Ibrinica, da nije bilo kiše i rata, bila bi to noć koja se ni po čemu ne bi razlikovala od brojnih drugih. Nakon prvog straha, u avlijama je jeknuo plač. Kišu, koja je padala cijelu noć, zajedno sa granatama i mecima, sustigle su ženske suze. Plakala je i Malka, sjela na prag i plakala koliko je grlo nosi, slomljena još više nego što je bila do tada. Kasno toga dana, žene su zavirivale u budžake, lijepile provaljene duvareve zemljom i provjeravale mjesta gdje su skrivale hranu i djecu. Samo je Hasibin trap nestao kao da ga nikada nije bilo, na njegovom mjestu ostala je duboka rupa i polomljene grane mušmule.


Mrak je uveliko prekrivao selo donoseći još dublji strah i neizvjesnost, kada je Malka ušla u štalu da nahrani mršavu kozu, na koju je od posla bila zaboravila. Našla je skupljenu pored sepeta sa travom, zdravu i neozlijeđenu. Tepala je dragom živinčetu koje joj je bilo jedino društvo i gurala pred njega sasušenu travu.


- Ljubi te tvoja Malka, jesi l' mi se ti, bona, prepala sinoć, je l' te bilo strah? Ja sam se, vala, za mal' upišala, al' ne govori nikome, sramota je, Malka se ne smije prepadati, šta bi onda bilo sa ostalim ...


Ukočila se od straha kada je neko jeknuo u mraku. Uze u ruku deblju oblicu i korak po korak privuče se najudaljenijem ćošku štale. Srce je hlupalo, ruke drhtale, no nije zastala. Malka je bila primjerom svim ženama u selu, najhrabrija, govorile su, najblesavija, dodavala je ona. Zamahnula je da udari po sklupčanoj gomili kada se stenjanje ponovi. Ranjenik, sinu joj i ona oprezno dotače tijelo koje se grčilo.


- Što baš u moju štalu, Allahu dragi? Šta ću sad, majko mila, misli blesava ženo, svaki će belaj na tebe skočit'?! - mumljala je ohrabrena, jer se zgrčeno tijelo nije mrdalo. Dotače rukom mokru odjeću i masnu, gustu krv osjeti pod prstima. Možda je mrtav, sinu joj, a ranjenik se pomjeri i bolno zastenja. Žureći kroz mrak žena uđe u kuću, uze fenjer i nasu u njega posljednje rezerve gasa koje su ostale još od oca, zgrabi krpu i bokal vode i pazeći da je niko ne vidi požuri u štalu. Te noći Malka oka nije sklopila. Isprala je i previla rane, položila ranjenika na suho sijeno i skinula sa njega mokru uniformu, pokrila ga ćebadima, a on je jaukao, stenjao, znojio se i buncao. Kada se vratila u kuću, strah da ga neko ne nađe u njenoj štali se pretvorio u brojna pitanja koja je postavljala i odgovarala sama sebi. Pobijedila je Malkina merhametli duša i ona odluči da ranjenika ostavi u štali, a sljedeće noći da ga prenese u onu rupu ispod magacina što je koristila za žito i krompir. Niko sa sigurnošću ne može reći pravi razlog zbog kojeg je samohrana seoska djevojka rizikovala život, provodila dane i noći u strahu, i od sebe i od drugih krila u magacinu teško ranjenog vojnika, liječila ga i njegovala. Allahovoj volji je pripisala što je odabrao baš nju, a ona nije mogla dopustiti da ljudsko biće izdahne pod njenim krovom, za nju bi to bilo kao da ga je ona ubila. Spašavala je život, ne znajući kome i kojoj vojsci pripada ranjenik u njenom podrumu. Na svoj način je uživala u svojoj tajni koju nikome, pa ni Hasibi, nije šapnula. U podrum je ulazila po mraku i nosila hranu koju je odvajala od svojih usta, rupu ušuškala i pokrila da se nije mogla lahko pronaći i zadovoljna gledala kako rane zarastaju. Sa njim je pričala malo, tek toliko da ga pita kako je, treba li mu šta i odlazila, ne zadržavajući se.


Promjenu u Malkinom ponašanju samo je Hasiba jednom primijetila, kada su pričale o momcima. Tajanstveni osmijeh pripisala je Malkinoj prirodi i pomislila da se sigurno miluje noću između butina, te joj zato i ne treba muškarac.


Vojska je i dalje noću pustošila siromašne kuće, tražila i otimala zadnje rezerve hrane, ne obazirući se na plač mršavih, izmrcvarenih žena. Niko nije znao odakle, ali se te jeseni u selo vratio stari Musa sa pričom da je rat gotov i da on ne može još jednu zimu prezimiti u šumi. Niko mu nije vjerovao i šaputalo se da je poremetio pameću otkako su ga prije tri godine odveli.


Te guste noći oblivene kišom, žene su znale da se rat nikada neće završiti. Iz svih kuća su istjerane u Zilkinu avliju, jedinu u selu ograđenu žicom, a onda zapalili njenu kuću da ih bolje vide. Suhom drvetu nije smetala kiša. Musu su pred njima povalili i klali, dugo i polahko dok je starac tresao nogama i krkljao. One ljepše su odmah silovali, na kiši, mijenjajući se na Kadri, Zejni, Malki, Hasibi. Tražili su hranu i šorvane kojih nije bilo, tražili su sve za šta su bili sigurni da neće naći kako bi se mogli iživljavati na prestravljenim ženama. Jednu po jednu kuću su prevrtali od podruma do krova i palili, iznoseći iz nje sve što se moglo iznijeti. Zaokupljena svojim mukama, ispod debelog, prljavog, sada sasvim prepoznatog Miroslava Vukovića, stiskala je zube i ni pomislila nije na ranjenika koga je krila u svome podrumu. Sjetit će se tek ujutro kada dođe svijesti, krvava, opoganjena, sva od blata, ali živa. Selo je pretvoreno u zgarište, žene silovane ili poklane. Nekima su odrezali dojke, povadili oči, razvalili glavu. Pir od te noći zauvijek je poremetio sklad teškog života bosanskog sela. Nisu ih pobili sve, žurili su i u žurbi ostavili nedovršen posao, posijali sjeme koje će zatrovati buduće generacije.


Malkina kuća nije izgorjela, ne sasvim, kiša je pogasila plamen i ostavila prazno zgarište. U magacinu je zjapila rupa i komadi nagorjele odjeće. Nije bilo traga od njenog ranjenika. Kozu su odveli, a štalu zapalili, ništa nije ostalo. Ta noć, kada je od cure postala ženom, sijat će u Malkinom životu osvijetljena plamenom zapaljenih kuća i vriskom silovanih i poklanih žena. U kolibi pokrivenoj prušćem provest će zimu i dočekati kraj rata o kome je Musa pričao. Jela je koru šumskog drveća, korijenje i travu, ostala je živa.


Nakon rata je selo oživjelo, vratili su se muškarci, i kuće su brzo obnovljene. Uzorane su i posijane obrasle njive i te godine je rodilo kao nikada. Hambarevi su bili puni žita, podrumi pšenice, jelo se koliko je ko mogao. Sve cure u selu su se poudavale, izrodile djecu, samo je Malka u svojoj maloj kući živjela sama i noću još uvijek skakala probuđena vriskom preklanih žena. O onoj noći niko nije pričao.


Ispričala je Hasibi tajnu jednog davnog osmijeha i za ranjenika koga je krila u podrumu.


- Bona, Malko - hladnim glasom će njena jedina prijateljica - možda su nas one noći silovali i popalili baš zbog tog tvog ranjenika. Jesu, Malko, dina mi, nikad oni nisu 'nako k'o one noći i sve su kuće prevrnuli i popalili tražeći nešto. Ti si kriva, Malko, ti i niko drugi! - ogorčeno će Hasiba.


Malka, zbunjena, u trenu se pokajala što je rekla bilo šta i uzalud zvala Hasibu koja joj okrenu leđa i ode niz avliju.


Nije prošlo ni dva dana, Malku su trojica ljudi u crnim kožnim kaputima odveli iz sela. Ispratio je samo Hasibin prazni pogled. Zatvorena između četiri hladna zida male sobe bez prozora, opet je u ustima osjećala krv od šamara nepoznatih ljudi. Govorili su joj da je krila četnike u podrumu, da je peta kolona, ubačeni element, narodni neprijatelj, da će je strijeljati za izdaju. Ona je gledala ispred sebe, trpila udarce, ne progovarajući ni riječi. Tri dana nije izlazila iz te sobe, a lice su kvasile suhe suze očaja. Pospana, umorna, pretučena i gladna, nije primijetila da one dvojice što su je tukli više nema u sobi.


- Za četiri dana nisi progovorila ni riječi, zašto!?


Podiže glavu. Ispred nje je stajao visok, mršav čovjek, grubih crta lica, kratke kose, plavih, nemirnih očiju.


- Hoćeš li mi odgovoriti ili da zovem Mišu i Salema?


Gledala je u sivi, bezlični zid otvarajući bolne, otečene usne.


- Šta da odgovorim? - prošaputa.
- Zbog čega si krila četnike u svojoj kući? - glasno će mršavi, ne vadeći ruke iz džepova, ohrabren što je napokon progovorila.
- Kakve bolan četnike?
- Ne pravi se blesava, ženo, nemoj misliti da se igramo, zbog ovoga ćeš na strijeljanje! - soba je ječala od snažnog glasa.


Malka se trznu, u očima joj je bljesnula iskra, u glavu naglo jurnu krv.


- U moju štalu se nakon pucnjave u selu dovukao ranjen čovjek, teško ranjen. Previla sam mu rane i krila ga u podrumu, liječila. Niti sam znala ko je, ni šta je, za mene je bio ljudsko biće za koje moja luda glava nije htjela da odgovara na ahiretu, jer bi umro da mu nisam pomogla. Bio je u mojoj štali, ne u tuđoj. Zbog njega su nas, kako veli Hasiba, popalili, silovali, klali i te noći su i njega ubili. Oni su klali, vi strijeljajte, samo nemojte da dugo čekam! - siktala je.


Tišina, a onda pitanja: koje selo, kada, gdje, kako i opet duga, turobna tišina.


- Majku mu, meni su ispričali drugu priču - promrmlja mršavi i nestade iza vrata.


Ona je duboko uzdisala pomirena sa sudbinom. Strijeljat će je, znači, mislila je, neka, neka se i moja muka završi.


Nekoliko sati poslije, opet su u sobu ušla ona dvojica što su je šamarali i tukli i ona se strese. Izveli su je u hodnik koji je ravnodušno mjerila svojim dugim koracima i uveli u veliku, svijetlu prostoriju sa velikim stolom na sredini. Za stolom je sjedio onaj mršavi i zamišljeno lupkao prstima.


- Malka Hamzić? - reče.


Ona samo bezvoljno klimnu glavom. Duboko disanje je ispunjavalo prostoriju i mršavi čovjek naglo ustade iza stola i čvrsto zagrli ženu pred sobom.


- Ja sam Milutin Stojanović, pukovnik bezbjednosti Jugoslovenske narodne armije, čovjek koji bi umro ili pao u ruke četnicima, što bi bilo još gore od smrti, da nije bilo tebe.


Po mršavom licu ovlaženom krupnim suzama, nije prepoznala čovjeka kome je spasila život. Nije ni mogla, jer ga u mraku podruma nije dobro vidjela, ali je u glasu bljesnula iskra koju je pamtila iz mračnih noći. Dali su joj da jede, da se odmori, novu odjeću. Njen dobrotvor, koji sebi nije mogao oprostiti zbog batina koje je primila, ponavljao je.


- Boga mu, meni su ispričali drugu priču o ženi koja je skrivala četnike.


Tri dana poslije, odmorna, sita i bez masnica na licu, sa papirom u džepu kojim joj je riješena penzija, spremala se da krene kući, u svoje selo. Na samom rastanku, čovjek, koga joj je Bog poslao one noći, dođe da se pozdravi.


- Šta god da ti zatreba Malko, šta god, ma i najmanja sitnica, samo dođi ili pošalji nekoga meni ili mome zamjeniku i bit će riješeno.


Smješkala se dok je govorio. Napokon je došla i nagrada za moju žrtvu, mislila je. Milutin Stojanović pukovnik Jugoslovenske narodne armije i dalje je govorio.


- Ako mene ne bi bilo, ovo je moj zamjenik, major Miroslav Vuković, - pokaza na debelog čovjeka neuredne uniforme.


Malkin osmijeh se sledi na licu, u glavi vrisnuše slike silovanja, klanja, miris zapaljenih kuća i nagorjelih tijela, iskeženo lice čovjeka koji dahće nad njom razbijajući joj čednost u najsitnije, nikada sastavljene komadiće.

Strah od mraka


Kad se Salih Garonja, nakon šest mjeseci privremenog rada u Njemačkoj, prvi put vraćao kući u Vukovlje imao je nesreću da Nesiba Puću prvog sretne na putu. Ponosno je zaustavio mercedes, otvorio staklo i veliku glavu obraslu gustom, kovrdžavom kosom, jedva provukao kroz otvor. Ne skidajući tamne naočare, iako je bilo oblačno vrijeme, upitao je:


- Bruder, molim vas, gospon, je l' se ovom štrase ide za Vukovlje?


Nesib ga pogleda, ne skrivajući odvratnost i ne propusti da ga nazove mrskim nadimkom koji je dobio još kao dijete.


- Otac te tvoj jebo, Garonja, pa eno ti kuće ispod Hamzinog đeriza, na samom mejtefištu, haman si i to zaboravio?


Salih uvrijeđeno povuče glavu rizikujući da mu uši ostanu na staklu, bijesno pritisnu gas i projuri pored komšije, proklinjući sirovi, balkanski primitivizam i braneći se od samoga sebe promrmlja:


- Šta mu za Gospoda miloga znači ono Garonja?


Prašina iza Salihovog mercedesa još dugo je Nesibu zaklanjala vidik. Kad se napokon slegla, automobil je nestao iza krivine, a Nesib mumljajući nerazgovjetne kletve nastavio prema raskršću.


Po cijeli dan bi provodio ispred Hasanovog dućana, "grebao se" za duhan i bio presretan ako bi mu neko platio mlako pivo, pažljivo slušajući i osluškujući, vječito bez razloga napućenih, kao procvjetalih usana.


Ono što bi čuo od onih koji su dolazili u dućan, zapričali se sa Hasanom ili sa njim, tumačio je po svome i uvijek bio najbolje i najpogrešnije informisan u cijelom mjestu.


- U Mine Jakubove, vele, sinoć se porodila šći, a krava joj nikako da se oteli, pomlada, pa ne mere da ostane steona, dolazio Isad veterinar triput dosad, cijelu ruku joj gurno i ništa, ili će je prodat' il' zaklat, tako Mina veli. U Bege Krpelja opet neko pokr'o pun tor kokoši, a ona njegova rospija ni sinoć nije noćila kod kuće, kurvinjska posla. U selu se priča da će bit' akcija da se naspe put, provaljen je, vele, i sve će narezat' da daju pare pa da se kupi kamen, ja sam odma' rek'o da nemam od čega dat', a i da imam ne bi dao, nek' da Salih Garonja što se šepuri s kolima po putu, ja pjehe mogu i preko živice.


Pričao bi uveče uz tanku, bljutavu i neslatku kahvu ženi koja je, opet, ne izlazeći iz kuće, znala bolje nego on šta se dešava i samo je provjeravala kroz njegovu priču.


- Nije, jado, u Mine porođena šći, neg' joj se otelila krava, ista ona za koju ti veliš da će je jal' prodat' jal' zaklat', e neće, otelila se i to otelila lijepu šarulju, hranit će je, vele, do krave i ostavit' sebi. Nije u Bege neko pokr'o kokoši, neg' su njega ufatili u ćumezu Mehe Pegambera, al' džaba, jer him je već bio zavrn'o vratove. A Salih je svom komšiluku podijelio po kilu divke, a djeci po šaku bombona, samo našu kuću zaobiš'o i od mene glavu okreće, da nisi ti šta god zakuh'o?


Smrkla se debela Ferida priječajući priglupog Nesiba.


- Nisam ženo dina mi, de bi ja... - pućio je usne, sklanjajući pogled u stranu.
- Jesi, jesi nesrećo pućava, vidim ti to u tim volovskim očima, veći si ti Garonja od Saliha, on je makar u Njamačkoj, a s tobom ja muku mučim - prodera se Ferida, uze suđe sa kahvom i izađe na česmu da ga opere.


Spuštala se noć, nebo oblačno i pred kišu, Salih ispod dronjavog jorgana hrči i nekontrolisano ispušta vjetrove, a žena stenje i kada se okrene zaškripe natruhle daske poda i svi miševi preplašeni bukom zavuku se dublje u rupe.


Oko ponoći poče da rominja kiša nad Vukovljem vlažeći stoljetna stabla kroz koja zbog njihove gustoće teško prolazi i kada pada danima. Noć je turobna i jeziva, jedna od onih u kojima stariji Vukovljani sebi u bradu šapuću Kur'anska sura, a mlađima već odavno ništa ne govore, i kada bi se usudili niko ih nije slušao.


Ne zavijaju vukovi po šumama visoko iznad mjesta, kao što su stotinama godina prije, i ne osjećaju svi onaj strah od ranije. U ovakvim noćima izgladnjeli, poluludi vukovi spuštali su se u selo i napadali stada po torovima, a ljudi su ih dočekivali i nerijetko goloruki hvatali se u koštac sa zvijerima. Prošle su godine, vukovi prorjeđali i nestali u dubljim šumama, a ljudi se zbog poplava iz ravnice povlačili više prema brdu. Činilo se da je bilo manje straha u to vrijeme borbi sa vukovima nego danas, kada su noći jednako sablasno tamne, a iz šume se prema selu spušta neko zlo daleko opasnije od vučjeg. Ili se i ne mora spuštati, ono je tu, priraslo uz ljude, kroz generacije, noć se samo čini sablasnijom i gušćom među drvećem, ustvari je najveći mrak ispod svjetla jakih sijalica i osmijeha pijanih ljudi.


Još od davnina, od bitke na Soči i na ruskim frontovima, danas rijetki, isušeni i pogureni starci bili su poznati po junaštvima koja se graniče sa ludošću i od tada Vukovljem kruži uzrečica Habiba Kusture: "Gdje prestaje pamet, tu počinje junaštvo." Po njivama Vukovlja ostali su šturi tragovi prošlosti, u magazama i hudžerama brižljivo su zamotane stare, neupotrebljive tandžare, u ljudima izbrisana sjećanja. Gen te ćutljive borbenosti prenio se na mlađe generacije i često kuliminirao na najgori mogući način.


Prošle godine ispred čitaonice u Vukovlju, na očigled stotine prisutnih, u maniru velikih gradova, pucnji iz pištolja odnijeli su jedan mladi život. Od tada se opet selom pronijela priča o prokletstvu vakufskog zemljišta na kome je napravljena čitaonica u kojoj se pilo i kockalo. Duž novoizgrađenog puta pa do u samo selo, rasuti su zamračeni objekti u kojima se kupuje i prodaje žensko tijelo, a sa druge strane ponosne starine se nisu odricale svog stila života, osuđivali blud i na svakom vaktu u džamiji molili Boga da mladima da pamet.


Kroz selo bi često odjeknuo glas grlatog Habiba Kusture.


- Ooo, Meho Pe'gambere!
- Oo, Kustura!
- Jesu l' ovo tvoja goveda u mom žitu?
- Mora da jesu, nema ih u Bratilu!


Mlađi su se smijali i prepričavali te šaljive zgode, a Habib se ljutio što ga oslovljavaju nadimkom koji mu je ostao još od rahmetli oca. Niko u Vukovlju nije bio bez nadimka, a staro i tradicionalno nigdje se nije splelo sa savremenim načinom života kao što je tu.


Habib i Meho čučnuše podno Mađara, vuku dimove, bistre zamućenu politiku i prepričavaju seoske dogodovštine.


- Veliš još more, ha? - podbada Meho.


Habib se ponosno osmjehne gladeći rijetke, žute brkove.


- K'o cura, moj Meho, ne mogu joj u kraj stat'.
- Jes' doduše, ona j' i k'o cura mogla i to bolje od ikak'e druge! - podrugljivo će Meho.
- Ha, šta veliš?
- Pa kako ti reko', kako deveraš s otijem?
- Nekad zaspim prije vremena, nekad pobjegnem iz kuće, sramota me djece, a ona ni mukajet.
- A djeca, kako su ti djeca?
- Nisu u mene djeca, u mene su curice! - ljutnu se Habib
- Pa sad si rek'o... dobro de, neka - smješkao se Meho.
- Kako će, k'o i mati him što je, ne smjeruju se.


Kad popuše, svako ode svojim putem i više se ne vide do sutra, kada čučnu na istom onom mjestu i nastave razgovor kao da ga nisu ni prekidali.


Meho u povratku kući svrati do Hasanovog dućana, uze cigara i u povjerenju tišim glasom ispriča Nesibu Pući, kako se Habib Kustura svaku noć po tri puta popne na ženu.


- Ona njegova ne mere da izdrži, pa on ide kod Avde, al' Boga ti, Nesibe, nikom ne govori, ja tebikarce vjerujem, ne bi valjalo da se čuje, stariji je čo'jk.


Nesib prihvati ponuđenu cigaru, zamišljeno klimnu glavom, napući usta i promrmlja.


- Ne sikiraj se, znaš ti mene!
- Znam, znam - dobaci Meho gegajući se uz put.


Do sabaha će svo selo pričati o Habibu ljubavniku i za sutrašnji dan već je određeno o čemu će besjediti uz cigaru, na dnu Mađara. Nije ovo bio prvi put da se na ovaj način ubija dosada i da se "povjerljive informacije" pričaju Nesibu Pući, čovjeku "od povjerenja", samo zato što se znalo od kakvog i kolikog je povjerenja. Ko god je kome želio napakostiti, više dobronamjerno nego li od zlobe, spomenuo bi Avdu koji je u kući držao pet-šest onih cura što su se mogle kupiti za dvije nadnice.


Smrče se i nebo opet nestade u mraku bez zvijezda. Meho se samozadovoljno smješkao odlazeći na počinak radujući se sutrašnjem danu.


Noć proteče mirno i on sabahom potjera krave u njivu. Čučao je, pušio, zagledao oko sebe, dovikivao, pa i maksuz uputio krave u Habibovo žito, ali Habiba Kusture ne vidje ni tog ni narednog dana.


Zaboravio je na svoj sitni pasjaluk i kajao se jer mu ahbaba nema pa nema.


Našli ga peti dan u golemom, travom obraslom i muljem punom jarku, pored samog puta. Ukočen i blijedožut, nadut od vode i blata.


Došla policija i Meho kastile, žalostan i blijed, priupita šta se desilo. Rekoše mu da je Habiba neko udario kolima na putu i pobjegao i da je odmah prebacen do bolnice, ostao bi živ, ovako...


Meho odgega putem, pognut, oborene glave. U prolazu smotri Nesiba Puću kako žuri u selo da prenese vijest iz prve ruke, ovaj put istinitu.

Rasipanje kapi


Voda je proticala kroz mene, nezainteresovana i mirna; vukla se ostavljajući šutljivog ribolovca zagledanog i odsutnog. Više je ništa nije moglo iznenaditi, pa ni zamišljeni čovjek na obali koji se malo razlikovao od natruhlog panja. Kao da je zastala, osvrnula se, čekala hoću li poteći uporedo sa njom kao nekada što sam tekao; da zajedno zapljuskujemo obalu zaraslu u travu, milujemo tabane najljepšim djevojkama, čuvamo u njedrima stoljetne tajne, hoću li!? Učinilo mi se; istina je da jezerska voda miruje, ako i teče teško da bih primijetio.


Brojni, novopečeni ribolovci po prvi put uzimaju štap u ruke tražeći pored vode olakšanje, često na pogrešan način. Traže nešto davno izgubljeno, sebe, druge, sve po malo, a najmanje ribu zbog koje i tegle štapove od pet metara i sebi i drugima izgledaju smiješno. Poseban doživljaj od koga suze ovlaže oči u navali zaraznog smijeha je hrvanje sa dugim, neupotrijebljenim štapovima zalutalih ribolovaca koji misle da su zabacivanjem mamca riješili sve zagonetke ribarenja. Nakon prvog petljanja sa glistama, silikonom i udicom, rijetki su oni koji se vrate; ako se vrate, vratili su se. Zakače se za obalu, zabace štapove, zagledaju se u vodu i teku teško se razlikujući od panjeva, gustog vrbovog žbunja, krupnog priobalnog kamenja.


- Ne znam kako ti uspijeva, no potonuo si u ovu provincijsku žabokrečinu, u septičku jamu i vidim da si postao profesionalac u samouništenju. Divim ti se kako izdržiš, stvarno.


Tako je nedavno, krajnje iskreno i bez foliranja moje preživljavanje ocijenio Nidžo, povremeni prijatelj i brat po profesiji. Svi moji fakultetski frendovi, u mimohodu prema vječnosti, znaju ponekad svratiti, rijetko doduše, sve rjeđe, ali se desi. Ravnodušno i sa osmijehom sam primao cinične primjedbe i otvarao novu flašu. Moralo je biti nekog bolesnog zadovoljstva i u Nidži, Nisvetu, Senadu jednom i drugom, Hasanu, svima; dok su gledali u zakrvavljene oči, pratili pokrete otežale od pića. Onaj kome za vrijeme fakultetskih dana nisu bili ni do koljena, odbijao je slamku spasa i tonuo u jamu ne pokazujući znake nezadovoljstva. Radio sam to sa uspjehom i uživao, u inat. Znam da bi jedva dočekali da im se obratim za pomoć, dignem slušalicu, pozovem brojeve koje znam i nakon tri dana pića.


- Vadite me iz govana!


Samo to treba da uradim i to bi mojim prijateljima po kapljici, ili prije rječici, bilo dovoljno. To bi im dokazalo da su definitivno iznad mene i probudilo uspavanu humanost.


Vjerovatno bi pomogli, barem pokušali, i možda bi se nešto promijenilo. Šta, ja to nisam namjeravao saznati, još uvijek. Sa svojim životom sam potpuno zadovoljan, koliko god to nekome sa strane zvučalo apsurdno. Pišem knjige koje potpisuju drugi, pratim vlažnu vodu do mora i poznajem svaku kap pojedinačno. Nikome ne pada na pamet da ja ne jurim besmrtnost, ne treba mi kratkotrajna slava, pametovanje po novinama, pojavljivanje na televiziji, pozorišta, izložbe, promocije, izdaje, ne treba to meni. Veliki gradovi oglođu čovjeka do kosti, ne daju mu da zastane, pogleda se u ogledalu; znam to i meni takav život ne treba. Zbog toga i ima sve više ribolovaca, a sve manje onih pravih koji raspoznaju kapi, koji bar znaju zabaciti štap i otvoriti pivo zubima. Moje ime nikada neće biti u dječjim čitankama i ne želim drugačije. Drugima je teško objasniti, zbog toga i ne objašnjavam.


Dođu rijetko, sve rjeđe, uvučeni u nova Armanijeva odijela, izbrijani, izborani, napiju se i slave moje dobrovoljno propadanje u septičku jamu. Puštam da misle šta god hoće i znam da ću kad odu uzeti štapove i dobro poznatim putem se dovući do vode, ona me čekala, svaki put do sada.


Povremeni poslovi, od kojih sam imao više duhovnog zadovoljstva nego materijalne koristi, nisu za kasne tridesete. Suze nezadovoljne supruge, koja se nakon godina braka umorila od čekanja boljih dana, slične su kapima u rijeci, samo moćnije. Nisam objašnjavao, ni sebi ni drugima, presuda je donesena prije nego što sam otvorio usta; kriv i kao krivac sam morao gurati dalje, ili prebaciti uže preko grane jedne od mnogobrojnih, natruhlih vrba pored vode, ne bi bio prvi. Znajući da vrba nije ni za što i da bi sigurno pukla pod mojom težinom, da bih se od tog pokušaja okupao u hladnoj vodi ili slomio nogu u najgoroj varijanti, odustao sam od te ideje, a za drugom nisam ni tragao. Pored vode se čovjek navikne na čekanje i sve češće dolazi da šuti i čeka.


Ostavio sam prijatelje da trče za karijerom i u žurbi prelaze na crveno, družim se sa manje ambicioznim, sa onima čije lice nikada neće biti na centralnom dnevniku državne televizije, koji nikada neće napisati roman godine. Ponekad zatalasam zamućenu vodu oko sebe, čisto da lakše zabacim udicu, pa šta upecam, a ponekad mirujem i čekam.


Na šta bi ličio život da je savršen i u njemu ja, ovakav? Večeras ću barem imati obilnu večeru, trza na oba štapa, nije valjda jedna progutala obje udice, kakve sam sreće...

Tuđi život


Kada je pokušao mršavom, visokom strancu objasniti kako da stigne do Doma penzionera, izgubio se u nabrajanju ulica, starih, pa novih naziva, skretanja, semafora i na kraju postiđeno, a da ni sam nije znao zbog čega, odustao.


Ovo definitivno više nije bio njegov grad, a krajnje je vrijeme da to prizna, prvenstveno sebi. Bezuspješno se otimao osjećaju praznine usađenom podno već formiranog stomačića, kao da je nešto zaboravio, a nije imao šta zaboraviti. Tek uveče, uz televiziju, sjetio se mršavka i svog nastojanja da mu olakša traženje ružne, sive zgrade, sjetio se nekada dragog citata Jana Berana: "Te noći je derviš na putu prema istini stigao do tame."


Njegova supruga Alma tek povremeno bi se oglasila iz kuhinje, a dvogodišnja kćerkica zaigrana iza fotelje bila neuobičajeno mirna. On je gledao televiziju, neka nova lica kojih u njegovo vrijeme nije bilo, a koja su izgleda jedina bila zanimljiva, jer nisu silazila sa ekrana, ni sinoć, ni preksinoć, ni noć prije. Zanimljivo, mislio je, bilo da se govori o sportu, politici ili kulturi, sve isti ljudi. Morao se pomiriti sa tim da je predugo bio odsutan i da ovo nije onaj grad koji je ostavio. Da, ostavio, kukavički podvio rep i otišao, ali se, eto, vratio, a kao da nije. Kao da se preselio u neki drugi hladni, nepoznati grad u tuđini, kao da je uzalud u proteklih sedam godina ponavljao da njegov grad čine ljudi od krvi i mesa, da to nije samo skup betonskih zgrada, nego da ima dušu onakvu kakvu nikada neće imati engleski gradovi. Ako je i imao dušu, on je više nije poznavao. Nije poznavao ni nazive ulica, ni ljude na televiziji, a ponajmanje samoga sebe. Mislio je da niko ne poznaje sebe kao on, tvrdio da je u tome životna filozofija, a kada se vratio... eto.


"Šta je to u nama da vidimo da sve prolazi, a nama se čini da i mi i naše želje, ostajemo isti i nepromjenjeni?"


Druga voda je tekla ispod Jalskog mosta, nebo nad Ilinčicom drugo, drugi ljudi su šetali Titovom ulicom i pili prvu jutarnju kahvu "Kod Piketa", drugi momci su krišom ljubili djevojke pored Pozorišta. Krišom!? Ne krišom, to vrijeme je prošlo, pa njemu je cetrdeset i neka... Bože dragi, zar toliko? Kasno je za početke u četrdesetim, a to je, eto, njegovo prokletstvo, i da je samo to? Da može barem da sabere misli, da odnekud krene, da vidi gdje je pogriješio, da li je? Jeste, definitivno je pogriješio, samo ga strah da mu život nije prošao u greškama.


Sa Almom je sve više tišine. Otkako su se vratili, kao da je druga osoba, prođu zajednički popodnevni sati, a da jedva progovore po nekoliko riječi. Samo je čekala da zakuka, da kaže kako ovo više nije njegov grad, da ljudi žive druge živote, pa da mu nabije na nos da ga je upozoravala da se ne vraća, govorila mu je, a on, balkanska budala, ako je toliko volio svoju zemlju što nije ostao u njoj kada je trebalo, nego se vratio sada kada više ne treba nikome. Alma je mogla pričati dok ne pozeleni, a njemu nisu više trebale lekcije, ako i jesu, ipak je on svoj najbolji kritičar. Zbog toga je tišina bila izbor, karta u jednom smjeru, popraviti se i tako ništa nije moglo.


Nakon ručka bi prilegao, onda se zatvarao u sobu sa računarom, samo on i glupa mašina koja ga spašavala od ludila. Mašine su udaljavale ljude jedne od drugih, svako je postajao dovoljan sam sebi i do kasno u noć buljio je u ekran, slagao riječi u Wordu, jednu do druge, dok ne bi dobile neki smisao.


Srećom da su ljudi našli načina da se udalje, skupa znaju samo ratovati, odvojeni možda nešto i naprave. Možda? Sa ljudima se nikad ne zna.


Alma je bila daleko mlađa od njega, nekih trinaest godina, ogromna razlika kad se zađe u godine, i bila mu je druga žena.


Drugi brak, drugi život, drugi čovjek, sve ono prije kao da je živio neko drugi. Ili je ovo sada neko drugi, a pravi on je ostao onog kišnog dana u malom, trošnom stanu na Brčanskoj Malti.


Šta bi se desilo da je uistinu bilo tako!?


To je zamka života, možeš birati put, a kada ga izabereš, izabrao si, i šta bi bilo kad bi bilo, nije za njegove godine. U pravu je Sol Belou: "Čovjek se rađa da postane siroče i da za sobom ostavi siročad."


Pa, opet se ne može oteti mislima koje naviru kao pomahnitale. Dešavalo mu se to i u Londonu, u prvim danima, kada je tek stigao. Šta je samoća, osjetiš tek kada se nađeš u tuđem gradu, sa tuđim ljudima, drugi jezik, drugo sve, magla nekako gušća i hladnija od bosanske, a samoća duboka, prazna, bezoblična, neobjašnjiva. Prava samoća se valjda jedino tada i može osjetiti.


Mislio je da se tada neće izvući, nije imao ni volje, spasila ga je londonska hladnoća na koju se nikada nije navikao. Pomisao da bi zauvijek mogao ostati u zemlji hladnijoj od sladoleda, nije mu se sviđala i baš ta glupost mu je dala snage da prođe prvu krizu.


"Mnoge stvari na zemlji su strašne, ali nijedna od čovjeka strašnija nije!" govorio je Sofokle. Promašaji, krize, počeci i krajevi, tišine, na to se svodio život Fatmira Jakubovića.


Na prvoj godini Elektrotehničkog fakulteta, kojeg nikada nije volio i na koji ga je upisao otac svojom voljom. Upoznao je Lejlu i u njoj pronašao sve ono što je mislio da žena treba da ima i da zna.


"Ona živi svoj život i kada ja nisam tu i to je ono što me plaši", zapisao je tada u svoj rokovnik misao koju nikada neće zaboraviti.


Lejla je bila na glumi, puno je čitala, lijepo izgledala onako jednostavna, bez šminke i odjeće u trendu. A on, student elektrotehnike koji se honorarno, više nego uspješno, bavio novinarstvom. Pisao je za sarajevske Vecernje novine, vrlo zapažene tekstove. To je valjda jedini period života koga se vrijedilo sjecati, sve ostalo je... došlo poslije i bilo samo ostatak onoga od prije.


Cigareta je dogorjela među prstima i opekla ga, pripalio je novu i bezosjećajno buljio u svijetloplavi ekran računara po kome su kružila šarena slova: "Uključi me!"


Nije ga uključio, odlutao je dalje u svojim mislima.


Lejla je otišla u Banju Luku na dva dana, a on je nekoliko puta izašao na kafu sa Amirom, kolegicom, iz srednje škole. Jedno veče je popio malo više, ona se našla u blizini, otišli su negdje i spavali skupa. On i Amira, dva različita svijeta spojio je ovozemaljski seks.


Nije prošlo mnogo i oženio se Amirom, zapostavio fakultet, prestao pisati za novine i dobio prvo dijete, kćerkicu koju je volio najviše na svijetu. Lejlu više nije vidio, izbjegavao je mjesta na kojima bi je mogao sresti. "Bilo je jasno da ću je izgubiti ako je pronađem" , rekao bi Đole.


Pred rat je završio fakultet, otkrio da ga žena vara i ostavio i nju i dvoje odrasle djece, spakovao stvari i otputovao u nepoznatom pravcu sa namjerom da ispravi greške u životu.


"Nekome je osobina da ima zelene oči, nekome da ima crne. Nekome je osobina da jednom u životu pobjegne, nekom da zaglavi u bijegu, a nekome da i ne proba bježati. Neko pogine u bici, neko umre od gladi" , on je izabrao bijeg. Zagreb, Njemačka, Beč, London, i još jedna greška. Opet je potonuo, podlegao zamci života, oženio se drugi put i gotovo deset godina proveo u polumraku.


U kasnim četrdesetim obično je suviše kasno razmišljati o novim počecima. Gdje si došao, tu si i to je tvoj izbor, ili nije, manje je bitno. Vratio se u svoj grad, a bio predaleko da se vrati sebi, onom sebi koga je izgubio negdje uz put.


"Svako mora umrijeti, ali većina nije nikada stvarno ni živjela" , piše u jednom hadisu.


Oženio se pogrešnom ženom, išao u pogrešnu školu, radio pogrešan posao, život proživio na pogrešnoj stanici i putovao tamo gdje je najmanje želio.


Koga kriviti?


Neujednačena sirena bolničkih kola koja projuriše ispod prozora odlazeći da nekome spasu život. Prošla je ponoć i najveći dio grada spava. Tuzla nikada nije bila grad noći, to nije ni danas, mada ima sve šanse da bude. Suviše brzo je sve prošlo, nije bilo vremena za ponovni izlazak na taj ispit, glavni, na kome je pao. Ni za što više nije bilo vremena, ne u njegovim godinama.


"Te noći je derviš koji je na putu prema istini stigao do tame."

8


Šaćir se dovoljno dugo povlačio planinom i putevima, spavao pod nebom, u štalama, na slamaricama udovica, krstario od grada soli do zvonastog grada i njegovih čuvenih pazara, najeo trešanja, gljiva i divljih crnih trnina, jagoda, jabuka i sočnih krušaka jeribasmi. Dovoljno dugo je živio planinu da nije ni primijetio kada je ona oživjela u njemu. Onako kako krv kola venama, tako su divlji vepri kolali Majevicom, kurjaci se dozivali sa nepristupačnih obronaka, a fazani uzlijetali na debelu granu uplašeni mirisom izgladnjele lisice. Jastrijeb je visoko iznad planine pogledom češljao travu i kamenjar, motrio svaki pokret živine u koju je mogao zabosti oštre kandže, a kljunom pronaći mozak ili srce. Šaćir Vildić je disao oštri planinski zrak, pod istim nebom kao i jastrijeb, i često ga pratio dok je lovinu nosio prema gnijezdu.


Prije nego što će prići tekiji u potrazi za hranom, osjećao je nespokojstvo, nemir koji nije znao objasniti. Davno prije, još u Zvorniku, kada se u hanu trijeznio od jake šljive sa kojom se opraštao pet dana i pet noći, i opet mu bilo žao ne potegnuti iz pletare još koji put, razdiralo ga isto osjećanje kojem nije znao izvor. Oko bratunačkih sela pasla su stada ovaca, ukrao je tri ovce i dvije još iste noći sa nekim trgovcem sa Kule zamijenio za rakiju, a treću mu vlasnik hana, njegov stari dužnik, ispekao onako kako on voli. Debeli, pokvareni kurvar prodao bi se i za manje od ovčijeg buta, još mu u sobu doveo razuzdanu udovicu Suniju, njegovu staru drugu, iako desetak godina mlađu.


Rakija i Sunija su mu mutili mozak i ne bi mu bilo žao da se nije ni probudio.


Pazarni dan je pamtio kao kroz maglu, omamljen alkoholom i jakim mahmurlukom koga je uzalud nastojao ugasiti. Cvario se na suncu i u gužvi zvorničke pijace povlačio od jutra do večeri. Iz vena je lapio alkohol a duša tražila još. Bio je bez srebrenjaka za pojasom, gladan i žedan. U prvi mračak, ponovo je šiknuo onaj osjećaj nelagode, koji je u njega ugradila divljina, izbrusio samotnjački život, a ubijala rakija. Vrisnuo je zov planine, kao malo dijete otrgnuto sa majčinih grudi.


U pustom sokaku uz Drinu, presreo ga je čovjek u izlizanoj derviškoj halji sa kapuljačom na glavi. Onaj koji mu je i poručio da dođe u Zvornik, zbog koga je gubio dan u gužvi zvorničke pijace i koji mu je obećao da će ga debelo nagraditi. Kada su se rastali i stranac zakoračio u mrak iz koga je i izašao, Šaćiru bi žao što prida ne dobi ni zlatnika, no će se za šest dana morati vratiti u Zvornik po zarađeno. Prihvatio je ponuđeni posao bez cjenkanja, te još jednu noć proveo na prašnjavom putu. Što je više odmicao od Zvornika, sve manje mu je onaj stranac ličio na derviša, iako se krio ispod derviške odore. Nešto mu je govorilo da je dogovor koji je postignut siguran, kao i isplata, i da sumnje u datu riječ nema. Onaj nemir koji ga raznosio dok je razgovarao sa lažnim dervišem, na putu se pritajio pa vreba priliku da se ponovo razlije.



Nakon što je kod Ohranove vodenice, zajedno sa Mahmutom, dobro napunio stomak, izmakao se u gušću šumu. Ako je i pomislio da riječi onog stranca pored Drine mirišu na laž, svaki komad puta, pričao mu je drugu priču, a osjećaj nemira i divljine se vratio i pritajeno ga raznosio ga na sve strane. Najradije bi otupio bubnjanje u glavi jakom šljivom iz svoga kraja i sklonio se iz šume, u sigurnost udaljenih torova. Obećane zlatnike je ipak morao zaraditi, i otići po njih. Dotle, valjalo je biti strpljiv i motriti. Udariti samo kada bude trebalo i moralo. Sačuvati glavu. Obećao je sebi, kada ovo prođe, a proći mora kao što je i ranije, deset pletara šljive i deset ovaca, pa u Zvornik kod Sunije.



* * *


Šum vode pod vodeničkim točkom uspavao je Mahmuta jednako brzo kako ga je i prenuo iz sna. Osjećao se bolje nego prije nekoliko sati kada je sa Grušavom zastao na livadi. Kao da ga je mlaz vode očistio od bolova i odnio ih niz rijeku. Sažvakao je nekoliko komada suhog mesa, na svaki zvuk s polja dižući pogled prema vratima vodenice. Valjalo se skloniti mjesta koje pohode hajduci. Mogao je nastaviti dalje i bez konja, ne ići putem, ali ga se držati pobliže, da ne skrene i ne ode na drugu stranu. Mogao je, ali nije. Izvuče se ispod vodeničkog krova i zakorači u šumu, na mjestu na kojem je skrenuo i Šaćir Vildić.



* * *


U gustoj magli bunila sudarali su se nestvarni svjetovi, a ljudi narastali kao džinovi. Jedva je dizao zadebljale kapke iza čijih tananih rešetaka je buktao plamen i blistali snježni majevički vrhovi. Vrištale su žene prestravljene upadima hajduka, a krv sedmogodišnje djevojčice, ubijene iz nehata u avliji njenog babe, prelila se preko postrojenih džandara, kojima je komandovana paljba. Konji su se izvijali kao jastrjebovi u posljednjem letu i tupo, beživotno trgali zemlju. Gorjela je kuća i dvije omanje štale, sa čijeg krova je plamen preskočio u suhu šumu. Grmilo je iz vedra neba, neko je glasno jecao moleći brzu smrt. Poprskan krvlju, svojom ili tuđom, tada nije mogao znati čijom, dovukao se do ruba šume čije grane je lizao crvenkasti plamen. Sa tim plamenom će počinjati i završavati sve njegove more.


Vatra je ugodno grijala promrzlo tijelo i on pruži ruke bliže toploti. Tek tada primijeti da je umotan u kaput svog mladog saputnika, koji je čučao naspram njega pažljivo ga posmatrajući. Ozbiljno lice i nabrane obrve ostadoše nepromijenjene dok je gledao skupljenog starca. Dug je bio pogled koji je Ohran osjećao na sebi, kao naramak drva težak i drugačiji, kao da nije pripadao onom plašljivom mladiću od juče. Kad se Bekir napokon pomjeri da baci nove suharke na vatru, Ohran progovori.


- Ova vatra možda i nije najpametnija ideja, ali je dobro došla. Noć me zaledila, i u kosti ledenice ...


Pričao je tiho, jedva valjajući riječi, i nije završio. Desilo se upravo ono od čega je strahovao. Iz pogleda koji je prolazio kroz njega, pitanje se uobličilo na usmana.


- Ko si ti stari, šta si, otkud ovdje, ko su Hasan Porić i majevički kurjak o kojima buncaš cijelo jutro?

Noć nad dolinom


Zemlja, je Bosna, puna tajni i mitova, dobra i zla, krvi i nesmirenih duhova koji po njoj tumaraju tražeći osvetu i mir svoj, puna neispričanih priča, onakvih kakve nikad i neće biti ispričane, jer niko normalan ne bi povjerovao.


Priroda nikad ne zamiriše tako posebno, drugačije, kao poslije kiše. Još ako je proljeće i sve ozelenilo, potekli sokovi života, izbeharala šeftelija, pa dunja, zaplavio se tek procvali jorgovan, okićen sitnim kapima kiše, tek tada je miris bez premca.


- Ništa ne miriše tako k'o zemlja, - tvrdio je Nezir Repa, čovjek koji je od rođenja, odrastajući i stareći živio od zemlje i samo od zemlje.


Duboka je narodna filozofija! Kako prolaze godine, kako čovjek stari, sve više spoznaje nepobitnu istinu narodnih izreka, ljepotu običaja, jačinu mehlema i opravdani strah od sihira, proricanja i gatanja. To iskustvo nastajalo je stoljećima, učilo se i griješilo, lekcije utvrđivale osvježene novim i novim iskustvima, nikad nije počelo i nikad se završilo, ali je toliko toga da ne bi moglo stati u sve knjige na svijetu, opet bi nešto ostalo, opet ne bi bilo sve rečeno.


Učenje traje dok traje život, a iskustva se u Bosni prenose sa koljena na koljeno i svaki put se nešto ispusti da bi se učilo iznova. Rijetki su oni koji su preko pera nizali riječi kao đerdane, započinjući bitku sa zaboravom, koju su, i oni su toga bili svjesni, mogli samo izgubiti. Ponajviše zbog neznanja čudnih, komplikovanih, nerazumljivih znakova u kojima se moglo sačuvati nepregledno znanje, barem djelić znanja, makar bilo uzaludno, vrijedilo je pokušati, a od pokušaja i nastaje sve na svijetu, mislili su učenjaci.


A, opet njihov bi napor bio uzaludan ako sami nisu bili dio tog zamršenog, teško shvatljivog, bosanskog vilajeta, kojeg su stranci nazivali tamnom stranom svijeta. Ponajviše zbog toga što nisu razumjeli, nisu ni mogli razumjeti, a nepoznato je puno straha. Zato su oni sami i pisali i čitali o zemlji Bosni i zato je nikada nisu shvatili, niti će je ikad shvatiti.


Ljudi su malo vjerovali učenjacima, ako nisu njihove gore list i malo pričali, malo ili nikako. Ako bi nekome i palo na pamet da pokuša zadobiti povjerenje tih čudnih, šutljivih, tajanstvenih ljudi morao bi odvojiti jedan život samo za Bosnu i na samrti bi spoznao suludost pokušaja, shvatio bi da mu ni tri vijeka ne bi bilo dovoljno za istraživanje po ovim zabitima i otvaranje tajni što čuče u ljudima.


Rijetki su uspijevali.


Nemirni vjetrovi vremena na ovim prostorima stvarali su vrtlog koji je uništavao, brišući u ratovima koji su sve, samo ne nepoznanica, duge redove slova. Vatre i vode su odnosile znanje, stoljećima pohranjivano u debele sive knjige, brižljivo, nerijetko i životima čuvane u tamnim podrumima manastira, rafovima džamija, neprocjenjivim bibliotekama derviša, skrivenim mjestima sinagoga. U nepovrat bi odlazio čitav jedan svijet, bez šansi da se ikada više vrati, spozna i zabilježi.


Najveći ratovi kroz povijest ljudskog roda vođeni su protiv knjige, protiv učenjaka. I strani i domaći osvajači koji su gazili ovu suhu, čemernu zemlju, znali su moć pisane riječi i s razlogom je se plašili. Kada bi se prošlost i sadašnjost mogla sagledati u trenutku, lomače na kojima gore knjige od svoje siline istopile bi svijet, sve bi otišlo u ništa. Bez knjige sve i treba da bude ništa.


Bez obzira na trud piromana, na bolesnu upornost da dobiju bitku koja se vječito vodi, otkad svijet postoji, nikad se ne zatre i ne zapali sve. Milioni knjiga budu pretvoreni u pepeo za račun jedne koja ostane skrivena tamo gdje je niko ne može naći. Oni koji su tražili i spaljivali imali su maštu da traže čak i tamo gdje se najmanje očekivalo. Nalazili bi i palili, palili i nalazili.


Oni koji su, pak, skrivali, žrtvovali su neke knjige da bi sačuvali druge krijući ih od zemlje, do neba, na takva mjesta da barem jedna preživi paljevinu.


Jednu takvu, za koju su padale glave i niko je kroz stoljeća nije uspio uništiti imao je hadži Galib Mujić. A i za nju su se trudili, nije da nisu, dva puta je iz vatre vađena, u zidove zazidavana, u zemlji godine provodila i danas je Galibova.


Prije njega služila je mnogima, a on ju je dobio od Sulejmana Hankinog. U vrijeme dok je bio njegov učenik, često mu je knjigu pokazivao, objašnjavao tumačenje znakova i riječi, govorio kako je pisana na čudnom, nerazumljivom jeziku, baš zbog toga da se ne bi mogla zloupotrijebiti, ako bi došla u pogrešne ruke. Poslije je Galib saznao da se bez znanja hebrejskog, turskog i arapskog jezika ne bi ni mogao baviti onim što će mu glave doći. Tokom godina, naučio je ove jezike bolje nego maternji jezik i sve drugo što je taj čudni zanat zahtijevao. Kad je Sulejman Hankin umirao, sve svoje knjige, a njih je, Boga mi bilo polijepo, ostavio je njemu, ostavio mu je i dio svoga znanja, ali je najveći dio ponio sa sobom u mezar.


Kako je samo bio smiren dok mu je govorio zadnje riječi u svom ovozemaljskom životu, a on ga gledao prestrašen.


- Slušaj me Galibe, dobro slušaj! Iako si dosta naučio nikad ne naučiš sve, ni ja nisam znao sve, ništa nisam znao, kao da sam tek počeo učiti, nikad sve ne naučiš, Galibe! Najviše toga ćeš kroz život iskusiti, a osnovno znaš. Ove knjige što sam ti dao, naročito "onu", ti znaš koju, čuvaj više od života! Kad ti umreš, ako budeš osjetio, a osjetićeš ako bude trebalo, da se neko rodio sa našim biljegom, prenesi mu znanje kao što sam ja tebi i reci mu kao što sam i ja tebi kazivao. Ako ne osjetiš, ako nikoga ne bude bilo, bolje je da umreš nego da preneseš znanje na pogrešnog, to bi bilo pogubno i za njega i za sve one koji bi mu se obraćali. Kako god da bude, ni knjiga ne smije doći u pogrešne ruke, iako je nerazumljiva za druge! Ja i ti smo jedini, Galibe, jedini odabrani, poslije mene ostaješ samo ti i niko više na daleko, koliko ja znam, zato pazi i čuvaj se! Neko od nas uvijek mora postojati da upozorava, da pomaže ljudima u njihovom neznanju, da bude ravnoteža. Ti znaš, Galibe, ti znaš! -


Upamtio je svaku riječ, svaki uzdah, na rukama još uvijek osjeća hladne šake Suljine. Osjetio je kad mu je duša napustila tijelo i sa njom se halalio.


Otada je mnogo vode zemljom proteklo, svašta se desilo, i ono što bi čovjek htio i ono što izbjegava. Naučio je da čovjek nikad ne nauči dovoljno. Spoznao je sile koje žive uporedo sa ljudima, jednu je od njih pokorio sebi.


Cijeli jedan paralelni svijet živio je, i on ga je jedini osjećao. Što ga je više otkrivao uviđao je kako uistinu malo zna.


Moć džina bila je strahovita, razorna, no oni nikoga nisu dirali sve dok neko ne bi povrijedio njih. Obično su ljudi, slučajno ili namjerno bili uzrok, remeteći ravnotežu stradali su od džinske osvete. Načini nisu bitni, bilo ih je mnogo i svaki put su bili drugačiji. Bitno je da ni svi džini, svi stanovnici nevidljivog svijeta nisu isti, nisu svi dobri, ni svi loši.


On je godinama bio u dodiru, borio se s njima, a preko jednog što mu je služio, znao i o džinima i o ljudima.


Normalnom čovjeku koji sa obje noge čvrsto stoji na zemlji, koji ne vjeruje ni u čuda niti u bilo šta drugo, u tom svijetu nije bilo mjesta. Ako bi i došlo do sudara, takav čovjek je uvjek na gubitku.


Ima bolesti kod kojih ni jedan ljekar ne može pomoći, a Galib je upravo takve, izgubljene, otpisane slučajeve vraćao na stazu svjetlosti, praveći ustupak, ravnotežu između paralelnih svjetova. Liječio je potpune ludake, ako takvi uopšte postoje, ljude od kojih su svi ljekari i familije digli ruke, liječio je neizlječivo. Desilo se i da nekome ne pomogne, da ga vrati kući, samo zato što taj nema u sebi dovoljno vjere da bi se izliječio ili zato što je bolest bila za ljekara, a ne za njega.


Pročulo se na daleko za "crnog hodžu" Galiba Mujića iz Spreče. Dolazio mu svijet sa svih strana, pred kućom vazdan vašar od ljudi koji su tražili pomoć. On nije odbijao, no žalio je što nikad nema dovoljno vremena da se posveti sebi, da uči, proučava stare knjige... On zna tako malo. On ništa ne zna!


Svaki njegov uspjeh narod je prenosio od usta do usta, nerijetko i sa novim detaljima, gradeći tako legendu o hodži koji nije hodža, hadžiji koji je šest puta za života bio na Ćabi, a nije hadžija, o proroku i svemogućem magu koji može uraditi sve što zamisliš i izliječiti što niko drugi ne može. Narod je uvijek, pa i tada bio sklon pretjerivanju.


Prolazile su godine, mljelo ih vrijeme k'o veliki kameni točak najsitnije brašno u Omerovoj vodenici, povrh Palavra, prolazile, a Galib liječio ljude, skrivajući svoju muku neizlječivu. Svi su u njemu vidjeli proroka, a niko čovjeka od krvi i mesa.


Poranio jedno jutro da u vodenicu odnese nešto žita da se izmelje, prije nego što su horozi pustili glas selom stigao do rijeke, pa uz nju do vodenice. Nije bilo gazde Omera, otišao u Tuzlu, još juče, poslom, nije ga bilo da mu primi žito i uzme ušur. Ne bi Omera, al' mu bila šći Hanija.


Lijepa Hanija k'o usnula vila pored nemirnog izvorskog potoka u Bišini, lijepa k'o najljepši san iz kojeg se čovjek nikada ne bi probudio, lijepa... Niti je Galib znao kako je ostavio žito, je l' joj šta rek'o il' ona njemu, ni kako se vratio do kuće, ništa nije znao.


Otad mu je pred očima igrala njena duga, crna kosa, prelijepe oči, mladalački osmijeh.


Kad ju je zadnji put vidio bila je dijete, a sad žena, zrela, jedra, ljepotica. Samo mu je Hana bila na pameti, i sve što je radio s njom, u mislima je radio. Razum je vrištao da se otarasi suludih ideja, mlada je, premlada za njega, ne bi Omera smio ni pitati za nju. Razum je vrištao, no ko je vidio da razum pobijedi srce koje hlupa ko bubanj ciganina Arifa.


Galib se pekao na tihoj vatri rastrgan između razuma i jednostrane ljubavi prema seoskoj ljepotici. Selo je vezlo sitni vez od priča o njemu, vez bez početka i kraja. Vele, dovodio neki vlah iz Valjeva ženu, naograisala il' nešto. Vrištala ona, otimala se, ujedala i tukla sve oko sebe dok je nisu uveli u kuću pa svezali za krevet. Ostala sama sa Galibom, on je skinuo golu, uzeo prut u jednu, a knjigu u drugu ruku. Učio i tukao, tukao i učio dok nije bila sva crvena od masnica, dok joj konopac kojim je bila vezana nije rasjekao ruke i noge. Pit'o je: - Đe su? - a ona laje, vrišti, ciči, otima se. On opet tuk'o i pit'o, pit'o i tuk'o dok mu negdje pred sabah ne reče nešto nerazumljivo. Galib to zapisa na papir, a papir baci u peć iz koje buknu vatra iako ni žiške u njoj nije bilo, izbi vatra i na odžak, a oko kuće udari silan vjetar da se sve treslo od siline. Vjetar savija drveće, prozori pucaju, vrata hlupaju, a Galib kleči na koljenima sa knjigom u rukama i uči, uči, uči... Oznojio se, sav u goloj vodi bio kad se razdanilo, malaksao i smršao za tu noć. Oči mu upale, crne, na licu bore dublje nego ranije, kao da mu je i brada narasla.


Onaj vlah iz Valjeva odveo ženu to jutro, zdravu, kao da i nije bila bolesna, zbunjena što je u nepoznatoj kući, svezana i povrh svega gola kao od majke rođena.


Tri dana se Galib nije pojavljivao iz kuće i ne bi još da nije morao, da nije u avliji svaki dan vašar od ljudi, žena i djece koji su molili za pomoć.


Godinama poslije, komšija Halid pričat će kako mu je Galib jednom dok su kahvenisali, na avliji, pod dudom rekao:


- Znam ja da je ovo što radim grijeh, znam da na onaj svijet nemam kud, al' znam i to da moraju uvijek postojati ovakvi k'o ja, radi ravnoteže među svjetovima. Ne radim ovo zbog sebe, nego zbog drugih i ako će barem dvoje biti izliječeno ja jedan rado ću se žrtvovati. -


Komšiluk je prepričavao svaku njegovu riječ, brižljivo pamtio i prenosio sa koljena na koljeno.


Kažu da je u onoj njegovoj najstarijoj i najdebljoj knjizi imao recept za nevidljivost. Šejtanska posla. U gluho doba noći, vele, uzmi potpuno crnu mačku, odnesi je tako daleko od sela gdje se ne može čut kad horoz zapjeva i šarov zalaje. Naloži vatru i oko vatre ocrtaj krug jedan metar, skini se gol golcat i uči posebnu molitvu. Zakolji mačku, oguli je i na vrhu kičmenih pršljenova naćeš kost veličine bobe na ovećem tespihu. Stavi tu kost uz izgovaranje molitve u usta i sve što je golo na tebi neće se vidjeti sve dok tu kost opet ne izvadiš iz usta. Još kaže, dok budeš klao mačku ona će se otimati, pazi da se ne otme, a iz mraka će onaj osvijetljeni krug napadati sve strahote onoga svijeta al' ne mogu ući u krug. Sve dok si u krugu, siguran si, ispadneš li iz kruga ne zna se šta će se s tobom desiti.


Jednom je Halidu, negdje pred sabah, kada nit' je više mrak nit' je svanulo, u ono doba kada stvari i jesu i nisu, neko kucao na vrata. Ustane on, pitajući se ko je to ovako poranio i da se ne daj Bože nije šta desilo, otvori vrata. Nije bilo nikoga. Ponovilo se to i naredno jutro, i opet, i opet.


Kad god bi Halid il' žena mu, otvorili vrata, nikoga nije bilo ispred njih. U početku su mislili da je neko od komšijske djece, pa da se neko šali, pa ovo, pa ono, no kucanje u rane jutarnje sate se nastavilo, a pred vratima nikad nikog ne nađoše.


I Halid i žena mu počeše sumnjati u nešto iznad njih, iznad njihove moći, no nikom ne rekoše ništa. Nedavno su teškom mukom izgradili novu kuću, nisu je još ni završili, uselili se nazor, bojali se haka tuđeg. Prolazi vrijeme, bezazleno kucanje se nastavilo i prešlo u moru zbog koje se nije moglo ni leći ni ustati kako treba. Sve dok Halid ne ispriča Galibu i dok ovaj ne dođe u njihovu kuću da zanoći. Odspav'o on, poranio i uz kahvu i duhan, sa nervoznim domaćinom prelomio poneku škrtu riječ. Halidov pogled bio je zakovan za debela, ulazna vrata, sve dok se kucanje kao i prethodnih dana ne ponovi.


Galib smireno ustade, otvori vrata i kad ne nađe nikoga, izađe iz kuće, obiđe je, onda zasta na avliji, postaja malo, uputi se u drveni zahod na kraju avlije podaleko od kuće. Halid i njegova žena motrili su svaki komšijin pokret sa prozora sve dok se ovaj ne vrati i opet sjede za onu kahvu, kao da se ništa nije dogodilo. Kad je popio reče Halidu:


- Danas skloni onaj zahod, otkopaj rupu ispod njega i nešto ćeš naći, - reče i upravi put svoje kuće na brežuljku.


Halid skine toga dana drveni zahod, otkopa podosta ispod njega i nađe kosti, ljudske. Posavjetovao se opet sa Galibom, odnio kosti u mezarje i zakopao ih.


Kucanje je prestalo kao da ga nikada nije ni bilo, kao da su sanjali.


Kad su Galiba poslije pitali šta je ili ko je bio taj što je kucao na vrata, on se zamisli prije nego što je odgovorio:


- Čovjekova duša, nur njegov, nakon što tijelo umre povremeno obilazi mjesto gdje je živjela i gdje je dženaza bila, ako nije zadovoljna, ona se buni. To kucanje je bilo pobuna nura mejta koji je davno ukopan u uglu Halidove avlije, a ovaj ne znajući to, tu napravio zahod. Nešto se uvijek događa, no ljudi vrlo često ne znaju da pročitaju te znakove, pa dođe do problema koje je Halid, fala Bogu, na vrijeme izbjegao. -


Nikad nakon toga Halid nije ispričao tu priču, drugi jesu, ali on nikada, on je pričao o drugima, a drugi o njemu, nikada svoju, bojao se, šta li!


Dan nakon što je Halid zakopao kosti mejta u mezarje, nad Sprečanskom dolinom nadvili su se gusti, crni oblaci.


Proljeće je kasnilo, oblaci, kiša i hladno vrijeme neprekidno se smjenjivali na nebeskoj pozornici. Pod naletom hladnog vjetra ljudi su se sklanjali iz vrtova, avlija, sa njiva, sklanjali u sigurnost doma, pozatvarali prozore i vrata, zalili gustu, pravu bosansku kahvu i ispijajući je pravili planove za sutra. Nekô sutra, kad god da dođe.


Svi su imali nekoga u to vrijeme kad je čovjek samo čovjek, svi pa i siroti Ramo koga je hranilo selo, imao je svoju ženicu i dvoje zdrave djece. Svi, sem Galiba koji se takvih dana najviše plašio, kome je samoća s godinama sve teže padala. Sjeo je na sećiju pored samog prozora, metn'o pored sebe onu svoju knjigu i otvorio je. Učinio je to više iz navike nego što mu je trebalo, napamet je znao i ono što je žmireći u sebi ponavljao i stranicu u knjizi na kojoj se to nalazilo.


Znao je, jer ovo mu nije bio prvi put otkako je on, veliki ratnik sa nepoznatim silama, postao slugom i robom nečega što do tada nije poznavao. U nutrini mu se odazvao onaj koga je tražio i on, sjedeći u svojoj sobi, pored prozora, sam k'o panj, krenu duhom, mislima, nurom, put Omerove vodenice. Bio je tamo dok bi običan smrtnik trepnuo okom i ostajao satima opčinjen svaki put jednim te istim prizorom, dok je tijelo sjedilo na onom mjestu na sećiji gdje ga je i ostavio.


Izgubio bi osjećaj za vrijeme, otupio bi mu oprez, izgubio bi se k'o tek rođeno dijete dok bi gledao Haniju kako leti po one dvije sobice u vodenici ko' vila.


Vrijedna, pobožna i nadasve lijepa Hanija Omerova, zaludila je Galiba, toliko da nije znao šta radi. On je uvijek znao pomoći drugima, znao se boriti sa silama mraka, znao pobijediti, no nije znao kako da pomogne sebi. Za njega nije bilo tajni, Hanija ga je vidjela samo jednom u životu, zbunjenog, sa vrećom žita na leđima i vjerovatno zaboravila taj susret kao da se nije ni desio, a on je nju gledao svaki dan i svaku noć. Znao je gdje ima koji biljeg na jedrom djevojačkom tijelu, gledao je obučenu kao sad i bez ijedne krpice na sebi kad bi se kupala. Bilo ga sram, stid samoga sebe, no želja je daleko jača od ponosa i stida. Hanija je bila peto Omerovo dijete, dvije kćerke i dva sina, oženjeno i udato, svako otišao sebi i živio svoj život. Pomagali su oca, koji tvrdoglav i uporan, nije htio da napusti vodenicu i živi u kući kao sav normalan svijet. On nije htio da napusti vodenicu, a Hanija njega. Tako su njih dvoje živjeli u dvije sobice na vodi, živjeli od ušura i zemlje što su je obrađivali, od krave Maculje i dva vola u štali. Dobro su se slagali i život u vodenici nimalo im nije smetao.


Imala je Hanija i ašika, to je ono što je Galiba najviše boljelo. Seoski efendija, mlad i pametan, zagledao se u Haniju i ašikuju već nekoliko mjeseci. Po selu se šuškalo da bi uskoro moglo doći i do šerbeta, ali Galib je znao da ona još nije pristala na udaju, žao joj je bilo da oca ostavi samoga.


Efendija Ibrahim je sve spremio i čekao, dolazio u vodenicu, a ona u džamiju, voljeli su se, znao je to Galib, jer da nisu on bi to davno razbrkao. Dječja igra je za njega bilo rastavljanje i sastavljanje muškarca i žene, cure i momka, uradio je to nekoliko puta u mladosti i više nije. Izbjegava, velik je to belaj, svako se rodio oženjen i udat, zna se suđena, on je znao. Znao je mnogo toga o drugima, o svemu, a tako malo o sebi.


Duhovni boravak posredstvom džina koji mu je služio, uzimao mu je život, iscrpljivao ga, uništavao. Kad je došlo vrijeme da se mora vratiti u svoje tijelo, osjećao se kao dijete koje rastavljaju od najdraže džidže i svaki put ostajao duže nego što je smio.


Tako je bilo i sada.


Malaksao i iscrpljen opet je gledao krupne kapi kiše kako dobuju po oknu prozora i guste, crne oblake.


Hanija je za njega bila daleka kao zvijezde i lijepa kao one, samo se morao pomiriti sa tim, što baš nije bilo lahko, no morao je. Legao je te noći obuzet crnim mislima kojima nije znao razlog, neće ni znati, do sutra.


Poranio Galib da miriše zemlju nakon kiše, poranio mada je spavao nemirno i malo, mučen teškim mislima. To popodne mislio je otići u Ćetenište, očevu mu njivu, da bude daleko od ljudi, da razmišlja, a nije otišao nigdje. To popodne mu je upravo Nezir Repa prolazeći putem došapnuo:


- Jesi'l čuo, bolan, da je sinoć pobudaljela Hanija Omerova, našli je u šumi, mokru, poderanu, sva crna?! Eno je skupila se u podrumu vodeničkom, u mraku, zvjerla očima, neda nikom prić', vrišti, grebe, ujela oca za ruku. La ilahe ilelah, šteta, naka cura, baš šteta! -


Odgega Nezir niz put, a Galib osta k'o skamenjen na avliji.


Kad se Nezir izgubio on brzo nestade u kući, uze knjigu, otvori je na istom onom mjestu i pozva. Čekao je nekoliko trenutaka, a onda je opet istom molitvom, istim riječima pozvao svoju produženu ruku, duhovno biće sa kojim je radio, koje ga je slušalo i pokoravalo mu se, koje ga je vodilo Haniji.


Nije dobio odgovor ni nakon što je sav oznojen, zvao i zvao i zvao. Uzalud, niko se nije javljao, njegove najcrnje misli su se obistinile. I što je najgore niko drugi nije kriv, niko drugi do on sam.


Njegov džin se navikao, on ga je navikao, i ono veče kad se Galib vratio kući i džin se vratio, ali Haniji, ovaj put sam, bez Galiba koji ga kontroliše i desilo se. Oprez je popustio, uradio je ono što nije smio i to baš njoj.


Bilo mu je savršeno jasno da će morati snositi krivicu za učinjeno, jer nemaju Haniju odvesti kome drugom nego njemu.


I budali je jasno da ona nije za doktora. Nije trebalo dugo čekati.


Već sutradan, između Omera, oca joj, i Junuza, najstarijeg brata, raščupana, izgubljenog pogleda koji se nije smirivao na jednom mjestu, divljeg, od bola izvještačenog lica, pred njegova vrata dovedena je najljepša cura u selu. Ništa mu nije trebalo reći i tako je sve znao bolje nego oni, bolje od nje same. Kad je Omer zaustio da nešto kaže, pogleda punog molbe, preklinjanja, Galib samo odmahnu rukom.


- Znam sve, ne moraš mi ništa govoriti. Idite kući, obojica, sutra dođi po šćer Omere, - reče i zatvori vrata.


Hanija se vrišteći skupila u uglu sobice mrmljajući nešto nerazumljivo. Posmatrao ju je nekoliko trenutaka.


Sada je sve bilo do njega, njen život, život žene koju je volio, bio je u njegovim rukama. Niko nije znao tu tajnu, kao što niko, sem njega, nije znao uzrok njenog ludila. Polahko i smireno je uzeo abdest, klanjao akšam, puštajući Haniju da ga posmatra. Pobjeći nije mogla, jer je zaključao kuću i zamandalio prozore. Samo njih dvoje su ostali u sobi, ili ih je bilo mnogo više!?


Nakon namaza trebalo je truda dok je Haniju svezao konopcima, za metalni krevet pored prozora. Ostale su mu masnice po licu i tijelu od njenih nokata, mnogo veće u srcu zbog osjećaja krivice za njenu muku. Napolju se mračilo, teška, neprozirna, gusta k'o pekmez tama, spustila se na Sprečansku dolinu. Mnogi večeras neće zaspati, mnoge prozore osvjetlit će lampa, misli će stremiti jednom mjestu, pogled često kretati prema jednoj kući.


Galib je pažljivo, nježno, da je ne povrijedi više nego što mora, što već jeste, skinuo svu odjeću sa Hanijinog jedrog djevojačkog tijela. Neophodno je da bude samo tijelo, bez odjeće, u ovom obredu odjeća je suvišna. Gledao je Haniju onako mladu i poželjnu, u ovom trenutku samo njegovu, on je vjerovatno jedini muškarac koji je vidi ovakvu kakva je od Boga stvorena, do sada. Hanija se uzalud trzala, otimala, vikala, on je obavljao pripreme kao da je ne čuje, kao da u sobi nikoga sem njega i nema.


Kad je uzeo u jednu ruku knjigu u drugu prut židavac, bio je spreman. Vani je vladao mrak.


Niko sa sigurnošću nije znao šta se desilo te noći u Galibovoj kući. Neka omladina prolazila je malo podalje vraćajući se sa sijela, jedni su vidjeli cijelu kuću obasjanu žarkom svjetlošću, drugi tvrdili da je vjetar izvaljivao drveće iz korijena, treći da su čuli kuknjavu i plač, četvrti ezane. Pobjegli su što su brže mogli ne okrećući se, ujutro je svako pričao po svom, a istina je ostala skrivena iza zidova male šeperuše na brijegu iznad sela.


Vodeničar Omer je prvi došao. Pošto niko nije odgovarao na njegovo dozivanje i hlupanje, provalio je drvena vrata. Haniju je našao svezanu za krevet kako spava zdravim, djevojačkim snom. Probudila se kad je ušao. Odvezao je, obukao i tek na izlazu vidio tijelo Galibovo, kako beživotno kleči nad, u najsitnije dijalove iscjepkanom knjigom. Otvorenih, praznih očiju, punim straha, ispijenog, mršavog tijela, Galib je te večeri preselio.


Sa sobom je zauvijek odnio tajnu o svojoj ljubavi prema Haniji, tajnu o dodiru sa drugim svijetom. Nije bilo suđeno da nekome prenese svoje znanje, tajnu o posljednjoj noći nad Sprečanskom dolinom, svojoj smrti, a Hanijinom izliječenju. Hanija se te jeseni udala za Ibrahim-efendiju, napokon ubijedivši oca da živi sa njima. Vodenica je podlegla vremenu i ubrzo se srušila, nestala sa rijeke isto k'o mezar hadži-Galiba Mujića kada su istruhli nišani.


Mezaru se izgubio svaki trag, samo su stariji nagađali još neko vrijeme da je pod hrastom, na brijegu, na kraju mezarja.


Priče nikad nisu umrle, Galibove knjige su date u muzej u Sarajevo, onu iscjepanu niko nikad nije sastavio.


Nikad se više u Spreči nije rodio sihirbaz kao Galib, a sve je više onih koji lutaju Bosnom tražeći lijek od džina za sebe i svoje najmilije.


Samo rijetki ga nalaze.

Slušaj me


Ispričat ću ti, budeš li umio da slušaš; i ne budeš li se čvrsto držao teorije da je u ljudskim mislima, kako svi vjeruju, istina. Možda ćeš tada moći da razumiješ.


A opet, baš je u tom nerazumijevanju, pokušaj tumačenja i shvatanja na svoj način, za koji onda uporno tvrdiš da je ispravan braneći ga k'o kulu tvrđave nerijetko i vrelim uljem, smisao vječitog ljudskog traganja koje mu je u genima.


Možda je u tome spas, jer je ljudski mozak kao fenomen, koji nije objašnjen objašnjenjem koje bi zadovoljilo prosijede starce sa debelim naočarima na očima što se tvrdoglavo bore da održe teorije koje su upravo oni ili njima slični nametnuli, zaštita čovječanstvu i pogrešno je držati se davno utvrđene, a pogrešne dijagnoze o mozgu kao organu za pamćenje.


Svim drugim možda pamtimo više, a njime najviše zaboravljamo.


Ispričat ću ti ako i ja više budem znao, jer pokušali su mnogi prije mene, a i poslije će, pa opet niko nije mogao ili nije htio da razumije pravdajući se, da do istine svako dolazi sam, makar mu i bila poznata od ranije. To je samo ljudsko shvatanje. Iz mog ugla, sve izgleda drugačije, pa i ovo, što pokušavam reći, moglo bi biti nešto što do sada nisi čuo. Otuda moj strah da me nećeš razumjeti.


I, ako bi se držao samo tebi poznatih, davno utvrđenih okvira, ne bih rekao ništa. Toliko je toga što prevazilazi, iznad i ispod, sa lijeve i desne strane, te vaše strogo utvrđene okvire. Toliko je toga što se ne može razumjeti vašim mozgom koji je ograničen ogradom koju ste mu sami postavili, s vremenom je samo više utvrđujući, ogradom koja je, u neku ruku, štit.


Ako se dobro sjećam, a moje sjećanje je istrgano, isjeckano, dolazi mi ponekad u valovima savršeno jasno i sa najsitnijim detaljima, a nekad kao u magli, daleko, strano, kao da ga nisam ja živio, no neko drugi.


Ako se sjećam, objašnjenje je ono što "ste", ili bolje da kažem što "smo", jer i ja sam bio ono što ste vi, a i vi ćete biti ono što sam sada ja. "Za sve postoji objašnjenje", ograničene li ljudske misli.


Držeći se nje, sve je, makar i pogrešno, već objašnjeno, a toliko je toga svuda oko vas što govori svojim jezikom kojeg vi uporno, do ludila izbjegavate, srljajući ka samo jednom, definitivnom nestanku. I voda i vazduh koji dišete, priroda koju nemilosrdno uništavate uništavajući tako sebe, zemlja i nebo, komarac i slon, miris cvijeća i smrad tvorića, proljeće i jesen, život i smrt na kraju, sve je sa vama, i vi ste sa njim, i sve vam govori, a vi nećete ili ne želite da slušate.


Daleko više od onoga što možeš vidjeti, ili čuti, tu je pored tebe i ne dira te, ne petlja se u tvoje poslove, ako ne mora. Ako si ga ti nečim svojim, ne znajući natjerao, onda te on može smožditi, vratiti u prašinu i zatrti ti trag, a ti ga ni vidjeti ne možeš, a vezani ste tananim nitima koje ništa ne može pokidati. I jedni od drugih zavisite, ili je bolje reći: da nema tebe ni njega ne bi bilo, i obrnuto. Jedni druge ste stvorili, ratujete i mirite se. Ne bi ste mogli opstati sami, a niste ni svjesni da postojite. Zašto?!


Možda zato jer nema objašnjenja. A, sve je u tome, u onome okolo što je tu svakodnevno, na šta ne obraćamo pažnju i preko koga prelazimo kao i da ne postoji, površno, nezainteresovano, ne shvatajući.


Ljudi su stvorili svoj svijet, stavili ga u okove, čvrsto vjerujući u njegovu ispravnost, težeći ka nečemu, što su tako ljudski nazvali savršenost, a ne vide je, ne žele da vide bit svega, pa i svog života koji je tako mali, a tako veliki, bave se nebitnim stvarima, a one bitne puštaju da im cure između prstiju, nesvjesni da se one uopšte dešavaju, ili naiđu samo jednom!?


Malo šta je u životu. Smrt je kruna i svi u smrti, toj jedinoj pravdi na svijetu, od koje nema izuzetaka ni privilegovanih, očekuju, svako na svoj način, neko početak, a neko kraj, jedni je slute i žive za nju, dok je se drugi plaše, a svi je očekuju i znaju da je neizbježna i blizu, isto toliko koliko je i daleka.


Na šta bi ličio svijet da nema tog straha, da nema vjere u ljudima koja, sve dok je u ravnoteži sa nevjerom, ima smisla, jer sama ne bi imala osnova za postojanje, ni jedna ni druga.


I, ako ikada bilo ko spozna enigmu života i smrti od živih ljudi, smrti možda ponajviše, jer ona je nepoznata, neizbježna, strašna tajna postojanja, a samo nepoznatog se čovjek plaši, ako je iko ikada bio, ili će biti bliže rješenju te vječite zagonetke između neba i zemlje, onda su to ljudi koji spoznaju sebe, u sebi nađu smisao svog besmisla, ne tražeći uzalud odgovore na pitanja na koja odgovor i nije potreban.


Ako je i spoznao, šuti, ne vidi potrebe da govori o tome, a i kome govoriti, onima koji ne žele da vide kod očiju, ne žele da čuju kod ušiju, jednostavno ne žele, svjesno i dobrovoljno srljajući u ambis vukući sa sobom i onu manjinu koja misli drugačije nego oni.


Koji je smisao vječitog prirodnog ciklusa ponavljanja, da li doista sve što počne mora da se i završi, jesmo li mi počeli, završili, ili smo negdje između, izgubljeni i zbunjeni kao što smo uvijek i bili.


Čovjek je izmislio ratove da bi mogao da se miri, oprost da može da čini zlo bez straha od nepoznatog, izmislio zakone i teorije da bi mogao da ih krši, dokazujući tako da je ljudski griješiti. Izmislio je da bi mogao da izmišlja, isto kao što je i sav svoj svijet okružio izmišljotinama nazvavši ih istinom, ili ostavljajući drugima da protraće život tragajući za njom. O besmislenosti besmisla! O čovječe! Zar ne vidiš kuda srljaš?


Zar ne vidiš znakove, ne čuješ vapaj, glasove koji te upozoravaju, iste ili slične kakav je moj!? Godinama, stotinama godina sve više se odvajaš od samoga sebe, postajući neko drugi, ubijaš u sebi ono što valja, a njeguješ loše. Tehnika te čini sve manje bićem, sve više mašinom kojom želiš zamijeniti sebe. Ako tako nastaviš budi ubijeđen da ćeš uspijeti u potpunosti, jednom za sva vremena!


A, kad se dignu sile, mnogo moćnije od svega što si ti stvorio za svoga postojanja, sa samo jednim ciljem, da te zaštite, a ti nisi želio vidjeti da su te najmanje štitile, a najviše uništavale, kad se dignu i pozovu te da iskališ grijehe nevjere i nepoštovanja, za tebe će to biti kraj, jer će te slomiti kao orahovu ljusku ne dozvoljavajući ti da iste greške počiniš još jednom.


Ako bi ti i dali šansu ti je ne bi iskoristio. Smatrao bi to svojom pobjedom i nastavio po starom. Zbog toga je i nećeš dobiti!


Slušaj me, ispričaću ti ako budeš želio da me slušaš, želio i znao, jer pogrešno je tumačiti svijet kroz prazne riječi koje se govore. Slušaj me...




***


Mezarje je tonulo u tišinu svojstvenu samo tim mjestima. Mrak se spuštao polahko i neprimjetno zaplićući se u grane drveća.


Samir se stresao uvukavši glavu dublje u toplu jaknu.


Dašak hladnog vjetra zahvatio ga je pronoseći jezu svuda po tijelu. Dok je ulazio u autobus još jednom baci pogled na vječito prebivalište njegovog dugogodišnjeg prijatelja kojeg je odnio vihor rata. Mezar, zarastao u travu, ispod stare jabuke, uvijek će buditi sjećanja, i ne samo mezar. Ne mogu se tek tako, kao gumicom, izbrisati dani provedeni sa njim. Ostaće oni da se pamte, da svjedoče. Ostaće sve dok i on ne legne pod neku od jabuka na ovom ili sličnom mjestu. Jednom zauvijek. Da legne i priča priču vjetru, priču koju niko neće razumjeti, jer ne zna da sluša, jednu od mnogih razapetih kao paukova mreža između života i smrti...

Sirano


Nije dugo otvarao oči, ne da bi zaustavio vrijeme. Davno je prestao vjerovati bajkama o zaustavljenom vremenu, neka to radi neko drugi, njemu ne treba. Što veći dio života htio je provesti zatvorenih očiju, bježeći i od sebe i od vremena, od sudbine i svog tužnog života.


Kad bi otvorio oči, prvo bi vidio svoje prljave, pocijepane farmerice, dronjke u kojima je i spavao. Osjetio bi smrad ogromnih gradskih kontejnera za smeće. Rukama bi protrljao neobrijano lice, užasno prljavim rukama nad kojim se i sam zgražavao. Držao bi neko vrijeme oči širom otvorene da se kazni spoznajom koja mu se vraćala sa svakim buđenjem. Spoznajom o tome da je beskućnik, da je na ulici i da će tu i ostati, da je i gladan i žedan, da je sve ono što nikada nije mislio da će biti.


Boljelo ga je sve što je moglo da ga zaboli, no on se davno navikao na fizičku bol i podnosio je uspravno, stoički. Po prirodi je bio nježan. Rat i sve nakon rata, pa ulica kao kruna, propasti izranjavali su mu tijelo. Bolovi u leđima bili su nepodnošljivi, bubrege već danima nije osjećao, gušilo ga, od svega i svačega što je pušio pluća su mu šuštala, a jetra uništena velikim količinama lošeg alkohola, stalno ga podsjećajući na svoje postojanje.


Vukao se ulicom kao zgažen ker, uporan, ignorisao je bolove dok je mogao, do granica izdržljivosti, onda se opet skupio u nekom ćošku velikog grada dok ne bi smogao snage da ustane.


Opet i opet, svaki put kao prvi. Jednom dnevno bi prekopao kontejner, pokupio komade hljeba, uglavnom buđave ostatke nečijeg ručka ili večere i pojeo to sa mačkama i kerovima lutalicama.


Nije bio jedini na ulici. Izbjegavao je društvo, ali bi ga ljudi njegove sudbine uvijek nalazili. Valjda im je bio zanimljiv, ko zna zašto? Oko njega su stalno bile flaše rakije, konjaka, vlahova. Nije se biralo, niti je bilo kome važno šta je u njima. Pili su sve, mnogo i bez granica, on naročito, a kada bi se ujutro probudio kao sad, jedva da se ičega sjećao.


Svako je imao svoju priču, svoj razlog pada na dno iz koga uglavnom nije bilo povratka. Pričali su jedan drugom u tim pijanim noćima, žaleći se, psujući, često se tukući do krvi, sažalijevali su sami sebe.


Samo je on šutio i pio, pio i šutio, pio i pio, ne želeći ponavljati film svog propalog života uzaludnim pričama da je možda moglo biti drugačije, bolje, ne ovako. Da je trebalo, bilo bi, ovako je kako jeste i nema povratka. Nije birao, ponijelo ga, kao lavina, kao matica u duboki vir. Ne, nije moglo drugačije!


Ako je nešto želio zadnjih mjeseci otkako je dospio na ulicu, bilo je to da umre. Bez pompi i lažnih suza, da niko i ne zna, samo da legne i ne probudi se, da jednom za sva vremena prekine ružan san svoga života.


Osobina smrti je baš ta što dolazi neočekivano, sretnom, obiteljskom, dobro situiranom čovjeku u perjane jastuke, a neće beskućniku, uličaru koji se budi na pločniku moleći je da ga uzme. Smrt mu je tada spas, a da je bilo spasa ne bi bio na ulici. To je znao. Živio je pasjim životom, ali je živio.


Ulica je, kao bilo koji stan ili kuća, imala svoje stanovnike koji su se tu budili i lijegali, jeli malo, a pili previše, svađali se i mirili, živjeli i umirali. Isto kao i u svakoj, pravoj kući.


Život tih ljudi odvijao se daleko od očiju javnosti koja je brinula svoju brigu i rješavala svoje probleme, a oni su bili produkt jednog takvog života. Odbačeni od društva.


Ljudi su prolazili pored kartonskih kutija na kojima su oni spavali, okretali su glavu, ili ih gledali, a nisu vidjeli, kao da gledaju u vazduh, kao da ih uopće nema, gadili se kada bi ih vidjeli sa flašom, pijane, ili kada u rano jutro "kopaju" po velikim kontejnerima ispred zgrada nadajući se ostacima hrane. Kao da ih nije bilo, kao da su bili vazduh.


A, svaki od njih je imao svoju priču, svoj razlog zašto je na ulici, dobru i lošu stranu, nesreću, sudbinu, vlastiti izbor, ko zna!? Kemo je u ratu izgubio dva brata, sestru, ženu i troje djece, ostao je sam, a rakija i noć pružali su mu utočište, davali nadu, osjećaj da se ništa nije desilo, da su svi njegovi još uvijek tu, pored njega, živi. Satima bi pričao sa ženom, savjetovao djecu, pravio planove za budućnost. Držalo ga to dok se ne otrijezni. Tek kada bi postajao nasilan, drzak, agresivan, danima ni s kim riječ ne bi progovorio. Zato se Kemo trijeznio i odvajao od flaše samo kad mora.


Visokog, koščatog, sada već uveliko sijedog momka zvali su Sale. Nikad se nije ženio. Okorjeli ženomrzac ganjao je nauku sve dok mu ta ista nauka nije došla glave. "Pukao" je jednog dana pred komisijom, polažući doktorat, treći po redu, kažu, na temu: "Uticaj bioheterogenalnih elektronautičkih termohemoglobalnih anarhotehnofilija na solarne pseudokinetičke polivaskularne dijacitorijaze". Od tada Sale luta ulicama, uvjerava ljude da su njihove teorije pogrešne, kolege okreću glavu od njega i samo rijetki mu još plate vinjak, krišom, da niko ne vidi.


Azir je radio kao rudar u rudniku uglja, a danas je invalid rada. Prekrio ga kop, niko nije siguran kako je ostao živ, možda i nije? Onaj uzorni domaćin, brižni otac petoro djece, čovjek koji je rijetko svraćao u kafanu, mada su po prirodi teškog rudarskog posla sve njegove kolege to redovno upražnjavale, muž i otac, umro je onog dana pod ugljem, a rodio se ovaj današnji. Kuću i familiju ne vidi danima, a od flaše se ne odvaja. Kažu da su mu doktori rekli da neće još dugo.


Povremeno je u njihov dio grada svraćala i žena četerdesetih godina, luda, opijena drogom i alkoholom. Dizala je suknju i ljubila svakog prolaznika tražeći marku, cigaretu, čega god se sjeti. Viđali su je samo u prolazu i bez obzira što su i sami bili na dnu, rijetko se ko družio sa njom. Samo jednom je Azir prepio i odveo je u mrak, među kontejnere gdje su ga našli u rano jutro, prljavog, pocijepanog, nesvjesnog šta se zapravo desilo. Niko mu ništa nije govorio niti se koga ticalo.


Đole je bio Srbin, još jedan kome je rat promijenio život, pokazao mu da je prvo čovjek, pa onda sve ostalo.


Kažu da ga je napustila žena, odvela dvoje djece i preudala se za drugog, negdje u Njemačkoj. Izgubio je stan, posao, prijatelje, a svake večeri se trudio da izgubi i život, ali bez uspjeha. Uzalud je lijegao na prugu kad voz danima nije išao, vješao se za suhe grane koje su pucale pod njegovom težinom prije nego bi konopac stegnuo vrat. Jednom se ubo starim, zahrđalim nožem i samo mučio nekoliko dana dok rana nije zarasla. Nešto mu nije dalo da umre. Primirio bi se par dana, a onda opet nastavio sa pokušajima samoubistva. Niko od njih ga više nije sprječavao, i njima je trebao netko da ih spriječi ili im više nije trebao niko?


Bili su dovoljni sami sebi i opomena svima ostalima.


Jedino on nikome nije pričao ništa, ni ime mu nisu znali pa su izmislili svoje i tako ga zvali.


Sirano je bio pjesnik, mušketir koji je umro krijući svoju ljubav do same smrti. Nije ličio na Sirana de Beržeraka, nije bio pjesnik, ni blizu, neka logika ulice dala mu je ime koje su svi prihvatili, pomalo čak i on sam. Bolje i tako nego da su znali njegovu priču, koju, iskreno rečeno, ni on sam više nije pamtio u potpunosti.


Njegova divlja, neobuzdana narav, tvrdoglavost i dobrovoljno srljanje u propast dovelo ga dovde.


Danas, kajao se ili ne, Siranu je bilo jasno da je svejedno, da povratka više nema, da je gotovo. Bilo bi smiješno da su znali, nabadajući mu ime, tražeći sličnost sa mnogim, znanim i neznanim licima, dok Sale, zamišljen nije ispričao priču o Siranu, a ostali u njemu vidjeli tog propalog romantika koji je život dao zbog ljubavi. Ta vremena su davno prošla, danas tvrde da je ljubav izmišljena, da ne postoji, da je sve vezano za neki interes.


Bilo bi smiješno i žalosno, da su samo znali koliko su blizu istini o njemu, ponajviše zato što su pravi Sirano i on imali iste razloge, svako u svom vremenu i svako sa svojim posljedicama. Ljubav, mržnju, život i kraljicu svih krajeva, smrt.


Da su znali i da ih je zanimalo, mada više ni njemu razlozi bijega od života nisu potpuno jasni.


Dođe mu noću, kad je pijan da kao kroz maglu vidi ženu kako prođe pored njega. Dođe i prođe do sljedeće noći i novog pijanstva. Boli ga, prevrće se, stenje, pije još više. Boli, a on psuje, udara glavom u zid, uzalud tjera duhove od sebe. Boli ga, a on jeca i plače, pa se skupi i šuti dok ne zaspi. Dok se ne prepusti drugoj aveti, snovima. Stiskalo ga u grudima, gubio je dah, podrhtavao, nije imao mira, kao da nije prošlo toliko vremena, kao da se juče desilo.


Prolazio je dan po dan, ljeto je zamijenila jesen i život na ulici učinila još težim. Siranu je ovo bila prva godina beskućničkog života, nije imao iskustva, nije znao gdje može besplatno jesti i ogrijati se tokom hladnih, maglovitih i kišnih dana. Istraživao je, sve više izbjegavao društvo, odbijao njihovu pomoć. Htio se kazniti i kažnjavao se sa uspjehom, to mu je u životu, i onom ranijem, uvijek najbolje polazilo za rukom. Više mokar nego suh, gotovo uvijek i gladan i žedan tumarao je kao sablast bez cilja, bez jučer i sutra, bez samoga sebe. Lice mu je zaraslo u neurednu, riđu bradu, oči upale u duplje, jagodične kosti se istakle, odjeća visila na mršavom tijelu. Nakon svega, uz gorki osmijeh mogao je čestitati sebi da je barem nešto u životu uradio kako valja. Ovakvim tempom nije mogao izdržati još dugo.


Sve je vodilo ka samoubistvu, a on je u širokoj lepezi lakših načina da sebi skrati muke izabrao onaj najteži.


Najduži.


Tačku na svoj beskućnički život, život uopšte, stavio je jedne hladne, zimske večeri. Mokar do gole kože, odrpan i pijan onoliko koliko to čovjek može biti, tumarao je pustim ulicama.


Miš i mačka večeras spavaju zajedno, mislo je djelićem čiste svijesti, jedinim koji je ostao zaštićen od svega, trunkom savjesti, ponosa, koji je cijelo ovo vrijeme, kao drugo "ja" dizao svoj glas protiv njegovih samoubilačkih postupaka.


Uzalud, većina je bila brojnija, većina je pobijedila.


Uvukao se u smrad kontejnera ispijajući poslijednje kapi iz flaše. Pusta noć, snijeg i hladnoća rastjerali su život sa ulica.


Šta li je onda ostalo, smrt, da, smrt je ostala!


Oči su se sklapale odnoseći ga godinama unazad, odnoseći skitnicu u dječaka koji čeka oca pred kafanom, drhteći od zime u jednoj ovakvoj večeri. Njegov otac okružen crnokosim, jedrim cigankama ispijao je čaše i gušio tugu za njegovom rano umrlom majkom. U početku za njom, kasnije, on se gušio u piću.


Vidio je zrelog, ambicioznog dvadesetosmogodišnjaka koji je imao sve šanse da uspije u životu. Proricali su mu svijetlu budućnost, a on je dokazivao da može i bolje i više. Onda je sreo nju. Duga, crna kosa, lijepo dječije lice na tijelu zrele žene, osmijeh koji ne silazi. Zaljubio se. Činilo se da je i ona, i ubrzo su svaki djelić slobodnog vremena počeli provoditi zajedno. Ženidba je došla sama od sebe, prirodno, bez dvojbe da li je ona za njega bila ona prava.


Počelo je više nego lijepo, kao u bajci, život ispunjen srećom. Često je kasnila sa posla, ponekad morala dežurati noću, dolazila umorna, mrzovoljna. Crv sumnje je počeo da ga nagriza kao moljac drvo i temelj se počeo rušiti. Sumnjao je da ga vara i to ga je ubijalo. Onda bi ubijedio sebe da umišlja, da to nije tako, pa ona mu je žena, on je dobar muž, ispunjava joj sve želje, lijepo žive, zbog čega bi ga varala? Ne zadugo.


Krio je svoju sumnju, a u svakom njenom pokretu, postupku, riječi, stvari, tražio je razlog za opravdanje svoje sumnje. Volio ju je više nego sebe, volio koliko se može voljeti žena, čak i mnogo više. Nije znao koliko dugo je to trajalo, koliko god, bilo je previše. Sumnja ga je izjedala, raznosila mu mozak, uništavala. Šta god da je radio mislio je na nju, vidio je u zagrljaju drugoga, čuo kako uzdiše, jeca, sklapa oči. Ludilo!


Trajalo je sve dotle dok on nije skupio snagu, hrabrost da se napokon suoči sa istinom kakva god da je bila. Najavio je na sva usta službeno putovanje, svima, a posebno ženi. Neće ga biti desetak dana, mora otputovati poslom.


Nigdje nije otputovao, i u zabačenom dijelu grada, ne želeći ništa prepustiti slučaju, ne ovaj put, pod drugim imenom je iznajmio sobicu, samo toliko da ima gdje prenoćiti.


Dva dana se nije pojavljivao na ulici, a treću noć, potpuno drugačijeg izgleda, zarastao u bradu, sa šeširom i naočarima, u dugom mantilu krenuo je prema svojoj kući. Žurio je, zastajao, pa opet žurio, misli su nekontrolisano navirale, srce ubrzano kucalo. Nije gasio cigaretu, mada njeno dejstvo nije ni osjećao. Što je bio bliže svom cilju koraci su bivali sve teži, sve dok nije potpuno stao.


Lijepo uređena kuća u predgrađu mirno je počivala u mraku.


Nijedan od prozora nije bio osvijetljen. Gledao je dugo, pogledom prebirući po poznatim detaljima, trudeći se da mislima prođe kroz debele zidove. Nije znao koliko dugo je tako ostao, kao stranac, skitnica, najusamljeniji i najtužniji na svijetu.


Otišao je u radnju, uzeo litar žestokog pića i vratio se u brlog male sobice koju je iznajmio.


Naredne večeri je ponovo bio na uglu, ponovo je zatekao pogašena svjetla. Došao je i sljedeće noći i još jednom nakon toga. Kada je posumnjao da u njegovoj vlastitoj kući, gdje je nekoliko dana ranije ostavio ženu, ne živi niko, na prozoru gdje se nalazila njihova spavaća soba nazreo je plamičak svjetlosti iza debelih zavjesa. Imao je rezervni ključ i ušao.


Bezbroj puta je u glavi vraćao film od te noći, a nikad sa sigurnošću i do detalja nije znao šta se stvarno desilo. Dok se penjao uz stepenice čuo je smijeh i uzdahe žene koju je volio.


Svijet se rušio, srce kidalo u komade. Pred vratima je zastao, kažnjavajući samoga sebe time što će je slušati još malo.


Vidio je njeno golo, jedro tijelo ispod dlakavog, krupnog muškarca bez lica. Čuo je krik, užas, vidio je nož u svojoj ruci, stravu na licu, i njenom i onog muškarca. Udarao je, udarao, udarao, a sječivo je bez otpora prolazilo kroz gola tijela. Udarao je i kada su nepomična, krvava ostala jedno na podu, drugo na krevetu. Do jutra je sjedio pored dva gola leša pogleda uprtog u daljinu, u prazno, u krvave zidove svoje spavaće sobe. Nije znao šta je dalje bilo.


Mnogo poslije, skitnica, beskućnik, uličar, ološ, pronašao je u korpi za smeće stare novine i u njima pročitao tekst o pravniku koji je kuhinjskim nožem iskasapio ženu i ljubavnika i dobrovoljno se predao policiji. Kažu da je osuđen, da je bio u zatvoru, pa na psihijatriji i da, nakon što je izašao, više niko ništa nije čuo o njemu.


Spalio je novine, zaboravio članak, sahranio jednog sebe da bi ubio i drugog koji se rodio neočekivano.


Imala je lijep osmijeh, dok su se zabavljali, uhvatio bi sebe kako razmišlja o tome da li je on vrijedan tog osmijeha, hoće li ga zajednički život ubiti, zamijeniti suzama, bolom?


Gdje je pogriješio? Htio to ili ne, slike su se nizale, polahko, usporeno, a onda brže, više njih odjednom, u magli i košmaru, kao brzi voz.


Ujutro su na radiju javljali da temperatura kakva je bila te noći nije zabilježena u zadnjih deset godina. Drveće u parku pucalo je od hladnoće.


Nakon četiri dana Sale je, tjeran glađu, ušao u kontejner ne bi li pronašao komadić hljeba, u najzabačenijem dijelu grada gdje zimi ni skitnice nisu zalazile. Sirano je u kontejneru ležao ukočen, sa nečim što bi trebalo biti osmijeh sleđen na mršavom, ispijenom licu.


Zaustavio je vrijeme te ledene noći, a da niko nije potpuno saznao njegovu priču, zaustavio je vrijeme i sebe u vremenu, umro je sa osmijehom na usnama, čestitajući sebi na dobro obavljenom poslu.


Prvi put nakon dugo godina.

Fejzo


Hodao je selom zanesen, odsutan i dalek. Bio je tu, iza živice, na putu, u polju, iza kuće, u vrtu, svugdje i nigdje, i kad je bio i tada ga niko ne bi primjećivao. Ako se samo jedan dan ne bi pojavio, svi bi se pitali gdje je?


- Viđe l' ti Fejzu, nešto ga danas nejma da prođe putem, - odmahivali su glavama.
- Ne znam ljudi, - govorio je Mehmed-efendija, - je l' Fejzo normalan, a mi budale il' je obrnuto? -


Uvijek je Meša sa svojim izjavama ostajao nedorečen, zato je i važio za jednog od najpametnijih ljudi u selu, no ovoga puta i on je u očima svojih slušalaca pročitao da mora završiti misao, jer nikome ništa nije bilo jasno.


- On je takav kakav jeste, među nama ovolikim što smo drugačiji od njega, a međusobno isti. Ako smo u većini, ne znači i da smo u pravu. Šta ako je jedino on normalan, a svi mi ludi? -


Završi Mehmed i pokaja se istog trenutka što je i počinjao.


Zbunjeni, neodređeni pogledi ostali su isti, klimali su glavama kao da kažu: a, to li je, pametan je naš Meša, a ništa nisu razumjeli.


Možda je i tako bolje, mislio je on, ponekad, a Boga mi, sve češće je u nerazumijevanju spas.


Niko nije mogao razumjeti čeljade koje se hranilo u selu, što je spavalo po štalama ili mu je nebo jorgan bilo, nekad pričalo iskrivljenim, kreštavim, više zvukom nego govorom, a nekad danima riječ nije progovaralo. Niko se, doduše, nije ni trudio, a i šta će mu to, šta vrijedi što će Fejzu razumjeti ili nerazumjeti?


Fejzo je bio dijete sela i selo ne bi bilo isto da njega nema.


Hadži Mehmed efendija niti je bio efendija niti hadžija. Nekako prirodno se nametnuo, ili je bolje reći selo ga uzelo kao takvog, jer se selu nije moglo nametnuti da on bude neka vrsta seoskog savjetnika. On je morao sve znati i sve objasniti, njegova se slušala i ponavljala.


U mladosti je prošao svijeta, vidio svašta, završio i školu, čitao knjige i znao što je trebalo znati. Skromnom Meši je to u početku smetalo, no brzo se navikao.


Tako su mještani od Mehmeda tražili objašnjenje za sve, pa i za Fejzu, a on im je znao-neznao davao odgovore često i u zapetljanim riječima i rečenicama koje ni sam nije razumijevao, samo da bi zadovoljio seosku radoznalost.


- Svako selo ima svog Fejzu, oni dođu k'o opomena ljudima od Allaha dž.š. da ljudi vide da mogu biti i drugačiji, da na njima i sa njima iskušaju dobrotu i zlobu ostalih. Kao ni kod koga, kod Fejze ćeš zaraditi i grijeha i sevapa, zato ga ne dirajte, ne podsmjevajte mu se, nije on birao svoju sudbinu i nemojte vi biti oni koji će mu je otežati! - govorio je Mehmed efendija okupljenima, za kahvom, u mejtefu, na putu, u njivi, gdje god bi ga vidjeli i sreli.


Tako je Mehmed godinama gradio savjest cijelog sela i okoline. Znao je u dušu svaku kuću, svakog domaćina, dijete, mačku i kera pred kućom.


Znao je Omerovcu kao ženu koja za kahvom prenosi istinite i neistinite vijesti iz sela i okoline, ništa njoj nije moglo promaći; znao je Avdu kao domaćina, radina, znao je da se često svađa sa sinovima koji neće na njivu za živu glavu. Znao je Ibru kao čovjeka koji voli flašu više nego što je volio svoga rahmetli oca, nije ga jednom pridigao iz kanala i onako star odnio ženi, kući, djeci, bijeda i sirotinja. Znao je Ševala kao kavgadžiju, zadrta, prepametna, njegova je zadnja i tu nema dogovora... Sve njih i dobre i loše on je mirio kad se posvađaju oko međe, njega su molili da ide u prošnju cure, jer gdje bi se on pojavio ta bi još iste noći promijenila kuću. Onoliko koliko nisu primjećivali ludog Fejzu, toliko su primjećivali i poštovali Mehmed efendiju. Fejzina tajanstvenost i Mehmedova pamet držali su selo na okupu. Njih dvojica, jedan riječima, drugi tišinom ili krikom, jedan dobrotom, drugi strahom, različiti, a isti, ni nalik, a slični, blizu, a predaleko, živjeli su jedan pored drugog poštujući se i uvažavajući na svoj način.


Kad je Mersija Ševalova, seoska ljepotica, jedno jutro donijela kravama tlak, iza štale je skinula dimije i sakrila se u gustiš da je niko ne vidi. Fejzo je izbečenih očiju, bez glasa, zurio u lijepo djevojačko tijelo i tada osjetio nešto što nikada ranije nije i nikada više neće. Nešto, a nije znao šta, nije znao kako da se ponaša, nije znao ništa, prepao se i nje i sebe.


Iskočio je iza štale, a Mersija vrisnula i sa dimijama u rukama bez duše pobjegla kući.


Srećom da je Fejzo, uplašen više nego ona pretrčao preko Potkojnice i nestao u šumarku, u suprotnom bi ga Ševal isprebijao motičištem kao vola.


Šta god da je mislio, Mehmed efendija je vidio onu bolju stranu ljudi, koliko god ih poznavao nije ih poznavao dovoljno.


Po noći, u ćoškovima, u sitne sate kad i horozi zaspe, selo živi drugi život, otvaraju se druga vrata, curama kroz prozore ulaze momci, hudovice upuštaju ugledne seoske ljude u kuću. Taj drugi svijet, svijet noći, tajni i šaputanja gledao je Fejzo.


A on i da je htio, nikome nije mogao, ni znao ispričati.


Nema na svijetu čistog dobra ni čistog zla, crnog i bijelog, svi ljudi su, ako bi se bojama bojili, više sivi nego crni ili bijeli.


Mehmed nije pejgamber, niti je Fejzo griješnik, obojica su kako-kad i kako-gdje i jedno i drugo. Od čega to zavisi, ko zna?


Mehmed bi u te sitne sate otvorio knjigu čiji listovi su požutjeli od vremena i ostajali u ruci ako bi se nepažljivo prevrtali. Čitao je redove nerazumljivog pisma, pažljivo bilježeći iskrivljenim rukopisom ono što ga je zanimalo, a zanimalo ga sve. Čitanje te knjige preraslo je u ritual, u adet ovog čovjeka koji je nakon silnog lutanja po svijetu, pronašao sebe baš tamo odakle je želio pobjeći. Pronašao se u zabitom bosanskom selu, vratio se da ostari i umre u njemu bez roda i poroda.


Knjige koje je tada donio sa sobom su jedini kontakt sa svijetom u kome je i on nekada tražio svoje mjesto pod suncem. Plamičak iz lampe koja je ležala na debelom, hrastovom stolu zadrhta i Mehmed diže pogled sa knjige.


Iz krpene vrećice, među prstima, izvadi duhan, podjednako ga rasporedi na komadić tankog, bijelog papira, te ga polahko poče motati dok ne dobi željenu debljinu cigare. Liznu papir, savi ga, nadvijajući se nad plamen lampe da pripali. Sa uživanjem je povukao dim u pluća. Kahva bi sad godila da mu je imao ko ispeći.


Nije imao ko i on je neće ni popiti. Sve njegove sitne želje bi obično ostajale samo na željama, prošlo je vrijeme njihovog ispunjavanja. Uspravio se i prišao prozoru.


Oblačno nebo se sastavilo sa brdima u daljini. Nestalo je granice, stopili su se u jedno, nebo se spustilo, zemlja otvorila da prihvati gosta. Kao pod kapu sakrilo je sitna, nemoćna bića, ne da ih zaštiti i ne da ih uništi, mada bi bez po muke moglo uraditi i jedno i drugo. Činilo se da zaštita nije potrebna, a za uništavanje uvijek ima vremena. Možda najprije da opomene, da im pokaže da su mali, ma koliko da su veliki i da bitku sa prirodom mogu samo izgubiti. Gledao je kroz prozor u kišu što se slivala na zemlju, gledao potočić što je putem nosio sitno kamenje, gledao i mislio: ni jedna kiša na svijetu neće sa zemlje isprati ljudske grijehe, i tri neba kad bi se spustila malo bi bilo za zlobu u ljudima, za krv po brdima, za duše koje nesmirene lutaju majevičkim šumama i sprečkim poljima.


Mislio je, gledajući u tamnu noć koja kao da je ostavljena za crne ljudske misli mameći ih, kao da zato i postoji.


Mersiju Ševalovu te noći su ukrali prosci, mada joj je otac zabranjivao. Vidio je Mehmed sjene ljudi, osvjetljene munjom oko Ševalove kuće i znao šta će se desiti. Isto tako je znao da je to jedini način da se seoska ljepotica uda. Ima ljudi sa kojima nema dogovora, koji ne shvataju i neće da shvate da je sudbina ženskog čeljada u drugoj kući. Jedan od takvih bio je Ševal i Mehmed je znao da će se to desiti, večeras ili naredne noći, svejedno. Čuo je pucanj iz puške koji je nadjačao grmljavinu, jedan, pa drugi, a nakon kratke pauze još dva. Ševal je pucao za ljudima koji mu odvode kćerku, ali ne da ih ubije. Kakav god bio, nije bio ubica. Pucao je manje zbog sebe, više zbog naroda, da makar ikoliko obraz opere što mu ga kćerka ukalja i pobježe iz kuće.


U susjednoj mahali sutradan je bilo šerbe, slavilo se. Pričali su da se odavno ni jedna cura nije udala kao Mersa. Pričali su da joj je svekrva odmah objesila dvije struke dukata na vrat, a svekar zaklao bika i deset ovaca. Dva dana se slavilo.Treći dan je Ševalovca vrišteći istrčala iz štale. Treći dan su na tavanu te iste štale pronašli mrtvog Fejzu. Tijelo se već počelo raspadati, smrad i muhe odvele su ženu u sjenik, na tavan, gdje ga je našla. Jedva da je bilo krvi, rupe od sačme bile su kao žiška na cigari.


Dženaza je bila tiha. Nikoga posebno nije zanimala Fejzina smrt, naviknut će se i bez njega, kao da ga nikad nije ni bilo. Selo je pričalo da je jedino Mehmed efendija zaplakao od malobrojnih koji su bili na mezarju. On mu je klanjao dženazu, nosio mejt cijelim putem, u zemlju ga spustio. Pričali su kako je njihov Meša dobra duša, pa mu žao i ludog Fejze za kojim niko suze nije pustio.


Noć nakon dženaze opet je padala kiša i nebo je opet bilo tamno. Mehmed je vukao dimove iz smotane cigare, sjedeći u svojoj hladnoj sobici. Gledao je u svoja kriva slova na papiru, pogledao kroz prozor, ustajao, hodao. Nije bilo pomoći.


Nikome nije mogao ispričati svoju priču, olakšati bol, skinuti kamen sa staračkih grudi. Teško će biti ponijeti sa sobom grijeh iz mladosti na drugi svijet, no to je mala kazna, mala prema onome što je on nanio jednom nedužnom biću.


Mlad, zelen, nije mislio i desilo se. Fejzo, njegova krv, plaćao je mnogo više, za taj grijeh svaka kazna je mala. Uzalud se skitao po svijetu, zavaravao bježeći od istine. Od sebe nije mogao pobjeći i vratio se da umre, a prije toga vidio je njega kako umire.


Pljuštalo je.


Selo je davno utonulo u tišinu, samo je plamičak lampe titrao u kući Mehmed efendije.


"Nijedna kiša na svijetu neće sa zemlje isprati ljudske grijehe i tri neba kad bi se skupila malo bi bilo za zlobu u ljudima, za krv po brdima, za duše koje nesmirene lutaju majevičkim šumama i sprečanskim poljima."


Malo bi bilo, kol'ko god da bude!