12. Kandavijski primorski put koji se proteže od Apolonije do tjesnaca
Propontide


A drugi put, koji se zove Kandavija, od Apolonije, odakle je početak Epira, ide dalje ka Ambracijskom zaljevu pored jezera Avlone ili Valone, a na desnoj strani mu leže epirski narodi koje oplakuje Sikulsko more. Ova oblast - prosto nazivana Arban, budući dugo pod vlašću Aranita, povezuje se sa Ahelojom, ili, prema susjedima, rijekom Pahikolamom koja ističe sa Pinda. Tu je granica Epira; od njega preko Akarnanaca do rijeke Even ilki Fidar, koja utiče na ulasku u Korintski zaljev dijeleći Etoliju od Peloponeza, stiže se do rijeke Antira i sve do Istma. Doista, čitav ovaj gore spomenuti put neprekidno se proteže duž morske obale, a prilaz je na nekim mjestima opasan i zaobilazi dalje od mora zbog čestih uzvišenja koja se pomaljaju na ovoj obali; poslije Istma ide do Egejskog mora preko primorskih i Grčkih stanovnika Lokride, Fokeje, Beotije, Atike, Megare, blizu Eubeje i Solunskog zaljeva, ostavljajući lijevo Larisu, spušta se sve do Soluna, preslavnog grada Makedonije. Odande stranom istog moreuza prema jugu zaobilazeći planinu Atos i preko dolina i gora prelazeći Strumu, koja dijeli Makedonce od Tračana, stalno preko primorskih mjesta proteže se do gradica Enosa, gdje Hebr(=Marica) rijeka Trakije, utiče u vode Egeja. Odavde se otvaraju dva puta; jedan od 60 milja prema Jedrenu, a drugim nalijevo preko mosta Egine od 3 hiljade koraka, koji je zadivljujućom vještinom podignut iznad močvara i jezera, pruža se pristup ka Galipolju; od njega se, skretanjem ka zapadu, lako stiže do tjesnaca Propontide ili Dardanela.

13. Dokaz protiv onih koji smatraju da su Valona i Apolonija jedno isto


Premda se kod geografa Ptolomeja jasno pokazuje da je drugo grad Valona od onoga koji se prosto zove Apolonija, kao što će niže biti izričito pokazano, progovoriću ipak malo protiv mišljenja onih koji se, možda zamijenivši imena gradova i oblasti iz starine, pogrešno oslanjaju na primjere Tita Livija i ostalih istoričara da su ovi gradovi jedan isti, po čemu bi pristup Valoni bio preko ušća rijeke i nekog zaljeva u unutrašnjosti prema istom gradu. Naslanjaju se na rijeci Livija u četvrtoj knjizi o drugom Punskom ratu, đe piše: >> Poslanici iz Orika stigoše do Marka Valerija, zapovjednika flote u Brindiziju i oko obala Kalabrije, javljajući da je kralj Filip prvo napao Apoloniju pošto je 120 čamaca i brodova sa dva reda vesala dovezao u rijeku uzvodno; zatim, pošto je ovo bilo sporije od očekivanja, ka Oriku je noću potajno približio vojsku; [...] ni iz jednog drugog razloga osim da se dokopa Italije<<. I tako su upravo tu ovi Apolonjani, koje je opseo kralj Filip, zatražili pomoć od konzula Marka Valerija, onda je konzul izabrane >>vojnike u dugim brodovima poslao na ušće rijeke sa zapovjednikom Nevijem Krispom, čovjekom vrijednim i vičnim vojnoj službi. On je rasporedio vojnike po kopnu, a brodove je otpustio nazad u Orik, odakle je došao ka ostaloj floti, poveo je vojnike podalje od rijeke putem koji je bio najmanje zaposjednut od kraljevih ljudi, i noću, tako da niko od neprijatelja nije opazio, uđe u grad Apoloniju<<. Zaista mnogo se varaju oni koji ne vide da je Valona smještena u brdima na jezeru koje oplakuje njene zidine, daleko od mora oko 800 ili hiljadu koraka. A Apolonija i gradic Orik leže na ravničarskim mjestima, kao što se u istoj knjizi o drugom Punskom ratu ovako o Oriku čita: >> Taj grad smješten je u ravnici nije jak ni po bedemima, ni po ljudstvu, ni po vojsci<<. Zatim Plinije u trećoj knjizi u 24. poglavlju u izlaganju o Makedoniji ovako iznosi o Apoloniji: >> Apolonija bivša kolonija Korinćana udaljena je od mora četiri hiljade koraka: na tom ušću Kolhiđani su osnovali gradić Orik; odatle je početak Epira, planine Akrokeraunije, kojima smo ograničili ovaj zaljev Evrope<<. Strabon takođe kaže: >> Aous ili Eas, rijeka Apolonije, više koja se pomalja i od koje je udaljena 10 stadija, od mora pak 60; poslije Apolonije Bilikata i Orik i njegov trg Panorm<<, svima pogodna stanica, >> i vijenac planina Akrokeraunija; ovdje je ušće Jonskog zaljeva i početak Jadranskog<<. Pored toga u Valoni je uvijek bilo velikog obilja ribe ili ribolova i usoljavanja ribe, o čemu se nikada ne čita da postoji na drugim mjestima po epirskoj obali, izuzev kod Skadra, koji se računa u gradove Dalmacije. Otuda sam Strabon u sedmoj knjizi komentara pominjući epirske narode kaže >> Oko puta Kandavije<<, koji iz Apolonije blizu morske obale ide u Makedoniju, jezero i >>močvare postoje kod Lihnida, đe imaju obilne tržnice usoljene ribe<<. Otuda bi Valona bila više udaljena od Drača, kako se razabire po stanicama i ušću rijeka, koje u tom dijelu leže. Apolonija, međutim, slijedi odmah poslije Drača prema istom Strabonu koji o njoj ovako piše: >> Od obale Jonskog mora uzećemo morski početak, đe se zaista, završava plovidba Jadranom; njegovi prvi djelovi su Epidamnus<< ili Drač, >>i Apolonija; iz Apolonije u Makedoniju put na istok je Egnacija<<. Zatim isti Strabon, od istog početka Epira, đe je Apolonija, sve do zaljeva Arte, postavlja baš te luke i rijeke, naime Panorm, ispod Akrokeraunijskih planina, stanicama svima pogodna i veoma prostrana; poslije ovoga luka Onhizmo prema kome leže nasuprot grebeni Korkire okrenuti ka zapadu; druga je Kasiopa, od koje do Brindizija ima 1700 stadija i toliko isto od drugog rta Kasiope, koji gleda na jug sve do Tarenta. Poslije Onhizma je luka Posidon na čijem je ulazu osnovan Butrot. A rijeke ili njihova ušća nabrajaju se jedni za drugim niže Drača i Apolonije ovako: Panas je rijeka koju slijedi Dips, blizu Apolonije, rijeka Aous ili Eas, najzad Laus, poslije slijedi Valona; poslije nje rijeka Kalidno, najzad zaljev Arte. Najzad Valona u blizini Otranta. Zbilja, Apolonija i Orik su od predjela rta Salentina, Tarenta i Brindizija na istom pravcu i udaljenosti, kao što u istoj knjizi gore spomenuti Plinije kaze: >> Orik je udaljen 75 hiljada koraka od rta Salentina u Italiji<<. Ovaj grad udaljen je od Hidrunta (=Otranta) mnogo hilja da koraka više nego od onih đe se nekada prelazilo u Orik i Apoloniju. A postoji i suprotno iz tih samih u Brindizi, kako se očigledno izlaze kod Livija u četvrtoj knjizi o makedonskom ratu. Naime kaže: konzul >> kad je došao u Tesaliju preko Epira stiže u Orik, odakle je bio prebačen; od Orika sve čete prebačene su bile u Brindizi <<. A piše i Gnej Livije; >>zapovijeđeno mu je da iz Brindizija sa svim četama pređe u Epir i blizu Apolonije da zadrži čete<<. I Plutarh u Cezarovom životu iznosi: Cezar, dakle sa svojim četama prešavši iz Italije preko Jonskog mora >>zauze Orik i Apoloniju <<, i malo niže: >>Boraveći u Apoloniji, kada je vidjeo da mu nedostaju čete kojima bi obuzdao bitku, i ostale iz Italije lagano je slijedio<<. I konačno oni što misle suprotno, ako se nijesu mogli odvratiti ovim dokazima, neka barem na čas dođu do Ptolomejevog izlaganja u kome se o Makedoniji govori ovako: >> Makedonija ima granice od sjeverne strane izložene Dalmaciji, Gornjoj Meziji i Trakiji, od Zapada Jonsko more, koje se od Dirahija ili Epidamna prostire sve do rijeke Popilhena<<, ali prvi gradovi Tulantinaca su ovi: >> Dirahij, ušće rijeke Panas, [...] Aulon, pomorski grad, Helimiotorum Horestis Bulis, ušće rijeke Kalidna<<. Samo ove gradove i te rijeke od Drača sve do zaljeva Arte pominje Ptolomej, i to je ono što sam mogao o Apoloniji i Auloni ili Valoni da prikupim od istoričara i geografa.

14. Epilog podsticajni protiv Turaka


Ovo su putevi kojima su nekada toliko puta ratovale rimske vojske, koje sada treba hrišćani uporno da traže, ako čeznu da se dokopaju trajnog mira kada istjeraju vavare iz Evrope; ne treba tako da se čeka neprijatelj niti se treba s njim boriti na pragu ili u krilu Italije. U Epir ili Makedoniju treba da se pošalju jednog istog trena; kažem da tu i preko ulaza iz Panonije treba unijeti rat u Trakiju, neće nedostajati vojnika ni hrane. Tu je sve što je potrebno. Doći će iz susjednih pokrajina svi vjerni hrišćanski narodi koji samo čekaju hrišćanski pohod, spremni da satru neprijatelja sa svijeh strana, čim čuju da je vojska Panonaca prešla Ister i da se vojska iz Italije prebacila preko Jadranskog mora. Ovo je jedini i krajnji put da se pobijedi neprijatelj. Čitamo, naime, da se Aleksandar Veliki borio sa persijskim kraljem Darijem u Aziji, kralj Ksereks, da ga ne bi Atinjani u njegovom kraljevstvu opkolili, sam je prvi napao Grčku. Hanibal je, takođe, uvijek imao jednu istu misao: da u Italiju unese rat. Iako pobjednik, nije se mogao od nje odvratiti prije nego što je rat bio prenijet u Afriku. U Cezara je, opet, bila takva brzina u savlađivanju neprijatelja, da je većinom stizao prije nego glas o njegovom dolasku. No, toliko primjera kod stranih naroda treba izostaviti. Preostaje samo jedan primjer dostojan pamćenja koji treba da slavi potomstvo, Janka Hunjadija, koji nikada nije dopustio da Turci pokrenu pohod protiv hrišćana a da ih nije napao u samoj Trakiji. Njegove slavne i najsvetije poduhvate za odbranu pravoslavne države, dužni su da slijede i poglavari našega doba.