Manje zlo :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Dominique Misein: "Manje zlo"

"Zaboravlja se da opredeljivanje za neko zlo, makar to bilo i `manje zlo`, jeste najbolji način da se ono produži."

"Kada pred sobom imaš samo dve mogućnosti, izaberi treću."

Pre nekoliko godina, u vrijeme izbora, jedan poznati talijanski novinar pozvao je svoje čitatelje da začepe noseve i da svoju građansku dužnost ispune tako što će glasati za partiju koja je tada bila na vlasti. Novinar je dobro znao da se narod već desetljećima guši od smrada prave institucionalne truleži u koju je ta partija bila utonula, zbog zloupotrebe vlasti, korupcije, prljavih poslova, itd. Ali, jedina alternativa na političkom tržištu u tom trenutku bila je ljevica, što je izgledalo još gore. Prema tome, čovjeku nije preostalo ništa nego da začepi nos i da glasa za one koji su već bili na vlasti.

U to vrijeme, iako je izazvao prilično burne polemike, ovaj poziv imao je nekog uspjeha i čak bi se moglo reći da je bio hit dana. To ne treba da nas čudi. U osnovi, argument koji je taj novinar upotrijebio počivao je na jednom toliko puta provjerenom, uvjetovanom društvenom refleksu: na logici manjeg zla, koja rukovodi svakodnevnim izborom većine ljudi. Suočen sa životnim činjenicama, zdrav razum je uvijek tako hitar kada treba da nas podsjeti da između jednako odbojnih alternativa uvijek treba da izaberemo onu koja će imati najmanje neprijatne posledice.

Zar možemo osporiti da se čitav naš život svodi na dugu i iscrpljujuću potragu za manjim zlom? Da se opredeljivanje za nešto dobro - ne u nekom apsolutnom amislu, već jednostavno onako kako svako od nas to vidi - unaprijed odbacuje? Čitavo naše iskustvo, kao i iskustvo prethodnih generacija, uči nas da je život umijeće najteže od svih, a da najsmjeliji snovi mogu imati samo tragičan ishod. "Tako je to oduvijek", govore nam kroz uzdah, sve dok ne povjerujemo da će tako i ostati, zauvijek.

Naravno, ništa od svega ovoga ne spriječava nas da shvatimo koliko je štetno sve ono sa čime se suočavamo. A ipak dobro znamo kako da izaberemo zlo. Ono što nam nedostaje - a što nam nedostaje zato što nam je oduzeto - nije toliko sposobnost da vrijednujemo svijet u kome živimo i sve strahote koje nam on baca u lice, koliko sposobnost da idemo dalje od ponuđenih mogućnosti. Ili da to makar pokušamo. I tako, pod vječitim izgovorom da možemo izgubiti sve ako nismo zadovoljni sa onim što već imamo, vijugamo kroz život pod zastavom stalnog samoodricanja. Naš svakodnevni život, sa svim svojim nepromišljenostima, pruža nam obilje primjera za to. Koliko nas, iskreno govoreći, može reći da uživa u životu, da je njime zadovoljan? Da je zadovoljan svojim poslom, tim satima protraćenim bez svrhe, bez zadovoljstva, bez kraja? A opet, suočeni sa baukom nezaposlenosti, brzo prihvaćamo bijedu najamnog rada ne bi li izbjegli bedu života bez ikakve najamnine. Kako objasniti sklonost tolikog broja mladih ljudi da produže studije koliko god je to moguće, osim kao odbijanje da se zakorači u svet odraslih, što znači kraj ionako već nesigurnoj slobodi. Što nam tek ostaje da kažemo o ljubavi, toj grčevitoj potrazi za voljenom osobom, koja se najčešće svodi na parodiju iste, gdje u želji da samo ublažimo osjećaj usamljenosti radije produžavamo već istrošene veze? Siromašni u zadovoljstvima i čaroliji, sve što nam dani koje provodimo na ovoj planeti pružaju je dosada vječitog ponavljanja istog.

Uprkos stalnim pokušajima da se umanje ili prikriju povrede koje nam nanosi sadašnji društveni sistem, mi ih ipak vidimo, i to sve. Mi znamo sve o životu u svijetu koji nas uništava. Ali, da bi nekako podnijeli ono što je nepodnošljivo, i tako ga učinili prihvatljivim, dovoljno je da ga racionaliziramo, opravdamo povijesnim razlozima i podupremo jednom neumoljivom logikom, pred kojom naša svijest sitnog računovođe može jedino da kapitulira. Da bi se odsustvo života i njegova prostačka zamena za puko preživljavanje i sve njegove užase - dosadu godina provedenih pod teretom obaveza, nasilno potiskivanje ljubavi i strasti, prerano starenje čula, ucjenjenost poslom, ekološko pustošenje i najrazličitiji oblici samoponižavanja - lakše podnijeli, što ima bolje nego da se čitava ta situacija relativizira uspoređivanjem sa situacijom onih koji žive pod teretom još veće strepnje i nasilja? Ima li efikasnijeg sredstva od uspoređivanja sa nečim što je još gore?

Naravno, pogrešno je vjerovati da se logika manjeg zla ograničava samo na reguliranje naših svakodnevnih, domaćih poslova. Ona prije svega regulira i upravlja cjelinom društvenog života, čega je naš novinar bio itekako svjestan. U stvari, svako ljudsko društvo bilo je manjkavo. Bez obzira na razlike u idejama, svatko je nekada sanjao o životu u društvu drugačijem od ovog: u svijetu sa više predstavničke demokracije, ekonomski još slobodnijem od miješanja države, prije "federaliziranom" nego centraliziranom, o naciji bez stranaca i tako redom, sve do onih najekstremnijih aspiracija.

Ali, želja da se snovi ostvare vodi ka akciji, jer jedino akcija može da promijeni svet, čineći ga sličnim snu. Akcija: za duh, to su trube jerihonske. Ni jedan drugi imperativ ne djeluje na duh tako snažno, nagoneći na neodložno i bezuvjetno djelovanje. Ali, svakome tko krene tim putem stvarnost ubrzo počinje da uzvraća na čudan i neočekivan način. Posvećenik brzo počinje da uči da se jedina djelotvorna akcija ograničava na svedene, mutne i tugaljive snove. Ne samo da one velike utopije ostaju van našeg dohvata, nego se i sasvim skromni ciljevi pokazuju kao jedva ostvarivi. Uskoro, onaj tko je htio da promijeni svet u skladu sa svojim željama, uviđa da je sve što može da učini nešto sasvim suprotno: da promijeni svoj san, prilagođavajući ga neposrednoj realnosti ovog svijeta. U nastojanju da postigne makar nešto, čovek počinje da sve više potiskuje san. I tako, prvo samoodricanje, koje zahtijeva produktivna akcija, na kraju za ishod ima prilagođavanje sna razmjerama postojećeg. Tako, na kraju, dolazimo do saznanja da je epoha u kojoj živimo doba kompromisa, polovičnih rezultata, začepljenih noseva. Ili, u dvije riječi, manjeg zla.

Ukoliko pažljivo razmotrimo ovaj problem, čini se da se da koncept reforme, za koga danas svi glasaju, predstavlja krajnji izraz politike manjeg zla. On se dalje ispoljava kao jedan krajnje razborit oblik ponašanja, uvijek otvorenog za dalje prilagođavanje i stalnu provjeru svoje prihvatljivosti, i koje se upražnjava sa obazrivošću dostojnom najprofinjenije diplomacije. Nastojanje da se izbjegne svako talasanje tako je snažno da kada do njega ipak dođe, uslijed nekih nepovoljnih okolnosti, to se odmah opravdava kao pokušaj da se izbjegne još veće zlo. Zar prošle godine nismo imali rat koji je bio opravdavan kao manje zlo u usporedbi sa divljačkim "etničkim čišćenjem", na isti način kao što je prije pedeset godina bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bilo opravdavano kao manje zlo u usporedbi sa daljnjim produžavanjem svjetskog rata? I to uprkos svečanoj obavezi, koju su sve vlade ovog svijeta preuzele, da će se u riješavanju konflikata uzdržavati od upotrebe sile.

Kako da ne. Danas čak i vladajuća klasa priznaje da u sadašnjem društvenom poretku ima osnova za kritiku, za što je inače sama odgovorna. Njeni glasnogovornici ponekad su čak među prvima kada treba osuditi diskriminatorsku prirodu zakona tržišta, totalitarizam "vladajuće misli", zloupotrebe liberalizma, itd. Čak i za njih to predstavlja zlo. Ali, jedno neizbježno zlo. Najviše što tu možemo da učinimo je da ublažimo njegove posljedice.

Zlo o kome se radi, i koga se nećemo riješiti - s tim treba da budemo načisto - je društveni poredak zasnovan na profitu, na novcu, na svođenju ljudi na stvari, na moći i sa državom kao nužnim sredstvom prinude. Tek kada se kapitalizam ustalio i pokazao sve svoje posljedice, postalo je moguće da se iza scene politički eksperti upitaju koji bi oblik kapitalizma, kao manje zlo, trebalo podržati. Danas prevagu odnosi demokratski sustav, za koga je, ne sasvim nesmotreno, rečeno da predstavlja "najmanje loš od svih poznatih političkih sistema". Jasno je zašto za zapadnjački zdrav razum ovaj sustav ima prednost nad fašizmom i staljinizmom. Osim toga, laž ovog sustava počiva na (navodnoj) participaciji građanstva u vođenju javnih poslova, što zvuči skoro savršeno. U tim okvirima ljude je onda relativno lako uvjeriti da su "pravednija država", "pravednija distribucija dobara" i "racionalno korištenje prirodnih resursa" jedine mogućnosti kojima raspolažemo u rješavanju problema moderne civilizacije.

Ali, ako se ovo prihvati, previđa se samo jedna sitnica - upravo ona koja suštinski povezuje sve ponuđene alternative. Sve one podrazumevaju daljnje postojanje novca, razmjene, klasa, moći. Zaboravlja se da opredjeljivanje za neko zlo, makar to bilo i "manje zlo", predstavlja najbolji način da se ono produži. Da se još jednom pozovemo na gornji primer: jedna "pravednija" država odlučuje da bombardira čitavu jednu zemlju zato da bi odvratila jednu "zlu" državu od operacije etničkog čišćenja koju ova sprovodi unutar svojih granica. Nema svrhe sporiti se oko toga da li između ovih država zaista ima neke razlike, ali na ovaj način samo se daje za pravo državi, kao takvoj, da nesmetano sprovodi svoju logiku, poigravajući se sa sudbinama tisuća ljudi izloženih masakru i bombama. Slično tome, "bolja distribucija dobara" trebala bi da izbjegne koncentriranje plodova rada velikog broja ljudi u rukama nekolicine. Ali, što to stvarno znači? Ukratko, nož kojim gospodari ovog svijeta režu kolač možda će se promijeniti i možda će još nekome biti dopušteno da zauzme mjesto za trpezom. Ostatak čovečanstva i dalje će morati da se zadovolji mrvicama. Uostalom, tko bi se usudio poreći da ekspolatacija prirode nije izazvala bezbrojne ekološke katastrofe? Nije potrebno biti stručnjak u ovoj oblasti da bi se shvatilo da zagovaranje jedne "racionalnije" eksploatacije neće spriječiti nove katastrofe, već samo učiniti da se i one prikažu kao "racionalne". Ali, može li se uopšte govoriti o "racionalnim" ekološkim katastrofama? I na osnovu kojih parametara?

Mali rat je bolji od velikog rata; biti milijarder je bolje nego biti milijunaš; ograničena katastrofa bolja je od opće katastrofe. Kako to da ne uviđamo da će se na ovaj način društveni, politički i ekonomski uvjeti, koji izazivaju ratove, akumulaciju privilegija i neprestano izbijanje katastrofa, samo nastaviti da se obnavljaju? Kako to da ne uviđamo da takva politika ne nudi čak ni minimum praktičnosti; da kada je čaša puna jedna kap može biti dovoljna da je prelije? Od trenutka kada odustanemo od toga da kapitalizam, kao totalitet zajednički svim varijacijama političke regulacije, dovedemo u pitanje, ograničavajući se samo na puko uspoređivanje različitih tehnika eksploatacije, "zlo" je zagarantirano... Umjesto da se upitamo trebaju li nam uopće gazde, mi se zamaramo oko toga koji gazda bije manje. Na taj način svaki nemir, svaka tenzija, svako stremljenje ka slobodi svodi se na svoju sjenu; umjesto da napadamo zla koje nas satiru, mi ih opisujemo samo kao incidente svojstvene sustavu.
Onima koji su na svojoj koži osjetili neko zlo, nije do šale. Što više odmičemo ovim putem, sve više nas uvjeravaju kako ono prema čemu idemo nikako ne može biti gore od onoga kroz što smo prošli, da će nova, ali uvijek nasilna politika - koja stalno teži nekakvom napretku - blokirati one još konzervativnije trendove i da se nakon svega što smo propatili sada konačno nalazimo na pravom putu. Od jednog manjeg zla do drugog, armija reformista koja upravlja ovim društvom vodi nas iz rata u rat, iz katastrofe u katastrofu, od jednog odricanja do drugog. I zato što pristajemo na tu pogubnu, bijednu računicu, i podčinjavanje državi, stalno važući koje je od dva zla manje, može nam se dogoditi da na tu istu vagu jednog dana stavimo i svoj život: možda nam se učini da je bolje crknuti odmah, nego se i dalje vući po zemlji. Može biti da je upravo to ona misao koja na kraju povuče okidač. Ako stalno držimo začepljen nos, samo zato da bi glasali u tuđu korist, na kraju ćemo prestati disati.

Kao što smo videli, upražnjavanje logike manjeg zla nije mnogo zahtjevno. Teškoće nastupaju od trenutka kada se izađe iz tog kruga, u času kada se on razbije. Sve što treba da uradimo je da afirmiramo stav po kome je od izbora između dva zla gore jedino izabrati bilo koje od njih. I to je to: evo ih, već su na vratima. Kada je netko neprijatelj svake partije, svakog rata, svih kapitalista, svakog uništavanja prirode, taj na sebe navlači svu sumnju vlasti. I tu, u stvari, počinje pobuna. Odbijanje politike manjeg zla, odbacivanje društveno uvjetovane navike da se život samo održava umesto živi, znači dovesti u pitanje čitavu stvarnost i sve njene "nužnosti", koje iz nje isisavaju svaki smisao. Ni Utopije nisu imune na ovu logiku, koja je u mnogim revolucijama obuzdavala gnev pobunjenih ljudi. Kada je taj gnjev prijetio da sa lica zemlje jednom zauvijek zbriše njihove neprijatelje, tu bi se uvijek našao neki malo realniji revolucionar koji bi nastojao pobunjenike usmjeriti prema "razumnijim" zahtevima. Čak i oni koji su htjeli iz korijena promijeniti ovaj svijet, na kraju bi se uplašili da ne izgube sve. Čak i onda kada tu ne bi bilo ničeg što bi im stvarno pripadalo.

Izvor:http://agitacija.19.forumer.com/viewtopic.php?t=48
sajt:sabotaza pokvarenog sistema