nastavak

TEHNIKA BURZOVNOG POSLOVANJA

Burza → organizirano i kontinuirano tržište na kojem se vrijednosni papiri, dobra i usluge
                 mogu kupiti iz druge ruke, te one predstavljaju pogodnost za rentijere.

1.   Novčane i devizne burze
Na novčanim i deviznim burzama obavlja se kupoprodaja stranog novca i deviza: ovdje je riječ o kupnji ili prodaji novca za domaću valutu ili za druge devize između banaka i drugih osoba jedne zemlje i između banaka raznih zemalja.
→ utvrđuju se valutni tečajevi, sklapaju se promptni i terminski poslovi
Kada se predmet kupoprodaje mora realizirati u roku od dva radna dana → promptni posao. Kada se predmet kupoprodaje mora realizirati u dužem roku od dva dana („dan likvidacije“) → terminski posao.

2.   Efektne burze
→ burze na kojima se trguje vrijednosnim papirima, koji mogu biti državni
     (obveznice) ili privatni (dionice, mjenice, čekovi)
Vrijednosni papiri mogu se kupoprodajom prenositi na drugog vlasnika te mogu glasiti na određeno ime, po naredbi ili na donositelja.
U slučaju da se nastoji ostvariti „spektakularna dobit“ u uvjetima zarade po osnovi porasta cijena govorimo o „report“ poslovima, a obrnuto o „deport“ poslovima.
Terminski poslovi na određeni rok omogućuju da se od raspoloživih termina odabere jedan najpovoljniji za „dan likvidacije“.
Operacije na premiju → dan likvidacije po volji kupca unutar tri mjeseca
Operacije na opciju → dan likvidacije unutar devet mjeseci
Kotiranje (utvrđivanje tečaja) vrijednosnih papira na efektnim burzama obavlja se: - posredstvom pretinca
     - izvikivanjem tečajeva
     - suprotstavljanjem.

3.   Burze usluga
→ burze na kojima su predmet kupoprodaje različite usluge

4.   Robne burze
→ na ovim burzama obavlja se kupoprodaja raznovrsnih dobara a da ona nisu stvarno
     prisutna (osim uzorka)
Cijene po kojima se dobra prodaju na ovoj vrsti burze mogu biti:
a)   domicilne → za prodaju unutar zemlje
b)   eksportne → za inozemstvo
c)   kotacijske → za dobra koja kotiraju na nekoj burzi
d)   fiksne i varijabilne
Najpoznatiji terminski poslovi: premijski polovi → burzovni špekulant kupuje dobra za određeni rok i sklapa ugovor; taj ugovor predaje drugom partneru za isti prethodno dogovoreni termin te u oba slučaja ugovara premiju.
Hedging poslovi → znače sigurnost za kupca ili prodavača, jer su osigurani od rizika promjene cijene
Arbitražni poslovi → temelje se na zaradi koja nastaje po osnovi razlike u cijenama dobara ili vrijednosnih papira

FAKTOR RADNI RESURS I NAJAMNINA

Radni resurs → subjetivni i odlučujući faktor materijalne proizvodnje, a njegov prinos je najamnina
Nominalna nadnica → novac koji primamo za svoj rad (mjesečno, tjedno, dnevno); pri tome je važna realna kupovna moć, standard.
Realna nadnica → stvarna kupovna moć realne nadnice.

Usporedba indeksa nominalne nadnice sa indeksom troškova života

INDEKS NOMINALNE NADNICE
---------------------------------------------- = REALNA NADNICA
  INDEKS TROŠKOVA ŽIVOTA

Faktori koji utječu na vrijednost radne snage:

1.   Povećanje intenzivnosti rada
Poduzetnici nastoje stvoriti takve uvjete da radnici ostanu na poslu što dulje i da obavljaju poslove sa što je moguće manje praznih hodova, te da im isplaćuju što manje najamnine. Radna snaga se plaća ispod njene vrijednosti ako na tržištu postoji obilje ponude radne snage.

2.   Rasne razlike, spolne razlike

3.   Podneblje u kojem radništvo obavlja svoje radne aktivnosti

4.   Radnička tradicija
Radnička organiziranost i borba za adekvatan položaj u sustavu raspodjele putem sindikata, štrajka ili radnog zakonodavstva.

5.   Uloga države kao neutralnog ekonomskog instituta koja se zalaže za sklapanje sporazuma između radništva i poslodavca, zakonski uređuje minimalne najamnine, socijalne pomoći, vodi brigu o umirovljeničkom i socijalnom osiguranju i sl.

6.   Kvalificiranost, obrazovanost i vještina radne snage

Ukoliko jeftine radne snage ima u izobilju investitori će primjeniti tehnologiju koja nije vrhunska, a koja će donositi značajne profite → isplativost uvođenja radno intenzivne tehnologije.

Pojavni oblik cijene radne snage je njena nadnica ili najamnina. Ponuda i potražnja za radnom snagom faktori su koji determiniraju njenu vrijednost (nadnicu).
Ponuda radne snage ovisna je o: ukupnom broju nezaposlenih, potražnji radne snage. Činjenica je da u slučaju pada potražnje za radnom snagom dolazi do pada njene vrijednosti, a time i najamnine, dok svako povećanje potražnje za radnom snagom izaziva porast najamnina.

Pitanje optimalne količine pučanstva: u zemlji je potrebno imati upravo toliko pučanstva da ono može proizvoditi rastuće prinose do točke koja će osigurati najvišu moguću razinu realnih najamnina.

→ s povećanjem nezaposlenosti izosataje automatski mehanizam obaranja najamnina
     (socijalna skrb za nezaposlene)
→ svako poduzeće vodi internu politiku najamnina
→ ravnopravnost partnera u pregovorima (sindikati)

Sindikati → utječu na ograničavanje ponude radne snage, bore se za povećanje realnih najamnina, uspješnost poslovanja, stajališta vlade, štrajk i sl.

U suvremenim ekonomijama norma se utvrđuje : na osnovi iskustva, statističkih podataka, grubog snimanja, znanstvenog istraživanja. Utvrđuje se stvarno radno vrijeme i jalovo neiskorišteno radno vrijeme radnika.

Novčana najamnina:
a)   Vremenska najamnina → u sustavu nagrađivanja radnik je plaćen za vrijeme koje je proveo na poslu. Kao jedinica mjere uzima se cijena rada koju dobijemo dijeljenjem dnevne vrijednosti radne snage s brojem sati prosječnog radnog dana. Ako je radnikov rad plaćen po istoj cijeni kao unutar normalnog radnog vremena, tada je njegova najamnina ispod vrijednosti radne snage. Svakom poduzetniku je u interesu da radnika plati što manje te da troškovno uštedi (njegova konkurentska snaga).
b)   Najamnina po komadu → kod stupanja na posao ugovori se plaćanje radnika po jedinici proizvedenog proizvoda; dnevna vrijednost radne snage podijeli se s količinom proizvoda koji proizvodi najproizvodniji radnik u poduzeću.
a.   proporcionalna → svaki jedinični proizvod plaća se po istoj stopi;
b.   diferencijalna → do izvršenja norme komad se plaća po jednoj cijeni, a nakon ispunjenja norme po drugoj višoj cijeni.

c)   Premijalna ili stimulacijska najamnina → interes poslodavca je veća proizvodnost, te je isti voljan ustupiti veći dio dobiti u korist radnika

KARAKTERISTIKE KRIVULJE PONUDE RADA

1.   STANOVNIŠTVO
→ brojnost stanovništva povećava ponudu rada
Udio radnog kontingenta u ukupnom stanovništvu:
-   starosna grupa stanovništva od 15 do 64 godine (osim onih koji još nisu sposobni za rad – učenici, i onih koji više nisu sposobni za rad
-   ovisi o prirodnom priraštaju (što je veći udio mlađeg stanovništva je veći)

2.   RADNI KONTINGENT
-   različitost radnog kontingenta = različita ponuda rada
-   stupanj obrazovanja

3.   PROSJEČNI BROJ RADNIH SATI
-   što je radni tjedan duži veća je ponuda rada

4.   STUPANJ INTENZIVNOSTI RADA

Krivulja ponude rada
   

Ako nadnica raste raste i broj ljudi koji žele raditi po takvoj nadnici. Što je zemlja razvijenija više prevladava efekt dohotka, dok u visoko razvijenim zemljama prevladava efekt supstitucije.

UZROCI RAZLIKA U NADNICAMA MEĐU KATEGORIJAMA ZAPOSLENIH

1.   KOMPENZIRAJUĆI DODACI NA PLAĆU
-   različite naknade zbog uvjeta rada, rizičnosti (rad noću, radni blagdani, rad u lošim radnim uvjetima, rad u buci i sl.)

2.   RAZLIKE U KVALITETI RADA
-   različite psihofizičke sposobnosti, obrazovna razina, izvježbanost → razlike u plaćama
-   predstavljaju rezultat ulaganja u ljudski kapital
Ovise o količini korisnog i vrijednosg znanja koje je pojedinac stekao u procesu odgoja, obrazovanja i vježbanja. Što je ljudski kapital razvijeniji mogućnosti rada su veće.

3.   ELEMENTI RENTE U NADNICAMA JEDINSTVENIH POJEDINACA
-   pojedinci s posebnim karakteristikama (glumsci, sportaši, slikari i sl.)
Primjer: Razlike u zanimanjima → razlike u primanjima. Da je vrhunski sportaš ostao raditi u nekom poduzeću na osnovu stručne spreme imao bi manju plaću od one koju prima kao vrhunski sportaš. Razlika je renta.

4.   NEKONKURENTSKE GRUPE NA TRŽIŠTU RADA
-   nema konkurencije u zanimanjima kao što su vrhunski kirurzi, vrhunski znanstvenici koji patentiraju nove proizvode, izume, vrhunski informatičari i sl., jer je za stjecanje takvih umijeća i znanja potrebno puno vremena
-   ne može svatko biti vrhunski kirurg, jer je za to zanimanje osim znanja potreban i talent
-   razlike u plaćama niveliraju

Ti ga bas onako  ma samo naprijed 

a ča ćeš, bar je donekle konstruktivno....za razliku od onog našeg djela foruma

E to si upravu

                                   KAKO NASTAJE NOVAC ( u članak je iz Hr ali sve zakonitost se mogu primjeniti za Srbiju)

Jeste li se ikada upitali odakle dolazi novac koji imate u džepovima? Tko ga je stvorio? Mislite da ga je stvorila Vlada? Ne baš. Ministarstvo financija? Ne. Znači sigurno Narodna Banka Hrvatske? Iako imaju takvu mogućnost, uglavnom je odgovor opet ne. Većina novca kojeg imamo, gotovo sav novac stvorile su hrvatske banke. Mala poslovnica vaše banke u kvartu na dnevnoj bazi stvara novac. Kako funkcionira bankarski sistem koji imamo u Hrvatskoj i kako lokalne banke stvaraju novac iz ničega?

Hrvatski bankarski sistem funkcionira na bazi obaveznih rezervi. Svaka banka za svaki depozit koji dobije dužna je izdvojiti jedan dio u obveznu rezervu, a ostatak novca može pretvoriti u kredite stanovništvu, poduzećima ili centralnoj državi. U Hrvatskoj obvezna rezerva iznosi 17% što je još uvijek relativno visoka rezerva. Prosječna stopa obvezne rezerve u Europskoj Uniji iznosi oko 3%.

Izdavanje kredita je proces u kojem se doslovno stvara novi novac. To je proces iz kojeg dolazi većina novca. Banka ne daje kredite samo iz novca koji su štediše položili na svoje račune kao depozite. Banka stvara novi novac. Kako to funkcionira? Pretpostavimo da je stopa obvezne rezerve 10% radi jednostavnije kalkulacije.

1. Tiskara u kojoj HNB tiska 100 kn i daje taj novac osobi A
2. Osoba A odnese novac u Banku A i sada ima na svom štednom računu depozit od 100 kn
3. Osoba B otiđe u Banku A i posudi 90 kn uz kamatu od 5%. Banka A u našem primjeru obvezna je zadržati samo 10 kn rezerve.
4. Osoba B posuđeni novac položi na svoj bankovni račun u Banci B i sada na svom računu ima depozit od 90 kn
5. Osoba C dođe u banku B i posudi 81 kn uz 5% kamate. Banka B zadržava obveznu rezervu od 9 kn.
6. Osoba C dođe u Banku A i položi novac na svoj štedni račun 81 kn

I tako možemo ići sve do osobe V koja će 1 kn odnijeti u banku koja će zadržati 10 lipa za rezervu i izdati kredit od 90 lipa osobi Z, ali radi jednostavnosti zaustavimo priču u ovom trenutku.

Banka A sada ima 181 kn na svojim računima, a Banka B ima 90 kn na svojim računima… Ali matematika baš ne štima s obzirom da je tiskara HNB-a tiskala samo 100 kn. Trenutno u našoj mini Hrvatskoj ekonomiji imamo 171 kn novog novca.

Osoba A još uvijek ima 100 kn.
Osoba B sada ima 90 kn.
Osoba C ima sada 81 kn.

Iznimno bitna stvar koju treba primijetiti je da se u isto vrijeme kada se iz ničega stvorilo 171 kn novog novca od strane banke kada je davala kredite, također se stvorilo 171 kn duga u tom istom trenutku. I to je velika tajna hrvatskog bankarskog sistema. Većina novca koju imamo (preko 90 posto novca u opticaju) je stvorila lokalna kvartovska banka u kojoj imate štedni račun ili ste digli kredit.

Ali to nije sve. Banka ne samo da stvara novac, ona naplaćuje kamatu za novac koji je stvorila iz ničega za kredite. Ali ukoliko oni naplaćuju kamatu, a preko 90 posto novca dolazi od kredita, kako ikada možemo otplatiti sve dugove? Ako banka naplaćuje kamatu, tada više novca mora biti otplaćeno nego što je stvoreno.

Vratimo se na trenutak na naš primjer u kojem imamo situaciju sa 100 kn kredita uz 5% kamata i kako bi išla neka teoretska otplatna tablica kredita.

100 kn novca u gotovini i 100 kn duga.
1 godina kasnije.
100 kn u gotovini i 105 kn duga. Otplata 20 kn.
1 godina kasnije.
80 kn u gotovini i 89 kn duga. Otplata 20 kn.
1 godina kasnije.
60 kn gotovine i 72 kn duga. Otplata 20 kn.
1 godina kasnije.
40 kn gotovine i 54 kn duga. Otplata 20 kn.
1 godina kasnije.
20 kn gotovine i 35 kn duga. Otplata 20 kn.
1 godina kasnije.
0 kn gotovine i 16 kn duga…i problem…

Nemamo više novca u našoj mini Hrvatskoj ekonomiji, ali još uvijek dugujemo 16 kn.

I što je rješenje? U tom trenutku uzimamo veći kredit koji će otplatiti postojeći kredit i kamatu i odgoditi problem. Dug raste iz godine u godinu kao i količina novca u ekonomiji. Kako bi ekonomisti rekli “raste monetarna masa”.

Na taj način stvara se gotovo sav novac u našoj ekonomiji. Monetarni sistem Hrvatske kao i većine razvijenih zemalja je baziran na dugu. Hrvatska ima stotine milijardi kuna novca u opticaju i još više stotina milijardi kuna dugova. Novac koji imate u svojim džepovima stvorila je vaša lokalna banka u trenutku kada ste se odlučili uzeti kredit za svoj novi auto, stan ili kupovinu dionica T-Com-a.

Sve više novca u ekonomiji (u razumnim okvirima) je pozitivan poticaj za razvoj ekonomije, ali novac se može stvarati samo do razine koliko stanovništvo, poduzeća i država mogu uzimati novih kredita. Ili preciznije govoreći samo do razine do koje navedeni imaju nešto dovoljno vrijedno da banka može staviti hipoteku.

preuzeto sa poduzetnik.biz

Evo kopirao sam ovo sebi da mogu i ja da se pravim pametan nekad 

PS ne bi bas valjalo da se ove kune primjenjuju i na Srbiju  ne ne ne 

Daju se kune lako promjenit u dinare....samo da ih je imat puno

      Pokazali ste kako se novac stvara putem kredita. Kako takvog novca nikad nema dovoljno, pa je potrebno još novca odnosno kredita i tako inflacija ide u beskraj. Nekreditni novac je potrebna dodatna količina novca u opticaju (dM) određena procentom (k) od postojeće količine novca u opticaju (M).  dM = kM  ;  k = (ponuda - tražnja)/tražnja  ; Ako se novac doliva u opticaj po navedenoj stopi, inflacija nije moguća. Za iznos nekreditnog novca se ukidaju porezi, pa kupci plaćaju manje a prodavci dobijaju više nego danas kako je u poretku kreditnog novca. To su čuda nekreditnog novca. Izvor nekreditnog novca je porast ekonomske racionalnosti. Stopa porasta racionalnosti je stopa, po kojoj se odvija progres čoveanstva. Nekreditni novac je spas i za Hrvatsku i za svet u celini. Proverite i priznajte da sam u pravu.

Molio bih vas da ovdje postavljate.......samo provjerene, stvari koje su u uporabi, da nebi jadne studente ili druge ljude zbunili.... u svjetu se godišnje izdaje 10 000 knjiga na temu ekonomije... od toga nekih 9 000 nema veze s vezom.
Nekreditni novac....nije ni blizu stoga.....uzeo sam si vremena i pročitao...i ja smatram da ste u krivu


A raspravu ako želite možemo nastaviti Na temi o nekreditnom novcu.

INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE( ovo smo već djelomično imali ali radi ptrebe diskusije, utvrđujemo gradivo)

1) POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA
1.1 ekspanzivna monetarna politika
1.2 restriktivna monetarna politika
2) POLITIKA REFINANCIRANJA
 3) POLITIKA OBVEZNE REZERVE
4) SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA
5) GENTLEMENSKI SPORAZUMI
5.1 MONETARNI AGREGATI U UK
5.2 REPO UGOVORI
6 CENTRALNA BANKA
6.1 RAZLIKE IZMEĐU SB I KOMERCIJALNIH BANAKA
6.2 ODNOS KOMERCIJALNIH BANKA SA SB-om
7. BANKE
8. OSNOVNI KOMERCIJALNO – BANKARSKI POSLOVI
8.1 PASIVNI POSLOVI
8.2 AKTIVNI POSLOVI
8.3 NEUTRALNI
8.4 VLASTITI
9. PASIVNI KRATKOROČNI BANKARSKI POSLOVI
10. AKTIVNI KRATKOROČNI POSLOVI
11. GARANTNI KREDITI

12. POVIJESNI PREGLED NOVČANIH SUSTAVA
12.1 BIMETALIZAM
12.1.a PARALELNA VALUTA
12.1.b DVOJNA VALUTA
12.2 MONOMETALIZAN (zlatni standardi)
12.2. a SUSTAV SREBRENE VALUTE
        b  SUSTVA ZLATNE VALUTE SA ZLATOM U OPTJECAJU
        c SUSTAV ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH POLUGA
        d SUSTVA ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH DEVIZA
12.3 SUSTAV PAPIRNE VALUTE
12.3. a PROCES MULTIPLIKACIJE DEPOZITA (bitno)
12.3. b EFEKT ISTISKIVANJA
12.3  c DEVIZNI SUSTAV I DEVIZNI TEČAJEVI
13. TEORIJE O FORMIRANJU DEVIZNIH TEČAJEVA
13.1. Teorija bilance plaćanja
13.2. Monetaristička (inflacionistička)  teorija
13.3. Teorija pariteta kupovne moći
14. PODJELA DEVIZNIH TEČAJEVA
14.1. Fiksni tečaj
14.2. Fluktuirajući tečaj
15. MUNDALL
16.PROBLEMI DEVIZNIH TEČAJEVA U SUSTAVU MMF-a
17. MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA
17.1. DEPRECIJACIJOM DOMAĆE VALUTE
17.2. APRECIJACIJOM DOMAĆE VALUTE
18. SPECIJALNA PRAVA VUČENJA (SPV, SDR)
19. EUROZACIJA & DOLARIZACIJA(već bilo na temi...ali ponavljanje je majka znanja)
20. COST BENEFIT ANALIZA EUROZACIJE/DOLARIZACIJE
21. MMF i bitne karakteristike MMF-a
22. NOVAC I GOSPODARSKA AKTIVNOST
22.1. MONETARNA KONCEPCIJA
22.2. NEMONETARNA KONCEPCIJA
22.3.KOMPLEKSNO SHVAĆANJE
22.4 INFLACIJA
23. TRANSAKCIJSKA VARIJANTA KLASIČNE KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
24. DOHODOVNA VARIJANTA KLASIČNE KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA (A. Marshall)
25. INFLATORNI JAZ
26. TROJNI GRAFIKON
27. REFORMULIRANA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA (Monetarizam M. Friedmana)
27.1.KRATKOROČNI ASPEKT
27.2.   DUGOROČNI ASPEKT
28.KLJUČNE POSTAVKE MONETARIZMA
29. IS – LM MODEL
30. TRANSMISIJSKI MEHANIZAM MONETARNE POLITIKE (MTM)
31. QUASI NOVAC
32. ECB se u reguliranju količine novca u optjecaju služi sljedećim instrumentima monetarne politike
32.1. OPERACIJE NA OTVORENOM TRŽIŠTU
32.2. USTALJENE POGODNOSTI KREDITIRANJA OD STRANE ECB-a
32.3. POLITIKA REZERVI LIKVIDNOSTI
33. OPĆI SPORAZUM O POSUĐIVANJU – GAB
34. NOVI ARANŽMAN O POSUĐIVANJU – NAB
35. SUVREMENE FINANCIJSKE OLAKŠICE MMF-a
35.1 POLITIKA REZERVNE TRANŠE
35.2 POLITIKA KREDITNE TRANŠE
35.3 POLITIKA IZVANREDNE POMOĆI
36. UOBIČAJENE OLAKŠICE MMF-a
36.1 STAND – BY ARANŽMANI
36.2 DOPUNSKE OLAKŠICE
36.3 DODATNA POMOĆ
36.4 PRGF (POVERTY REDUCTION & GROWTH FACILITY) - olakšice za smanjenje siromaštva i   
     poticanje rasta
36.5 PROGRAM ZA VISOKO ZADUŽENJE SIROMAŠNE ZEMLJE (HIPC)
37. OSTALE FINANCIJSKE OLAKŠICE MMF-a
37.1 olakšica za kompenzacijsko financiranje (CFF)
37.2 rezervno financiranje (SRF)
37.3 kreditne linije za iznenadne događaje (CCL)




1)   POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA:

- tržište je otvoreno jer se radi o tržištu između SB i komercijalnih banaka
- u VB je nekad postojalo “zatvoreno tržište” na kojem su samo određene banke mogle na njemu sudjelovati
- ovo je danas najvažniji instrument monetarne politike, provodi se na tržištu novca i kapitala i najčešće uključuje trgovinu državnim obveznicama, blagajničkim zapisima i drugim vrijednosnim papirima  funkcija: premošćivanje deficita u državi i povećanje njezine likvidnosti
- javni dug – važan uzrok primjene ove politike
- najčešći predmet operacija na otvorenom tržištu su državne obveznice iz kojih se financiraju izvanredni izdaci države ili javni dug koji podrazumijeva vrhunac zaduživanja države
- uvjet za primjenu ove politike je razvijeno tržište državnim vrijednosnicama
- prednost pred diskontnom politikom: sve se provodi bez velike buke kakvu u diskontnoj politici izaziva i najmanja promjena diskontne stope
- najvažniji instrument kojim se SB razvijenih zemalja služe pri reguliranju količine novca u optjecaju
- efikasnost primjene ovisi o stupnju razvijenosti financijskog tržišta jer ako ono nije razvijeno ne postoji potražnja za obveznicama
- bit funkcioniranja: kada SB prodaje vrijednosnice ona povlači novac iz optjecaja (poništavanje primarnog novca, smanjivanje likvidnosti banaka i rast kamatnjaka), a kada ih po dospijeću otkupljuje ubacuje novac u optjecaj
-ekspanzivna monetarna politika: kada SB želi potaknuti privrednu aktivnost kroz smanjenje novčanih kamatnjaka i rast ponude novca, ona će kupovati vrijednosne papire od poslovnih banaka te time povećati sredstva na njihovom žiro – računu tj. njihova likvidnost i kreditni potencijal što će uz pretpostavku dovoljne potražnje za kreditima dovesti do kreiranja nove količine novca
-restriktivna monetarna politika: provodi se u situacijama inflacije, prekomjerne novčane ponude i niskih kamatnjaka – SB će prodavati vrijednosne papire visokih kamatnjaka poslovnim bankama te time sterilizirati njihova sredstva na žiro – računu, smanjiti likvidnost bankarskog sustava i time povećati rast kamatnjaka  uz veći kamatnjak smanjit će se potražnja za kreditima i ograničiti tokovi koji bi u protivnome doveli do kreiranja novca te smanjiti potrošnja
operacije na otvorenom tržištu mogu se odvijati na dva načina:
1)   izravna kupnja i prodaja vrijednosnih papira
- kada SB jednom proda državne obveznice ili blagajničke zapise poslovnim bankama ili nekim drugim subjektima, više nema obveze za te vrijednosne papire
- SB prodaje poslovnim bankama blagajničke zapise u nekom iznosu čime ta banka prenosi svoja sredstva na žiro – račun SB-a (definira se visina zapisa, rok dospijeća, kamatnjak)
učinak – ako je financijsko tržište razvijeno, poslovne će banke te papire preprodati nekom drugom subjektu čime će nekome tko nije monetarni subjekt smanjiti novac i imat će izravan utjecaj na novac u optjecaju
2)   posredstvom REPO ugovora
- REPO ugovor = ugovor o ponovnom otkupu vrijednosnica; zaključuju se između dilera i SB-a pri čemu se SB obvezuje da će ih nakon isteka dogovorenog roka otkupiti po unaprijed dogovorenoj cijeni; najvažniji su instrument monetarne politike otvorenog tržišta
- smisao REPO ugovora: privremeno povećanje ili smanjenje likvidnosti sektora stanovništva, poduzeća i države te poslovnih banaka – način reguliranja inflatornih kretanja u državi



UČINCI TRANSAKCIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU OGLEDAJU SE U:
a)   promjeni iznosa novca na računima depozitnih institucija
Ako SB prodaje državne obveznice smanjit će se iznos novca na računima banaka, a to će utjecati na smanjenje novčane mase jer ostaje manje novca za multiplikaciju depozita putem kreditne ekspanzije banaka.
Kada SB kupuje vrijednosnice natrag, tada se novac ponovno ubacuje u optjecaj, povećava se iznos novca na računima banaka što utječe i na povećanje novčane mase.  Iznos novca na računima banaka točno će se povećati za iznos vrijednosnica koje je otkupila SB, ali se novčana masa može još više povećati zavisno od monetarnog multiplikatora
b)  promjeni cijena i prinosa vrijednosnica na otvorenom tržištu
     Kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu mijenjaju se i njihove cijene, a time i prinosi   
     (odnos između kamata i tekuće tržišne cijene). Ako se poveća kupnja obveznica porast će njihove 
     cijene, ali će prinos pasti, i obrnuto.
     Kako je SB najveći kupac i prodavatelj državnih vrijednosnica ona može izravno utjecati na cijene
     pojedine vrste vrijednosnica, a time na kamatnu stopu. Ako procijeni da u gospodarstvu postoje
     inflatorne tendencije ona može povećanim transakcijama utjecati na kratkoročne i dugoročne kredite.
c)   promjeni u ekonomskim očekivanjima
Efekt operacija na otvorenom tržištu sastoji se u promjenama očekivanja, a njih budno prate i analiziraju brokeri, dileri, bankari, investitori. Na temelju aktivnosti na otvorenom tržištu oni procjenjuju buduće kretanje cijena i kamatnjaka, a time i smjer monetarne politike
 
2) POLITIKA REFINANCIRANJA:

- jedan od instrumenata monetarne politike za reguliranje količine novca u optjecaju
- kada pojedina banka iscrpi svoje izvore sredstava dodatnu količinu novca može dobiti od SB-a tako da joj ponudi na prodaju vrijednosnice (ako ponudi mjenice što je najčešće, SB će odobriti eskontni kredit, a ako se radi o nekoj drugoj vrijednosnici lombardni kredit)
- u provođenju politike refinanciranja SB određuje:
a)   kvantitativne elemente – visina diskontne i lombardne kamatne stope i maksimalan iznos refinanciranja
b)   kvalitativne elemente: kvaliteta tj. prihvatljivost
DISKONTNA POLTIKA
- sastoji se u određivanju i reguliranju kamatne stope uz koju SB prima na eskont mjenicu ili neki drugi vrijednosni papir (lombardna politika) tj. odobrava kredite poslovnim bankama (banke na temelju mjenice dobiju kredit)
- osim manipuliranja visinom diskontne stope, podrazumijeva i upravljanje ostalim faktorima vezanim uz obveze poslovne banke prema SB-u kao ukupni iznos do kojeg SB dopušta refinanciranje (reeskontni plafon)
- eskontna stopa = stopa uz koju prima na eskont mjenicu
- lombardna stopa = stopa uz koju odobrava kredite poslovnim bankama na temelju zaloga i drugih vrijednosnih papira
- ekspanzivna politika – koristi se kada SB želi povećati likvidnost banaka – SB snižava eskontnu i lombardnu stopu
- učinkovitost ekspanzivnih mjera preko politike refinanciranja ovisi o kamatnjaku pod kojim SB daje kredite poslovnim bankama i o kamatnjaku po kojem poslovne banke daju kredite poduzećima i stanovništvu
-   restriktivna politika – SB povisuje stope iz koje odobrava kredite bankama



3)   POLITIKA OBVEZNE REZERVE:

- ako svaka banka želi udovoljavati svojim obvezama za isplatu u gotovu, mora držati jedan dio sredstava u likvidnoj formi ( ta su sredstva rezerve likvidnosti)
- primjena ovog instrumenta monetarne politike ovisi o stupnju razvijenosti financijskog tržišta: što je ono razvijenije uloga mu je manja
svrha politike obvezne rezerve: utjecaj na likvidnost banaka, njihov kreditni potencijal, multiplikator i količinu novca u opticaju
- ekspanzivna politika: smanjenje OR, povećanje likvidnosti banaka
- restriktivna politika: povećanje OR, smanjenje likvidnosti banaka
- daleko je djelotvornija kada je restriktivna
- obvezne rezerve:
- propisuje SB
- njome se ograničava kreditna ekspanzija (ako je prevelika – podiže se stopa obvezne rezerve, a ako kreditna aktivnost banaka treba povećati – smanjuje se)
- u periodima recesije stopa OR je smanjena da bi se poboljša likvidnost banaka i omogući kreditiranje, a u periodima inflacije se povećava
- promjenom stope OR SB neposredno utječe na vrijednost monetarnog multiplikatora, a time i na kretanje novčane mase: snižavanjem stope OR monetarni multiplikator se povećava i obrnuto (to je i osnovna funkcija OR)
- izdvaja se na sve depozite, a u RH na depozite (kunske i devizne), kredite, čekove, vrijednosne papire i sl. (HNB određuje stopu OR, uvjete vezane uz njeno obračunavanje i izdvajanje te kada mora biti plaćena)
- u praksi HNB-a to je još uvijek najvažniji instrument monetarne politike
- dok RL banke služe za održavanje likvidnosti u njezinom poslovanju, OR ima primarnu funkciju da utječe na visinu kreditnog i monetarnog multiplikatora i učinaka multiplikacije
- OR položena na poseban račun SB-a služi očuvanju likvidnosti i stabilnosti banke u slučaju nastupa negativnih događaja
 
4)   SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA

- to je kvalitativno instrument reguliranja količine novca u optjecaju, ostale politike se kvantitativni
- to je kontrola upotrebe određenih sredstava i kontrola likvidnosti banaka
- smisao nije samo u tome da se osigura likvidnost i sigurnost sredstava već i u tome da se određenom kreditnom orijentacijom potpomognu opća nastojana ekonomske politike (gospodarski interesantne namjena kredita)
- HNB odobrava kredite komercijalnim bankama, ali uz određenu namjenu kreditiranja; npr. za gospodarski razvoj, poljoprivredu i sl.

5)   GENTLEMENSKI SPORAZUMI

MONETARNI AGREGATI U UK

1)   najuža novčana masa M0 = gotovina (novčanice i kovanice) + operacijske depozite banaka kod “ The Bank of England”
2)   M1 = novčanice i kovani novac u optjecaju + sve vrste kamatonosnih i
             nekamatonosnih depozita po viđenju
3)   M2 = M1 + retail depoziti (depoziti na malo kod britanskih banaka;
             maksimalan iznos od 100 000 oročeni na najviše mjesec dana, tu ulaze 
             i kamatonosni i nekamatonosni depoziti)
4)   šira definicija novčane ponude sterling M3 = novčanice i kovani novac u optjecaju + svi depoziti po viđenju i svi oročeni depoziti na računima monetarnih institucija
5)   ukupan agregat M3 = sterling M3 + devizni depoziti
6)   široki novac M4 = novčanice i kovani novac + sterling depoziti nebankarskih subjekata kod banaka i stambenih društava

LIKVIDNOST = sposobnost izvršavanja obveza plaćanja
SOLVENTNOST = stanje nekog ekonomskog subjekta koji ima veća
                               potraživanja od obveza

REPO UGOVORI ( Repurchase & reverse repurchase agreement) = s jedne strane pozajmljivanje trenutačno raspoloživih sredstava , a s druge prodaja vrijednosnica zajmodavcu s obvezom ponovnog otkupa tih istih vrijednosnica od zajmodavca u dogovoreno vrijeme i po dogovorenoj cijeni koja uključuje kamate. Najviše ih koriste SB, komercijalne banke i dileri državnih  vrijednosnica. U jednoj takvoj transakciji ugovorne stranke imaju različite pozicije i interese pa se za istu transakciju kaže da je i repo i revers transakcija.
Ona je repo transakcija s gledišta prodavatelja vrijednosnica, a “revers repo” s gledišta davatelja kredita. Prodaja vrijednosnica s obvezom otkupa je vrsta kolateralnog zaduživanja.
1 etapa  tražitelj kredita (prodavatelj vrijednosnica koje služe kao kolateral) daje vrijednosnicu kupcu vrijednosnica (kreditor), a on njemu daje pozajmljeni novac
2 etapa  kupac vrijednosnica vraća vrijednosnicu, a tražitelj kredita vraća pozajmljeni novac i kamatu 

CENTRALNA BANKA (emisijska banka, banka banaka)

- vuče korijenje iz zlatnog standarda (izdavanje banknota)
- razvila se iz starih emisijskih banaka (nekada su sve banke bije emisijske)
- 1. takva banka je Swedish Riskbank (Švedska državna banka)
- zauzimaju središnje mjesto u monetarnom i bankarskom sustavu jer : 
a)   ona je od države ovlaštena ustanova koja emitira novčanice
b)   organ odgovoran za provođenje monetarne politike i stabilnosti novca
c)   kreditni je oslonac bankarskom sustavu i regulator njegove likvidnosti, a time i kreditne sposobnosti
(utječu i na opću razinu likvidnosti gospodarstva time što kreiraju i reguliraju potraživanja bankarskog sustava prema samoj sebi, a ta potraživanja nastaju kao rezultat promjena veličine kredita središnje banke poslovnim bankama i promjena u razini OR banak na računu SB-a)
- glavni cilj: očuvanje stabilnost cijena + domaće valute
- drugi ciljevi: uravnoteženje bilance plaćanja + povećanje zaposlenosti
                     (ne smiju ugroziti stabilnost cijena tj. ne smije doći do inflacije)
- odgovorna je za međunarodnu likvidnost zemlje, devizne rezerve i politiku tečaja nacionalne valute (međunarodna vrijednost domaćeg novca)
- zadaće (funkcije):
1)   emisija gotovog novca (novčanica + kovanica)
jedine kreiraju gotov novac, ali danas država čak ima posebne institucije za to pa ova uloga nije vezana isključivo za nju
2)   funkcija banke banaka – odobrava kredite poslovnim bankama koje svoje   
obvezne rezerve drže na računu SB-a (posljednje utočište poslovnim bankama koje zbog lošeg poslovanja ili neočekivanih promjena na financ. tržištu – last resort)
3)   funkcija banke države – odobrava kredite državi (u RH ne), javni dug (spona između fiskalne i monetarne politike), provodi emisiju državnih obveznica tj. njihovu prodaju komercijalnim bankama, na računu kod SB nalaze se depoziti države tj. sredstva proračuna i ona ostvaruje određenu kamatu
4)   nadzor, rukovođenje i upravljanje sustavom platnog prometa –
5)   provođenje devizne politike – upravlja međunarodnim pričuvama i stabilnošću devize
6)   kontrola i nadzor nad bankama – kontrolira financijska izvješća koje banke šalju u SB
7)   kontrolira monetarne agregate i novčanu ponudu
   brine o likvidnosti nacionalnog gospodarstva i bankarskog sustava

RAZLIKE IZMEĐU SB I KOMERCIJALNIH BANAKA

1)   za razliku od komercijalne banke SB nikada ne može biti nelikvidna jer ima privilegiju emisije novca (sama sebi stvara sredstva na osnovu svojih aktivnih operacija)
2)   u komercijalnoj banci veličina pasive određuje visinu aktive, a kod SB je obrnuto (ex nihilo); SB ne mora prvo prikupiti depozite kao komercijalne
3)   samo SB emitira efektivni (gotov) novac putem primarne emisije dok komercijalne emitiraju novac sekundarnom emisijom tj. odobravanjem kredita u obliku depozitnog novca
4)   komercijalna banka obavlja i kratkoročne i dugoročne transakcije, dok SB samo kratkoročne (dugoročne su joj zabranjene)
5)   klijenti komercijalne banke mogu biti svi, dok središnjoj banci to mogu biti samo banke, štedionice i država 
6)   cilj poslovanja komercijalne banke je profit, a SB je neprofitna organizacija (ako ostvari zaradu (emisijsku zaradu tzv. segniorage) to ide kao prihod u državni proračun)
7)   kreditni potencijal komercijalne banke je ograničen, a S banke neograničen  (danas ovisi o razini inflacije)
   u SB-u rade ljudi tijesno povezani s vladinim organima (sabor imenuje guvernera) i oni ne smiju biti povezani s bilo kojom poslovnom bankom
9)   SB mora biti samostalna i neovisna (neovisnost SB-a  najbolji način da se izbjegne inflacija)

ODNOS KOMERCIJALNIH BANKA SA SB-om
-   taj se odnos ostvaruje reeskontiranjem mjenica  i udjelom u državnim papirima
-   u slučaju poteškoća kreditne banke prezentiraju kod emisijske banke dio mjenica na reeskont
 olakšavajući ili sputavajući mogućnost reeskontnog oslonca, SB utječe na njihovo ponašanje
 ako im u širim razmjerima dopušta reeskont tj. zaduženje kod sebe, tada im se šire kreditne mogućnosti (povećavaju se sredstva poslovne banke, izdaje više kredita uz postojeću Rl i OR)
 ako im ne odobrava reeskontni kredit, tada ih prisiljava da naplate svoje plasmane čime sužava obujam kredita, a time i novca u optjecaju
-   manevriranjem diskontnom stopom, visinom obveznih rezervi ili politikom otvorenog tržišta, SB nastoji reguliranjem količine novca u optjecaju uspostaviti stanje koje će se najviše pogodovati postizanju onih ciljeva koji su predvieni

BANKE
-glavni posrednici ne samo u platnom prometu nego i bitan segment transmisijskog mehanizma preko kojeg se odvija proces emisije novca, ali i proces prijenosa svih poteza i mjera središnje banke
-funkciju posrednika (dilera) obavljaju samo velike banke koje mogu biti komercijalne, investicijske ili mješovite
-bitan su dio institucionalne infrastrukture koja opslužuje tržište vrijednosnicama
-u središtu bankarskog poslovanja je mjenjačka kombinatorika i funkcija banke kao dilera u razmjeni različitih prava (potraživanja i dugovanja), a ne njihova uloga kao kreditnih institucija

OSNOVNI KOMERCIJALNO – BANKARSKI POSLOVI

1)   PASIVNI POSLOVI (depozitni)– poslovi u kojima banka dolazi do sredstava 
     za rad tj. gdje se ona javlja kao dužnik (ona ih mora isplatiti – za banku je to
     dugovanje); o značaju ovih poslova ovisi čitava kreditna djelatnost banke;   
     nalaze se u pasivi bilance poslovne banke
2)   AKTIVNI POSLOVI (kreditni)– poslovi u kojima se banka pojavljuje u ulozi vjerovnika tj. banka potražuje od svojih komitenata
    (na osnovu njih banka naplaćuje kamate); oni su vidljivi u aktivi; 
3)   NEUTRALNI (indiferentni, komisioni) – poslovi u kojima banka igla ulogu komisionara, pri čemu se ona ne pojavljuje ni kao dužnik ni kao vjerovnik
4)   VLASTITI – poslovi koje banka obavlja za vlastiti račun
PASIVNI KRATKOROČNI BANKARSKI POSLOVI:

ULOZI NA ŠTEDNJU – osnova im je karakteristika stabilnost, (depoziti po viđenju, oročeni depoziti) jer nemaju namjenu kupovanja roba i usluga
NOVČANI POLOZI – su povremena polaganja novčanih suma koje njihovi vlasnici redovito u kratkom roku povlače; nisu stabilni;
ČEKOVI I ŽIRO DEPOZITI – (kontokorentni ulozi) – sredstva gospodarskih organizacija, ustanova i nadleštava i stanovništva koja svakodnevno pritječu u banke radi obavljanja tekućih poslova
 specijalni poslovi banaka (ni aktivni ni pasivni) – za jednu banku, najčešće poslovnu banku, predstavljaju pasivan posao, a za drugu, najčešće SB, aktivan
to su:
REESKONT (REESKONTNI KREDIT)– kratkoročna pasivna operacija koja se obavlja između dviju banaka, obično između emisijske i kreditne; to je operacija, u pravilu kreditna, što je obavlja neka banka, kad mjenice iz svog portfelja koje su već eskontirane (služe kao pokriće odobrenih kredita) ponovno eskontira (reeskontira) kod emisijske banke; to je pasivan posao samo za kreditnu banku koja time dolazi do sredstava, a za emisijsku je banku to aktivna operacija na temelju koje ona plasira svoja sredstva ; to je vrsta međubankarskog kredita kod kojeg najčešće SB, ali i ostalih banaka, reeskontira već ranije eskontiranu mjenicu
RELOMBARD (RELOMBARDNI KREDIT) – specijalni poslovni kredit; posao sličan reeskontu s razlikom što predmet relombarda nije mjenica već neka druga vrijednosnica
KREDIT ZA LIKVIDNOST – daje se komercijalnoj banci da bi ona mogla izvršiti svoje obveze tj. izdvojiti obvezu rezervu na  temelju mjenica, kom. papira, blagajničkih zapisa i sl.
IZDAVANJE CERTIFIKATA O DEPOZITU – mi možemo svoj depozit prodati nekom drugome
IZDAVANJE BLAGAJNIČKIH ZAPISA – kada SB banka prodaje poslovnim blagajničke zapise, njima se smanjuje iznos na žiro – računu, smanjuje im se likvidnost, kreditni potencijal te odobravaju manje kredita; mogu ih izdavati i poslovne banke kao zaduživanje kod SB

AKTIVNI KRATKOROČNI POSLOVI

ISPLATNI KREDITI – kada banka odobri takav kredit ona svom komitentu na njegov račun isplaćuje novac (gotovinu kreira novac) – to su:
1) KONTOKORENTNI KREDIT – kredit na tekućem računu; to je vrsta kredita koji banka odobrava korisniku preko njegova tekućeg računa te korisnik realizira svoje pravo izdajući banci nalog; danas je to najvažnija vrsta kratkoročnog kredita, a vrlo je popularan jer je vrlo praktičan za klijenta (nema velike procedure, omogućuje mu bezgotovinski platni promet, upotrebu kredita prema stvarnim periodičnim potrebama), a banci je najznačajniji kredit jer ostvaruje velike kamate; dozvoljeni minus
2) ESKONTNI KREDIT – kredit na osnovu mjenice, a znači isplatu mjenice prije njezina dospijeća po odbitku kamata; jedan od najstarijih i dugo vremena najznačajnijih poslova kreditnih banaka; i danas je zbog svoje sigurnosti omiljeni kreditni posao
3) LOMBARD – kredit na osnovi zaloga pokretnih stvari ili drugih vrijednosnica, osim mjenice

GARANTNI KREDITI – nemaju monetarni učinak jer banka ne isplaćuje novac; na ove kredite banka ne naplaćuje kamatu već proviziju, a spadaju u izvanbilančne stavke bilance poslovne banke – to su:
1) AKCEPTNI KREDIT – kredit koji banka daje akceptirajući mjenicu svoga komitenta da bi se ona brže realizirala; ovdje ne dolazi do odobravanja kredita u knjigama kao kod kontokorentnog kredita, niti dolazi do odobravanja kredita u gotovu kao što može biti slučaj kod eskonta; za akcept banka naplaćuje određenu proviziju i akceptirajući mjenicu banka postaje glavni mjenični dužnik jer prihvaća isplatiti mjenicu ako klijent ne isplati
2) RAMBUSNI KREDIT – (prekomorska trgovina) – naziva se i dokumentarnim kreditom ili kreditnim pismom; to je kombinacija akceptnog i eskontnog kredita; banka za račun kupca (uvoznika) akceptira mjenicu koju je ispostavio prodavač (izvoznik); akceptirana mjenica se dostavlja izvozniku koji je može eskontirati ili prodati na burzi te time bez čekanja naplatiti otpremljenu robu

dugoročni krediti = krediti koji traju preko 1 godine i ulaze u dugoročne aktivne poslove; to su:
a)   stambeni – podrazumijeva jamce
b)   hipotekarski – nema jamaca; do 70% vrijednosti hipoteke banka odobrava kredit

- monetarna politika se bavi prvenstveno novcem kao sredstvom razmjene pa u centar pozornosti stavlja novac kao cirkulirajuću kupovnu moć
- ona proučava komponente novčane mase i širih monetarnih agregata i uzroke promjena njihove veličine
- u žarištu interesa su novčana stabilnost i odraz novčanih kretanja na gospodarski razvitak, opću gospodarsku stabilnost i regulacija količine novca u optjecaju
- količina novca u optjecaju (M1) je dio ukupne mase novca čiji “ostatak” nije u cirkulaciji; mijenja se pod utjecajem prelijevanja novca iz optjecaja u novčana sredstva izvan optjecaja i obratno; to je dio sredstava koji se nalazi u ulozi prometnog i platežnog sredstva (sredstva razmjene); to je novac u užem smislu; količina novca u optjecaju u koja je u funkciji novca kao transakcijskog sredstva
- depozitni novac nastaje iz pologa gotovine u banke, dakle, konverzijom novčanica, a ne na osnovi kreditne aktivnosti banaka koje odobravajući kredite multipliciraju prethodno položeni depozit, a time kreiraju dodatnu količinu novca
NOVČANI SUROGATI = zamjenici novca koji nemaju funkciju sredstva plaćanja (platežno i prometno sredstvo), a pojavljuju se u obliku različitih cirkulirajućih papira (banknote, mjenice, čekovi); daju pravo imatelju na određenu količinu kurentnog novca ili zlata u odnosu prema potrebama te zbog nesređenosti valutnih sustava i nesigurnosti prenošenja
PENZATORIJSKI SISTEM = funkciju novca obavljalo je zlato i srebro koji obavljaju tri funkcije novca: sredstvo razmjene (prometno  i platežno sredstvo), mjera vrijednosti ostale robe, sredstvo zgrtanja blaga odnosno konzervacije vrijednosti; zlato i srebro kasnije bivaju potisnuti znakovima samog sebe (zlatnim i srebrenim kovanicama koje se u prometu troše, a pri kovanju kvare)

POVIJESNI PREGLED NOVČANIH SUSTAVA

BIMETALIZAM

1)   PARALELNA VALUTA
-   novac se kuje iz zlata i srebra te u prometu postoje i ravnopravno cirkuliraju dvije vrste novca (zlatni + srebreni) dva novčana sustava postoje paralelno
-   između tih dviju vrsta novca nije zakonski utvrđen nikakav odnos već se cijena ili tečaj formira svakodnevno ovisno o odnosu ponude i potražnje
-   odnos vrijednosti zlatnog i srebrenog novca zavisan je od odnosa tržišnih cijena zlata i srebra u svakom trenutku te se stalno mijenja  u ugovorima izraženim u novcu treba biti sadržana i klauzula valute



2)   DVOJNA VALUTA
-   novac se kuje iz obaju valutnih materijala, ali se među njima uspostavlja zakonski odnos (npr. 1: 15.5)
-   zove se i ALTENATIVNI - dok je s jedne strane valutnim sustavom uspostavlja odnos između zlata i srebra, s druge strane taj odnos vrijednosti na slobodnom tržištu izvan zemlje se mijenja  ako je službenim odnosom zlato podcijenjeno u odnosu na situaciju drugdje, zlato se izvozilo radi kupovanja srebra u inozemstvu (bolji je novac bivao zamijenjen lošijim)
-   GERSHAMOV ZAKON = kada u opticaju postoje 2 robe koje istodobno izvršavaju ulogu sredstva plaćanja, tada lošije dobro istiskuje bolje dobro

MONOMETALIZAN (zlatni standardi)

1)  SUSTAV SREBRENE VALUTE
2)   SUSTVA ZLATNE VALUTE SA ZLATOM U OPTJECAJU
    (čisti zlatni standard)
-   u optjecaju se kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja koristi zlatni novac
-   karakteristike:
a)   samo zlatni novac se smatra pravim valutnim novcem i definitivnom sredstvom plaćanja
b)   državne novčanice su novčani surogati i razmjenjive su za zlato
c)   apsolutna sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun
(sloboda monetizacije + demonetizacije – osoba je zlatni nakit mogla pretvoriti u zlatne kovanice i obrnuto) automatski se rješavala inflacija
d)   apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata
-   problem – suprotnost između ograničene količine zlata koja se može iskoristiti kao valutni materijal i sve veće potrebe gospodarstva za novcem
-   djelomično rješenje – u optjecaj stavljene i banknote (novčanice) konvertibilne u zlatu kojima je banka preuzimala odgovornost da će donosiocu banknote isplatiti vrijednost u zlatu
3)   SUSTAV ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH POLUGA
-   novac se ne kuje iz zlata, ali je vezan za zlato
-   zlato ne cirkulira u prometu no na osnovu njega se izdaju novčanice, a zlato je koncentrirano kod SB-a kao emisijske ustanove
-   novčanice imaju pokriće, ali se ukida njihova apsolutna konvertibilnost za zlato
4)   SUSTVA ZLATNE VALUTE NA BAZI ZLATNIH DEVIZA
-   optjecaj novčanica zasniva se na devizama koje glase na neku zlatnu valutu ili neku značajnu svjetsku valutu
-   - prvo su je uvele zavisne zemlje koje nisu mogle organizirati svoj novčani sustav ni kao sustav sa zlatom u optjecaju niti kao sustav na bazi zlatnih poluga jer nisu imale dovoljno zlata

SUSTAV PAPIRNE VALUTE
-   količina novca u optjecaju ne ovisi više o količini monetarnih zlatnih rezervi
-   papirna novčanica je postala priznat reprezentant i znak zlata
-   papirna novčanica nema nikakvu unutarnju vrijednost pa funkciju mjere vrijednosti obavlja zlato, a nekonvertibilna novčanica je mjerilo cijena
-   današnja je novčanica znak vrijednosti one količine zlata koju zamjenjuje
-   postoji i depozitni novac kao najsuvremeniji oblik kreditnog novca (surogat)

PROCES MULTIPLIKACIJE DEPOZITA (kreditna ekspanzija i kreiranje depozitnog novca) objašnjava se ovako:
-kad banka primi stvarni (fiducijarni) depozit, ona mora određeni dio zadržati kao rezervu likvidnosti (određuje ju sama ili ju banka utvrđuje kao obveznu) kako bi na zahtjev svojih komitenata mogla isplatiti, kada oni to zatraže, svoje obveze prema njima. Preostali dio primljenog gotovinskog pologa ona će koristiti za odobravanje kredita nekom zajmotražitelju. Što je taj preostali dio veći to je i njezina mogućnost odobravanja kredita veća, a time i proces ekspanzije kredita i multiplikacije depozita

EFEKT ISTISKIVANJA: kada država treba novaca za financiranje svojih izdataka ona daje državne obveznice SB-u koji će ih prodati komercijalnim bankama  na žiro – računima tih banaka smanjuju se sredstva i one mogu izdavati manje kredite kojima se financiraju investicije i osobna potrošnja  smanjuje je osobna potrošnja + investicije, a financira se država

DEVIZNI SUSTAV I DEVIZNI TEČAJEVI
Nacionalna valuta zakonsko je i definitivno sredstvo plaćanja na području jedne zemlje, jer na drugom području postoji druga, i to točno određena novčana jedinica kao zakonom određen nositelj kupovne moći. Kupovna moć određenog novca ne može na stranom tržištu, odnosno na drugom valutnom području, neposredno doći do izražaja. Kupovna moć domaćeg novca u inozemstvu dolazi do izražaja tek posredstvom deviznog, odnosno intervalutnog tečaja. Intervalutni tečaj = razmjena efektivnog novca (valute) jedne zemlje za efektivni novac (valutu) druge zemlje
Devizni tečaj = razmjena potraživanja u valuti zemlje A, za potraživanje u valuti   
     zemlje B
                      = cijena domaćeg novca izražena u stranom novcu, odnosno
                         koliko jedinica domaćeg novca treba dati za jedinicu stranog
                         novca i to je tzv. sustav direktnog kotiranja
Indirektno kotiranje = broj jedinica strane valute koji treba dati za jedinicu domaćeg novca (samo u UK)
Devizni tečaj ima informacijsku, redistributivnu, alokativnu i razvojnu funkciju.
Nominalni devizni tečaj = promjena cijene domaće valute izražene u stranoj valuti bez uzimanja u obzir stope inflacije
Realni devizni tečaj = nominalni tečaj korigiran za stopu inflacije – korekcijom nominalnog tečaja za stopu inflacije dobiva se realna slika kupovne moći novca koji posjedujemo.
Efektivni devizni tečaj = prosjek deviznih tečajeva između domaće valute i valuta zemalja nama najvažnijih trgovačkih partnera
Devizni tečaj neke valute prvenstveno zavisi od ponude i potražnje za dotičnim novcem na deviznom tržištu
U uvjetima zlatnog standarda intervalutni tečaj varirao je oko tzv. paritetnog tečaja – odnos količine zlata sadržane u dvjema valutama koje se uspoređuju.

TEORIJE O FORMIRANJU DEVIZNIH TEČAJEVA

Teorija bilance plaćanja: uzrok porasta tečaja strane valute, odnosno pada intervalutne vrijednosti domaćeg novca, leži u pasivnosti bilance plaćanja. Deficit bilance plaćanja izaziva porast deviznog tečaja, a tek kasnije i porast cijena. Promjene tečaja su posljedica promjena u bilanci plaćanja i automatski su regulator stalnog uravnotežavanja bilance plaćanja. Najveća slabost ove teorije je u pretjeranom pojednostavnjivanju efekta deficita, odnosno suficita bilance plaćanja na odnos cijena u zemlji i inozemstvu i proces uravnoteženja koji iz tog proizlazi. Ona više odgovara situaciji razvijenih zemalja nego kad je riječ o slabije razvijenim zemljama.

Monetaristička (inflacionistička)  teorija: naglasak stavlja na monetarnu ponudu pri čemu je izvodi iz “monetarne baze” množeći je s multiplikatorom, pa smatra da je porast deviznih tečajeva uzrokovan porastom količine novca u optjecaju. Razlika u promjeni novčane mase u zemlji i inozemstvu utječe na promjenu deviznog tečaja.

Teorija pariteta kupovne moći: polazi od monetarističke teorije tečajeva i tvrdi da kretanje deviznog tečaja zavisi od kretanja kupovne moći novčanih jedinica koje se uspoređuju. Devizni tečaj izravnava cijene u različitim zemljama. Tečaj se mijenja zavisno od razlike stupnja obezvrjeđenja novca dviju zemalja.

PODJELA DEVIZNIH TEČAJEVA:
Fiksni tečaj: postojao je samo za vrijeme čistog zlatnog standarda (“paritetni tečaj”)
Manipulirani fiksni tečaj: u uvjetima državne intervencije dolazi do reglementiranja (ustanovljenje pravila tj. zakonsko uređivanje) i formiranja deviznih režima.
Fluktuirajući tečaj formira se na slobodnom deviznom tržištu tj. isključivo na temelju ponude i potražnje, na koje se može utjecati mjerama ekonomske politike ili kupnjom i prodajom deviza, dakle, utjecajem na devizno tržište. Primjenjuje se u slučajevima kad se određivanje strukture tečajeva ili razine tečajeva želi prepustiti automatskim snagama i odnosima tržišta, a s ciljem spontanog osiguranja tržišne ravnoteže u ukupnoj bilance plaćanja zemlje. Nacionalna se vlast u tom slučaju prema deviznom tečaju odnosi neutralno.
- danas u pravom smislu ne postoje niti jedan niti drugi

WEO (World Economic Outlook) navodi sljedeće determinante koje utječu na izbor tečajnog režima:
1.   veličina ekonomije ( što je ekonomija veća  bolje je koristiti sustav fluktuirajućih deviznih tečajeva)
2.   otvorenost ekonomije (što je stupanj otvorenosti ekonomije viši  fiksni tečajevi su bolji)
3.   diverzifikacija trgovinskih partnera ( što je stupanj diverzifikacije niži, a udio jednog
                           vanjskotrgovinskog partnera viši bolje je koristiti sustav vezivanja deviznog tečaja za   
                           valutu te zemlje)
4.   stopa inflacije ( što je stupanj inflacije viši  bolje je koristiti fluktuirajući devizni tečaj)
5.   mobilnost faktora rada (što je mobilnost niža  to je bolje koristiti fluktuirajući tečaj)
6.   mobilnost kapitalnih tokova ( viši stupanj mobilnosti kapitala teškoće s održavanjem fiksnog tečaja)
7.   inozemni nominalni šokovi ( ako je ekonomija izložena tim šokovima  fluktuirajući je bolji)
8.   domaći nominalni šokovi ( bolji je sustav fiksnih deviznih tečajeva)
9.   kredibilnost nositelja makroekonomske politike ( što je kredibilnost niža fiksni devizni tečaj)

               MUNDALL
-         - 1999. dobio Nobelovu nagradu za Teoriju optimalnog valutnog područja
-    - njena praktična realizacija ostvarena je kroz euro kao jedinstvenu valutu EMU
-    - u skladu s tom teorijom male otvorene ekonomije trebaju se koristiti sustavom fiksnog deviznog tečaja
-      vezujući tečaj vlastite valute uz neku jaču svjetsku valutu, a to je obično glavni trgovački partner takve zemlje

PROBLEMI DEVIZNIH TEČAJEVA U SUSTAVU MMF-a

Nakon Drugog svjetskog rata prelazi se na sustav jedinstvenog fiksnog tečaja. Osnutkom MMF-a uspostavljen je sustav fiksnih deviznih tečajeva s maksimalnom maržom oscilacija  1% od paritetnog tečaja. Tečajna prilagođavanja stavljena se pod njegovu kontrolu i on postaje mjesto usklađivanja tečajne politike zemalja članica. MMF se zalagao za načelo jedinstvenog fiksnog tečaja i inzistirao na njemu. Praksa fiksnih tečajeva održavala se do početka svjetske monetarne krize, kad se ona stvarno napušta, a počinje era fluktuirajućih deviznih tečajeva (60-ih).

1971. – SAD suspendirale zakonsku konvertibilnost dolara u zlato + dolar devalvirao 8%
              glavne Europske zemlje počele primjenjivati praksu flukruitajućih tečajeva prvo prem dolaru
                 pa zatim i prema svim odrugim valutama
1971. – sporazum u “Smithsonian Institutu” u Washingtonu između deset najrazvijenijih zemalja svijeta: prihvaćena je službena cijena zlata od 35 dolara za uncu zlata, utvrđeni su novi pariteti valuta, odnosno središnji tečajevi, a marže fluktuacija deviznog tečaja pojedine valute proširene su na  2,25% u odnosu na središnji tečaj. Određujuća valuta je dolar, a granice fluktuiranja nadgleda MMF – nastao novi “režim stabilnog središnjeg tečaja”. Time je i službeno počela praksa fluktuirajućih tečajeva. Praksa sustava slobodno fluktuirajućih tečajeva je formalno sankcionirana 1976. Na sjednici Privremenog komiteta MMF-a održanoj u Kingstonu na Jamajci. Zlato je suspendirano kao službena svjetska monetarna rezerva, a postojeće monetarno zlato postupno se prodaje. Bezuvjetni svjetski vrijednosni standard postala su specijalna prava vučenja – SPV. Zemlje članice MMF-a mogu intervalutnu vrijednost svoje valute utvrđivati prema jedinici specijalnih prava vučenja; prema nekoj drugoj valuti ili grupi valuta; prema svom vlastitom izboru. Paritet se valuta i ne mora utvrditi, ali ako se utvrdi, tada je fluktuiranje moguće u granicama koje utvrdi MMF. Intervalutarna vrijednost valute niti jedne zemlje članice MMF-a ne može se više određivati u odnosu prema zlatu. Jednom utvrđeni paritet odnosna zemlja može napustiti uz 85% glasova u MMF-u. Sustav fluktuirajućih tečajeva stvorio je središnjim bankama više prostora i više mogućnosti u odlučivanju i prihvaćanju najprikladnije metode za utvrđivanje deviznog tečaja domaće valute.
Od 1976. prisutna je tendencija sve manjeg broja samostalnog vezivanja tečaja domaće valute za neku pojedinačnu valutu uključujući tu i američki dolar. 90-ih godina situacija se mijenja pa sve više zemalja primjenjuje plivajući devizni tečaj, bilo slobodni ili upravljani.

Valutna kriza definira se kao deprecijacija od 25% ili više u određenoj godini koja slijedi nakon deprecijacije od najmanje 10% u prethodnoj godini.

MMF razlikuje različite varijante deviznog tečaja u odnosu na one koje mu zemlje članice službeno prijave, a to su:
•   Devizni tečaj bez domaće valute u optjecaju: režim deviznog tečaja gdje valuta strane zemlje, ili nadnacionalna valuta egzistira kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja ili određena zemlja pripada monetarnoj / valutnoj uniji u kojoj dijeli isto zakonsko sredstvo plaćanja s ostalim članicama (odricanje od nezavisne monetarne kontrole i odlučujućeg utjecaja domaćih monetarnih vlasti na monetarna kretanja  primjer: euro u Europskoj uniji).
•   Devizni tečaj u uvjetima valutnog odbora (“Currency Board”): temelji se na eksplicitnoj zakonskoj obvezi zamjene domaće valute, određenom stranom valutom uz fiksni devizni tečaj. Domaća valuta se emitira samo ako ima potpuno pokriće u stranoj valuti. Time se eliminira uloga domaće središnje banke u monetarnoj kontroli i ulozi oslonca likvidnosti za banke.
•   Ostali konvencionalni aranžmani fiksno vezanog (okačenog) tečaja: valuta neke zemlje može biti formalno ili stvarno vezana za neku drugu valutu ili košaricu valuta po fiksnom tečaju s mogućim odstupanjima tečaja unutar granica u rasponu od  1% oko središnjeg tečaja. Monetarna vlast obvezuje se održavati fiksni paritet putem intervencija na deviznom tržištu.
•   Fiksni devizni tečaj unutar zadanog raspona plivanja: visina deviznog tečaja održava se između dopuštenih granica fluktuacije koje dopuštaju odstupanja veća od  1% oko središnjeg tečaja.
•   Puzeće prilagođavanje: valuta se prilagođava povremeno u malim vrijednostima prema unaprijed određenom fiksnom tečaju ili s obzirom na određene kvantitativne indikatore unutar zone odstupanja. Stopa puzanja može biti takva da prouzrokuje inflacijske promjene vrijednosti valute (“backward looking”) ili može biti na razini unaprijed određene fiksne stope ispod projicirane inflacijske razlike (“forward looking”).
•   Devizni tečaj unutar promjenjivih granica plivanja: devizni tečaj održava se unutar određenih granica zone fluktuacija oko središnjeg tečaja koji se kontinuirano prilagođava unaprijed određenom tečaju ili odgovara na promjene određenih kvantitativnih indikatora. Stupanj fleksibilnosti deviznog tečaja funkcija je širine zone fluktuacije koja se simetrično ili asimetrično proširuje prema fore i dolje s obzirom na središnji tečaj.
•   Upravljano plivajući devizni tečaj bez unaprijed određenog smjera kretanja: monetarna vlast putem intervencija na međunarodnim deviznim tržištima utječe na kretanja deviznog tečaja bez prethodnog specificiranja smjera njegova kretanja (promjene koje se potaknu nisu i ne mogu biti automatske, a indikatori za upravljanje tečajem imaju presudnu važnost). – taj tečaj koristi RH mislim da i Srbija ali nisam 100% siguran PROVJERITI
•   Slobodno plivajući devizni tečaj: devizni tečaj se određuje tržišno, na temelju ponude i potražnje. Monetarna politika je u načelu neovisna od politike deviznog tečaja.
MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA
Provodi se pomoću dviju politika deviznog tečaja:
1.   DEPRECIJACIJOM DOMAĆE VALUTE = podcjenjivanje domaće valute – devizni tečaj strane valute drži se iznad ravnotežnog tečaja; umjetna podcijenjenost domaćeg novca, odnosno precijenjenost deviznog tečaja strane valute; može se ostvariti s pomoću devalvacije čija je posljedica pojeftinjenje domaće robe i usluga (smanjuje se uvoz, povećava izvoz uravnoteženje bilance plaćanja)
2.   APRECIJACIJOM DOMAĆE VALUTE = precjenjivanje domaće valute – devizni se tečaj drži ispod ravnotežnog tečaja; može biti instrument ekonomske politike kojim se olakšava opskrbljenost domaćeg gospodarstva uvoznim materijalima, jer takav precijenjeni paritet domaćeg novca pojeftinjuje stranu robu; ne može se dugo održati bez uvoznih ograničenja i devizne kontrole
•   revalvacija i devalvacija aprecijacija i deprecijacija
•   aprecijacija = mjera kojom se precjenjuje domaća valuta – a ako se zakonom potvrdi onda je to revalvacija
•   devalvacija – zakonsko sniženje deviznog tečaja domaće valute
•   aprecijacija + deprecijacija = stvarna promjena tečaja domaće valute
•   revalvacija + devalvacija = zakonska promjena razine deviznog tečaja
•   u pravilu aprecijacija prethodi revalvaciji, a deprecijacija prethodi devalvaciji
•   “valutni dumping” = proces čestih devalvacija; krajnji cilj je ekspanzija nacionalnog gospodarstva

SPECIJALNA PRAVA VUČENJA (SPV, SDR)
-   novo sredstvo plaćanja koje bi imala svaka zemlja članica Fonda i to tako da od Fonda dobije posebnu vrstu kredita (osim “redovnog” prava vučenja koje se sastoji u vučenju odgovarajućih sredstava na računu Fonda temeljenog na sustavu kvota)
-   u funkciji su dodatnog izvora međunarodne likvidnosti
-   ta su prava na početku nazvana “papirnim zlatom” zato što se na temelju takva prava bez poteškoća i predradnji (automatski) dolazi do bilo koje druge konvertibilne valute potrebne nekoj zemlji za podmirenje njezinih obveza iz tekućih transakcija
-   od 1970. – mjera vrijednosti i polazište za utvrđivanje intervalutarnih tečajeva zemalja članica MMF-a te jedini službeni denominator za izravnavanje vrijednosnih relacija valuta u Fondu
-   namjena: povećanje međunarodne likvidnosti, povećanjem vlastitih rezervi članica Fonda, a koriste se i kao obračunska jedinica MMF-a za službene međunarodne transakcije
-   to su sredstva međunarodnih rezervi, vlastitih rezervi svake zemlje, te predstavljaju bezuvjetno pravo vučenja na temelju kojeg članice, razmjerno veličini uplaćene kvote, automatski dolaze do bilo koje konvertibilne valute u svrhu podmirenja obveza iz tekućih transakcija, povećanja vlastitih monetarnih rezervi ili otkupa vlastite valute od trećih zemalja
-   SPV čini košarica valuta zemalja članica koje imaju najveći udjel u svjetskom izvozu roba i usluga te najvećim iznosom rezervi denominiranih u određenim valutama koje drže članice MMF-a; udio tih valuta u košarici, čija se reprezentativnost preispituje svakih pet godina, ovisi o važnosti pojedinih valuta u međunarodnim trgovinskim i financijskim transakcijama
-   vrijednost SPV-a se izražava kao prosječna suma vrijednosti izražena u US$, a temelji se na tržišnoj vrijednosti nacionalnih valuta koje se nalaze u košarica valuta SPV-a
(određuje se dnevno prema deviznom tečaju zabilježenom u podne na Londonskoj burzi)
-   od 2001. SPV čini košarica od 4 valute

EUROZACIJA & DOLARIZACIJA

-   danas se u tranzicijskim zemljama i u EU teži ka napuštanju domaćih valuti i uvođenju u optjecaj neke od zdravih svjetskih valuta (euro, dolar)
-   ostvarenje takvog projekta preporučuje se putem Currency Board-a (valutnog odbora) kao prijelaznog rješenja do trenutka potpunog prijelaza na euro koji bi se trebao dogoditi nakon ulaska u EU ili putem službene dolarizacije/eurizacije; currency board je jedna od etapa u uvođenju potpune eurozacije i u toj situaciji zemlja još uvijek zadržava SB i domaću valutu)
( npr. BiH gdje su nekoliko godina u optjecaju bili njemačka marka, hrvatska kuna, jugoslavenski dinar i BiH dinar da bi se na kraju putem valutnog odbora službenom proglasila samo konvertibilna marka) 
-   karakteristike Currency Board: koičina domaćeg novca mora imati 100% pokriće u deviznim rezervama, potpuna konvertibilnost, preuzimanje tuđe monetarne politike, nepostojanje davatelja posljednjeg utočišta, segniorage zarađuje samo od kamata
 
-   uvođenje zdrave strane valute u optjecaj značilo bi višestranu sigurnost (stabilnije cijene i tečaj, sigurnost za investitore), ali bi to značilo i da zemlji više ne treba ni CB  ni monetarna politika jer je preuzima od zemlje čiju je valutu prihvatila kao svoju
-   korištenje strane valute danas se popularno naziva dolarizacija jer se upravo dolar najviše koristi diljem svijeta
-   tri su varijante dolarizacije:
a)   neslužbena: subjekti znatan dio svoje imovine drže u stranom novcu premda ta valuta nije valuta dotične zemlje (službena valuta je ona valuta koja je zakonski određena na sve vrste plaćanja kao definitivna)
b)   poluslužbena: upotreba stranog novca kao legalnog koji može nadmašiti po iznosu veličinu depozita u domaćem novcu u bankama, ali igra sekundarnu ulogu i koristi se kod manjih plaćanja
(za razliku od službene dolarizacije zemlja koja ima poluslužbenu dolarizaciju ima još uvijek svoju SB)
c)   službena (puna): postoji kada strani novac ima isključivu ili dominantnu ulogu valutarnog novca           
      koji se koristi za sva plaćanja; ako domaća valuta postoji ona igra sekundarnu ulogu
-   prelazeći na dolarizaciju zemlja praktički uvozi monetarnu politiku zemlje emitenta valute; vlastitu monetarnu politiku više ne može voditi jer ne emitira vlastiti novac, već se koristi tuđim novcem kao svojim

COST BENEFIT ANALIZA EUROZACIJE/DOLARIZACIJE

-   troškovi zemlje koja se službeno dolarizira: 1) gubitak prihoda  segniorage od vlastite valute, 2) ostali troškovi kao što su troškovi jednokratne konverzije cijena, kompjutorskih programa.. ,a najvažniji troškovi su 3) nestanak SB-a kao davatelja posljednjeg utočišta $) gubitak nezavisne monetarne politike
-   koristi: višestranu sigurnost (stabilnije cijene i tečaj sigurnost za investitore) + neslužbena dolarizacija omogućuje subjektima zaštitu realne imovine od inflacije

MMF
=međunarodna institucija koja ima gotovo presudan utjecaj na svjetska monetarna i financijska kretanja,
   a time i ukupna gospodarska kretanja u svijetu
-   osnovan je 1944 na međunarodnoj financijskoj konferenciji održanoj u Bretton Woodsu
-   cilj osnivanja  unaprjeđenje međunarodne suradnje, olakšavanje ekspanzije i uravnoteženja međunarodne razmjene, pomoć uspostavljanu multilateralnog sustava plaćanja prema tekućim transakcijama između zemalja članica, ukidanje deviznih barijera, podržavanje stabilnosti valuta

bitne karakteristike MMF-a:
a)   politika deviznih tečajeva
-    prvobitno su postojali fiksni devizni tečajevi, utvrđivali su se na paritetnom tečaju dolara
-   paritetni tečaj (odnos jednakosti dolara prema zlatu) bio je utvrđen u odnosu 35 $ za uncu zlata
-   devizni tečajevi mogli su se utvrđivati prema $ ili zlatu, ali je pri tome uvijek zadržan fiksni međusobni odnos vrijednosti pojedinih valuta
-   utvrđeni je tečaj mogao fluktuirati devizni tečajevi mogli su se utvrđivati prema $ ili zlatu, ali je pri tome uvijek zadržan fiksni međusobni odnos vrijednosti pojedinih valuta
-   utvrđeni je tečaj mogao fluktuirati 1%, a u slučaju poremećaja platne bilance bila je dopuštena revalvacija ili devalvacija, ali uz određenu proceduru i uz suglasnost Fonda kako bi se onemogućile devalvacije iz konkurentskih razloga
-   1971. – politika fluktuirajućih tečajeva – ujedno je demonetizirano zlato, a sve knjige Fonda vode se   
                   u SPV
b)   sustav kvota
-   svaka zemlja članica u Fond unosi određenu kvotu izraženu u SPV koja joj daje pravo na određenu glasačku snagu i predstavlja osnovu za maksimalan iznos korištenja sredstava Fonda i za udjel u alokaciji SPV-a
-   kvota koja se unosi ima sljedeću strukturu: 25%  kvote uplaćuje se u jednoj od zdravih svjetskih valuta ($, jen, euro, funta ili SPV), a ostatak (75%) se uplaćuje u domaćem novcu (nacionalnoj valuti)
      ili najsigurnijim vrijednosnicama
-   na temelju uplaćene kvote zemlja ima pravo vučenja na Fond tj. da za visinu svoje kvote u nacionalnoj valuti, u određenim slučajevima i pod određenim uvjetima dobiva kredit od Fonda
-   kvota se dijeli na 4 tranše od po 25% od kojih dio kvote prvobitno u zlatu, a danas u SPV ili drugim valutama, predstavlja zlatnu tranšu (danas rezervnu tranšu) kojom se zemlja može služiti u svakom trenutku kao tzv. automatskim pravom vučenja i ubraja se službene rezerve likvidnosti te zemlje
-   rezervna tranša (25% kvote) povlači se bezuvjetno i automatski od Fonda, a kreditne tranše (njih 4, a svaka od po 25%) povlače se pod određenim uvjetima
-   značaj sustav kvota: od visine kvota zavisi visina Fondovih sredstava koja služe kao podrška 
     zemljama članicama + od te visine zavisi veličina sredstava na koju može računati pojedina zemlja
     članica

NOVAC I GOSPODARSKA AKTIVNOST

Monetarne koncepcije – tri shvaćanja o ulozi novca u gospodarstvu:
1.   MONETARNA KONCEPCIJA (HAWTREY):
-   novac = jedini faktor povećanja gospodarskih aktivnosti
-   monetarni faktori igraju prvorazrednu ulogu u gospodarskom životu i osnovni su kauzalni faktori gospodarskih razvoja
-   povećanje novčane mase izaziva gospodarsku ekspanziju, a njezino smanjenje mora dovesti do gospodarskog zastoja  promjene u količini novčane mase dovoljne su da odrede čitav proces i intenzitet gospodarskog razvoja
-   prema tom shvaćanju gospodarska su kretanja posljedica kretanja novca, a ne obratno

2.   NEMONETARNA KONCEPCIJA  MONETARNA KONCEPCIJA
-   novac, njegova količina, i ostali monetarni faktori ne određuju gospodarska kretanja (proizvodnju, zaposlenost, investicije, cijene), već obratno: monetarna kretanja su posljedica tih realnih gospodarskih kretanja
-   predstavnici: svi teoretičari klasične teorije (J. B. Say + J. S. Mill)
-   novac je neutralan – promjene količine novca ne mogu utjecati na realna gospodarska kretanja
-   novac je samo veo koji obavija realna kretanja, ali na njih ne djeluje (novac je samo sredstvo olakšavanja razmjene)
-   Mill: ništa nije tako indiferentno kao novac (tretira novac kao najindiferentniju stvar)
-   ništa u gospodarstvu nije tako nevažno kao novac (uloga monetarnih faktora je podcijenjena

3.   KOMPLEKSNO SHVAĆANJE (J. M. Keynes)
-   novac nije presudan faktor gospodarskog rasta, ali je faktor bez kojeg on nije moguć
(stabilnost novca je uvjet gospodarske stabilnosti; nestabilan je novac uzrok gosp. Nestabilnosti  investicija nema bez štednji, a štednja je nemoguća u uvjetima nestabilnog novca)
-   monetarna politika se ne smatra određujućim faktorom gospodarskog razvoja
-   formiranje kapitala glavni je problem gospodarskog razvoje (od formiranja kapitala i njegove upotrebe zavisi zaposlenost, razvoj potrošnje, opasnost inflacije, i gospodarski razvoj
-   LIBERALISTI (M. Friedman): monetarnom politikom se ne može utjecati na gospodarsku aktivnost
a)   PRAVI MONETARISTI: ipak je u kratkom roku moguće djelovati na zaposlenost, investicije, itd., ali je novac u dugom roku neutralan
b)   POSTKEYNES-IJANCI: novac nije neutralan ni u kratkom ni u dugom roku – kada raste količina novca, potiče se razvoj i u dugom i u kratkom roku, ali može doći i do inflacije

INFLACIJA (lat. inflatio = nadimanje)
-   oblik kontinuiranog (jačeg ili slabijeg) rasta cijena, tj. proces rasta cijena i opadanja kupovne moći novca
-   to je veoma kompleksna i heterogena gospodarska pojava koja se nikad ne pojavljuje dva puta na isti način, tako da ju je teško, gotovo i nemoguće, generalno definirati i jednim te istim spletom uzroka objasniti
-   sve se više afirmira mišljenje da je inflacija kompleksna pojava i bolest cjelokupnog gospodarskog organizma, da je uvijek specifična i da su uzroci koji je izazivaju veoma specifični i raznovrsni
-   inflacija je ekonomska pojava veoma različitog intenziteta (puzajuća, galopirajuća I hiperinflacija)
-   inflacija može biti različite prirode kako po intenzitetu, tako i po trajanju, a isto tako i po uzrocima koji ju izazivaju kao i posljedicama koje ona izaziva
-   u odnosu na fenomene koji ju uzrokuju razlikujemo: inflaciju troškova, potražnje, i psihološku inflaciju
-   EU – stopa inflacije 2%, SAD – 2%, Japan – 0,9% (deflacija u Japanu)
-   M. Friedman ističe da je inflacija uvijek i svuda monetarni fenomen, ona se stvara i može se stvorit samo rastom količine novca koji je brži od stope rasta proizvodnje

TRANSAKCIJSKA VARIJANTA KLASIČNE KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
-   prihvaćaju se osnovne ideje klasične teorije novca
-   Irving Fisher (1911.): jednadžba razmjene  M  V = P  T
                                                                              V = (P  T) / M 
                                                                              M = (P  T) / V 
             M = količina novca (ponuda novca)
                                              V = transakcijska brzina optjecaja novca
                                              P = opća razina cijena
                                              T = obujam transakcija po stalnim cijenama
-   jednadžba pokazuje da se cijene mijenjaju u direktnoj zavisnosti od M i V i obratno od T u slučaju da samo jedna od promatranih veličina varira, a da ostale stoje nepromijenjene
-   1913. – formulu razrađuje uvodeći depozitni novac (M’)  M  V + M’  V’ = P  T (M = gotov novac, V = brzina optjecaja gotovog novca, V’ = brzina optjecaja depozitnog novca)
P = (M  V + M’  V’) / T      cijene će biti veće što je veća količina novca u optjecaju, ili što je veća brzina njegova optjecaja, ako je T stalan, i obratno, pri stabilnosti količine novca i brzine optjecaja cijene će biti niže što se više povećava T
-   pretpostavke Fisherove jednadžbe:
1.   novac je neutralan – nikakvim povećanjem novca ne može se djelovati na povećanje rasta gospodarstva (nemonetarna koncepcija)  novac je samo transakcijsko sredstvo (sredstvo razmjene)
2.   V se sporo mijenja i u kratkom se roku, uz punu zaposlenost, tretira kao konstanta
         ako je V = const.  V / V = 0 tj. stopa rasta brzine optjecaja novca = 0
            (brzina optjecaja novca = broj razdoblja kroz koje novac prelazi iz ruke u ruku )
3.   T se sporo mijenja i uz punu zaposlenost može se tretirati kao konstanta u kratkom roku
-   polazeći od pretpostavke da je T = const. i da je V = const. proizlazi da je M = P (cijene rastu ili padaju razmjerno porastu ili padu količine novca)
-   Sayov zakon: ponuda generira vlastitu potražnju (prodano samo što je proizvedeno zato je T const., tj. T / T = 0)
-   porast količine novca u optjecaju = porast količine cijena      M / M = P / P
-   ta formula ipak ne vrijedi jer postoji KLASIČNA DIHOTOMIJA (ako poraste količina novca u optjecaju M0 povećat će se kreditna aktivnost, cijena novca, tj. kamatnjak će pasti, investicije rastu, a raste i potražnja za novcem – transakcijska i špekulativna), a i mnoge varijable se mijenjaju kada se malo promijeni M) – propusti klasičara koji nisu uzeli u obzir različite ekonomske procese koji se događaju između promjene novčane ponude i njihovog utjecaja na cijenu
Kritike jednadžbe I teorije:
1.   jednadžba je prestatična
2.   M / M = P / P  u praksi je  , a Fisher to nije mogao objasniti
3.   Marx kaže: cijene nisu visoke ili niske zato što je količina novca visoka i niska nego obrnuto
(vrijedi: Fisher  M   P  ; Marx  P   M  - ako cijene roba rastu radnici žele veće plaće, pa valja uzeti veći kredit, tj. povećava se količina novca u optjecaju)
      - Nagara i Aftalion vjeruju isto što i Marx
4.   Marget kritizira proširenu varijantu jednadžbe
-   ona istražuje kako novac djeluje na cijene i naglašava da je nepravilno jednadžbu prikazati na način kao što je učinio Fisher: P = (M  V + M’  V’) / T, već da bi trebalo upotrijebiti P = ((M + M’)  V’) / T  ne postoji naime različita brzina optjecaja s obzirom na vrstu novca već se ta brzina razlikuje prema sektoru u kojem se novac nalazi – V = V’ – brzina gotovog i depozitnog novca je jednaka
5.   Angell: podržava Fishera i nastoji precizirati pojam novčane mase
- 3 vrste novca: a) ukupni novac M4 (ukupan monetarni potencijal gospodarstva)
                             b) prometni (transakcijski) novac M1 (sva novčana sredstva koja služe kao sredstva 
                                 prometa i plaćanja
                               c) aktivni novac = M1 – tezaurirani novac (zgrtanje novca kod kuće); novčana
                                  sredstva koja su namijenjena potrošnji tj. nisu namijenjena štednji
   - Fisher bi u jednadžbu umjesto M trebao pisati samo aktivni novac da bi M / M = P / P

DOHODOVNA VARIJANTA KLASIČNE KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA (A. Marshall)
-   postoji dohodovna brzina optjecaja novca
-   bazira se na Smithu, Sayu (vrijedi Sayov zakon), tj. klasičarima
-   ako se poveća količina novca u optjecaju, poveća se samo razina cijena
-   Marshall-ova formula: Md = k  Y        (Y =y  P,   y = dohodak po stalnim cijenama)
                  &