ŽIRO RAČUN (sad nešto i korisno)

Žiro račun je račun preko kojega vlasnik obavlja plaćanje dospijelih obveza i naplate svojih potraživanja, te vodi svoja slobodna novčana sredstva.
Specifičnost je da mu je saldo uvijek aktivan, ne smije biti dugovan. ¬Žiro račun se ne ukamaćuje kod institucije ovlaštene za platni promet.
Najčešće je Zakonom određeno da svaka fizička i pravna osoba može imati samo jedan žiro račun i taj račun podliježe društvenom nadzoru i kontroli i može se blokirati za iznos dospijelih obveza.
Žiro račune građana vode banke i oni podliježu fiskalnoj obvezi. Žiro račun nebankovnog subjekta istovremeno se vodi kao depozit kod poslovne banke (temeljem ugovora), a žiro račun poslovne banke kao depozit kod centralne banke.


TEKUĆI I ŽIRO RAČUNI GRAĐANA

Tekući račun je račun na kojem se kronološki knjiže potraživanja i obveze iz poslovnog odnosa banke i komitenta, s tim da se u dogovorenom roku to poslovanje saldira.
To je račun koji se ne ukamaćuje i na kojem se vode novčana sredstva kojima vlasnik može raspolagati bez ograničenja.

4 izvora sredstava na tekućem računu:
a)   uplata gotovine
b)   žiro doznake (svaka uplata na žiro račun se automatski uplaćuje na tekući račun)
c)   sredstva iz prodaje vrijednosnih papira
d)   otvaranje kredita (stavljanje kredita u tečaj)

Vlasnik ovog računa ovlašten je na izdavanje čekova, koji se honoriraju na teret računa. Banke ili druge financijske institucije obično besplatno obavljaju platni promet za vlasnike računa. Tekući račun je instrument bezgotovinskog plaćanja i izvor za kontokorentno kreditiranje.

U europskom postupku kontokorentnog kredita, korisnik tekućeg računa može ući u dugovni saldo (ili do visine odobrenog kredita ili do razine priljeva u nekom vremenskom razdoblju).

U američkom postupku, odobreni kredit evidentira se na pasivnom tekućem računu i predstavlja jedinstvenu imovinsku cjelinu s ostalim potraživanjima korisnika prema tekućem računu. Kredit se istodobno evidentira i na dugovnoj strani aktivnog tekućeg računa. Oba računa čine jedinstveni tekući račun komitenta, a kamatni obračun im je zajednički.
Žiro račune građana vode banke i oni podliježu fiskalnoj obvezi.

GOTOVINSKI PLATNI PROMET

Gotovinski platni promet čine uplate i isplate u gotovom novcu (1/4). Gotov novac se naziva fiat novac. Karakteristike gotovog novca: država ga je proglasila zakonskim sredstvom plaćanja, a nema pokriće u zlatu ili vrijednosnicama (npr. papirni novac koji nije konvertibilan u zlato). Fiducijarnom novcu (papirnom novcu) je vrijednost neznatna, ali se prima s povjerenjem. Primanje fiat novca je obvezatno, dok se ček ne mora primiti. Gotovinski platni promet je razvijen unutar sektora stanovništva, i između stanovništva i pravnih osoba. Država nastoji smanjiti gotovinski platni promet jer joj radi poteškoće u kontroliranju novca u opticaju.

Gotovinu koristimo kod:
a)   isplate plaća
b)   otkupa poljoprivrednih proizvoda
c)   akontacije za službena putovanja

Gotovinsko plaćanje se nastoji zamijeniti polugotovinskim odnosno bezgotovinskim plaćanjima, kao što su kartice i čekovi. U međunarodnim plaćanjima takvo se plaćanje iznimno rijetko koristi.


BEZGOTOVINSKI PLATNI PROMET I INSTRUMENTI PLAĆANJA

Bezgotovinski platni promet je cilj svakog razvijenog platnog prometa. Obavlja se deponentnim novcem, preknjižavanjem s računa na račun u institucijama platnog prometa. Depozitni novac je denominiran u novčanoj valuti, njime se definitivno podmiruju tražbine i smatramo ga sredstvom primarne likvidnosti.

imamo 2 grupe instrumenata bezgotovinskog platnog prometa:
a)   dužnički  inicijativa za plaćanje dolazi od dužnika, i takav je instrument virmanski nalog
b)   vjerovnički  inicijativu ima vjerovnik, a instrumenti su:
1.   obračunski ček
2.   mjenica
3.   akreditiv
4.   naplatni nalog
5.   kreditna kartica itd.





OSOBINE I VRSTE VRIJEDNOSNIH PAPIRA

Vrijednosni papiri su isprave u kojima su navedeni podaci o pojedinim pravnim odnosima: obvezama i tražbinama.

VP imaju osobinu:
1.   dokaznih isprava  potpisi na njima utvrđuju postojanje obveza određenih vrsta
2.   pismene obveze  obveze koje proistječu iz VP moraju biti izražene u pismenom obliku što znači da ih mogu dati osobe s pasivno-pravnom sposobnošću potpisujući VP u određenom svojstvu: trasanta, akceptanta, indosanta i sl.
3.   konstitutivne isprave  emitiranje VP, uvjet je postojanja upisane obveze i prava
4.   inkorporiranosti tražbine  VP postaje samostalni objekt koji se na financijskom tržištu može prodavati i kupovati
posebne osobine VP:
1.   solidarnost obvezivanja koja proistječe iz VP upućuje imaoca neplaćenog VP na naplatu svote na koju VP glasi zajedno s kamatama i troškovima, samo od onih koji su VP potpisali prije njega, s tim da pri takvoj naplati ima pravo biranja pojedinih ili svih obveznika, ne držeći se slijeda njihova obvezivanja.
2.   samostalnost obvezivanja   na taj način svaki potpisnik VP samostalno odgovara njegovu imaocu, bilo kao glavni dužnik, regresni obveznik, avalist ili intervenient.
3.   bezuvjetnost obvezivanja  takvu vrstu obveze određuje sam VP, te nikakve okolnosti koje postoje izvan njega ne mogu obvezu izmijeniti.
4.   apstraktnost obvezivanja  obveze, npr. mjenične obveze, smatraju se apstraktnim jer ne ovise o pravnom uzroku dugovanja, odnosno, ne ovise o osnovnom poslu ili materijalnopravnom razlogu zbog kojeg je izdana. Ne navodi se razlog njihovog izdavanja.
5.   jednostranost obvezivanja  VP su u pravilu prezentacijske isprave što znači da imalac VP mora o roku dospijeća predočiti papir dužniku radi isplate. Tom zgodom dužnik plaća svotu na koju VP glasi u skladu sa sadržajem isprave ne tražeći pri tome od njegova imaoca nikakvu protučinidbu osim uručenja VP uz prethodni upis klauzule kvitiranja izraženu riječima “primio” ili sl. uz potpis.
6.   strogost  zahvaljujući ovoj osobini VP postaju glavni sigurni instrumenti gospodarskog prometa. U odnosu na mjenice i čekove strogost se odnosi na vjerovnike i dužnike. Dužnik mora ispuniti obvezu striktno prema sadržaju mjenice ili čeka, a u protivnom se protiv njega provodi brz i djelotvoran sudski postupak. Od vjerovnika se traže potrebne mjere budnosti i pomnje, što znači da oni moraju pravodobno obavljati mjenično odnosno čekovno-pravne čini, poput: prezentacije, protestiranja, notificiranja, podizanja tužbe i sl.

VP raspolažu sa određenim kvalitetama uz pomoć kojih mogu nesmetano cirkulirati na tržištu, a to su:
1.   sigurnost  osobina zahvaljujući kojoj se plasirana svota za kupnju papira nakon isteka određenog vremena vraća kupcu papira u odgovarajućoj visini. Ovisi o:
a)   bonitetu emitenta VP
b)   bonitetu eventualnog jamca
c)   realnosti i gospodarskoj opravdanosti pothvata u koji se ulažu sredstva prikupljena emisijom VP.
2.   očuvanje realne vrijednosti  predstavlja zadržavanje kupovne moći u VP uloženih novčanih sredstava na približno istoj razini. Od presudnog je utjecaja opće gospodarsko stanje zemlje, koje se odražava i na novčanom području u pogledu povećanja odnosno smanjenja kupovne moći novca.
3.   rentabilnost  predstavlja odnos između uloženih sredstava i prihoda kao rezultata takvog ulaganja. Ostvareni dohodak ovisan je o:
a)   količini uloženih sredstava
b)   vremenskom trajanju ulaganja i pripadajućem riziku
c)   gospodarskim kretanjima
d)   gospodarskoj opravdanosti ulaganja i sl.
U pravilu, ulaganja u VP trebala bi rezultirati većim prihodom od ulaganja u najpovoljniji depozit po viđenju kod banke.
4.   likvidnost , likvidnost VP čini njegovu posebnu odliku, a sastoji se od mogućnosti pretvaranja potraživanja iz VP u gotov novac ili žiro potraživanje, a da se pri toj transformaciji postigne odgovarajuća brzina i vrijednost. Stupanj likvidnosti ovisi o trajanju ulaganja i vrsti VP.

vrste VP: dionice, obveznice, blagajnički i komercijalni zapisi, mjenice, čekovi i sl.

1.   prema sadržaju ili objektu na koji glase:
a)   komercijalni VP  predstavljaju stanovito pravo na predmete, prvenstveno robu (skladišnica, teretnica)
b)   novčani ili “pravi” VP  predstavljaju isprave kojima se dokazuje pravo na neku sumu novca (mjenica, ček, obveznica, itd.)
2.   prema prihodu:
a)   VP sa stalnim prihodom
b)   VP sa promjenjivim prihodom
c)   VP koji ne donose prihod već samo obvezuju
3.   prema namjeni:
a)   vlasničke (equity)  predstavljaju idealan udio u vlasništvu nekog d.d. (dionice)
b)   kreditne (zajmovne, dužničke)  obveznice i komercijalni zapisi 
4.   prema izdatniku:
a)   VP poduzeća
b)   VP države
c)   VP lokalnih organa vlasti
d)   VP banaka
e)   VP drugih financijskih institucija i sl
5.   u odnosu na rok dospijeća:
a)   kratkoročni VP  prenosivi VP s rokom dospijeća do 1 godine. Postoje kratkoročne vrijednosnice koje donose fiksni prihod, te vrijednosnice koje imaju prvenstveno špekulativnu namjenu. Najčešći oblici su:
-   blagajnički i komercijalni zapisi
-   potvrde o depozitu
-   kratkoročne državne obveznice
-   mjenice čekovi
b)   dugoročni VP  izdavač ih prodaje radi prikupljanja dugoročnih novčanih sredstava ili radi špekulacije, s rokom dospijeća preko 1 godine. Dugoročne vrijednosnice su one koje su u potpunosti isplaćene ili će biti na neki drugi način realizirane u dugom roku, ili predstavljaju relativni udio u vlasništvu. To su: dionice i obveznica
6.   prema načinu određivanja imaoca prava:
a)   po naredbi
b)   na donosioca
c)   na ime
   VP “po naredbi” se dijele na:
a)   presumptivne VP  za prenosivost putem indosamenta i nije potrebna klauzula naredbe (mjenica, ček na ime itd.)
b)   VP s uvjetovanom odredbenom klauzulom  potrebna je uz ime korisnika i odredbena klauzula (pomorski konosman, teretnica, prenosivi tovarni list, skladišnica, polica transportnog osiguranja itd.)

MJENICA – VRSTE MJENICA (lako se napravi na papiru,krznu,novinama, pravno je dobro reguliran, i premalo se koristi)

Mjenica je VP izdan u zakonski propisanom obliku, kojim je izražena obveza isplate određene svote novca. Mjenica je instrument multipliciranih plaćanja dospjelih obveza, tj. ona je novčani surogat u užem smislu, jer su njome omogućena obračunska plaćanja bez potrebe opstojnosti pokrića u vidu bilo kakve vrste depozita.

Gospodarski značaj mjenice očituje se u nekoliko oblika:
a)   instrument kreditiranja  najvažniji
b)   instrument plaćanja
c)   instrument jamstva.

vrste mjenica:

I.   U ODNOSU NA MJENIČNO PRAVNU FORMU:
1.   trasirana ili tuđa mjenica  izdavatelj mjenice (trasant) nalaže drugoj osobi (trasatu) da bezuvjetno, u roku naznačenom na mjenici, isplati označenu svotu vjerovniku (remitentu) ili da to učini po njegovoj naredbi. Prema uvjetima označenim na mjenici - ima formu naputnice. Dijele se na:
a)   trasirana mjenica na vlastitu naredbu  vrijednosnica u kojoj je ista osoba trasant i remitent, ona glasi na naredbu njezina izdavaoca
b)   vlastita trasirana mjenica , trasant ju izdaje na samog sebe, što znači da je trasant i trasat ista pravna ili fizička osoba. Predstavlja zadužnicu jer se trasant obvezuje njezinom ovlaštenom imaocu – remitentu ili indosataru isplatiti određenu novčanu svotu po samome sebi.
c)   komisiona trasirana mjenica , izdaje trasat u svojstvu komisionara za račun treće osobe komitenta, na način da u nastavku klauzule o valuti napiše naslov ili tvrtku te treće osobe – komitenta.
2.   vlastita sola mjenica , ona kod koje se trasant obvezuje da će o dospijeću sam isplatiti određenu novčanu svotu remitentu ili na njegovu naredbu drugom imaocu mjenice i to u skladu s njezinim sadržajem – ima formu zadužnice.

II.   U ODNOSU NA PRIVREDNE POTREBE KREDITIRANJA I PLAĆANJA:
1.   robne ili trgovačke mjenice i poslovne mjenice
a)   robna ili trgovačka mjenica , ona mjenica kojoj je temelj izdavanja roba isporučena i preuzeta na dug, a koju prihvaća (akceptira) i uručuje kupac dobavljaču uz nakanu da time privremeno podmiri svoju obvezu. Zbog robnog značenja, trgovačke mjenice podobna su sredstva kreditiranja i plaćanja, pa time imaju ulogu novčanog surogata prvog reda.
b)   poslovna mjenica je podvrsta robne ili trgovačke mjenice , ona se obično koristi kao instrument osiguranja vjerovnikovih interesa kod sklapanja raznovrsnih poslovnih utanačenja.
2.   kreditne, financijske i novčane mjenice
a)   kreditne mjenice , VP koji se temelje na odobrenim bankovnim kreditima, a javljaju se u gospodarskom prometu kao akceptacijske i avalirane mjenice.
-   akceptacijskom mjenicom banka odobrava svom komitentu mjenični akceptacijski kredit. Odobravajući takav kredit banka dozvoljava komitentu trasirati na nju mjenicu do iskorištenja odobrenog akceptacijskog kredita. U ovoj mjenici banka-kreditor ima ulogu trasata (dužnika). Akceptacijska mjenica utanačuje se na 2 načina:
•   bez pokrića  prakticiraju banke s komitentima s kojima već dugo vremena uspješno posluju
•   s pokrićem  uobičajen u poslovnim kontaktima s nepoznatim korisnicima kredita uz zalaganje robe, VP i sl.
Bez obzira radi li se o o kreditiranju prve ili druge vrste, korisnik akceptacijskog kredita obvezuje se će za svaku po banci akceptiranu mjenicu doznačiti pokriće prije njezinog dospijeća.
-   avaliranjem mjenica osigurava se, u skladu sa Zakonskim odredbama, njezina pravodobna isplata. Nužna pretpostavka za avaliranu bankovnu mjenicu je po banci odobreni avalni kredit, koji je srodan mjeničnom akceptacijskom kreditu. U ovoj mjenici banka-kreditor ima ulogu jamca.
b)   financijske mjenice  su izdane mjenice po osnovi odobrenog bankovnog kredita (sezonski, kratkoročni, revolving krediti i krediti za povremena kreditna prekoračenja). Odobravajući takve vrste kredita, koji duže traju jer se neprestano obnavljaju, banka stavlja određena sredstva na raspolaganje komitentu putem odgovarajućih transakcijskih računa. Vrsta osiguranja koju je korisnik kontokorentnog kredita dužan dati banci kreditoru najčešće je u vidu mjeničnog akcepta. Tako akceptiranu mjenicu nazivamo financijskom mjenicom, koja predstavlja VP kojim se na dulji rok osiguravaju uspostavljeni kreditni odnosi između banke-kreditora i korisnika kredita.
c)   novčane mjenice  one su za razliku od robnih, kreditnih i financijskih mjenica VP nastali davanjem na kredit određene svote gotovog novca ili vrijednosti robe u potrošačke svrhe. Zbog svog potrošačkog značaja ova mjenica iako sredstvo kreditiranja, u gospodarskom prometu ne može funkcionirati kao novčani surogat, što znači da ne može biti sredstvo plaćanja.
3.   kratkoročne i dugoročne (pokazne, a dato i dnevne)
a)   kratkoročne mjenice se u platnom prometu upotrebljavaju u cilju skore realizacije odnosno naplate. Rok dospijeća kratkoročne mjenice kreće se u vremenu od 3 tjedna do 3 mjeseca i to za kredite na području proizvodnje i prometa, dok se u poljoprivrednoj proizvodnji ovaj rok može produljiti i do 9 mjeseci.
-   trasirane i vlastite sola mjenice su podvrste kratkoročnih mjenica, one supstituiraju novac u platnome prometu, a mogu se svrstati u 3 osnovne grupe:
-   pokazne ili mjenice po viđenju dospijevaju u trenutku predočenja na isplatu. Razlikujemo 2 podvrste:
1.   mjenicu po viđenju (a vista)  mora se platiti u trenutku predočenja na isplatu zbog čega nije podobna biti sredstvom plaćanja jer izuskuje štetnu imobilizaciju gotovog novca kod mjeničnog dužnika. iznimku čine prekomorske mjenice u međunarodnim plaćanjima.
2.   mjenicu koja dospijeva u određeno vrijeme po viđenju  kao sredstvo plaćanja ima nešto veću ulogu jer dospijeva na naplatu za neko vrijeme od dana akcepta ili dana protesta ako je disakceptirana ili kad protest nije podignut, od dana prezentiranja. Tu ubrajamo i mjenicu po viđenju na kojoj je trasant odredio da se ne smije podnijeti na isplatu prije označenog roka
-   a dato mjenice  dospijevaju na određeno vrijeme od dana njihova izdanja (a dato). Koriste se u platnom prometu, jer mjenični dužnik znajući točan datum dospijeća svoje obveze, usklađuje poslovne i financijske mogućnosti i termine dospijeća ovakvih mjenica. Npr. “platite u roku 2 mjeseca od dana”.
-   dnevne mjenice  dospijevaju na naplatu na točno određeni kalendarski dan,
b)   Dugoročna mjenica se zbog nemogućnosti skore mobilizacije likvidnih novčanih sredstava ne prima kao novčani surogat, zbog čega se ona ne koristi u platnom prometu, već kao instrument jamstva.
4.   domicilirane mjenice  u interesu brze i sigurne naplate dužne svote, trasant može mjenicu domicilirati, tj. usmjeriti njezino plaćanje na mjesto i adresata gdje će biti plaćena bez poteškoća, bilo u mjestu prebivanja akceptanta, trasanta ili u nekom drugom mjestu. Trasant je jedini ovlašten mjenicu domicilirati, s tim da o tome obavijesti trasata kako bi on sa svoje strane mogao dati potrebne upute domicilijatu radi raspolaganja pokrićem. Imamo 2 vrste:
a)   određeno domicilirana mjenica  kada trasant prigodom domiciliranja uz mjesto plaćanja navede i osobu (pravnu ili fizičku) koja će mjenicu isplatiti.
b)   neodređeno domicilirana mjenica  ako trasant prigodom domiciliranja upiše na mjenici samo mjesto plaćanja
5.   rekta ili neprenosive mjenice  ako trasant ne želi mjenicom pribaviti kratkoročni kredit ili njome plaćati dospjelu obvezu, nego ostvariti drugi cilj pri kome cirkulacijsko svojstvo mjenice nije nužno, on će ovaj prenosivi VP transformirati u neprenosivi VP, opskrbivši da rekta klauzulom: “ne po naredbi”. Kako se zbog takvog preobražaja mjenica ne može indosirati nego samo cedirati (ustupiti), ona se ne može ni eskontirati, niti može poslužiti kao sredstvo plaćanja. Takva mjenica, kada je akceptira poznata banka, prvenstveno predstavlja instrument jamstva. Rekta mjenice mogu biti: kratkoročne i dugoročne.
6.   zavratna, povratna ili regresna mjenica  to je trasirana mjenica s rokom dospijeća po viđenju izdana od regredijenta, tj. osobe koja ostvarujući svoje zavratno (regresno) mjenično pravo, izdaje odnosno retrasira mjenicu na bilo kojeg prednika plativu samo u prednikovu mjestu stalnog boravka. Ova mjenica se ne domicilira. Regredijent u ulozi retrasanta izdaje zavratnu mjenicu da bi putem nje na jednostavniji način ostvario svoju mjeničnu tražbinu jer nije uspio naplatiti prvotnu mjenicu običnim regresom. Zavratnom mjenicom regredijent naplaćuje uz prvotnu nerealiziranu mjenicu i druge naknade: troškove, eventualne kamate i sl.
7.   bianco ili nepotpuna mjenica  pravno valjani VP na kojemu mjenični dužnik u ulozi trasanta potpiše in bianco s nakanom preuzimanja mjeničnopravne obveze. To znači da on prigodom izdavanja mjenice ne popunjuje na tiskanici druge bitne potrepštine nego samo stavlja svoj potpis. Takva mjenica je nepotpuna, a dobiva propisanu pravnu formu tek nakon ispunjenja nužnih elemenata.
8.   dobre i loše mjenice
a)   dobre mjenice  one kod kojih su potpisnici: akceptant, trasant, avalisti i indosanti osobe (pravne ili fizičke) koje uživaju povjerenje u pogledu kreditne sposobnosti, pa time pružaju dovoljnu garanciju za plaćanje u roku dospijeća. One su sposobne postati novčanim surogatima jer ih svatko prima umjesto isplate, budući da se mogu u svako doba po potrebi pretvoriti u novac putem eskonta i reeskonta, odnosno, može ih se indosirati plaćajući na taj način dospjelu obvezu.
b)   loše mjenice  nepotpune i ispravljene mjenice, lažne i izmišljene, pomirbene i obročne, te sve one mjenice na kojima se nalaze potpisi kreditno nesposobnih osoba. Uzrok su nepovjerenja u čitav sustav kreditiranja i bezgotovinskog plaćanja, te povratka primitivnim i neracionalnim oblicima podmirenja dugova gotovinom.


MJENIČNE POTREPŠTINE (ako sami napravite i neko potpiše ovo iz zajebancije, možete ga tužiti i uzeti novce)

Zakon o mjenici ne definira njen pojam već određuje za trasiranu i vlastitu sola mjenicu samo njihove bitne potrepštine bez kojih se određena isprava ne može smatrati mjenicom. Radi efikasnijeg i racionalnijeg utvrđivanja uzajamnih građanskopravnih i gospodarskih odnosa sudionika mjeničnog prometa, praksa je kreirala niz klauzula (nebitne potrepštine) koje olakšavaju mjenični promet.

bitne potrepštine trasirane i vlastite sola mjenice
1.   oznaka mjenice
2.   za trasiranu bezuvjetni nalog, a za sola bezuvjetno obećanje plaćanja određene svote novca
3.   ime trasata (samo trasirana mjenica)
4.   dan mjeničnog dospijeća
5.   mjesto plaćanja
6.   ime korisnika mjenice – remitenta
7.   mjesto i dan izdanja mjenice
8.   potpis izdavaoca mjenice – trasanta

nebitne potrepštine trasirane i vlastite sola mjenice
1.   klauzula valute
2.   klauzula pokrića
3.   izvještajna avizo klauzula
4.   klauzula “na naredbu”
5.   rekta klauzula
6.   kamatna klauzula
7.   oznaka “bez obveze”
8.   oznaka “bez protesta” ili “bez troškova”
9.   oznaka duplikata

OSOBE U MJENIČNOM POSLU I NJIHOVE OBVEZE

U mjeničnom poslu sudjeluju osobe kojima taj posao daje određena ovlaštenja (vjerovnici) i osobe kojima mjenica predstavlja obvezu (dužnici).
1.   izdatnik (trasant) je osoba koja izdaje mjenicu
2.   tezovnik (trasat) je osoba na koju trasant usmjeruje nalog plaćanja određene mjenične svote
3.   prihvatnik (akceptant) je glavni mjenični dužnik
4.   korisnik (remitent) je mjenični vjerovnik
5.   indosant (žirant) je prenositelj prava
6.   indosatar (žiratar) je novi korisnik
7.   avalist je mjenični jamac
8.   intervenijent je akceptira, tj plaća mjenicu po potrebi, ako ga takvim označi trasant, indosant, ili avalist (za one koji podliježu regresnoj obvezi ili svi osim akceptanta)
9.   regresat je mjenični obveznik protiv kojega se ostvaruje regresno pravo
10.   regredijent je sljednik koji to pravo ostvaruje
11.   prosvjednik je osoba protiv koje se podiže protest
12.   domicilijat je neka treća osoba koja o dospijeću plaća mjenicu, u mjestu trasata ili trasantova prebivališta.


PRIHVAT (AKCEPT) MJENICE, AVAL

Imatelj trasirane mjenice može sve do dospjelosti podnijeti mjenicu na akceptiranje trasatu u mjestu njegova prebivanja. U svakoj trasiranoj mjenici trasant može odrediti da se ona podnese na akceptiranje naznačujući ili ne naznačujući za to rok. Trasant može isto tako odrediti da se mjenica ne podnosi na akceptiranje prije određenog vremena,Akcept se piše na samoj mjenici. Izražava se rječju “priznajem”, “primljena”, “prihvaćena” ili nekom drugo riječju istoga značenja. Akcept potpisuje trasat. Kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu mjenice. Akcept mora biti bezuvjetan, ali ga trasat može ograničiti na jedan dio mjenične svote. Akceptom se trasat obvezuje da mjenicu plati o dospjelosti. Smatra se da je trasat odbio akceptiranje mjenice ako je napisani akcept precrtao prije nego što je mjenicu vratio.
Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan dio osigurati avalom, mjeničnim jamstvom. Ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak i netko od potpisnika mjenice. Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista. Izražava se riječima “per aval”, “kao jamac”, “kao poruk” ili nekim drugim izrazom istog značenja. Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta. Iz danoga avala treba vidjeti za koga je dan. Ako se to ne vidi, smatra se da je dan za trasanta. Avalista odgovara onako kako odgovara osoba za koju jamči. Kad isplati mjenicu, avalista stječe pravo iz mjenice protiv onoga za koga je jamčio, kao i protiv onih koji su njemu po mjenici odgovorni (pravo na regres).

PROMESA – PROMISSORY NOTE

Promissory note, odnosno promesa (zadužnica) je posebna vrsta vlastite sola mjenice kojom se trasant bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili po njegovoj naredbi ili donosiocu svotu na koju ovaj VP glasi. Glavni dužnik promissory note je njezin izdavatelj, koji daje bezuvjetno obećanje plaćanja izraženo riječima “We promise to pay this promissory note”.

izdavati ih mogu samo:
1.   prvoklasne banke i financijske organizacije  proste
2.   poduzeća i kompanije uz dodatna osiguranja personal promissory note

osiguranje promese može biti:
1.   potpis druge osobe
2.   garancija banke
3.   zalog pokretne osobne imovine trasanta
4.   VP koje trasant posjeduje
5.   hipoteka na nekretninama trasanta (uključujući avione i brodove)
6.   ugovor o prodaji kojim je predviđeno da remitent zadržava pravo vlasništva na prodanoj robi dok trasan ne izvrši plaćanje.
U trgovačkim poslovima kupac robe na kredit izdaje promissory note u korist dobavljača, bezuvjetno mu obećavajući isplatu određene svote, dok u poslovima financijskih i drugih vrsta bankovnih kredita, korisnik kredita putem promissory note daje isto takvo obećanje banci ili ustanovi od koje je dobio kredit.

Radi veće sigurnosti naplate potraživanja, uobičajeno je da izdavalac uz promissory note uručuje dobavljači odnosno kreditoru i određene dokumente poput :
a)   odluke upravnog odbora za zaduživanje putem promissory note
b)   relevantne podatke o bonitetu avaliste
c)   u uvjetima devizne kontrole: ovlaštenje za zaduženje u inozemstvu izdano od nadležnog organa uz prikaz mogućnosti pravodobne otplate glavnice i kamata
d)   banke  zadnju bilancu i specifikum ovlaštenih potpisnika banke


bitne potrepštine:
1.   bezuvjetno obećanje plaćanja
2.   svota novca koju će trasant isplatiti
3.   korisnika promisssory note
4.   potpis trasanta

nebitne potrepštine:
1.   mjesto i dan izdanja
2.   mjesto i dan plaćanja


specifičnosti:
1.   promesa uz označenu svotu može nositi i kamate
2.   iznos koji je na njoj upisan u jednoj valuti može o dospijeću biti po određenom tečeju isplaćen i u drugoj valuti
3.   svota promese može dospijevati i isplaćivati se obročno
4.   prijenos prava iz promese može se realizirati indosamentom i cesijom, ali i predajom ako se radi o papiru “na donosioca”, odnosno ako je bioanco indosament jedini ili zadnji u nizu naleđa
5.   pri izdavanju promese njihovo dospijeće se može terminirati i na nepdređeni dan, npr. “Plaćanje po prispjeću broda”.
U širem smislu se promissory notama označavaju svi VP na osnovi kojih dužnici prihvaćaju apsolutnu obvezu plaćanja u ugovorenom roku, odnosno imaoci zadržavaju apsolutno pravo bezuvjetne naplate potraživanja. Posrijedi su, dakle, svi prenosivi kreditni instrumenti koji zbog svoje univerzalnosti, prenosivosti i bezuvjetnosti cirkulraju na financijakim tržištima.

ČEK

Ček je VP izdan u formi propisanoj zakonom, kojim trasant nalaže trasatu isplatu određene svote imaocu čeka, tj. remitentu iz pokrića (čekovni, tekući, žiro račun) koji trasant ima kod trasata.

Izdavanju čeka radi podmirenja obveza prethode 2 sporazuma:
1.   sporazum između trasanta i trasata  ovim sporazumom (izričitim ili prešutnim) utanačuje se obveza trasanta da pribavi na svome računu kod trasata potrebno pokriće uz istodobnu dužnost trasata da isplati na njega izdane čekove, u okviru postojećeg pokrića.
2.   sporazum između između trasanta i remitenta  ovim sporazumom se remitent obvezuje da će primljeni ček prezemtirati na isplatu prvenstveno trasatu, dok se trasantova obveza očituje u dužnosti podmirbe na čeku označene svote uvjetno odnosno samo ako to ne učini iz bilo kojeg razloga trasat.

Engleskočekovno pravo i američka praksa o čeku ne zahtiijevaju bezuvjetnu opstojnost novčanog pokrića, nego dopuštaju trasiranje čeka i na odobreni bankovni kredit – realno ili fiktivno pokriće.

gospodarski značaj čeka:
1.   sudionici čekovnog prometa oslobađaju se poslovanja s gotovinom i rizika koje takvo poslovanje donosi (krađa, palež, troškovi prijevoza itd.) i ostvaruju kamate na novčana sredstva deponirana u banci
2.   pohranom raspoloživog novca u bankama, te korištenjem čekova za svrhe plaćanja, oslobađa se gotovina za depozitno multipliciranje i kreditiranje
3.   zahvaljujući indosiranju, a posebice verižnom plaćanju, postiže se brža i racionalnija cirkulacija novčane mase, što ima odraza na emisiju centralne banke
4.   koristeći ček kao novčani surogat stvaraju se zamjenice novca, pa se time ublažavaju često teške posljedice kreditne restrikcije.


POTREPŠTINE ČEKA

bitne potrepštine čeka:
1.   oznaka čeka
2.   bezuvjetni uput ili nalog trasatu
3.   ime trasata
4.   mjesto plaćanja
5.   mjesto i dan izdanja
6.   potpis trasanta

nebitne potrepštine čeka:
1.   rekta klauzula
2.   oznaka remitenta
3.   oznaka naredbe
4.   oznaka duplikata
5.   oznaka “donosiocu”
6.   oznaka “samo za obračun”





OSOBE U ČEKOVNOM POSLU

1.   izdatnik ili trasant je osoba koja izdaje ček
2.   trasat je onaj koji treba platiti ček
3.   korisnik ili remitent
4.   indosant, žirant, naleđnik je prenosilac prava
5.   indosatar, žiratar, naleđovnik je osoba na koju je ček prenesen
6.   prednik i sljednik
7.   zavratnik ili regredijent je osoba koja ostvaruje to pravo
8.   regresat je zavratni obveznik ili svaki njegov prednik
9.   prosvjednik je osoba koja podiže protest
10.   prosvjedovnik je osoba protiv koje se podiže protest

8.1 KARAKTERISTIKE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM
8.2 DEVIZE I VALUTE
8.3 REZIDENTI I NEREZIDENTI; RAČUNI DEVIZNIH TUZEMACA I INOZEMACA

---

KARAKTERISTIKE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM

Riječ je o platnom prometu osoba različitih država. Problem koji se javlja je konverzija jedne valute u drugu, a može se obavljati ili u devizama i kunama ili za zemlje s kojima nije utvrđen načina plaćanja u konvertibilnim devizama. Konvertibilnim devizama se obavljaju plaćanja i naplate sa zemljama s kojima je zaključen multilateralni ugovor i sa zemljema s kojima je zaključen bilateralni ugovor. Kod bilateralnog ugovora javlja se mogućnost plaćanja nekonvertibilnim valutama čime se omogućava slobodnija cirkulacija novčanih tokova. Ovaj se platni promet obavlja putem ovlaštenih banaka u zemlji i inozemstvu s kojima domaće banke imaju poslovne veze, putem otvorenih tekućih računa. O dobro organiziranom platnom prometu s inozemstvom ovisi brzina plaćanja, a time i ekonomičnije korištenje raspoloživih deviznih sredstava, što neposredno utječe na platnu bilancu zemlje.




DEVIZE I VALUTE

Devize su sredstvo međunarodnih plaćanja. Predstavljaju potraživanje od druge zemlje koje glasi na stranu valutu, stečeno po bilo kojoj osnovi i bez obzira na način raspolaganja. Efektivne strane novčanice na blagajni ili u trezoru nisu devize nego strana valuta. One postaju devize kada se pošalju u inozemstvo i odobre deviznom računu.

devize mogu biti u obliku:
1.   VP koji glase na stranu valutu (mjenice, čekovi, obveznice)
2.   prenosive tražbine kod inozemnih banaka i financijskih institucija
3.   obračunske jedinice
4.   specijalnih prava vučenja
5.   inozemnog gotovog novca
6.   elektronskih izvješća o međunarodnim dugovanjima i potraživanjima

Valuta je u užem smislu službena novčana jedinica neke zemlje, a u širem smislu skup zakonskih propisa koji reguliraju novčani sustav jedne zemlje. Valuta ili važenje prvobitno se temelji na zakonskoj odredbi kojom se jedan metal određuje za metal važenja iz kojega se kuje novac. Takav novac predstavlja neograničeno zakonsko sredstvo plaćanja. Danas se pod pojmom valute najčešće podrazumijeva efektivni strani novac. U gospodarstvu se upotrebljava i kao dan dospijeća nekog potraživanja.




REZIDENTI I NEREZIDENTI; RAČUNI DEVIZNIH TUZEMACA I INOZEMACA

Rezident je fizička ili pravna osoba koju zakon tretira kao domaću osobu za koju vrijede odredbe o deviznoj i poreznoj kontroli i slični oblici reguliranja. Kriterij za određivanje domaće osobe je boravište ili rezidencija, a ne državljanstvo. Prema zakonu rezidenti su sve pravne i fizičke osobe sa stalnim boravkom u nekoj zemlji, bez obzira na državljanstvo. Svrha ovog određivanja je razgraničenje prava i obveza pojedinih subjekata.
Nerezident je inozemna osoba, odnosno svaka fizička ili pravna osoba koja stalno boravi u inozemstvu bez obzira na državljanstvo. Zakon nerezidente ne definira nego ih tretira kao ostale osobe.

KREDITNE KARTICE

Kreditna kartica javlja se krajem 50-ih godina. I u zemlji i u inozemstvu se koristi za plaćanje usluga, kupovinu proizvoda i podizanje gotovine. Izdaje se u unikatu, ima specifične oznake, glasi na ime i prezime korisnika, označen je izdavatelj.
kreditne kartice se dijele:
1.   specijalizirane kreditne kartice – American Express i ostali plaćenici
2.   univerzalne kreditne kartice – izdaju ih banke
Kod plaćanja čekom koriste se identifikacijske kartice banke koje se dobivaju na temelju ugovora između banke i korisnika. Za neke kartice banka zahtijeva polaganje depozita. Banka najčešće određuje gornju granicu transakcije. Kazne: korištenje kartice nakon proteka roka, poslije opoziva kartice.
Prednosti:
1.   za vlasnika  plaćanje na duži rok
2.   za isporučitelja proizvoda  veći promet
3.   za banku  povećava se bezgotovinski platni promet

Danas malo opet o burzi 

10.1 FORWARD MARKET
10.2 FUTURES MARKET
10.3 KAKO ZAPOČETI TERMINSKO TRGOVANJE
10.4 MARGINA
10.5 TERMINSKE CIJENE
10.6 BAZA I NJEZINE KARAKTERISTIKE
10.7 VRSTE NALOGA
10.8 STRATEGIJE TRGOVANJA NA TERMINSKOM TRŽIŠTU
10.9 JEDNOSTRANE ŠPEKULACIJE
10.10 RASPONSKE ŠPEKULACIJE ILI SPREAD
10.11 ARBITRAŽA
10.12 HEDGING
10.13 OSNOVNE STRATEGIJE HEDGINGA
10.14 TRGOVANJE OPCIJAMA NA TERMINSKE UGOVORE
10.15 ALTERNATIVE KUPCA CALL OPCIJE ILI PUT OPCIJE
10.16 PREMIJA I VRIJEDNOST OPCIJE
10.17 DELTA ( δ  )
10.18 FUNDAMENTALNA I TEHNIČKA ANALIZA CIJENA NA TERMINSKIM TRŽIŠTIMA
10.19 FUNDAMENTALNA ANALIZA
10.20 FUNDAMENTALNA ANALIZA CIJENA POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA
10.21 FUNDAMENTALNA ANALIZA FINANCIJSKIH TRŽIŠTA
10.22 PRIMJENA FUNDAMENTALNE ANALIZE:
10.23 TEHNIČKA ANALIZA
10.24 GRAFIKON CIJENA
10.25 STATISTIČKA ANALIZA
10.26 OSTALI ALATI TEHNIČKE ANALIZE

---

NASTANAK I VRSTE TERMINSKIH TRŽIŠTA

FORWARD MARKET-buduće tržište: tržište na kojem se trgovalo robom s isporukom ili dospijećem u budućnosti, ali koja nije bila standardizirana.

FUTURES MARKET-suvremeno terminsko tržište: tržište na kojem se trguje ugovorima koji su  standardizirani u pogledu kvalitete, količine, vremena i mjesta isporuke. Jedini element pregovora je cijena koja se određuje u procesu dražbe na podiju terminske burze.
Ovisno o predmetu trgovanja,terminska tržišta ili terminske burze dijele se na :
-valutno-devizne, na kojima se trguje efektivnim novcem i devizama
-efektivne, na kojima se trguje obveznicama, dionicama tj. vrijednosnim papirima
-robne, na kojima se trguje realnom robom koja je standardizirana, homogena, ima znatan udio u međunarodnoj razmjeni te nije lako pokvarljiva.
Neovisno o predmetu trgovanja terminske se burze mogu podijeliti na:
-međunarodne, na kojima se koncentrira ponuda i potražnja iz cijelog svijeta pa stoga postignute cijene imaju značenje svjetskih cijena za određenu robu
-regionalne, koje bitno određuju gospodarska kretanja i djeluju na njih u nekoj regiji
-nacionalne, čiji je utjecaj ograničen na domaće tržište

KAKO ZAPOČETI TERMINSKO TRGOVANJE
Nakon što izaberemo brokera i otvorimo  račun, trgovanje započinjemo polaganjem tzv. inicijalne margine i davanjem naloga brokeru.

  MARGINA
Margina je naziv za određeni iznos novca(gotovine) ili nekog drugog visoko likvidnog sredstva koje kupci i prodavatelji moraju položiti na račun svojeg brokera da  bi uopće mogli započeti trgovati terminskim ugovorima.
Novcem efektivno raspolaže broker. Taj novac na neki način garantira likvidnost klijenata. Nakon prestanka svih obveza trgovanja term. ugovor.,broker će vratiti iznos početne margine klijentu zajedno sa svom njegovom zaradom i kamatama.
Dvije su vrste margina: 
Početna margina(initial margin) je novčani iznos koji se mora deponirati kod brokera prilikom obavljanja prve trgovine .
Servisna margina (maintenance margin) je iznos novčanih sredstava koji je potrebno dodatno uplatiti  na račun brokera kad postojeća sredstva na račun padnu niže od propisane minimalne razine.
Obračunski zavod ustanovljuje i održava strogu kontrolu nad marginama. Brokerske kuće, članice obračunskog zavoda, dužne su prikupljati margine od svojih klijenata i taj novac rabiti za održavanje margina pri obračunskom zavodu kao garancija svojih agregatnih(svih svojih klijenata) neto tržišnih pozicija. Na kraju radnog dana proknjižit će se svi dobici ili gubici po osnovi otvorene terminske pozicije(kratke ili dugačke). Cijena koja se u tim knjiženjima primjenjuje je tzv. obračunska cijena (settlement price) ,tj. cijena s kojom s kojom se tog dana tržište zatvorilo.
 
 TERMINSKE CIJENE
Terminska cijena je iskaz vrijednosti isporuke određene kvalitete robe, na određenoj lokaciji, u odrđeno vrijeme. Kvaliteta, mjesto i vrijeme  specificirani su terminskim ugovorom. Jedini kompetitivni element je cijena, koja se dogovara na parketu burze.
Glavna funkcija terminskih tržišta je formuliranje terminskih cijena ,koje su ustvari  buduće promptne cijene na dan isporuke ili dospijeća.  Zato se terminska trž. nazivaju  i ˝prognozerima tržišta˝ jer se na njima formiraju buduće promptne cijene koje omogućuju međuvremensku i međuprostornu integraciju individualnih poduzetničkih akcija u lokalne ekonomije, a ovih u jedinstveni dinamički sustav globalne ekonomije.)Prva je uloga terminskih cijena da osiguravaju vezu sa budućim događajima (mogućnost stjecanja informacija o budućim cijenama) Koristeći te informacije moguće je smanjiti rizik koji proistječe iz nužnosti donošenja odluka u uvjetima neizvjesnosti. Terminske cijene obavljaju i funkciju prostornog povezivanja cijena na svjetskom tržištu (globalna ekonomija). Terminska cijena u bilo kojem trenutku čini istinski konsenzus među tržišnim akterima. Terminske cijene razlikuju se po mjesecima isporuke. Što je dalji mjesec isporuke  to je veća terminska cijena. Najvažnija karakteristika terminskih i trenutačnih cijena je da se, po pravilu, kreću u istom smjeru. Glavne determinante ponude i potražnje koje utječu na terminske cijene imaju isti učinak i na spot cijene na pojedinim lokacijama.
 
 BAZA I NJEZINE KARAKTERISTIKE
Baza je razlika između promptne cijene određene robe i njezine terminske cijene. Kad se govori o bazi najčešće se misli na razliku između lokalne spot cijene i terminske cijene susjednog terminskog ugovora, iako baza može biti definirana za ugovor s bilo kojim mjesecom isporuke. Baza se sastoji od dvije komponente: 1. Prvi je iznos za koji se lokalna gotovinska cijena razlikuje od gotovinske cijene u mjestu isporuke određenom specifikacijom terminskog ugovora.  2. Druga komponenta je razlika između gotovinske cijene u mjestu isporuke i terminske cijene susjednog ugovora. Ta je razlika posljedica više čimbenika, kao što su troškovi skladištenja, manipulativni troškovi, profit. Jedan od najvažnijih čimbenika koji određuje dinamiku baze je vrijeme. Najlakše predvidivo svojstvo baze je njezina tendencija da se tijekom vremena sužava pod utjecajem smanjenja skladišnih troškova izazvanog približavanjem mjeseca isporuke.
 
VRSTE NALOGA
Više je vrsta naloga koje investitor može dati svom brokeru:
1.Tržišni nalog (market order) je nalog bez ikakvih ograničenja koji kazuje brokeru da obavi transakciju iz naloga čim stigne u jamu, po bilo kojoj cijeni koja trenutačno vrijedi na tržištu.(npr. Buy one COMEX  December silver at the market-Kupi jedno COMEX prosinačko srebro na tržištu)
2.Tržišni nalog ˝pri zatvaranju˝( Market-on.close order – MOC ). Tim nalogom investitor daje svom brokeru instrukciju da nalog provede tijekom posljednje minute trgovanja na kraju dana.(npr. Sell five January soyabeans MOC  -  prodaj 5 siječanjske soje MOC)
3.Tržišni nalog ˝pri otvaranju˝ (Market on-the open order - MOO).Tim se nalogom želi postići početna cijena toga dana. Najveći br.burzi razumjeva početnih prvih 15 min.trgovanja. (npr.Sell five January soyabeans MOO - prodaj 5 siječanjske soje MOO)
4.Tržišni nalog ˝ako se postigne željena cijena˝ (Market-if to uched order MIT). Tim se nalogom daje brokeru instrukcija da provede nalog kao tržišni , ali samo ako se dostigne određena cijena. (npr. Buy one January soyabeans at $6,25 MIT- kupi jednu siječanjsku soju po $6,25 MIT)
5.Nalog ˝ispuni ili poništi˝ (Fill-or-kill order-FOK) Njime se brokeru u jami daje instrukcija da nalog ispuni odmah ili da ga poništi.
6.Limitirani nalog(limit order). Time se brokeru daje instrukcija da ispuni nalog p određenoj cijeni ili bolje i povoljnije za investitora. (npr. Sell 100.00 bushels May wheat,CBOT,at $3,10(or better) – prodaj 100.000 bušela svibanjske pšenice, CBOT, po $3,10 (ili bolje))
7.Stopirajići nalog (Stop order): Brokeru se daje instrukcija da obavi kupnju nekog ugovora ako cijena dostigne određenu razinu iznad trenutačnih tržišnih kretanja, tj. da obavi prodaju ako se cijena spusti na određenu razinu ispod trenutačne tržišne cijene (najčešće zatvaranje pozicije).Zato se često taj nalog zove i nalog za stopiranje gubitka (stop-loss order) (npr. Sell six February Pork Bellies $62,10 stop – prodak 6 ugovora za veljaču smrznute svinjske slanine po $62,10 stop.) Stopirajući nalog se razlikuje od MIT naloga po tome što se aktivira kad ponuđena ili potražena cijena dostigne postavljeno ograničenje, bez obzira na to je li po toj cijeni provedena neka transakcija, dok se MIT nalog aktivira kad se neka transakcija obavi po postavljenom ograničenju.
8.Stopirajući nalog ˝za kupnju˝ (Buy-stop order).Brokeru se daje instrukcija da kupi određeni ugovor po danoj cijeni iznad trenutačne cijene na tržištu. Kad se dostigne navedena cijena, nalog postaje tržišni.
9. Stopirajući nalog ˝za prodaju˝ (Sell-stop order) je nalog za prodaju određenog ugovora po cijeni nižoj od trenutačne na tržištu(kako bi se zauzela povoljnija pozicija ili smanjio gubitak).
10.Stopirajuće-limitirani nalog (Stop limit order) kombinacija je stopirajućeg i limitiranog naloga. Dok se obični limitirani nalog pretvara u tržišni nalog kad se dostigne određena cijena, stopirajuće -limitirani nalog pretvara se u limitirani nalog. Za ovakav nalog daju se dvije cijene: stopirajuća cijena koja aktivira nalog te limitirajuća cijena koja označava limit koji je investitor spreman prihvatiti.(npr. Buy five March soyabeans $6,75stop,$6,74 limit-kupi ožujske soje 6,75$,6,74$limit)
11.Nalog koji vrijedi ˝do poziva˝ (Good-till-cancelled order-GTC) je nalog koji ostaje u jami tako dugo dok se ne provede ili dok ga investitor ne poništi. Svi nalozi smatraju se dnevnim nalozima, te ih brokerske kuće na kraju dana, ako nisu mogli biti provedeni ,poništavaju. To ne vrijedi za ovaj nalog, koji ostaje vrijediti do provedbe ili opoziva.(npr. Sell 1.000 March Wheat,CBOT,at $2,75 or better GTC-prodaj deset tisuća bušela pšenice iz ožujka na CBOT po 2,75$ili bolje GTC)
12.Vezane naredbe izdaju se u situacijama kad se provedba jedne naredbe želi vezati za određeni događaj na tržištu ili za provedbu neke druge naredbe.(npr. kupi dvije svibanjske slanine po cijeni, kad se kolovoška svinjska slanina počne prodavati iznad 55.00)
13.Rasponske naredbe se upotrebljavaju s ciljem da se na tržištu uspostavi ili likvidira tzv. rasponska ili spread pozicija. Najpoznatije rasponske naredbe su: a) Međutržišna rasponska naredba (Inter-market spread) – nalog za kupnju određene na jednom tržištu uz istodobnu prodaju iste robe na nekom drugom tržištu. (npr. Kupi dvije svibanjske pšenice ,Chicago,po cijeni i prodaj dvije svibanjske pšenice,Minneapolis,po cijeni.)  b) Unutarrobna rasponska naredba (intra-commodity spread)- nalog za kupnju terminskih ugovora na određeni mjesec isporuke i istodobnu prodaju terminskih ugovora na istu robu ali na neki drugi mjesec isporuke. (npr.  Dvrpanjske slanine,kad srpanjska bude 3 centa iznad svibnja.)
c) Međunarodna rasponska naredba (inter-commoditi spread) – nalog za kupnju terminskih ugovora za određenu robu uz istodobnu prodaju terminskih ugovora za neku drugu robu, s tim da su tržišta tih dviju roba na neki način pod međusobnim utjecajem.(npr. kupi 3 srpanjske pšenice po cijeni ,i prodaj 5 srpanjskih kukuruza po cijeni.)

STRATEGIJE TRGOVANJA NA TERMINSKOM TRŽIŠTU 
Strategije trgovanja na terminskom trž.možemo podijeliti na: - špekulacije(jednostrane i rasponske), - arbitražu, - hedging, - trgovanje opcijama na terminske ugovore.
 
JEDNOSTRANE ŠPEKULACIJE
Pod jednostranom špekulacijom podrazumijevamo zauzimanje za tzv. duge ili kratke pozicije na terminskom trž. Zauzeti dugu poziciju na term. trž. znači kupiti terminski ugovor. Bikovi ili hosisti su špekulanti koji kupuju terminski ugovor  i očekuju porast terminskih cijena. Ako terminske cijene stvarno porastu, oni će svoju početnu dugu poziciju zatvoriti po višoj cijeni i tako će ostvariti dobit.
Zauzeti kratku poziciju na term.trž. znači prodati terminski ugovor. Špekulanti koji nastupaju kratkom pozicijom na terminskom tržištu očekuju pad terminskih cijena jer jedino tako mogu ostvariti dobit s obzirom na to da svoju kratku poziciju zatvaraju pa nižoj terminskoj cijeni. Oni su medvjedi ili besisti. Duge pozicije zauzimaju se u trendu povećanja cijena, kako bismo početnu nižu cijenu zatvorili višom cijenom,tj. kupujemo jeftinije, prodajemi skuplje. U trendu pada cijena treba nastupiti kratkom pozicijom,tj.prodavati terminske ugovore, kako bismo ih kasnije ponovo kupili po nižoj cijeni i tako ostvarili dobit.(prodajemo skuplje,kupujemo jeftinije)
 
 RASPONSKE ŠPEKULACIJE ILI SPREAD
Jedna od manje rizičnih strategija špekuliranja. Istodobno se zauzimaju dvije ili više suprotnih terminskih pozicija u istoj robi,ali s razlličitim mjesecima isporuke ili dospjeća, ili u istoj robi ali na različitim terminskim tržištima ,ili u međusobno supstitutivnoj robi. Time se na jednoj strani gubi,a na drugoj ostvaruje dobit. Ukupan rezultat biti će pozitivan ako je ukupna strana veća,tj.ako se proširi spread.Ako istodobno zauzimamo više od dvije suprotne terminske pozicije, tada govorimo o Butterfly spreadu. Pri rasponskim špekulacijama manji su rizici gubitka,mane su inicijalne margine za početak trgovanja,aali je zato i manji profitni potencijal.
 
 ARBITRAŽA
Arbitraža je strategija simultane kupnje ili prodaje ugovora na različitim tržištima koja pruža mogućnost ostvarivanja sigurnog profita bez rizičnog investiranja. Pojavljuje se u slučajevima kad je razlika terminskih cijena između dva mjeseca isporuke ( ili dospjeća,ako se radi o efektnim ili deviznim burzama) dovoljno velika da pokriva sve troškove robe (čuvanja, manipulacije, skladištenja, financiranja..) te se zauzete početne terminske pozicije zatvaraju fizičkim isporukama robe (tj.isplatom),a ne prebijanjem. S obzirom na to da je zauzimanjem početnih term.pozicija već unaprijed poznat  i ishod,tj. profit, često se ta strategija naziva i akademskom arbitražom. Poslovi akademske arbitraže na term. trž. su rijetki, a kad se pojave, vrlo kratko traju jer trgovci brzo zapažaju mogučnost arbitraže i odmah reagiraju te vraćaju terminske cijene u uobičajene relativne odnose – tzv.normalno tržište.
 
 HEDGING
Hedging je skup tehnika i instrumenata kojima je svrha pokriće od rizika skoka ili pada cijena predmeta trgovanja. Trgovci koji se koriste hedgingom nazivaju se  hedgeri. Oi rabe terminsko tržište isključivo radi zaštite od rizika skoka ili pada cijena kako bi spriječili gubitak, a ne primarno za špekuliranje tj.ostvarivanje profita. Za razumjevanje hedginga nužno je poznavanje terminskog tržišta,njegovih zakonitosti i strategija trgovanja.
Hedgeri su pojedinci ili kompanije koje posjeduju ili žele posjedovati promptnu(fizičku)robu (cashcommodity), kukuruz,soju,pšenicu,dionice…,a strahuju da bi se cijena robe  mogla promijeniti prije negoli je  kupe ili prodaju. Svatko tko želi zaštititi robu na promptnom trž. od neželjene promjene cijene može rabiti  hedging na terminskom tržištu,koje im u tom slučaju pruža odgovarajuće terminske ugovore. hedging funkcionira isključivo stoga što promjene terminskih cijena  automatski uzrokuju promjene promptnih cijena. Proces isporuke stvara promptno terminsku vezu. Ta veza je tako čvrsta da se terminske cijene izjednačuju s promptnima pri isporuci. Terminski ugovori za većinu fizičke robe, kao što su žitarice, zahtjevaju sudionike na tržištu koji će držati ugovore do isporuke bez obzira na to provode li isporuku ili preuzimaju robu. U skladu s ostalim ugovornim obvezama, sudionici na term. Trž. moraju prethodno ispuniti određene korake unutar određenog vremena prije isporuke,a u skladu s terminskim ugovorom. Državne obveznice na term trž. nazivaju se  cheapest-to-deliver (CTD). Stoga što svatko tko trguje term. Obveznicama može uvidjeti da će proizvođač isporučiti ekonomski najisplativiji instrument,term.ugovori  za drž obv.imaju tendenciju trgovanja po CTD cijeni. Tako da financijski hedgeri  na tržištu duga u svakom trenutku moraju znati koje izdanje je najjeftinije za isporuku te po kojoj kamatnoj stopi je to izdavanje najprikladnije zamijeniti za druge obveznice ili note. Pretvaranje pojedine CTD obveznice ili note u prikladni terminski ugovor iziskuje kompleksan izračun za svaku promptnu obveznicu prikladnu za isporuku. Svi terminski ugovori ne zahtjevaju fizičku isporuku. Terminski ugovori  koji ovise o indeksima kao što su terminski ugovori za stock ili bond indeks,te fizički ugovori kao npr. Za stočnu hranu nazivaju se cash setted. Cash setted terminski ugovori kreirani su tako da se mijenjaju  s promjenom vrjednosti odgovarajućih indeksa po isteku,osiguravajući tako da cijena mjeseca isporuke bude u korelaciji s odgovarajućim indexom.
Bilo da su tem ugovori određeni novčanom ili fizičkom isporukom , promptne i terminske cijene  su povezane tržišnim postupkom koji se naziva arbitraža(arbitrage), prilikom koje arbitri istodobno kupuju i prodaju istu robu na različitim tržištima, koristeći se tako prednostima zbog razlike u cijenama. Arbitraža produljuje vrijeme preostalo od isporuke.Samo 3% term.ugovora doživi isporuku. Umjesto toga većina ih se likvidira prije isteka. Terminska pozicija se likvidira tako da hedgeri zauzimaju novu terminsku poziciju koja je suprotna od inicijalne. Većina terminskih trgovaca upotrebljava terminsko trž. kao mehanizam za upravljanje cijenama,a samo nekolicina obavi ili preuzima stvarnu isporuku. Trgovci arbitri svojim postupcima osiguravaju sklad između cijenovnog odnosa promptnog i terminskog tržišta kao efikasnog cijenovnog mehanizma. Kad su promptne cijene više od terminskih ili odrnuto ,aktivni trgovci kupuju jeftinije instrumente a prodaju skuplje.Tako ostvaruju profit bez rizika. Stoga što mnogi trgovci nastoje kapitalizirati na razlikama u cijenama, njihove akcije imaju neto efekt vraćanja cijena ˝u red˝. To je nužno kako bi se zaštiito odnos između promptnog i terminskog tržišta. Arbitraža osigurava da se baza približava nuli s protekom vremena do isteka. Bez tih aktivnost bilo bi nemoguće  hedingerima osloboditi se neželjenog rizika stoga što term.ugovor može nemati nikakvu cijenovnu korelaciju u odnosu na promptno tržište.
 
OSNOVNE STRATEGIJE HEDGINGA 
Hedging s terminskim ugovorima je proces od dva koraka. Ovisno o  hedgerovoj izloženosti riziku na promptnom tržištu, on će prodati ili kupiti terminski ugovor.Hedger zatim mora izravnati otvorenu poziciju prije isteka terminskog ugovora zauzimanjem nove pozicije koja je suprotna od inicijalne. Obje pozicije,otvorena i zatvorena moraju sadržavati istu robu,broj ugovora i mjesec isporuke.
Inicijalna pozicja koja uključuje prodaju term ugovora kreira kratki hedge, a ona koja uključuje kupnju terminskog ugovora, kreira dugi hedge. Institucija i pojedinci rabe kratki hedge kao privremenu zamjenu za kasniju prodaju robe na promptnom tržištu. U slučaju vrijednosnica s fiksnim prihodom kao što su američke drž.obveznice, kratki hedge ne osigurava samo cijenu već i prinos zbog korelacije cijena/prinos između cijene i kamatnjaka. Dugi hedge omogučuje tvrtkama koje planiraju kupnju neke fizičke robe u budućnosti da ustanove fiksnu kupovnu cijenu.
1.Praktična primjena kratkog hedginga za zaštitu od pada cijena obveznica str.223,224
2.Praktičan primjer kratkog hedginga za zaštitu od pada cijena soje  str.224,225
3.Praktičan primjer dugog hedginga za zaštitu od porasta cijene srebra  str.225,226
4.Praktičan primjer dugog hedginga za zaštitu od porasta cijene obveznica  str.226,227,228
 
 TRGOVANJE OPCIJAMA NA TERMINSKE UGOVORE
Trgovanje ocijama na terminske ugovore najsofisticiraniji je oblik trgovanja,a nastaje 1980-ih godina na burzama u SAD-u. Danas se trguje opcijama na sve terminske ugovore i na svim terminskim tržištima.
Opcija je ugovor između dviju stranaka koji kupcu daje pravo,ali ne i obvezu, da kupi ili proda opcijom specificirani terminski ugovor. Call opcija daje pravo, ali ne i obvezu, kupcu opcije da kupi od prodavatelja opcije terminski ugovor po unaprijed određenoj izvršnoj cjeni(strik price ili exercise price) bilo kada u vremensko intervalu prije dospijeća opcije. Put opcija daje pravo, ali ne i obvezu,kupcu opcije da proda prodavatelju opcije terminski ugovor po unaprijed određenoj izvršnoj cijeni u vremenu prije dospijeća opcije.
Poput term. Ugovora i opcije na term.ugovore prodaju se na podijima terminskih burzi.Svi elementi opcijskog ugovora su standardizirani i fiksirani. Jedini element slobodne pogodbe u trgovini opcijama je cijena opcije,tj. premija.
Tri su karakteristike opcije: - odabir između alternativa, - ograničeni rok trajanja, - premija
U trgovini opcijama na terminske ugovore sudjeliju  4 grupe ekonomskih subjekata čija se očekivanja, prava i obveze razlikuju. Kupac call opcije  očekuje da će terminska cijena  robe za koju želi kupiti call opciju u budučnosti porasti, dakle on je bikovski raspoložen(bull,bullish). Kupac call opcije plaća premiju čime dobiva pravo na kupnju odnosnoga terminskog ugovora po unaprijed određenoj udarnoj cijeni. Da bi se kupnja call opcije pretvorila u profitabilnu strategiju , terminska cijena robe na koju glasi opcija mora stvarno porasti u odnosu na opcijskim ugovorom specificiranu izvršnu cijenu => profit. Prodavatelj(pisac) call opcije očekuje da će u budućnosti  cijena robe na čiji terminski ugovor piše call opciju pasti ili barem ostati nepromjenjena. Za takvog investitora se u žargonu burze kaže da je medvjed(bear ili bearish). Prodavatelj opcije prihvaća obvezu da će kupcu opcije prodati dotični terminski ugovor po unaprijed specificiranoj cijeni na njegov zahtjev , i za tu uslugu dobiva premiju. Za prodavatelja call opcije imperativno je da cijena robe padne ili barem ostane nepromijenjena kako bi zaradio. U tom sličaju imateljopcije neće imati nikakvu motivaciju da iskoristi opciju i kupi robu po izvršnoj cijeni jer je ona viša od cijene po kojoj tu istu robu može kupiti na terminskom  tržištu budući da su cijene u međuvremenu pale. U tom slučaju kupac opcije će dopustiti da opcija istekne, a prodavatelju opcije će na raspolaganju ostati premija kojoj je prodao opciju kao čisti profit.
Druge dvije grupe ekonomskih subjekata koji sudjeluju u trgovini opcijama djeliju u domeni put opcija. Kupac put opcije je po svojim trenutačnim očekivanjima medvjed tj. vjeruje da će cijena robe kojom trguje u idućem razdoblju pasti. Kupnjom put opcije on dolazi u posjed prava na prodaju odnosnog terminskog ugovora po unaprijed određenoj tržišnoj cijeni. Prodaja nečega po višoj cijeni što se trenutačno prodaje po nižoj cijeni, jamči zaradu. Prodavatelj (pisac) put opcije  mora biti bik tj. očekuje da će u sljedećem razdoblju porasti cijena robe na čiji terminski ugovor piše opciju. To mu jamči profit budući da će u slučaju stvarnog porasta cijene na terminskom tržištu izvršna cijena na koju je napisana opcija biti niža od tržišne terminske cijene i imatelj opcije neće imati nikakvu motivaciju da iskoristi opciju i proda nešto po nižoj cijeni što se u to trenutku može regularno na terminskom tržištu prodati po višoj cijeni. U takvoj će situaciji kupac put opcije pustiti da opcija istekne i prodavatelju opcije će iznos premije ostati kao čisti profit.


ALTERNATIVE KUPCA CALL OPCIJE ILI PUT OPCIJE
Svakom kupcu bilo call bilo put opcije na raspolaganju su 3 mogućnosti:
1. Pustiti da opcija istekne. Ako cijena rob ena terminskom trž. krene suprotno od predviđanja, imatelj call ili put opcije će pustiti da opcija istekne jer bi iskorištenje opcije prouzročilo veće gubitke nego što iznosi trenutačni gubitak plaćene premije. 2. Prodati opciju i na taj način prebiti svoju poziciju na opcijskom tržištu. Prebijanje pozicija  je mougće  kontra kupnjom ili kontraprodajom opcija. Prodajom opcije imatelj automatsk ispada s tržišta bu budući da se njegova pozicija poništava, premija koju će za prodanu opciju dobiti može biti viša ili niža od one koju je za opciju platio kad ju je kupio,ovisno o pomacima terminske cijene dotične robe koji su se u međuvremenu dogodili. 3. Iskoristiti opciju . Ta situacija nastupa u trenutku kad kupac opcije želi doći u posjed bilo dugačke pozicije(iskorištenjem call opcije9 bilo kratke pozicije (iskorištenjem put opcije) na terminskom tržištu.
Za razliku od kupaca,prodavatelj bilo call bilo put opcije može autonomno donjeti samo odluku o prebijanju opcije,a u ostale dvije mogućnosti  njegova će radnja biti determinirana odlukom imatelja opcije.(a)U slučaju da je imatelj opcije odlučio pustiti opciju da istekne, pisac opcije neće imati nikakvih posljedica.Premija koju je primio prodajući opciju u toj situaciji čista je zarada. b) Prodavatelj opcije može odlučiti likvidirati svoju poziciju  na opcijskom trž. kontrakupnjom identične opcije koju je prije prodao.Premija koju će prilikom kupnje opcije platiti biti će po pravilu različita  od premije koju je za prodaju  opcije dobio,ovisno o tome što se u međuvremenu dogodilo  na trž. konkurentne robe.Razlika između primljene i plaćene premije biti će dobitak ili gubitak po osnovi dotične opcijske transakcije. c) ako kupac odluči iskoristiti svoje pravo kupnje ili prodaje term. Ugov. Prodavatelj opcije obvezatan je prodati (za call opciju) kupcu,tj. kupiti (za put opciju) od kupca odgovarajući terminski ugovor po izvršnoj cijeni specificiranoj u opcijskom ugovoru.)
U slučaju kad imatelj opcije (kupac) dopusti da opcija istekne, ni na opcijskom ni na terminskom tržištu neće se ništa dogoditi, prodavatelj će pospremiti svoju premiju i tu sve završava.
U slučaju prebijanja opcija, term. Trž. će opet biti zaobiđeno jer će se prebijanje dogoditi samo u okvirima opcijskog tržišta kontrakupnjom ili kontraprodajom opcija.
U sličaju kad imatelj call opcije odluči iskoristiti opciju,na term.trž. se otvaraju sljedeće pozicije:
-imatelj opcije zauzima dugačku poziciju , - prodavatelj opcije zauzima kratku poziciju.
U slučaju kad imatelj put opcije odluči iskoristiit opciju , na term. Trž. se otvaraju sljedeće pozicije:
- imatelj opcije zauzima kratku poziciju, - pisac (prodavatelj) pcije zauzima dugačku poziciju.
Rokovi istjecanja opcija redovito se poklapaju s rokovima isporuke term. ugvora. Koji služe kao predložak dotičnoj opciji.Kad jedna serija opcija istekne dodaje se druga s novim rokom istjecanja. Prilikom specificiranja izvršnih cijena nove serije opcija, burze primjenjuju pravilo inicijalnog određivanja barem 5 izvršnih cijena. Jedna od tih 5 je uvijek identična tržišnoj cijeni  po kojoj se donosi terminski ugovor, a preostale 4 omeđuju trenutačnu terminsku cijenu odozgo i odozdo u intervalima propisanim ugovornom specifikacijom. Opcije se identificiraju prema nazivu robe, mjesecu isporuke terminskog ugovora,izvršnoj cijeni ili vrsti opcije.

PREMIJA I VRIJEDNOST OPCIJE
 Premija   je cijena koju kupac opcije mora platiti prodavatelju opcije.
Opcijska premija se sastoji od dvije komponente: - stvarna ili intrinzična vrijednost opcije, - vremenska ili ekstrinzična vrijednost opcije. Stvarna vrijednost opcije je iznos za koji se neka opcija nalazi u novcu (in the money). Za call opciju kažemo da je u-novcu ako je udarna cijena niža od trenutačne tržišne cijene odnosnog terminskog ugovora. Za put opciju kažemo da je u novcu ako je udarna cijena viša od terminske cijene. U obrnutom slučaju , za opcije kažemo da su izvan-novca (out-of the money). Izvan novca cu sve call opcije kojima je udarna cijena viša od terminske cijene i sve put opcije kojima je udarna cijena niža od terminske cijene. Za opcije kojima je udarna cijena identična tržišnoj term. Cijeni kaže se da su na novcu(at-the-money).  Vremenska ili ekstrinzična vrijednost opcije reflektira mogućnost da će se s protokom vremena izvan- novčana opcija preokrenuti u  u-novčanu opciju,tj. da će opcija koja je u –novcu još dublje potonuti u novac. Vremenska vrijednost opcije određena je s 3 osnovna čimbenika: a)kratkoročnom- bezrizičnom kamatnom stopom; što je viša kamatna stopa, to će biti niža opcijska premija zbog naraslog oportunitetnog troška kapitala. b)s vremenom koje je preostalo do isteka opcije; opcijska premija opada što se više primiče vrijeme isteka opcije;opciju možemo interpretireti i kao policu osiguranja: što je duži rok do isteka police, to ona više vrijedi.  c) nestalnošću cijene odnosnog terminskog ugovora, gdje se nestalnost, ˝volatility˝, definira kao vjerojatnost da će se terminska cijena pomaknuti na više ili na niže u odnosu na njezinu trenutačnu razinu. Što je nestalnost terminske cijene veća i opcijska premija budući da je u tom slučaju veći i rizik da će se u-novcu opcija pretvoriti u opciju izvan-novca, i vjerojatnost da će se opcija izvan novca pretvoriti u opciju u-novcu.
Premija opcije je suma stvarne vrijednosti i vremenske  vrijednosti. Opcijski ugovor se neće nikad prodavati po cijeni nižoj od svoje stvarne vrijednosti.

DELTA ( δ  )
Delta je broj koji održava očekivanu postotnu promjenu opcijske premije izazvanu fluktuiranjem cijene odnosnoga terminskog ugovora. (npr. d = 0,5 znači da će promjena opcijske premije iznositi 50% promjene cijene dotičnog terminskog ugovora na koji je opcija napisana)
Opcije koje se ne nalaze duboko izvan novca ne reagiraju na male promjenje u cijeni istoga term.ugovora i njihova delta je vrlo malena ili jednaka nuli. Opcije koje su duboko u-novcu delta se približava jedinici,što znači da će se premije takvih opcija kretati u odnosu  1:1 s promjenom cijene istog ugovora. Tada opcija potpuno gubi svoju vremensku vrijednost i njezina premija sastoji se isključivo od stvarne vrijednosti.  Za opcije duboko u –novcu čija je d= 1 kažemo da se trguju na paritetu (at parity). U tom slučaju element poluge je u cijelosti izgubljen i opcija se trguje kao terminski ugovor.

FUNDAMENTALNA I TEHNIČKA ANALIZA CIJENA NA TERMINSKIM TRŽIŠTIMA
U predviđanju kretanja cijena na terminskim tržištima analitičari se služe dvjema osnovnim metodama: fundamentalnom analizom i tehničkom analizom. U praksi se najčečće kombiniraju oba pristupa. Predviđanja kretanja cijena fundamentalnim pristupom temelji na praćenju ponude i potražnje za određenim proizvodom tj.za određenim financijskim instrumentom, dok se u tehničkom pristupu cijene nastoje predvidjeti analizom njihova kretanja tijekom povijesti, kao i na osnovi procjena postojeće tržišne aktivnosti.
 

FUNDAMENTALNA ANALIZA
Analitičari i trgovci koji nastoje predvidjeti cijene i razviti profitabilne trgovinske strategije, pomoću fundamentalne analize prate ekonomske činitelje koji utječu na ponudu i potražnju. Fundamentalni analitičari u radu slijede načelo da svaki ekonomski činitelj koji smanjuje ponudu, tj. povećava potražnju za nekim proizvodom ili financijskim instrumentom, pridonosi podizanju cijene. I suprotno, svaki činitelj koji povećava ponudu,tj. smanjuje potražnju za nekim proizv. Ili financ. Instr.,pridonosi sniženju cijene. Pri tome se utjecaji na ponudu i potražnju koje analitičar mora pratiti razlikuju ovisno o vrsti proizvoda ili financ. Instrumenta kojim se trguje.

FUNDAMENTALNA ANALIZA CIJENA POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA
Najvažniji fundamentalni činitelji koji utječu na cijene poljoprivrednih proizvoda jesu: 1.zalihe, 2.državna politika,  3.vremenske prilike, 4.prinos, 5.mogučnost alternativne uporabe proizvoda.
1. Zalihe poljoprivrednih proizvoda su jedan od ključnih činitelja u fundamentalnoj analizi zato što stanje zaliha izravno određuje ponudu te tako utječe na cijene proizvoda i u bliskoj i daljoj budučnosti. Pri tome oskudna ponuda diže,a obilna ponuda snizuje sijene.Nacijene djeluju i prognoze o njihovu kretanju koje se povremeno publiciraju ovisno o razini potražnje kao i veličini proizvodnje koja se očekuje. Prognoze budučih prinosa mogu biti važniji faktor za određivanje cijena od prenesenih zaliha koje su na raspolaganju.
2. Državna politika : U praćenju poljoprivredne proizvodnje fundamentalni analitičari proučavaju redovita državna izvješća privatnih izvora o poljoprivrednoj proizvodnji u zemlji i inozemstvu. Državni se organi brinu da im se osigura pravodobno objavljivanje svih relevantnih statističkih podataka.
3. Vremenski uvjeti     Trgovci prate parametre kao što su kretanje padalina,razdoblje mraza i temp.u sezoni rasta kako bi procijenili njihov učinak na usjeve u svim važnijim proizvodnim područjima diljem svijeta. Vremenski uvjeti  utječu i na uzgoj stoke i na potražnju za mesom. Suha i troškovi hrane prisiljavaju uzgajivače da smanje broj grla . Zimi se može usporiti isporuka stoke što povećava cijene.
Međusobna povezanost  tržišta stoke i tržišta žitarica. Ako potrošači imaju više novca  porast će potražnja za mesom, povećat će se broj grla a onda i potražnja i potrošnja stočne hrane.Na kraju će eventualni manjak stočne hrane podići i cijene kukuruza koji je njezin osnovni sastojak. Uzgajatelji stoke ostvaruju veću dobit kad su cijene žitarica niske. Niske cijene žitarica i stočne hrane potiču porast broja grla. No kad ponuda stoke postane prevelika, počinje joj padati cijena. Sad su uzgajivači prisiljeni  smanjiti veličinu stoke,što vodi nižoj potrošnji žitarica , a time i njihovoj nižoj cijeni. Fundamentalisti prate i strukturu potrošnje neke robe, npr.struktura potrošnje kukuruza. Na potržnju, a time i na cijene, djeluje i postojanje supstituta, mogučnosti da se u proizvodnji jedna sirovina zamjeni nekom drugom.  Državna politika poljoprivredne proizvodnje također utječe na cijenu robe i na domaćem i na inozemnom tržištu.
Ostali činitelji :  navika  sezonskog korištenja robe, br.potensijalnih proizvođača tih proizvoda i proizvodna sposobnost,trendovi i okolnosti u međunarodnoj trgovini, devizni tečajevi,gosp.situacija izražena preko kamatnih stopa, stope nezaposlenosti,inflacije i raspoloživog prihoda.

FUNDAMENTALNA ANALIZA FINANCIJSKIH TRŽIŠTA
Fundamentalna analiza cijena na financijskim tržištima podrazumijeva predviđanje ponude i potražnje zajmova i vrijednosnih papira. Fundamentalni analitičar mora istodobno procijeniti gospodarske činitelje, političko okruženje i stavove investitora.
Na ponudu novca izravno djeluje monetarna politika središnje banke i to djelovanjem na ponudu zajmova i na visinu kamatnih stopa. U uvjetima spore gospodarske aktivnosti, središnja banka će sniziti eskontnu stopu, smanjiti propisanu stopu obveznih rezervi/ili kupovati državne vrijednosne papire kako bi se u gospodarstvu povećala ponuda novca i potakla potrošnja. U vrijeme inflacije središnja banka postupa suprotno: Podiže eskontnu stopu, povisuje obvezne rezerve ili prodaje državne vrijednosne papire kako bi se izvukao novac iz sustava i smanjila ponuda zajmova.
Potražnja za novcem nastaje u 4 velika financijska sektora: sektor gospodarstva , sektor potrošnje, sektor stanogradnje te državni sektor.( Kad je gospodarstvo u uzletu kamatne stope će teorijski porasti do razine na kojoj je potražnja za sredstvima u ravnoteži s ponudom. U razdobljima spore gospodarske aktivnosti  kamatne stope padaju potičući tako posuđivanje. Privatni se subjekti i vlada natječu oko raspoloživa kapitala, nudeći za njega određene financijske instrumente i usklađujući kamatne stope koje plaćaju vjerovnicima i  investitorima. )
Fundamentalni analitičar treba pratiti i proučavati sve (ove) financijske informacije, selekcionirati najvažnije činitelje te točno odvagnuti njihov utjecaj na ponudu i potražnju kredita. U tome su mu vrlo važna i ekonomska izvješća vlade i središnje banke.   Elementi od kojih se sastoje ta izvješća mogu se  podijeliti u 3 skupine:  - vodeći, -istodobni, - pokazatelji sa zakašnjenjem.
Vodeći pokazatelji upućuju na moguću gospodarsku situaciju u budućnosti u poslovnom ciklusu  i time pružaju analitičaru ranu obavijest o kretanju kamatnih stopa.
Istodobni pokazatelji i pokazatelji i pokazatelji sa zakašnjenjem upućuju na opći smjer kretanja gospodarstva te ili potvrđuju ili niječu trend na koji su uputili vodeći pokazatelji. Glavni istodobni pokazatelji i pokazatelji sa zakašnjenjem jesu: 1. Zaposlenost: izvješća u zaposlenosti pokazuju promjene u zaposlenosti u prethodnom mjesecu kao i postojeću gospodarsku aktivnost. 2. Bilanca vanjske trgovine:  je saldo robne razmjene zemlje u nekom razdoblju. Može biti indikator snage nacionalne valute kao i pokazatelj moguće inozemne potražnje za domaćim vrijednosnicama. 3. Maloprodajna aktivnost: U izvješću maloprodaje prikazana je vrijednost robe kupljene za gotovinu ili na kredit te ono služi kao pouzdan pokazatelj povjerenja potrošača i ukupne gospodar. aktivnosti. 4. Indeks cijena proizvođača : pokazuje troškove inputa utrošenih u proizvodnju dobara u prethodnom mjesecu. Obuhvaća stopu inflacije za sirovine pa je stoga dobar pokazatelj budućeg povećanja potrošačkih cijena. 5. Zalihe poslovnih subjekata : Održavaju potražnju poslovnih subjekata za kratkoročnim zajmovima. Povećanje ili smanjenje zaliha obično upozorava  na promjene u potražnji  kratkoročnih zajmova. Razina zaliha upućuje i na duljinu trajanja i intenzitet usporavanja  ili ubrzanja poslovanja.  6. Gradnja novih stambenih objekata :  pokazuje potražnju za dugoročnim hipotekarnim sredstvima i kratkoročnim građevinskim zajmovima. Pokazuje i vrstu i broj vrijednosnih papira osiguranih hipotekarnim pravom koje će uskoro  biti potrebno tržištu. 7.Industrijska proizvodnaj : Pokazatelji industrijske proizvodnje upućuju na razinu tvorničke proizvodnje ostvarene proteklog mjeseca te intenzitet  proizvodnje kao predznak gospodarskog procvata ili recesije. 8.Osobni prihod : održava kupovnu moć potrošača i mjeri potencijalnu potražnju proizvoda.  9. Bruto domaći proizvod: pokazuje vrijednost svih dobara i usluga koje je jedno gospodarstvo proizvelo u određenom vremenskom razdoblju, obični 1.god.  10. Indeks cijena potrošača: Mjeri inflaciju i ima posrednu ulogu određivanja cijena obveznica budući da investitori uglavnom zahtijevaju minimalnu stvarnu stopu povrata od 2% za dugoročne vladine obveznice. Taj pokazatelj obično najavljuje promjene kamatnih stopa dugoročnih obveznica i kamatnih stopa na tržištu novca.
Dnevni tisak objavljuje ove pokazatelje čim su dostupni. Tržište reagira prije objavljivanja informacija. Zadaća je fundamentalnog analitičara u danom trenutku odrediti činitelje s najvećim tržišnim prioritetom.

 PRIMJENA FUNDAMENTALNE ANALIZE:
Prema teoriji cijena , točka u kojoj se sijeku ponuda i potražnja čini ravnotežu tj. tržišnu cijenu. Fundamentalna analiza pokušava precizno utvrditi i prepoznati glavne činitelje na tržištu i predvidjeti njihov utjecaj na ravnotežnu cijenu neke robe. Dobit je moguće ostvariti ako fundamentalni analitičar  može procijeniti kako ti činitelji utječu na ravnotežnu cijenu u kratkom i dugom roku. Podatci koji su potrebni za predviđanje cijena su složeni i brojni. Prikupljaju ih sami analitičari i institucije i službe koje daju neke potrebne informacije. Krajnji cilj svake fundamentalne analize je formiranje ekonomskog modela u kojem te mnogobrojne informacije dobivaju smisao dok sam model postaje sustavan opis svih ključnih činitelja ponude i potražnje  koji određuju cijenu. Modeli se razlikuju prema složenosti. Tehnološki napredak (hardver softver programi)omogućio je razvoj još preciznijih i složenijih sustava fundamentalne analize. Analitičari moraju dobro odmjeriti važnost svake pojedine varijable koju unose u računalo.
 
TEHNIČKA ANALIZA
Trgovci poznati pod nazivom tehničari ili trgovci tehničari, predviđaju tržišno kretanje proučavajući prijašnje obrasce kretanja cijena, opsega trgovanja, otvorenog udjela i drugih trgovinskih podataka. Pri tome najčešće primjenjuju grafikon cijena, statističku analizu i neke druge metode jednostavnih jednadžbi koje povezuju cijenu nekog proizvoda s nekoliko osnovnih statističkih podataka ponude i potražnje.

GRAFIKON CIJENA
Dva osnovna tipa grafikona cijena: grafikon s linijama i grafikon s točkama i znamenkama. Najčešći grafikon s linijama. Kod njega okomita os prikazuje cijenu, a vodoravna os vrijeme. Na dnevnim grafikonima s linijama svaki je dan trgovanja prikazan okomitom linijom koja povezuje najvišu i najnižu cijenu u danu. Cijena robe u trenutku zatvaranja  burze  označena je vodoravnom crtom koja siječe okomitu liniju. Na nekim su grafikonima cijene otvaranja i zatvaranja prikazane vodoravnim crtama s lijeve, tj. desne strane okomite osi. Cijene koje se odnose na sljedeće dane trgovanja bilježe se s desne strane prve crte.  Radni tjedan je prikazan s 5 okomitih linija, koje označuju br. Dana trgovanja u tjednu.(Blagdani se ne prikazuju.) Ti podatci se mogu prikazivati i po tjednima. Tada je na grafikonu prikazana najviša i najniža cijena u tjednu kao i cijene zatvaranja za sljedeći mjesec isporuke robe tijekom cijelog trajanja term. Ugovora. Po isteku ugovora unose se tjedne  cijene  za terminski ugovor najbliži dospijeću. Kad se u grafikon unesu podatci o cijenama , na njemu se mogu vidjeti različite formacije koje se s  vremenom  ponavljaju. Analitičari pomoću tih informacija predviđaju buduće kretanje cijena. Tehničari imaju posebne nazive za pojedine situacije na tržištu. Slučaj kad se velikim kupnjama zaustavlja pad cijena naziva se podrška , dok se onaj kad cijene ,nakon razdoblja rasta padnu u svoj prijašnji okvir naziva otpor.  Na grafikonu je podrška ono mjesto na kojemu je kupnja terminskih ugovora dovoljno intenzivna da zaustavi pad cijena ,a otpor je onaj raspon cijena u kojemu se očekuje da će pritisak prodaje zaustaviti napredovanje tržišta. Ako je  područje podrške ili otpora prekoračeno  trgovcima je to signal za donošenje odluke o kupnji ili prodaji terminskog ugovora. Trgovci tehničari prate i trend cijena. Ulazni trend je neprekinuti slijed porasta cijena.(niz je netaknut dok god se ne prekorači prethodna donja točka.  Silazni trend je slijed pada cijena i smatra se netaknutim do prekoračenja prethodnog uzlaznog trenda. Ponekad linije koje povezuju visoke i niske cijene teku gotovo paralelno s linijom trenda. Taj tip kretanja stvara ono što tehničari nazivaju kanalima poziva (call channels) U predviđanu budućeg kretanja cijena tehničari se oslanjaju na npr. dnevne formacije, podrška, otpor, trendovi i kanali. Jedna od najvažnijih odluka  koju trgovac tehničar mora donjeti je  odrediti glavni vrh uzlaznog tržišta ili glavno dno opadajučeg tržišta. Pokazatelji koji se na grafikonu najčešće rabe u tu svrhu jesu: -glava i ramena ili obrnuta glava i ramena, - dvostruki vrh i dvostruko dno, -zaobljeni vrh i zaobljeno dno,- jaz.

STATISTIČKA ANALIZA
Najpoznatiji i najjednostavniji statistički prikaz je pomični prosjek , tj. prosjek serije cijena.  Tehničari mogu izračunati promjene pomičnog prosjeka za bilo koje razdoblje:3,5,10,30 ili više dana.  Njime se mogu poravnati neke  nepravilnosti cijena koje se događaju na tržištu, ali vrijednost pomičnog prosjeka uvijek zaostaje jedan dan za stvarnim stanjem trž. Tehničari moraju znati koliko osjetljiv  prosjek treba biti u odnosu na tržište. Trgovac tehničar može pomični prosjek izračunati na temelju cijena otvaranja, zatvaranja, prosječnih cijena, visokih ili niskih cijena u danima uzorka. Trg. Tehničari se moraju voditi ciljem koji žele ostvariti na trž. i u skladu s tim trebaju odabrati onaj tip prosjeka koji najbolje odgovara njihovim trž. potrebama. Na grafikonu pomičnih prosjeka vodoravna os prikazuje dan trgovanja ili datum ,a okomita os cijenu. (točke se povezuju linijom). U tehničkoj se analizi cijena primjenjuju i tzv. Oscilatori . Oscilator je tehnički pokazatelj koji trgovcu omogućuje da izmjeri uvjete prekomjerne kupnje ili prekomjerne prodaje na tržištu . Primjer oscilatora je razlika između trenutačne cijene zatvaranja i cijene zatvaranja zabilježene  prije određenog broja dana. Dokle god cijene rastu ,oscilator će biti pozitivan. Da bi oscilator porastao cijene moraju rasti ubrzano. Činjenica da se oštar porast ili pad oscilatora može dogoditi samo na tržištu koje ubrzano napreduje ili slabi, pokazuje da se ta veličina kretanja cijena može upotrijebiti kao pokazatelj prekomjerne kupnje ili prekomjerne prodaje.

OSTALI ALATI TEHNIČKE ANALIZE
 Tehničari se u predviđanju budućeg kretanja cijena služe i drugim tehnikama. Najčešće su to analiza volumena trgovanja i analiza otvorenog udjela. Volumen trgovanja je ukupan broj terminskih ugovora kojima se trguje u određenom razdoblju. Svaku terminski ugovor obuhvaća i poziciju kupca(duga pozicija) i poziciju prodavatelje(kratka pozicija). Trg. Tehničari polaze od stajališta da se promjene u volumenu trgovanja kreću u istom smjeru kao i cijene. Otvoreni udio čini broj terminskih ugovora koji su uvedeni na burzu, ali nisu ispunjeni isporukom stvarne robe niti su poništeni zauzimanjem suprotne pozicije. Vrijednost otvorenog udjela obuhvaća kratku i dugu poziciju. Neki tehničari buduće kretanje cijena objašnjavaju pomoću vrijednosti otvorenog udjela. Tako npr.: .rast cijena otvorenog udjela bit će znak da na tržište pristižu novi kupci. – povećanje otvorenog udjela i pad cijena znak je da trgovci prodaju ugovore. – pad otvorenog udjela i cijena znak je poništavanja ugovora na trž. Porast otvor. Udjela i pad cijena upućuju na novi pritisak prodaje. – smanjenje otvorenog udjela koji prati porast cijena znak je da trgovci pokrivaju svoje kratke pozicije.
    

Vidim da je Eu ovih dana zanimljiva tema, pa da malo i sam pridonesem razbijanju mitova

11.1  STVARANJE INTEGRACIJA
11.2 ZAJEDNIČKA POLJOPRIVREDNA POLITIKA
11.3 JEDINSTVENO TRŽIŠTE
11.4 SINGLE EUROPEAN ACT – SEA (1986)
11.5 UTJECAJ INTEGRACIJA
11.6 STVARANJE INTEGRACIJA U SVIJETU
11.7 POLJOPRIVREDNA POLITIKA
11.7.1  PRINCIPI CAP-a
11.7.2 JEDINSTVENO TRŽIŠTE
11.7.3 PREFERENCIJE ZAJEDNICE
11.7.4 FINANCIJSKA SOLIDARNOST
11.7.5 CJENOVNI MEHANIZAM – CILJNA CIJENA
11.7.6 INTERVENCIJSKA CIJENA
11.7.7 REFERENTNA CIJENA
11.7.8 UVOZNA TAKSA
11.7.9 VARIJABILNA TAKSA
11.7.10 NACIONALNA POTPORA ZA POLJOPRIVREDU
11.7.11 DODATNE MJERE
11.8  INDUSTRIJA EU
11.9 CASE STUDY: AIRBUS
11.10 RANG LISTA USPJEHA GOSPODARSTVA U EU

---

STVARANJE INTEGRACIJA
(evolucija od carinske do jedinstvene monetarne unije)

Europska integracija omogućuje bolju alokaciju resursa unutar integriranog područja, što dovodi do poboljšanja blagostanja stanovništva (bruto domaćem proizvodu po stanovniku) u svim zemljama članicama.
Proces prilagodbe svake nove zemlje novim u integriranom području zahtijeva efikasnu ekonomsku politiku nove članice.
Ekonomski teoretičari ističu da koristi integracije za zemlje članice mogu imati i neželjene učinke izvan područja integracije, zbog učinka trgovinske diverzije (kako ju je Viner nazvao).
Pitanje prirode te integracije i njezinih ciljeva, zbog čega slobodne, nezavisne i samostalne države trebaju žrtvovati značajan dio nacionalne suverenosti u cilju stvaranja integracije s drugim zemljama sličnih interesa.
Integracija između zemalja ima općeniti cilj ostvariti korist za one zemlje koje ulaze u integracije.
Ne moraju biti najvećim dijelom ekonomske. One mogu biti i političke, obrambene (integrirane zemlje troše manje sredstava za vojne namjene) kao i socijalne.
Nezavisno od ciljeva, udruživanje ima pozitivne i negativne ekonomske posljedice.
Razmatrajući sve te činjenice, 6 Europskih zemalja (Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg) potpisale su Rimski ugovor koji je postao osnovica svih kasnijih faza integracije.
Rimski sporazum definirao je 3 primarna cilja:
1.   stvaranje carinske unije, kojom bi se uklonile sve carinske barijere unutar Zajednice. Također, sporazum o zajedničkoj vanjskoj carini, prema kojem sva dobra koja ulaze u EEC, bez obzira na mjesto ulaska, podliježu jednakim troškovima i kontroli. S tim je u vezi donesen i dogovor o zajedničkoj trgovinskoj politici prema trećim zemljama.
2.   Stvaranje jedinstvenog europskog tržišta (common market),tj. sporazum o pravima koja omogućavaju slobodu kretanja ljudi, dobara, usluga i novca unutar Zajednice. Zemlje članice su morale razviti zajedničku politiku konkurentnosti prvo smanjivanjem, a potom potpunim eliminiranjem državne pomoći nacionalnim industrijama, u svrhu izbjegavanja ekonomskih neravnoteže, ukidanje monopola i kartela te harmoniziranja zdravstvenih i sigurnosnih standarda
3.   Razvijanje zajedničke poljoprivredne politike, koje bi omogućile garantirane cijene poljoprivrednicima, čime bi se stabiliziralo tržište poljoprivrednih proizvoda i osigurale zalihe hrane
CARINSKA UNIJA stvorena je 1968. godine sporazumom o zajedničkoj vanjskoj carinskoj tarifi, ali nisu uklonjene ne-carinske barijere između država članica.
Razlike u tehničkim standardima i kontroli kvalitete, različiti zdravstveni i sigurnosni standardi te različite porezne stope. Sredinom 1970-ih činilo se da je ideja zajedničkog tržišta neostvariva, jer su zbog recesije zemlje članice ponovno počele štititi svoja nacionalna tržišta.

ZAJEDNIČKA POLJOPRIVREDNA POLITIKA uz potporu fondova Zajednice, dovela do pretjerane proizvodnje europskih poljoprivrednika, koja je ne samo pokrila dotadašnju manjkavu poljoprivrednu proizvodnju, već stvorila i velike izvorne viškove, kojih se izvoz morao subvencionirati. Do 1980-ih je postalo jasno da je nužna hitna akcija da bi došlo do zaokreta europskog gospodarstva.

JEDINSTVENO TRŽIŠTE
Program jedinstvenog tržišta, kao odgovor na jaku inozemnu konkurenciju- kako bi europska gospodarstva postala efikasnija i konkurentnija, a poduzeća profitabilnija, napori su se usmjeravali na poticanje zajedničkih istraživanja, promoviranje trans – europskih korporativnih spajanja, i uklanjanje barijera trans – europskom poduzetništvu.
1984. godine Francuska i Njemačka odlučile su ubrzati smanjenje kontrole na granicama i u lipnju 1985. priključile su se zemljama Beneluksa potpisivanjem Schengenskog sporazuma kojim su uklonjene kontrole na granicama. Taj je sporazum stupio na snagu u siječnju 1990., iako su planovi kasnili zbog problema uspostave kompjuteriziranog Schengenskog sustava.
Sporazum iz Amsterdama 1995. godine, i druge zemlje potpisnice (Italija, Grčka, Portugal i Španjolska) su uklonile sve kontrole carina i putovnica. Unutar Schengenskog područja omogućena je slobodna cirkulacija ljudi, uz primjenu zajedničke politike prea azilantima i režima viza.
Od sastanka u Bruxellesu u veljači 1985., Europsko vijeće se usredotočilo na jedan od prvotnih ciljeva Europske zajednice – stvaranje jedinstvenog tržišta, bez trgovinski barijera. Cilj Single European Act-a, koji je stupio na snagu u srpnju 1987., bio je uklanjanje preostalih necarinskih barijera u svrhu slobodnog kretanja ljudi, dobara, usluga i novca do kraja 1992. godine. Te su barijere bile u 3 oblika: fizičkom, fiskalnom i tehničkom.

SINGLE EUROPEAN ACT – SEA (1986)
SEA drži se najznačajnijim i najuspješnijim korakom u procesu europske integracije nakon rimskih ugovora. Imao je mnoge dalekosežne posljedice:
-   stvorio je jedinstveno, najveće tržište i trgovinsko središte u svijetu
o   mnoge interne kontrole dokumenata ili carina bile su ili ukinute ili svedene na minimun.
o   Banke i poduzeća dobivale su ovlasti da posluju na cijelom području Unije
o   gotovo ništa nije priječilo rezidenta EU da živi, radi, otvara bankovni račun, dobiva svoju mirovinu u bilo kojem dijelu Zajednice
o   protekcionizam je postao ilegalan, razbijeni su svi monopoli – od snabdijevanja električnom energijom do telekomunikacija
-   institucije Zajednice postale su odgovorne za nova područja, koja nisu bila prikrivena Rimskim ugovorima, poput zaštite okoliša, istraživanja i razvoja te regionalne politike
-   tužbene zahtjeve rješava Europski sud pravde (Court of Justice) koji je dobio nove obaveze, a osnovan je Sud prve instance – prvostupanjski sud (Court of First Instance) s ciljem da razmotri sporne slučajeve i olakša teret Suda pravde, kao i Revizijski sud
-   legalni status sastancima šefova vlada – članica, pod egidom Europskog savjeta, a dodatnu je snagu stekao i Savjet ministra i Europski parlament
-   legalnu je snagu stekla i Europska politička suradnja (koordinacija vanjskih politka) kako bi zemlje članice mogle zajednički razmatrati i formulirati ne samo vanjsku politiku, već i pitanja obrane i sigurnosti
-   SEA je konačno formulirala da su ekonomska i monetarna unija ciljevi EU, koji promoviraju koheziju članica, što je kolokvijalni termin u EU za smanjivanje jaza između bogatih i siromašnih dijelova EU, čime valja eliminirati situaciju koja se među ekonomistima počela nazivati «Europa dvije brzine» (two-speed Europe)
-   Najočitije barijere jedinstvenom tržištu bile su carine i kontrola na granicama, koje su bile na snazi unutar internih granica Zajednice, unatoč sporazumu o carinskoj uniji iz 1968
-   zemlje članice su i dalje kontrolirale kretanje ljudi, a kontrola je naročito bila usmjerena na ilegalna useljavanja
-   u toj fazi još uvijek su nacionale politike određivale visinu poreza na dodanu vrijednost, trošarina na alkohol, duhan i luksuzne proizvode, zahtijevale primjenu različitih zdravstvenih standarda u praksi, kontrolu zabranjenih proizvoda te tražile sprečavanje širenja biljnih i životinjskih bolesti
UTJECAJ INTEGRACIJA
Ideja da bi se suverene zemlje udružile i formirale u jedinstvenu ekonomsku cjelinu nije nova.
Prvi primjeri zabilježeni su u Europi prije više od stotinu i pedeset godina (Zollverein u Njemačkoj), dok je moderni pristup regionalnim integracijama počeo nakon II svjetskog rata, s ciljem ubrzavanja obnove ratom razorenih europskih gospodarstava i željom da se nadvladaju problemi ekonomske i političke dezintegracije koja je zadesila Europu tijekom tridesetih godina
Glavni ciljevi koje su iznosili protagonisti ekonomske integracije Europe svodili su se na uvjerenje da će se stvaranjem proširenog tržišta ubrzati gospodarski rast, beže povećati životni nivo stanovništva i smanjivati velike regionalne razlike u životnom standardu, a istodobno poboljšati status Europe u svjetskim političkim i ekonomskim odnosima
STVARANJE INTEGRACIJA U SVIJETU
U Sjevernoj Americi, nakon pregovora SAD i Kanada su sklopili sporazum o slobodnoj trgovini. Stupio je na snagu 1. siječnja 1989 čime je stvoreno najveće slobodno tržište na svijetu s otvaranjem gotovo 6 tisuća km granice između dvije zemlje. Omogućuje ne samo slobodnu razmjenu roba, već i usluga i investicija.
Sporazum je bio proširen i s Meksikom (North American Free Trade Agreement- NAFTA) koji je potpisan u kolovozu 1992. godine, a stupio je na snagu u siječnju 1994. godine. Time je stvoreno zajedničko tržište za trgovinu robama i kapitalom, ali ne i slobodno kretanje ljudi.
U jugoistočnoj Aziji (ASEAN), zatim u ekonomskoj zajednici zapadno afričkih država (ECOWAS), u središnjoj i južnoj Americi
 

POLJOPRIVREDNA POLITIKA

PRINCIPI CAP-a
CAP je od početka zasnovan na 3 principa: uspostava jedinstvenog tržišta za poljoprivredna dobra; preferencija domaće proizvodnje smanjenjem međunarodne konkurencije kroz zaštitu; financijska solidarnost kao potpora poljoprivredi.
JEDINSTVENO TRŽIŠTE
Slobodno kretanje poljoprivrednih proizvoda unutar Unije uklanjanjem zapreka konkurenciji, harmonizira zakonodavstva te funkcionira kao zajednički sustav intervencije. Politika Zajednice je određivanje razine cijena koja će postići navedene ciljeve, te omogućiti poljoprivrednicima povrate sukladne onima u drugim sektorima ekonomije.

PREFERENCIJE ZAJEDNICE
Unutar integriranog domaćeg tržišta to se odnosi na zaštitu od inozemnog konkurentskog uvoza in fluktuacija cijena na svjetskom tržištu. Tržišne cijene su više od onih na međunarodnim tržištima, jer ih koristi Zajednica kao glavni instrument politike u svrhu ostvarenja specifičnih ciljeva.

FINANCIJSKA SOLIDARNOST
Dijeljene troškova CAP-a među zemljama članicama i centralizacija nužnih fondova. Kreiran je poseban fond- the European Agricultural Guidance and Guarantee Fund (EAGGF). Garancijski dio fonda financira politike intervencije CAP-a dok upravljački sektor upravlja fondovima namijenjenim za politike strukturne reforme. Zajednica je posebnu pažnju posvetila problemima regionalne nejednakosti u poljoprivrednom sektoru zemalja članica, povezanosti između poljoprivrede i zaštite okoliša, kao i zaštiti ruralnih područja od depopulacije

CJENOVNI MEHANIZAM – CILJNA CIJENA
The EU Council of Ministers of Agriculture odrđuje godišnju ciljnu cijenu (target price, Pt – poznato kao referentna cijena za govedinu, teletinu i vino, kao i prosječnu cijenu za duhan). To je maksimun ili gornji limit cijene za standardnu kvalitetu proizvodnje. Ciljna cijena je uobičajeno iznad svjetske cijene Pw, i ravnotežne cijene na unutrašnjem trištu. Uz tu ciljnu cijenu doći će do viška domaće ponude i rizika inozemne konkurencije, što može smanjiti tržišne cijene, te oslabiti ciljeve Zajednice

INTERVENCIJSKA CIJENA
Dozvoljeni minimum ili donja granica fluktuacije tržišnih cijena je intervencijska cijena – Pi, poznata kao osnovna cijena (npr. za svinjsko meso), uz koju Zajednica zadržava pritisak na domaću ponudu otkupom viškova. CAP fiksira raspone dozvoljene fluktuacije s intervencijskom cijenom Pi kao najnižom granicom uz koju proizvođači očekuju sigurnu prodaju svoje proizvodnje.

REFERENTNA CIJENA
Inozemna trgovina igra samo sporednu ulogu. Tako najniža interna cijena za uvoz iz nečlanica poznata kao referentna cijena (treshold price) za voće, povrće, vina i riblje proizvode, svinjetinu, jaja i meso peradi – koja je fiksirana na ili malo iznad ciljne cijene

UVOZNA TAKSA
Najniža cijena uvoza (transport, skladištenje i ostalo) je rastuća cijena do razine ciljne cijene uvećane za iznos uvozne takse – Pt-Pw koja se računa dnevno, i uvodi se na ukupni uvoz bez obzira na izvoz i troškove ponude.
VARIJABILNA TAKSA
Tako se na uvoz zaračunava varijabilna taksa, koja djeluje kao carina izjednačavajući minimalnu svjetsku cijenu s fiksnom domaćom ciljnom cijenom. Ako domaća cijena raste iznad ciljne cijene, uvoz postaje konkurentan, ulazi na tržište i zadržava domaće cijene stabilnima na referentnoj cijeni. CAP osigurava potrošačima da tržišne cijene nikada ne prelaze referentnu cijenu. 2003. na CAP je otpalo 46% proračuna EU, dok su ukupni troškovi dosegli nešto iznad 47 milijardi eura. Izdaci EU za poljoprivredu se kontinuirano smanjuju u odnosu na GDP od 0,57% (EU 12 GDP) u 1990-1992 na 0.47% (EU15GDP) u 2000-2002.
Agenda 2000. formulirala je ciljeva poljoprivredne politike EU:
-   poboljšati konkurentnost poljoprivrede EU bez subvencija
-   očuvati razinu dohotka poljoprivrednika i stabilnost
-   očuvanje okoliša
-   poboljšati kvalitetu poljoprivredne proizvodnje
-   pojednostaviti i decentralizirati CAP
Zbog smanjenja službenih tržišnih cijena i povećanja direktne pomoći, direktna je pomoć činila 70% troškova CAP-a u razdoblju 2000-2002. Tradicionalne mjere CAP-a, ako pomoć izvozu ili formiranje zaliha, činile su samo 14,5% troškova u razdoblju 2000-2002, u odnosu na 22% u razdoblju 1995-1997
MJERE IZRAVNE DOHODOVNE POTPORE
Iako je mehanizam tržišnih cijena glavna poluga putem koje se održavaju dohoci poljoprivrednika, ipak se u većini zemalja OECD-a podrška daje i poljoprivrednicima izravno, putem davanja u novcu iz nacionalnog proračuna. Koriste se mnoge mjere izravne dohodovne podrške koje uključuju dopunsko plaćanje proizvođačima, koji su subvencionirani na bazi proizvodnje, plaćanja po glavi stoke ili površini zemljišta, kompenzacije za gubitak dohotka (zbog suše ili poplave ili privremenog sniženja cijena), plaćanja za povlačenje zemljišta iz tekuće poljoprivredne proizvodnje ili preuzimanje alternativnih aktivnosti i podršku domaćinstvima s niskim dohocima.

NACIONALNA POTPORA ZA POLJOPRIVREDU- smanjuju se nacionalne potpore za poljoprivredu tijekom devedesetih godina Njemačka, Italija, Austrija, Finska i Grčka, dok je povećanje vidljivo kod Irske i Portugala
SAPARD MJERE (Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development) Poboljšanje struktura za kvalitetu, veterinarske i zdravstvene kontrole, za kvalitetu hrane i zaštite potrošača. Uspostavljanje grupa proizvođača. Uspostava i revidiranje zemljišnih knjiga. Tehnička pomoć za mjere pokrivene Planom ruralnog razvoja.

DODATNE MJERE
Sufinanciranje pratećih mjera samo djelomično odgovaraju potrebama NMS-a. Zemlje kandidati se suočavaju s bipolarnom strukturom farmi s mnogo malih posjeda na jednoj strani te velikih farmerskih struktura na drugoj (bivši državni posjedi). Mali posjedi, koji proizvode za vlastitu potrošnju, ali ipak prodaju velik dio svoje proizvodnje, mogu se zaviti u komercijalno isplative jedinice. Međutim, tržišni dio njihove proizvodnje će biti ugrožen konkurentskim pritiscima, jer će se razlika povećati nakon pristupanja EU. Da bi se ublažila ruralne tranzicijske probleme, Komisija je predložila niz mogućih akcija unutar ruralnog razvoja, posebnim mjerama za male farme – pomoć po nultoj stopi (flat ride aid). Isplate pomoći su uvjetovane podnošenjem poslovnog plana koji pokazuje buduću ekonomsku isplativost. Privremena dohodovna pomoć.

INDUSTRIJA EU

Navedeni podaci jasno govore o snaženju konkurentske sposobnosti EU na svjetskom, globalnom tržištu koje osjetno nadmašuje glavne konkurente, SAD i Japan. Ulazak novih 75 milijuna potrošača u krug EU 2004. još će više povećati konkurentsku sposobnost EU na svjetskom tržištu.

CASE STUDY: AIRBUS
Airbus industije bile su stvorene početkom 70-ih godina, nakon što je potpisan francusko-njemački sporazum (1969) kome je prethodio sporazum iz 1967. koji je uključivao i engleske proizvođače. Postupno se stvorila multinacionalna kompanija u kojoj 37,9% vlasništva imaju Francuzi (Aerospatiale), 37,9% Nijemci (danas Daimler-Chrysler Corporation), 20% Englezi (BA) i 4,2% Šponjolci (banka Casa of Spain). Zajedničko poduzeće odlučilo je da se partneri specijaliziraju (za krila, motore, navigacijske instrumente, itd.), pri čemu francuski Aerospatiale sastavlja avion. Taj specifični oblik korporacije unutar EU pokazao se izvanredno uspješnim.
Godine 1970. proizvođači aviona unutar EU pokrivali su svojom proizvodnjom manje od 15% domaćeg tržišta. Međutim, već 1982. s proizvodnjom Airbus-a tipa A-300 i A-310, pokrivali su 52% potreba tržišta EU. U 90-im godinama otišli su u osvajanje i svjetskog, pa je Airbus 1997 dosegao 41.5% podmirenja svjetskog tržišta putničkih mlaznih zrakoplova (američki je Boeing držao preostalih 58.5%). Na početku 21. stoljeća ta su se dva diva konačno izjednačila s učešćem na svjetskom tržištu. Tome pridonose iznimni rezultati u razvoju novih modela. Tako je A-330 dvomotorni mlazni putnički zrakoplov za kraće udaljenosti s 330 mjesta, A-340 je četveromotorni mlažnjak za velike distance sa 250-250 sjedala. u nekim od tih modela Airbus već sada ima više čvrstih ugovora za isporuku nego Boeing. Tako se jedna korporacija proizvođača iz 4 zemlje, nastala na malim poduzećima, koja su postojala u prošlosti, uspjela afirmirati i osvojiti vodeću poziciju na globalnom tržištu.

RANG LISTA USPJEHA GOSPODARSTVA U EU
1 – 4 Irska, Finska, Danska, Švedska; 5 – 8 Velika Britanija, Nizozemska, Grčka, Austrija, 9 – 12 Belgija, Španjolska, Portugal, Francuska, 13 – 14 Italija, Njemačka

JAVNI DUG I BUDŽETSKI DEFICIT

12.1 DEFINICIJA
12.2 NAČINI FINANCIRANJA I STRUKTURA
12.3 RAZLIČITOST FINANCIRANJA JAVNOG DUGA PO ZEMLJAMA EU:
12.4 JAVNI DUG U EU
12.5 BUDŽETSKI DEFICIT
12.6 POVIJEST BUDŽETA EU
12.7 TRI NAJVAŽNIJE INSTITUCIJE
12.7.1 EUROPSKA KOMISIJA
12.7.2 EUROPSKI PARLAMENT
12.7.3 VIJEĆE EU
12.8 GLAVNE FAZE BUDŽETSKE PROCEDURE
12.9 FINANCIRANJE BUDŽETA EU
12.10 BUDŽETSKA KONTROLA
12.11 BUDŽETSKA DISCIPLINA
12.12 NACRT BUDŽETA ZA 2005.
12.13 NOVI FINANCIJSKI OKVIR 2007-2013

---

DEFINICIJA

-   «Ukupna vrijednost nagomilanih zajmova što ih je uzela država»- Samuelson

-   Javni dug = unutarni dug + vanjski dug
-   javni dug vs. vanjski dug
-   mjeri se postocima od GDP-a
-   može se smatrati i izvanrednim prihodom države
-   maksimalna dopuštena razina javnog duga – 60%
-   regulirana je Sporazumom u Maastrichtu
-   tri faze nastanka: emisija, amortizacija, konverzija
-   govoreći o visini važno je razlikovati optimalnu i gornju granicu javnog duga
-   javni dug – pozitivan poticaj na gospodarski rast


NAČINI FINANCIRANJA I STRUKTURA
Razlika od države do države. Služi za pokrivanje budžetskog deficita. Financira se putem državnih vrijednosnih papira (državnih jamstava, obveznica…). Plasman na primarna i sekundarna financijska tržišta. Refinanciranje javnog duga.

RAZLIČITOST FINANCIRANJA JAVNOG DUGA PO ZEMLJAMA EU:
-   Primarno tržište svih vrijednosnih papira – Austrija, Belgija, Francuska, Grčka, Italija, Švedska
-   Primarno tržište samo za obveznice – finska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo
-   Luksemburg – na primarno tržište se plasira javni dug
-   Ne koriste usluge primarnog tržišta – Danska i Njemačka

JAVNI DUG U EU
U EU javni dug ima tendenciju pada unazad nekoliko godina. Dopuštena razina je 60% GDP-a. 2003. javni dug u EU – 70% GDP-a. Unazad 10 g. javni je dug oscilirao od 76,1 % - 69,5%. Najviša razina između 1995-1998. Postoji pitanje kako će se novo proširenje odraziti na razinu javnog duga. Nove zemlje članice uglavnom imaju višu razinu javnog duga nego što je prosjek EU. Iako razina javnog duga pada, postoji mogućnost njegovog ponovnog rasta. Taj bi rast mogao dovesti do pada proizvodnje što bi moglo ugroziti konkurentnost gospodarstva EU na svjetskom tržištu. Razloge treba tražiti u novim proširenjima. Nove članice bi trebale pomoći starima članicama svojim gospodarskim uzletom kako bi što lakše prebrodile proširenje.

BUDŽETSKI DEFICIT
Što imaju zajedničko? Mala pekara u četvrti Charlottenbourg u Berlinu, učitelj stranih jezika u institutu Jozef Stefan u Sloveniji, inženjer istraživač na Tehnolopkom Sveučilištu u Krakowu, Lisabonska željezničke stanica «Orijent»… svi oni primaju financijsku pomoć iz budžeta EU. Daleko najveći dio godišnjeg budžeta EU je namijenjen za dobrobit ljudi i zajednica diljem Europe.

POVIJEST BUDŽETA EU
Od kada je uspostavljen 50-ih godina prošlog stoljeća budžet EU je prošao kroz mnoge promjene. 1965. godine nekoliko organizacija (ECSC, EEC, EAEC) spojilo je svoje budžete u jedan nazvan ECSC operativni budžet. Financiran je prilozima zemalja članica, a odlukama iz 1988. i 1994. uveden je sistem vlastitih izvora, najnovija odluka iz 2000. godine.

TRI NAJVAŽNIJE INSTITUCIJE:
1.   EUROPSKA KOMISIJA- jedna od 5 temeljnih i najveća institucija u EU, koja ima ovlasti inicijative, provedbe, upravljanja i kontrole. Sastavljena je od 20 članova čiji mandat traje 5 godina.
2.   EUROPSKI PARLAMENT- predstavničko tijelo svih stanovnika EU, zastupnici se biraju izravnim glasanjem, a broj zastupnika pojedine zemlje razmjeran je njenom broju stanovnika (trenutno 626 zastupnika). On razmatra prijedloge Komisije, imenuje i razrješuje članove Komisije, podjela ovlasti u donošenju godišnjeg proračuna (sa Vijećem EU)
3.   VIJEĆE EU- najvažnije tijelo EU koje donosi odluke (vanjski poslovi, poljoprivreda, industrija). Članovi Vijeća su resorni ministri zemalja članica. Svaka zemlja članica predsjeda Vijećem 6 mjeseci.
BUDŽET ZA 2003. GODINU
Rashodi 90,6 milijardi eura (77,8 milijardi eura pomoć zemljama članicama 86%). Najveći priamoci pomoći: Španjolska 20.4%, Francuska 16,9%, Italija 13,5%, Njemačka 13,5%, V.Britanija 7,8%, Grčka 6,2%, Portugal 6,1%).
BUDŽET ZA 2004. GODINU
Rashodi 109 milijardi eura uglavnom su financirani vlastitim sredstvima članica koja ne smiju prijeći 1,27% od GNP EU(2003. 1.02% GNP)
BUDŽETSKI PRINCIPI

GLAVNE FAZE BUDŽETSKE PROCEDURE
Budžetska procedura je regulirana Člankom 272 EEC Ugovora i traje od 1.9. do 31.12 u godini koja prethodi budžetkoj godini.
FAZE: preliminirani nacrt budžeta usvojen od Komisije u 5 mjeseci i poslan budžetskim autoritetima (Vijeće Parlament) ne kasnije od 15.6; uspostavljanje preliminarnog nacrta budžeta od strane Vijeća i slanje Parlamentu u prvoj polovici 9 mjeseca;
Prvo čitanje u Parlamentu u 10. mjesecu (za amandmane je potrebna apsolutna većina članova), Drugo čitanje u Vijeću (tijekom trećeg tjedna u 11. mjesecu) i ukoliko cijeli budžet nije odbačen od strane Parlamenta, Vijeće ima zadnju riječ u kategoriji «Rashodi»
Takav preliminarni nacrt budžeta se vraća Parlamentu oko 22.11. Drugo čitanje u Parlamentu i usvajanje budžeta za slijedeću godinu. Predsjednik Parlamenta proglašava budžet usvojenim. U izvanrednim okolnostima Komisija može predložiti tijekom godine rebalans budžeta tako da podnese preliminarni nacrt izmjenjenog budžeta.

FINANCIRANJE BUDŽETA EU: vlastiti izvori, različite takse, prihodi od administrativnih djelatnosti, kamate na zakašnjela plaćanja i kazne, viškovi iz prethodnih godina.
Stavka vlastiti izvori je najvažnija i sadrži: carine na poljoprivredne proizvode; carine na uvoz ostalih roba iz zemalja nečlanica; porez na dodanu vrijednost (VAT, trenutno iznosi 0,5% od ukupnih sredstava); izvor sredstava baziran na GNP-u (postotak koji svaka zemlja izdvaja od ukupnog GNP-a, trenutno iznosi 1,27%)
Rashodi budžeta EU: podijeljeni su u 6 kategorija: 1. Europski parlament, 2. Vijeće EU, 3. Komisija EU, 4. Sud pravde, 5. Sud revizora, 6. Ekonomski i socijalni odbor

BUDŽETSKA KONTROLA
1.   INTERNA KONTROLA- svaka institucija ima svoje interne kontrolore koji nadgledaju prihode i rashode
2.   VANJSKA KONTROLA OD SUDA REVIZORA- nezavisna vanjska kontrola (ne mogu nametati sankcije)
3.   RAZRJEŠENJA OD EUROPSKOG PARLAMENTA- predstavlja politički aspekt vanjske kontrole provedbe budžeta

BUDŽETSKA DISCIPLINA
Članak 104 Ugovora obavezuje zemlje članice da izbjegavaju nedozvoljeni budžetski deficit. Dva kriterija: 1. Odnos deficita prema GDP-u (ne smije biti  viši od 3%), 2. Odnos duga prema GDP-u (ne smije prelaziti 60% vrijednosti).
Vijeće odlučuje da li nedozvoljeni deficit postoji na osnovi mišljenja Komisije i Ekonomskog i financijskog odbora.
Ukoliko deficit postoji, vijeće daje rok državi od 4 mjeseca da poduzme korektivne akcije, a ako je deficit i dalje prisutan Vijeće 1 mjesec nakon toga daje obavijest da smanji deficit. Najkasnije 2 mjeseca nakon obavijesti Vijeće nameće sankcije zbog nepoštivanja budžetske discipline. Interval od otkrivanja nedozvoljenog deficita i nametanja sankcija ne smije biti dulji od 10 mjeseci.
Sankcije su predviđene u formi beskamatnog depozita kod Komisije i sadrže: 1. fiksnu komponentu od 0,2% GDP-a, 2. varijabilnu komponentu (1/10 razlike između prekoračenja i dozvoljenog deficita od 3% GDP-a)
Svake slijedeće godine Vijeće može intenzivirati sankcije zahtijevajući dodatni depozit (ukupni depoziti ne smiju prekoračiti 0,5% GDP-a). Vijeće može odlučiti  da depozit pretvori u kaznu ako nedozvoljeni deficit nije ispravljen u roku od 2 godine. Vijeće također može odbaciti sve ili neke sankcije. Depoziti koji su pretvoreni u kaznu se ne vraćaju. Kamate na depozite koji su kod Komisije se raspodijeljuju između država članica u proporciji prema njihovom udjelu u GNP-u. Mjere Komisije prema državama članicama: 1. 24.20.2002. procedura prema Portugalu. 2. 19.11.2002. procedura prema Njemačkoj, 3. 2.4.2003. procedura prema Francuskoj

NACRT BUDŽETA ZA 2005.
Pokriva 25 država članica kroz cijelu godinu. Komisija predložila nacrt budžeta od 114,2 milijarde eura. Max. rashodi u 2005. zbog novih članica 117,2 milijarde eura (povećanje prema 2004. za 5,2%). Financiranje vlastitim sredstvima do max. 1,08% GNI od budžeta U-25
Rashodi: poljoprivreda – 50,7 mlrd. eura, strukturne mjere – 42,4 mlrd eura, unutarnje politike – 8,95 mlrd eura, vanjska pomoć- 5,2 lrd eura, administrativni troškovi – 6,36 mlrd eura.

NOVI FINANCIJSKI OKVIR 2007-2013
Prioriteti: promoviranje održivog razvoja, razvoj konkurentnosti i zapošljavanje, održiva organizacija i zaštita prirodnih resursa, državljanstvo, sloboda, sigurnost i pravednost, EU kao globalni partner