Uspavanka


Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadnice kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ceš u svijet poci tako sitan
Kako nezašticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ceš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ceš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I zalio padanje lišca
Ti ceš zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ceš u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ceš
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti


Kako si
Njezan i krhak
A treba da ziviš
Treba da ziviš medj ljudima a rijeci nemaš
Treba da ziviš medj vucima a zuba nemaš
A kako ceš tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke s tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze


Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetošenje
Al ja cu te pitati rosom sa mog najljepšeg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepšu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drmova


Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da proguceš za dobrodušna namjernika
U zivotu treba mudro da šutiš
Al rijec ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka


Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo


Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba
Da zivot produziš
Zivot na zemlji valja da produziš

Jabukov cvijet


Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U zivotu koji se blizi svom kraju


Hocemo li još uvijek imati oci
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?

Krinovi


U polju i u gori bijeli krinovi procvali


Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori


I kada tiho izmedju procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš


Mozda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili


Izmedju procvalih bijelih cvjetova


Pitajuci se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi


Da li su to neciji klikovi
Ili
Krikovi


Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespucima ovim
Beznadno
Gazili


U potrazi za bijelim cvijecem

Krajina


Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica


Nice i raste u neko bolno bijelo cvijece
Vec ptica iz svog skrivenog gnijezda slijece


U skrovit krug necijih samotnih svijetlih sanja
Slijece ta ptica sa zelenog granja


Kraj ovaj kajni zar moze bez zmije
Bez otrova njenog zar moze zar smije


Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije


Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad zice klice


Iz znanog kama znamen stamnog plama

Zapis o zemlji


Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.


Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)



Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna



U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prijevodu Nikole Šopa sa latinskog glase:


Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeci bilu.

Proslov


ovo slovo
osloviti


osloviti
suocice


suocice
sucelice


sucelice
suglavice


suglavice
osloviti


osloviti
sve u lice


ako oci
jošte vide


ako celo
jošte plamti


ako glava
jošte pamti


sve u lice
osloviti


osloviti
slovo ovo

Prvo


Gdje je slovo ono što ce da se rodi
Gdje je ono slovo što ce


Da se zgodi?

Drugo


Jedno slovo krto Drugo slovo škrto
Jedno iz okova Drugo od olova


Slovo kudi slovo Dok ga ne probudi
A kada poludi hita da osudi


Slovo zna da grmi Od jeda pocrni
Slovo jede slovo Oba ublijede


Slovo nekad drema Kao da ga nema
Dreman pak se zaroti


Pa pobunu koti

Trece


Slovo je u grozdju Slovo je u gvozdju
Slovo je u duši I slovo u tmuši


Zatrepti u zraku Zasvjetli u mraku
Slovo zna da voli Znade i da boli


Slovo kad se rada bremena je lada
Gdje stici ce ne zna Do sunca


Il bezdna

Cetvrto


Ima slovo staro što ce s jutra doci
Ima slovo novo al nestaje


S noci