KAD LJEPOTU

Kada ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili mis'o gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđ samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put ka toj visini.

SRETNI ZATVOR

Zatvore sretni, ljupki, gdje me stavi
Dušmanka moja i slatka i lijepa,
Al ne rad srdžbe što joj srce cijepa,
Već radi milošte i nježne ljubavi;

Zatvori drugi, kad ih se zabravi,
Stuže, a moj mi radost i okrepa:
Ne čekam suca od zakona slijepa,
Ni smrt, ni muke, nego život pravi;

Već blagi doček, vrele zagrljaje,
Riječi, što đem ih nikakav ne sputa,
Igru i šalu, milovanje milo;

Vatrene dane, slatke poljubljaje
Tisuću tisuć, tisuć, tisuć puta-
Sve da ih zbrojim, malo bi ih bilo.

Prvo pevajne

 1
 
Ljubavi, gospe, borbe, vitezove, 
Skladnosti pjevam i junačke zgode. 
Afrički Mori, kad prešav valove, 
Francuskoj mnogo nanesoše škode. 
Slijedeći srdžbe mladačke bjesove 
Svog Agramanta kralja, koji ode 
Osveti da se rad smrti Trojana 
Vladaru Karlu, cesaru Rimljana.
 
2
 
O  Orlandu ću reć što plemenita 
Pjesma ni proza jošte rekla nije: 
Ljubavi radi kako pomahnita, 
Pobješnje čovjek, mudrim smatran prije. 
Dopusti ako Ona uzorita,
Što malo uma kap mi po kap pije, 
S ostatkom snage, da bih uzmogao 
Završit ono što sam obećao.
 
3
 
O, Ipolite, loze plemenite 
Erkola grano, uzore, svjetlilo 
Ovoga vijeka, ako izvolite 
Primit što dat vam može i što milo 
Bilo bi skromnom sluzi, dozvolite, 
Da dug moj plate riječi i crnilo; 
Da malo dajem, neka me ne kore: 
Darivam sve vam, što se dati more.
 
4
 
Čut ćete izmeđ najvećih junaka 
S pohvalom ime spominjat Ruđera, 
Hrek vaš i loze slavnih vam predaka. 
Čut ćete njegva djela bez primjera
I  silnu hrabrost, da je rijeka taka, 
Bude l' mi vaša poklonjena vjera
Da među vašim visokim mislima 
Za moje pjesme malko mjesta ima.
 
5
 
Orlando, koji zaljubljen odavno 
U Anđeliku bješe i napravi 
Besmrtno rad nje mnogo djelo slavno 
Po indskoj, medskoj, tatarskoj državi, — 
Na Zapad stiže s njom, gdje polje ravno 
Pod Pirinejim čadorjem preplavi
Kralj-Karla vojska Franc'je i Njemačke.
Što spremna bješe na borbe junačke.
 
6
 
Da Agramanta i Marsilja, kralje, 
Posrami opet rad drskosti lude: 
Prvog jer opet svu Španiju šalje 
Francuskoj lijepoj da na zator bude. 
Drugog, jer dove iz Afrike dalje, 
Sve što mač nosi i sulice hude.
Orlando tu je na vrijeme došao.
Ali se za to brzo pokajao.
 
7
 
Jer djevojka mu bila oduzeta, 
(Gle kako ljudski sud pogriješi lako!) 
Koju u ratu na dva kraja svijeta 
Obrani hrabro i sad bje mu tako 
Sred prijatelja premnogih oteta, 
U njegovoj zemlji, da mač nije tako. 
Car mu je mudri oduže, da spasi 
Slogu u vojsci i razdor ugasi.
 
8
 
Izmeđ Orlanda i njegva rođaka 
Rinalda pred tim suparništvo planu, 
Jer oba ljubav osvoji prejaka 
Za tu ljepotu rijetku, izabranu. 
Karlu bje mrska svađa naopaka, 
Jer uzdrma mu pomoć od njih danu, 
Te uzrok parbe uze i u ruke 
Predade djevu bavarskoga duke,
 
9
 
Obeća car je ko nagradu svoju 
Onome od njih, koji u dan sraza, 
Nevjernih više pogubi u boju 
I boljeg dade na djelu dokaza. 
Al bijeg i zao udes na razboju 
Kršćane stiže, dođe do poraza,
Ter duka s mnogim u ropstvo dopade, 
A njegov šator napušten ostade.
 
10
 
Djevojka, koja kao dar bijaše 
Za pobjednika određena, prije 
No zlo se desi, na konja uzjaše, 
A jad kad stiže pobjeć joj uspije, 
Jer tog će dana, slutnjom znadijaše, 
Kršćansku vojsku zla sreća da bije; 
U šumu stiže i na uskoj stazi 
Viteza srete, gdje pješke dolazi.

 11

Na njemu bješe oklop, mač o boku, 
Tvrd štit u ruci, šljem na glavi holi, 
Kroz šumu trko, lakši u svom skoku 
No k crven-stijegu seljak polugoli. 
Ni pastirica sa strahom u oku 
Pred zmijom brzo ne trgne se toli, 
Ko Andelika, kada uzde trže, 
Ratnika vidjev, da k njoj hoda brže.

12

Paladin taj se hrabrim sinom zvao 
Od Montalbana gospara Amona; 
Konj Bajard njemu bješe utekao 
Slučajem čudnim iz ruku i spona. 
Netom je vitez djevu ugledao, 
Prem bje daleko, pozna: to je ona, 
Koja ga licem anđelskim zanijela 
I u mrežu ga ljuvenu zaplela.

13

Djevojka konja unatraške trže 
I punim kasom kroz šumu pojuri, 
Al ne po rijetku, već gustinom brže 
Sigurnost traži i uteć se žuri, 
Bljedilo strah joj na obraze vrže 
I pusti konju nek kud znade juri;
Te gorom, dolom, kroz šumu duboku 
Kružeći stiže k nekakvom potoku.

14

Tu pokraj vode Ferrau se nade, 
Obliven znojem i sav prekrit prahom. 
On žedan, trudan iz bitke izađe, 
Počinka željan, ožeđalim dahom. 
Prisiljen bješe, da do rijeke sađe, 
Progonjen žeđom požudnom i plahom, 
Al tu u vale šljem mu je upao, 
Da izvadit ga već nije mogao.

15

Djevojka, kličuć što je mogla jače, 
Jurila k vodi teško prestrašena. 
Čim glas joj začu, već se k prudu mače 
Saracen, zureć oka rastvorena 
U njeno lice i već shvaćat zače, 
Prem bješe blijeda i sva prestravljena, 
Prem o njoj davno ne ču glasa jasna: 
Sigurno to je Anđelika krasna.

16

Jer bje plemenit, vitez srca vrela, 
Ne možda manje nego dva rođaka, 
Makar bez šljema, sigurna i smjela 
Stiže joj pomoć. Prijeteć skoka laka 
K Orlandu jurnu on i tu se srela 
S mačem u ruci dva mlada junaka. 
Oni se prije ne samo sretali. 
Već jedan drugog po oružju znali.

17

I ljuta borba među njima poče 
Pješice, s teškim, golim mačevima. 
Željezne gdje da košulje i ploče 
Izdrže udar ko po nakovnjima? 
Sad brže noge neka konju skoče 
Dok teška borba plamti među njima; 
I ona pogna konja svom silinom, 
Koliko može šumom i dolinom.

18

I dugo su se uzalud borili 
Dva borca, jedan drugog da obori, 
Al oba ravna po snazi su bili, 
Oružja spretnost da im se ne spori, 
Kad Montalbana, gospar se iskrili. 
I prvi španskom vitezu prozbori,
Jer mu kroz srce takov plamen plazi 
Da čitav zgara, mira ne nalazi.

19

Poganu reče: "Vrijeđat si me rada, 
I zbilja teža uvreda bi bila, 
Kad tom bi povod bio što te mlada 
Sunčana zraka ljubavlju opila. 
Kakva ti korist, što ja kasnim sada? 
Da smakne me il svlada tvoja sila.
Djevojka za to tvoja bila ne bi;
Umače, vidiš, i meni i tebi.

20

"Bilo bi bolje, ljubiš li je, ako 
Prerežeš put joj i zadržiš prije, 
Nego još dalje ne izmakne tako. 
U vlasti kad nam bude, tada nije 
Odluka teška, mač odluči lako 
Čija će biti; jer mislim drukčije 
Ne ćemo stići do nikakve mete, 
Van nakon duge nevolje — do štete."

 21

Taj prijedlog ne bje nedrag poganinu: 
Međ sobom dvoboj tako odgodiše, 
Primirje nasta, bijes i srdžba minu, 
I kad tu bistru vodu ostaviše, 
Dozvoli pogan Amonovu sinu, 
Da uza nj jaše i ne pješi više.
Lijepo ga pozva, da skupa pojure, 
I oba tragom Anđelike žure.

22

Dobroto velja drevnih kavalira! 
Takmaci bjehu, vjerom razdvojeni, 
Po tijelu bol im nije dala mira, 
Udarci kud su pali nesmiljeni, 
A ipak jašu šumom, bez obzira 
Na kakvu sumnju, skupa prigrljeni. 
Konj stiže, boden s dva para ostruga, 
Gdje jedan put se rašlja u dva druga.

23

Ne znajuć kojim putem od tih dvaju 
Pred njima djeva krenula bijaše, 
(Jer trag je svježi preko obadvaju 
Jednako teko), pak se svjetovaše, 
Da svaki svojim krakom pokušaju. 
Rinaldo jednim krenu, a otkaše 
Saracen drugim; al Ferrau skrenu 
U šumi, te se nade otkud krenu.

24

Nađe se opet na istoj obali, 
Gdje šljem mu s glave u vale upade. 
I da to nade, što mu skrili vali. 
Kad naći djevu nade mu nestade, 
Tamo gdje šljem mu u val se uvali, 
Niz vlažne prude silaziti stade.
U gusti mulj mu šljem utonu, sade, 
I bit će muke, da ga opet nađe.

25

Velikom granom nać ga pokušava, 
Ko dugom motkom; po rijeci nabada 
I po dnu traži, redom iskušava; 
Pedalj po pedalj tuče i nabada. 
Strašno se srdi, posla ne svršava, 
Kad u sred rijeke on najednom tada 
Do pasa gazit viteza ugleda, 
Gdje mu se bliži ponosna pogleda.

26

Sav, osim glave, pod oružjem bjaše,
I onaj isti šljem što ga iskao
Ferrau dugo uzalud držaše
U desnoj ruci. Srdit je vikao
Na Ferraua, te mu govoraše:
Maurska svinjo, nevjerniče, žao 
Zar ti je šljema, a trebao si znati, 
Da već si dugo moro mi ga dati.

27

"Nevjerni, kad si, sjeti se ubio 
Anđelikina brata, (a ovo je 
Njen brat,) da si mi obećao bio 
Šljem bacit u val uz oružje moje. 
A kad mi sreća, (što ti nisi htio) 
Ispuni želju mimo volje tvoje,
Ti se ne smućuj: ako mir ti muti 
Štogod, nek riječ te prekršena smuti.

28

"Al željan li si takva šljema fina, 
Tad drugi nađi i časnije nosi; 
U Orlanda ga imaš paladina, 
Rinaldo možda s boljim se ponosi, 
S Almonta prvi, a drugi s Mombrina 
Skidoše oni; jednoga ako si
Hrabren osvoji; a tog kako reče 
Ostav'mi, i daj to što mi obreče."

29

U vodi naglo kad ugleda sjenu 
Na njemu svaka naježi se dlaka, 
Bljedilo prekri lice Saracenu, 
A jezik zasta, ne može ni maka. 
I čuvši da mu Argalia spomenu, 
Da taj kog ubi, (baš ta sjena laka,) 
Rad pregadene vjere tu ga kori, 
Sav bijesom sramnim i srditim gori.

30

Nije se imo opravdati kada. 
A znajuć zbori istinu mu pravu, 
Bez riječi osta, a sram mu od jada 
Raskide srce, te na vječnu slavu 
Duše se zakle Lanfuze, nikada 
Da ne će drugi šljem mu, pokriti glavu, 
Do onaj divni, što u Aspromontu 
Orlando s glave skinuo Almontu.