Evo malo literature koju je spremio moj drug iz Italije Santo Russo:

[Aero Series n°019] - Lockeed P38.pdf
[AirWar n°103] - P-38.rar
[Camufolage & Markings n°18] - Lockheed P38.pdf
[Classic Colours] - USAAF COLORS 2 - American Eagle - P-38 LIGHTNING UNITS OF THE 8 AND 9AF.rar
[Famous Airplanes n°030] - Lockheed P-38 Lightning.rar
[Famous Airplanes n°030] - Lockheed P-38 Lightning_old.zip
[MushroomYS n°6109] - P-38J-L.rar
[Ospery] - [Aircam n°10] - Loockheed P38 Lightning in USAAF - French - Italian and Nationalist Chinese Service.pdf
[Osprey] - [Aircraft of the Aces n°14] - P-38 Lightning Aces of the CBI & Pacific.pdf
[Profile n°106] - Lockheed P-38J-M.Lightning.rar
[squadron Signal] - [in action n°025] - Lockheed P-38 Lightning.pdf
[squadron Signal] - [in action n°109] - P-38 Lightning.pdf
[squadron Signal] - [WalkAround n°5530] - P-38 Lightning.pdf
[Squadron-Signal] - [Detail&Scale n°57] - P-38 Lightning P.1.pdf
[Squadron-Signal] - [Detail&Scale n°58] - P-38 Lightning P.2.pdf
 [SWM n°004] - Lockheed P-38 Lightning.rar
[TBiU n°127] - Samolot mysliwski P-38 Lightning.rar
[Ventura] - [Classic Warbirds n°08] - Pacific twins - P-38,B-25,PV-1.pdf
[Waffen-Arsenal n°038] - P38 Lightning.pdf
FlugRevue - Lockheed P-38 Lightning.pdf

http://santynus.files-upload.com/

P-38J Lightning

Na svim verzijama Lightninga od XP-38 pa do P-38H, izgled kućišta motora ostao je neizmijenjen. Međutim, na P-38J koji se pojavio u kolovozu 1943., geometrija kućišta motora je znatno izmijenjena pa se ova verzija Lightninga lako razlikuje od prethodnih.

Na ranim verzijama P-38, komprimirani zrak iz turbokompresora prolazio je kroz šuplji prolaz smješten u napadnom rubu krila, od spoja krila sa repnim nosačem pa sve do vrha krila i natrag. Na taj se način vreli zrak prije uvođenja u rasplinjač motora hladio na potrebnu temperaturu. Međutim, ovo je rješenje stvaralo brojne poteškoće. Problemi sa nadzorom rada turbokompresora često su uzrokovali preskakanje u radu motora, što je znalo rezultirati čak i deformacijama napadnog ruba krila. Velika površina međuhladnjaka u napadnom rubu krila činila ih je osjetljivim na oštećenja od neprijateljske paljbe.

Na P-38J (tvornička oznaka Model 422) uveden je novi raspored ovih komponenti. Novi međuhladnjaci konvencionalnog tipa smješteni su ispod motora. Uvodnik zraka za međuhladnjak bio je postavljen između uvodnika zraka za hladnjak ulja u novom, dubljem nosu kućišta motora. Zrak za hlađenje je ulazio u međuhladnjak kroz središnji cjevovod iza propelera a izlazio kroz izlazni otvor sa pomičnim poklopcem pomoću kojeg se puno bolje nadzirala temperatura zraka koji je iz turbokompresora ulazio u rasplinjač motora. Tuneli u napadnim rubovima krila su zamijenjeni dodatnim samozaptivajućim spremnicima goriva postavljenim u vanjskim panelima krila.

Ova modifikacija prvo je iskušana na P-38E (ser. br. 41-1983). P-38J je također imao preoblikovane uvodnike zraka za rashladnu tekućinu motora tipa Prestone, smještene u repnim nosačima. Svi P-38J su zadržali motore Allison V-1710-89/91, ali novi, učinkovitiji sustav za hlađenje omogućavao je povećanje snage na 27.000 ft (8.230 m) sa 1.240 ks (na P-38F) na 1.425 ks, a u slučaju nužde motori su na istoj visini mogli kratkotrajno razviti čak 1.600 ks.

Preoblikovani hladnjaci stvarali su dodatni aerodinamički otpor, međutim to je bila mala cijena za puno učinkovitije i pouzdanije hlađenje motora koji su konačno mogli razviti svoju punu konstrukcijsku snagu. Zbog toga je P-38J bila najbrža verzija Lightninga – 420 mph (672 km/h) na 26.500 ft (8.100 m).

Proizvedeno je 1.010 primjeraka Modela 422 u tri serije. Prva serija od deset P-38J-1-LO bila je namijenjena službenim ispitivanjima. Ubrzo je uslijedilo 210 P-38J-5-LO sa dodatnim spremnicima za 55 US gal (200 l) goriva u napadnim rubovima krila umjesto ranijih međuhladnjaka, čime je ukupni kapacitet internog goriva porastao na 410 US gal (1.554 l) odn. 1.010 US gal (3.830 l) sa dodatnim spremnicima. Bile su potrebne određene modifikacije i ojačavanja napadnog rub krila da ne bi došlo do deformacija. Posljednja serija se sastojala od 790 primjeraka P-38J-10-LO sa ravnim vjetrobranskim panelima od neprobojnog stakla.

Zatim je uslijedio Model 422-81-22 u dvije serije. Prva serija obuhvaćala je 1.400 P-38J-15-LO sa preuređenim električnim sustavima a druga serija sastojala se od 350 P-38J-20-LO sa modificiranim turbo-regulatorima.

Na P-38J iz ranih serija, tijekom poniranja, kada bi zrakoplov postigao određenu brzinu, nadzorne površine bi se iznenada zaglavile i nos zrakoplov bi počeo propadati. Izvlačenje iz takvog poniranja bilo je vrlo teško. Ovaj problem javljao se pri brzinama od 0.65 do 0.68 Maha i bio je popraćen snažnim vibracijama i propadanjem nosa zrakoplova. Kako se brzina povećavala, izvlačenje iz poniranja postajalo je sve teže i sile na nadzornoj palici su postajale sve snažnije. Pri poniranju brzinom od 0.72 Maha izvlačenje je postajalo nemoguće i u pravilu je imalo fatalan ishod. Naravno, snažne vibracije predstavljale upozorenje pilotu da će ubrzo doći do problema, ali su zračnoj borbi pilot je imao drugih briga. Problemi sa izvlačenjem iz poniranja bili su vrlo ozbiljni i P-38 uopće nisu mogli slijediti njemačke lovce u poniranju, što su piloti Luftwaffe redovito koristili u zračnim borbama.

Nakon dugotrajnih ispitivanja, otkriven je uzrok ovih problema. Naime, dok se Lightning približavao brzini zvuka, iznad krila se stvarao udarni val koji je onemogućavao normalno korištenje kormila visine. Na zrakoplovima serije P-38J-25-LO (Model 422-81-23) dodano je po jedno malo, električno upravljano zakrilce na donjoj površini krila, na glavnoj ramenjači sa vanjske strane kućišta motora. Ova zakrilca su izmijenila tijek opstrujavanja zraka iznad krila, čime je udarni val udaljen od kormila visine koja su time mogla normalo djelovati. Tako je riješen problem izvlačenja iz poniranja.

Na seriji P-38J-25-LO također su uvedeni pojačivači komandi krilaca, koji su se sastojali od hidrauličke pumpe sa klipnjačom spojenom na komandnu palicu u kokpitu. Time je znatno olakšano upravljanje zrakoplovom pri većim brzinama leta. To je bio jedan od prvih pojačivača ikada ugrađenih u lovački zrakoplov, a sila potrebna za upravljanje smanjena je za čak 83%. Hidraulički pojačivač dramatično je povećao kutnu brzinu rotacije po uzdužnoj osi (tzv. «brzina valjka») čime je znatno uvećana učinkovitost P-38 u manevarskoj zračnoj borbi. Štoviše, P-38J sa pojačivačima komandi krilaca imao je najveću brzinu valjka od svih lovaca korištenih u drugom svjetskom ratu.

Napravljeno je ukupno 210 primjeraka P-38J-25-LO.

U ožujku 1944. pukovnik Benjamin Kelsey je sa P-38 tijekom poniranja postigao brzinu veću od 750 mph (1.200 km/h), što bi značilo da je P-38 bio prvi nadzvučni lovac. Međutim, kasnije je ustanovljeno da je zbog efekta kompresibilnosti, brzinomjer pokazao znatno veću brzinu leta koja je u tom trenutku iznosila negdje oko 550 mph (880 km/h). Bez obzira na to, Lightning se ponašao jako dobro pri većim brzinama a njegova snažna konstrukcija mogla je izdržati velika aerodinamička opterećenja koja su nastajala pri tako poniranju tako velikim brzinama.

Zbog sve učestalije uporabe Lightninga u ulozi lakog bombardera, P-38J je modificiran ugradnjom ostakljenog nosa sa ciljačem i bombarderskim ciljnikom Norden ili radarom BTO «Mickey» umjesto naoružanja u nosu. Ove modifikacije razvio je Lockheed Modification Center u Dallasu, Texas. Tako modificirani P-38, nazvani droop-snoot, vodili su formacije Lightninga natovarenih sa po dvije bombe od 2.000 lb (907 kg) koji su odbacivali svoj borbeni teret na signal iz vodećeg droop-snoot zrakoplova.

Dva P-38J-20-LO (ser. br. 44-23544 i 44-23549) su modificirani u Australiji u jesen 1944. u jednosjedne noćne lovce sa radarom AN/APS-4 u kućištu ispod desnog krila. Ispitani su u operativnim uvjetima na Novoj Gvineji i na Filipinima.

Jedan P-38J-5-LO (ser. br. 42-67104) je ispitivan u Wright Fieldu i u Orlandu, Florida kao eksperimentalni noćni lovac sa radarskim operaterom na priručnom sjedalu iza pilota. Radar AN/APS-4 bio je ugrađen ispod nosa, odmah iza nosnog kotača, ali to nije bilo praktično pošto se osjetljivi radarski uređaj lako oštećivao prilikom svakog polijetanja i slijetanja. Radar je premješten ispod desnog krila, ali kućište motora je ometalo rad radarskog uređaja.

U rujnu 1944. jedan P-38J koristio se za ispitivanje neobične metode povećanja doleta eskortnih lovaca tako da se lovac prikači na kuku pričvršćenu na bombarder B-24H. Na kuki je bio pričvršćen standardni spremnik goriva. Nakon ostvarenog kontakta sa lovcem, spremnik se automatski priključivao na standardni priključak za spremnik ispod krila P-38. Ova metoda bila je izvediva, ali je pilot Lightninga morao biti iznimno vješt. Zbog toga se više nije razrađivala.

Određen broj P-38J modificiran je u TP-38J-LO dvosjedne trenažne zrakoplove sa stražnjim sjedalom za pilota. Nekoliko je ih ispod desnog krila dobilo radar AN/APS-4 i koristili su se za obuku posada P-38M.

Najmanje jedan P-38J je uspješno korišten sa skijama umjesto kotača.

Foto-izvidnička verzija P-38J je dobila oznaku F-5B-1-LO (Model 422-81-21). Imala je iste kamere kao i ranija verzija F-5A-10-LO (ekvivalent P-38G-10-LO), ali zmaj i motori su bili istovjetni P-38J-5-LO. Model F-5B-1-LO je dobio autopilot Sperry koji je standardno ugrađivan na sve kasnije verzije. Napravljeno je 200 primjeraka F-5B, posljednje namjenske rađene izvidničke verzije Lightninga. Sve kasnije verzije F-5 bile su dobivene pregradnjom postojećih lovaca P-38.

Oznaka F-5C-1-LO dodijeljena je zrakoplovima P-38J pregrađenim u Dallas Modification Center na standard istovjetan F-5B-1-LO ali sa poboljšanim instalacijama kamera. Vjeruje se da je na ovaj način modificirano 123 primjerka.

Također u Dallasu je modificirano ukupno 200 primjeraka P-38J u izvidničku konfiguraciju F-5E-2-LO, rađenu prema istom standardu kao i F-5C-1-LO. 205 slično preinačenih P-38J-25-LO dobili su oznaku F-5E-3-LO. Jedan F-5B-1-LO (ser. br. 42-68220) je opremljen preuređenim instalacijama kamera i dobio je oznaku F-5F-LO.

Nekoliko preostalih P-38J je 1948. preimenovano u F-38J kada je USAF prešao na novi sustav označavanja lovaca slovom F (za Fighter) umjesto slova P (za Pursuit).

Specifikacije za P-38J

Performanse: najveća brzina 672 km/h na 8.100 m, 590 km/h na 1.500 m, 624 km/h na 4.500 m; dolet 760 km pri  542 km/h na 7.600 m, 1.280 km pri 456 km/h na 3.000 m, 1.880 km pri 312 km/h na 3.000 m, najveći dolet 3.616 km pri 298 km/h na 3.000 m sa dva dodatna spremnika goriva od 1.140 l; penjanje do 1.500 m za 2 min, do 4.500 m za 5 min, do 3.000 m za 7 min; plafon leta 13.400 m
Masa: prazan 5.796 kg; normalno napunjen 7.940 kg; maksimalno napunjen 12.250 kg
Dimenzije: raspon krila 15,85 m; duljina 11,53 m; visina 3 m; površina krila 30,43 m²
Naoružanje: jedan top Hispano M2(C) kal 20 mm sa 150 granata plus četiri strojnice Colt-Browning MG 53-2 kal. 0.50 in (12,7 mm) sa po 500 metaka; dvije bombe od 227 kg, 454 kg ili 725 kg ili deset raketa kal. 127 mm (5 in) ispod krila


P-38K Lightning

Napravljen je samo jedan P-38K-1-LO. Taj prototip (ser. br. 42-13558) je predstavljao kombinaciju zmaja zrakoplova P-38G-10-LO i motora V-1710-75/77 od 1.425 ks u kućištima preuzetim sa P-38J i propelerima šire tetive. P-38K je imao malo bolje performanse od verzije J, ali je vladala nestašica za tom konkretnom verzijom motora Allison V-1710. Zbog toga je razvoj P-38K obustavljen.

P-38L Lightning

P-38L je bila posljednja i kvantitativno najvažnija verzija Lightninga. Lockheed je proizveo 3.810 primjeraka P-38L a tvornica Consolidated-Vultee u Nashvilleu još 113 primjeraka. P-38L su pokretala dva motora Allison V-1710-111/113 snage 1.475 ks, snage (kratkotrajno) 1.600 ks na 28.700 ft (8.750 m) i normalnom snagom od 1.475 ks na 30.000 ft (10.000 m). Osim jačih motora, P-38L je bio identičan P-38J.

P-38L se proizvodio u dvije serije. 1.290 primjeraka P-38L-1-LO bili su slični seriji P-38J-25-LO, izuzev novih motora. USAAF je modificirano određen broj u dvosjede TP-38L-1-LO za specijalističku obuku. 2.520 primjeraka P-38L-5-LO je imao uronjene («mokre») pumpe za gorivo i, nakon nezadovoljavajućih rezultata ispitivanja četrnaest raketa HVAR kal. 5 in (127 mm) na lanserima «nulte duljine» ispod vanjskih panela krila, višestruke potkrilne nosače za deset 5 in raketa. Nosači ispod centroplana su ojačani za nošenje bombe od 2.000 lb (907 kg) ili spremnika goriva od 300 US gal (1.140 l).

Na P-38L se, kao i na P-39J, mogao ugraditi ostakljeni nos sa bombarderskim ciljnikom ili radarom (tzv. droop-snoot modifikacija).
P-38L-1-LO (ser. br. 44-24649) je bio modificiran u specijaliziranu jurišnu verziju sa osam strojnica kal. 0.50 in u nosu i dva potkrilna spremnika sa po dvije 0.50 in strojnice.

P-38L-1-LO (ser. br. 44-25605) je tvrtka Hindustan Aircraft u Indiji preuredila u posebni VIP zrakoplov za generala Stratemayera. Zrakoplov je dobio prozirni nos pa je nalikovao droop-snoot verziji P-38 koja se koristila na europskom bojištu. General je sjedio na posebnom sjedalu u nosu a unutrašnjost njegovog letećeg «ureda» bila je obložena kožom. Čak je postojao ugrađeni nosač za termos-bocu.

Postojale su dvije foto-izvidničke verzije P-38L, oznake F-5F i F-5G. Svi F-5F i F-5G su dobiveni pregradnjom postojećih P-38L u modifikacijskom središtu u Dallasu. F-5F-3-LO je bila foto-izvidnička verzija P-38L-5-LO. Predstavljala je kombinaciju zmaja i motora P-38L-5-LO sa preuređenom instalacijom kamera sa F-5F-LO. F-5G-6-LO je bila posljednja fotografska izvidnička verzija Lightninga, dobivena pregradnjom P-38L-5-LO. Razlikovala se od F-5F-3-LO po preoblikovanom nosu sa više mjesta za fotografsku opremu i širim izborom kamera.

U lipnju 1944. USAAF je dopunio Lockheedove proizvodne kapacitete narudžbom 2.000 primjeraka lovca P-38L-5-VL u tvornici Consolidated-Vultee u Nashvilleu, Tennessee. Ovi su zrakoplovi bili istovjetni Lockheedovim P-38L-5-LO. Zbog kašnjenja u pokretanju i uhodavanju proizvodne linije, tvornica u Nashvilleu je do završetka rata u kolovozu 1945. napravila samo 113 primjeraka. Ubrzo nakon kapitulacije Japana, preostalih 1.887 zrakoplova iz narudžbe su otkazani. Istu sudbinu doživjelo je i 1.380 P-38L-5-LO naručenih kod Lockheeda.

Nakon rata, veliki broj P-38L je raspremljen ili prodan kao višak. Manji broj P-38L koji je zadržan u sastavu (tada novoformiranog) USAF je 1948. preimenovan u F-38L.

Specifikacije za P-38L:
Performanse: maksimalna brzina 576 km/h na 1.500 m, 624 km/h na 4.500 m, 662 km/h na 7.600 m; penjanje do 6.100 m za 7 min; maksimalni dolet na razini mora 1.440 km; dolet 3.616 km (sa dodatnim spremnicima goriva) na 9.100 m
Masa: prazan 6.396 kg; borbena masa 7.950 kg
Dimenzije:  raspon krila 15,85 m; duljina 11,53 m; visina 3 m; površina krila 30,43 m²
Naoružanje: jedan top Hispano AN-M2C kal. 20 mm sa 150 granata; četiri strojnice Colt-Browning     MG 52-3 kal. 0.50 in (12,7 mm) sa po 500 metaka

P-38M Lightning

Mehaničari Pete zračne armije su početkom 1943. modificirali najmanje dva neidentificirana P-38F u jednosjedne noćne lovce ugradnjom radara SCR-540 sa yagi antenama sa svake strane nosa, iznad i ispod krila. Prostor za ugradnji radara dobiven je premještanjem dvije 0.50 in strojnice sa pripadajućim streljivom prema naprijed. Na sličan su način modificirana i tri P-38J.

Međutim, ove modifikacije su sve bili jednosjedi a iskustvo je pokazalo da upravljanje zrakoplovom noću i istovremeno rukovanje radarom predstavlja preveliko opterećenje za samo jednog čovjeka. Stoga je Lockheed pokušao modificirati P-38L u dvosjed. P-38L-5-LO (ser. br. 44-25237) je 1944. pregrađen u dvosjedni noćni lovac. Radarski operater je sjedio iza pilota, ispod izdignutog pokrova. Radar AN/APS-6 je postavljen u vanjskom radomu ispod nosa, radio-oprema je premještena a na top i strojnice u postavljeni skrivači plamena.

Ova modifikacija se pokazala uspješnom. Lockheedov P-38 noćni lovac postizao je najveću brzinu od 406 mph (650 km/h) na 15.000 ft (4.600 m) u usporedbi sa samo 369 mph (590 km/h) na 20.000 ft (6.100 m) za Northrop P-61A Black Widow. USAAF je odmah zadužio Dallas Modification Center za pregradnju još 80 primjeraka P-38L-5-LO u dvosjedne noćne lovce oznake P-38M. Svi noćni lovci su obojani u crno. P-38M je operativno korišten na Pacifiku nekoliko dana prije kraja rata. Pokazao se kao učinkovit noćni lovac, sa performansama neznatno slabijim od standardnog Lightninga.
Top i strojnice su dobile skrivače plamena da ne otvaranje paljbe noću ne bi zaslijepilo pilota. Eksperimentiralo se sa prigušivanjem plamena na ispuhu turbokompresora, ali cijela ispušna grana bila je tako vruća da je sjajila u mraku pa nije bilo svrhe ugrađivati skrivače plamena samo na ispuhu.

Brzina penjanja iznosila je 3.075 ft/min (938 m/min) a penjanje do visine od 20.000 ft (6.100 m) trajalo je 8,7 minuta. Ukupno je 80 P-38L bilo je preinačeno u konfiguraciju P-38M.

Nisam stigla da isčitam sve ali sam slidže već skinula s namerom da se igram sa njima u photo shop-u 
Super su 

Svaka cast covece!!! Pa ovo je cela knjiga kad se uzme kolicina teksta i fotografija

Hvala Maki  mada one sto sam ja stavio su vec prosle ciscenje i obradu

Pretpostavila sam ja to, drugar Pilot, mislila sam da malo svoju maštu sprovedem u delo... (i pokvarim ih  )

Da.. ima toga još... ovo je bio prikaz svih verzija Lightninga, a sad ide kratak prikaz "borbene karijere"...



P.S. imam slične tekstove o gomili američkih aviona iz 2. svj. rata... odlučio sam započet sa P-38 jer mi je to omiljeni američki avion iz tog razdoblja...  Nakon Lightininga, mogao bih postavit i tekstove o P-47 Thunderboltu (to je moj drugi "favorit")

Lightning u Europi

Pošto je potkraj proljeća 1941. dovršila službena ispitivanja YP-38, 1st Pursuit Group (PG – lovačka grupa) u Selfrigde Fieldu u Michiganu je odabrana za prvu postrojbu koja će primiti P-38 i P-38D (prve verzije Lightninga nisu imale ugrađeno naoružanje). 1st PG je prilično uspješno sudjelovala u manevrima u Louisiani u rujnu 1941. Dva dana nakon japanskog napada na Pearl Harbor, 1st PG je prebačena u mornaričku zračnu bazu NAS San Diego gdje joj se pridružila 14th PG sa March Fielda koja je upravo prelazila na P-38D i P-38E. Iako njihovi zrakoplovi nisu bili borbeno sposobni, ove dvije postrojbe imale su jedine moderne lovce kojima je USAAF raspolagao u tom trenutku i predstavljale su jedinu obranu zapadne obale Sjedinjenih Država od (kako se tada smatralo) neizbježnog zračnog japanskog napada.

Iako je obrana američke zapadne obale imala prioritet, već u proljeće 1942. su sastavljeni planovi za prebacivanje eskadrila Lightninga u Veliku Britaniju. Međutim, planirani transfer P-38 u Europu naišao je na određene logističke poteškoće, pošto je plovidba preko Atlantika bila vrlo rizična zbog opasnosti od njemačkih podmornica. Međutim, Lockheed je već bio razvio pouzdane podvjesne spremnike goriva sa kojima je dolet P-38F pri preletu porastao sa 1.300 milja (2.080 km) na 2.200 milja (3.520 km). Ispitni pilot Milo Burcham čak je uspio ostvariti dolet od preko 3.100 milja (4.960 km).
Lovci Lightning su letjeli do Velike Britanije rutom koja je počinjala u američkoj saveznoj državi Maine. Prva stanica bila je baza Goose Bay na Labradoru, zatim uzletište Bluie West One na Grenlandu, pa Reykjavik na Islandu i na kraju Prestwick u Škotskoj. Američka pobjeda u bitci kod Midwaya konačno je uvjerila USAAF da japanska flote neće jednog dana osvanuti pred Santa Barbarom pa je odlučeno da se u Veliku Britaniju prebace 1st i 14th Fighter Group (FG – sve Pursuit postrojbe su u svibnju 1942. preimenovane u Fighter). Do kolovoza 1942. u Veliku Britaniju je stigao 81 lovac P-38F iz sastava četiri od ukupno šest eskadrila 1st i 14th FG. To su bili prvi transatlantski letovi lovačkih zrakoplova u povijesti. Dvije eskadrile Lightninga (27th i 50th FS) su zadržane na Islandu gdje su letjele zajedno sa 33rd FS opremljenom lovcima Curtiss P-40C  na obrambenim ophodnjama iznad Atlantika. Jedan P-38F (pilot ppor. Elza Shaham) je 14. kolovoza 1942. zajedno sa jednim P-40C oborio njemački ophodni zrakoplov Focke-Wulf Fw 200C-2 Condor. To je bila prvo USAAF-ovo obaranje nekog zrakoplova Luftwaffe u drugom svjetskom ratu. U rujnu 1942. u Sjevernu Irsku je stigla 82nd Fighter Group, također opremljena lovcima P-38F Lightning.

Nakon 347 trenažnih i borbenih letova u kojima nije došlo do kontakta sa Luftwaffe, sve tri grupe Lightninga (1st, 14th i 82nd FG) prebačene su u sastav Dvanaeste zračne armije (Twelfth Air Force) u Sjevernoj Africi. Tijekom preleta iz Velike Britanije u Alžir, piloti 82nd FG su iznad Biskajskog zaljeva oborili dva bombardera Ju 88. P-38 su ubrzo počeli izvoditi redovite borbene zadaće na sjevernoafričkom bojištu. Prvi borbeni let izveden je 19. studenog 1942. kada su P-38F iz 1st FG pratili B-17 u napadu na uzletište El Aouina u Tunisu. Tri grupe P-38 znatno su doprinijele uspostavi savezničke zračne nadmoći na tom području. 5. travnja 1943. 26 P-38F iz 82nd FG uništilo je 31 neprijateljski zrakoplov iz gubitak šest Lightninga. U ovim zračnim borbama postignuti su dobri i loši rezultati. Zbog neprijateljske taktike, P-38 su se bili prisiljeni boriti na visinama ispod 15.000 ft (4.600 m) a u direktnim sukobima sa neprijateljskim lovcima nisu se pokazali toliko uspješnima. Dva motora su donekle ograničavala pokretljivost, a Lightning je umjesto konvencionalne upravljačke palice imao volan (kao na većim, višemotornim zrakoplovima) što je također u određenoj mjeri ograničavalo pokretljivost. S druge strane, Lightning je bio vrlo uspješan protiv bombardera i imao je fenomenalnu brzinu penjanja koju je rijetko koji zrakoplov mogao pratiti. P-38 je pustošio Rommelove transportne zrakoplove daleko od obale i zaslužio je nadimak koji su mu Nijemci dali – der Gabelschwanz Teufel odn. "vrag rašljastog repa". Dana 13. svibnja 1943. kapitulirale su sve osovinske snage u sjevernoj Africi, za što je dobrim dijelom zaslužan upravo Lightningov doprinost u presijecanju zračne opskrbe Rommelovim snagama.

Još prije njemačkog poraza u Tunisu, Zračne snage sjeverozapadne Afrike (NAAF – Northwest African Air Forces), čiji je dio bila i Dvanaesta zračna armija, počele su pripreme za invaziju na Siciliju. Napadi na Siciliju, Pantelleriju i Lampedusu su pojačani u okviru priprema za operaciju Husky odn. invaziju na Siciliju koja je započela 10. srpnja 1943. P-38 su sudjelovali su svim zračnim operacijama sve do pada Sicilije 17. kolovoza. Tri grupe Lightninga zatim su se usredotočile na Italiju. 1. studenog 1943. prebačene su u sastav Petnaeste zračne armije (Fifteenth Air Force). Do tada je 37 pilota Lightninga iz Dvanaeste zračne armije steklo status asa; najuspješniji je bio por. W. J. Sloan iz 82nd FG sa 12 pobjeda. Por. H. T. Hanna iz 14th FG postao je asom u jednom danu kada je 9. listopada 1943. uništio pet Ju 87 Štuka.

Nakon prekomande, 1st, 14th i 82nd FG su se koncentrirale na eskort bombardera B-17 i B-24 Petnaeste zračne armije u napadima na ciljeve u Austriji, na Balkanu, u Francuskoj, Grčkoj i Italiji. Ponekad su pratili i srednje bombardere Dvanaeste zračne armije.

Prvi napadi na Njemačku uz pratnju Lightninga započeli su u veljači 1944. sa napadima na tvornice zrakoplova na jugu Njemačke. U travnju 1944. P-38 su pratili bombardere u napadima na rafinerije nafte u Ploestiju u Rumunjskoj. Ploesti su 10. lipnja 1944. posjetili i P-38 naoružani bombama. Tom prilikom je rafinerije napalo 46 zrakoplova iz sastava 82nD FG, svaki sa po dvije 2.000 lb (907 kg) bombe, dok im je zaštitu pružalo 48 P-38 iz sastava 1st FG. Lovci-bombarderi su polučili dobre rezultate, ali su u zračnim borbama sa njemačkim lovcima izgubljena 22 P-38 uz 23 oborena neprijateljska zrakoplova.

Šest tjedana kasnije P-38 su pošli na svoju prvu shuttle zadaću iz svojih baza u Italiji do Rusije onda opet natrag u Italiju nakon tri dana u bazi u Ukrajini. Zajedno sa lovcima P-51, uspjeli su oboriti 30 njemačkih zrakoplova uz još dvanaest uništenih na tlu. Posljednju shuttle zadaća P-38 su izveli 4.-6. kolovoza. Tom je prilikom por. R. J. Andrews izveo odvažan pothvat kada je sletio na jednom polju kako bi pokupio oborenog kolegu pilota kap. R. E. Willsieja.

Tri grupe Lightninga također su sudjelovale u savezničkom iskrcavanju u južnoj Francuskoj u kolovozu 1944. Nakon toga, vratili su se zadaćama eskorta strateških bombardera. Do kraja rata 28 pilota Lightninga postalo je asovima.

Odlaskom 1st i 14th FG u sjevernu Afriku u studenom 1942., Osma zračna armija (Eight Air Force) je ostala bez Lightninga sve do rujna 1943. kada je u Englesku stigla 55th FG sa lovcima P-38H. Postrojba je započela sa operativnim letovima 15. listopada 1943. a prvi neprijateljski zrakoplov oboren je 2. studenog. Idućeg mjeseca postrojba prelazi na P-39J. Dana 3. ožujka 1944. 55th FG po prvi put leti do Berlina i natrag – let od 1.300 milja (2.080 km). Uskoro u Engleskoj operativno djeluju 20th, 364th i 479th FG opremljene lovcima P-38 Lightning.

Međutim, u zračnim borbama iznad Njemačke Lightninga su u pravilu nadmašivali pokretljiviji njemački lovci Fw 190 i novije verzije Bf 109, osobito na srednjim i malim visinama. S druge strane, Lightning je bio puno brži, imao je veću brzinu penjanja i plafon leta i bio je puno bolje naoružan. Kada su piloti usavršili taktiku koja je najbolje odgovarala tim Lightningovim karakteristikama, počeli su postizati sve veće uspjehe. Uobičajena taktika je bila penjanje do velike visine i potom obrušavanje prema neprijatelju, napad kratkim rafalom i zatim brzo, gotovo okomito penjanje i izvlačenje iz borbe. Kasnije verzije P-38 dobile su manevarska zakrilca i kada su ih piloti naučili pravilno koristiti, P-38 se mogao mjeriti sa svakim njemačkim lovcem, pa je Lightning često uspijevao izmanevrirati Fw 190 ili Bf 109.

Veličina P-38 se pokazala kao prednost i kao nedostatak u borbi. Lightning je bio prilično velik za lovca, pa su njemački piloti obično mogli uočiti P-38 na puno većoj udaljenosti nego druge, puno manje savezničke jednomotorne lovce. Osim toga, zbog svoje neobične twin-boom konfiguracije, Lightning je bio lako prepoznatljiv, što i nije uvijek bio nedostatak. Naime, Lightning se mogao obrušiti za neprijateljskim lovcima ravno kroz formaciju savezničkih bombardera bez straha da će strijelci na bombarderima greškom otvoriti vatru.

Motori Allison bili su ponešto hiroviti, pa su neispravni motori prouzročili više gubitaka od neprijateljskog djelovanja. Procijenjeno je da su na svakom Lightningu u Engleskoj bar jednom promijenjeni motore. Pa ipak, Lightningova sposobnost da leti sa samo jednim motorom spasila je život brojnim pilotima. Iskusni piloti mogli su prilično dobro upravljati Lightningom na većoj visini, ali većina pilota Osme zračne armije nije imala dovoljno iskustva (niti dovoljno znanja) potrebnog za letenje ovim problematičnim zrakoplovom u borbenim uvjetima.

Problemi sa motorima nisu bili isključivo krivnja samog Allisonovog pogonskog stroja. Veliku većinu problema sa pouzdanosti u stvari je uzrokovao loš sustav za hlađenje, u prvom redu nezgrapan sustav cijevi meduhladnjaka turbokompresora koji je provodio zrak od turbokompresora do vrhova krila i natrag. Osim toga, problem je ležao u činjenici da nisu postojali otvori za hlađenje na kućištu motora. U Europi su temperature na većim visinama često bile manje od -40°C pa se motori nikako nisu mogli dovoljno zagrijati tako da ulje procirkulira dovoljno brzo za normalan rad motora. Na tako niskim temperaturama, olovo i oktan bi se izdvojili iz goriva što je redovito dovodilo do «ribanja» ventila, preusmjeravanja ispušnih plinova kroz turbokompresor, pucanja klipnjače a ponekad i do požara u motoru.

Ovi problemi mučili su Lightninga sve do uvođenja verzije J sa jednostavnijim međuhladnjakom i hladnjakom ulja prebačenim ispod motora. Kada je P-38J stigao u operativne postrojbe, motor Allison je konačno bio u stanju razviti punu snagu na većoj visini i problemi sa motorima su postupno nestali.

Rani modeli Lightninga imali su problema sa poniranjem pri većoj brzini. Kada bi brzina leta dostigla određenu vrijednost, komade bi se naglo zaglavile a nos zrakoplova bi «propao» i izvlačenje iz poniranja bi bilo jako teško. U najgorem slučaju, brzina bi postala toliko velika da su se krila lomila. Zbog toga Lightning nije mogao slijediti njemačke lovce u poniranju pa su piloti Luftwaffe, ako bi se našli u nezgodnom položaju, uspijevali bez poteškoća pobjeći Lightningu jednostavnim poniranjem. Problem je bio u udarnom valu koji se stvarao iznad Lightningovih krila približavanjem brzini zvuka i koji je blokirao kormilo visine. Problem je riješen na verziji P-38J-25-LO uvođenjem dodatnih zakrilaca na donjoj površini krila koji su preusmjerivali opstrujavanje zraka i tako preoblikovali udarni val iznad krila, čime su kormila visine opet postala uporabljiva.

Na verziji P-38J eliminirana je većina Lightningovih nedostataka. P-38J je konačno postao lovac vrhunske klase koji se mogao ravnopravno nositi sa doslovno svakim lovcem na svijetu.

U travnju 1944. P-38 iz sastava 20th FG započeli su sa niskoletećim jurišnim borbenim zadaćama iznad Europe. U istom mjesecu je 55th FG po prvi put upotrijebila droop-snoot verziju P-38J (vodeći zrakoplov formacije lovaca bombardera) u napadu na uzletište Coulommiers u Francuskoj. Obje taktike polučile su izvanredan uspjeh i kasnije su ih redovito koristili P-38 iz sastava Devete zračne armije (Ninth Air Force).

U sastavu Osme zračne armije, P-38 su se ubrzano zamjenjivali lovcima North American P-51 Mustang. 20th, 55th i 364th FG su prešli na P-51 tijekom srpnja 1944. a 479th FG je zamijenila svoje P-38J za P-51D u rujnu iste godine.

Deveta zračna armija bila je zadužena za taktičke operacije (za razliku od strateške uloge dodijeljene Osmoj zračnoj armiji) pa je nešto dulje zadržala svoje lovce P-39J/L. Prva postrojba P-38 u sastavu Devete zračne armije bila je 474th FG koja je prvu borbenu zadaću izvela 15. travnja 1944. Ubrzo su joj se pridružile 367th i 370th FG. Međutim, u ožujku 1945. ove dvije grupe su prešle na P-47D odn. P-51D. Na dan kapitulacije Njemačke, Lightninge je koristila samo 474th FG.

Skoro svaki osmi Lightning dovršen je ili kasnije modificiran u foto-izvidnički zrakoplov. USAAF je primio više od 1.500 primjeraka F-4 i F-5. Fotografski P-38 su intenzivno korišteni tijekom rata. F-4 su prvi put korišteni u borbi u studenom 1942. U početku su ih koristili 5th i 12th Photographic Recconnaissance Squadron (PRS – foto-izvidnička eskadrila). Kasnije su ove i još dvije foto-izvidničke eskadrile iz sastava 3rd Photographic Recconnaissance Group (PRG – foto-izvidnička grupa) koristile različite verzije F-5.

U sjevernoj Africi je 154th PRS dobio svoje foto-izvidnike tako što su mehaničari na terenu pregradili nekoliko standardnih lovaca P-38F. 5th PRG opremljena sa izvidnicima F-5 u početku je bila dodijeljena Dvanaestoj zračnoj armiji a postala je operativna u rujnu 1943. Međutim, 13 mjeseci kasnije je prebačena u sastav Petnaeste zračne armije.

Na europskom bojištu, gdje je 3rd PRG bila kratko bazirana prije odlaska u sjevernu Afriku, prve izvidničke operativne letove izveli su 28. ožujka 1943. izvidnici F-4A iz sastava 7th PRG. Ova je postrojba sa uspjeh koristila F-4A, F-5A, F-5B, F-5C i konačno, u posljednjoj godini rata, F-5E. Četiri foto-izvidničke eskadrile Devete zračne armije (30th, 32nd, 33rd, 34th PRS) su u početku su djelovale iz baza u Engleskoj a kasnije su prešle na kontinent. Ove eskadrile koristile su razne verzije F-5 od proljeća 1944. pa do kraja rata.

Izvidnici F-4/F-5 najčešće su letjeli sami, bez lovačke pratnje. Usprkos teškim gubicima, osobito pri letovima iznad Njemačke gdje su nailazili na lovce Luftwaffe navođene radarima, foto-izvidnici su se pokazali od neprocjenjive vrijednosti.

Zrakoplovstvo slobodne Francuske (Forces Aeriennes Francaises Libres – FAFL) je također dobilo foto-izvidničku verziju Lightninga. Djelovali su u sastavu neovisne eskadrile pridodane američkoj 3rd PRG u sklopu Dvanaeste zračne armije. Jedan od pilota bio je i slavni književnik Antoine de Saint-Exupery, koji je nestao 31. srpnja 1944. tijekom operativnog leta iznad južne Francuske.

Ovo je stvarno citava knjiga- svaka cast 

evo još i zadnji dio....

Lightning na Pacifiku

Prvi P-38 na pacifičkom bojištu bili su P-38D i P-38E koji su hitno poslani u Fairbanks i Anchorage pod nadzor Alaskan Defence Command (Zapovjedništvo za obranu Aljaske). Međutim, ovi zrakoplovi nisu bili borbeno sposobni. Ubrzo su zamijenjeni sa P-38E iz 54th PS koji su bili modificirani na standard     P-38F-1-LO sa dva odbaciva spremnika goriva. Nakon japanskog iskrcavanja na otoku Kiska u lipnju 1942., 54th FS je prebačen na uzletište kod Fort Glenna na otoku Umnak u Aleutima. 4. kolovoza 1943. dva pilota P-38, por. K. Ambrose i por. S. A. Long oborili su japanski četveromotorni leteći čamac Kawanishi H6K4 Mavis; to je bila Lightningova prva zračna pobjeda. Kasnije tijekom operacija protiv Japanaca na otoku Kiska, P-38 su naišli na japanske hidroavione-lovce Nakajima A6M2-N Rufe. Međutim, P-38 su ubrzo ostvarili zračnu nadmoć i do srpnja 1943. Japanci su bili prisiljeni napustiti Aleute.

Na Aleutima su prvi P-38E 54th FS ubrzo nadopunjeni posebnom zimskom verzijom P-38G-10-LO. Kasnije je eskadrila dobila P-38J. Međutim, Jedanaesta zračna armija (Eleventh Air Force) nikada nije dobila dovoljno Lightninga da njima u potpunosti opremi svoju 343rd FG. Od četiri eskadrile te grupe, tri su bila opremljena mješavinom P-38 i P-40, uz 54th FS koja je jedina bila opremljena isključivo sa P-38. 343rd FG je koristila svoje Lightninge za niskoleteće jurišne zadaće i eskort bombardera u napadima na Kurilske otoke sve do japanske kapitulacije.

U Indiji, P-38H je u rujnu 1943. prva dobila 459th FS iz sastava 80th FG. Eskadrila je kasnije opremljena sa P-38J/P-38L koje je koristila sve do kraja rata. Preostale tri eskadrile 80th FG koristile su P-40 i P-47. Lightninge je u Kini koristila 449th FS iz sastava 51st FG, dok su ostale tri eskadrile letjele na raznim drugim tipovima lovaca. 33rd FG u Burmi je bila opremljena mješavinom P-38 i P-47.

Prvi P-38F u Australiju su stigli tijekom 1942. i raspoređeni su u 39th FS u sastavu 35th FG. Postrojba je zamijenila je lovce Bell P-39 Airacobra zamijenila P-38 u Amberleyju, Queensland i odmah je ubačena u borbe kod Port Moresbyja na Novog Gvineji. Prvi uspjeh ostvaren je 27. rujna 1942. kada su piloti ove eskadrile oborili jedanaest neprijateljskih zrakoplova uz gubitak samo jednog P-38F. Tom prilikom je dvije pobjede izborio Richard I. Bong, koji je kasnije na Lightningu prikupio ukupno 40 pobjeda.

Ograničen broj Lightninga raspoloživih potkraj 1942. i početkom 1943. morao se koristiti za dopunu operativnih gubitaka 39th FS te za opremanje po jedne eskadrile 8th i 49th FG u sastavu Pete zračne armije (Fifth Air Force) na Novoj Gvineji te 18th i 347th FG u sastavu Trinaeste zračne armije (Thirteenth Air Force) na Guadalcanalu.

U tom razdoblju, dva P-38F iz 6th FS, 18th FG na Henderson Fieldu opremljena su radarom i preuređena u jednosjedne noćne lovce koji su trebali eliminirati aktivnosti tzv. «Bedcheck Charlie» odn. japanskih zrakoplova koji su noću pojedinačno napadali američke položaje na Guadalcanalu.
Na dva jednosjedna noćna lovca P-38J-20-LO u Townvilleu je ugrađen radar AN/APS-4 postavljen ispod desnog krila. Koristila je ih 547th Night Fighter Squadron (eskadrila noćnih lovaca) tijekom zime 1944.-'45. Jedan od njih, koji je djelovao iz Tacobana na otoku Leyte. je 9. siječnja 1945. postigao prvu pobjedu.

Lightning je bio idealan za pacifičko bojište. Posjedovao je performanse značajno superiornije od njegovih japanskih protivnika i veći dolet od drugih američkih lovaca (P-39, P-40 i P-47) koji su 1942. bili raspoloživi na jugozapadnom Pacifiku. Dva motora su pružala dodatnu sigurnost prilikom dugotrajnih letova iznad morske površine ili džungle. Lightning je bio izuzetno čvrst i mogao je letjeti čak i u nakon prilično ozbiljnih oštećenja. P-38 je rutinski odrađivao borbene zadaće u trajanju od 9, 10 pa čak i 12 sati, a u bezbroj navrata se vraćao u bazu potpuno prorešetan, sa samo jednim ispravnim motorom. Po pokretljivosti je Lightning bio slabiji od manjih japanskih lovaca, ali uz uporabu prikladne taktike – poput napada isključivo iz brzog poniranja i izbjegavanja manevarske borbe na manjoj visini – Lightning je postigao impresivne rezultate iznad Solomona i Nove Gvineje.
U usporedbi sa japanskim lovcem Zero, Lightning je bio slabiji po brzini i pokretljivosti na srednjim i manjim visinama, ali je bio puno brži, imao je znatno veću brzinu penjanja i plafon leta i bio je puno bolje naoružan. Ako je P-38 pokušavao izmanevrirati Zeroa na maloj visini, obično bi izvukao deblji kraj. Međutim, kada bi se iskoristile Lightningove prednosti, rezultati su bili poražavajući po Zeroa. Najbolja taktika za Lightninga je bio kruženje na velikoj visini, poniranje na formaciju Zeroa uz dugi rafal i zatim korištenje superiorne brzine penjanja za što brže izvlačenje iz borbe. Ukoliko ovakav iznenadni napad ne bi upalio, mudar pilot Lightninga bi iskoristio njegovu veću brzinu i «dao petama vjetra».

Potaknuti ovim impresivnim rezultatima, zapovjednici Petnaeste zračne armije uporno su zahtijevali što više Lightninga. Nažalost, nakon što je početno japansko napredovanje zaustavljeno, pacifičko bojište je dobilo niži prioritet u odnosu na Europu pa njihovi zahtjevi u pravilu nisu bili udovoljeni.
Jedna od najpoznatijih Lightningovih akcija bilo je obaranje zrakoplova u kojem je putovao admiral Isoroku Yamamoto, glavni zapovjednik japanske Kombinirane flote. Kriptografi američke ratne mornarice su presreli i dešifrirali jednu japansku poruku u kojoj je stajalo da će admiral Yamamoto 18. travnja 1943. zrakoplovom obići uzletište Ballabe na otoku Shorland. Trinaesta zračna armija trebala je presresti i uništiti Yamamotov zrakoplov. Posebno za tu zadaću dopremljeni su podvjesni spremnici goriva kapaciteta 165 US gal (625 l) i 310 US gal (1.175 l). Određenog dana, šesnaest P-38F i P-38G iz sastava 18th i 347th FG poletjelo je sa Henderson Fielda na Guadalcanalu prema 500 milja (800 km) udaljenom otoku Shorland. Stigli su točno u trenutku kada se Yamamotov zrakoplov približio otoku. Razvila se zračna borba u kojoj su oborena dva transportna bombardera i najmanje pet japanskih lovaca uz gubitak jednog P-38. Zrakoplov u kojem je letio admiral Yamamoto oborio je kap. Thomas Lanphier, Jr.

U kolovozu 1943. za operativnim djelovanjem je započela 475th FG, prva lovačka grupa Petnaeste zračne armije u potpunosti opremljena P-38. Kasnije iste godine, eskadrile opremljene sa P-38 u sastavu 35th i 49th FG su zbog nestašice novih zrakoplova bile prisiljene prijeći na P-47D, čime je Peta zračna armija potkraj 1943. raspolagala sa samo četiri eskadrile P-38, prema osam eskadrila P-47 i tri eskadrile P-40. U isto vrijeme je Osma zračna armija u Engleskoj imala šest eskadrila P-38 i 27 eskadrila P-47.

U okviru priprema za invaziju Filipina, u ljeto 1944. Peta i Trinaesta zračna armija preustrojene su u Dalekoistočne zračne snage (Far East Air Force – FEAF). Nestašica P-38 je u to vrijeme ublažena i pet lovačkih grupa– 8th, 18th, 49th, 347th i 475th FG – u potpunosti je bilo opremljeno sa Lightningom. Najpoznatija je bila 475th FG u čijem sastavu su letjela tri najuspješnija američka asa na Pacifiku – Richard I. Bong (40 pobjeda), Thomas B. McGuire, Jr. (38 pobjeda) i C. H. MacDonald (27 pobjeda). Do kraja rata čak je 38 pilota iz 475th FG steklo status asa, i to leteći isključivo na P-38.
Kasniji model P-38J sa hidrauličnim pojačivačima krilaca, zračnim kočnicama i borbenim manevarskim zakrilcima mogao se, u rukama iskusnog pilota, nositi čak i sa izvanredno pokretljivim Zeroom u manevarskoj zračnoj borbi na maloj visini. Međutim, najpametnije je ipak bilo poslušati savjet iskusnijih pilota i izbjegavati manevarsku borbu sa Zeroom.

Jedno vrijeme je u sastavu 475th FG služio i slavni avijatičar Charles Lindbergh kao tehnički predstavnik tvrtke United Aircraft Corporation. Lindbergh je između lipnja i kolovoza 1944. letio na nekoliko borbenih zadaća gdje je kao civilni instruktor učio pilote na koji način podešavati rad motora pri režimu krstarenja kako bi se iz P-38J izvukao maksimalni dolet i trajanje leta. Lindberghu je priznato obaranje japanskog zrakoplova Mitsubishi Ki-51 Sonia dana 28. srpnja 1944. iznad zaljeva Elpaputih u Nizozemskoj Istočnoj Indiji.

Do kraja rata na Pacifiku, P-38 su iz baza na otoku Ie Shima i na Filipinima letjeli sve do Formoze, Koreje i otočja Ryu Kyu. P-38 su oborili više japanskih zrakoplova od bilo kojeg drugog američkog lovca.

Na Pacifik su 1945. godine poslane i tri eskadrile noćnih lovaca (421st, 547th i 550th) opremljene verzijom P-38M.

U ratu protiv Japana korištena je i foto-izvidnička verzija Lightninga. Prvo se u ljeto 1942. počela koristiti verzija F-4 i to u sastavu 18th Composite Group na Aljaski, 8th Photographic Recconnaissance Squadron na Novoj Gvineji i 9th Photographic Recconnaissance Squadron u Indiji. Izvidničke verzije P-38 koristile su postrojbe: 4th Group (17th, 18th i 38th Squadron), 6th Group (8th, 25th, 26th i 27th Squadron) i 71st Group (82nd Squadron) te 28th, 35th i 41th Squadron. Sudjelovali su u borbama u Indiji i Burmi u sastavu 8th Photographic Recconnaissance Group (9th i 40th Squadron). U Sjedinjenim Državama, služili su u 2nd Group (7th, 10th i 29th Squadron). F-4/F-5 su obično letjeli pojedinačno, bez pratnje lovaca.
Dana 25. kolovoza 1945. dva P-38 kojima su upravljali pukovnik Clay Tice i njegov pratilac postali su prvi američki zrakoplovi koji su sletjeli u Japan nakon kapitulacije 15. kolovoza 1945. Tice je kasnije tvrdio kako je (neodobreno!!) sletio zbog «problema sa motorom». Bilo kako bilo, to je svakako bila zaslužena nagrada za zrakoplov koji je toliko doprinio savezničkoj pobjedi.

P-38 za US Navy

US Navy je nabavila četiri USAAF-ova F-5B u sjevernoj Africi. Dobili su mornaričku oznaku FO-1 i serijske brojeve mornaričkog Ureda za zrakoplovstvo. Korišteni su isključivo iz baza na kopnu, nikada sa nosača. Lockheed je bio predložio palubnu verziju Lightninga, nazvanu Model 822, sa preklopivim krilima, aresterskom kukom i ojačanom konstrukcijom. Međutim, mornarica je sa podozrenjem gledala na tako veliki zrakoplov na nosaču, a u pravilu nisu voljeli redne tekuće hlađene motore na ukrcanim zrakoplovima. Zbog toga je palubni Lightning ostao samo projekt na crtaćim daskama.



Lightning I

Francuski Comité du Materiel i Etat Major su razmatrali P-38 kao eventualnu zamjenu za dvomotorne lovce Breguet 700, Potez 671 i Sud-Est S.E.100 koji su tada bili u fazi razvoja. Anglo-francuska komisija za nabavu je u travnju 1940.zrakoplova naručila 667 lovaca P-38 u dvije verzije: Model 322-61-03 (ili Model 322-F) za Francusku i Model 322-61-04 (ili Model 322-B) za Veliku Britaniju.

Obje delegacije insistirale su da se lovci opreme motorima Allison bez turbokompresora i sa propelerima sa desnom rotacijom, identične onima na naručenim lovcima Curtiss H.81A Tomahawk. Nadalje, komisija je željela zrakoplov prilagođen za borbu na srednjim visinama na kojima se u to vrijeme vodila zračna borba na europskom nebu, a ne lovac za velike visine za koje je P-38 bio izvorno projektiran. Komisija je bila upoznata sa problemima koje je USAAF imao oko turbokompresora pa nije željela riskirati odgode, pošto je rok isporuke kompletne narudžbe bio godinu dana. Kako se kasnije ispostavilo, komisija je  donijela lošu odluku.

Britanski i francuski Model 322 pokretali su motori Allison V-1710-C15 bez turbokompresora, snage 1.010 ks na 14.000 ft (4.268 m). Propeleri na oba motora okretali su se udesno. Francuska verzija je imala instrumente baždarene u metričkom sustavu, radio-uređaje i naoružanje francuske proizvodnje i ručice gasa podešene na «francuski» način. Sa ugrađenim motorima, najveća brzina je bila 400 mph (640 km/h) na visini od 16.900 ft (5.150 m).

Nakon pada Francuske u lipnju 1940., Velika Britanija je preuzela kompletnu narudžbu Modela 322. Do srpnja 1941. RAF je ustanovio da će se u bliskoj budućnosti ukazati potreba za lovcem za velike visine, pa je izvorni ugovor preinačen u smislu isporuke 143 Lightninga I sa izvorno naručenim motorima Allison V-1710-15 bez turbokompresora, dok su preostala 524 zrakoplova trebala biti Lightning II (Lockheed Model 322-60-04) sa motorima V-1710-F5L/F5R sa turbokompresorima, najveće brzine 415 mph (664 km/h) na 20.000 ft (6.100 m).

Zbog motora bez turbokompresora i sa desnom rotacijom propelera, Lockheedovi tvornički radnici su Lightning I za RAF nazvali «uškopljeni P-38». Kako se ispostavilo, bio je to više nego prikladan nadimak.

Prva tri Lightninga stigla su u Veliku Britaniju u ožujku 1942. Jedan je poslan na ispitivanja u tvornicu Cunliff-Owen Aircraft Ltd. u Swaythlingu kod Southamptona, drugi je poslan u ispitnu ustanovu A&AEE u Boscombe Down na ispitivanja u letu a treći u Royal Aircraft Establishment (RAE) u Farnboroughu. Performanse ovog hibridnog Lightninga bila su vrlo slabe pa je RAF odbio primiti ostatak narudžbe.

Lockheed je dovršio ostalih 140 naručenih Lightninga I koje je preuzeo USAAF pod oznakom P-322. Poslani su u posebno modifikacijskom središte u Dallasu, Texas gdje su adaptirani za američku službu, uglavnom u trenažnim i eksperimentalnim ulogama. Dvadeset P-322 je zadržalo motore V-1710-C15 (USAAF-ova oznaka V-1710-33) sa propelerima desne rotacije i raspoređeni su u operativne postrojbe u kritičnom razdoblju nakon napada na Pearl Harbor. Ostali P-322 su dobili motore sa suprotnom rotacijom (V-1710-27/29), ali bez turbokompresora. Koristili su se za operativnu obuku a naoružanje im je reducirano (dvije 0.50 in i dvije 0.30 in strojnice, bez 20 mm topa).

Napravljen je samo jedan Lightning II. Preuzeo ga je USAAF kao P-38F-13-10. Koristio ga je Lockheed za ispitivanje uređaja za stvaranje dimne zavjese na nosaču između bombi i kućišta motora te za ispitivanje odbacivanja dva torpeda sa istih nosača. Dvadeset i osam zrakoplova iz britanske narudžbe dovršeno je za USAAF kao P-38F-13-LO, 121 kao P-38F-15-LO, 174 kao P-38F-13-LO i 200 kao P-38g-15-LO.

Drugih stranih korisnika P-38 je bilo relativno malo, obzirom na broj zemalja koje su koristile druge američke borbene zrakoplove (primjerice, Liberator, Thunderbolt ili Mustang). Potkraj rata Kini je isporučeno petnaest P-38J/P-38L, koji su kasnije dopunjeni manjim brojem izvidnika F-5E i F-5G.
U rujnu 1942. RAAF (Royal Australian Air Force) je primio tri F-4-1-LO koji su raspoređeni u No. 1 Photographic Recconnaissance Unit. Dva su uništena u nesrećama a treći je vraćen USAAF-u nakon tri mjeseca službe.

Zrakoplovstvo slobodne Francuske također je koristilo foto-izvidničku verziju Lightninga. Šest F-4 je u travnju 1943. predano postrojbi Groupe de Reconnaissance II/33 u Maroku za potrebe prijelazne obuke. Postrojba je kasnije opremljena izvidnicima F-5 i djelovala je u sklopu 3rd PRG Dvanaeste zračne armije. Najpoznatiji francuski pilot F-5 je bio književnik Antoine de Saint Exupery.

Nakon oslobođenja Francuske, GR II/33 je preimenovana u GR I/33 Belfort i nastavila je koristiti izvidničke Lightninge (F-5A/B/F/G) još nekoliko godina nakon rata. Tek 1952. je prešla na modificirane mlažnjake Republic F-84G Thunderjet.

Dva P-38 iz 1st FG su prilikom preleta iz Engleske u Alžir morali prisilno sletjeti u Lisabonu. Amerikanci su dozvolili portugalskoj vladi da zadrži zrakoplove.

Talijansko ratno zrakoplovstvo (Regia Aeronautica) je uspjela nabaviti jedan neoštećeni P-38G koji je 12. srpnja 1943. prisilno sletio na Sardiniji tijekom leta od Gibraltara do Malte. Zarobljeni P-38G dobio je talijanske oznake i iskušan je u letu u Gudioniji. Pukovnik Angelo Tondi je 11. kolovoza 1943. ovim Lightningom presreo američke bombardere, i pripisano mu je jedno vjerojatno obaranje B-24D Liberatora. Međutim, talijanski P-38G ubrzo je prizemljen zbog nedostatka rezervnih dijelova.

Šest godina kasnije Talijani su dobili nove Lightninge, doduše na nešto normalniji način. Kada je Italija pristupila u NATO, Aeronautica Militare Italiana je dobila 50 Lightninga (P-38J, P-38L i F-5E) koji su korišteni sve dok ih nisu zamijenili mlazni lovci.