- Diagnoza (intro) -


- „Ne želim... Ne mogu...“
- „Možeš!“
- „Ne.“
- „Znam šta pričam i slušaćeš me!“
- „Bože...“
- „Ne mješaj njega u to! Znaš da neću odustat! A ti, povraća mi se zbog tebe!“
- „AAAAAA.... Odlaziiiiii...“

- Razbila sam sva ogledala jer te ne želim gledat
Gadiš mi se, kupi taj svoj stav i gubi se iz tjela!
Dođe mi da si poskidam kožu makar noktima
Jer neću da te trpim više, bez mene si providna
Zapamti ko te stvorio! Ja! I ko te može ubit
Nisi storena za uspavat, dobro i loše budit
Zvjeri drže se u kavezu – ne pripada ti svijet!
Jer, živela sam prije tebe, mogu s tobom il bez!
Čuješ li!? Ljudi prate ton što izlazi iz zvučnika
I nikad neće volet tebe kolko god se trudila
Priznaj! Nisi živjela dok nisam se probudila
Sva meka, stidljiva, ni podić glas se nisi usudila
Slušaj sad! Ne pomažu ti ruke na ušima
Moj glas čuješ i dok držiš dlanove na ustima
Zapitaj se ko ovdje daje život, kome kuno
Želiš sama protiv sebe? Zanima me kako dugo
A da se smirimo i da popričamo fino
Tek su nam 22. godine, pred nama čitav život
Moramo naučit živjet jedna s drugom – nema povratka.
Probamo nad zajednički jes – veza opstanak
Al mora, znaš... „Šta?“ Ko ima ovdje glavnu rječ
I zato moliću te ljepo kontroliraj ovaj bjes
Znaš dobro ko u kome živi i da neće tako zauvjek
I ne sviđa mi se što tako brzo gladna postaješ
Aj pitaj me dal briga me, bez mene nećeš trajat
Lija nanjuši što narod želi – život nije bajka!
Zaboravljaš kud prošla si i svega šta još prolaziš
I opet ja sam tu, spašavam te. Zapamti – moja si!
„Prestani!“ Ili će bit šta? Gledaj realno
Zavolio te narod ko da ne zna da je prerano
I kažem ti, daj mi još samo 2-3 godine
I videćeš ti, može se dogurat sve dok boriš se!
Nikad nisam mislila da vodit će me ime
Da ću ljudima govorit kroz rime i živit s time
Da me vole sve dok blistam u zagrljaju bine
Niko ne zna za mene kad svetla ugase i siđem...
Legneš sama u krevet, na veče često suze brišeš
Kolko puta sam se znala pitat čemu li još dišeš
Oni što po tebi pljuju, mene jačom čine
Tako malo ostalo je toga što mi vraća osmjeh na lice...

- „... nisi sama... ja sam tu i pobrinuću se za tebe...“

                - Sanatorium -


- „Izgovor. Sama sam čovjek... i zato griješim...
... više se ne kaješ... i s vremenom postaneš... sam svoj... rob.“
- Kad mrak me proguta jako da prolupam
Tad nabreknu vene kad podivlja kao uragan
Kad srce počne lupat postaću, znam, posve druga
Tama me preuzme, kad me dotakne ja budna sam!
Pogled traži nešto da nahrani gladne oči
Hladne noći, zagrljaj nacrtam samo tako
Kad ostvarim onaj san što krijem ispod tamne prašine
Magla biće kaput na leđima mračne kraljice.
Sjena me ne prati više, duh ti društvo, gadi mi se
Ne podnosim pratioca što mi stalno za vrat diše
Pa izmičem se svakome dok nije kasno
Jer, nekad su mi uzeli sve, ostala je samo zvjer
Ponos postao je glavni sudac u toj sudnici
Da ga nemam davno bih završila u ludnici
U bifu s dušom vlastitom, jer kuja bi se prodala
Pa kažu da sam luda, lažu, samo nisam normalna!

- Sanatorium, gdje upoznaš svog demona
Sanatorium, tu zamrziš i svoj odraz
Sanatorium, gdje sve moraš reći da izgubiš
Osjećaj da čovjek si, al ovo je tek predstava. (..Igra..)
Sanatorium, diže svoje zidove
Sanatorium, vrataši gone sinove
Sanatorium, pa gdje te napusti tvoj duh tu
Bori se sa sobom svje dok ti ne pomrači se um...

- Stanje duha mi sve gore, svjetlo u oči me bode
Počinjem osjećat okove, sve jače grle noge
Zašto ih ne vidim, možda kriju mi se ispod kože
A bol me skoro natjera da izvadim ih nožem
I tada gradit počnem svoj Sanatori-um
„Zatvorite me u njega sve dok ne oslobudim um!“
Sastavljam terapije dok hvata me nervoza
Znoj me obliva nenormalno jer pretjesna je soba
„Želim vaaaaan...!!!“
A ko da vjezana sam za to mjesto...
„Aaaaaaa...!!!“
Al ne mogu ni pomaknut tjelo
Povraćam opet i opet, dal ću ovdje dehidrirat
Pomislim da možda sudbinu ne mogu sebi birat
Jezik priča nešto što ni sama ne razumijem
Glas kao da nije moj, a savjest brzo gubi se
Probudim se na hladnom pjesku
Pokušavam shvatit šta tu radim
Da li trebam bježat il se vratit...

- Propala, bosa po makadamu hladnom bježe
Tjelo drhti od straha, poželim samo malo sreće
Kad shvatim šta radim – bježim od sebe; to pomoć neće
Srušim se i počnem plakat kao malo djete.
A zapeku leđa sa svakim dimom, ne znam zašto
Onda mjesec otkrije tragove bičeva, to smatram kaznom
Ne pitam se kako su uopće došli tamo
Želim samo leć u mraku i vratit magli kaput
Opet osećam se kao doma dok tama mazi me
Ali imam osjećaj ko da neko traži me
U zagrljaju panike, ne želim vratit se
Iznutra dolaze, shvatim ne mogu ni sakrit se!
Ponos opet javi se, na noge baci me
Čujem glas u glavi: „Tvoji su demoni – brani se!“
Opet počnu dizat se zidovi oko mene
Svoju sudbinu prihvati napokon to noćno djete...

- Sanatorium, gdje upoznaš svog demona
Sanatorium, tu zamrziš i svoj odraz
Sanatorium, gdje sve moraš reći da izgubiš
Osjećaj da čovjek si, al ovo je tek predstava. (..Igra..)
Sanatorium, diže svoje zidove
Sanatorium, vrataši gone sinove
Sanatorium, pa gdje te napusti tvoj duh tu
Bori se sa sobom svje dok ti ne pomrači se um...

                   - Terapija -


- Imala sam san o anđelima...
Baš to mi trebalo da znam da sam i dalje živa
Još nije prekasno. Sad svako mi je manje bitan
A sve do nedavno sam pokušavala ugodit svima
Fakat prerano sam morala birat.
Nisu trebali me natjerat da okrenem leđa svima
Jer su rekli da je glazba za sve kriva
Da otkak imam nju se zatvaram u sobu i ne izlazim
Da opsjeda me zli, pa neka.
Oduvjek glazba mi je draža od ljudi
Jer, oni uvjek uzimaju, ali ona uvjek nešto nudi
Kad nisam znala kako, dalje se pomaknula noga
U ritmu - korak po korak - počela sam opet hodat
Samo napred, tamo vodi me nota
Dok boriš se uz njezino rame ne znaš za poraz.
Ne moraš bit neki borac, srce je sve što trebaš
Onaj ko nije volio reć će ti da se predaš
On ne zna da:

- Ono što nudi ona lječi svaku bolest
Skrovište biće kad se trebaš od kog pobjeć
Rane zacjele s njom, zna otjerat bol
Uvjek stat ćeš na noge sve dok je ona ovde...

- Rekli ste mi tolko puta, biraj: ljubav ili zika
Ja se pitam ko to ne zna da sa glazbom ljubav imaš
Pa sam ipak dala odgovor na ovaj ultimat
Kad mi nešto daš tek onda možeš i da uzimaš
Jednom sam popustila, skupo me je koštalo
Od mene nije ostalo ništa, prestala sam se smijat
Znala sam da trebam pisat, al nisam
Jer obećanje čini dug al morala sam prekinut krug
Potreba po njoj je bila puno veća
Kad bi nestala sa sveta s njom bi otišla i sreća
Kad sam zatvorila se među četri zida sama s njom
Tad nije dugo trebalo, da, shvatila sam, ja sam ona.
Dio je mene, tako uvjek biće izgleda
Uopće se ne sećam više kak je bilo prije.
Znaš kad nađeš nešto bez čeg više ne možeš ni disat
Za mene je ovo nešto, onda neću prestat pisat – nikad!

- Ono što nudi ona lječi svaku bolest
Skrovište biće kad se trebaš od kog pobjeć
Rane zacjele s njom, zna otjerat bol
Uvjek stat ćeš na noge sve dok je ona ovde...

              - Klinci sa asfalta -



- Sad šetam sama tu gdje šetali smo nekad zajedno
Sa osmjehom na licima, istina, klinci fale skroz
Dal još trajemo? U mislima se vraćam nazad
Tražim onu točku gdje sam dalje krenula sama.
Asfalt zamiriše kao nekad čim se sjetim dana
Jurili smo prema suncu dok su hlače vukle se za nama.
Nikome nikad nismo htjeli ništa loše
Jedina je bila želja otić gdje nas bose noge nose.
Živjeli smo snove, i sad ih želim nazad
Nije tajna, znate valjda, dio mene otišo je s vama
Miris ovog grada često podseća na vas, na nas
Ponekad želim pričat o vama, kad se zatrese glas
Pa riječi neće van, i onda rađe šutim
A treći kreće sat uvjek kad usred noći se probudim
Onda se uhvatim ponavljat vam imena, sve redom
Moji klinci sa asfalta, vraćam vas ovim refrenom!

- Bili smo jednom svi, bili smo nekad tim
Klinci sa asfalta, klinci sa asfalta...
Znali smo živjet tad puno bolje nego sad
Klinci sa asfalta, klinci sa asfalta...

- Voljela bih vas osjetit blizu, al ne osjećam
Voljela bih vjerovat da nisam tako prokleta
Ponekad pustim suzu kad me sjećanja obuzmu
Ipak dignem glavu gore, jednom biće bolje.
Ja ne osjetim ni mrvu srama kad me pita neko za vas
Al u mom srcu se pojavi nešto tužno tada
I da bar mogu pričat ljudima o vama
Da bar mogu im dočarat kakvi bili smo tada.
A sada, fali mi vaš smjeh, fali mi dodir
Fali mi sve što imali su klinci moji
Fali mi pogled, znaš onaj iskren
Fale mi vaši glasovi i naše priče
Fali mi ono kad te neko pogleda i kaže:
„Tu sam za tebe“, a ti ni ne pomisliš da laže
Fali mi ono kad te čitaju ko knjigu
Kad rječi nisu potrebne da skuži spiku.
Ko zna da li ste još takvi, baš tako bogati
Ko zna dal još imate dušu il ste ju prodali
I onda, ko zna dal bi bili danas kao onda
Nerazdvojivi i sretni il bi svako gledo svoja posla.
Tanka linija je među ljubavi i mržnje
Bil na cesti stali da popričamo il htjeli proć što brže
Spuštenim pogledom, baš kao što se danas radi
Ko da želimo zaboravit da smo se nekad znali.
Pomisao na to me često zna rastužit
Teško vjerujem da tako lako slomim se a baš se trudim
Bit jaka za vas i za sjećanja što dalje žive
Znam da biće lakši svaki korak sve dok bude iskren
A sad smo kao odrasli i puno zreliji.
Zaboravljamo dio sebe koji okom ne vidiš
Al ne krivim ja nikog, valjda tako mora bit
Al u mom srcu klinci sa asfalta bili ste i ostali!

- Bili smo jednom svi, bili smo nekad tim
Klinci sa asfalta, klinci sa asfalta...
Znali smo živjet tad puno bolje nego sad
Klinci sa asfalta, klinci sa asfalta...

                      - Moraš shvatit -


- Dal da počnem na početku ili pak na kraju
Dal da priznam raj ne postoji – živim u paklu!
Serviraću istinu, a živim tek u mraku
Vodim rat sa olovkom, ne želi preć na moju stranu!
Kad je to potrebno izluđuje me... „Prokleto“
I uporno se borim kad začujem glas: „Ne može to“
Al ponos mi ne da da se predam, tako dalje tjeram
Ne okrećem se više, samo ravno napred gledam
Sudbini ne dam ovo veselje: da me vidi – propast!
Stihove redam, samo to trebam, sve što radim – to sam!
I nemoj da zbune te priče o meni, pravi se gluh
Fakat narod postaje jednostavan ko recept za kruh.
Nijedan potez nije slučajno, sve imam u glavi
Al nije oduvjek ovako, lako se pametan pravi.
Mama uvjek pričala je nek ne punim time glavu
Kaže, ne brini, nema straha, u tvojoj zoni ti si glavna!

- Kad neko ponudi ti prst, ne uzmeš ruku
Da uspiješ, ne gaziš svakog na svom putu
Život je takav kakav napraviš si sam
Kad potrošiš sreću nemoj tražit da ti svoju dam.
Ne traži istinu ak ne znaš ju prihvatit
Ne bacaj vrjeme, nikad nećeš moć ga vratit
Iskreno, neke stvari moraš sam shvatit.

- Šta mi znači kruna koju jadnici ne vide, šta!?
I šta mi znači istina kad svako može da ju skine!?
Ko da je kaput, došla nova moda – jebeš staru!
Sad je drži zgužvanu, zaboravljenu u ormaru
Pa se skuplja prašina a ti živiš u lažima
Ipak ju tražiš, mada se plašiš, ostavi ovo hrabrima!
Tek nakon 21. godine sam shvatila
Uzalud kucam, jer stojim pred pogrešnim vratima.
Kakvog smisla ima da kucam kad niko ne otvara
Idem dalje, ima još toga što do sad nisam probala
Ipak je tako, stojim na istom mjestu, vrjeme prolazi
Sviđa mi se filing kad ne znam šta sutra dolazi.
Možda ću preživjet, ali možda opet neću. Ko zna.
Ak ipak preživim imaću djeci pričati dosta
Neću im čitat iz knjige, slušaće životne priče!
Nema princa i princeze! Nema! Šta god želiš - biće!

- Počinje fer-plej, igra: oko za oko – zub za zub!
Trudi se oko pogrešnih, pa dobije šakom u lice za trud
I nije da ne znaju reć ’hvala’, oni to ne smiju
Strah ih vlastitog života, iza maske lice kriju!
Ja tiho čekam dan kad zaboravit će ju stavit
Tad ću se nasmijat, od mene neće budalu pravit!
Onda ću ih postavit u moju kožu, neka vide
Kakav je taj osjećaj kad se za mrvu spasa gine
Neka vide kakav osjećaj je kad ostaneš sam
Kad ima hrane, brale, al ti sit za srećom gladan
I neka vide šta je osoba bez ponosa
Ništa više, ništa manje, ko soba pez prozora!
Neka pričaju sa zidovima, slušaju tišinu
Nek izlete iz životne pruge kada dođu na krivinu
Neka pružaju ruke dok trpe muke, viču: „Upomoć“
Ja s osmjehom na licu, mirne duše, otić ću u noć!

- Kad neko ponudi ti prst, ne uzmeš ruku
Da uspiješ, ne gaziš svakog na svom putu
Život je takav kakav napraviš si sam
Kad potrošiš sreću nemoj tražit da ti svoju dam.
Ne traži istinu ak ne znaš ju prihvatit
Ne bacaj vrjeme, nikad nećeš moć ga vratit
Iskreno, neke stvari moraš sam shvatit.

          - Gdje je sreća -


- Jednom rekao mi sljepac zahvalan je što je sljep
Jer se ne budi svaki put, gledajući kak tone svjet
Al opet kako kome, grjeh je tvrdit ko je u pravu
Nema smisla, čovjek svašta zabije si u glavu
I nije poznat mi taj osjećaj kad želiš sve više
Jer si postigo nešto što je nekad bio samo primjer
Da objasnio si time kako je bitan fil
Jer ljudi misle kolko imaš tolko vrjediš
Al nije, kad prije si presto strjemit
Sve što imaš jer želiš stvar što si ja, de reci!
Šta se zbiva? Ne sljedi me! Plus luda sam, drugačija
I zato ne razumijem, a razmisli još jednom
Zašto čovjek srećan umire? S vremenom te vlastit pohlep ubije
Sve šta ti može nudit, keš te odavno ne uzdiže.
Pa budi iskren barem jednom prema samom sebi
I priznaj! Velike se stvari sastoje iz bezbroj sitnica.

- Svako htijo bi još više, što imaš bitno nije
U svjetu punom laži tonemo u svojoj mašti
Ne zanima nas ništa bez sjaja što ne blista
Glad postaje sve veća, ima sve, a gdje je sreća...

- Jednom reko mi je sljepac zahvalan je što je sljep
Oči daju lažni sjaj al laži traju samo tren
Al opet, vrjeme teče baš ko kazaljke na satu
Nema smisla stat na mjestu, čekati snove u mraku
I nije bitan korak, možda čuje zvuk al tiše kiše
Prekrivaju ceste, maske prekrivaju lice
Punim stranice slovima, snovima u kojima snivam
A život kao poligraf na laži reagira
Svjet postaje praznina baš kao filmsko platno
Maštom obavijen pišem ti ja olovkom ko Platon
Zlatom očarane oči ne vide mulj ni blato
Kao čovjek živiš, i umireš sa maštom
Želimo dotaknit nebo s kulom kao Babilon
U moru snova gdi plovimo Atlantikom
A vrjeme pažljivo kuca, kao Smrt na vratima
Ja ne otvaram ih nikom tko dođe sa lažima!

- Svako htijo bi još više, što imaš bitno nije
U svjetu punom laži tonemo u svojoj mašti
Ne zanima nas ništa bez sjaja što ne blista
Glad postaje sve veća, ima sve, a gdje je sreća...

                   ( Lija ft. Tunna )

                      - Fake rap -


Vrijeme je da opet, opet, opet, ponovo se spustim u podzemlje!
Ovaj miris prija mojoj duši, pusti, ne diraj zvjer dok spava zamotana u sjeni mraka
Čuvam vrata pakla! Uđi, dobrodošao, sad izlaza ti više nema! Spustamo zastore!
Nebitno je dal si spreman kad dilema te uhvati za vrat
A nema vremena, ja ne biram potez a ti se bori il se predaj
Dok mikrofon krvari i dok plačem crne suze
Dok mi razni zvukovi dolaze iz ranjene duše ja vičem: fuck off!
Onima što vole lizat šupke - pizde glupe, možete me samo poljubit u dupe!
Ne mogu se zamislit u koži pičke prosječne, nek misle da ću prodat dušu
Da u propast vode me, ja ću ostat ja, sa mnom ne planiraj promjene!
Nanjušili me kerovi jer smrdim im na pobjede!
Ja sam padalica, nemoj me nazivat svojom zvijezdom
Zadržite fejk holivud, moj dom je ovaj beton!
Trebali bi postat majk da bi vam vjerovala slijepo
Kad uništim svoj pohlep, ću pomirit se sa svijetom.
Serem se na slatke riječi, sve što lijepo zvuči
Znam da treba pravit greške, da se ima iz čega učit
Imam uzor i to mi ne može zamjenit novac
Spremna sam na izazove jer sam uvijek bila borac!
Sad ne podnosim dodire, naučile me godine
Da ne želi ti pomoć svaka ruka što te dodirne - ne diraj me!
Zadrži ono što je tvoje, znam da granice postoje, šteta što ti ne znaš svoje.
Sotone takve nema da joj ja obećam dušu
Da se popnem na pozornicu tek da vam prodam mjuzu
Da se skidam pred svima, glumim retariranog debila!
Nek sam klošar, ako to je cjena što volim da snimam
Ostajem u svojoj rupi, tu gdje real prepozna real
Tu gdje ne trebaš se skidat da primjeti se tvoj skill, ovdje se rađaju legende!
Svima koji seru srednjakom pokazujem gdje vaše zvijezde su - na nebu
Nijedna vaša ponuda ne može mjenjat ljubav koja postoji u srcu
Što je centar moga crew-a KPF!! (Brrraaa...)
Neka gori sanatorium! Realnost je nova definicija bolesnog uma
Neka vam ne bude krivo al ne želim vašu scenu
To što radim - ne može se kupit, ovo nema cjenu.
Sve u svemu, ne vidim razlog postat kopija dok ovdje sam zakopana
Ne treba mi promocija, ja ne furam porno rap!
Ne cjenim ovo sranje, ako promoviraš pičku nećeš dobit poštovanje!
I jebo mi sve ak sam ikad sanjala, ko klinka
Da će jednog dana i na moju sliku drkat neka svinja!

             - Nema svetice -


Čak i vlastita mi sjena okrenula leđa
Osjećaj ko da se raspadam kad neko me pogleda
Sada bježim od dodira, svaki od njih je hladan
I počnem shvaćat kako je kad u sebi si prazan
Nema srca, nema duše, mnogi ljudi to ne kuže
Ovo nije to što željela sam... pomozi mi druže..
Nekad bila sam puna nade, znala se nasmješit
Ne znam di je to nestalo, sada sve što znam je griješit
Neću se tješit, riječi za mene su nebitne
Sad prelazim na djela, idem stopama svetinje!
Sve što cjenila sam, s vremenom je postalo prah
Sva hrabrost do zadnjeg trena pretvorila se u strah
Oduzimao mi dah taj život dok je vrijedio
I opet ga oduzeo svaki put kad me povrijedio
Jako me ozlijedio, ovaj put neću oprostit
Ranjena su mi krila, nisam više ono što sam bila!

Nema svetice, ni anđela
Radila sam što nisam smjela
A sad gubim konce životne
Nema svetice, ne...

Vidi mi lice, da li nešto ti nedostaje?
Pogledaj mi oči, di je sjaj? Nesto je
Tako sam prazna da sa pogledom možes kroz mene
Providna sam kao voda, samo nabreknute vene
Vire iz mene, one čuvaju sve uspomene
Koje me drže na nogama kad najgore mi krene
Neki su ljudi trebali bit tu uz mene, di su??
Neću pokazat bol, ja plačem tek kad dođem na kišu
I vrištim, al niko me ne želi čut
Bila sam na vrhu sve do danas kada ne znam kud
A gdje sam sad? Dotaknula sam dno dna
Kažu kad si na dnu, ideš prema gore.. sad je dosta!!
Ne! Nemam više volje
Ne! Neće biti bolje
Ne! Nemoj da daješ nadu koja me potajno kolje
Ne! Ne zanima me više
Ne! Ni sunce poslije kiše
Ne! Neću se mučit, odluka, neću više da dišem!

Nema svetice, ni anđela
Radila sam što nisam smjela
A sad gubim konce životne
Nema svetice, ne...

I polako duša se odvaja od tijela
Čula sam priče o svijetlu na kraju tunela
Ko da hodam već satima, najrađe bi sjela
Kad ugledam anđela, tužan kaže: "to nisi smjela"
Njegov izraz lica pogodi duboko, zaboli
Ponovo osjetim kako je kad neko te voli
Rukom pokaže nešto i kada pogledam, shvatim
Šta učinila sam, sad više ne mogu vrijeme da vratim
Gledam mater kak pati, ko će joj brisat suze
Ne želi prihvatit da stigla sam na kraj žvotne pruge
Da bar mogu se spustit dole i zagrlit ju snažno
Da joj kažem da ju volim, ništa drugo nije važno
Al ne, odlučila sam se i sad nek trpim
Jer više nego živi, bili su mi bitni mrtvi
Baš svaki njezin uzdah reže me ko noževi
I svakim izdahom je bliže, kunem se, to osjetim!

Nema svetice, ni anđela
Radila sam što nisam smjela
A sad gubim konce životne
Nema svetice, ne...

          - Scars -


U životu uvijek imaš opciju biranja
Možeš bit bad, možeš bit good
Možeš nekog osrećit, il mu sjebat život
Možeš šutit, il svima reć istinu
Ljudi briju da te poznaju ak ti znaju ime...

Smiješno kak svi misle da me znaju, ime sam za jedan dan
Al pitam se dal neko zna više od ovih četri slova
Stara borba, nigdje kraja traumama iz djetinstva
To o čemu ću vama sada pričat, bit će jasno rijetkima.
Previše toga sam prošla do sada
Da bi me gazila neka budala
Život ko film, sjećam se dana
Kad smo bježali ja, brat i mama
Nikad neću zaboravit strah
Što mi je tada oduzimo dah
Bježanje kroz prozore, da ne bi nam tata prerezao vrat!
Mama ostala sama u kući
Znala sam da ju je krenuo tući
"Zovite muriju, molim vas, susjedu
Znam da je kasno, al moram vas budit!"
Svaki mjesec bilo je isto, jebeš sva ta obećanja
Da će bit drukčije i nadanja da neće doći do klanja.
Nikako skupiti dovoljno hrabrosti da bi otišli kroz vrata
Nikako jednom zauvijek napustit centar ovog pakla!
Rijetki znali su šta događa se između ovih četri zida
Pogledaj malo oko sebe, takvo se sranje širi ko sida!!!

He never loved his family
Was tryna play with destiny
He never got us on our knees
Thats sumthin he will never see
What goes around, comes around
What goes around, comes around
What goes around, comes around
What goes around - comes back around!

Samo jedan čovjek uspio je sjebat tri života
I da završi u zatvoru, ta kazna ne bi bila mi dosta!
Želim da osjeti strah! Al veći nego što mi smo osjetili
Neka se tresu mu ruke, uvijek kad čuje mi glas - nek poblijedi!
Nek dvaput pomisli prije nego što izađe van iz svog stana
Ne može znat dal srest će onog ko kriv je za toliko rana
Nek i nakon deset godina proganja ga noćna mora
Nek srce lupa dok ulicom luta, ne zna ko ga čeka iza ugla!
Deset godina živjela je ova zvjer po tihom u meni
Toliko mržnje u duhu i tijelu, nema ni mjesta za krv u veni!
Bjes je dobio napokon oblik, vidiš mu dušu dok gledaš mi u oči!
Držim ga u sebi, al dokle ću moći? Hoće li ostat ili će proći?
Kada se sjetim, tlak mi se digne, naježim se kad čujem mu ime!
Da li zna što je učinio? Samom je vragu u dušu provirio!
Sve se vrati, sve se plati, doći će i tvoje vrijeme
Dok budeš tonuo u vlastitom govnu, ne budi pička, u oči gle me!!!

He never loved his family
Was tryna play with destiny
He never got us on our knees
Thats sumthin he will never see
What goes around, comes around
What goes around, comes around
What goes around, comes around
What goes around - comes back around!

          - Nota po nota -


Previše svega često zaboravljam
Da treba naprijed korak po korak...

Još jedna godina, puca mi tlo pod nogama
Na samom startu ljut sam na svijet oko sebe
I želim pobjeć, ko žohar na lakim drogama
Al nešto u meni me smiruje... Tempre, tempre...
Još jedna podloga za ispitat emocije
Što režu moju kožu, pa je papir rani obloga
Jer ne podnosim ljude što živite glave ponizne
I sad pred ovim mikrofonom ja sam vaša porota
Ta nota po nota, meta metkom - pogodak
U svakog što je pogodnjak nekom bez svoga ponosa
Jer čistog obraza su danas rijetki ljudi
Ja se trudim da zbog budala poput njih ne poludim
Sam znam da je uzalud prodati se za ljubav
Jer srce ne plaća struju, već ju mogu pokrit muda
I luda li je glava što radi po svome nagonu, pa puca
Jer ne želi kleknut ispred tuđeg kurca
Pa kucam na vrata tog skrivenoga ormara
Gdi je sve ono što smara i ubija ko Nekro
Smislom, respektom i zatvorenih usta
Poručim cijelom svijetu da mi ga mogu pocuclat
Bez iznimka, vaše ponašanje mi je isprika.

Previše svega često zaboravljam
Da treba naprijed korak po korak
Za sobom jedino riječi ostavljam
A njih će pratit nota po nota
Nije grijeh nekad past...
(Samo naprijed korak po korak)
Ali znam, ne smijem stat...
(Uvijek pobijeda, nikad poraz)

Sjedim, stojim, šetam
U krugu, u zid gledam
Jel vrijeme da se predam? (Da se predam)
Filing ko da blijedim
Dok u kutu sjedim
Pa čujem glas što prijeti (Što mi prijeti)
"Padni i ostaneš dole
Nema ruke za spas (Nema ruke za spas)
Ako nekad rane zabole
Ne računaj na nas!" (Ne, ne)

Kad treba bježat, stojim
Kad treba stat, ja bježim
Kad treba dat, ja uzmem
Kad treba uzet, dijelim, pa šta??
Nek bude jasno da mrzim i volim, znači osjećam
Miriše mi osveta, doći će do promjena
Mozak mi puca!! A sranje dalje dolazi
Odrazi tog lica u ogledalu su porazi tog bića
Novi dan a stara priča
Kad spojiš tugu i bjes
A na lice navučeš kez
Kroz smijeh vičeš da si oke
Gluposti kroz misao lete kao nikad prije
Muka mi je pričat i glumit
Ponavljat 'kužim' kad ne mogu skužit
Svi žele nešto, ja ne mogu pružit
Nemam snagu snove vam nudit
Plaši me filing da ludim, gubim
Svi idu, ja stojim tu
I ja se borim a bojim se
Da će mi mržnja zamračit um.

Previše svega često zaboravljam
Da treba naprijed korak po korak
Za sobom jedino riječi ostavljam
A njih će pratit nota po nota
Nije grijeh nekad past...
(Samo naprijed korak po korak)
Ali znam, ne smijem stat...
(Uvijek pobijeda, nikad poraz)

Svaka nota, svaki lirik, nekom jedno pismo
Krije ljutnju prema istom, takvim sam se stvorio
I na tom rubu ponora i dalje mislim isto
"Ako nisi pobjednik, uzalud si se borio"
Tu studio i komora, moj grob su vječni smislom
Netko slikar kistom, drugi kip koji se slomio
Jer kipar radi krivo, sve to ide mi u prilog
"Da ako nisi pobjednik uzalud si se borio"
Sav rad i trud a ti si lud, jer sve je uzalud.   


                                  ( Lija ft. Sin Dasine )