Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:44:45
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Kratke price ljudi sa foruma  (Pročitano 116249 puta)
06. Apr 2006, 23:05:54
Ucesnik diskusija


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 142
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Ako vec postoji ovakva tema neka moderi stave post gde treba, posto ja nisam uspeo da pokrenem search

Evo ovde sam mislio da pisemo nase kratke pricice, znaci nista posebno, kako se ko seti da napise nesto neka stavi ovde.

Pricice moraju da budu autorska dela a ne kopirane sa drugih foruma, ali ne moraju da budu  ultra dobre, vec uobicajene - kako ko ume da pise, i ko voli da pise napisace nesto za sve nas  Smile

Evo moje kratke pricice , ovo mi je inace prva ovakva prica, tako da se unapred izvinjavam svima na svim pravopisnim, gramatickim i ostalim greskama koje sam napravio, bukvalno sam je sklepao za pola sata:

Stari violinista


Dugo je posmatrao svoju violinu. "Kakav divan instrument"< pomisli violonista. Dugo je svirao svoju violinu, ali je tek sada, posle toliko godina gledao u drugacijem svetlu. "Koliko se promenila otkako sam je nabavio", pomisli on, a zatim upita sebe da li se zaista violina promenila ili on sam. Pazljivo ju je razgledao, kao da je prvi put vidi.

Bordo boja drveta presijavala se na predvecernjem svetlu. Bila je to stara violina. Lak se vec oljustio sa nekih mesta koja su bila u dodiru sa ljudskom kozom i staro drvo je gledalo kroz crvenkastu boju. Elegantna violina je podsecala na drvenu figuru malog deteta. Violinista je znao i najmanji detalj te violine, znao je da vredi jako puno uprkos njenoj neuglednoj pojavi, znao je u koje doba dana daje najlepsi zvuk, znao je kojom snagom treba svirati da bi se dobio odredjeni ton, znao je da drvo trazi toplinu ljudskoga tela da bi zvucalo kako treba. "Bas kao malo dete", pomisli on i zamisli se.

Vece je bilo na pomolu, a kakvo predvecerje je to bilo! Jedno od onih mirnih doba dana u prirodi vladalo je oko male drvene kucice u kojoj je sam ziveo violinista. Cinilo se da ce se srusiti od silne tisine koja ju je pritiskala. A tisina je mamila. Mamila je violinistu da zasvira svoju violinu..

Sacekao je jos par trenutaka i uzeo je u ruke. Gudalom je lagano presao preko zica iz kojih je potekao jednolican milozvucan ton. Bila je to zelja violine da na njoj bude svirano. Opet je usledila pauza, i onda je pocelo. Divna melodija je odzvanjala u maloj kucici i bujala napolje u tisinu sireci se na sve strane. Priroda je sa uzivanjem slusala ispovest starog violiniste. Nikada ranije nije cula ovako lepe zvuke i zapitala se da li je to onaj isti covek koji zivi tu vec tolike godine. A violinista je i dalje svirao. Nizao je note sa izvanrednim poznavanjem harmonije i emocijama koje su se mogle maltene dodirnuti kroz vibracije njegovog instrumenta. On i violina su bili jedno bice, ove veceri, napokon. Svirao je sve jace i jace, iznenadjujuci i sam sebe kako je moguce da odjednom ovako lepi i tuzni zvuci izlaze iz njegove violine. A kakvi su to tuzni zvuci bili! Zvucalo je kao da neka tuzna zena place zbog izgubljenog deteta, kao da je ceo svet potonuo u duboku, tesku tugu. A violinista je i dalje svirao. Nije stajao, njihao se u transu svirajuci jos intenzivnije  i tuznije. Svirao je dok je sunce zalazilo i bojilo drvece oko kucice u zlatno braon boju a vedro modro nebo postajalo sve tamnije i tamnije. Iznenada, jedna zica na njegovoj staroj violini puce i osinu ga po licu. Zavladala je tisina..

Kroz prozor male drvene kucice ulazili su poslednji zraci Sunca.Na zidu iza violiniste koji je bio okupan zlatnozutom bojom protezala se pognuta senka umornog coveka i njegovog instrumenta. Priroda je pazljivo osluskivala i sve sto je cula je bilo tiho, umorno jecanje starog violinste.
IP sačuvana
social share
Ica
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


Zodijak
Pol
Poruke 460
OS
Linux
Browser
Mozilla
      Ukradeni momenat

Lezim u laznoj tisini mojih zalutalih misli. Sklopljenih ociju, upijam grube zvukove realnosti, koji razdiru moje usi. Dan se polako gasi, decije usnulo, kao i moja snaga. Oko mene je sve tako pseudo-mirno. Jedino jos grubo zujanje proklete stvarnosti i monotonije kvari ovaj orkestar cutanja. Kako sunce lagano, posve bojazljivo zalazi iza vremenom istrosenih, i oronulih kuca, svetlost u sobi biva jaca i obasjava svaki ugao moje sobe. Neostvareni snovi, najvece teznje, slutnje i najgorce patnje u samo jednom trenutku se iskazuju u svecanom ruhu. Cudljivo, tokom cele godine, u nadi da pokupe
aplauz gladaoca, nipodastavajuci se medjusobno. Kidaju, paraju, ranjavaju. I onda, za samo mali deo vecnosti, skidaju
svoje iskrzale maske, odlazu ih u stari sanduk secanja i svecanim tonom se poklanjaju publici u svom neogranicenom
sjaju i lepoti. Samo i jedino tada, shvatam njihovu moc, zudnju i zar. Njihove grube, i ujedno prijatne crte lica, koje me odvode do deteta, vesto skrivenog na grimiznom pijadestalu moje duse.  Tada shvatam nepojmljivo. Osecam esenciju svih emocija, njihovu impozantnu ulogu i znacaj. Sve dobro i lose u meni, i u svakom coveku, dozvoljava mi nadljudsko u samo jednom trenu. Njihova aura mi pri samom pogledu, daje jasan znak da i ono oku prijatno i ono otrovno gorko dobijaju svoj dugo trazeni smisao. Ruzno postaje lepo. Crvljiva, trula jabuka postaje vecna muza prosvetljenom umetniku. Bozanstvo u ljudskom nalicju. I sve to u samo par sekundi, a posle toga biva zaboravljeno. Ljudi su takvi, olako zaboravljaju lepotu. Savrsenstvo ostaje skriveno iza nakaradnih osmeha svakidasnjice. Bolna istina. Mozda je razumnije upotrebiti izraz tragedija. Secanja putuju ka nekim novim, neotkrivenim svetovima. Svi oni leze u nama. Svi su tu, pritajeni u spletu uspomena, proslosti. Davno proslo vreme. Samo jedan mali napor, samo jedan bezazleni, opijumom ispunjen pogled, jedan dodir storukog sunca, jedna mrvica soli, jedna kap i jedna suza na istrosenim koricama zivota... Samo jedno malo samo i neiskazana vecnost koja lezi mirno u nedostupnom delu nas samih, bila bi iskazana.
Nedozvoli da trenutak spokojno prodje pokraj tebe, kao da nepostojis... lepota je nasa. Ponekad je nehajno drzimo u dlanu, ali je neprimecujemo ili se ne trudimo dovoljno.

Zavesa se lagano spusta, jos jedan komad se zavrsio, ali smo mi jos uvek tu.
Predstava traje, dok trajemo mi.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
SonyEricsson xperia
Najkraći roman na svetu

Svaki soliter je država za sebe. I to država u kojoj vlada apsolutna anarhija. A pošto tu anarhiju svi poštuju može se reći da je i to neka vrsta poretka. Red je inače gomila nereda poređana po iluziji vremena zvanoj - hronologija. U tom čudnom bezvlašću, u kome je sve na granici zakona, a ipak sve po zakonu, svako se snalazi “kao riba u vodi”, ali ako pokušate da uvedete bar malo reda, tada počnu da se ponašaju “kao ribe na suvom”. U tom ribnjaku, zvanom soliter, još uvek “velike ribe jedu male ribe”, mada su te “male ribe” sve žilavije, ipak i jedni i drugi uporno traže svoju sopstvenu “zlatnu ribicu”. Riblji specijaliteti nisu na ceni, jer riba ima mnogo kostiju, a za to “čapkanje” nema se puno vremena.

Evo vam roman modernog pisca za budućeg čitaoca.
Počnimo, dakle, sa tim ribicama, a do zlatne - ako dođemo.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
SonyEricsson xperia
Lektor

Neko je ukrao list iz knjige, iz nekog dobrog, poznatog romana. Neko, ko je bio potpuno nepismen, svojim nepogrešivim njuhom procenio je da je baš taj list suvišan.
Pismenom čoveku trebaju decenije da spozna delić suvišnosti, nepismenom je dovoljan sekund da ispravi grešku pismenog.
Recite mi, molim vas, kada bi se pismen čovek, dosetio da u list od knjige, zamota jedan dobar cigar duvana?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
SonyEricsson xperia
POČETAK NA KRAJU SVEGA

Evo ga! Stoji na sred mokre ulice, zaogrnut lakom izmaglicom, na svojim ogromnim plećima drži kišu, pronicljivim pogledom - pogledom iskusnog trgovačkog putnika - mirno i ravnodušno odmerava svet ispred i oko sebe, pršti kiša pod jakim vojničkim cokulama, vojnički šinjel prosleđuje kapi ka tvrdom asfaltu, gusta brada i brkovi se presijavaju od vlage, crni šešir zadržava vodu, pa je prosipa po ramenima, i sve to kao da ga se ne tiče, maše rukama dok hoda, prate ruke neki nevidljivi ritam, sasvim lagano obazire se oko sebe, avet­kontura klizi kroz sumorno jutro, a grad spava blaženim snom. Pogled s leđa izaziva strah od nepoznatog, pogled spreda strah od poznatog, od onog što se potiskuje i skriva u najdublje dubine, strah od stvarnosti.

***
– Jesi li nekad video onog čoveka?
– Nisam.
– Je l’ on uvek bio sam?
– Jeste.
– Kako znaš?
– Ne sećam se.

***
Evo ga! Ulazi u kućicu na kraju (ili na početku) grada, skida šešir i šinjel i spušta ih na otoman u uglu polumračne prostorije, vojničke cokule odzvanjaju po tvrdom podu, čvornovatim šakama baca prazne boce, tanjire i čaše zajedno sa stolnjakom u kantu za otpatke, zagleda oronule zidove, na jednom od njih visi drvena maska, maska afričkih vračeva prekrivena paučinom, na ivici kredenca tanka knjižica, stihovi davno zaboravljenog pesnika, stolica bez naslona nemoćno leži prevrnuta, ispravlja je i seda, škripi stolica pod njim, oči mu klize po svakom detalju, i sve to kao da ga se ne tiče, vadi iz unutrašnjeg džepa bočicu ruma i lagano ispira grlo dok ga stonoge, bubašvabe i pauci ispituju, avet-kontura ide polako ka izlazu.

***
– A jesi li ti video onog čoveka?
– Mislim da jesam.
– A je l’ uvek bio sam?
– Mislim da nije.
– Kako znaš?
– Ne sećam se.

***
Evo ga! Stavlja u usta cigaru koju još nije zapalio, miluje po kosi jednog od dvojice dečaka koji ga gledaju znatiželjno, daje mu prašnjavu knjigu pokupljenu sa kredenca, ulazi u opusteli restoran, sprema kajganu od osam jaja i velikog komada slanine, pljuje ovlaženu cigaru na pod, i lagano počinje da jede, ni jednog trenutka ne prestajući da se obazire oko sebe, kao da nekog očekuje, jede nožem i posmatra, kožne čizme se cede i prave lokvu, kolone mrava ulaze mu u tanjir, još jedan gutljaj ruma, još jedna nezapaljena cigara, jedan od dečaka skuplja hrabrost da mu priđe, kreše šibicu i pali mu cigaru, koliko dugo nije osetio ukus duvana, klima glavom u znak zahvalnosti, okreće im leđa i odlazi.

***
– Šta misliš, ko je ovaj čovek.
– On je napisao ovu knjigu.
– Otkud znaš?
– Piše na njoj.
– Šta piše?
– Ne sećam se.

***
Evo ga! Prilazi polurazrušenoj kući iz koje se širi jeziv smrad prašine i memle, prilazi ženi sa detetom na sisi, uzima dete, nežno ga spušta ne postelju, cepa već pocepane krpe sa nje, uzjahuje prljavu ženu koja stenje pod snažnim muškarcem, i ne pokušavajući da pruži otpor, puši nezapaljenu cigaru, ko zna koju po redu, mrak se već uveliko spustio, tek poneka sveća pucketavo dogoreva na drvenim policama, uzima dete, isto onako nežno, i vraća ga nazad, majci, spušta kraj nje umašćenu novčanicu, rasteruje cokulama pse lutalice, ne dozvoljava da dodirnu ni njega ni ženu sa detetom na sisi, odlazi u hladnu noć bez trunke mesečine, na tamnoj pozadini samo je njegovo tamno telo zjapilo kao crna rupa u Kosmosu.

***
– Je l’ to bila njegova žena?
– Izgleda da jeste.
– A dete?
– I dete je njegovo.
– Otkud znaš?
– Ne sećam se.

***
Evo ga! Budi se grad ne sluteći ništa, kao po komandi, svi u isto vreme, goluždrava deca jurcaju se po tvrdim i do zemlje spaljenim dvorištima, nage žene peru veš u mutnoj vodi, starci se bestidno prazne iza nečeg što podseća na drvo, suncu se više niko ne raduje, svaka senka zalepi se za tlo ostavljajući novi crtež, mapu za pokolenja koja neće doći, jer ovo je poslednja generacija - poslednja deca, poslednje žene i poslednji starci - iza njih nuklearni ratovi, užas i smrt, a ispred njih… on, u svom vojničkom šinjelu, i vojničkim cokulama, sa nezapaljenom cigarom među kristalnobelim zubima, starci ga ne primećuju, deca mu se raduju, žene odmeravaju znatiželjno svaki detalj na ovom čudnom biću, i svi }ute.

***
– Šta će sada biti?
– Izgleda da je on naš.
– Kako znaš?
– Liči na nas, ljude.
– I oni ranije su ličili?
– Ne sećam se.

***
Evo ga! Stoji samouvereno i ponosno u svoj svojoj veličini, iza leđa mu kostur broda nasukanog pre toliko vekova, ukrtio se od stajanja, pred njim potomci zaboravljene posade, skida vojnički šinjel, cokule, i šešir, sve skida sa sebe, je li se to vratio, toliko čekani, a već pomalo zaboravljeni, sin božji, ili je on poslednji u nizu prevaranata što im se nesebično daje u ime sebičnog hira, tek - poslednji čin drame nečega što je tinjalo, i što je samo sebe uništilo, i što se tako gordo zvalo život, poslednji trzaj ili početak, poslednji preživeli vojnik u zalutalom stadu, još samo da nikne cvet, i ptica da zapeva, i mrav da zagolica, još samo… još tako malo treba, još samo malo…

***
Kako je lep.
Je l’ on sada naš?
Jeste. On je sada samo naš.
A kako ćemo sa njim…?
Ne sećam se.
Ni ja.

***
Evo ga! Žena je opet zagrizla jabuku, pustila je glas od sebe, stavila je zmiju oko vrata i pogledala vojnika kako se ne sme, razapnimo ga na krst, neka otpati sve naše grehe, a onda mu uzmimo obraz, i bol, i stid, i sve mu uzmimo, i pustimo neka se mešaju krv, seme i voda, mleko u dojci nepoznate žene, i greh neka bude, i blud, i razvrat, Satana neka uzme svoj deo a nama šta ostane, i sve neka bude k’o nekad, samo neka ne budu ove senke što na ljude liče, i ova zatamnjena svetlost, neko tu svetlost mora da nadvisi, poneki preživeli vojnik nađe se uvek da započne novi ciklus - ciklus rađanja i umiranja, evo ga, počinje…

***
Hoćemo li uspeti?
Moramo?
Koliko ćemo čekati?
Ne znam.
Šta ćemo roditi?
Ne sećam se.
_________________
Dizimo grad - dok jos nije kasno!!!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
SonyEricsson xperia
Zamisli:
Jedno jutro probudiš se sa golom ženom pored sebe, iako znaš, sasvim sigurno znaš, da si prethodne noći legao potpuno sam. Šta će reći tvoja žena, koja samo slučajno, te noći, nije bila s tobom? Šta će reći komšiluk? Deca? Prijatelji? Rodbina? Ona se zaklinje da si je dobio na pokeru. Poker? Nikada u životu nisi kockao, čak ni u šali. Svi smo mi ulog, kad malo bolje razmisliš. Ona je pripala tebi, ti ćeš pripasti drugome. Uzalud ih ubeđuješ da je bolje da se probudiš sa golom ženom, nego sa golim uličnim sviračem. Zamisli: i on je ulog. I on je noćas nekome pripao. Možda baš tvojoj ženi, koja samo slučajno, te noći, nije bila s tobom. Opet neki poker? A deca? A prijatelji? A rodbina? Oni služe samo da ogovaraju. I pomalo da smetaju. Ko zna, možda si i njih dobio na pokeru? A kad, ujutro, staneš pred ogledalo, pomalo zbunjen, pomalo uplašen, u ruci ti špil karata, u glavi košmar, u krevetu nepoznata žena. Šta ćemo sad? Možda ona i nije tako nepoznata, pročačkaj malo po svojoj podsvesti. Toliko toga imamo u stanu nepoznatog. Daj, majstore, podeli još jedan krug. Karta jeste kurva, ali tebi je kurva, bar za noćas, trebala. Ako dobro igraš, pre ili kasnije, dobiješ sve ono što ti je potrebno. Ako se opet probudiš sa onom ženom, ili sa nekom drugom, više ti niko ništa neće prigovoriti. Postaćeš imun na nezgodna pitanja, jer - to znači da dobro igraš. Ide ti sve bolje, a dobrog igrača svi poštuju, bar prećutno. Podeli, šta čekaš? Ulog je sad tvoja žena, koja samo slučajno, te noći nije bila s tobom. Da vidimo kome će ona pripasti. Podeli, majstore! Ova igra traje najduže, od nastanka sveta do dana današnjeg. I posle tebe ostaje poker. I ulog, i sreća, i metak u leđa… sve je to na talonu. Ako ne podeliš ti, podeliće neko drugi. I prijatelji, i žena, i deca, i rodbina, sve će to ionako pripasti nekome. Možda baš tebi, ako te karta posluži. Ma, podeli već jednom, šta čekaš? Zar ne vidiš da te čeka žena, koja samo slučajno, te noći, nije bila s tobom. Ona sa kojom si se probudio nestaće. A možda i neće. Neko ti je, s njom, isplatio stare dugove. Seti se, koga si to tako debelo zadužio? Zar ne čuješ? Zovu te deca… zovu te prijatelji… zove te rodbina… Podeli, majku mu! U kartama sve piše. U kartama? A duša? A srce? A lice? A oči?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Cognito, ergo sum!

Zodijak Virgo
Pol Žena
Poruke 82
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
У чекаоници на аеродрому седела је девојка. Свесна да ће још дуго времена провести ту, она одлучи да купи књигу и неки кекс како би јој време брже прошло.
Села је на столицу, извадила књигу и прелиставајући странице, узимала је кекс са стола. Поред девојке седео је госодин, који је читао новине. После извесног времена девојка примети да се и господин служи кексом са стола.
“Каква некултура и дрскост”, помисли она, али ипак трудила се да не одреагује. На крају је у кутији остао само један кекс. Девојка је посматрала господина... Он је мирно и без устезања преломио последњи кекс на два дела узимајући себи једну половину.
Бесна и узнемирена, девојка је уздахнувши истрчала напоље. Отварајући ташну да спакује књигу, коју је читала, она примети у торби неотпакован кекс. За тренутак је поцрвенела. Била је свесна да је кекс са стола припадао оном господину, кога је она тако немилосрдно оптужила. Било јој је непријатно, јер не само да се понела крајње некултурно, већ је потпуно погрешно осудила човека, који је према њој био фер.
Колико пута сте ви у животу појели нечији кекс а да то нисте знали?
Пре но што донесемо коначан закључак, треба боље да сагледамо ситуацију, треба да будемо опрезни. Ситни детаљи имају понекад кључну улогу. Није све онако, како на први поглед изгледа. Касно је кајати се, када већ начиниш грешку.
Неке ствари у животу не можеш  вратити:
Реч пошто је изречена.
Могућност након што си је  изгубио.
Љубав ѕа коју се ниси борио.
Време које је прошло...
Зато о свему размисли два пута!
IP sačuvana
social share
Sine dolore non vivitur in amore...
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Cognito, ergo sum!

Zodijak Virgo
Pol Žena
Poruke 82
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Osecam se kao slucajni prolaznik, koji tumara kroz vreme, pokusavajuci da odgonetne sta je to zivot. Kao da sam bacena iz neke druge dimenzije, ne mogu da se snadjem, ne mogu udahnem, nemam snage... Tumarajuci kroz lavirint pun zamki, trudim se da izdrzim do kraja, ali me neka jaka sila vuce i vodjena njenom inercijom, ja tonem, tonem sve dublje, imam osecaj da sam na dnu. Tako malo me deli od smrti, a opet toliko toga jos imam da prezivim. Verujem da postoji nesto sto nase zivote oblikuje…sudbina, Bog, nebitno, ali znam: ja ne postojim tek tako I nisam obicna I prolazna, vec verujem da s nekim odredjenim ciljem imam pravo da zivim zivot.
Osluskujem muziku tisine I divim se zanosnim pokretima vetra… sve oko mene je posebno, fascinantno, ali muci me strepnja da koliko sutra sve moze da se pokvari. Plasim se za svoje snove, za svoju zvezdu. Da, bas onu veliku, sjajnu, tamo gore. To je moja zvezda, osecam to, ali mozda jos neko s istom takvom nadom gleda u nju I veruje da ta sjajna vodilja pripada samo njemu. Ja sam oduvek bila pesimista I zivot je za mene casa do pola prazna. Kada sam osecala nemoc, snagu sam trazila u lepim stvarima koje me okruzuju. Ponekad sitnice mnogo znace. Ali bila sam cesto prevarena I gubila sam poverenje…sada sam paranoicna. Osecaj patnje me uzdize, mozda tako postajem jaca, a da nisam toga ni svesna.
Steze me I gusi monotonija, povlaci me u vir guste, neprohodne magle. Masem rukama, hocu da pobegnem, ali nemam snage, a mozda ni volje. Potrebna mi je vera, jer samo tako mogu uspeti. Ne plasim se toliko da ce me neko drugi povredeti, koliko se bojim sama sebe. Borba u odajama moje duse, teska je, iscrpna, slomi me svaki put. Zelje I mogucnosti stoje u suprotnosti. Ne mogu da ih pomirim, a drugo resenje ne vidim. I kada potonem, kada zalutam I sve mi postane nebitno, shvatim da je jedini izlaz rad I postavljanje cilja, jer taj cilj jedino moze da mi bude inspiracija. I posle svega da li cu uspeti? Imam li pravi motiv ili samo prolazne zelje I zanosna uverenja koja lebde nestabilno? Jesam li okruzena vetrenjacama ili sve ovo ima svrhe?
Nesigurna sam, potistena, usamljena, sumnjam, placem.. ali ipak dovoljno sam jaka…I spremna za sve.Zato zivot gledam kao borbu dobra I zla, lepog I ruznog, tuge I srece. A ja, ja svesna svojih sposobnosti imam cilj da pobedim!
IP sačuvana
social share
Sine dolore non vivitur in amore...
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


ne diraj lava dok spava, a lavicu nikada!!!

Zodijak Leo
Pol Žena
Poruke 123
Zastava u gradu kojeg najljepša rijeka dijeli na dva dijela
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 6630
evo, da probijem led ovdje... nesto literarno iz mog pera....

Riječ - dvije o knjizi

U početku bijaše riječ…pratilac smrti od iskona. Riječi, riječi, samo riječi…tajanstvene, glasne, zle, okrutne, ljekovite, strasne, nemirne – one pletu niti duha jake kao zakon svemira.

Riječi su eliksir i otrov, one su slike svijeta oko nas, ali i onoga u nama, nekima se divimo, nekih se stidimo; dolaze nam i bježe od nas, imaju svoj okus i svoju boju. Čovjek od nekih raste, od nekih se sledi, potom se rasprše u svemiru, vrijeme ih učini bezbolnima. Riječi – snažne kao želja djetinjstva, dugačke kao neobuzdana pjesma; meke kao govor pred smrt, hladne kao glečeri u zoru; duboke kao pogled u zvijezde, čulne kao mjesečeva pjesma u polarnim noćima.

Riječi plove ulicama u neredu, kotrljaju se blještavim izlozima, pečate nečiju sudbinu i drže kariku svjetske kulture. Zatvorene između dvije korice jedne knjige,  riječi skrivaju prošlost, pričaju sadašnjost, proriču budućnost.

Od davnina su ljudi zapisivali riječi, klesali ih u kamen, pisali na pergameni, urezivali u drvo, prenosili svoje misli i poruke s koljena na koljeno. Smatra se da su prvi zapisi u svjetskoj povijesti i civilazaciji nastali 24. stoljeća prije nase ere. Već tada su ljudi zapisivali svoja razmišljanja, osjećaje i želje. Rukopisne bilješke i prve knjige bile su čuvane kao posebne dragocijenosti, plaćale su se čistim zlatom i bile su prava rijetkost.

Izumom gutenbergovog stroja i nastankom prvih inkunabula knjige postaju mnogo dostupnije širem sloju pučanstva, nisu više određene samo za privilegirani sloj društva. U današnje moderno i tehnološki osvješeno vrijeme, knjige su postale sastavni dio svakog kućanstva, njihova cijena je mizerna i nije nikakav problem doći do bilo koje knjige, pa čak ni napisati svoju vlastitu.

No, zapitajmo se na trenutak što je to što ljude tjera već cetiri i po tisuće godina da zapisuju svoje riječi. Čemu tolike knjige napisane na svim jezicima svijeta, na svim pismima, na svakom kutku planete. Zasto ljudi ispisuju tisuću i tisuću stranica, provode dane i noći nagnuti nad listom papira držeći pero i tintu pred sobom?

Sjetimo se samo Cesarićevih stihova:

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

...i  bit će nam jasan motiv svih pisaca svijeta. Svi oni žele iza sebe ostaviti dio sebe živim i kroz taj dio poručiti nešto ljudima koji dolaze iza njih. Kako bismo znali za riječi iz Svetog pisma ili Kur’ana da ih mudri ljudi nisu zapisali, kako bi znali za Ilijadu i Odiseju da ih Homera ne upisa na stranice svjetske književnosti, kako bi čitali Juditu i Planine, Gundulića i Šimića, kako bi znali za Shakespearea i Mooliera da nema slova i riječi, da nema korica i knjiga? I čime bi punili svoj duh, krijepili svoj um da, dizali svoju kulturu i znanje da su nam police knjižnice prazne?

Nekada mi se čini da su riječi note koje svaki dan sviraju novu melodiju života. Ponekad se nađe čovjek koji se usudi zapisati te zvukove, a onda se stvori i nada da će jednoga dana ti zvuci u nekom probuditi istinu spremnu da zapjeva iskrenošću govora i misli.
 
 
IP sačuvana
social share
...moje su oči samo moje i nitko ne zna sto ja kroz njih vidim...
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Mudrijas Burek Foruma
Legenda foruma


"I'm not always right, but I'm never wrong"

Zodijak
Pol
Poruke 49711
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.7
Ovo je napisalo davno, davno
ali reko ajd i ja da nesto okacim ovdi
Smile

Sretali smo se na raznim mestima. Katkad bih je video na ulici kako posmatra nove modele cipela, katkad kroz izlog parfimerije kako isprobava mirise, a katkad u raznim restoranima u koje sam, s' vremena na vreme, svracao.
Uvek je bila drugacija.
Mala devojcica sa kikicama i skotskim suknjama, rock'n'roll buntovnik razbarusene kose, pocepanih farmerki i sirokih kosulja i dzombastih cipela, znea zavodnica kose dignute u pundju sa mindjusama koje su se lagano njihale kada bi pokrenula svoju lepo oblikovanu glavu (sto je njenom osmehu davalo dodatnu draz) u kratkim suknjama i visokim potpeticama.
A opet, sve je to bila ona.
U pocetku mi je bilo simpaticno da posmatram njeno poigravanje, njene promene. Voleo sam vestinu kojom je osvajala sve oko sebe, pa cak i ljubomorni zenski svet. Divio sam se lakoci kojom se oslobadjala muskaraca koji su sebi davali za pravo da pomisle da je mogu posedovati. Ona to nije dozvoljavala ni na tren.
Ponekad bi mi uputila neki od svojih blistavih osmeha i zagonetnih, zelenih pogleda.
Nisam joj pridavao, kao sto to nisam cinio ni sa drugim zenama, narociti znacaj.
Ipak, zapanjivala me je i polako osvajala. Iznenadjujuce? Kada je ona u pitanju, nimalo.
Po koji susret ovde - po koji susret onde, na kraju, bio sam njen.
Ali, bas tad, nje vise ne bese.
« Poslednja izmena: 12. Nov 2006, 02:25:26 od krouli »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:44:45
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.079 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.