Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:06:23
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Kralj bez prestola  (Pročitano 22140 puta)
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Konak u Beloj kući


Predsednik Ruzvelt dočekao mladog kralja sa najvišim počastima. Nosim pozdrave ratnika iz dalekih gora, rekao je u Kongresu kralj Petar

U proleće 1942. jugoslovenska vlada je otpočela pripreme za kraljevu posetu Americi, u vreme kada su njeni odnosi sa britanskim zvaničnicima bili dosta zategnuti. Zbog podrške Britanaca pobunjenim oficirima u Kairskoj aferi i kampanje koju su oni vodili protiv Ninčića i njegove trenutne politike približavanja Rusima, među Jugoslovenima je ponovo oživela ideja da bi kralj i celokupna vlada mogli da se presele iz Londona u Vašington. Ninčićevo zvanično saopštenje da će kralj Petar u junu otputovati u Ameriku, uz dobijene informacije, s druge strane, da bi kralj tamo mogao da uspostavi svoju vladu, izazvalo je uznemirenje u Forin ofisu.

Kraljeva poseta Americi započeta je 24. juna prijemom u Beloj kući, koji mu je veoma toplo priredio predsednik Ruzvelt. Dočekan je sa najvišim državnim počastima, koje su čak prevazilazile zvaničan protokol. (Jedna od tih velikih počasti bila je i ta da je visokom gostu dodeljeno da prvog dana prenoći u Beloj kući u sobi u kojoj je spavao bivši predsednik Linkoln). Obraćajući se kralju Petru veoma dirljivim rečima, predsednik Ruzvelt je rekao kako je još kao mlad čovek sa velikim interesovanjem i dubokim osećanjem čitao o petstogodišnjoj borbi srpskog naroda za nacionalno oslobođenje i uspostavljanje svoje suverenosti. Sledeći tu časnu tradiciju Vaših predaka, Vi ste u kritičnom trenutku, zajedno sa Vašim narodom, izabrali put koji su oni uvek sledili, put pravde i odbrane slobode. I tako ste stupili na stranu onih koji se bore za iste krajnje ciljeve, i to u trenutku kada je ta strana bila u teškom položaju, prinuđena na povlačenje.

Kralj Petar se zahvalio predsedniku Ruzveltu i američkom narodu na razumevanju i moralnoj podršci, koji pokazuju prema borbi i stradanjima njegovog naroda. Štampa je dala ovoj poseti veliki publicitet pišući sa simpatijama i predstavljajući je kao centralni politički događaj. U razgovorima u četiri oka, koji je američki predsednik imao sa kraljem Petrom odao je priznanje "njegovim hrabrim borcima" i obećao pomoć četničkoj gerili.

Veoma nadahnuto, sa dubokim emocijama, kralj je govorio poslanicima američkog Kongresa, rekavši da to telo predstavlja ne samo volju američkog naroda nego i pobornika i zaštitnika ideja i principa "za koje se svi mi borimo". Nastavio je ovim rečima: Obrtom okrutne sudbine, ja nikada nisam bio u mogućnosti da se obratim predstavnicima moga naroda. Nekoliko dana od početka moje vladavine ceo moj narod i institucije bili su izloženi nemilosrdnom uništenju okrutnom invazijom. Stotine i hiljade naših ljudi već je ubijeno u borbi ili su hladnokrvno masakrirani. Mnogi od onih koji nisu ubijeni ili zarobljeni od Nemaca, Italijana, Bugara i Mađara, nastavili su da se bore pod nesavladivim vođstvom mog prvog vojnika i vernog prijatelja đenerala Draže Mihailovića... Od tih ćutljivih ratnika iz dalekih gora ja donosim drugarske pozdrave narodu Sjedinjenih Država.

Tokom posete kraljeva aktivnost je bila najviše usredsređena na obraćanje američkim zvaničnicima i javnosti u zahtevima za pružanje pomoći pokretu đenerala Mihailovića. U svim tim istupima, govoreći na engleskom, isticao je borbu četničkog pokreta, kao i svoje zalaganje za demokratsko uređenje zemlje posle rata. U posebnom pismu predsedniku Ruzveltu detaljno je izložio stradanja koja njegov narod u zemlji podnosi, spomenuvši i zločine Pavelićevih ustaša, apelujući još jednom za davanje veće pomoći četničkom pokretu. Sve ovo nisu dobro primili jedino hrvatski članovi jugoslovenske vlade, kao i hrvatski iseljenički krugovi u Americi.

Prema Fotićevom izveštaju, organizacija Hrvatske bratske zajednice nije odgovorila na poziv i njeni predstavnici nisu došli na prijem koji je kralj priredio. Svoje nezadovoljstvo izrazili su i ministri Krnjević i Šutej i, u tom smislu, uputili su iz Londona poruku Šubašiću. Ovaj je odmah promenio svoje raspoloženje žaleći se da je, kao predstavnik Hrvata, u vreme kraljeve posete "zapostavljen". Na konstataciju poslanika Fotića da je obavezno prisutan u jugoslovenskoj delegaciji pri svim prijemima koji se u Americi kralju priređuju, kao i na onim koje je kralj priredio za američke zvaničnike, Šubašić je priznao da je od Krnjevića i Šuteja primio poruku da nastoji da se u svim Kraljevim govorima uz Dražu pomene i Maček. O toj stvari kralj Petar se, u svom obraćanju američkom kongresu, izrazio na ovaj način: Mi ćemo suditi naše građane, ne po njihovim političkim pogledima, niti po rasnim i verskim vezama, već po njihovom držanju prema sadašnjoj borbi. Ko god se bude borio s nama, podeliće s nama blagoslove pobede.

Sa ovog skupa izostali su predstavnici grupe oko "Amerikanskog srbobrana", koji su posebno posetili kralja. Taj susret je bio nešto intimniji: pošto su mu uručili komplete izdanja svoga lista i zlatnu povelju, slikali su se se zajedno sa kraljem.

Veliki prijem, u hotelu "Valdorf Astorija", sa hiljadu zvanica, priredio je kralju gradonačelnik Njujorka La Gvardija. Obratio mu se na srpskom jeziku, pošto je kao američki konzul ranije službovao u Trstu i otuda upoznao Jugoslaviju. Usledio je zatim kraljev put u Kanadu, prijem kod predsednika kanadske vlade Makenzi Kinga, govor u Kongresu u Otavi, veliki prijem u guvernerskom dvorcu za dve hiljade zvanica.

Susret sa Teslom

Za vreme boravka u Njujorku, ostvarila se i kraljeva želja da vidi velikog naučnika srpskog porekla Nikolu Teslu: posetio ga je 8. jula u hotelu "Nenj Yorker", gde je Tesla provodio svoje poslednje dane života. Iz tog susreta sačuvana je i zajednička fotografija, koju je načinio kraljev fotograf. Predviđena je i kraljeva poseta Kolumbija univerzitetu, gde se nalazila soba Mihajla Pupina, pretvorena u muzej.



Kralj Petar i predsednik Ruzvelt



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Ženidba posle rata!


Čerčil savetovao mladom kralju da venčanje odgodi do povratka u zemlju. Spreman sam da idem u Jugoslaviju da se borim

Tokom 1942. i 1943. godine jedno lično pitanje kralja Petra zaokupljalo je pažnju srpskih ministara. Sve je počelo 21. aprila 1942. godine, kada je kralj na jednom prijemu upoznao grčku princezu Aleksandru, kćerku grčke princeze Aspazije. Devojka je bila prijatne spoljašnosti, veoma simpatičnog ponašanja, što je osvojilo jugoslovenskog kralja. Posle tog prvog susreta, nastavili su da se viđaju i vremenom se razvila ljubav između dvoje mladih. Princeza se zatim, preselila u Kembridž, navodno radi pohađanja jednog tečaja za bolničarke, a stvarno da bi bila bliža svom izabraniku, koji je već počeo da mašta o ženidbi.

Posle nešto više od mesec dana njihovog poznanstva, kralj Petar se, sa dozvolom svoje majke kraljice Marije, obratio odbeglom grčkom kralju Đorđu za dozvolu da stupi u brak sa princezom Aleksandrom, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Iznenađeni takvim obrtom, srpski ministri su bili mišljenja da se kralj ne sme ženiti usred rata, u vreme kada srpski narod preživljava najstrašnije dane u svojoj istoriji, kada je cela zemlja ogrezla u krvi i kada skoro da i nema srpske kuće koja nije zavijena u crno. Ako bi to učinio, smatraće se da kralj ne saoseća sa svojim narodom, a to može ozbiljno naškoditi njegovoj popularnosti. Kraljica Marija, koja je u početku odobravala vezu svoga sina sa grčkom princezom, i sama se kasnije usprotivila sklapanju braka.

Britanski zvaničnici nisu imali razumevanja za stav srpskih ministara. Rezonovali su da se čovek može ženiti i u ratu isto kao i u miru, a svadba se ne mora smatrati veseljem, koje ne bi trebalo priređivati usled žalosti. To nije pokolebalo Jovanovićevu vladu da 18. jula 1942. objavi saopštenje u kome se kaže da se pitanje braka kralja Petra neće postavljati do kraja rata, dokle god njegov narod, izložen surovim stradanjima, ne povrati slobodu i nezavisnost. Mislilo se da je time pitanje kraljeve ženidbe skinuto s dnevnog reda.

U proleĆe 1943. godine, pod uticajem devojčine majke, princeze Aspazije, ponovo se pokreće pitanje braka. Verujući da je položaj saveznika tada povoljniji na svim frontovima i da se, možda, bliži kraj rata, kralj Petar je pripremio memoar u kome je izložio argumente u korist svoje ženidbe. Oni su se, uglavnom, svodili na to da je, radi učvršćenja dinastije, u ovim burnim i teškim vremenima potrebno da on, kao kralj što pre dobije naslednika.

Kralj se lično 31. marta obratio premijeru Čerčilu podužim pismom u kome je izložio svoju želju da sklopi brak sa princezom Aleksandrom, s kojom je u vezi već godinu dana:... Osećam da moram, što je pre moguće, posle venčanja, da idem na Srednji istok, ili kuda i gde Vi nalazite da mogu doprineti ujedinjenju svog naroda, koji je rastrgan građanskim ratom... Spreman sam da idem u Jugoslaviju, ako se bude smatralo da je to najbolje, da bih bio sa svojim narodom i borio se rame iz rame s njim. Samo na taj način mogu uzeti učešća u njegovom oslobođenju.

Pre nego što je odgovorio, Čerčil se konsultovao u Forin ofisu i pošto je od njega dobio potvrdu da jugoslovenska vlada ne odobrava venčanje "zbog nekog starog srpskog običaja da ne može da bude venčanja dok je zemlja u ratu", on je zamolio kralja Petra da pričeka dok ne stigne odgovor od đenerala Mihailovića. A što se tiče Kraljeve želje da se borbeno angažuje na frontu, Čerčil se saglasio sa njegovim odlaskom na Srednji istok, jer smatra da bi to bio izvor ohrabrenja za njegovu vojsku i narod, ali nije odobrio predlog da ide u Jugoslaviju i bude sa svojim narodom: Učinićete mu (narodu) daleko veću uslugu čekajući povoljnu priliku da biste se vratili kada kucne čas slobođenja.

Dugo očekivani telegram od đenerala Mihailovića stigao je 13. avgusta i Kralj je bio ushićen njegovom sadržinom. Naime, ministar vojni javio je kako je, preko svojih komandanata, ispitao raspoloženje naroda u Istočnom Pomoravlju, u oblastima Kopaonika, Sandžaka, Hercegovine i Dalmacije, kao i mišljenje Crkve i beogradskih krugova i "svuda naišao na pozitivan odziv".

Ohrabren ovim telegramom Kralj se obratio britanskom premijeru, zatraživši podršku da se venčanje obavi u novembru po njegovom povratku sa planiranog puta na Srednji istok. Čerčil je i ovog puta konsultovao Idna, koji mu je bez dvoumljenja odgovorio da bi "za Kralja bilo mudrije da pričeka da se vrati u Jugoslaviju, no da bi venčanjem, na brzu ruku, stavio na kocku svoj ne mnogo siguran položaj". Osim toga, ne može se smatrati da je Mihailovićeva poruka, kojom se daje blagoslov venčanju, pouzdana jer on stvarno nije u mogućnosti da govori u ime vascele Srbije, kada se zna da je Nedićev stav prema venčanju negativan, a da se i ne govori o raspoloženju partizana prema kralju.

Čerčil se ovoga puta složio sa svojim državnim sekretarom i obavestio kralja Petra da bude strpljiv i sačeka oslobođenje zemlje.

Zlodela ustaša

Za razliku od britanskih državnika, američka administracija je dosta dugo izražavala sumnju u mogućnost zajedničkog života Srba i Hrvata u jednoj državi. Dva neprijatna događaja - napad Japana na Perl Harbor i objavljivanje rata Pavelićeve NDH Americi uzburkali su javno mnjenje u ovoj velikoj zemlji. U preispitivanju odnosa u bivšoj Jugoslaviji vesti o masovnim zločinima ustaša nad srpskim civilima imale su veliki značaj. Oni su uticali, pre svega, jače diferenciranje između srpskih i hrvatskih iseljenika u Americi i Kanadi, ali i na zauzimanje opreznog stava Bele kuće prema jugoslovenskom pitanju.



Kralj Petar polaže zakletvu



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Propao povratak kući


Britanska tajna služba sprečila povratak mladog kralja u Srbiju. Tragična sudbina pilota Slobodana Ninkovića

Pilotiranje je bilo jedna od strasti kralja Petra. Vežbao je najpre na svom avionu, dobijenom od predsednika Ruzvelta. Instruktori su mu bili major vazduhoplovstva Dimitrije Kneselac i jedan Englez. Kada je, najzad, završio obuku i dobio značku letača „krilca“, kralj je sa olakšanjem uzviknuo: „Sad mogu sam leteti... Mogu i u otadžbinu da odletim!“ Iako je plan o odlasku u zemlju čuvan u strogoj tajnosti, pre svega od Engleza, Kralj je o toj mogućnosti otvoreno govorio pred svojim ađutantima imajući u njih puno poverenje.

Prvi put je preda mnom spomenut odlazak u zemlju bez odobrenja Engleza - seća se ađutant Radojčić - kada mi je Kralj dao da pročitam telegram dobijen iz Lisabona od Radoja Kneževića. Ako se dobro sećam pisalo je: ’U ovim teškim danima, Vaše Veličanstvo, ne mislite na Vašu ženidbu, nego iskoristite prvu priliku, koja Vam se pruža i idite u zemlju. To je jedino što može doneti preokret u našu korist uz pomoć generala Mihailovića’. Kasnije, takođe u decembru, Kralj je spominjao da će uraditi nešto što niko od njegovih predaka nije učinio. A onda, pojavio se potporučnik Ninković, koji je naprosto postao Kraljev miljenik. Nešto su se sašaptavali, dogovarali...

Potporučnik Slobodan Ninković svojim fizičkim izgledom i odvažnošću predstavljao je neobičnu pojavu: visok preko dva metra i težak preko sto kilograma, razlikovao se od drugih pilota, obično nižih rastom i nežnije fizičke konstitucije. Vaspitan u oficirskoj porodici, školovan u Vojnoj akademiji, bio je veoma hrabar i preduzimljiv. Uspeo je da pobegne iz zarobljeničkog logora i otada je pokazivao veliku samouverenost. Tim svojim odlikama stekao je veliko poverenje kralja, kod koga je odlazio bez najave na razgovore „u četiri oka“, obično noću.

Tok izvođenja plana o odlasku u Jugoslaviju opisao je podrobno Kralj u memoarima: „Tajno smo prikupili onoliko oružja i materijala koliko je bilo mogućno, zajedno sa kompletnom radio-stanicom, i sve ostavili u mojoj kući u Kairu. Napravili smo plan da taj materijal odnesemo u Jugoslaviju u jednom ’ukradenom’ avionu. Bacili smo oko na jedan stari ’halifaks’, korišćen za obuku na aerodromu „La Maz“, s kojim smo nameravali da izvršimo sletanje ’na sreću’ u Srbiju. Da bih se spremao za ovaj podvig, trenirao sam koliko god sam češće mogao prinudno sletanje sa teškim bombarderima. Najzad, utvrđen je bio i datum. Odlučili smo da pođemo u tri časa ujutro, da bismo nadleteli Jugoslaviju posle zore. Ako vreme bude povoljno, sletanje po danu biće lakše. Bili smo se odlučili da rizikujemo mogućnost da nas napadnu nemački lovci“.

U poslednjem trenutku, pred sam polazak, plan se morao izmeniti, pošto je jednog od učesnika u letu saslušao komandant avijacije potpukovnik Škrivanić, koji je otkrio šta je bilo u toku izvođenja ove operacije. Shvativši da je učinjena neka indiskrecija - nastavlja Kralj - izvršili smo izmenu plana u poslednjem momentu: bilo je zaključeno da ja neću poleteti sa prvim avionom, koji će svakako otići kod Mihailovića, već ću ga slediti u drugoj ekspediciji sa članovima moje vlade.

Prvim avionom leteo je potporučnik Ninković, koji je sa dvojicom Engleza stigao ukradenim avionom u Bari, ali je ovde uhapšen. Na saslušanju, o cilju svoga leta izjavio je da ide u vrlo važnu misiju i da nosi lične poruke Nj. V. Kralja generalu Mihailoviću. Ta važna poruka bila je šifrovana.

Dok je u Bariju još vođena istraga i iz Kaira traženi podaci da li neko od jugoslovenske komande zna o putu potporučnika Ninkovića i da li mu je kralj Petar dao kakvu poruku za đenerala Mihailovića, Ninković je sa dvojicom britanskih oficira uspeo da pobegne iz zatvora i sa njima, ukradenim avionom, odleti preko Jadrana za Jugoslaviju. Šta se dogodilo sa njihovom sudbinom, istraga nije utvrdila.

Završetak te priče čitamo u kraljevim memoarima: Nikad ih više nisam video. /. Telegram koji sam poslao Mihailoviću ’via Istambul’ da bih mu najavio dolazak svojih prijatelja, morao je izazvati kod njega veliko razočaranje./. Posle misterioznog nestanka ovog aviona, odlučio sam se teška srca da napustim ovaj plan... Da i ne govorim o nadzoru koji je nada mnom vršilo odeljenje /engleske/ vojne policije, mereći svaki moj pokret i gest.

Očigledno, istraga koju je sprovela britanska agencija Intellegence Service o slučaju Ninković upućivala je na vezu sa kraljem Petrom, pa su ga stoga stavili pod prismotru i nadzor. Čitav slučaj morao je biti zataškan, jer bi bilo besmisleno optužiti jednog suverenog vladara „za krađu aviona“. Ali sam kraljev pokušaj da ode u zemlju bio je za Britance drastičan primer da on neće slediti njihovu politiku. Da bi se na kralja Petra mogao vršiti uticaj, u skladu sa tekućom britanskom politikom, trebalo ga je dovesti u London.

Tako se dogodilo da oni koji su kralja oterali na Srednji istok, sa namerom da tamo ostane do povratka u zemlju, sada su naprasno tražili njegov hitni povratak. Trebalo je za to naći neki nepolitički razlog, a rešenje pitanja Kraljeve ženidbe pokazalo se kao pogodan mamac.

Odanost kralju

Posle uspostavljanja direktnih veza za Dražom Mihailovićem, vlada u Kairu dobijala je povoljne vesti o monarhističkom raspoloženju naroda u zemlji. U izjavi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta koju je 19. decembra 1943. godine Mihailović dostavio Kairu tvrdilo se: da su svi Srbi, svi jugoslovenski orijentisani Hrvati, koji čine većinu hrvatskog naroda i svi Slovenci odani narodnoj dinastiji Karađorđevića... Priznaju jedinog Vrhovnog Komandanta Nj.V. Kranja Petra II, i samo onu vladu koju on postavlja.



Kralj Petar



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Venčanje bez kraljice


Skromnoj svadbi svog sina Petra nije prisustvovala kraljica Marija. Genaral Živković tražio da se Kralj odrekne prestola

Pošto je iz Londona stigao neočekivani poziv da se vrati u Englesku, kralj Petar je, sa članovima Purićeve vlade, napusto Kairo i preko Gibraltara stigao u London 11. marta 1944. godine. Po dolasku, posetio je najpre majku, kraljicu Mariju, koja nije promenila svoj stav protivljenja ženidbi svoga sina. Pošto je već zakazan dan kraljevog venčanja, predsednik Purić obavestio je đenerala Mihailovića o uglednim gostima, koji će tom svečanom činu prisustvovati (izuzev kraljice Marije, „zbog bolesti“) i zatražio njegovu podršku:

„Molim Vas saopštite ovo jugoslovenskoj vojsci u zemlji i objavite narodu. Neka bi Bog dao da ovaj čin ojača još više našeg mladog Kralja u najstrašnijoj borbi kroz koju naš narod prolazi, a u kojoj Kralj pokazuje sve odlike hrabrosti i mudrosti svojih predaka.“

Venčanje kralja Petra i grčke princeze Aleksandre obavljeno je 20. marta 1944. godine. Bila je to skromna svečanost u dvorskoj rezidenciji u hotelu „Kleridž“ uz prisustvo dvadesetak vrlo uglednih zvanica, među kojima su bili engleski kralj Džordž, premijer Čerčil, državni sekretar Idn, kao i izaslanik đenerala Mihailovića, major Lukačević.

Kraljevi se obično žene vodeći računa, pre svega, o državnim i dinastičkim interesima. Brak sklopljen između kralja Petra i grčke princeze Aleksandre nije bio takav. Otkada su se upoznali, oni su žudeli da ozakone svoju vezu, ali su se, skoro pune dve godine, tome protivili političari smatrajući da u ratnim uslovima venčanje (čak i veridba) nije u duhu tradicije srpskog naroda, da može da naškodi kraljevom ugledu, a time i državnim interesima. A kralj Petar je povezivao svoju ženidbu upravo sa željom da ide na front.

Kada se tako dugo o nečemu stvara fama, ona vremenom postaje dogma o kojoj se ne sme ogrešiti. Kraljevo venčanje nepovoljno je primljeno, pre svega, u srpskoj zajednici u Kairu, naročito među starijim ficirima, koji su kritikovali svoga vrhovnog komandanta što je, ne vodeći računa savetima odgovornih ljudi iz svoje okoline i svoje majke, sledio zov srca. Jedan od najoštrijih kritičara bio je đeneral Petar Živković, koji je, čak, govorio da, u interesu zemlje, kralj Petar treba da se odrekne prestola.

S tim u vezu dovodio se i postupak kraljice Marije, koja se ogradila od nepopularnog koraka svoga sina odbijajući da prisustvuje njegovom venčanju. Smatralo se da je, na taj način, ostavila otvorena vrata „da se kroz njih popne na presto“ mlađi sin Tomislav. Izveštavajući o svemu tome, predstavnik britanske tajne slube išao je toliko daleko da je poručivao da se „radi njegove lične bezbednosti Kralj zasad ne vraća na Srednji Istok“.

Iako je svoje venčanje doživljavao kao dugo očekivani srećan događaj, kralj nije imao vremena da se tome raduje. Njegovo raspoloženje najviše su remetili kampanja koje je tada vođena protiv đenerala Mihailovića i pritisak britanske vlade da se odrekne tog svog jedinog oslonca u zemlji.

Neposredno posle razgovora sa Čerčilom, obratio se Ruzveltu podužim pismom moleći ga da utiče na britanskog premijera. Požalio se kako se od njega traži da ubuduće Jugoslavija nema vladu, nego samo savet od tri člana, koji bi započeo razgovore sa Titom, a potom, da se tom savetu prepusti uprava u zemlji. Detaljno mu je preneo svoj ragovor sa Čerčilom zadržavajući se posebno na spornim pitanjima. Kralj je izneo čvrsto uverenje da ni on, ni njegova vlada ne mogu napustiti Mihailovića, jer bi to značilo izneveriti narod, koji se već tri godine bori pod vrlo teškim uslovima, bez ikakve pomoći. On sam postao bi izdajnik prema svome narodu i vojsci, čiji je vrhovni komandant. Prihvatanje takve odgovornosti za njega lično bilo bi ravno političkom samoubistvu:

„Moj narod i moja vojska u zemlji očekuju od kralja, ili da dođem tamo i borim se sa njima, ili da ostanem u inostranstvu da bih branio narod, u najmanju ruku sa isto onoliko hrabrosti s koliko se narod bori u zemlji.“ Kralj je tražio od Ruzvelta da mu objasni savezničku politiku prema Jugoslaviji: „Mi ne možemo verovati da bi bilo ko, ni u Moskvi, ni u Teheranu, mogao odlučivati o budućnosti Jugoslavije bez konsultovanja sa nama. /. Zato vas molim, gospodine Predsedniče, da intervenišete u rešavanju pitanja Jugoslavije, ako ne celog Balkana, da to bude stvar zajedničke rasprave, između nas, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Rusije, pod njihovom zajedničkom garancijom.“

Odgovor američkog predsednika došao je sa zakašnjenjem od mesec dana i predstavljao je ljubazno i biranim rečuma opravdavanje Čerčilovih zahteva. I Ruzvelt smatra da postojeća Purićeva vlada nije baš kvalifikovana da iznađe rešenja za sve izazove pred kojima se nalaze Jugosloveni. Upravo stoga, on misli da Mihailovića trebalo osloboditi svih političkih obaveza i omogućiti mu da se koncentriše na vojne probleme. I predsednik smatra da su partizani mnogo značajniji pokret otpora, koji uživa veću podršku naroda, nego šo je Kraljevska vlada spremna da prizna. Završio je svoj odgovor kralju Petru obeshrabrujućom porukom: „Molim Vas da prihvatite njegov /Čerčilov/ savet kao da je moj.“

Saveznici bombarduju

U međuvremenu, pritisak je pojačan i u samoj Srbiji: Beograd su bombardovali anglo-američki avioni 16. aprila, na dan Uskrsa, sutradan i još ukupno 13 puta do ulaska sovjetskih trupa u Srbiju; tokom aprila bombardovani su još: Nikšić, Podgorica, Niš, Leskovac, Knin. Naredbu da se bombarduju Beograd i drugi srpski gradovi mogao je izdati Čerčil, a on je to učinio, svakako, sa znanjem, a po nekima, i „na traženje maršala Tita“.



Kralj Petar i princeza Aleksandra



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Broz Čerčilov junak


Govor kralja Petra u kome poziva naciju da se pridruži Titu režirali Englezi. Osećam da izneveravam svoje najbolje prijatelje

PonaŠanje Tita prema britanskim državnicima bilo je potpuno u skladu sa njegovim ukorenjenim boljševičkim vaspitanjem. Već posle sporazuma sa Šubašićem na Visu, Tito je objašnjavao Molotovu, kao da se pravda, da nema štete ako se sa obrazovanjem neke zajedničke jugoslovenske vlade što više oteže, "jer ćemo mi dobiti samo na vremenu za učvršćenje naših pozicija u Srbiji". Uveravao je sovjetsku vladu da on ništa ne veruje zapadnim saveznicima, jer misli da im je sporazum koji je on sklopio sa Šubašićem na Visu potreban da ojačaju kraljeve pozicije, "da dovuku kralja u zemlju još pre svršetka rata i da, pomoću Ustava, zavlada u Jugoslaviji, odnosno barem u Srbiji". On to neće dozvoliti i zato pridaje veliku važnost približavanju Crvene armije Balkanu.

Sovjetsku pomoć Tito je zatražio na najmerodavnijem mestu obraćajući se pismom samom Staljinu: "Biće nam potrebna najveća Vaša pomoć da bismo mogli što prije rešiti problem Srbije, koji je za nas vrlo važan, jer od toga zavisi konačan uspjeh u stvaranju demokratske federativne Jugoslavije. Po mome mišljenju - pisao je Tito Staljinu - najjača podrška u svakom pogledu bila bi u tome ako bi Crvena armija nadirala preko Karpata i Rumunije u pravcu juga. Takav plan osujetio bi mnoge planove na Balkanu od strane onih koji žele da pomoću razdora učvrste svoje pozicije."

Ostvarivanju Titovih zamisli umnogome su doprineli i sami britanski državnici time što su svu političku, materijalnu i pomoć u oružju pružili Titu. Štaviše, oni su bili svesni činjenice da će Tito britansko oružje koristiti da u građanskom ratu potuče svoje političke protivnike, posebno u Srbiji i da zavlada celom zemljom. Posle pregovora Tita i Šubašića na Visu, državni sekretar Idn, nezadovoljan što u tim pregovorima nije bilo reči o onom pokretu u kome se Srbi ponajvše bore, pisao je:

"Budući da u toj stvari ne postoji nikakav sporazum između Tita i Šubašića, izgleda da to nagoveštava gušenje četničkog pokreta silom oružja, a to je ono što mi mislimo sprečiti, ako budemo mogli." U tome se mogao uveriti i sam Čerčil posle razgovora sa Titom u Kazerti. Sa osećanjem griže savesti pisao je Idnu: "Bilo bi dobro da se setimo kolika će odgovornost ležati na nama kad se završi rat, kad Tito bude imao sve oružje i mogućnost da podjarmi ostali deo zemlje, oružjem koje je dobio od nas... On će imati oružje, a ostatak zemlje biće u njegovoj milosti i nemilosti."

I pored osvedočenja šta se sve može dogoditi sa Srbima kad Tito silom oružja bude uspostavio diktaturu u celoj zemlji, britanski zvaničnici držali su se svoje pragmatične "zajedničke" politike sa Sovjetima. Staljin, pri nadiranju prema Balkanu nije štedeo živote miliona svojih vojnika, dok je Čerčil, uz izdašnu materijalnu pomoć i pomoć u opremi i oružju, nastojao da izbegne veće žrtvovanje svojih vojnika.

Nastavljeni su i pritisci na kralja Petra. Pod izgovorom izbegavanja građanskog rata, tražilo se od njega da se na radiju obrati Srbima, Hrvatima i Slovencima sa apelom da se pridruže "narodnooslobodilačkoj vojsci". Šubašićeva vlada je 24. avgusta pripremila ukaz kralju na potpis, kojim se stavlja van snage ukaz od 10. juna 1942. o Vrhovnoj komandi u zemlji, čime se dezavuisalo postavljenje đenerala Mihailovića, kao načelnika te komande.

Kralj Petar je ubeđivan da će, ako ne prihvati da uputi ovakav poziv, Rusi koji se približavaju Beogradu napasti Dražu Mihailovića kao neprijatelja. Kralj navodi opasnost od razbuktavanja građanskog rata kao razlog koji ga je prisilio da preispita nastavak svoje podrške isključivo Mihailoviću i da prihvati neko kompromisno rešenje:

"Raspravljali smo o mnogim skicama govora, koji ću održati, i sve sam učinio da ga sastavim tako da moj apel bude u korist svih oslobodilačkih pokreta, ali su i britanska i jugoslovenska vlada insistirale da naglasak bude isključivo na Titu. Posle tri sastanka sa Čerčilom po ovom predmetu, jedino što sam mogao da učinim bilo je da snizim ton kojim ću predstaviti Tita kao usamljenog heroja, da ne kažem ni reč o Mihailoviću, kao i da skratim osnovnu verziju govora. Osećao sam se da izneveravam svoje najbolje prijatelje i da potpuno priznajem grupu koja je suprotstavljena monarhiji i svim demokratskim načelima. Seme diktature već je bilo posejano. Bio sam nemoćan da bilo šta učinim."

Uz sve to, najveći uticaj imao je razvoj događaja na frontu, zapravo napredovanje Crvene armije na Balkanu. Početkom septembra ruske trupe su izbile na bugarsko-rumunsku ranicu i za desetak dana već su doprle do jugoslovenske granice na Dunavu. Tu u blizini Kladova 12. septembra 1944. godine susrele su se ruska i partizanska jedinica. U svetlosti tih događaja, tog istog dana kralj Petar je u svom obraćanju na londonskom radiju pozvao Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pridruže naronooslobodilačkoj vojsci pod vođstvom maršala Tita.

Iako je Čerčil tražio osudu đenerala Mihailovća, što bi navodno, uticalo na četnike da priđu Titu, kralj je odlučno odbio da se u govoru to i spomene. Samo je u jednoj rečenici osudio sve one koji, zloupotrebljavajući njegovo ime i ovlašćenje krune, pokušavaju da ostvare saradnju sa neprijateljem, što, u ovom teškom vremenu, izaziva neslogu u narodu i koristi jedino neprijatelju.

Tito umesto Draže

Odstranjivanje đenerala Mihailovića iz jugoslovenske vlade Čerčil je smatrao političkim prelomom koji će olakšati saradnju sa Titom. Obraćajući se, tim povodom, poslanicima Donjeg doma, on je ipak priznao da ne zna šta će se dogoditi sa delom Jugoslavije koji kontrolišu Srbi, pošto će Mihailović i bez oslonca na vladu zadržati uticaj na srpsko stanovništvo.



Kralj Petar i Nikola Tesla



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Narod zbunjen govorom


Najteži udar naneo nam je naš kralj u čije smo se ime zaklinjali. Mi za kralja, kralj za Tita, šta će biti Bog te pita

Kraljev govor na radiju izazvao je različite reakcije među srpskim političarima u emigraciji, kao i u zemlji. Grol je samo prokomentarisao da je moralo tako biti, ali da je samo trebalo objasniti okolnosti pod kojima je taj govor održan. Grupa srpskih političara oko Slobodana Jovanovića setila se u poslednjem trenutku da uputi zakasnelu poruku Mihailoviću: da je kucnuo čas da se ceo narod ima dići na oružje. Morate da izjavite da ste spremni da obustavite bratoubilačku borbu i da ostavljate sve rasprave za posle rata. Jovanović je, zatim, posetio člana britanske vlade, Emerija i zatražio pomoć, ali je ovaj video jedinu mogućnost da bi Englezi, možda, mogli da Mihailovića izvuku iz zemlje i time mu spasu glavu.

Kraljevo obraćanje narodu 12. septembra Mihailović je primio dosta bolno. Nije imao nerava da Kraljev govor sasluša, a kad su mu saopštili njegovu sadržinu, dugo je sedeo sam, nepomičan, bez ikakve reakcije. Više od mesec dana kasnije pisao je Konstantnu Fotiću kako je Kraljev govor predstavljao "strahovit udarac": Naročito se on odrazio na kolebljive vojne starešine u izvesnom broju, ali na narod Kraljev govor je ostavio obratno dejstvo. Narod je počeo da gunđa protiv Kralja i dinastije, protesti su padali na sve strane i to javno. Slično je pisao i Živku Topaloviću:

Najteži i najstrašniji udar naneo nam je Kralj, čijim smo se imenom zaklinjali. Bog i narod neka mu sude. Ove Mihailovićeve izjave nalazimo kod Topalovića u "Knjizi o Draži", objavljenoj posle rata. Kao vojnik, Mihailović je sve nedaće primio dosta smireno, sa nadom da sve ipak nije izgubljeno. Svakako mu je najteže bilo saznanje da su mu sin Branko i kćerka Gordana prišli partizanima i govore po selima protiv njega. Otuda je i za Kraljev postupak imao razumevanja, kada je saznao kakvim je sve pritiscima on bio izložen.

Javite Kralju da popravi svoje držanje - pisao je nešto kasnije - Mi činimo sve da se Kraljev položaj popravi, ali biće uzaludno, ako sam Kralj to ne učini odmah. U narodu je zbunjenost Kraljevim govorom izražena u polušaljivom tonu ovim stihovima: Mi za Kralja, Kralj za Tita, Šta će biti Bog te pita.

Efekti kraljevog govora brzo su relativizovani, jer ono što je rečeno nije zadovoljilo, onoga kome je namenjeno, Tita. U prethodnim dogovorima on je tražio da pisanje nacrta proklamacije bude stvar same jugoslovenske vlade, odnosno Šubašića; zatim je postavljao razne uslove u pogledu njenog sadržaja: da kralj naredi pripadnicima Kraljevske vojske da se pridruže partizanskoj vojsci, a ako to ne učine, biće demobilisani i poslati u izbegličke logore, štaviše, neće im se dozvoliti da se posle rata vrate u zemlju. Načelno, nema ništa protiv da oni koji se pridruže partizanima nose kraljevske oznake, kokarde, ali on smatra da bi se kokarda mogla smatrati provokacijom, koja bi mogla da izazove incidente.

Tito je, takođe, zahtevao da operacije snaga Kraljevske mornarice budu pod njegovom "direktnom komandom". Pošto ništa od svega toga nije ušlo u proklamaciju, Tito je, jednostavno, ignorisao kraljevo istupanje na radiju. Nedelju dana iza toga, on je tajno napustio Vis, ostavivši stražare ispred svog prebivališta, da bi, bar za neko vreme, prikrio svoj odlazak. Ruskim avionom odleteo je za Krajovu, gde je razgovarao sa tamošnjim predstavnicima komande sovjetskih trupa o uslovima zajedničkih operacija u Jugoslaviji, a zatim je, 21. septembra, otputovao u Moskvu.

Razgovori Staljin-Tito ticali su se operacija sovjetskih trupa u Jugoslaviji, pitanja odnosa prema jugoslovenskoj vladi i kralju. Staljin, s kojim se, inače, prvi put susreo, uveravao ga je da treba da vrati kralja Petra na presto: Ne morate ga primiti za sva vremena. Privremeno, pa mu posle udarite, u zgodnom trenutku, nož u leđa. Tito se tome protivio i zauzeo čvrst stav da su za njega svi buržoaski političari u Srbiji "izdajnici i podlaci", a dinastija Karađorđević "omražena u narodu". A za Engleze je rekao da bi im, ukoliko bi se silom iskrcali u Jugoslaviju, pružio "odlučan otpor", što se Staljinu najviše svidelo.

Britanske zvaničnike uznemirili su Titov potajni odlazak sa Visa i njegovi razgovori u Moskvi, o čemu su tek kasnije saznali. Sa osećanjem nemoći da utiču na takav tok događaja, koji se odvijaju bez njihove kontrole, našli su jedino rešenje da ispitaju kakav je stav Sovjeta. Glavna pitanja u raspravi na sastanku sovjetskih i britanskih državnika bila su podela interesnih sfera u Juoslaviji i na Balkanu.

U zvaničnom saopštenju o razgovorima najviših predstavnika Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, u Moskvi od 8. do 18. oktobra 1944. godine, kaže se da su se dve vlade saglasile da u Jugoslaviji "sprovode zajedničku politiku u cilju okupljanja svih snaga protiv Nemaca, koji se povlače, i rešavanja unutrašnjih jugoslovenskih teškoća objedinjavanjem jugoslovenske Kraljevske vlade i narodnooslobodilačkog pokreta. Jugoslovenskom narodu, nakon rata, priznaće se neotuđivo pravo da odluči o svom budućem ustavnom uređenju.20

Po svom povratku iz Moskve, Čerčil je obavestio kralja Petra o rezultatima razgovora sa Staljinom, predstavljajući ih kao veoma povoljne za njegovu zemlju. Spomenuo je kao najvažnije da pitanje monarhije nije rešeno, već je predloženo da se odluka donese na referendumu posle rata.

Petar Mali

U raspravi o unutrašnjim jugoslovenskim pitanjima, Staljin je izjavio da on nema ništa protiv kralja Petra i stvarno bi mu želeo pomoći, mada Tito smatra da se kralj Petar toliko poistovećuje sa Srbima, da bi Hrvati i Slovenci odbili sarađivati. Staljin takođe ima utisak da je kralj Petar "nedelotvoran". Čerčil je onda primetio da je on mlad, tek ima 21. godinu, a kada je Staljin odvratio kako je Petar Veliki sa 17 godina vladao Rusijom, Idn je dobacio da se razgovara o "Petru Malom".



Kralj Petar sa članovima vlade



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Tron princu Tomislavu


U vreme crkvenog raskola bilo je ideja da se kralj primora na ostavku. Razdor kraljevske porodice izazvali komunisti

Služeči se autoritetom patrijarha Germana, komunističkom režimu uspelo je da izazove nesuglasice u Kraljevskom domu. U javnosti je pozornost izazvala aktivnost princa Tomislava Karađorđevića, koji se svrstao u pobornike održavanja jedinstva SPC i sa sobom povukao i prestolonaslednika Aleksandra. U jesen 1965. princ Tomislav je otvoreno pružio podršku episkopu Firmilijanu, prisustvujući na nekoliko crkvenih skupova. Iako na tim skupovima nigde nije bilo reči protiv kralja Petra, suprotan stav princa Tomislava od svoga brata, koji je tada podržavao raskol, otvaralo je pitanje jedinstva u Kraljevskom domu.

Na aktivnost princa Tomislava prvi su reagovali episkop Dionisije i predsednik Srpskog nacionalnog odbora, Stevan Trivunac, koji su mu skrenuli pažnju da svojim opredeljenjem na suprotnu stranu u crkvenom pitanju, "predstavlja javno i otvoreno cepanje dinastije". Zatim je objavljeno saopštenje iz Kraljeve kancelarije, koje je potpisao đeneral Todor Milićević. U njemu se konstatuje da su istupanja princa Tomislava za očuvanje jedinstva Crkve "u očiglednoj suprotnosti sa zvaničnim stavom i politikom inagurisanim od strane Njegovog Veličanstva Kralja" i upozorava da bi kralj na osnovu Porodičnog pravilnika Kraljevskog doma mogao odrediti odgovarajuće mere, "kako bi se ista istupanja u budućnosti otklonila".

Najzad, princu Tomislavu je 14. decembra 1965. upućeno pismo sa potpisom samog kralja Petra, u kome se, pored ostalog kaže: Tragične odluke Sv. Arhijerejskog Sabora od maja 1963. godine ozbiljno su poremetile, ako ne i potpuno prekinule našu bratsku saradnju na državnim i narodnim poslovima, koju sam Ja smatrao dragocenom /. I za Tebe, kao i za druge dobronamerne i neobaveštene emigrante, moglo je da smatra, da ste u toku prvih nekoliko meseci od napred spomenutih odluka bili u zabludi u tome: da li je ili ne u pitanju jedan novi manevar komunističkog režima u zemlji, da upotrebi Srpsku pravoslavnu crkvu za razbijanje nacionalne emigracije i uništenje monarhije i privrženost našega naroda za nju, jer su svi dosadašnji pokušaji sa amnestijama i drugim trikovima ostali bezuspešni. Od momenta kada se uvidelo da je to jedna sinhronizovana akcija komunističkog režima protiv naše SPC, nijedan emigrant, a pogotovo Ti, dragi Tomislave, kao član Kraljevskog doma, ne možeš da se pravdaš zabludom ili neznanjem, da posredi nije čista komunistička akcija.

Kralj dalje u pismu svome bratu, napominje da o tome postoji dokumentacija, brojni originalni dokumenti iz arhiva Patrijaršije u Beogradu, objavljeni u jednoj knjizi, kao i izveštaj Potkomiteta Senata SAD. Sadržina spomenutih dokumenata - stoji dalje u pismu kalja Petra - morala bi da uveri i najnevernijeg Tomu, da je posredi komunistički poduhvat, čiji je krajnji cilj, ne samo Srpska pravoslavna crkva, već i Moj i Tvoj Kraljevski dom Karađorđevića, upravo njihovo konačno uništenje.

Princ Tomislav ubrzo je uputio odgovor svome bratu, kralju Petru, zamerajući mu da ga neopravdano optužuje da nanosi štetu dinastiji Karađorđevića, što je za njega uvredljivo. On odbacuje uslove, koje mu je kralj postavio, ukazujući da je Pravilnik, "dok je Kralj u izgnanstvu neprimenljiv."

Princ Tomislav upućuje kritike svome bratu da je preuzeo ulogu i pojavljuje se kao "poglavar" jedne emigrantske crkvene organizacije, što je u suprotnosti važećem Ustavu. Na kraju princ Tomislav traži od svoga brata da ne objavljuje ovo njegovo pismo, jer ćeš onda "Ti otkriti da u Domu Karađorđevića postoji spor. Onda ćeš Ti, na likovanje današnjih komunističkih jugoslovenskih vlastodržaca, otežavati povraćaj monarhije u Jugoslaviji i pomoći produživanje komunističke vladavine."

Posle ovakvog prilično oštrog odgovora svome bratu, može se postaviti i pitanje da li tu ima još nečeg osim povređene sujete jednog princa. Na jednom mestu u svojim, memoarima, on priznaje kako je "vešto ubačena jabuka razdora u redove srpske emigracije u Americi", ali za to krivi episkopa Dionisija, koji je navodno išao naruku komunističkom režimu u Jugoslaviji. Međutim, još pri kraju 1944. godine u Londonu je bilo uticajnih ljudi, koji su razmatrali mogućnost da se kralj Petar prinudi na ostavku u korist prestolonaslednika Tomislava; o tome je upoznata i kraljica Marija i ona se toj zamisli nije protivila.

PoČetkom pedesetih godina, prema nekim podacima, vođena je "sistematska kampanja", s ciljem da se na presto dovede princ Tomislav. Kao organizator te kampanje spominje se Radoje Knežević (bivši ministar Dvora), inače urednik lista "Glas kanadskih

Srba". Taj list je, u vreme crkvenog raskola, o tome otvoreno pisao, ističući svog kandidata ovim rečima:

U žilama kraljevića Tomislava struji krv neustrašivog Karađorđa. To je onda, navelo i kralja Petra, podstaknutog verovatno od svojih pristalica, da u pismu svome bratu ukaže, koliko bi borba oko prestola bila štetna, navodeći za to primer iz srpske istorije: Ja iskreno verujem da te ne rukovode ambicije Vukana sina Nemanjina. Međutim, one koji Ti sleduješ, javno o tome govore, da su Ti tu ulogu odredili. Savetuje ga da izvuče pouku iz ovog razdoblja srpske istorije, da bi mogao sagledati kuda te vode, šta žele da sa Tobom postignu nesavesni i nevaljali, koji Ti se predstavljaju Tvojim i prijateljima našega Kraljevskog doma.

Bratski odnosi

U leto 1967, za vreme svog boravka u Njujorku, princ Tomislav se telefonom javio svome starijem bratu. Razgovor je bio prisan i iz toga se moglo zaključiti da i dalje gaje bratske odnose. Posle toga, on je izjavio jednom britanskom listu: Nema rascepa među nama...Rekao bih da ima ljudi, koji bi želeli da vide razdor među nama.



Braća Karađorđevići sa majkom




Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Kraljica krije muža!


Aleksandra javlja da je oboleli kralj u bolnici, a ona preuzima dužnost. Kralj napadao ideje o stvaranju nacionalnih država

Osim kratko vreme u detinjstvu, kralj Petar nikad nije imao zdravstvenih problema. Kada je napunio 17 godina, njegov lični lekar profesor Kosta Todorović izvršio je pregled svih telesnih organa i u svom opsežnom izveštaju konstatovao njegovo "veoma povoljno zdravstveno stanje", nešto jače izraženi polni nagon tumačio je normalnim u tadašnjem kraljevom uzrastu. Kralj je očuvao svoju vitalnost i u najtežim godinama rata, kada je, u uslovima građanskog rata u zemlji, i pritiska velikih sila, na svojim plećima nosio najveće breme odgovornosti.

I u tom najtežem životnom razdoblju ispoljavao je nesmanjenu brigu za položaj svoga naroda i bio aktivan u političkoj borbi protiv komunističkog režima u zemlji. Postao je nada i uzdanica svih Srba u emigraciji koji su težili uspostavljanju demokratije i povratku u svoju zemlju. I upravo, kada su mu, povodom njegovog 42. rođendana, stizali pozdravni telegrami, u kojima se izražavala vera da nije daleko dan, kada će "raskinuti komunističke lance, osvetiti Ravnu goru i đenerala Dražu, vaskrsnuti Srbiju, doneti slobodu srpskom narodu i sesti na presto svojih slavnih predaka", pojavili su se prvi znaci kraljeve bolesti.

Te 1965. godine, kada je trebalo da primi najveće priznanje "Veliku povelju slobode", objavljeno je da kralj neće prisustvovati toj svečanosti "zbog bolesti". Iz istih razloga, ni sledeće 1966. godine nije prisustvovao Crkvenom saboru u Libertvilu. Sabor je pozdravio kraljev izaslanik Dragoljub Vurdelja iz Trsta.

Međutim, već naredne, 1967. godine, zabeležena je značajna kraljeva aktivnost. Te godine 20. maja učestvovao je na završnoj svečanosti povodom 25-godišnjice ustanka na Ravnoj gori. Tom prilikom, u Udruženju koje je nosilo ime "Draža Mihailović", održao je duži govor sa kritičkim primedbama na velikodržavne ideje ponajviše hrvatske, ali i dela srpske emigracije sa zahtevima o stvaranju posebnih nacionalnih država na tlu Jugoslavije, o čemu bi, po kraljevom mišljenju, mogao odlučivati samo narod u zemlji.

Ispostavilo se da su preterana trošenja životne energije u političkoj aktivnosti, a možda još više u naporima za uspostavljanje jedinstva između razdrobljenih i suprotstavljenih političkih grupa i organizacija Srba u emigraciji, ostavili tragove na njegovo zdravlje. To se naročito ispoljilo u vreme crkvenog raskola, kada su ga neke političke grupe zdušno podržavale, a neke osuđivale. A kralj je bio takve prirode da nije osuđivao ni one koji su ga vređali, želeo je da ugodi svima, pa je potpadao pod uticaj, čas jednih, čas drugih. Od tih političkih trzavica, kojima je bio izložen, najpre su mu stradali nervi, počeo je da vodi neuredan život i sve je to postalo izvorište početnog oboljenja od dijabetesa. Akutna faza te bolesti iznenada i neočekivano se drastično ispoljila.

Podaci o nastanku, toku i prirodi kraljeve bolesti dosta su kontradiktorni, u zavisnosti od toga da li potiču od šefa njegove Kancelarije, đenerala Todora Milićevića, ili od supruge, kraljice Aleksandre. Početkom jula 1967. kralj Petar se vratio sa privatnog puta iz Njujorka i neko vreme normalno i redovno obavljao je svoje poslove. Ekipu televizije Bi-Bi-Si primio je 5. jula radi snimanja. Istog dana, popodne, kraljica Aleksandra je izvestila šefa njegove Kancelarije, da se njen suprug ne oseća dobro i da je stanje njegovog zdravlja "katastrofalno".

Sutradan, međutim, kada ga je đeneral Milićević posetio, radi uobičajenog referisanja, zatekao ga je, prema njegovim rečima, "potpuno normalnog, veselog i vedrog". Tako je bilo i naredna dva dana. A 10. jula prilikom redovnog referisanja, kralj je saopštio šefu svoje Kancelarije da se pomirio sa kraljicom, ali je zato morao da potpiše obavezu da će joj dati 20 odsto od novca koji bi trebalo da primi od prodaje nekog patenta. Već ranije, upozorio je Milićevića da se pripazi kraljice, jer ona smatra, da on nastoji da njega, kralja, od nje odvoji. Kralj je 12. jula primio na uobičajeno referisanje šefa svoje Kancelarije i njegov razgovor sa đeneralom odvijao se normalno. Međutim, tog istog dana, oko 15 časova po podne, kraljica Aleksandra izvestila je telefonom đenerala Milićevića da je kralj iznenada oboleo i da je prihvatio da ga odvede i smesti u jednu kliniku.

Želeći da ga poseti, đeneral je pitao gde je smešten, ali je kraljica odbila da ga obavesti u kojoj je bolnici, dodavši: Ja sam kraljica i preuzimam sve poslove, koje je kralj vodio. Pošto je i sutradan 13. jula, kraljica odbila da kaže gde se kralj nalazi, đeneral Milićević je zapretio da će sazvati sednicu porodičnog saveta Kraljevskog doma: Ako je vaš suprug, on je i naš kralj i moram da znam, jer sam odgovoran pred narodom. U protivnom, ja ću sazvati Krunski savet, kako je to Ustavom utvrđeno. Kraljica se tome odlučno protivila.

Najzad, ipak se saznalo da je kralj smešten u privatnoj klinici za nervne bolesti "Sveti Luka" u Nici. Na uporne zahteve, šef ove klinike dr Pol Kosa izdao je četiri biltena o kraljevom zdravlju. U prvom izveštaju od 15. jula kaže se da je kralj primljen u bolnicu radi tretmana, koji će trajati nekoliko dana i za to vreme neće biti u mogućnosti da obavlja redovne poslove. Međutim, u biltenu od 19. jula tvrdi se da je stanje zdravlja Njegovog veličanstva bilo u početku krajnje ozbiljno. Izgleda da je sada opasnost po život prošla. Ali bolesnik i dalje nije sposoban da prima posete i apsolutno je potrebno da i dalje ostane izolovan.

Zabranjene posete

U trećem biltenu od 27. jula lekar konstatuje: Nj. V. kralj Petar II pre desetak dana izašao je iz kome. Od pre nedelju dana, izgleda, da mu se svest potpuno povratila. Pri svemu tome, zbog slabosti bolesnika, mora se paziti da ima potpuni mir i posete ostaju zabranjene, naravno sa izuzetkom najbliže porodice.



Kralj Petar II Karađorđević



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Šamari zbog arhive


Kraljica Aleksandra udarila dva šamara đeneralu Milićeviću. Molba knezu Pavlu da što pre izvuče kralja iz bolnice

Dva dana ranije, 25. jula, kada lekar tvrdi da bolesnik još nije na putu ozdravljenja, i da mu je potreban potpuni mir, kralj potpisuje dva pisma na francuskom jeziku, jedno upućuje šefu svoje Kancelarije đeneralu Milićeviću, a drugo svome savetniku dr Brašiću. U njima ih obaveštava da ih razrešava njihove dotadašnje službe, jer oni snose krivicu što su ga, u vreme crkvenog raskola, pogrešno obaveštavali da je SPC napustila svoj Svetosavski put. U ovom pismu se još zahteva da smenjeni đeneral Milićević odmah preda advokatu iz Monte Karla, Gordonu Bleru, sva dokumenta, dosijea i papire, koje se odnose na njegove i kraljičine poslove, kao i arhivu Kancelarije i svu dotadašnju prepisku.

Nastaju duga natezanja oko predaje arhive, pošto je đeneral Milićević, koji je istovremeno bio i kraljev ađutant, to odbijao, jer ne veruje ni u autentičnost kraljevog potpisa. U poslednjem trenutku, Milićević se obraća knezu Pavlu, kao, po godinama, najstarijem članu Kraljevskog doma, obaveštavajući ga detaljno o tome, kako je kraljica Aleksandra smestila kralja u jednu kliniku za nervne bolesnike, "što je porazno za ugled i prestiž našeg kralja"; on sam nije ubeđen da je kralj "nervno oboleo, već da je tamo smešten i zatvoren da bi kraljica mogla svršiti izvesne poslove korisne po nju, a štetne po nj. v. kralja". Na kraju, đeneral moli kneza Pavla da se zainteresuje za ovaj slučaj i preuzme shodne mere da se kralj što pre "izvuče iz ove klinike".

Kralj se za to vreme još nalazi u bolnici što potvrđuje i lekar u svom četvrtom biltenu, 1. avgusta: Nj. V. Kralj Petar II produžuje da se oporavlja. Svaka opasnost je sada prošla. Pri svemu tome, bolesnik mora sačuvati najveći mir i ja ne savetujem nikakve posete, osim bliske porodice. Živeći još u izolaciji kralj iz bolnice upućuje 6. avusta ono poznato pismo, kojim upoznaje javnost da opoziva svoju raniju podršku episkopu Dionisiju, "odmetniku od Srpske crkve", pošto je, "zahvaljujući nekim stranim prijateljima" stekao dovoljno dokaza da SPC "uspešno obavlja svoju misiju". Još iz bolnice, 10. avgusta, kralj upućuje i drugo pismo, u nameri da demantuje "neke zlonamerne i neosnovane glasove, koji se izgleda pronose", a želeći da potvrdi ove činjenice:

1) Po lekarskom savetu pristali smo 12. jula o. g. da za izvesno vreme stupimo na kliniku Sv. Luke radi lečenja šećerne bolesti od koje se podozrevalo da patim. 2) Početno lečenje, kome smo bili podvrgnuti proizvelo je stanje besvesnosti, koje je nastupilo u petak 14. jula, i iz koga smo se povratili idućeg ponedeljka, 17. jula. Posle toga, brigom dr Pola Kose, našeg lekara... Naše stanje se brzo popravilo, tako da je u sredu, 19. jula, naš lekar mogao da objavi... da je svaka ozbiljna opasnost otklonjena. U toku narednog perioda odmora i lečenja, odlučili smo da izvršimo izvesne odluke, koje smo bili doneli neko vreme pre početka naše bolesti... Mi želimo da potvrdimo da su te odluke donete tek posle duže ozbiljne procene svih činjenica i da je naša čvrsta namera da ih održimo u važnosti.

Uprkos svih tih demantija, kao i potvrda autentičnosti potpisa na pismima i porukama koje je kralj uputio svojim bivšim saradnicima i javnosti, njegov bivši ađutant, đeneral Milićević odbijao je da preda arhivu sve dok on ne vidi kralja i od njega lično ne dobije takav zahtev. Pošto je napustio bolnicu 19. avgusta, kralj je, najzad, preko advokata Blera 21. avgusta pozvao đenerala Milićevića da ga poseti istog dana popodne. Ali u tom kratkom susretu, koji je jedva trajao dva minuta, prethodio je incident. Kraljica Aleksandra na ulazu se isprečila i zatražila od đenerala da odmah preda arhivu. Kada je on to odbio pre nego što razgovara sa kraljem, kraljica ga je fizički napala, opalivši mu dva šamara. Intervenisao je advokat Bler i nekako je Milićević ušao kod kralja. Izgledao mu je potpuno odsutnim, ćutao je i samo mu se jednom, slabim glasom obratio rečima: Generale, predajte arhivu.

Teško je razumeti svu tu silnu borbu koja se vodila oko kraljeve bolesničke postelje. Postupci njegove supruge, kraljice Aleksandre, mogu se shvatiti u onom delu, kada je želela da zaštiti svoga muža od poseta kraljevih saradnika. Ali sva ta njena žestina, s kojom je insistirala na preuzimanju arhive Kraljeve kancelarije, upućuje na to da je kraljica, u materijalnoj nemaštini, nastojala, pre svega, da kontroliše finansijsko stanje svoga supruga. Što se tiče političke pozadine, kraljica je, kao ličnost, bila pogodna da se njome politički manipuliše, pošto je oduvek ispoljavala netrpeljivost prema političarima, a kojima je kralj održavao vezu.

Na kraljiČine postupke najveći uticaj imala je majka, princeza Aspazija, koju je, još u vreme rata, kritikovao tadašnji patrijarh srpski Gavrilo, zamerajući joj mešanje u političke odnose i nepovoljno izražavanje o srpskim političarima. Tako se kraljica Aleksandra našla na jednoj strani u sporu oko crkvenog raskola, a da i sama možda nije bila svesna.

Kralj Petar se nije mogao tako lako miriti da ga trajno prisvaja samo jedna strana. Oduvek je želeo da pripada svima, svom srpskom narodu. Zbog bolesti još neko vreme je ostao u Monte Karlu kao gost princa Renijea, vladara kneževine Monako.

Bođić u Londonu

Advokat Bler koji je, kraljičinom voljom, postao i kraljev portparol, obavestio je javnost, da kralj, zbog lečenja od ozbiljne bolesti, dijabetesa, prvi put neće moći učestvovati na proslavi svog 44. rođendana. Njegovi zemljaci moraju da se zadovolje kraljevim i kraljičinim fotografijama, koje će im biti poslate. Kada se malo oporavio kralj je došao u London i uoči božićnih praznika pozvao svu emigraciju na jedinstvo, moleći ih da sve svoje međusobne zađevice otklone praštanjem. Zatim je, početkom 1968. godine iznenada otputovao u Ameriku.



Kraljevski par sa tek rođenim Aleksandrom



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


I sometimes wish I'd never been born at all

Zodijak Pisces
Pol
Poruke 14665
Zastava
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 6.0.2
Poslednja bitka kralja


Vladar u egzilu preminuo 3. novembra 1970. u opštoj bolnici u Denveru. Mici Lou do sudnjeg časa bila uz bolesnog Petra

Odlazak među Srbe u Čikagu, Los Anđelesu, Njujorku, gde je uvek rado dočekan i priman od tamošnjih iseljenika, izgledao je kralju kao obnavljanje onih prijatnih susreta koje je proveo s njima krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Ili je možda poželeo da svoje poslednje životne trenutke provede sa svojim najvernijim pristalicama. U svakom slučaju, značilo je to povratak srpskom nacionalnom korpusu, koji su predstavljali Srpski nacionalni odbor i organizacije Srpske narodne odbrane, širom Amerike i Kanade. Tako su to shvatili i protivnici crkvenog raskola, svrstavajući kralja u tabor „raskolnika“, iako se on više o tome nikad nije izjašnjavao, niti je bilo kakvim političkim gestom to pokazivao. A nije ni mogao, i da je hteo, jer mu se zdravlje neumitno pogoršavalo.

Oko bolesnog kralja starali su se, u početku, lekar Uroš Seferović, koji je bio i potpredsednik Srpskog nacionalnog odbora i Frenk Lou, čija je supruga Mici Lou, prihvatajući da neguje kralja, stekla njegovo posebno poverenje. U februaru 1970. predsednik Odbora, Milan Gavrilović, izvestio je kneza Pavla o toku kraljevog lečenja: Srpski nacionalni odbor, a naročito dr Seferović, činio je sve što je bilo u njegovoj moći. Nije uspeo. Zamolio je kneza, kao najstarijeg člana Kraljevskog doma, da se obrati princu Tomislavu, kako bi on stupio u vezu sa njujorškim lekarima, koji su lečili i još leče kralja.

Kasnije su kralja lečila dvojica italijanskih lekara. Obrazovan je i poseban Odbor za staranje o lečenju kralja Petra, na čijem je čelu stajala manje poznata ličnost, Petar Salata iz Los Anđelesa, inače predsednik crkveno-školske opštine u jednom delu ovog grada. Taj odbor je redovno izdavao biltene o stanju kraljevog zdravlja, a ono je bilo sve lošije.

Za vreme boravka u Los Anđelesu prinčevi Tomislav i Aleksandar izbegavali su svaki kontakt sa ljudima iz kraljevog okruženja, smatrajući ih „raskolnicima“. Nisu pristali da im se isplate ni putni troškovi niti troškovi boravka. Prinuđeni su, ipak, bili da se sastanu sa Petrom Salatom i Mici Lou da bi raspravljali o mučnoj temi, gde sahraniti kralja, u slučaju njegove smrti. Tom prilikom, došlo se do saglasnosti da bi kralj mogao da bude sahranjen pored svoje majke u Vindzoru, blizu Londona. Po povratku iz Amerike, princ Tomislav je pesimistički govorio o stanju zdravlja svog brata: „Može kroz dva sata, dva dana, dve nedelje, ili dva meseca da umre. Lekari se čude da je još živ.“

Nakon toga, bliski članovi kraljeve porodice nisu ga više posećivali. Očekivali su skori kraj i samo su se povremeno raspitivali o stanju zdravlja svoga bližnjega. Sve je prepušteno običnim ljudima koji su se neprestano starali da sačuvaju kraljev život. Jedna od tih osoba, koja je stalno bdela nad kraljevom posteljom, bila je Mici Lou. Radilo se, u stvari, o Srpkinji, Milici Anđelković, poreklom iz Vrnjačke Banje, koja se, došavši u Los Anđeles, udala za filipinskog lekara Frenka Lou. Otada je promenila svoje ime i prezime, prilagodivši ih bračnoj vezi. Nju je upoznao princ Tomislav prilikom posete Los Anđelesu, u aprilu mesecu, i shvatio koliko je ta osoba privržena njegovom bolesnom bratu. Po povratku u London, prisećajući se svog susreta sa Mici Lou, uputio joj je poduže pismo, odajući njoj i njenom mužu veliku zahvalnost i priznanje:

„U tih nekoliko trenutaka osetio sam duboku i odanu ljubav, koju pokazujete prema mome bratu u njegovim najtežim časovima života. Niko nije pružio toliko mnogo Petru, kao što vi pružate njemu u ovom trenutku, a takođe vaš suprug, pružajući mu svu svoju lekarsku pomoć. Vi koji ste učinili toliko dobro za Petra u ovo nekoliko poslednjih meseci, morate poznavati njega čak bolje od nas, porodice, koji smo tako daleko i bez dodira.“

Tražeći leka svojoj bolesti kralj se seljakao iz bolnice u bolnicu, očigledno, ne raspolažući dovoljno finansijskim sredstvima. Krajem juna 1970. godine on je tražio preko advokata Ostina Smita da se iz kraljevskog fonda isplate svi bolnički troškovi, ukupno 27.000 dolara. Međutim, u njegovom fondu toga novca nije bilo, jer je kraljica Aleksandra već podigla sav taj novac. U novom biltenu Odbora za staranje o kraljevom zdravlju, objavljenom krajem jula, prvi put se nešto više kaže o prirodi i ozbiljnosti kraljeve bolesti: „Kralj je teško oboleo od ciroze jetre i bubrega, telesno je veoma iscrpljen, ali nije duševno slomljen. Nj. v. kralj preko Odbora zahvaljuje svim organizacijama, listovima i pojedincima, koji prate tok njegovog lečenja i mole se Bogu za njegovo zdravlje.“

Kralj Petar je preminuo u 47. godini života, 3. novembra 1970. godine, u opštoj bolnici u Denveru, u koju je bio primljen 7. oktobra, pod pseudonimom „Petar Petrović“. Prema izdatoj umrlici od 12. novembra, uzrok smrti je kardio-respirativni zastoj, prouzrokovan pneumonijom. Uslovi koji su doveli do neposrednog uzroka smrti su: oštećenje mozga duže od tri meseca, hronična ciroza jetre duža od šest meseci. Kao drugi značajan i neposredan uzrok smrti navodi se neuspela transplantacija jetre. Smrt je nastupila u 9 časova i 50 minuta pre podne, deset minuta po prestanku rada srca. U umrlici još piše da je obavljena autopsija, ali se ne navode pojedinosti. Lekarsku analizu potpisao je lekar Džems Anderson.

Kralju sve lošije

Tokom proleća 1970. godine, kralj je bio smešten u bolnici „Džon Vosli“, u Los Anđelesu. Tada je Mici Lou obavestila princa Tomislava i prestolonaslednika Aleksandra da se kralj nalazi u teškom zdravstvenom stanju i oni su u aprilu došli da ga posete. Stigavši u Los Aneđles odseli su u hotelu i čekali više dana da kralj izađe iz kome.



Kralj Petar II Karađoršević



Izvor: Novosti
IP sačuvana
social share
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:06:23
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.113 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.