LEZBIJSKI PAR IZ HRVATSKE: VIŠE NISMO GRAĐANKE DRUGOG REDA!

Silvija i Maria bile su među prvim lezbijskim parovima koji su ozakonili svoje partnerstvo, nakon što je u julu 2014. u Hrvatskoj donesen Zakon o životnom partnerstvu. Evo što kažu o onome što je prethodilo njihovoj odluci i promjenama koje su osjetile nakon registracije.

Razgovarala: Antonela Marušić

LGBT.ba: Kada ste se odlučile za sklapanje životnog partnerstva i koji su razlozi, za vas kao par, bili najvažniji?

Odlučile smo prije nego što je uopće usvojen Zakon o životnom partnerstvu, negdje u maju 2014. Dva su najvažnija razloga: prvi i osnovni je zato što smo željele biti zajedno, a Maria nema hrvatsko državljanstvo i stoga nije mogla boraviti u Hrvatskoj duže od tri mjeseca unutar svakih šest mjeseci. Drugi je zato što se volimo. Ili je taj drugi zapravo prvi.

LGBT.ba: Što za vas dvije predstavlja institucija životnog partnerstva u svakodnevnom životu?

Praktične implikacije institucije životnog partnerstva su iznimno bitne. Od najmanjih sitnica: vožnje auta koji je registriran na ime jedne od nas preko radne dozvole i zdravstvenog osiguranja do mogućnosti posjete u bolnici kao najbližeg člana obitelji. Također, to nas legitimira i u očima drugih u privatnom životu, prije svega prema krvnim srodnicima. No, najvažniji su upravo ovi pravni elementi, vlasništva, poreza, kredita, opće pravne sigurnosti kao para. Uz psihološki osobni moment, onaj osjećaj da si potvrdio sam sebi da je to to.

LGBT.ba: Kako je tekao proces odluke o zasnivanju partnerstva? Je li sada za vas postalo moguće nešto što prije niste mogle ostvariti?

Da, apsolutno. Prije toga naprosto nismo mogle biti zajedno u kontinuitetu, niti se mogao organizirati život i rad u jednoj državi. Nismo mogle imati normalan tijek razvoja odnosa, uopće normalnog odnosa jer je cijelo vrijeme visjela nad glavom činjenica da je Maria stranac, da u svakom trenutku imamo ograničenja. Zbog takvih okolnosti vrlo smo rano odlučile sklopiti partnerstvo, no sigurne smo da bi ga svakako sklopile. Za mene to nije toliko važno kao forma, nego primarno pravne posljedice i sigurnost. Za Mariu je to, neovisno o državljanstvu, i psihološki važan osjećaj pripadanja uz neku formalnu vanjsku potvrdu. Obje smo sretne s tim osjećajem “oženjenosti”, neke vanjske manifestacije odnosa, premda da nema suštine, to sve skupa izvana ne bi uopće bilo bitno.

LGBT.ba: Jeste li zadovoljne onim što vam nudi Zakon o životnom partnerstvu u formalnom smislu?

Mi jesmo jer ne planiramo imati djecu. Da to želimo, bile bismo opet ozbiljno ograničene u činjenici da država ne bi priznala zajedničku roditeljsku skrb. Iako institucija partnerske skrbi koju predviđa Zakon o životnom partnerstvu u RH donekle tome nalikuje i svakako pomaže, da doista želimo imati djecu, ne bismo bile zadovoljne dok god životno partnerstvo u baš svim aspektima ne bude izjednačeno s brakom. Ovako smo u potpunosti zadovoljne.

LGBT.ba: Koliko ste dugo bile u vezi prije sklapanja životnog partnerstva i što se praktično u vašim životima promijenilo nakon registracije?

Prije sklapanja partnerstva bile smo u vezi osam mjeseci. Objema nam je to zvučalo jako kratko, a istovremeno smo obje osjećale da to želimo i da znamo što osjećamo. Možda zbog dotadašnjih iskustava, možda zbog prepoznavanja duša na prvi pogled, to ne znamo, ali naprosto smo znale da je to ono što želimo, svaka od nas pojedinačno.

Što se promijenilo nakon registracije? Možda je bolje opisati naše osjećaje i iskustva vezana za sudbinu zakona. Naime, o egzistenciji ovog zakona ovisila je i kvaliteta našeg odnosa. Hoćemo li i kada, i kako moći biti zajedno, ovisi isključivo o tom zakonu, o toj instituciji. Cijeli proces izrade, koji je trajao i trajao, polemike, referendum, saborske rasprave – sve je to jedna velika osobna trauma. Naprosto prolaziti kroz to da znaš da ti sudbina ovisi o tamo nekoj odluci tamo nekih ljudi koji su, kao, jako važni i moraliziraju, i slušaš svašta, a neki od njih pričaju o nama kao o nekim vanzemaljc

eto da se deca malo izžive pa da se bace na snimanje za brejzers.

Ništa.

Drug starletama je vrlo uporan, te ćemo na sledećem Burek Saboru potegnuti pitanje istopolnih zajednica morževa, žirafa i sabljozubih veverica. Ili barem da uzmemo dvojicu miša-piša da probamo. 

Javio se i nas drugar, iz Svecke brt-e!!!1 Ocekuje da i Srbija sledi put progresa, Svedske u EU, opsti prosperitet, ljudi padaju u nesvest koliko im je dobro, masovna masturbacija po ulicama...

U Nemačkoj su dozvoljena životna partnerstva kojima su omogućena pojedina prava iz bračne zajednice, no CDU/CSU koalicija kancelarke Merkel glatko odbija prihvatanje istopolnog braka, bez obzira na višekratne zahteve LGBT aktivista, opozicionih lidera i samog nemačkog naroda.



Video koji je uzburkao nemačku javnost

U videu tzv. "Merkel" gleda kroz prozor, dok se u pozadini čuju vesti s radija u kojima se govori kako 62 posto stanovnika u Nemačkoj podržava istopolni brak. Tada joj s leđa prilazi žena i one se nežno grle. U idućem videu "kancelarka" sedi na krevetu i oblači se, te joj se ponovno ista žena približi i nežno je poljubi.

A bre ovi političari, samo neku piletinu jure 

sami pederluci ...pa to ti je...
nikad me nije zanimalo ko sta radi u svom krevetu ...
niti sam volio one koje to interesuje...
ali tako isto nikad nisam volio ni one koji svoje preverzije zele da prikazu kao sasvim normalne...

tupavci da uopste imaju pojma koliko muskarca nikad nije polizalo picku ne samo svoje nego bilo koje zene...
i koliko zena nikad nije posiisalo kitu...svoga momka ili muza....
a kamoli ucinilo neku drugu po njima perverziju...
zanijemili bi....

i tacno bi ih bilo sramota da javno sire ideju sisanja genitalija istoga spola... ili primanje kite u sopstveni istospolni cmar...

ali jbg...sta da se radi....pederi su tu...kao i sve ostale vrste psihicki nestabilnih licnosti...
i moramo zivjeti sa mislju da svi oni  postoje...

zakone ma kakvi bili treba postovati....

ali i djecu treba vaspitavati na stare dobre nacine...
ne treba ih uciti da je normalno imati seksualne sklonosti ka istom spolu....

au kakvi varvari. al štaćeš. vlast je vlast.

Znači svaki dan učiti sina pedera i ćerku lezbejku da nisu normalni. Torturu raditi svakodnevno. 

Ko tu nije normalan?

nenormalno je deci pričati o sexu u osnovnoj školi. pogotovo za sexualne devijacije da su ok.