vidis krv nije voda. da smo bili pravi hriscani, ne bi nas vise bilo. prosto je neverovatno kako nas sve ateisticke organizacije/udruzenja teraju da budemo pravi  hriscani. da oprastamo dusmanima, ubicama, onima koji su mucili klali i unistavali nas narod. svi koji nemaju veze s vezom, kada je u pitanju duhovnost, hvataju se za "vi ste hriscani, oprostite mi/nam". ja sam posrnuli hriscanin, meni je "dozvoljeno" da upotrebim oganj i mač. 
                                                                                 

Hej, niko vas ne tera, to su vaša pravila... Mada sa druge strane, sva religijska pravila su fleksibilna i mogu se interpretirati na milion načina, sve zavisno od potrebe pojedinca.

Разговор са о. Николајем из манастира Св. Петка о последњим временима, екуменизму, глобализацији човечанства, присуству Антихриста, методама које користе глобалисти у борби против Православних, Јованом Откровењу, пет месеци ракетирања у Трећем светском рату, духовном стању омладине, разговору са чувеним старцем Пајсијем Светогорцем, уском Путу којим треба ходити, чипованим личним картама и пасошима и њиховом негативном дејству на људске душе...

„Знаш знаке Антихристове, сећај их се не само ти, него их свима саопштавај нештедимице.“ - Св. Кирило Јерусалимски

„Православни хришћанин мора да схвати да је припрема на овом пољу апсолутно неопходна. Што смо ближе последњим временима, то је више неопходније разумевање и припрема." - Св. Серафим Роуз

„Који има уши да чује, нека чује! Не варајмо се да не живимо у страшно време и немојмо се безумно предавати лакомислености, затварајући очи пред јасним знамењима која се сваким даном све више умножавају и живо сведоче о томе да смо на прагу вечности." - Св. Аверкије Џорданвилски

Отац Николај - О ПОСЛЕДЊИМ ВРЕМЕНИМА
http://blip.tv/file/1670145
(овај сервис је као Video Google, можете одмах почети са гледањем филма кад отворите страницу)

Ју Тјуб:
http://www.youtube.com/user/Sindjelic1809

Cim je to rekao Nikolaj iz manastira, mora da je tako 

Линкови ка Ју Тјуб-у поново раде

А нови линк ка Блип сервису је:
http://blip.tv/file/1716357

Свако добро!

 Evo šta mene plaši...

-Stvaranje nove-svetske valute kreiranjem finansijske krize.
-Prljava ili mini atomska u torbi,koferu,negde u Usa nakon čega sledi Martial Law tj.potpunu vlast preuzima vojska kojom komanduju praktično nekoliko agencija(F.E.M.A.,CIA...).
-Serija terorističkih napada širom Evrope.Policijska i vojna aktivnost nevidjenih razmera.
  Virus koji će desetkovati ogromnu većinu populacije ove planete.
"Prihvatni centri" kako ih zovu u Americi a ustvari logori za gradjane.

Uh, kao da slusam Moldera. 

@ tema
(mozda zvuci kao da sam pala s Marsa, jer nisam prelistala celu temu, priznajem)
Ali, sudbina covecanstva, po nekom mom nahodjenju, je apokalipticna.
Pad postojece civilizacije, i to ne od strane neke vise sile ili meteorita koji ce da zvekne u Zemlju (mada je i to opet u domenu vise sile, je l' te, pri cemu ne mislim na boga), nego cemo se svi lepo kad tad poubijati. A do tad ce vec ceo svet poludeti, vec smo na dobrom putu.
A posle... eh... ko to zna.

Nismo "mi" ti koji će dovesti planetu u haos već ekipa ljudi kojima je cilj ne novac-nego moć,totalna moć.Kontrola u prevodu. Da bi se do kontrole došlo-kreiraće se dogadjaji koji do nje dovode. /Prati dogadjaje i ono što usledi nakon njih i kockice će početi da ti se slažu/
 Ko kreira haos?Ko želi haos? Ja?Ti? Mi,obični ljudi? Ne bih rekao. To rade buve koje sede u foteljama i trguju oružjem i naftom. Sline u ljudskom obliku. U drugom svetskom ratu koji je kreiran naravno kao i prvi mnogo slina je imalo koristi. Familija Bush,gmaz Kraljica Engleske("God save the Quin,she aint a human being" -lepo reče Sid iz Sex Pistols...)...
 
  Bolje upalite mozgove pre televizora.

Autor teksta ne daje konkretne odgovore. Ipak njegov pogled mi je blizak u vezi vecine pitanj koja ovde obradjuje



SUDBINA ČOVJEČANSTVA      



Sadašnja kriza čovječanstva
Sudbina čovječanstva se u naše vrijeme manifestira kao svjetska kriza, koja u obliku nezaposlenosti, siromaštva, bolesti, revolucija, ubijanja fetusa, ubojstava i samoubojstava, poroka, perverzija, nesretnih brakova, bezbožništva i duševnih bolesti, muči sve veći broj ljudi, tako da, dugoročno gledano, nitko ne može ostati pošteđen.

Zato nije samo potreba, već i apsolutna nužnost da ljudski rod uvidi što se zapravo događa, prije nego što se uopće počne govoriti o rješavanju te krize. Zar čovječanstvo nema takav uvid? Čovječanstvo, uostalom, ima znanost. Ono ima divne fakultete, srednje i osnovne škole za razvoj inteligencije. Ono ima laboratorije za proučavanje materije. Ono ima opservatorije za proučavanje položaja zemlje u svemiru. Uistinu, to je sve točno. Međutim, čovječanstvo je uglavnom apsolutno neuko po pitanju onoga što vidi. Jer kada bi ono stvarno imalo ispravan uvid onda bi se ono, sudeći po njegovom ponašanju, moralo proglasiti nenormalnim ili mentalno

Staro mora propasti
Sva nevolja današnjeg čovječanstva je, dakle, samo pitanje razvoja. Nitko se za to ne može okriviti, niti svećenik, niti kriminalac, niti bogataš niti siromah. Kriza je proizvod samog sustava. I nitko ne može očekivati da sustav pokaže veći idealizam ili stupanj razvoja od onoga do kojeg je stigla prosječna ljudska svijest, jer sustav je proizvod te svijesti. Ali kako čovječanstvo nije nenormalno već ono ima sposobnost stjecanja novih iskustava i istraživanja, ono će, upravo kroz sav taj nesklad i neugodnosti pod kojima sada stenje i uzdiše, doći do razumijevanja najdubljih uzroka ovih pojava i tako prevladati svoju trenutnu mračnu sudbinu.

Takva sudbina, sa svim svojim detaljima, predstavljat će predmet istraživanja kroz koji čovječanstvo danas prikuplja znanje o tome kako društveni sustav ili društveno uređenje ne bi trebali izgledati. Pred očima samog čovječanstva danas se otkrivaju iskustva koja stvaraju rastuću antipatiju prema postojećim okolnostima i koja potkopavaju stari društveni sustav. I ta antipatija predstavlja prve znakove svitanja novog doba. Uskoro će svima postati jasno da smo mi svjedoci propasti stare svjetske kulture i rađanja jedne nove. Mi se nalazimo na izuzetno važnoj prekretnici u povijesti zemlje. Mi se nalazimo pred kamenom međašem kojim je označena važna dionica na beskrajnom putu k vječnosti. Staro mora propasti

Sva nevolja današnjeg čovječanstva je, dakle, samo pitanje razvoja. Nitko se za to ne može okriviti, niti svećenik, niti kriminalac, niti bogataš niti siromah. Kriza je proizvod samog sustava. I nitko ne može očekivati da sustav pokaže veći idealizam ili stupanj razvoja od onoga do kojeg je stigla prosječna ljudska svijest, jer sustav je proizvod te svijesti. Ali kako čovječanstvo nije nenormalno već ono ima sposobnost stjecanja novih iskustava i istraživanja, ono će, upravo kroz sav taj nesklad i neugodnosti pod kojima sada stenje i uzdiše, doći do razumijevanja najdubljih uzroka ovih pojava i tako prevladati svoju trenutnu mračnu sudbinu. Takva sudbina, sa svim svojim detaljima, predstavljat će predmet istraživanja kroz koji čovječanstvo danas prikuplja znanje o tome kako društveni sustav ili društveno uređenje ne bi trebali izgledati. Pred očima samog čovječanstva danas se otkrivaju iskustva koja stvaraju rastuću antipatiju prema postojećim okolnostima i koja potkopavaju stari društveni sustav. I ta antipatija predstavlja prve znakove svitanja novog doba.

Uskoro će svima postati jasno da smo mi svjedoci propasti stare svjetske kulture i rađanja jedne nove. Mi se nalazimo na izuzetno važnoj prekretnici u povijesti zemlje. Mi se nalazimo pred kamenom međašem kojim je označena važna dionica na beskrajnom putu k vječnosti. Današnje generacije ljudi naslijedile su veliku mudrost iz prošlosti. Da ne bi bila previše zaslijepljujuća i nemoguća za razumijevanje, ta mudrost je pomoću simbola i parabola bila prilagođena primitivnim umovima prethodnih generacija. I budući da se još uvijek predaje uvijena u iste prilagodbe ili parabole, ona nema dovoljno snažan utjecaj na moderne generacije. Te generacije su na drugi način, djelomično znanstvenim istraživanjem a djelomično većim razvojem osjećajnog života, došle do znanja koje je, iako nedostatno za zadovoljenje potreba religije i morala, ipak odavno preraslo vanjsku odoru ili tumačenje kojim je bila prikrivena naslijeđena mudrost. Stoga je to tumačenje od strane modernih generacija sve više i više bilo shvaćeno kao zastarjelo i naivno, i sve je više postajalo dogmatsko. To je za uzvrat moralo stvoriti nesklad između tih generacija i propovjednika tradicionalne mudrosti.

Nastali su sumnjičavci i slobodni mislitelji; slabio je interes za odlazak u crkvu; postalo je moderno biti nereligiozan. I na taj način su stvoreni određeni uvjeti za propadanje morala. Taj nesklad je tako vrlo često bio opisivan kao "nereligioznost". Ali taj opis je vrlo pogrešan, jer niti jedan čovjek, u apsolutnom smislu, ne može biti nereligiozan. Čak iako ne vjeruje u određenu parabolu, određenu formu ili dogmu, on ipak vjeruje u istinu. On samo zahtijeva da ona bude iskazana u obliku koji odgovara njegovom vlastitom unutarnjem biću. Kada se ona tumači u skladu s njegovim vlastitim iskustvima, on vjeruje bez imalo sumnje. Ako on, u takvom slučaju, ne vjeruje, to može samo biti zbog patoloških elemenata u njegovoj svijesti. I on se ovdje mora izuzeti kao nenormalno biće. Zemaljski ljudi se stoga ne nalaze u neskladu samo s materijalnom stranom životnih iskustava, već i s religioznom ili duhovnom stranom.

Čovjek zahtijeva dokaze
Da bi se na zemlji postigla savršena harmonija, vječna se mudrost ili apsolutna istina mora otkriti na takav način koji je u skladu s nepobitnim činjenicama do kojih su ljudi došli razvojem svoje inteligencije i osjećaja. Ona se ne može više iznositi kao dogma, parabola ili lijepa bajka koja se ne temelji na svakodnevnim iskustvima i tako mora biti samo predmet vjerovanja. Ona se mora pokazati kao stvarnost koja je znanstveno ukorijenjena u stvarnim događajima.

"Nereligioznost" modernih generacija je u stvari samo vrsta "religioznosti" koja zahtijeva ne samo vječnu mudrost kao apsolutni odgovor na pitanje o postojanju, već želi saznati i način računanja kojim se došlo do tog rješenja, kako bi i oni sami mogli provjeriti taj način računanja i da bi mogli doći do rješenja svojim vlastitim znanjem. Upravo takav oblik "religioznosti" susrećemo kod moderne znanosti. Zato su svi znanstvenici u apsolutnom smislu tragatelji za istinom.

Gore spomenuta "religioznost" širi se među običnim ljudima preko svih oblika škola i obrazovnih centara. Svaki čovjek koji je naučio računanje ili koji zna izračunati koliko je dva plus dva stoga je početni znanstvenik, početni pobornik mudrosti, iako ovakav način razmišljanja nije uobičajen. Naravno da što se više razvija takav oblik "religioznosti" tim više slabi religioznost bazirana na slijepoj vjeri.

Osnovu za taj novi razvoj religioznosti treba tražiti u ubrzanom razvoju sposobnosti pojedinca da analizira, odnosno u razvoju onoga što mi zovemo inteligencijom, tijekom posljednjeg stoljeća. Inteligencija je zapravo prvo čulo pomoću kojega pojedinac može doći do apsolutnog znanja ili analizirati svoja iskustva. Budući da su ljudi ovdje na zemlji uglavnom podložni materijalnim ili tjelesnim iskustvima, upravo će ta iskustva neko vrijeme činiti prevladavajući predmet istraživanja za inteligenciju. I, prema tome, prva apsolutna znanja do kojih čovječanstvo dolazi moraju stoga u odgovarajućem stupnju neophodno biti materijalističke ili tjelesne prirode. Kada se moderna znanost označava kao "tjelesna" ili "materijalna" to je samo odraz činjenice da njeni predstavnici ili pokretači još uvijek imaju vrlo malo duhovnih iskustava prema kojima bi mogli usmjeriti svoju inteligenciju.

Oni su stoga u odgovarajućem stupnju lišeni mogućnosti stjecanja duhovnog znanja, bez obzira na stupanj njihove inteligencije. Isto kao što su materijalna iskustva neophodna za stjecanje materijalnog znanja, tako su i duhovna iskustva neophodna za stjecanje duhovnog znanja. Moderna znanost zato još uvijek ne predstavlja autoritet na duhovnom i okultnom području. Ali to što nije danas, ona će postati u budućnosti. Kako će biti prevladana kulminacija materijalnog znanja, tako će rasti potreba za duhovnim znanjem.

Duhovno znanje
Sto je to duhovno znanje? Duhovno znanje sačinjavaju analize iskustava uzrokovanih silama koje se ne mogu opažati običnim tjelesnim čulima. Kakve su to sile? Mi se ovdje nalazimo na ključnoj točki svih religioznih problema, jer je to pitanje identično pitanju na koje današnje čovječanstvo još uvijek nije pronašlo odgovor: "Što je istina?" Može li se bilo što trenutno reći o tim silama? Ne, ne kroz modernu znanost. Ona se, kao što je prethodno spomenuto, još uvijek nalazi tek na granici. Ali to ne isključuje mogućnost da čovječanstvo ipak dobije informaciju o prisustvu tih gore spomenutih sila. Problem je u tome da se svi ljudi ne nalaze na istom stupnju razvoja. Kao što postoje ljudi koji u razvoju zaostaju za modernom znanošću, tako postoje i ljudi koji su ispred nje i koji su već stekli, ili upravo stječu iskustva koja se temelje na duhovnim silama. Oni tako dobivaju sloj svijesti koji ne poznaje niti znanost niti ostatak čovječanstva.

I što su ti novi slojevi svijesti napredniji od prosječne svijesti čovječanstva, tim više će se oni tom istom čovječanstvu činiti stranim i fantastičnim. Nositelji ovih novih slojeva svijesti nazivaju se "okultisti". Ako je takav okultist toliko napredan da on opaža duhovno područje isto kao i materijalno, on može biti od velike koristi i može voditi svoje bližnje. On će tada biti biće koje će dati ljudima ne samo veliko rješenje misterije života, već i način njegovog izračunavanja, tako da će oni, pomoću njega, moći postupno razvijati u sebi sposobnost "provjere računa", i tako ga pretvoriti u svoje vlastito znanje. Najistaknutiji među takvim okultnim bićima poznati su kao "mesije" ili "spasitelji svijeta".

Budući da su obični ljudi u ranijim vremenima raspolagali samo elementarnom inteligencijom ili sposobnošću analiziranja, oni nisu tražili način izračunavanja rješenja misterije života, već su bili zadovoljni samim rješenjem, u koje su slijepo vjerovali. Prethodni spasitelji svijeta imali su samo zadatak da daju to rješenje u obliku koji će odgovarati sposobnostima tih ljudi, ne da ga razumiju, već da u njega vjeruju. Zato su njihove riječi bile zakon za ta bića. Posljedica toga je da su religiozne priče postale dogme. Međutim, spasitelj svijeta u naše vrijeme mora ne samo dati rješenje misterije života u neprikrivenom obliku, već također mora pokazati način računanja pomoću kojega pojedinci, u skladu s razvojem njihove inteligencije i osjećaja, mogu provjeriti rješenje i doći do njega kao do svog vlastitog iskustva. Pod takvim načinom računanja jednostavno se podrazumijeva logični, povezani niz misli putem kojeg se do najvišeg rješenja misterije života dolazi ne vjerom, već znanjem.

Spas svijeta
Sto je onda to veliko rješenje? Ono je toliko očigledno i jasno jer ono postoji već tisućama godina u obliku božanstvenih riječi: "Sve je vrlo dobro". Ali budući da moderne generacije ne mogu prihvatiti ovu analizu ukoliko nije znanstvena, centralna karakteristika novog stvaranja sudbine, unapređenja kulture ili spasa svijeta za čovječanstvo bit će izračunavanje tog rješenja putem inteligentnog, povezanog niza misli. Ali budući da takav logičan, povezan niz misli ne može nastati osim u obliku objave vječnih zakona života, besmrtnosti živih bića, identiteta svemira kao "živog bića" i "pravog Boga" i u obliku objave velike zapovijedi: "Volite jedni druge" kao izvora životne harmonije, tada će potreba za znanstvenim analizama, tih problema zapravo predstavljati "religioznost" koju danas nesvjesno zastupa veliko mnoštvo znanstvenika, ateista i slobodnih mislitelja.

Što se tiče moderne znanosti, ona je još uvijek daleko od toga da može dati znanstvenu podršku velikom rješenju: "Sve je vrlo dobro" Njeno područje istraživanja još je uvijek previše ograničeno ili lokalno da bi kroz njega ona mogla sagledati čitavi plan svijeta. Unutar tog područja istraživanja ništa zapravo nije apsolutna cjelina, već naprotiv, predstavlja samo lokalna područja ili dijelove u velikom, sveobuhvatnom planu na kojem se temelji struktura čitavog svemira i sposobnost živih bića da doživljavaju život. Ali, budući da znanost još uvijek ne može vidjeti preko tih ograničenja i uslijed toga ne može vidjeti plan svijeta, niti može detalje unutar svojeg vlastitog područja istraživanja vidjeti kao dijelove tog plana, ona ih smatra nezavisnima i potpunima same po sebi. Ali kad se nedovršene stvari smatraju dovršenima, neminovno mora doći do stvaranja pogrešnih zaključaka.

A kako pogrešni zaključci predstavljaju suprotnost stvarnosti, znanost će na trenutnom stupnju razvoja neminovno tvrditi da "Sve... nije vrlo dobro". Budući da je taj zaključak u suprotnosti s apsolutnim činjenicama ili vječnom istinom, koja se samo može izraziti božanstvenim riječima: "Sve je vrlo dobro", današnji se život zemaljskog čovječanstva uglavnom temelji na iluziji. Ljudi vjeruju da oni sami mogu sve prosuđivati i analizirati unutar svog sadašnjeg područja opažanja, dok u stvarnosti na zemaljskim kontinentima ne postoji apsolutno ništa što bi bilo onako kako se to tjelesnim čulima čini. Ali život u iluzijama mora, naravno, voditi prema suprotnosti smisla života, što znači k patnji umjesto blaženstvu. Time smo došli do osnovnog uzroka patnji ili mračne sudbine zemaljskog čovječanstva.

Može li onda čovječanstvo sagledati plan svijeta i početi djelovati u skladu sa tim planom i tako postići harmoniju sa životom? Da, ono je, u apsolutnom smislu, na putu k tome. "Religioznost" koja zahtijeva rješenje misterije života podržano logičnim, povezanim nizom misli koje mogu prihvatiti razvijena inteligencija i osjećaji, već je odvela znanost, a time i čovječanstvo, do granica materijalnog svijeta.

Idu nastavci gornjeg teksta. Ima tu nekih stvari koje se razlikuju od od nacina na koji ja razmisljam o tome. No sami prosudite.






Dvije vrste reliogioznosti

Kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju, čovječanstvo se može podijeliti na dvije vrste religioznosti.

Prvu grupu čini općepoznati oblik religioznosti koji uključuje bića koja mogu slijepo vjerovati u religiozne priče naslijeđene iz prošlosti bez da ih razumiju u apsolutnom smislu. To podrazumijeva bića koja žive od dogmi i smatraju se "vjernicima", "spašenima", "svetima" ili "blagoslovljenima", i koja se osjećaju sretnima u svojoj "vjeri".

Drugi oblik religioznosti uključuje sve one koji ne mogu vjerovati. Vjera nije pitanje volje. Čovjek može imati pozitivan ili negativan stav prema nekoj tvrdnji, s obzirom da je takav stav podređen kontroli volje; ali vjerovati ili ne vjerovati u neku tvrdnju u potpunosti je van područja volje. Ili čovjek ima sposobnost vjerovanja ili ju nema. Ali kako je sposobnost vjerovanja urođena sposobnost, tada nije zločin biti nereligiozan, jer netko ne može činiti nešto za što nije sposoban. Zato je, prema okultnom gledištu, svaki oblik netolerancije izraz najvećeg stupnja naivnosti. Isto je tako naivno ako netko pogrešno označava ateiste "nevjernicima", "izgubljenima", "đavolovom djecom" itd. A još je gore kada netko opisuje ovo veliko mnoštvo bića kao "nereligiozna", jer on tada ide protiv apsolutnih činjenica.

Doživljavanje života je isključivo zasnovano na privlačnosti k nepoznatom, što za uzvrat čini suštinu svakog oblika religioznosti. Svako normalno ljudsko biće ima prema tome više ili manje jaku potrebu za objašnjenjem misterije života. Čovjek je, dakle, već i na temelju svoje najmanje radoznalosti ili želje za znanjem, po prirodi religiozan. Ali svi pojedinci nisu jednako kritični po pitanju objašnjenja misterije života. I ovdje moramo uvidjeti razliku između bića koja su zadovoljna osjećajnim tumačenjem i bića koja njime nisu zadovoljna već k tome moraju dobiti i intelektualno objašnjenje.

Pod osjećajnim tumačenjem podrazumijevamo religioznu priču ili izraz najveće misterije života koji više odgovara osjećajima pojedinca nego njegovom smislu za logiku. Takvo tumačenje se tada javlja u obliku ceremonije ili crkvene, službe uz prateću muziku orgulja, pjevanje psalama, sa svijećama na oltaru, slikama svetaca, ceremonijama krštenja, sakramentima, svećenicima i dječacima u ceremonijalnoj odori, lijepim pričama o dobrim djelima itd. Ne može se poreći da takvo tumačenje može biti izuzetno nadahnjujuće, ushićujuće i ekstatično za osjetljivu osobu i da pojedincu može dati određeni osjećaj Božje prisutnosti. Ali taj osjećaj nije savršen. To je osjećaj bez analize. To je dojam slijepog čovjeka o nečemu što on ne može vidjeti. Tako mi ovdje imamo suštinu obične vrste religioznosti.

Kako se postaje jedno sa životom
Pod intelektualnim tumačenjem misterije života podrazumijeva se, međutim, tumačenje koje se oslanja na analize vlastitih iskustava pojedinca i na činjenice, kako na području osjećaja tako i na području razuma. Takav oblik tumačenja može se, naravno, činiti hladnim. No, to je tako samo na početnom stupnju, kada se pojedinac još uvijek bavi samo analizama primitivne materije ili fizičkim pojavama. Postupno, kako se njegova inteligencija sve više razvija i on dolazi do stupnja majstorstva u analizama velikih, vječnih pojava na kojima počiva čitavi svemir i hijerarhija svih jedinki u postojanju, tako on počinje doživljavati Božje prisustvo i kroz intelektualno tumačenje. Ali on tada nije slijepac koji osjeća nešto što ne može vidjeti. On je biće koje opaža vječne činjenice u jasnoj dnevnoj svjetlosti samoga života i dolazi do spoznaja. On je tada sin Božji koji, čineći velike analize, misli na isti način kao i svemogući Otac, i postaje jedno s putom, istinom i životom.

Prema tome, svi su ljudi na zemlji, bez izuzetka, kandidati za taj visoki stupanj razvoja. Svi oni idu k tome cilju, kako oni religiozni tako i oni takozvani "nereligiozni". Da bi se dosegnuo spomenuti stupanj razvoja, neminovno se mora proći kroz intelektualnu religioznost. Samo tada se pojedincu može u pravom svjetlu otkriti plan svijeta.

Znanost je još "nerođeni zametak"
„Nereligiozni" se mogu smatrati "intelektualno religioznima" koji zahtijevaju znanje umjesto vjere. Oni su tjerani naprijed neprestano rastućom potrebom za znanjem. Prema tome, intelektualna religioznost se rađa iz rastuće potrebe za analiziranjem života i postojanja. Najpoznatiji rezultat toga je, kao što je prethodno spomenuto, "znanost". A ona, da bi u apsolutnom smislu mogla biti prava "znanost", mora analizirati činjenice. Ona tako postaje početak apsolutnog odgovora samog života na vječne činjenice, početak otkrivanja misterije života ili činjenice da je "Sve vrlo dobro". No, taj početak je vrlo slab, naime toliko slab da se znanost na svom putu razvoja još uvijek može smatrati samo "nerođenim zametkom". Ali u drugu ruku to je "zametak" nečega beskonačno velikog i uzvišenog. Ona sačinjava prve slabe početke ništa manje nego božanstvene stvarnosti koju nazivamo "Sveti Duh".

Što je to "Sveti Duh"? Budući da je duh identičan svijesti, a svijest je identična opažanju ili doživljavanju života, "Sveti Duh" tada postaje identičan "svetom doživljavanju života". Budući da "sveti" opisuje suprotnost nesavršenstvu, laži, nečistoći i sličnom, "sveto iskustvo života" je zapravo jednako "neoskvrnjenom, čistom doživljavanju života". A kako najviši izraz za takvo doživljavanje mogu samo biti božanstvene riječi: "Sve je vrlo dobro", "Sveti Duh" postaje isto što i doživljavanje života s naviše točke postojanja, i time u povezanosti s vječnim Ocem. Promatrano sa stajališta ove analize, ne može se poreći da se zemaljska znanost još uvijek nalazi u stanju zametka onoga što će ona jednoga dana postati, naime obećani "govornik, Sveti Duh" bez kojega apsolutne analize života ne bi nikada za pojedinca postale činjenicom.

Razlog zašto nije postalo uobičajeno smatrati zemaljsku znanost izrazom religioznosti, sastoji se u tome što je ona još uvijek primarno usmjerena na analiziranje materijalnih iskustava. Ali, postoje li druge vrste iskustava? Ne, zapravo ne postoje. Međutim, da bih pomogao čitatelju da dobije odgovor na to pitanje, nažalost, moram tog istog čitatelja zamoliti za strpljenje, jer sam ovdje dužan kretati se u područjima koja su prvenstveno dostupna samo jasnoj kozmičkoj vidovitosti i zato su za veliku većinu čovječanstva još uvijek nedoživljena. Ova materija stoga predstavlja veći izazov za inteligenciju čitatelja nego kada se radi o materiji nekog lakšeg, opće poznatog područja.

Ali ja, naravno, ne mogu opisati tako veliku materiju kao što je "sudbina čovječanstva" ukoliko se moram ograničiti na područja koja može shvatiti samo primitivna inteligencija. Uvjeren da će moji čitatelji imati više koristi od moje knjige kao radnog materijala ili materijala za vježbu njihovih duhovnih sposobnosti, nego od pretvaranja te materije u laganu, sentimentalnu zabavu, odabrao sam ono prvo. Pokušat ću dati kratak opis odnosa čovječanstva, a samim time i znanosti, prema sveukupnoj tvari svemira i razinama postojanja, i u sljedećem poglavlju bavit ću se znanošću i granicama materijalnog svijeta.

Materijalni svijet i duhovni svijet
Budući da je svaki oblik doživljavanja jednak međusobnoj reakciji između dvije vrste energija, naime energije dotičnog bića i energije njegove okoline, a kako je energija zapravo, u apsolutnom smislu, identična tvari ili materiji, sva postojeća iskustva će zapravo biti utemeljena na materiji i bit će stoga "materijalna".

Uzrok što se ovo najčešće ne shvaća tako leži u činjenici da se materija pojavljuje u različitim stupnjevima gustoće i s različitim svojstvima. Kako su čula zemaljskog čovjeka primarno stvorena da reagiraju samo na međusobni utjecaj najgušćih oblika materije, tako s povećanjem udaljenosti od područja čulnog opažanja zemaljskog čovjeka ostali rjeđi oblici energije postaju sve više i više plinoviti, da bi na kraju postali potpuno nevidljivi. Ali to, naravno, ne mijenja činjenicu da ti stupnjevi energije uistinu postoje. I u svakodnevnom životu razlikujemo vidljive i nevidljive oblike energije.

Zgusnuti oblici energije nazivaju se "materijalna tvar" a plinoviti oblici energije "duh", kao što se područje prve energije naziva "materijalnim svijetom", a područje ove druge smatra se "duhovnim svijetom" Ovaj drugi svijet je također materijalan, iako je sačinjen od profinjenih oblika energije ili materije. Sveukupna tvar ili energija svemira javlja se za okultna čula u sedam različitih osnovnih vrsta, od kojih šest izravno utječe na odgovarajuća čula živih bića, svaka sa svojim vlastitim posebnim svojstvima. Što podrazumijevamo pod čulima? Čula se mogu smatrati realitetima pomoću kojih se ostvaruje reakcija između energije živog bića i energije njegove okoline. Reakcija u tom međusobnom utjecaju postaje "doživljavanje života" za to dotično biće. Vrsta reakcija i uslijed toga vrsta životnih iskustava koja će to biće doživljavati, ovisit će o vrsti osnovnih energija za koje su njegova čula stvorena.

Kako postoji šest osnovnih vrsta energije, postoji, dakle, i šest različitih oblika međusobnih utjecaja između vlastitih energija živog bića i energija njegove okoline, što neophodno mora imati za posljedicu šest različitih osnovnih oblika doživljavanja života. Pojedinac ne prima tih šest osnovnih oblika doživljavanja života odjednom, već, naprotiv, jedan za drugim. Tako živo biće ima period kada je njegovo doživljavanje života potaknuto reakcijama od strane prve osnovne energije. Kada je takvo poticanje došlo do kulminacije, njegovo doživljavanje života postaje potaknuto reakcijama sljedeće energije itd., sve dok nije dosegnuta šesta osnovna energija. Tada njegovo doživljavanje života biva ponovno potaknuto od strane prve osnovne energije, ali u višem i savršenijem obliku od prethodnog, tako da jedinka neprestano osjeća da se ona kreće ka sve višim i višim oblicima postojanja. Upravo takvo kretanje mi nazivamo "razvojem".

Razine postojanja
Sto se tiče ovih šest osnovnih energija, razvoj se oblikuje kao prolazak kroz šest posebnih odjeljaka, što znači po jedan za svaku osnovnu energiju. Svaki takav odjeljak predstavljat će, dakle, oblik doživljavanja života koji je u biti drugačiji od doživljavanja života u ostalim odjeljcima i koji se označava pojmom "razina postojanja" ili "carstvo". Postoji, dakle, šest razina postojanja. Prva čini ono što nazivamo "biljno carstvo", druga "životinjsko carstvo" i treća "carstvo čovjeka" četvrtu sam nazvao "carstvo mudrosti", petu "božanski svijet", i šestu "carstvo blaženstva".

Od ovih šest carstava zemaljski čovjek je prošao kulminaciju životinjskog carstva i nalazi se na dobrom putu ka sljedećem carstvu. On još uvijek nije savršeni čovjek, ali nije niti prava životinja. On je prijelazno biće između životinje i čovjeka. Ovo se lakše može razumijeti kada znamo koje se osnovne energije nalaze iza svakog carstva. Ljudi još uvijek nisu postali upoznati s tim osnovnim energijama u njihovoj pravoj prirodi energije, već ih poznaju kao realitete koji se izražavaju pojmovima "instinkt" "teža", "osjećaji", "inteligencija", "intuicija" i "pamćenje". Ovi realiteti predstavljaju, dakle, za kozmičku vidovitost velike i apsolutne osnovne energije života. Sve što postoji sačinjeno je od ovih energija. Iza biljnog carstva nalazi se "energija instinkta"; iza životinjskog carstva nalazi se "energija teže".

Ova potonja energija je takve prirode da potiče "princip ubijanja" ili sve što se podrazumijeva pod pojmovima "tuga", "bolest" i "sakaćenje". Iza carstva čovjeka nalazi se "energija osjećaja" ili takva energija koja se u svom najvišem obliku javlja kao "ljubav". Iza carstva mudrosti nalazi se "energija inteligencije"; iza božanskog svijeta nalazi se "energija intuicije"; i iza carstva blaženstva nalazi se "energija pamćenja".

Razumljivo je, naravno, da su sve energije prisutne na svakoj razini postojanja, ali energija koja je ovdje spomenuta u vezi s nekom razinom postojanja jest ona koja kontrolira i karakterizira dotičnu razinu postojanja.
Budući da živa bića, nakon što su prošla kroz svih šest ovdje spomenutih carstava, idu u novo biljno carstvo, novo životinjsko carstvo itd., ali mnogo većih dimenzija i uzvišenije prirode od prethodnih carstava, taj prolazak ili razvoj živih bića može se nadalje podijeliti u određene velike dijelove. Svaki od njih će se, dakle, sastojati od prethodno spomenutih šest razina postojanja. Živa bića se, prema tome, nalaze na vječnom i neprekidnom putu naprijed i naviše ka sve većim i većim visinama u ljubavi, harmoniji i ljepoti u beskrajnom carstvu Božjem.


Spiralne zone
U prethodnom poglavlju čitatelj se upoznao s činjenicom da se doživljavanje života živih bića odvija u obliku prolaska naprijed i naviše kroz beskonačni i neprekidni niz razina postojanja, i da su te razine postojanja identične sa sveukupnom supstancijom, materijom ili energijom svemira.

Nadalje, u istom je poglavlju pokazano da, zahvaljujući posebnoj organizaciji tih energija, razine postojanja pojavljuju se u obliku šest različitih kategorija, od kojih je prva poznata kao "biljno carstvo", druga kao "životinjsko carstvo" treća kao "carstvo čovjeka" itd. Tijekom razvoja sva živa bića, bez izuzetka, prolaze kroz tih šest razina postojanja u neprekidno uzlaznom kretanju ka savršenstvu. Prema tome, razvoj se može usporediti s beskrajnim stepeništem čija svaka stepenica predstavlja određenu razinu postojanja, i šest takvih "stepenica" čine jednu veliku stepenicu, koju sam nazvao "spiralna zona".

Zemaljski čovjek se, dakle, nalazi u jednoj takvoj "spiralnoj zoni". Ta spiralna zona s tri zone izravno iznad i tri zone izravno ispod, zajedno sačinjavaju nedjeljivu cjelinu međusobnih odnosa. Budući da je taj međusobni odnos zapravo neophodno nužan za dotično biće, nije slučajno da se osnovne energije pojavljuju u spiralnim zonama. Doživljavanje života svakog živog bića uvjetovano je sa sedm spiralnih zona, što predstavlja međusobni utjecaj četrdeset i dvije razine postojanja. Zato treba razumjeti da ovdje ne mogu ići u detalje, već moram uputiti čitatelja na „ Livets bog“ ( Knjiga života). Ovdje ću, međutim, da su niže spiralne zone nastanjene mikroskopskim bićima čije razine postojanja se manifestuju, između ostalog, u našem tijelu, dok su biće viših spiralnih zona makrokosmičke prirode i osiguravaju,u obliku svemira, „organizam“ unutar kojeg mi sami gledamo svijetlost dana ili „živimo“ krećemo se i postojimo.

Živo biće ima svoje "JA"
Da bi uopće mogao dobiti i najmanji uvid u sudbinu čovječanstva, čitatelj mora znati da energija ne predstavlja sve što postoji na svijetu, već da postoji još jedan realitet koji nije ništa manje važan. Taj realitet je identičan s onime što doživljava život. Postoji li onda nešto što doživljava život? Da, ne postoji ništa veće od toga. Ali to "Nešto" ne može biti identično s energijom, jer energija je samo vibracija, vibracija je kretanje, a kretanje je zapravo po svojoj prirodi samo beživotna pojava. Kretanje nema čula, nema organa, i ne može, prema tome, doživjeti apsolutno ništa. Što nalet vjetra zna o vodopadu? I što padanje kišne kapi zna o njihanju klatna? Apsolutno ništa, jer kretanje ne može doživjeti "Nešto", dok "Nešto" može doživjeti kretanje.

Budući da je energija u apsolutnom smislu identična materiji, baš ništa što se pojavljuje kao materija ne može biti identično tom doživljavajućem "Nečemu". Budući da svaka pojedina stvar, da bi izravno mogla utjecati na čula, mora biti identična energiji, materiji ili tvari, spomenuto "Nešto" se ne može naći niti na jednoj od šest razina postojanja, jer se razine postojanja, kao što znamo, sastoje od energije. Kada mi ipak vidimo da su te razine nastanjene nebrojenim mnoštvom realiteta koje nazivamo "živa bića", ti realiteti neće ni na koji način biti identični samom tom doživljavajućem "Nečemu".

Spomenuti realiteti predstavljaju samo određene kombinacije osnovnih energija. Takve kombinacije nazivamo organizmima ili tijelima. Kroz analizu ovih tijela dolazimo do zaključka da čak i najmanji, najsitniji detalji čine oruđa ili instrumente koji su planirani i izgrađeni da bi ispunili određenu svrhu. To su, dakle, realiteti koji su nastali kao rezultat prethodnog razmišljanja. Svako takvo tijelo ima svoj početak i imat će svoj kraj kada ispuni svoju misiju ili svrhu radi koje je stvoreno. Budući da ta tijela, u kozmičkom smislu, čine "stvorene pojave", ona su dokaz činjenice da uistinu postoji spomenuto živo "Nešto".

Ako netko nije spreman prihvatiti ta tijela kao dokaz postojanja tog "Nečega", onda mora priznati da su ta tijela stvorila sama sebe. Ali, kako u onim područjima gdje zemaljski čovjek ima nabolji uvid u stvaranje, to jest unutar područja gdje je on sam sposoban stvarati, nitko nikada nije vidio da je neka stvar stvorila samu sebe, bilo bi potpuno protivno zakonima logike pretpostaviti da su spomenuta tijela nastala sama od sebe. To je kao kada bismo tvrdili da je stroj, kuća, klavir ili bilo koja druga stvar na području ljudskog stvaranja nastala sama od sebe. I baš kao što je ova tvrdnja protivna činjenicama, tako će i svaka izjava koja tvrdi da su tijela stvorila sama sebe biti protivna stvarnim činjenicama i uslijed toga nestvarna ili nenormalna.

Prema tome, činjenica je da to živo "Nešto" postoji. Čak su i ljudi, iako u većini slučajeva nesvjesno, to izrazili pojmom "JA". Tako kada netko kaže : "ja vidim", "ja osjećam", "ja govorim" itd., taj "JA" se odnosi na "Nešto" živo. Prema tome nisu oči dotičnog bića bile te koje su vidjele, nisu usta bila ta koja su govorila, nije tijelo bilo to koje je osjećalo, već je to bilo "JA" koje je vidjelo putem očiju, koje je govorilo putem ustiju i koje je osjećalo putem tijela. I kada to živo Nešto ne bi bilo prisutno u tijelu, ne bi postojala razlika između živog bića i "lesa". Les je organizam koji je napustilo živo Nešto koje ga je stvorilo i koristilo.

Budući da spomenuto Nešto nije stvorena pojava, ono nikada nije imalo početak, već je vječno postojalo. A kako nije vibracija ili energija, ono nije podložno promjeni i ono će, prema tome, biti vječno nepromjenjivo, i ne može imati kraj. Budući da je to Nešto isto što i JA, ili ono što u živom biću doživljava život, i kako to Nešto nije stvoreno, te nema početak niti kraj, tada postaje očigledno da je doživljavanje života istog živog bića vječno. Prema tome, sva živa bića su besmrtna.

S obzirom da ovo živo Nešto nije stvorena stvar i da se ne sastoji od energije ili materije, ono je uzdignuto iznad svakog oblika analize osim zaključka da je ono izvor energije, jer ono je to što doživljava energije, a ne obrnuto. Pokušaj da se spomenutom Nečemu pripišu određene karakteristike bio bi samo iluzija. Jer ako kažemo daje to Nešto veliko ili malo, da je žuto ili zeleno, da je zlo ili dobro itd., svi takvi pojmovi mogu samo biti izrazi određenih izražavanja energija ili stvorenih pojava i nikako ne mogu predstavljati to živo Nešto. Prema tome, to Nešto, JA ili ono što doživljava život u svakom biću, jest i biti će za čitavu vječnost bezimena stvarnost uzdignuta iznad svih pojava i manifestacija. To Nešto se javlja, povezano sa svojim organizmom, kao živo biće.

Matična energija, nadsvijest i podsvijest
Kao što je već spomenuto, Jastvo posjeduje organizam. Organizam čini djelomično vječni, a djelomično stvoreni instrument za unapređivanje života koji je povezan s Jastvom. Pomoću tog instrumenta Jastvo može ostvariti ispoljavanje i međusoban utjecaj osnovnih energija, čije reakcije postaju identične s "doživljavanjem života". Taj vječni dio za doživljavanje i izražavanje života označio sam kao "nadsvijest" živog bića. S tom nadsviješću vezan je djelomično vječni, a djelomično promjenljivi organ za svaku od osnovnih energija. Svaki organ za osnovnu energiju je neraskidivo povezan sa svojim vječnim dijelom i ujedinjen je s nadsviješću. Promjenljivi dijelovi spomenutih organa osnovnih energija povezani su u međusobnoj suradnji pomoću koje Jastvo konačno može oblikovati svoje doživljavanje života, manifestaciju ili stvaranje.

Ovu kombinaciju organa osnovnih energija označio sam kao "podsvijest" živog bića. Kroz posebne vječne organe u nadsvijesti, u što ovdje ne mogu ulaziti, oslobađa se sedma osnovna energija, koju sam nazvao "matična energija". Iz nadsvijesti se matična energija prenosi organima osnovnih energija, što se održava u vječno promjenljivim kombinacijama.  Kroz te promjenljive kombinacije osnovnih energija i pomoću organa osnovnih energija, Jastvo je sposobno stvarati svoju manifestaciju i doživljavati život. Budući da osnovne energije u određenim kombinacijama oblikuju materijalnu tvar, a u drugim kombinacijama duhovnu tvar, a materija čini materijal za stvaranje, Jastvo tako postaje sposobno stvarati i doživljavati kako u materijalnoj tako i u duhovnoj tvari.

Tjelesno i duhovno čulno opažanje zemaljskog čovjeka
Osnovne energije javljaju se u različitim stupnjevima gustoće. Najgušći stupnjevi čine "materijalnu tvar", a najrjeđi "duhovnu tvar". S obzirom da je čulno opažanje duhovne tvari zemaljskog čovjeka uglavnom još uvijek latentno, dok je čulno opažanje materijalne tvari blizu svoje kulminacije, samo onaj dio strukture Jastva koji je izgrađen od materijalne tvari postaje vidljiv ili svjesno dostupan tom istom biću. A kako je spomenuti dio koncentriran u tijelu energije teže, tj. materijalnom tijelu, zemaljski čovjek sa svojim odgovarajućim tjelesnim čulnim opažanjem može samo to tijelo doživjeti kao pravu stvarnost. S obzirom da se ostalih pet osnovnih organa ili tijela Jastva još uvijek pojavljuju za isto biće samo u manje više latentnom obliku, njihovo doživljavanje i doživljavanje ostalih pet razina postojanja biti će u odgovarajućem stupnju isto tako latentno.

Međutim, budući da materijalno tijelo nije samostalni organ već je to organ u podsvijesti i ono je prema tome povezano s ostalih pet organa osnovnih energija pomoću posebnih centara u materijalnom mozgu i živčanom sustavu, i tu dolazi do međusobnog utjecaja između fizičkih i duhovnih iskustava dotičnog bića. Prema tome, materijalno postojanje nije samo tjelesno, već je zasnovano na tom međusobnom odnosu. Kako materijalno doživljavanje kulminira, dok se duhovno doživljavanje kod zemaljskog čovjeka pojavljuje samo u latentnom obliku, potonja iskustva postaju potpuno zasjenjena ili sjedinjena s materijalnim iskustvima. Na taj način uvid pojedinca u njegov duhovni identitet postaje iluzoran. On vjeruje da je sve materijalno i on sam poistvjećuje se sa svojim materijalnim tijelom.

Novo tijelo
Budući da su organi ili tijela koji se javljaju u podsvijesti, stvorene pojave izgrađene od energije, materije ili tvari, oni su, poput svih ostalih stvorenih pojava podložni starenju, habanju i trošenju, sakaćenju i uništenju. Kada jedno od ovih tijela na prirodan način postane staro ili istrošeno, ili na neprirodan način dođe u takvo stanje da ne može više održavati svoj međusobni odnos s ostalim tijelima, ono postaje odbačeno od njih. To odbacivanje je zapravo identično onome što nazivamo procesom umiranja. Kada je to odbacivanje dovršeno i kada je veza dotičnog tijela s Jastvom u potpunosti prekinuta, tijelo postaje les. Zemaljski čovjek poznaje samo onaj proces umiranja koji oslobađa materijalno tijelo od Jastva, a od leševa poznaje samo leš materijalnog tijela. Ali nešto slično, u određenom stupnju, dešava se i ostalim tijelima.

To odbacivanje tijela odvija se u skladu s vječnim zakonima i može se desiti samo onda kada dotično tijelo postane nepogodno za upotrebu u međusobnom odnosu s ostalim tijelima. Pomoću istih zakona Jastvo tada počinje pokretati početnu izgradnju novog tijela od iste tvari radi svog daljnjeg razvoja. Tijekom tog procesa ono doživljava život pomoću ostalih tijela. Kada tijelo koje se izgrađuje dosegne određeni stupanj, početak njegove misije počinje se ostvarivati u obliku procesa rođenja.

I tako se "Jastvo" ponovno rađa na dotičnoj razini postojanja, ali u novom i poboljšanom tijelu. Vječno postojanje svih živih bića identično je, dakle, sa stalnim ponovnim rađanjem u novim i savršenijim životnim oblicima na dotičnoj razini postojanja. Budući da zemaljski čovjek još uvijek poznaje samo svoje materijalno tijelo i uslijed toga se poistovjećuje s njim, on neophodno mora postati žrtva iluzije da je smrt prestanak njegovog postojanja ili totalni prekid života. Ali mi smo ovdje vidjeli da je svako živo biće, zahvaljujući "Jastvu" i njegovoj nadsvijesti, vječni, neuništivi realitet, da je smrt u apsolutnom smislu iluzija, i da postoji samo život.

Povratno djelovanje energije
Kada je u pitanju nadsvijest treba istaknuti da je ona glavni faktor u svakom stvaranju sudbine. Što je to stvaranje sudbine? U kozmičkom pogledu stvaranje sudbine je doživljavanje svih posljedica koje je živo biće samo prouzrokovalo. Stvara li onda živo biće uzroke svoje vlastite sudbine? Da, svakako! Kako niti jedan oblik doživljavanja života ne može postojati a da nije identičan s međusobnim odnosom između odašiljanja energije dotičnog bića i odašiljanja energije njegove okoline, svaki oblik doživljavanja biti će stoga identičan primanju i slanju energije. Budući da se niti jedna energija ne može kretati u ravnoj liniji već se mora kretati kružno, svaka odaslana energija će se prije ili kasnije neizbježno vratiti svom izvoru. Različita tijela zapravo predstavljaju neku vrstu instrumenata za odašiljanje i primanje energija. Vrijeme povratka ovih energija svom izvoru bit će vrlo različito, ovisno o posebnoj prirodi energija i o usporavanju ili ubrzavanju kojem one mogu biti izložene.

Jastvo kroz svoju nadsvijest odašilje energiju u obliku misli, manifestacija ili stvaranja. Kada se te energije vrate, one se ispoljavaju u obliku sudbine dotične jedinke; i kako su jedinke sijale, tako će one i žeti. Zemaljski čovjek poznaje samo materijalni dio ove neizmjerne igre; a to je njegovo materijalno tijelo i, u određenom stupnju, njegove funkcije. Sve ostale funkcije svoje svijesti on u najboljem slučaju naziva "duhovnim funkcijama", uglavnom ih smatra "fantazijom", a u najgorem slučaju smatra ih "praznovjerjem" ili nečim sličnim. Ali bez obzira na to funkcije nadsvijesti nastavljaju svoj put slijedeći vječne zakone i puteve što neizbježno omogućuje živom biću doživljavanje posljedica svojih vlastitih uzroka, da bi putem toga konačno naučilo u svojoj svijesti ispoljavati najvišu ljubav, mudrost i blaženstvo.

Ovim malim uvidom u osnovnu analizu živog bića uvjerili smo se da se ono sastoji od tri nepobitna realiteta, naime onoga što doživljava život, a to je "Jastvo", "stvaralačke sposobnosti" Jastva i "onoga što je stvoreno", a to su njegova iskustva ili dnevna svijest. Kao što smo vidjeli, ta tri principa su apsolutno neodvojivi. Ukoliko ne bi postojao jedan od njih, ostala dva isto tako ne bi mogla postojati. A budući da svaki od njih predstavlja određeni princip, kozmička analiza živog bića označava se kao "princip trojstva". Kako niti jedan od tih principa nije rezultat stvaranja, besmrtnost živog bića ovdje postaje očiglednom činjenicom. Svako živo biće će s vremenom doživjeti svoju vlastitu besmrtnost, pa tako i zemaljski čovjek, iako je to danas sakriveno od njegovog pogleda.

Ovime smo obradili toliko kozmičkog materijala koliko mi se činilo neophodnim da bi čitatelj dobio osnovu za razumijevanje daljnjeg objašnjavanja materijalne sudbine zemaljskog čovječanstva, njegovog napuštanja životinjskog carstva i njegovog prelaska preko granice k uzvišenom, preobraženom postojanju.

Živo biće je vječno
Kroz prethodna poglavlja čitatelj je dobio uvid u vječne činjenice ili božanski plan svijeta tako da se mogao uvjeriti da je svako živo biće identično s vječnom, neuništivom stvarnošću. Neuništivost živog bića temelji se na njegovom ustroju koji je vječni, nedjeljivi međuodnos između tri neokrnjiva principa koji se razlikuju od svega ostalog na svijetu po tome što nisu rezultat stvaranja, što znači da nikada nisu nastali već su vječno postojali. Budući da ta tri principa čine upravo tri uvjeta koji se moraju ispuniti da bi "nešto" moglo biti "živo", svako živo biće tako postaje identično s "nečim što živi vječno". To zapravo znači da je živo biće realitet koji opaža, doživljava i manifestira se u vječno neprekidnom postojanju ili doživljavanju života. Zemaljski čovjek nije svjestan tog vječnog postojanja.

Zašto se jedinka ne sjeća svoje vječne prošlosti
Zašto zemaljski čovjek ne zna ništa o svojoj vječnoj prošlosti? Kako je nepoznavanje svoje prošlosti isto što i nesposobnost sjećanja na nju, odgovor na to pitanje može se naći u analizama sposobnosti pamćenja. A kod zemaljskog čovjeka ta sposobnost je skoro u potpunosti na svom latentnom stupnju kozmičkog ciklusa. On se čak ne može sjetiti ni nastanka svog sadašnjeg materijalnog tijela niti početka svog sadašnjeg tjelesnog života. On tako ne poznaje niti prve godine svojeg života. On se nikako ne može sjetiti svih detalja svojih iskustava iz prethodnog dana. Ali kako čovjekovo područje sjećanja ne pokriva niti njegov sadašnji tjelesni život, već isključuje iz svjesnog znanja nekoliko prvih godina njegovog života, podrazumijeva se da se on uopće ne sjeća događaja i detalja koje je doživio u dalekoj prošlosti. To što se pojedinac ne sjeća svoje prošlosti ili svojih prethodnih života nije nikakav dokaz da oni nisu postojali, već je to prije dokaz slabog pamćenja. Ali to, naravno, ne znači da je pamćenje zemaljskog čovjeka nenormalno. Naprotiv, ono je u potpunom skladu s prirodnim zakonima svemira.

Mozak nije konačno sjedište čulnog opažanja
Kao što sam već rekao, sveukupno tjelesno doživljavanje jedinke odvija se putem međusobnog odnosa šest tijela manifestacije Jastva. U šestom od tih tijela nalazi se sjedište pamćenja. Ovdje se, naravno, mora razumjeti da pamćenje nije definitivno smješteno u materijalnom mozgu, kao što se uglavnom pretpostavlja. Istina je da u mozgu postoje centri za pamćenje, kao i za ostale duhovne sposobnosti, ali oni nikako nisu konačno sjedište navedenih sposobnosti, već naprotiv, čine mikro-organe za transformaciju ili pretvaranje materijalne energije u duhovnu energiju. Duhovna energija je zapravo, s materijalnog stajališta, isto što i "električna" energija. I u tom obliku sva materijalna energija prelazi u duhovna tijela, koja su sva, bez izuzetka, električne prirode i koja se samo na taj način mogu povezati s Jastvom.

Da je to uistinu tako potvrđuje se između ostalog činjenicom da su svi materijalni čulni organi, kao što su čula vida, sluha, mirisa itd., živcima povezani s mozgom. Ako se taj živac presiječe, reakcije u organima se i dalje odvijaju, što znači, da se i dalje stvaraju slike u mrežnici oka, zvuk i dalje utječe na bubnjić itd., ali pojedinac ne doživljava čulno opažanje kroz dotične organe. Budući da je u suprotnom slučaju, kada živac nije presječen, činjenica da reakcija putuje od organa kroz živac, živac jetada poput žice za prenos energije. Ali kako energija koja može putovati kroz čvrstu žicu može biti samo električne prirode., što, kako je gore rečeno, u apsolutnom smislu znači da je duhovne prirode. Fizički utjecaji na čula prenose se u obliku električnih valova od živaca do mozga i od tuda se nadalje prenose k posebnim duhovnim tijelima koja pripadaju sveukupnoj strukturi jastva. Samo tada se reakcije pretvaraju u životna iskustva za jedinku.

Sjećanja i tijelo pamćenja
Jastvo ima poseban organ za svoju sposobnost doživljavanja prošlosti. To je, kao što je već spomenuto, šesto tijelo manifestacije.

I to će tijelo jednoga dana biti nositelj svijesti za pojedinca, isto kao što je materijalno tijelo danas njegov nositelj svijesti na materijalnom planu postojanja. Međutim, razina postojanja na kojoj će ono biti nositelj neće biti vanjska, kao što je to slučaj sa svim ostalim razinama, već će se sastojati od vlastitog unutarnjeg svijeta pojedinca. To je zapravo područje sveukupnih sjećanja pojedinca. Što su sjećanja?

Ovdje moram uputiti čitatelja na knjigu "Livets bog", ali ipak mogu reći da su sjećanja identična "kopijama" iskustava pojedinca. Cjelokupnom funkcijom Jastva nastaje stanje u kojem sva iskustva ostavljaju svoj trag u tvari posebno namijenjenoj za tu svrhu. Taj trag je stoga savršena "kopija" dotičnog iskustva. Te "kopije" će zapravo biti ostvarene kao detalji ili "predmeti" na određenoj razini postojanja. To je šesta razina postojanja u "spiralnoj zoni". A kako se svaki kontakt ili veza s tim carstvom od strane dovoljno razvijenog pojedinca osjeća ili doživljava kao blaženstvo, to se područje naziva "carstvo blaženstva". U tom carstvu vodeća je šesta osnovna energija ili energija pamćenja. "Kopije" ili "predmeti" (što znači sjećanja) u tom carstvu ne mogu se, prema tome, doživjeti pomoću niti jednog drugog tijela za manifestaciju koje je izgrađeno za ostale osnovne energije, već se izravno mogu doživjeti samo pomoću tijela pamćenja.

Dok je materijalno tijelo zemaljskog čovjeka na svom vrhuncu, tijelo pamćenja je, s druge strane, gotovo latentno. To znači da je spomenuto biće u svom razvoju doseglo samo kulminaciju svoje sposobnosti doživljavanja na drugoj razini postojanja svoje spiralne zone, dok se kulminacija njegove sposobnosti doživljavanja putem tijela pamćenja nalazi još tri razine postojanja dalje u procesu razvoja. Razumljivo je stoga da je zemaljski čovjek, po pitanju pamćenja, latentno biće i posljedica toga je da on ne može biti svjestan svojih sjećanja iz svojih prethodnih života.

Samodoživljeni uvid istog bića o vlastitoj besmrtnosti može uslijed toga biti samo izražen kao lijepa, nejasna slutnja, instinkt, teorija ili pretpostavka. Ali kao što je on sada u razvoju dosegao razinu postojanja gdje materijalno tijelo može biti nositelj njegove svijesti, tako će on, tijekom razvoja, neizbježno doseći tu razinu postojanja na kojoj je njegovo tijelo pamćenja toliko razvijeno da može biti nositelj njegove svijesti i da se on može, u potpuno budnom stanju, sjećati svojeg prolaska i iskustava na prethodnim razinama postojanja.

Zašto se san doživljava kao stanje bez svijesti
Budući da je tijelo pamćenja kod zemaljskog čovjeka tako slabo razvijeno, ono ne može prenositi sjećanja o duhovnim iskustvima u budno tjelesno stanje. To u velikoj mjeri dovodi do toga da isto biće postaje žrtva iluzije u vezi s poznavanjem svojih duhovnih iskustava kada se ona javljaju u potpunom obliku. Što se podrazumijeva pod potpunim duhovnim iskustvom? To je stanje u kojem budna dnevna svijest pojedinca prelazi s materijalnog tijela, koje je obično nositelj svijesti, na neko od ostalih pet tijela. Kada se desi takav prelazak, pojedinac gubi svoje materijalno čulno opažanje i postaje nesvjestan na materijalnoj razini postojanja.

Najsnažniji oblik takvog prijelaza za zemaljskog čovjeka dešava se kada se materijalno tijelo pojedinca u potpunosti odvoji od njegovog vječnog tijela. Tada njegovo stanje budnosti prelazi na tijelo osjećaja, koje tada privremeno postaje nositelj ili održavatelj budnog ili svjesnog opažanja pojedinca. No to opažanje je, naravno, duhovnog karaktera i prema tome potpuno drugačije prirode od tjelesnog. To prenošenje je identično onome što nazivamo "smrt". Prenošenje svijesti se također može dogoditi u blažim oblicima. Takve blaže oblike  poznajemo  kao  anesteziju,  nesvjesticu,  trans, hipnozu i obični ili prirodni oblik sna.

Ovdje se dnevna svijest također prenosi na tijelo osjećaja. Ali budući da materijalno tijelo prilikom tih oblika prijenosa svijesti nije u potpunosti odvojeno od Jastva već je još uvijek povezano s njim, dnevna svijest se ponovno može vratiti natrag u materijalno tijelo. Pojedinac se tada ponovno budi ili postaje svjestan na materijalnoj razini postojanja. Ali budući da tijelo pamćenja ne može na normalan način dnevnoj svijesti materijalnog tijela prenijeti sjećanja na iskustva stečena u tijelu osjećaja, taj isti pojedinac ne može u tom materijalnom tijelu dozvati sjećanja ili uvid u ta svoja duhovna iskustva. Zato će svaki oblik duhovnog postojanja od strane zemaljskog čovjeka biti doživljen kao stanje bez svijesti.

Snovi
Međutim, u posebnim okolnostima, kada prijenos dnevne svijesti u duhovno stanje nije potpuno savršen i kada se pojedinac zbog toga nađe u nekoj vrsti prijelaznog stanja između materijalnog i duhovnog postojanja, na primjer pri visokoj temperaturi, bolesti, pod utjecajem droge i si., može se dogoditi da se duhovna sjećanja pomiješaju s materijalnim sjećanjima i na taj način uđu u budnu tjelesnu dnevnu svijest pojedinca.

Takva pomiješana duhovna i materijalna sjećanja u našoj svakodnevici nazivamo "snovima". Snovi su zato zbog tog svog nenormalnog i nekontroliranog nastanka, u određenom stupnju nepouzdani. Ali za razvijeno kozmičko biće, koje svjesno, ili putem svoje volje, može prenositi svoju dnevnu svijest od jednog tijela za manifestaciju na drugo, i čije tijelo pamćenja se nalazi u boljem odnosu prema tijelu teže i tijelu osjećaja od onoga koji ima zemaljski čovjek, ta duhovna iskustva nisu "snovi", već potpuno budna iskustva i uslijed toga svjesne činjenice.

Tijela Jastva
Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, doživljavanje života Jastva određeno je glavnim organom za svaku osnovnu energiju, koji je ukorijenjen u nadsvijesti. Budući da svaka osnovna energija oblikuje određenu razinu postojanja, tih šest glavnih organa Jastva biti će identično s po jednim tijelom za svaku razinu postojanja.

Doživljavanje života na svakoj razini postojanja može se izravno odvijati samo kroz odgovarajuće tijelo za tu razinu postojanja. Budući da su ta tijela zapravo stvoreni realiteti koji su sačinjeni od tvari, materije ili energije koja može biti podložna utjecaju jačih energija, i mogu se ozlijediti, mogu postati stara i istrošena, doživljavanje života biti će savršeno ili nesavršeno u skladu sa savršenstvom ili nesavršenstvom tih tijela. I budući da ta tijela, poput svih ostalih stvorenih stvari, neizbježno postaju neupotrebljiva i moraju stoga biti zamijenjena novima, doživljavanje života Jastva na svakoj razini postojanja je uslijed toga prekinuto od trenutka kada se staro tijelo za tu dotičnu razinu postojanja odvoji od Jastva pa sve do trenutka kada se desi rođenje novog tijela za istu razinu postojanja.

Dakle, kada se staro tijelo odvoji od Jastva, ono ne može izravno opažati na dotičnoj razini postojanja i bit će manje ili više nesvjesno na toj razini sve dok još uvijek nije završena izgradnja novog tijela. Budući da je taj proces obnavljanja u principu identičan za svih šest tijela manifestacije, Jastvo ili živo biće tako doživljava šest različitih ponovljenih prekida u svojem sveukupnom doživljavanju života. Samo, u skladu s vječnim zakonima, ti prekidi se ne dešavaju istovremeno, već na takav način da se svaki puta može obnavljati samo jedno tijelo. Zato će pojedinac, sve dok se odvija proces obnavljanja, doživljavati život putem ostalih pet tijela za manifestaciju koja se nalaze u vječnom tijelu. Tako sveukupno doživljavanje života pojedinca ne može nikada biti u potpunosti prekinuto. Prekidi mogu obuhvatiti svaki puta samo jednu razinu postojanja.

Spoznaje zemaljskog čovjeka o kozmičkoj svijesti
Budući da je materijalno tijelo zemaljskog čovjeka najrazvijenije od svih šest tijela za manifestaciju - i zbog toga što ono u najvećoj mjeri može utjecati na materijalnu energiju, dok su ostala tijela u odnosu na materijalno manje ili više latentna - materijalna razina postojanja postaje razina na kojoj je isto biće najsvjesnije, dok je na ostalim tj. duhovnim razinama on najmanje svjestan. Uistinu, duhovna svijest zemaljskog čovjeka ponekad je toliko mala u odnosu na materijalnu svijest da on čak vjeruje da postoji samo potonja i da je svaka duhovna ili kozmička svijest samo izmišljotina ili praznovjerje.

Kasnije tijekom razvoja, kada pojedinac dosegne posljednje razine postojanja u spiralnoj zoni, situacija je obrnuta. Tada je on najsvjesniji duhovnih razina postojanja, dok je njegovo materijalno opažanje latentno. Prema tome, materijalni svijet je privremeno najstvarniji za zemaljsko čovječanstvo, koje isto tako uglavnom vjeruje da je taj svijet jedina stvarnost, a isti je slučaj i s opažanjem materijalnih tijela jedinki.

Strah od smrti je rezultat neznanja
Budući da čula običnog zemaljskog čovjeka još uvijek nisu dovoljno razvijena da bi mu omogućila analizu svog Jastva putem vlastitih iskustava, te je on zbog toga nesvjestan svoje vlastite besmrtnosti, svako duhovno postojanje za to biće još je uvijek samo stvar vjere ili teorije. Uslijed toga neizbježno je da njegovi pojmovi i ideje o životu ovise o njegovom materijalnom tijelu. Jer doći će dan kada će njegovo materijalno tijelo biti istrošeno i kada se njegova veza s ostalim tijelima više neće moći održavati, i ono će, kao što je već rečeno, biti odvojeno od Jastva i postat će "leš".

Kako se pojedinac poistovjećuje sa spomenutim tijelom, on ne očekuje taj događaj s nekom radošću, štoviše, očekuje ga s velikim strahom. Uistinu, taj strah se ponekad može čak razviti u potpuni užas. On ne razumije situaciju i vjeruje da je proces umiranja njegov nepobitan kraj, njegovo potpuno uništenje. Budući da zemaljski čovjek vjeruje da taj proces, odnosno "smrt", predstavlja uništenje pojedinca ili potpuni kraj njegovog postojanja, on se ne boji samo svog vlastitog susreta s tim procesom, već se, naravno, boji i za one koje voli. Kad ovaj proces pogodi nekoga od tih voljenih, preživjeli tada tuguju i nose crninu. Ne pokazati žalost u takvim slučajevima suprotno je prevladavajućim moralnim pravilima.

Prirodna smrt kao radostan događaj
Kada se smrt dogodi na prirodan način, to je, zapravo, radostan događaj kojem se iz svakog mogućeg razloga možemo radovati. Sve što se desilo jest da se tzv. "mrtva" osoba oslobodila starog ili istrošenog tijela koje je postalo samo sjena onoga što je nekada bilo i kroz koje bi njegovo doživljavanje dotične razine postojanja isto tako bilo samo blijedi odraz njegove izvorne svrhe, uistinu, ponekad samo dvadeset do dvadesetpet postotno umjesto sto postotnog doživljavanja. Žaliti zbog takvog događaja, željeti da neko biće nastavi doživljavati takvo postojanje, zapravo je isto što i željeti mu zlo, ali to se, naravno, mora oprostiti jer dotična bića ne znaju što se zapravo dogodilo. Oni, naravno, nemaju samodoživljeno ili realno znanje o činjenici da "mrtvo" biće ima na raspolaganju ostalih pet tijela, i da će jedno od njih za vrijeme prirodne smrti biti uvijek toliko razvijeno da će ono moći podupirati ili održavati svijest nakon smrti.

Neprirodna smrt
U slučajevima neprirodne smrti stvari su nešto drugačije. Pod neprirodnom smrću ovdje se podrazumijevaju svi oblici smrti koji nisu uzrokovani starošću. Ne može se poreći da je vrlo velik postotak zemaljskih ljudi još uvijek vrlo daleko u razvoju od poznavanja, i uslijed toga ispunjavanja, vječnih zakona na kojima se temelji doživljavanje života i da je neizbježni rezultat toga skraćeni životni vijek. Budući da je skraćeni životni vijek nenormalnost to će, poput svih ostalih neprirodnih ili nenormalnih pojava, uzrokovati određene neugodnosti. Ali ta neugodnost će biti manja što je biće duhovno razvijenije, i veća što je biće u duhovnom pogledu manje razvijeno.

Osnovni uzrok te neugodnosti je upravo taj što u slučaju prijevremene smrti duhovno tijelo koje bi trebalo nositi svijest pojedinca nakon smrti nije imalo vremena razviti neophodnu snagu i stabilnost za tu svrhu. Kroz prijevremenu smrt ili odvajanje od materijalnog tijela, dnevna svijest se odjednom prenosi na spomenuto duhovno tijelo. Kako to tijelo još uvijek nije potpuno zrelo za tu misiju, ono će biti na neki način preopterećeno, što za uzvrat, u najgorim slučajevima, može rezultirati nenormalnim mentalnim stanjima u prvim područjima duhovne razine postojanja. U slučajevima kada je smrt nastupila kao posljedica duge bolesti, sazrijevanje duhovnog tijela je donekle ubrzano i neugodnosti zbog te prijevremene smrti biti će u odgovarajućoj mjeri manje.

Samoubojice i smrt
Za pojedinca koji počini samoubojstvo neu¬godnosti su još veće zbog užasnog razočaranja što smrt nije, kao što je on vjerovao, izbavljenje od njegovih poteškoća, već je on, naprotiv, pored toga što ih je u potpunosti svjestan, natovario na sebe i patnje koje će, u određenom stupnju, morati podnijeti u nenormalnom duhovnom postojanju uz perspektivu ponavljanja tih istih poteškoća u svom sljedećem tjelesnom životu na zemlji. On je stoga svjedok činjenice da ne može pobjeći od vlastite sudbine. Da je izdržao te poteškoće dok smrt nije sama nastupila, njegovo duhovno postojanje bi u najmanju ruku bilo normalnije i dalo bi mu više snage za njegov sljedeći zemaljski život.