Početak godine je posebno izraženo razdoblje u godini u kojem razmišljamo o vremenu i njegovom protjecanju.

Čovjekov doživljaj vremena jest ono što ga se osobno tiče, što se događa u njegovu djelovanju i ponašanju. Od našeg odnosa prema fizičkom vremenu ovisi prolazi li nam vrijeme bez traga ili postaje i ostaje upisano u knjigu života. Budući da imamo vrijeme i da ga možemo savladavati, čovjek svojom slobodom u tom ispisivanju knjige života do potpune konačnosti pravi korekcije, intervenira pozitivnim usmjeravanjem svog života. To znači da stavom slobode prema vremenu vrijeme dobivamo i oblikujemo vlastitu povijest.

Čovjek je s jedne strane tjelesno i biološko biće, uvjetovano vanjskim, fizičkim i biološkim vremenom. U tom smislu ne možemo po svojoj volji skratiti dan i produljiti noć ili obratno. Ne možemo bez teških posljedica pomicati svoj biološki sat, pa tako na dulje vrijeme uskraćivati san i ostale tjelesne potrebe. S druge strane čovjek je i duhovno biće. Slobodnom raspolaže nad sobom i svojim vremenom. On ima vrijeme.

Bez udjela temeljnih duhovnih čina, slobode, svjesne prisutnosti i temeljnog opredjeljenja vrijeme prolazi i ne postaje.

Slikovito rečeno, to su stranice na kojima stoji naslov neke teme ispod kojeg je papir neispisan. U svakodnevnom govoru kažemo da je to prespavano ili izgubljeno vrijeme.

U govoru o vremenu svakako ne smijemo predvidjeti da je ono dar. A vanjsko vrijeme uobličiti u osobni dar (Bogu ili drugom čovjeku) najdublji je izraz naše vrijednosti i odgovora na nju.

Najdragocjenije, danas i najnužnije je uzajamno darivanje osobnim vremenom. Zato u analizi osobnog poslovanja u godini iza nas treba ustvrditi koja je količina u njoj darovanog vremena, a u planiranju godine ispred nas dati dovoljno važnosti darivanju vremena. U najmanju ruku višak vremena treba dati onima koji ga trebaju, a ne krasti ga onima koji ga imaju premalo.

Izvor: Vrijeme u vremenu, Stjepan Duvnjak