JA SAM JEDNO RAZMAZENO DETE

Mozda
Me je mama razmazila
Tvrdoglav sam

Zelim
Da svakog trena
Budem lep kao one raznobojne vostane pisaljke
Zelim
Da na voljenom belom papiru
Nacrtam trapavu slobodu
Da nacrtam oci koje nikad
Nece prolivati suze
Jedno nebo
Jedan deo nebeskog perja i lisce
Svetlozelenu jabuku

Zelim da nacrtam jutro
Da nacrtam osmeh koji moze videti rosa
Da nacrtam ljubav svake mladosti
Ljubav bez patnje
Da nacrtam voljenu
Iz maste
Ona nije videla tamne oblake
Njene oci su boje neba
Ona me vecno gleda
Vecno, gleda
Da nikad ne obori glavu

Zelim da nacrtam daleki predeo
Da nacrtam cist vidik i talas
Da nacrtam puno puno srecnih reka
Da nacrtam brezuljak ... ...

Puno izniklih prozirnih dlacica
Da ih nateram da se sto blize oslone jedna na drugu
Da ih nateram na ljubav
Da ih sve nateram na nemo pristajanje
Da svako tiho prolecno nicanje
Postane rodjendan malenog cveta

I jos mislim da nacrtam buducnost
Ja je nisam video, nije ni moguce
Ali znam da je lepa
Nacrtacu njen jesenji kaput
Nacrtacu nekoliko upaljenih sveca i lisce javora
Nacrtacu puno srca koja su iz ljubavi
Prema njoj umrla
Nacrtacu vencanje
Nacrtacu jedan rano probudjeni praznik
I na njega cu da nalepim celofanske papire od bombona
I slike severnih bajki

Ja sam jedno tvrdoglavo dete
Zelim da izvrljam sve nesrece
Zelim da veliku zemlju
Svu iscrtam prozorima
Da sve oci navikle na tamu
Naviknem na svetlost
Zelim da nacrtam vetar
Da nacrtam najvisi planinski greben
Da nacrtam zudnju istocnog naroda
Da nacrtam more ... ...

Beskrajno srecan glas

Najzad, u uglu papira
Jos zelim da nacrtam koalu
Koja sedi u tami Viktorijanske Dzungle
Koja sedi na mirnoj grani
Zaneta
Ona nema doma
Nema u dalekom kraju ostavljeno srce
Ona ima puno puno
Bobicastih snova
I velike velike oci

Zelim
Mislim
Ali ne znam zasto
Nemam vostane pisaljke
Zasto nemam bar jedan obojeni trenutak
Imam samo sebe
Svoje ruke i rane
Imam samo jedan po jedan
Iscepane voljene bele papire
Poslacu ih da potraze leptire
Poslacu ih da se izgube iz danasnjice

Ja sam jedno dete
Jedno razmazeno dete majke iluzije
Tvrdoglav sam.

Gu cheng

Dopada‰ mi se kada çuti‰ jer kao da si odsutna,
iz daljine me ãuje‰ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oãi nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.


I po‰to su sve stvari pune moje du‰e,
izranja‰ iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju du‰u liãi‰
i liãi‰ na reã melanholija.

Dopada‰ mi se kada çuti‰ i kad si kao odsutna.
I kao da se Ïali‰ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me ãuje‰ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da çutim zajedno s çutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim tako©¢e çutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Sliãna si noçi, zaçutala i zvezdana.
åutanje ti je od zvezda, tako daleko i ãisto.

Dopada‰ mi se kada çuti‰ jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reã, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan ‰to istina to nije.

Pablo Neruda

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

P. Neruda

Iz nepoznatih razloga.. ti i YU slova se ne kontate bas najbolje.

nikako se ja i yu slova ne kontamo, ali nadam se da ce ko zeli da procita razumeti ove hijeroglife

Neruda je bese 1971 uzeo nobelovu nagradu?


Love Sonnet XI
I crave your mouth, your voice, your hair.
Silent and starving, I prowl through the streets.
Bread does not nourish me, dawn disrupts me, all day
I hunt for the liquid measure of your steps.

I hunger for your sleek laugh,
your hands the color of a savage harvest,
hunger for the pale stones of your fingernails,
I want to eat your skin like a whole almond.

I want to eat the sunbeam flaring in your lovely body,
the sovereign nose of your arrogant face,
I want to eat the fleeting shade of your lashes,

and I pace around hungry, sniffing the twilight,
hunting for you, for your hot heart,
like a puma in the barrens of Quitratue.



--------------------------------------------------------------------------------

A Song of Despair
translated by w.s.merwin

The memory of you emerges from the night around me.
The river mingles its stubborn lament with the sea.

Deserted like the dwarves at dawn.
It is the hour of departure, oh deserted one!

Cold flower heads are raining over my heart.
Oh pit of debris, fierce cave of the shipwrecked.

In you the wars and the flights accumulated.
From you the wings of the song birds rose.

You swallowed everything, like distance.
Like the sea, like time. In you everything sank!

It was the happy hour of assault and the kiss.
The hour of the spell that blazed like a lighthouse.

Pilot's dread, fury of blind driver,
turbulent drunkenness of love, in you everything sank!

In the childhood of mist my soul, winged and wounded.
Lost discoverer, in you everything sank!

You girdled sorrow, you clung to desire,
sadness stunned you, in you everything sank!

I made the wall of shadow draw back,
beyond desire and act, I walked on.

Oh flesh, my own flesh, woman whom I loved and lost,
I summon you in the moist hour, I raise my song to you.

Like a jar you housed infinite tenderness.
and the infinite oblivion shattered you like a jar.

There was the black solitude of the islands,
and there, woman of love, your arms took me in.

There was thirst and hunger, and you were the fruit.
There were grief and ruins, and you were the miracle.

Ah woman, I do not know how you could contain me
in the earth of your soul, in the cross of your arms!

How terrible and brief my desire was to you!
How difficult and drunken, how tensed and avid.

Cemetery of kisses, there is still fire in your tombs,
still the fruited boughs burn, pecked at by birds.

Oh the bitten mouth, oh the kissed limbs,
oh the hungering teeth, oh the entwined bodies.

Oh the mad coupling of hope and force
in which we merged and despaired.

And the tenderness, light as water and as flour.
And the word scarcely begun on the lips.

This was my destiny and in it was my voyage of my longing,
and in it my longing fell, in you everything sank!

Oh pit of debris, everything fell into you,
what sorrow did you not express, in what sorrow are you not
drowned!

From billow to billow you still called and sang.
Standing like a sailor in the prow of a vessel.

You still flowered in songs, you still brike the currents.
Oh pit of debris, open and bitter well.

Pale blind diver, luckless slinger,
lost discoverer, in you everything sank!

It is the hour of departure, the hard cold hour
which the night fastens to all the timetables.

The rustling belt of the sea girdles the shore.
Cold stars heave up, black birds migrate.

Deserted like the wharves at dawn.
Only tremulous shadow twists in my hands.

Oh farther than everything. Oh farther than everything.

It is the hour of departure. Oh abandoned one!

Puedo escribir los versos más tristes esta noche 
by Pablo Neruda

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."

Nocni vjetar zvizdi nebom i pjeva.

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U nocima poput ove, drzao sam je u narucju.
Koliko puta je ljubih ispod beskrajnog neba.

Voljela me je, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomicne oci?

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Misliti da je nemam. Osjecati da sam je izgubio.

Slusati noc beskrajnu, jos mnogo duzu bez nje.
I stih pada na dusu kao inje na travu.

Nije vazno sto je ljubav moja ne sacuva.
Noc je posuta zvijezdama i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja dusa je tuzna sto ju je izgubila.

Kao da je zele pribliziti, moje oci je traze.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.

Ista noc u crno oblaci ista stabla.
Ni mi, koji smo nekad bili, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripasce drugome. Kao sto je nekad pripadala
mojim poljupcima.
Njen glas, njeno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u nocim poput ove drzao u narucju
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

Mada je ovo posljednje bol koju mi zadaje
i posljednja pjesma koju za nju pisem.

evo XI soneta u prevodu


Gladan sam tvojih usta,tvog glasa,tvoje kose  
i ulicama hodam,bez hrane i bez reci,  
hleb me ne odrzava,zora me s nogu baca,  
trazim u danu tecni zvuk stopala tvojih.  
 
Gladan sam tvoga smeha neuhvatljivog,  
tvojih ruku boje pomamne zitarice,  
gladan sam tvojih noktiju belog kama,  
hocu da ti zagrizem kozu kao nedirnut lesnik.  
 
Hocu da pojedem munju opecenu tvojom lepotom,  
tvoj ponosni nos sa odlucnoga lica  
i varljivu senku tvojih trepavica.  
 
Gladan dolazim njuskajuci sumrak,  
trzeci te,trazeci tvoje srce toplo,  
kao neka puma,u samoci Kitratue.  

XXVII  
 
Obnazena,jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,  
glatka,zemaljska,malecna,okrugla i prozracna,  
sadrzis linije meseca,puteve jabuke,  
naga,majusna si kao zrno zita nago.  
 
Obnazena,plava si kao kubanska noc,  
u kosi su ti brsljani i zvezde,  
naga,velika si i zuta  
kao leto u nekoj crkvi od zlata.  
 
Naga,malena si kao tvoj nokat jedan,  
povijena,krhka,ruzicasta dok dan se ne rodi  
i zavlacis se u podzemlje sveta  
 
kao u neki dugi tunel odela i poslova;  
tvoja se svetlost gasi,odeva,osipa  
i ponovo postajes samo ruka gola.
 

 XVIII
 
 
   Planinama ide‰ kao ‰to stiÏe lahor
   ili bujica ‰to izvire iz snijega
   i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
   visoke ‰are sunca u ‰ikarju.
 
   Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
   kao na neku malu i beskrajnu amforu
   u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
   na svaki prozracan pokrer rijeke.
 
   U brdima stari put ratnika,
   a dolje pomamna blista kao sablja
   voda izmedu zidina pomamnih ruku,
 
   sve dok ti ne primi‰ iz ‰uma iznenada
   strucak ili munju nekog modrog cvijeta
   i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.