V
 
 
   Da te ne takne noc, ni zrak, ni zora,
   samo zemlja, nevinost grozdova,
   jabuke ‰to rastu i slu‰aju cistu vodu,
   blato i smole tvog mirisnog kraja.
 
   Od Quinchamalja gde se rodi‰e tvoje oci
   do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
   ti si tamna glina koju poznajem:
   u bokovima ti diram ponovo svu p‰enicu.
 
   MoÏda nisi znala, Araukanko,
   i kad ti zaboravih poljupce, prije no ‰to sam te volio,
   srce se moje sjecalo tvojih usana,
 
   i bijah poput ranjenika na cestama
   sve dok nisam shvatio da sam na‰ao,
   ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.

Danas je: sve juce propalo je
   izmedju prstiju svijetla i ociju sna,
   sutra ce doci zelenim koracima:
   rijeku zore ne zaustavlja nitko.
 
   Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
   ni oci tvojih snova, ljubljena.
   Ti si drhtaj vremena ‰to prolazi
   izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,
 
   i nebo sklapa nad tobom svoja krila
   dizuci te i noseci prema mojim rukama
   tacnom, tajnovitom milo‰cu:
 
   i zato pjevam danu i mjesecu,
   moru, vremenu i svim plenetama,
   tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.

Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
   Moram ih brojati i hvaliti jednu po jednu:
   drugi ljubavnici zele zivjeti s nekim ocima,
   ja zelim biti samo tvoj vlasuljar.
 
   U Italiji su te nazivali Meduzom
   zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
   Zovem te: cupava moja i razbarusena:
   i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.
 
   Kada zalutas u svojoj vlastitoj kosi
   ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
   ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi
 
   u svijet mracan na svim svojim putevima
   sto samo sjenu poznaje i boli prolazne,
   dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose.

Ljubavi, sada idemo kuci
   gdje se ladolez uspinje stepenicama:
   prije nego ‰to stignes vec je u tvojoj sobi
   golo ljeto s nogama kozje krvi.
 
   Nasi skitnicki poljupci obidose svijet:
   Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
   Cejlon, golubicu zelenu Yang Tse koji odvaja
   drevnim strpljenjem dane od noci.
 
   I sad se, ljubljena, vracamo morem koje sumi
   ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
   gnijezdu dalekog proljeca,
 
   jer ljubav ne moze letjeti ne zaustavljajuci se:
   zidu i morskom kamenju odlaze nasi zivoti,
   i nasem kraljevstvu vratise se poljupci.

Kad umrem zelim tvoje ruke na svojim ocima:
   zelim svjetlo i zito tvojih ljubljenih ruku,
   da me jos, jednom dirne njihova svjezina,
   da osjetim njeznost sto izmjeni moju sudbinu.
 
   Hocu da zivis dok te, uspavan, cekam,
   hocu da tvoje usi i dalje slusaju vjetar,
   da udises miris mora koji smo zajedno voljeli
   i da nastavis hodati pijeskom kojim smo hodali.
 
   Hocu da ono sto volim nastavi zivjeti,
   a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
   zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,
 
   da bi dostigla sve sto ti ljubav moja nareduje,
   da bi sjena moja prosetala tvojim vlasima,
   da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

just uh..

Pablo.............. strasno.*-

ODE TO WINE
 

Day-colored wine,
night-colored wine,
wine with purple feet
or wine with topaz blood,
wine,
starry child
of earth,
wine, smooth
as a golden sword,
soft
as lascivious velvet,
wine, spiral-seashelled
and full of wonder,
amorous,
marine;
never has one goblet contained you,
one song, one man,
you are choral, gregarious,
at the least, you must be shared.
At times
you feed on mortal
memories;
your wave carries us
from tomb to tomb,
stonecutter of icy sepulchers,
and we weep
transitory tears;
your
glorious
spring dress
is different,
blood rises through the shoots,
wind incites the day,
nothing is left
of your immutable soul.
Wine
stirs the spring, happiness
bursts through the earth like a plant,
walls crumble,
and rocky cliffs,
chasms close,
as song is born.
A jug of wine, and thou beside me
in the wilderness,
sang the ancient poet.
Let the wine pitcher
add to the kiss of love its own.

My darling, suddenly
the line of your hip
becomes the brimming curve
of the wine goblet,
your breast is the grape cluster,
your nipples are the grapes,
the gleam of spirits lights your hair,
and your navel is a chaste seal
stamped on the vessel of your belly,
your love an inexhaustible
cascade of wine,
light that illuminates my senses,
the earthly splendor of life.

But you are more than love,
the fiery kiss,
the heat of fire,
more than the wine of life;
you are
the community of man,
translucency,
chorus of discipline,
abundance of flowers.
I like on the table,
when we're speaking,
the light of a bottle
of intelligent wine.
Drink it,
and remember in every
drop of gold,
in every topaz glass,
in every purple ladle,
that autumn labored
to fill the vessel with wine;
and in the ritual of his office,
let the simple man remember
to think of the soil and of his duty,
to propagate the canticle of the wine.