Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:51:48
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 37
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ivo Andric  (Pročitano 115439 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Sve je to do suza uzbudljivo. Pisar hvata za čašu koja se, izgleda, sama puni. Ispija naglo, a vino ga munjevito odmah obasja iznutra. U toj svetlosti otvaraju se novi prizori. Evo, na primer, danas slavi čovek svoj imendan, prema svojoj stvarnoj vrednosti i veličini, a ne prema činovničkom stepenu na kom se, ko zna kako i zašto, slučajno nalazi. On je viđao u zgradi Zemaljske vlade kako šefovi odeljenja, njih četrnaestorica na broju, odlaze da čestitaju imendan »civilnom adlatusu«, baronu Johanu fon Krigneru. Tačno četiri minuta pre dvanaest napuštaju svoje kancelarije i silaze niz stepenice. Na svakom od njih je »salonrok«, u jednoj ruci visoki cilindar, u drugoj »glase« rukavice. Šef Bosansko-hercegovačke vlade prima ih u salonu; oni prilaze, sve po rangu, klanjaju se i čestitaju u ime svoje i »potčinjenog im osoblja«. Taj prizor u salonu on, naravno, nije mogao da vidi, ali je slušao o tom od poslužitelja, i zamišljao ga je često. A neki topal i prijatan dah toga dana širio se po celoj zgradi i dopirao sve do u najzabačenije kancelarije u kojima su prepisivači i registratori.

Isti taj praznički dah sad navire sa noćnim vazduhom kroz otvorene prozore, meko ali snažno ga podiže i odjednom prenosi u salon Zemaljske vlade. Tu na širom otvorena vrata ulaze, svečani i ozbiljni, svi šefovi odeljenja, ali ovog puta da čestitaju Alojziju Banu njegov imendan. I ne samo oni nego i mnogobrojni predstavnici duhovnih i civilnih vlasti. Prizor nije ništa manje svečan nego onaj na dan Svetog Ivana, prilikom čestitanja baronu Krigneru. Još je uzbudljiviji. Samo, cela slika je malo izvitoperena, kao u snovima, i treperi kao da bi se svakog trena sve moglo pretvoriti u dim i paru, i nestati. A što Bana naročito ljuti i vređa, iako to ničim ne pokazuje, to je da ni red nije onakav kakav bi trebalo da je. Jer kako bi se inače kao prvi stvorio pred njim šef njegovog odeljenja, gospodin Haze? Ban hoće da mu pokaže svoje čuđenje i negodovanje, i pravi se kao da ga ne vidi ili ne poznaje. Protegljasti i mladoliki šef klanja se sastavljenih peta.

— Vladin tajnik Haze ...

— Znam — kaže Ban, prihvatajući mekano njegovu ruku — znam, i milo mi je. Samo moram da vas ispravim i opomenem zbog netačnog predstavljanja. Niste vi Zec nego — zečiji brabonjak. Tačno je da ste vladin tajnik, ali samo po tituli, a po onom što vrijedite i što radite niste niko i ništa. Bar to znam. Ja prepisujem u čisto vaše »koncepte«, koji su vaša prava slika i prilika. Ne usuđujem se slovo jedno da izmijenim, dabome, a dolazi mi da se pobljujem na vaš sastav. Još u noći budi me gorka pljuvačka. Hvala! Dalje! - O, milo mi je, vi ste vladin savjetnik August pl. Korač. Sa vama, naravno, nemam nikakva službenog dodira, jer ste visoko iznad mene, ali znam sve o vama. Otac vam je bio viceadmiral u carsko-kraljevskoj ratnoj mornarici, cijenjen i sposoban ofiicir, i da nije bio Hrvat, dospio bi i do najvišeg položaja. Majka vam je bila iz bogate bečke kuće. (Vi ste se bacili na majku i otišli na tu bečku stranu!) Tim familijarnim vezama imate da zahvalite jaku protekciju u višim krugovima. Sami po sebi, vi ne biste nikad došli do stepena na kome ste. To svak zna. Za vas kažu da ste »gospodska danguba«, slab kancelarijski radnik, ali dobar lovac, alpinist i, oprostite, veliki ženskar. No, o tome nećemo govoriti! Jer vi ste, gospodine vladin savjetniče (i to se zna), dobrodušan čovjek, širok i darežljiv, nesposoban za rad ali i za ružnu misao i nisko djelo. Zahvaljujem vama i potčinjenom osoblju na čestitci. I ja vama želim sve najbolje. — Molim, idući!

Ali tu se očigledno kvari utvrđen red, jer iz magle u kojoj je nestao vladin savetnik Korač iskrsava, preko reda i mimo očekivanja, sarajevski župnik, krupan i dostojanstven gospodin, u mantiji od fine materije i dobrog kroja. Zlovoljan i iznenađen, Ban širi ruke u čuđenju i zabacuje glavu i gornji deo tela unazad.

— A, to ste vi, velečasni! Hvala što ste se potrudili. Nije trebalo. Ali, kad ste već tu, hoću da vam kažem, uzgred i u povjerenju, da bi za vas bolje bilo da pijete manje konjaka. A to što neprestano sišete kisele bombone i što ste, polazeći ovamo, pregrizli nekoliko zrna pržene kafe, to ne pomaže mnogo. Iz vas bazdi alkohol. I pravo da vam kažem, ja se čudim da vi kao oštrouman čovjek (Travničanin ste!) naivno mislite da se toliki konjak može tako lako i prosto sakriti i zabašuriti. A mogu da vam kažem i to da u Nadbiskupskom ordinarijatu već ozbiljno govore o tom da vas maknu sa položaja na kome ste. Jer kažu, i mislim da su u pravu, da važno mjesto sarajevskog župnika ne treba da zauzima jedan »solo-trinker«, koji se sve više odaje tome poroku. Bićete naimenovani kanonikom. Dakle, vidite i sami: »promoveatur ut amoveatur!« Nego, s vama hoću da se kucnem i ispijem čašu vina. Tako. Nazdravlje! Kao što vidite, umijemo i mi da potegnemo, velečasni, iako ne trošimo konjak i ne pijemo kriomice, sagnuti ispod pisaćeg stola. — A sad dosta! Abtreten! Odlazite svi, jer ako ovako nastavite, sve što je moćno i ugledno promarširaće večeras ispred mene. Zahvaljujem, ali ne primam više čestitke, bar ne lično i usmeno. Što je previše, previše je. Godinu dana ja pred svakim od vas, od najmanjeg do najvišeg, skidam šešir na ulici, a vi — ili me udostojite pogleda, ili ni toliko. A sada ovolika pažnja i tolike počasti! To se već teško podnosi. Nadimam se i dižem kao balon. Dosta! Napuštam salon i zgradu Zemaljske vlade. Hoću ovo veče da provedem sam, kod svoje kuće. Evo ovako, u ova četiri zida. Jer, pravo govoreći, i ovi što se zovu »moji«, suvišni su mi, ne shvataju me i ne žele mi dobro. I podmukli su. Da, podmukli. Evo, neko je iza mojih leđa opet natočio moju čašu, koju sam maloprije iskapio. To si ti, Lucija kćeri, a nagovorila te na to tvoja majka a moja supruga, gospođa banica, sa podmuklom namjerom da se tako što brže opijem, legnem i zaspim. Ona zna da mene vino brzo hvata, da me već poslije četvrte ili pete čaše savlada i obori u krevet. Ovo je peta, ili možda šesta. Tako ona misli da me se oslobodi, da me ućutka, i prekrati ovu moju svečanost. Ali nije dobro sračunala. Ko je natočio, taj neka i popije. Ja više ne pijem, i meni se ne spava. Nikad ovako slavno nisam bio budan. — Nego, kad ste već naskočili da proslavite moj imendan — dobro, gospodo! — onda da ga proslavimo, ali u velikom stilu, kako odgovara i vašim namjerama i ličnosti slavljenika. Sutra, poslije svečanog Te Deum u katedrali, priređujem veliku pješačku trku na Ilidži. Pravo učestvovanja u trci imaju samo najugledniji ljudi iz Sarajeva. Među njima će svakako biti gradonačelnik Mehmedbeg Džandžafić, zatim preuzvišena i presvijetla gospoda: katolički nadbiskup, pravoslavni mitropolit, reis-ul-ulema, vrhovni rabiner, direktor Zemaljske banke, i vladin povjerenik za grad Sarajevo, Aladar fon Kotas. Trči se na četiri stotine metara. Svaki učesnik dužan je da bude u punom ornatu ili paradnoj uniformi, sa odlikovanjima, raznobojnim lentama i pojasevima. Nagrada dobitniku? E, to ću ja saopštiti svakom pojedincu, u povjerenju. Izgledaće nekom da se tako visoka gospoda teško mogu nagovoriti da učestvuju u takvoj trci. I jeste nevjerojatno, ali samo na izgled. Jer kad ja prišapnem svakom od njih na uho šta ga čeka kao nagrada ako stigne prvi, prestaće svako ustručavanje i kolebanje. Treba imati u vidu da u ovom trenutku ja gledam svakom (u dušu, znam svačije javne ambicije, ali i svačiju skrivenu želju koju nikom ne kazuje, koju i sam od sebe krije, za koju, možda, ni sam još ne zna, a za koju bi sve učinio. Ah, pristaće, kako ne! I svrstaće se u red, uz zvuke vojne muzike i žagor razdraganog naroda. Smješkaće se, nastojeći da zadrže što više od svog dostojanstva, a ispod oka će posmatrati i procjenjivati jedan drugog — prestarjeli i usukani nadbiskup punokrvnog i gojaznog mitropolita, punački rabiner teškog i krivonogog reisa, a vladin povjerenik, visoki i snažni Kotas, obuhvatiće ih sve zajedno jednim trijumfalnim pogledom, uživajući unaprijed u svojim sigurnim izgledima na pobjedu. I kad sve bude spremno, kad svi velikodostojnici pozadignu mantije i stanu kao zapeta strijela, a u publici nastane tišina, posmatraću ih još nekoliko trenutaka sa uzdignute svečane tribine, a onda ću poslati uniformisanog službenika koji će glasno objaviti publici da se pješačka trka na četiri stotine metara — otkazuje. Kratko i bez obrazloženja. Ne trči se. Prelazi se na iduću tačku programa. Trka seljačkih grla domaće pasmine. Visoka gospoda vratiće se polagano na tribinu, neko zbunjen, neko ogorčen i postiđen, ali će se malo-pomalo primiriti. A ja ću u toku svečanosti naći prilike da svakom pojedinom, zasebno i na uho, objasnim stvar. Kazaću im da sam ja, i pored svega, čovjek građanin i carski činovnik, da sam kao takav morao imati malo obzira bar prema ustanovi koju svaki od njih predstavlja, i da nisam mogao tjerati stvar baš do kraja, do njenog baš sasvim smiješnog i žalosnog kraja. Eto!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Tu pisar počinje da se smeje, najpre prigušeno, iskidano, a zatim sve jače i i glasnije. Žena, koja je i dotle prisluškivala napolju, otvara lagano vrata. Kad je ugleda, pisar raširi ruke.

— Dođi, ženo i gospođo banice, da se i ti nasmiješ, ha, ha, ha!

Žena skuplja hrabrost i prilazi mu, a kako on ne prestaje da se grohotom smeje, hvata ga za kaput, zagleda mu se molećivo u oči.

— Alojzije, šta to činiš od sebe? Zar te nije boga strah?

— Ničeg i nikoga me nije strah.

— Misli na svoju djecu ...

— Ah, sad znam šta hoćeš da kažeš. Misli na onih pedeset kruna i četrdeset i pet helera koje primaš svakog prvog u mjesecu.

Odgurnuo je ženu od sebe i ona je ostala sklopljenih dlanova, leđima naslonjena uza zid.

— E, vidiš, upravo na njih i mislim. Mislim na oficijala računovodstva, koji se zove Kudelka, a kog svi zovu »Einmaleins«, i koji me svakog posljednjeg dana u mjesecu prima sjedeći i traži moju rubriku »Mišić? Mišić, Mišić...« A ja mislim u sebi: miš ti je ćaća, a ja sam Ban i bansko koljeno.

Pisar pada u ogorčen gnev. Stojeći nasred sobe, viče i maše rukama, pokazujući kako mu Kudelka izbroji pet plavičastih papirnih desetica i kako ih on istrpa u džep i ne gledajući ih dobro, misleći samo na hranu i odelo i život i školovanje svoje dece za naredni mesec i otplatu duga za minuli. I već krene da pode. Ali tada ga Kudelka zaustavlja i kaže pedantno i malo pakosno a sa češkim naglaskom i izgovorom: »Čekajte, čekajte! Ni sitne pare nisu za bacanje!«

Sve se to ponavlja svakog meseca, a Bana vređa i boli i ta Kudelkina bedna dosetka i ta bakrena sitnina, ali uvek strpa još i nju u džep, i iziđe. A toliko puta je pomislio da mu je saspe u lice i sabije u grlo, zajedno sa njegovom jevtinom šalom. Kod pomisli je i ostajalo. Ali ovo je veče kad se pomisli ostvaruju na širokom planu, kad sve može da bude i kad biva i ono što se nikad nije ni pomislilo. Evo, on stoji nasred Kudelkine kancelarije, koja zbog rešetaka na prozorima liči na apseničku ćeliju, i ovog puta, najposle, vraća blagajničku šalu za šalu. Izmahuje i baca punu šaku sitnih bakarnih parica, baca ih prema svojoj sadašnjoj snazi i u razmerama ove čudesne večeri, tako da lete kao laki sjajni konfeti ne po kancelariji, nego preko cele Austro-Ugarske Monarhije, roje se i padaju svuda po gradovima i selima. Jedan takav bakreni heler pao je i na carski dvor u Beču. Alojz Ban vraća austrijskom caru njegovu vajnu sitninu, a pri tom mu dovikuje nešto što nikad niko ni u snu nije smeo pomisliti.

Na to je, izbezumljena od straha, žena stala da zatvara prozore. Teturajući, pisar je prišao da je spreči. U otimanju koje je nastalo, pokazalo se da ga je piće već sasvim obrvalo i da se jedva drži na nogama. Svi su mišići popustili, oči su mu se sklapale, a zadebljao jezik valjao neke sve manje razumljive reči. Osećajući da više ne pruža otpor, žena ga je više donela nego dovela do postelje. Zaspao je još dok ga je svlačila. Pošto je provetrila i pospremila sobu, prilegla je i sama, ali onako odevena, ne gaseći lampu.

Pisar je spavao kao da je popio ogromnu količinu vina, ali ne zadugo. Ubrzo posle ponoći probudio se odjednom. Digao se teško i, mašući glavom levo i desno kao bolesno živinče, stao nešto da traži i čupa oko sebe. Prenula se i žena. Čovek pred njom izgledao je strašan. U grčevima trgao je sa sebe košulju. Onako polunag, bio je obliven znojem, smanjen kao da se topi i kao da i posljednji mišići odlaze sa njega zajedno sa tim mlazevima znoja. Lice mrtvo, oči posivele, kosa mokra i polegla. Nastupala je faza koju žena zna iz iskustva. Uzela ga je ispod pazuha i odvela do velikog belog lavora na niskoj stoličici, koji je već ranije bala spremila. Povijajući se, počeo je da povraća teško i dugo. Na mahove je izgledalo da se guši. Slabine su mu se nadimale da prsnu. A kad se činilo da je sve svršeno i čovek podigao lice i otvorio oči, odjednom ga je savio nov grč. Ponovo je stao da povraća, ali ne više hranu i piće, nego samu čistu žuč u mrko-zelenim mlazevima. Pa je i to prestalo.

Znajući da ovako završava proslava imendana, žena je umila i istrla polumrtvog čoveka, koji je sada bio lak i savitljiv kao probušena gumena lutka, i prenela ga u krevet, gde je odmah zaspao tvrdim, mirnim snom.

Sad je sve bilo svršeno. Pošto je i sama oprala ruke i umila se, žena je ugasila lampu i izišla. Oslušnula je na vratima sobe u kojoj su spavala deca. Sve je bilo tiho. Njihov je san izvan svih zala i nemira. Otišla je u kuhinju. Tu je bilo sve obasjano prigušenom svetlošću punog meseca, koja je prodirala kroz tanke zavese od bosanskog platna. Sela je u senku, pored zidanog šporeta, i natočila fildžan ohladnele kafe. Pila je sporo i zamišljeno gledala osvetljeni deo kuhinje. Sad je sva nesanica prešla na nju. Svi damari poigravaju i srce naglo tuče. Živa osećanja i brze misli bez izlaza kružile su u njoj. Oseća strah, strah i sramotu u isto vreme. Strah i umine na mahove, ali sramota ne. Čini joj se da je i po nebu ove letnje noći sitnim oblacima ispisano da njen jedini i najbliži čovek, otac njene dece, obeležen nevidljivim žigom neke tajne bolesti, ima časova kad je izvan sebe, pa ma to bila samo jedna noć, jednom u godini. Ona svaki put sve čini da stvar prikrije, ali stalno strepi da će to ipak neko prokljuviti i saznati. Ovog puta je sve zatrpano. Stvar je još jedinom svršila dobro.

Da, sutra će se čovek probuditi u obično vreme, oslabljen i bleđi nego inače, ali trudeći se da u svemu bude onakav kakav je uvek i ne pokazujući ničim da se seća ičeg što je bilo prošle noći. Sve ona to vidi. Vidi i nedelje i mesece koji dolaze zatim. On radi svoj posao, miran i vredan, ćutljiv i povučen. Zna samo za kuću i kancelariju. Ne puši, ne pije. Izbegava veliko društvo i glasne razgovore. Obara oči pred svakim dužim pogledom. A ona gleda decu, zakopa se u kućne brige i poslove. Ali u duši, kao oblak koji se ne razilazi, nosi strepnju od idućeg leta, i pita se šta li će doneti novi imendan, kako će se živeti u toj senci, nikad ne govoreći a uvek misleći o tom. A pre svega, kakva će biti, kako će živeti i rasti deca.

Dugo sedi tako Banova žena, prodirući nemoćnim mislima u neizvesnu budućnost, dok san, koji sve leči, ne umiri i ne savlada i nju, i dok ne zaspi tako naslonjena uza zid.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ĐORĐE ĐORĐEVIĆ

Ovde se rodio; ovde svršio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet, sve sa prosečno dobrim uspehom i sve na vreme; bio uredan činovnik, neženja i samac, i u šezdesetoj godini otišao u penziju.

Običan život običnog čoveka. Pa ipak, i biografije takvih ljudi, kad se izbliže poznaju, mogu da budu zanimljive, ili bar da posluže kao povod za razmišljanje.

Taj Đorđe Đorđević nasledio je od svog dede, koji se takođe zvao Đorđe Đorđević i bio ugledan i imućan trgovac, ne samo stas i hod i boju očiju nego i jednu veliku i do savršenstva razvijenu vrlinu — opreznost. To je primetila sva porodica već u njegovom najranijem detinjstvu.

Sedmoro dece rodila je Đorđeva majka, ali njegov dolazak bio je najteži i umalo je nije glave stao. Dečak je bio normalno razvijen, ali se tako oprezno pomaljao na ovaj svet i toliko oklevao, da su ga doktor i babica jedva nekako prevarili i izmamili. Tek što je progledao, svi su u porodica jednodušno zaključili: pljunuti deda Đoka. A deda je bio poznat i cenjen zbog svoje opreznosti; njegova stalna deviza, koju je često izgovarao glasno, još češće poluglasno, a najčešće bezglasno, u sebi, bila je: »Đoko, pazi šta radiš!« Ona ga je provela kroz život, u teškim turskim i poluturskim vremenima, i dobro je poslužila i njemu u životu i u poslovima, i potomstvu koje ga je nasledilo. Ali kod unuka Đorđa Đordevića, koji je rođen i živeo u novim, izmenjenim prilikama, ona nije mogla da ima isto dejstvo i iste posledice. Naprotiv. Već na prvim koracima, koji su bili od samog opreza, njegova dedovska vrlina pokazala se kao smetnja i kočnica. Prohodao je dockan, teže nego ijedno dete u kući, jer je stalno gledao gde će nogom stupiti i merio svaki korak po dvaput pre nego što ga učini.

I tako je bilo i docnije, u svemu; u školi, u mladićkim zabavama, u ljubavi. Kao đak i student bio je vredniji od ostalih, ali je uspeh bio uvek srednji, jer ga je njegov oprez sprečavao da razvije i izrazi svoju misao. Vidi se da je učio i da zna, ali šta vredi kad odgovara sa oklevanjem, sa nepoverenjem u profesora, u sebe, u ono što govori. Zbog njegove dobre naravi drugovi su ga voleli, ali ni sa jednim od njih nije ga vezivalo pravo prijateljstvo, jer se nikad nikom nije poveravao ni potpuno predavao. Sportovi su mu bili nepoznati, studentski klubovi tuđi, kao i njihove noćne sedeljke. Vukla je i njega ponekad mlada krv u to društvo, ali ga je sa pola puta vraćalo oprezno, sporo razmišljanje. Dešavalo se da obeća da će doći na neko poselo sa drugovima, raduje se tome unapred, opremi se, i onda — presedi veče kod kuće, sam, u ocenjivanju za i protiv izlaska. Jednom je u tom kolebanju i zaspao, onako svečano obučen. Kad se probudiio i protrljao oči, video je da je ponoć prošla. Tada ga je obuzeo strah, a zatim žaljenje i teško osećanje da je prespavao i propustio nešto lepo i radosno u životu. Skočio je i odjurio u kafansku baštu u kojoj se održavao sastanak.

Tu su ga, već u polumraku, dočekale piramide stolica naslaganih sa nogama uvis, i kelner koji je gasio poslednje sijalice.

— Dockan je, gospodine. Nema više nikog. Bili su i otišli. Vidite da zatvaramo!

Posle toga dugo je lutao gradom. Duboko mu se u sećanje usekla ta proletnja noć kao tuga i opomena. Ali svoj način života i svoje postupke prema ljudima nije umeo, nije mogao da izmeni. Ponavljalo se uvek isto. Krene napred sa vršnjacima i drugovima, a iza leđa ga povuče hladna i nevidljiva dedova ruka: »Đoko, pazi! ...« Tako danas, tako sutra, a mladost prolazi i drugovi (to i on vidi!) sve više izmiču napred i udaljuju se. On ostaje sam. A lako je odvojiti se od ljudi i ostati sam, naročito kad te u tebi goni na to, ali teško je posle snositi samoću.

Završio je studije i započeo činovničku karijeru kao pisar u Ministarstvu pravde.

Imao je dobre uslove za napredovanje na činovničkoj lestvici, ali ih je slabo iskoristio. Preskakali su ga mlađi i slabiji od njega. Dešavalo se čak da su mu starešine nudile bolja mesta i više položaje, a on ih je odbijao, plašeći se odgovornosti i svih mogućih nepredvidljivih zamki i teskoća, koje je nazivao jednom reči — cirkus. (»Ne volim, brate, cirkus!«) A i suviše je bilo takvih koji se nimalo ne plaše »cirkusa«, nego ga, naprotiv, traže. Skromni ljudi su u nas retki; za njih svi imamo neko malo tužno, malo podsmešljivo poštovanje, i onaj koji baš želi da ostane po strani od opšte gurnjave i takmičenja, može to lako da ostvari, pod uslovom da za to ne traži nikakvo naročito priznanje. I Đorđe Đorđević je napravio osrednju karijeru, i neprimetno otišao u penziju, čak nešto i pre vremena.

Ništa drukčije, i ništa bolje, nije bilo ni sa ženama. U mladosti, sve ga je vuklo njima, ali ga je i od njih odvajala njegova prokleta nasleđena opreznost koja je bila jača od svega.

Bio je tek pošao u osnovnu školu kad je osetio tu privlačnu snagu. Na ledini do njihove kuće rastao je ogroman orah. Svuda naokolo bili su visoko naslagani balvani i grede nekog šumskog preduzeća. U vreme kad orasi počnu da sazrevaju, da se kokaju i opadaju, dečak bi se dizao već u svitanje i onako napola obučen trčao da pokupi opale orahe pre ostalih. Isto to činila je i jedna devojčica, njegova vršnjakinja iz susedne kuće. Lepa su bila ta sveža jutra, uzbudljivo je bilo sedeti u rosnoj travi ispod visoko naslagane japije, i tu na licu mesta tucati i našte srca jesti još nedozrele orahe.

Jednog jutra, dok su tako čučali u hladovini jedno pored drugog, devojčica se prvo zagleda dugo u njega, a onda ispruži vrat i poljubi ga nespretno u obraz, pored uha, pa se opet odmače i nastavi, žvačući, da ga posmatra. Gledao je i on nju i njene jake usne, mlečne od mladih oraha.

Neka jaka struja privlačila ga je njoj i gonila da joj vrati poljubac, ali ga je u isto vreme zadržavalo nešto još jače. To se u detinjoj duši, koja je procvetala prvim plamenom, iz nepoznatih dubina javljao nerazumljiv ali moćan starački glas: »Đoko, pazi šta radiš!« Tako se dečak kolebao i rešavao, sve dok mala nije pokupila svoje orahe i otišla kući, provlačeći se bosa ispod naslaganih balvana kao lasica. — Prilika se više nije pružila. Devojčica je dolazila da pobira opale plodove ispod velikog oraha, ali se držala podalje od opreznog i nerešljivog Đoke.

I kako je počelo, tako je i produžilo i ostalo do kraja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Na prvi pogled, Đoka se ni u čemu i ni po čemu nije razlikovao od svojih vršnjaka. Vidi na ulici devojku koja privuče njegovu pažnju i nestane iza prvog ugla. Iščezne ona, ali ostane misao o njoj, i želja, i maštanje. I noću su u njegove mladićke snove upadale nepoznate žene bez lica, a smele i bezočne, i uzimale mu na silu ili podmuklo ono što je priroda od njega tražila.

Bivalo je da malo duže porazgovara sa nekom devojkom ili da nešto ljubazno dovikne, uz pozdrav u prolazu, nekoj drugarici sa Univerziteta, pa da i ona njega pogleda. Takve stvari se dešavaju živom čoveku, u najboljim godinama, a pogotovu kad je ovako stasit, lep i dobro odeven. U tom trenutku to mu je pričinjavalo veliko zadovoljstvo. A bilo je očigledno da ni onoj ženi nije bilo krivo. I sve je bilo dobro dok ne bi došao kući i ostao sam. Tada je počinjala u njemu igra sumnje i opreza. Ispitivao je svaku reč koju je rekao i pokret koji je učinio. Izgledalo mu je da se zatrčao, da je otišao predaleko, da bi njegovo držanje moglo kod te žene izazvati nade koje on ne može zadovoljiti. Hvatala ga je panika od sopstvene nepromišljenosti. Goreo je od neodoljive potrebe da sve to popravi, da »stvari stavi na svoje mesto«. I kad bi drugi put sreo istu devojku, on se držao upadljivo hladno i kruto, gotovo neljubazno. Ponekad bi napisao i pismo u kom se izvinjava i moli da ga pogrešno ne shvate.

Kako žene ne vole takvu vrstu objašnjenja, pismo je ostajalo bez odgovora, a uvređena lepotica pravila se da ne vidi bojažljivog ljubavnika kad bi ga drugi put srela na ulici.

Imao je i dve velike, prave ljubavi. Prva je bila u studentskim godinama. Zanela ga je sestra njegovog druga, umna i lepa, ali nežna i bolešljiva devojka koja je veći deo vremena provodila kod kuće, pored klavira i sa knjigama. Činilo mu se da ne može ni zamisliti život bez njenog prisustva, da će morati da je veže trajno za sebe. Oklevao je samo da išta preduzme da bi to postigao. Oklevao jednu godinu, pa drugu, a treće godine umrla je devojka. Nečujno i neprimetno nestala sa zemlje na kojoj je tako malo mesta zauzimala. On je to primio kao prirodno rešenje.

A posle svršenih studija u njegov život ušla je druga devojka, sušta protivnost one prve. Vedra, plavokosa i snažna lepotica, sa istinom u očima i nečim čistim i iskrenim u celom držanju. I do veridbe je došlo. Ali upravo tada su njegov oprez i njegova neodlučnost razvili sve svoje snage i otrove. Nastala su duga oklevanja od kojih je ova zdrava i ponosna devojka utoliko više patila što nije mogla da ih shvati, a Đorđe sam nije umeo da ih objasni. Posle čitavog niza čestih i mučnih približavanja i udaljavanja, devojka je sama prekinula, teško ali hrabro i odlučno.

— Idi bedo bedina! Umalo oči nisam isplakala zbog tebe a sad vidim da suze jedne nisi vredan — rekla mu je ona na rastanku, dok su joj iz suvih očiju žive iskre vrcale.

Po tome i po celom njenom držanju bilo mu je jasno šta je mogao imati, i šta gubi. Bilo mu je jasno, ali mu to nije pomoglo, nije ga moglo sprečiti da i dalje živi za svoju opreznost kao što drugi žive za svoju sreću.

Tako je prošla ljubav, a zatim i vreme ljubavi. Tako je došla i ona mala smrt u činovničkom životu, koja se zove penzija. Ali ni tada Đorđe Đorđević nije hteo da izneveri svoju životnu vrlinu. Naprotiv, sav se posvetio njoj. Sav svoj napor i sve svoje snage ulagao je u to. Sa tim snagama i naporima mogao je dva bogato ispunjena života proživeti, i to lepo i dostojno, a on nije proživeo ni jedan jedini. I što je više pazio šta će uraditi, sve se teže rešavao da uopšte nešto uradi, i sve je manje i radio. Tako mu se život neosetno a stalno pretvarao u sivu, nepomičnu pustinju opreza. Živeo je usamljen u prizemnoj oronuloj dedovskoj kućici. Nije tražio ni društvo penzionera u kom se vode dugi bezazleni razgovori i skraćuje dan na podnošljivu meru. Nije pecao ribu ni sabirao poštanske marke. Sav se predao svojoj strasti da sve proračuna, predvidi i predupredi, kako ga ništa u životu ne bi moglo preteći i iznenaditi, ni ljudi ni događaji ni priroda. Ogroman i bezuman napor u kom se čovek sav gubi! Sav oprez, svi obziri i sva strahovanja slivaju se u jednu jedinu veliku i spasonosnu bojazan. Bojazan od meteorološikih promena, od bakterija, od džeparoša, od provalnika, od rđavih susreta. od pogrešna koraka ili samo neoprezne izjave. Začas reč izmakne, a vremena su takva da zbog jedne reči (često i tuđe reči!) čovek može da ima neželjen i nepotreban cirkus. Njegova bojazan nije obuhvatala samo ono što bi sada moglo da ga iznenadi i ugrozi, nego se širila, granala i umnogostručavala. U sećanjima, nesigurnim i pogrešnim, sećanjima, on se sada sve češće vraćao u mlađe godine i tu sa užasom otkrivao šta mu je sve nekad pretilo, pored kakvih je sve opasnosti, i ne sluteći, »sa više sreće nego pameti« prošao. I naknadno je drhtao i patio.

Sad se bojazan nije više ograničavala na njegov skromni lični krug, nego je obuhvatala i javni život i međunarodne događaje. Život mu se ne čini ni prazan ni uzaludan. Ponekad ga obuzme osećanje da igra veliku ulogu i brine iste brige kao i oni koji imaju svoje brodove na okeanima ili svoje velike finansijske ili političke interese po raznim kontinentima. (Samo, u njegovom slučaju ceo ulog je njegova ličnost, njen mir i njena sigurnost.)

Mreža njegovih staranja, ispitivanja i zaključaka, koja je polazila iz neugledne prizemne kućice u jednoj od najmanjih beogradskih ulica, rasprostirala se širom sveta i obuhvatala sve. Da, sve! On zna da površni i lakomisleni ljudi govore kako se sve ne može predvideti. Dobro, recimo da je tako: ne može! Ali u svakom slučaju, ostaje opreznom čoveku zadovoljstvo i uteha da je učinio svoju ljudsku dužnost, ostaje mu ponos da je živeo kao misaono biće koje predviđa i misli dalje od nosa, a ne kao beslovesna životinja. Najposle, ko zna, možda to samo lenost i kratkovidnost iz njih govore. Možda se i može mnogo koješta predvideti i sprečiti što izgleda nepredvidljivo? Možda i sve! Tu bi se Đorđu Đordeviću dah oduzimao i on se u svojim mislima peo visoko, visoko, do neslućenog savršenstva. I oni koji su ponekad imali prilike da vide mršavog i urednog penzionera kako na svojoj sutonskoj šetnji visoko diže glavu i sa pobedničkim, prezrivim sjajem u očima gleda iznad prolaznika, put raspaljenog neba u dnu ulice, nisu mogli naslutiti kakvi su se vidici u tom trenutku pred njim otvarali ni kakva se sreća u njemu širila; istina, samo zamišljena, hipotetična sreća, ali za njega lepša i zanosnija od svih ovih malih sreća koje život pruža tim brzopletim i kratkovidim ljudima oko njega.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
I upravo u takvom jednom trenutku toga hladnog staračkog oduševljenja Đorđe Đorđević je učinio svoj sudbonosni poslednji korak.

U ovim godinasma posle rata njegov sistem pažnje i pronicljive smotrenosti bio se učvrstio i razvio i snagom i opsegom. Drugi svetski rat otkrio mu je povezanost čovekove lične sudbine sa svim što se dešava u svetu. Zaštićenih mesta i izolovanih tačaka više, tako reći, i nema. Svi međunarodni obrti i sukobi, sve epidemije, krize, ratovi i izumi, opiti sa nuklearnim oružjem, radijacija koja truje vazduh, vodu, zemlju i njene plodove, sve to pogađa ili može da pogodi svakog, pa i bezimenog i povučenog pojedinca. Uistini dalekovid i oprezan čovek mora sada mnogo dalje da gleda i više da zna. Zbog toga je Đorđe Đorđević pooštrio i proširio svoju pažnju.

Redovno je kupovao naše novine, skupljao biltene koje dele strane čitaonice i agencije, slušao najudaljenije stanice na radiju. I nije to činio kao mnogi drugi penzioneri, površno i olako, samo da bi o tom mogao da priča na klupi u parku. Naprotiv. Ne govoreći nikom ništa, on je sa mnogo napora i oštroumlja nastojao da pronađe ključ kojim je svaku takvu novinsku vest dešifrovao i tumačio u njenom odnosu prema sebi i svojoj ličnoj sigurnosti. Nije to bilo lako. Mnogo puta se dešavalo da je pred strašnim vestima i crnim izgledima ostajao razoružan, bespomoćan i potišten, ali često je uspevao da pronađe neko rešenje za svoju zaštitu, koje je izgledalo doduše složeno i teško, ali bilo duhovito i sigurno. Takve nevidljive ali zanosne pobede i dugotrajni umni napori kojima je do njih dolazio, ispunjavali su mu vreme i davali smisao životu.

U jesenje predvečerje toga dana Đorde Đorđević je izišao kao obično i kupio večernje novine. Spuštao se strmim stepenicama kojima je njegovo starinsko sokače bilo vezano sa jednom od glavnih ulica. Basamaci su bili orošeni, kao znojem, večernjom novembarskom vlagom.

Nikad nije voleo to mesto, pomalo ga se i plašio. Često je razmišljao o tim raznim betonskim ili kamenim stepenicama koje prekidaju i vezuju beogradske ulice različitog nivoa nastalog u raznim epohama građenja. Sve one imaju izgled nečeg na brzinu sklepanog, davno nekad postavljenog za prvu nuždu i potrebu, i nose na sebi sve oznake improvizacije koja se okamenila i, ružna i nezgodna traje koliko i ono što je namenjeno trajanju. Oštrinom nagibnog ugla, građevnim materijalom i svim svojim oblicima i srazmerama, te stepenice svedoče o nemilosrdnom vremenu »između dva rata«. Njihov nagib i visina pojedinog basamaka kao da nisu određivani prema koraku i hodu prosečnog građanina ili domaćice koja se sa punom torbom vraća sa pijace, nego prema potrebama snažnog, punokrvnog i neskrupuloznog preduzimača kome se žuri i koji gramzi za daljim brzim i velikim zaradama. Sa tim stepenicama još najlakše izlaze nakraj bezbrižni đaci i vojnici, koji ih prelaze trkom, sve po dva basamaka odjednom, što je svakako najkraći i najsigurniji način penjanja i spuštanja.

Zbog pomičnosti i nestalnosti zemljišta, one su redovno napukle ili malo raširene, kao bačen »špil« karata. To su promašena, ružna i slabo održavana mesta u sklopu ovog grada, beda jedna za one koji nemaju drugog puta do svoje kuće, a prava klopka, naročito zimi, za slaba čoveka u kratkom a sudbonosnom trenutku rasejanosti. Opreznost, koja je uvek i svuda na mestu, treba ovde udvostručiti.

To je bio davnašnji utisak koji je Đorđe Đorđević imao od »svojih« stepenica i utvrđeno mišljenje o njima. Ali ovog puta nije mislio na to. Ljubopitljiv, on je već na prvoj stepenici, odmaknuvši novine što dalje od očiju, pokušao da bez naočara pročita, na prvoj strani, krupno štampani meteorološki izveštaj za taj i naredni dan. (I to je bila jedna od njegovih ritualnih mera predostrožnosti.) Predviđena promena vremena odgovarala je i njegovim očekivanjima i njegovoj potrebi. Oseti toplo i živo zadovoljstvo zbog toga. Da, mnogo šta se može predvideti. Mnogo. Možda i sve! Ali u istom trenu celo to zadovoljstvo pretvori se, naglo i bez prelaza, u strah, zaprepašćenost, u vrtoglavo padanje bez uporišta i zadrške. Samo u snovima ima takvih padanja. Ali u snovima ne čeka na kraju tvrd i smrtonosan kamen, nego buđenje. A ovo, ovo je stvarni pad koji se samo jednom doživi, a kome je kraj u tami. Jer niko od živih ne može potpuno i dokraja da zna kako izgleda i šta je to — smrtonosan pad. To je isto toliko tačno koliko i ona stara, poznata istina da najveće oluje, one u kojima propada brod i sve što je živo na njemu, nisu nikad opisane, jer ih niko nije preživeo. Ovakvi doživljaji bez svedoka ostaju zauvek u tami, kao sastavni deo same smrti.

A pad traje. Čovek oseća da pada, pravo napred a zatim nauznak, i to tako brzo da misao ne može ni da ga stigne, a kamoli da pomogne i spase. Ništa, samo padanje. Po celom telu ga tuku oštre, tvrde stepenice, sklapaju se i rasklapaju oko njega kao rebra neke velike kamene lepeze u pokretu. Još je jedno vreme mogao da broji udarce, dok ga jedan ne pogodi u teme.

Dockan je. Nema više nikog. I poslednja sijalica ugasnu. Učini mu se da vidi čitave piramide od stolica okrenutih nogama uvis. Ali i toga odmah nestade. Ništa. Ceo čovek se ispuni gluvim, bezimenim i vekovečnim mrakom potpune nesvesti.

Tako je Đorđe Đorđević izgubio svoj izgubljeni život, zajedno sa svakom daljom mogućnošću predviđanja, zato što je prevideo jednu stepenicu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
REČI

Vi znate tu atmosferu. Hodnik spavaćih kola na liniji Zagreb — Beograd. Vreme: oko sedam sati izjutra. Mesto: Stara Pazova.

Izišao sam iz mog odelenja i tek što sam stao kraj prozora i bacio pogled na žute i nepravilne površine uljane repice u cvatu, neko me je čvrsto uhvatio za rame. I već je govorio.

Milan Demežan, drug iz gimnazije. Sa njim se čovek sretne u deset godina jednom i onda je obično u neprilici o čemu da govori i šta da kaže. Te neprilike u ovom slučaju nema, jer Demežan govori.

Prosed, uredan, čvrsto građen, pažljivo odeven i dobro negovan čovek. Uvek nasmejan: zdravi beli zubi i jake sočne usne. Siguran način nastupanja. U svemu tvrda i hladna građanska mera i umerenost, dok ne počne da govori.

Koliko se sećam, uvek je bio takav, zdrav, ograničen, neopterećen mislima i nedirnut osećanjima, praktičan, vedro samoživ i — strahovito govorljiv. Ta govorljivost kao da je bila izraz njegovog zdravlja i uspeha, sastavni deo uprošćenog sistema pomoću koga je prolazio kroz život, tako nasmejan, uvek zbrinut, uvek zadovoljan, prvo sam sa sobom a zatim sa svim oko sebe. I sve ono što je druge ljude trlo i lomilo kao da nije taklo njega.

Ispavan, rumen i izbrijan, za glavu viši od mene, Demežan je govorio punim ustima i celim plućima, o prošlosti, o sadašnjosti, o sebi, o meni, o svemu i svačem, glatko, veselo, bez stvarne sadržine i vidljiva cilja. Govorio je kao što diše i hoda.

Čovek ga posmatra i sluša i pita se: kako uspeva da, toliko govoreći, ništa ne kaže? Kako mu se ne oduzme jezik, ne izliže nepce i ne otupe prednji zubi! Gledam ga jedno kratko vreme, a onda mi sve brže bledi pred očima, bledi, i više ga ne vidim, jer mi se njegovo pravilno lice čas izjednačuje sa drvenim zidom vagona, čas se gubi u razlivenoj ravnici koju brzina voza pretvara u tečnu masu i goni pored vagonskih prozora kao brzu mrkozelenu reku; slušam ga jedno još kraće vreme, onda gubim nit govora, i njegove reči pretvaraju se u isto tako brzu reku zvukova bez oblika i smisla. I ja mislim na drugo.

Otkud ovaj nepresušni slap reči? Čemu služi? Za šta bi se mogao korisno upotrebiti? Šta su uopšte ljudima reči, šta bi trebalo da budu? Reči. Da, reči! I odjednom, po nekom čudnom zakonu suprotnosti, one u meni izazvaše sećanje na davnašnji prizor. Gluv i slep za sve što me okružuje, ja sam ga sada pričao sam sebi i tako se, valjda nagonski, tim nemim unutarnjim monologom branio od poplave nepotrebnih, nasrtljivih reči.

***

Jedno vreme sam, u Parizu, stanovao u meni dotad posve dalekom i nepoznatom XVI kvartu. Hotel građen krajem XIX veka, sa mnogo staklenih vrata u raznim bojama, svuda sa bujnim secesionističkim ornamentima u gipsu i drvetu. Po svom dekoru, jedna mala oaza rđavog ukusa, retka u Parizu. Ali zato je sve u hotelu čisto i uredno i tako solidno da se ta neukusna unutrašnja arhitektura gubila u toj opštoj solidnosti, kao da je jedan od njenih neophodnih uslova.

Gosti tog hotela bili su kao vetrom sneseni sa svih strana zemljine kugle. Tu je bilo i skandinavskih studenata, i poljskih pijanistkinja u traganju za dobrim i uglednim profesorom i za brzom slavom, i južnoameričkih emigranata, i ostarelih francuskih i stranih parova koji su se povukli iz života.

Takav jedan bračni par živeo je do moje sobe. Starac i starica, ljudi otmena izgleda, ali toliko nesavremeni u nošnji i držanju da su više ulivali neko avetinjsko poštovanje nego što su izazivali osmejak. Izgledali su kao živi modeli na nekoj pokretnoj izložbi kostima i naravi s kraja prošlog stoleća. I što je najčudnije, to odelo na njima nije bilo pohabano ni sirotinjski dotrajalo, nego dobro očuvano i negovano. A oni su ga nosili sasvim prirodno i neusiljeno, kao dobri glumci koji svoje pokrete saobražavaju duhu i vremenu kostima koji imaju na sebi, i u svemu se držali kao da je ceo svet oko njih isto tako odeven po modi od pre pedeset godina.

Ona je bila koščata, sasušena žena, a on pognut i uveo čičica sa živim crnim očima i srebrnim negovanim zaliscima na još uvek malko rumenom licu. Znalo se da su došli iz Austrije, da je ona Jevrejka i da su zbog toga napustili zemlju na nekoliko nedelja pre dolaska Hitlerovih trupa, a da je on nekad bio trgovac slikama i antikvitetima, veliki stručnjak u tom poslu, sa jakim vezama u mnogim zemljama, naročito u Francuskoj.

Bili su nerazdvojni i mogli ste ih sresti svuda u blizini našeg hotela, na klupama mladog parka ili pred nekom od malih kafana. Na hotelskom stepeništu učtivo su pozdravljali susede, učtivošću XIX veka, ali nisu se družili ni s kim, nit su se posle jela zadržavali u trpezariji ili u minijaturnom salonu.

Tako je to dvoje već prestarelih, nepoznatih ljudi starilo tu, na moje oči, kao da sa svakim danom bivaju bar za mesec stariji. Nije na njima bilo znakova bede, nego neke teške emigrantske izgubljenosti i beznađa. Kao vezani jedno za drugo, a odvojeni od celog ostalog sveta, oni nisu hodali nego mileli, kao što buba mili uz slamku bez određena pravca i vidljiva cilja. Teški sami sebi i nepotrebni svetu oko sebe. Tako su se kretali dok su mogli, celu jesen i zimu, a kad je već stalo da osvaja proleće, »stari gospodin« je zanemogao. (Prvi put se desilo da se čudni par nije pojavio na ručku.) A dva dana docnije upala je kod mene sobarica i rekla mi da moj sused umire. Naišla je i gazdarica. Gonjen nekim nemirom koji u takvim prilikama valjda svaki čovek oseti, izišao sam i ja, želeći da se nađem toj staroj ženi, iako nisam znao tačno u čemu bih joj to mogao pomoći. Sve se svršilo bez uzbuđenja i suvišnih reči.

Kad je starac izdahnuo, žena je napustila sobu i nije se u nju vraćala dok nisu stigli ljudi sa kovčegom, zatvorili u nj mrtvaca i odneli ga u mrtvačnicu. »Ne treba da ga vidi mrtva«, rekla je gazdarica. A da za to vreme ne bi sedela dole u tesnom i uvek hladnom salonu, ponudio sam ženi da pređe kod mene gde je bilo šire, svetlije i toplije. Prihvatila je.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Sedela je u fotelji, pored staklenih vrata koja vode na balkon, sva u svojim haljinama od teškog štofa, somota i raznobojnih čipaka, vezova i šljokica.

Nepomično, u atmosferi one naročite učtivosti svoga vremena, koja čoveka obavezuje pri svakom pokretu i u svakom trenutku, a koju ta vrsta ljudi ne odlaže nikad, ni u najdubljoj šumi, ni noću kad je sama i neviđena u svojoj postelji. Nudili smo je da nešto pojede ili popije. Sve je odbijala i pri tom je ličila na kip koji i ne zna za hranu i piće. Na kraju, ipak je pristala da popije malo kafe u koju je gazdarica, sa onom velikom životnom mudrošću koju francuske žene pokazuju u malim stvarima, brzo i neprimetno ulila pola čašice konjaka.

Starica je malo oživela, ali njen razgovor se kretao u najužim granicama, hvalila je ne samo moju sobu nego i moj ukus, sudeći po jedinoj slici na zidu, koja i nije bila moja. O pokojniku nismo progovorili ni reči. A kad su javili da je sve svršeno i da je sanduk odnesen u mrtvačnicu, žena je učinila pokret kao da hoće da ustane i da se oprosti. Zahvaljivala je, ali je i dalje sedela. Na njenom licu prvi put se pojavilo nešto kao grimasa plača, ali jedva primetna. Sasvim slabo poigravanje očnih kapaka, bez traga suza u sasušenim i izbledelim očima. Rekao sam da joj i dalje stojim na raspoloženju. Ne znam kojim sam rečima to rekao, tek starica je, nadovezujući na moj govor, stala da priča. To što je govorila nije bilo mnogo ni naročito, ali ipak neočekivano i u očiglednoj suprotnosti sa njenim navikama i celim njenim držanjem pre i posle toga.

Težak je ovakav gubitak, rekla je otprilike, a naročito u ovim godinama i ovakvim okolnostima. Ali ona ima sestru udatu u Engleskoj, i otići se tamo da živi.

Da, rekao sam i ja neodređeno, to je sreća; bar će imati nekog svog, s kim da razgovara, i tako. Razgovor, tako reći, kraj mrtvaca. Ali tada je starica, ostajući nepomična, svojim bezbojnim glasom, u kom se ipak osetila neka tvrdoća i nešto kao ponos, neočekivano rekla:

— Ja na razgovor nisam navikla.

Opet joj je preko lica prešla, kao senka, tanana grimasa plača, i nestala.

— Preko trideset godina smo proveli, moj pokojni muž i ja, u braku. A to je bilo trideset godina ćutanja. Evo sad, ne mogu da se setim da mi je ikad išta kazao osim neophodnih poslovnih stvari i životnih sitnica. Stideo se kad ja govorim u društvu. To sam ubrzo primetila. A kad bismo ostajali sami, on je ponajviše ćutao i nije krio da ga svaki moj pokušaj razgovora smeta u mislima. Našli smo neki način sporazumevanja, i razumeli smo se dobro, ali razgovor to nije bio nikada. U početku mi je bilo teško, izgledalo je neizdržljivo, a posle sam se pomirila. Vek smo proćutali jedno pored drugog.

Njeno mrtvo lice opet je jedva primetno živnulo. Da li se meni učinilo, ili je preko njega stvarno prešao neki izraz čudenja, nešto kao slab osmejak? Žena je, nastavljajući, zaista rekla:

— Da, čudno je to. Ali najčudnije je ono što se desilo noćas. Prva dva dana je bolovao miran i ćutljiv kao uvek. Ni sa doktorom nije gotovo ništa govorio. Ali poslednje noći, pred zoru, dozvao me je, uhvatio me za ruku, govoreći da je sve oko njega tamno i da je u toj tami neizdržljivo strašno. U sobi su gorele sve sijalice. On je ponavljao da je tamno i strašno, i molio me da govorim, da mu pričam. »Šta da ti kažem?« — »Reci nešto, ma šta, samo govori!« — I tako je neprestano ponavljao, jednako me moleći da govorim. Bila sam iznenađena i zbunjena. Htela sam da mu pomognem, da ga utešim, stavila sam mu ruku na čelo, ali reči jedne nisam umela da nađem ni da progovorim. Padao je na mahove u agoniju i ćutao, ali čim bi malo došao sebi jednako je ponavljao, preklinjući me: »Govori, Paula, govori! Kaži šta bilo, ma šta, samo reci nešto, reci!« — Tako sve do jutros, kada je izdahnuo. A meni se stegla usta i zaista reči jedne nisam uspela da izgovorim, iako sam živo želela i iskreno nastojala da to učinim. Gukala sam mu kao detetu, i trljala mu ruke koje su stale da se hlade, ali reči, reči nisam umela, nisam mogla da kažem.

— Čudno!

Rekao sam to u mučnoj tišini koja je odjednom nastala i koju je valjalo nekako prekinuti. I to je bilo sve što sam, zbunjen i iznenađen ovim nastupom iskrenosti, našao da kažem.

— Da, da, čudno! — rekla je starica.

Oči su joj se smračile i kapci malo zacrveneli, ali suza nije bilo.

Sve je to trajalo svega nekoliko minuta. I sve je bilo rečeno stvarno i tvrdo, i nije ni po čem ličilo na neprijatne intimne ispovesti. Onda se starica digla, nekako odlučno, i napustila me sa nekoliko običnih reči svoje starinske učtivosti, koje nisu imale veze sa onim što je ovako neočekivano izgovorila, sedeći nepomično u fotelji.

Tako se, posle nekoliko dana, i oprostila sa mnom, zahvaljujući mi istim formulama na dobrom susedstvu i maloj usluzi onog dana. I otputovala je u London, sa obilnim prtljagom u kojem je negde bila i urna sa pepelom njenog muža.

Ostao sam na stepeništu malog urednog hotela, u svesti sa slikom čoveka koji je u najtežem času uzalud tražio jednu jedinu reč, kao kap vode u pustinji, i sa mojim nedoglednim razmišljanjima o životu ljudi i o smislu i vrednosti reči. Posle nekoliko dana sam otputovao, i zaboravio. A te misli su, evo, sada odjednom preda mnom, iste i isto onako bez kraja i rešenja.

***

Iz mog unutarnjeg razgovora sa samim sobom trgla me i probudila nagla promena. Mrkozelena brza reka predela počela je da usporava svoj tok, pa da tanmi, i najposle se zgusnula u sive, krute mase. Šum govora pored mene dopirao je lagano do moje svesti i bivao sve jači i razgovetniji.

— Beograd. Vidiš, vidiš, bogati. Kad pre Beograd?

To je govorio Demežan, koji nije bio ni prestao da govori. Gledao sam ga kako, i dalje govoreći, skida i pažljivo sprema svoj uredni prtljag i otresito i bez pogovora doziva nosača kao da je oduvek tu i samo njemu na službi. Zatim se oprostio sa mnom, kratko i sa mnogo brzih reči, uveravajući me kako je potrebno da se jednom nađemo i na miru malo duže porazgovaramo.

Nosio sam svoj prtljag, u reci sveta koji je sporo napredovao ka izlazu. Ispod sebe sam video Demežana kako u živom razgovoru sa nosačem brzo odmiče napred, probijajući se kroz gusto mnoštvo ljudi, lako kao da su senke.

Ja sam napredovao teže i sve više zaostajao. Moj unutarnji monolog je umuknuo. Sporo me prožima topli i bučni život beogradske stanice i polagano potiskuje i prekriva beskrajnu pustinju smrtnog ljudskog ćutanja, koja je tako neočekivano bila iskrsla u meni.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
AUTOBIOGRAFIJA

To je bilo pre nekoliko godina. U severoistočnom delu zemlje, kao što se to kaže u meteorološkim izveštajima. Bila je neka proslava, neka tristagodišnjica, jedna od onih kulturnih svečanosti koje naši ljudi iz tih krajeva umeju lepo da organizuju. Sve je bilo dobro. Bez mnogo govora, bez imalo dosade. Svečana sednica, koncert, zajednička večera. Osećao sam se prijatno, u nekom pomalo uzvišenom raspoloženju. Prošlost, koju smo proslavljali, izgledala mi je jasnija i svetlija nego što je to obično kod mene slučaj. Sadašnjost, topla, radna i lepa, oko mene razumni, preduzimljivi ljudi. Budućnost, u svakom pogledu daleko iznad sadašnjosti. Kad god čovek oseti tako potpuno zadovoljstvo sa sobom, sa svim oko sebe i sa onim što je bilo i što će biti, to predstavlja za njega opasan trenutak, potpunu demobilizaciju onog najnužnijeg, minimalnog opreza koji je vezan sa postojanjem i održavanjem svakog živog bića. U takvom trenutku pune euforije, kad osećate potrebu da prema svakom budete ljubazni i poverljivi, nailaze na vas neprijatne sitne ili krupne neprijatnosti.

U svom dobrom raspoloženju, razgovarao sam sa svakim, odgovarao na sva pitanja, prihvatio svaku temu. U toku te večeri, već potkraj, prišao mi je čovek koga dotle nisam bio ni zapazio, izgledalo je kao da je sad stigao. Pojavio se odnekud, kao ona trinaesta vila koju su, kako se priča u bajci, zaboravili da pozovu i koja je sada došla da se sveti.

— Ja sam Nikolić.

I vi ste verovatno primetili da u nas ima takvih ljudi, naročito u manjim, izdvojenim sredinama, koji vani kažu svoje ime kao da se radi o imenu neke opštepoznate svetske firme. »Ja sam Nikolić« kažu, a izgovaraju to tako kao da je Nikolić jedan na svetu i kao da svi ljudi znaju, i moraju da znaju, bar po čuvenju, to jedinstveno ime, iako niko od njih ne zna puni smisao i celu težinu toga imena.

Kako nisam pokazao ni čuđenja ni radosnog iznenađenja, preko njegovog lica prešla je laka i stroga senka negodovanja. Stisnuo mi je čvrsto ruku, pogledao me značajno, poverljivo i malo prekorno. Odmah me je povukao u stranu.

Bio je predsednik mesnog suda, sada u penziji. Sitan čovek, prosed, staromodno i gotovo siromaški odeven, ali čist i dobro izbrijan. Dostojanstveno i tužno-svečano držanje, kao kod čoveka iz građanskog društva koji se sprema da vam izjavi saučešće ili da ga primi od vas. Velike čvornovate, već staračke ruke, sive i isperutane, kakve se vide kod hirurga, mnogo prane jakim sapunom i oštrom četkom. Uopšte, ceo čovek je bio, po boji kože, odela, kose i očiju, sivkasto-zelen. A te dve ruke bile su uvek sklopljene, ili sastavljenih dlanova ili prepletenih prstiju, kao što je to slučaj kod ljudi koji uzalud traže oslonca u svetu i, ne nalazeći ga nigde, hvataju se jednom rukom za drugu. Zeleno-plave bistre oči, koje se naizmenično smeškaju i mrače. Oči kakve se vide kod manijaka koji svojim pogledom hoće mnogo više da saopšte ono što nose u sebi, nego da posmatraju oko sebe i da saznaju nešto o onom sa kim govore.

Hteo je, kaže, da govori sa mnom. Ima autobiografiju — tu je snizio glas i bacio strog i nepoverljiv pogled na svoje sugrađane koji su glasno razgovarali u grupama, oko nas — i hteo bi da je objavi. Obimno delo u kome je opisan njegov život, a taj život je pun zanimljivih događaja, putovanja i susreta. To ide još od prvog balkanskog rata, u kom je učestvovao kao dobrovoljac. Otišao u Srbiju i prijavio se. Tu je ceo prvi svetski rat. Tu su mnogi nacionalni i socijalni problemi, sve sa statističkim podacima, originalnim tumačenjima i zapažanjima na terenu. Tu su i njegovi književni i naučni planovi, koje nije stigao da ostvari ili uspeo da izda, zbog prilika i uske sredine u kojoj živi. Mnogi vrlo ugledni ljudi izrazili su mišljenje da bi tu autobiografiju svakako trebalo podneti nekom izdavačkom preduzeću.

Čestitao sam mu i savetovao da stvar što pre štampa, ali on me je pogledao kao čoveka koji ne zna šta govori.

— Pa o tome sam baš i hteo da govorim s vama. Znate, u ovoj sredini to ne ide; nemaju ljudi razumevanja.

U svom vedrom i druželjubivom raspoloženju, ja sam ga i dalje hvalio i hrabrio, izražavao nadu da će ipak delo izići i mišljenje da treba svakako da iziđe.

— Ne, ne! Naša sredina nema za to razumevanja.

U nas se mnogi ljudi žale na »sredinu«, i ne bez razloga, ali se žale toliki i tako mnogo i često, da je reč »sredina« počela da gubi svoj smisao i da postaje opšti razlog svakoj nezgodi pojedinaca, otprilike kao reč »satana« u srednjem veku.

Dok sam ja to mislio, nisam ni primetio da je čovek preda mnom napustio stav molioca i da je, govoreći još jednako o sredini, upro prst u moje grudi, da me gleda i da mi govori kao da ima pred sobom đaka koji ima sve uslove da bude odličan, ali sa svoje strane ne pokazuje volje i ne čini napora koliko bi trebalo.

— Tu biste vi mogli i morali da pomognete, ne zbog mene, nego zbog stvari. Kad biste stvar pročitali, vi biste se uverili i vi biste mogli lako naći i izdavača.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Potpuno otrežnjen, počeo sam da se branim. Ali sudija je govorio dalje tiho i sve upornije, kao da želi da me svojim rečima prikuje za mesto.

— Ja vas molim da pročitate. Baš vi treba da pročitate. A posle, kad vidite o čemu se radi, ja sam siguran da ćete sami tražiti puta i načina da stvar bude što pre objavljena. Jer, to je vaša knjiga; zbog takvih ljudi kao što ste vi, ja sam je i pisao.

Najprije sam bio samo zbunjen, a zatim sam počeo sve više da se osećam nelagodno. Nije prošlo punih deset minuta našeg razgovora, a mi smo bili daleko od onih prvih učtivih i snebivljivih sudijinih reči »izvinite«, »oprostite što baš vas ...«, »ne bih hteo da vam...«. Iz njegovih očiju je, pored svega učtivog, gotovo poniznog držanja bila neka strogost, hladna i prekorna. Izgledalo je pomalo kao da sam ja negde nešto propustio, zaboravio na dužnost, i da sam već kriv što još ništa nisam uradio za štampanje te knjige.

Tu nas je prekinuo i razdvojio jedan od domaćina i odveo me u veliko društvo koje je sedelo za dugačkim stolom. Sudija se gotovo uvređeno udaljio i opet povukao u ugao, pored velike kaljeve peći, i tu, izmedu sivog zida i bledozelene peći i sam siv i zelenkast, ličio je na oprezna, ali živa pauka koji ima veliku sposobnost za mimikriju. Ali pre nego što se odvojio od mene, dobacio mi je još jedan pogled, dug, strog i značajan, koji je govorio nemim, zavereničkim jezikom, otprilike: »Sad znate ono što drugi ne znaju i ne shvataju, pa prema tome znate i šta su vaše dužnosti i obaveze i kako je sve to važno, ozbiljno i strogo, pa sad gledajte šta ćete i kako ćete, da se posle ne kajete.«

Dobroćudni, rumem i punačni čovek koji je prekinuo naš razgovor pitao me je da li mi je sudija govorio o svojoj autobiografiji, i svi su se ostali na to zgledali i nasmejali.

Ostao sam još neko vreme u društvu, ali dobro raspoloženje te večeri bilo je pokvareno. Ništa se naročito ni teško nije desilo. Sitnica. Pa ipak sam se osećao nelagodno, kao kad čoveku nevidljivo sitan trun uleti u oko.

Rđavo sam spavao i rano izjutra otputovao.

Nekoliko dana posle mog povratka u Beograd primio sam preporučeno pismo. I ne gledajući poštanski žig, ja sam na prvi pogled pogodio odakle je i od koga je. U prvim slovima čudnog rukopisa video sam čvoraste, sive, isprane sudijine ruke isprepletenih prstiju.

Sudija se — u pismu — čudi da još nema odgovora, ali veruje da sam pravilno shvatio važnost njegove autobiografije i ne sumnja da sam sve preduzeo da ona bude štampana. Vi to možete, kaže, i vi ćete zadužiti ne samo jednog skromnog i povučenog kulturnog radnika nego i potomstvo, ako ne budete nepažljivi, kao sto su toliki drugi, prema životnom delu jednog čoveka koji je samo prividno neznan i nazanimljiv.

Uz pismo je bilo nekoliko listova hartije na kojoj je bio otkucan sadržaj autobiografije. To su bili naslovi svih poglavlja. Prva glava, valjda opis rođenja autorovog, nosila je naslov »Nije se javila kometa niti su pucali topovi, pa ipak ...« Dalje su se ređale glave pod sve čudnijim naslovima. »Obično detinjstvo koje nije obično«, »Duh božji i ruka naroda«, »Istorija otkriva lice«, »Prvi zvuci tragedije«, »Krv«, »Progone se nevini, nagrađuju krivci«, »Deo stradanja, mera veličine«, »Maske, maske«, »Sloboda traži i nalaza svoje«, »Krv, krv«, »Tragedija sveta«, »Moj premeštaj«, »Obilić, koji nosi drugačije ime«, »Od prolivene krvi počinje da se crveni svačiji put«, »Glas iz mraka«, »Bezimeni nosi nevidljiv teret sveta«, »Sa Hanibalom i Suvorovom«, »Tolstoj mi ide u susret«. I sve tako redom, do poslednje glave, koja nosi naslov »Objavljenje«. Devedeset i šest glava, i svega osam stotina i šezdeset stranica rukopisa!

Nisam znao šta da radim s tim pismom. Rešavao sam se da li da odgovorim, i kako da odgovorim čoveku. Noću, u postelji, smišljao sam kako da otklonim od sebe tu autobiografiju, za koju još pre deset dana nisam ni znao da postoji, koja je i danas nepotrebna i za koju, na kraju, ne mogu ništa učiniti, sve i kad bih hteo. Odlagao sam iz dana u dan odgovor. Posle desetak dana stiglo je novo pismo. Počinjalo je sa prekorom. Sudija ne zna šta da misli. Odbija od sebe pomisao da sam hladan i ravnodušan prema opštem dobru i višim interesima naroda i čovečanstva, ali moje ćutanje ga primorava na pomisao da sam kao i ostali, koji neće ni da pročitaju ni da pomognu životno delo jednog čoveka, koje je u najužoj vezi sa događajima našeg veka i stradanjima čovečanstva. On to neće i ne može da veruje i stoga očekuje sa pouzdanjem moj odgovor.

Šta sam mogao da uradim? Čovek je takav da sve dopušta da mu kažete, na sve pristaje lakše nego na to da je »kao i svi ostali«. Glupo je to, ali je tako. I ne hoteći da budem »kao i svi ostali«, kao što verovatno ni vi ne biste hteli, odgovorio sam kako sam najbolje mogao. Preporučio sam sudiji da svoju autobiografiju pošalje izdavačkom preduzeću kod koga i sam radim, dao mu tačnu adresu, ime direktora, i obećao da ću se interesovati za sudbinu njegovog rukopisa.

Za tri dana primio sam odgovor. Sudija mi zahvaljuje, ali on poznaje izdavačka preduzeća, sva su jednaka, drže rukopise mesecima i godinama neocenjene, ili ih vraćaju nepročitane. Zla sudbina njegove knjige i jeste u tome što većina ljudi neće da je pročita, a oni koji je pročitaju neće da je štampaju. To je i prirodno, delo koje sadrži ne samo tragediju jednog života nego i tragediju jednog naraštaja i celog naroda, mora i samo da ima tragičnu sudbinu. On se s tim odavno pomirio, ali on očekuje od izuzetnih ljudi, njemu srodnih duša, da shvate i prihvate njegovo delo. Takvim čovekom i takvom dušom on smatra — mene. »Vi to dugujete, ne meni, ne mom delu, nego samom sebi«, završavao je sudija svoje pismo.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
U meni je sad planulo pomešano osećanje gneva, kajanja i ogorčenja. Ljutio sam se na tog nepoznatog čoveka, očigledno manijaka, koji ovako drsko i nasrtljivo pravi od mene svoga saradnika i dužnika, a još više na sebe i svoju brzopletu ljubaznost. Isprva sam pomišljao da mu odgovorim i da ga urazumim, ali posle sam odustao od toga i prepustio vremenu i ćutanju da izvrše svoje.

I vreme je prolazilo, a ja sam ćutao.

Da, ćutao sam ja, ali nije čovek sa autobiografijom. Pisma su stizala u pravilnim razmacima. On me je u njima pozivao da se prenem iz mrtvila, molio ponizno i preklinjao, a zatim mi upućivao ogorčene prekore, pišući mi: »Vidim da me napuštate i da idete sa većinom. To me boli i ogorčava, ali me ne iznenađuje. Mračna i tvrda je moja staza i prirodno je da niko ne može dugo istrajati na njoj, pa ni Vi.«

Nisam odgovarao. Već sam počeo da se privikavam na tu bedu koju sam tako neoprezno i lakomisleno sam sebi natovario na vrat. Svako desetak dana pošta je donosila pismo, pisano na dobro poznatoj sivoj i od starosti požuteloj hartiji. I ja bih ga, kao osuđenik, otvarao i čitao, ali jednoličnost tih pisama počela je da me zamara i ja sam stao da ih čitam sve brže i površnije, preskakujući redove. Poslednje koje sam primio bacio sam nepročitano među hartije. Dva dana posle toga upao je kod mene, već u rano jutro, čovek sa autobiografijom. Sa malim starinskim koferom u ruci (dolazio je pravo sa stanice), u zimskom kaputu davnašnjeg kroja, sa sivim vunenim šalom oko vrata on je ličio na rođaka iz unutrašnjosti, na putnika iz XIX veka.

Dugo i pažljivo je svlačio jedno po jedno sa sebe: zimski kaput, kaljače, šal rukavice, i sve to razmeštao po sobi, kao da se sprema da zimuje kod mene. Zatim je seo i gledajući me pravo svojim neprijatno upornim, dugim pogledom, izjavio da je došao »da najposle rešimo tu našu stvar«.

Osećanje neizvršene dužnosti i nepodmirenog duga, koje je u meni raslo sa svakim sudijinim pismom, besmisleno i nelogično ali živo i mučno osećanje, poraste sada do straha, strah se odmah pretvorio u stid, a stid u ogorčenje i gnev na ceo taj splet nerazumljivih i nezdravih osećanja. Ispravih se i namrštih, rešen da ceo taj glupi odnos svedem na razumnu, trezvenu meru i da prekinem stvar odjednom i zauvek.

Moj rani i neočekivani gost stade da se izvinjava i moli za oproštenje. Ali kako sam ja ćutao, uvek u istom stavu, on se s nekom očajničkom rešenošću baci na mali kofer i poče brzim pokretima da vadi ogroman zavežljaj. Pomoliše se dva tvrda kartona utegnuta i umotana višestrukim pantljikama i uzicama; čovek ih je drešio kvrgavim prstima i iz njih, kao dete iz povoja, vadio teški rukopis.

Ja sam ga gledao sa strahom. Činilo mi se da mi je u kuću upao ne jedan čovek, nego čitav karavan uljeza i nasilnika koji sad rastovaruju svoj čudni espap, i koji me sa svakim pokretom sve više istiskuju i iz poslednjeg kutka moje sobe. Dolazilo mi je da viknem na čoveka, da učinim ono što nikad ne činim, a uistini ja sam stajao nepomičan i nem, i kao opijen slušao promukao glas koji me je uveravao da će biti kratak.

Videći me valjda gde stojim tako, bez reči i pokreta, u stavu odbojne ukočenosti koja često dejstvuje jače nego najbučniji otpor i protest, sudija snizi glas i promeni ton. Stade da se izvinjava, da se žali, da moli.

Još uvek ogorčen, ja nisam ni primetio da mi se starac sve više približava i unosi u lice. Trgnuo sam se tek kad sam gotovo na svojim grudima ugledao njegove sive, velike sklopljene ruke, na kojima su prsti bili isprepleteni, kao žile na korenu tropskog drveta, u fantastičan čvor. Ustuknuo sam, ali sudija je nekim neprimetnim hodom išao za mnom, kao da je vezan uza me. Bio je povijen u kolenima, drhtao je i spuštao se sav, sve niže. Strepeo sam od pomisli da bi mogao kleknuti preda mnom. I inače niži rastom, on me je sada gledao odozdo, i neprestano je govorio.

Nestalo je onog oštrog tona iz njegovih pisama i one gotovo poslovne i samouverene sigurnosti sa kojom je još maločas prekoračio prag moje sobe. Glas mu je postao promukao, dubok, isprekidan, oči su promenile boju i postajale svetlije. Sa užasom sam pomislio da bi taj dotle nasrtljivi i tvrdi čovek mogao zaplakati, a sam nisam verovao u to. Još se nekoliko puta u tim očima naglo izmeniše tamna olujna senka i vlažan kristalan blesak, a tada se iz očnih uglova zaista otkidoše, gotovo istovremeno, dve tanke, oskudne suze i krenuše niz lice, ali ih suva koža brzo upi.

Seo sam kao pokošen, i poslednjim naporom prisilio starog čoveka da i on sedne prema meni. Video sam u životu mnogo ljudskih sudbina širom otvorenih preda mnom, mnogo zaplakanih očiju; naučio sam odavno da u stvari i nema potpuno lažnih suza, nego da mi obično lažnim smatramo i nazivamo one suze čiji nam izvor nije poznat, ili čiji povod nećemo i ne želimo da saznamo. A čovek je govorio, preklinjao me da ne budem ravnodušan, da ne prelazim olako preko ove stvari, jer ovo, kaže, nije običan slučaj. O krupnom se pitanju radi.

Zatim je, ostavljajući po strani govor o idejama i teorijama, stao da priča o svom životu, sve od ranog detinjstva, koje nije bilo lako ni veselo, pa o svom ocu, koji je takođe pisao svoju biografiju.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 37
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 14:51:48
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.094 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.