Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:18:57
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 37
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ivo Andric  (Pročitano 115463 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ĐERZELEZ NA PUTU

Na Uvcu je Đerzelez preskočio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedžije i pribojski džambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta, a Đerzelez je samo ćutao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oči pogleda konju. Nudio je zdravu medžediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.

Bio je šutljiv i nemiran i, što je rijetko bivalo, Đerzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Višegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo.

Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide nabolje: Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaluđera. Bio je poguren, ili se samo pravio da bi izgledao stariji.

— Jesi li ti, papaz, odavde?

— Nisam beže, nego zanoćio — veli kaluđer meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom.

Đerzelez je koračao napred i sam se čudio što govori s kaluđerom.

— A bogati, papaze, jesi li ti nahodio u vašim knjigama, je li đunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere — gleda Turčina?

Kaluđer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru.

Kao i uvijek kad sluša drugog, Đerzelezu se činilo da govori pravo. U razdražljivoj šutnji on je nastavio put. Nije mislio ni na šta. Najedanput se okrenu lice u lice kaluđeru, kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio.

— A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju?

— Eto tako — u nas zar taki adet, šta li. Ko ti zna; ženska ćorava posla. To mi kaluđeri ne znamo; nemamo žena pa i ne znamo.

— Hm!

Još jedan čas ga je gledao, a onda se hladno okrenu i pođe brže. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaluđer je, u čudu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana, Đerzelez pođe uz basamake; još se jednom obazrije.

— Laku noć!

— Bog ti na pomoć, beg-efendija; ejsadile! — vikao je kaluđer odmičući brzo.

Ujutro su Đerzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke što su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uz vrisku šibale vrbovim grančicama. Bio je Đurđevdan.

U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na hadžiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

Mlađi je učio stambolsku medresu, pa pobjegao čim mu je otac umro, i dao se s bratom na skitnju i raspušten život, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao što je bilo, golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene, starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepši momak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad već njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima i kadovima, a nikom nije htio reći od čega ih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braća smjela u Sarajevo, jer su dočuli da je na sve tužbe zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konačan odgovor: da se obojica Morića uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptije i vezirove Toske. A i inače su bili već pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali, još im je ostao samo veliki han na Varoši i njihova čuvena morićevska kuća na Kovačima. U toj kući im je živila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i bolešljivo djevojče.

Upitaše se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzeše piti. Braća opaziše promjenu na njemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti.

— Šta je, šta si se smrko? Ostarilo se, Đerzeleze, bogami!

— Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kaže, otkako si ti otišao spava sama.

Đerzelez je ćutao. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica; i sa samim Đerzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlađi se tek smiješio.

— Asli si ćunup jutros — smije se stariji Morić, bezglasno i kratko.

A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdžba se ohladila, samo mu je još teško. Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahinju, u širokoj haljini od zelena somota, s malom glavom iznad ovratnika od krzna. On je ćutao. Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek. On se nećkao. Tek iza ručka osjeti dosadu, popusti i pristade.

Navrh brežuljka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i šargije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre sjedili su Đerzelez, Morići i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; Đerzelezu se isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih borova kako se njišu na proljetnom nebu.

Upravo mu je jedan bakal govorio: — Kad sam čuo, džanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan; idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... — kad ga prekidoše pljesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomiješa; na ljuljašku se popela Zemka.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kažu, niko joj nije mogao nakraj stati.

Ljuljaška je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s leđa su je otiskivale Cigančice, a ona se raskriljenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oči, prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, lepršale i šibale nebo. Đerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio očima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljašci. Pio je brže i veselije.

Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teško diše i da je bljeđa, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi ćutke udivljeno gledali, ali domalo započe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula.

— Aha! 'Vamo pogledaj, Zemko!

— Nemoj, pašće, jadna!

— Ako, na meko će!

— Evo joj jastuka!

— Ha, ha, ha-a-a-a!

— Jih! Ljuljni, Zemko!

A Zemka se umorila. Cigančice je prestadoše otiskivati, zamasi su bili sve manji, još se nihala samo svojom rođenom težinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe, zanesena i nasmijana.

Đerzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke — zbogom pameti! — ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad »ništa što je žensko... Ni mačke! ... Ni mačke! ...« Ali najednom Ciganke, poslije duga sašaptavanja i dogovora, složno zapjevaše:

Razbolje se Đerzeleze, aman, aman!

Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u njega, a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i lice sja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne može da se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Ciganke neke godine, kad je Đerzelez sve proljeće ležao u Srebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod pendžer. A on se ne sjeća ni onog petka, ni pendžera, ni Nuribegove kćeri, koju je davno zaboravio. Samo se sjeća kako je slab i ranjen ležao; ispod otvorena prozora mu pljuska i šumi nabujao potok, na brijegu je đurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumi sva srebrnička kotlina od pjesama i potoka, a on leži i tako je slab da ne može sam ni maštrafu s limunadom da ustima prinese. Sjeća se, sjeća, ali ne može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga je bolestan slušao, nego mu se sve miješa, pjesme i svirka i piće i čeljad od onda i odsada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom luku, i on je lovi očima i jeza ga prolazi, čas vrela čas hladna, ispod slabina.

U posljednje dane nije gotovo ništa jeo, pa ga piće obuzima naglo. Sunce je zašlo. Ide hladan vjetar, šume borovi; dim sa vatara biva modar, sumrak se spušta.

Đerzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznad glave, na tanku žicu, pa svaki čas uzmahuje rukom i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Morić mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku za ruku. Zadržavaju ga Morići i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete.

— Ona je ... moj dušmanin.

Otima se, diže ruke i polazi put Zemke, koja stoji među Cigankama kraj ljuljaške i glođe crvene arnautske šećerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno. Ciganke vrište od smijeha, i Cigani se ubezobrazili. Svirka staje.

— Ha, drži ga, zemljo!

— Povuci, potegni!

— Jaalah!

A Cigančad što su se ispela po granama gađaju ga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda i pije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Moriće i njihovo društvo tek poduzelo piće, terevenče i jednako tjeraju šalu s Đerzelezom, koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoće da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence.

— Dockan je, pustite nas, slatke age!

— Ne vidi se, more, daleko nam je kućama, izginućemo!

Najednom mlađi Morić skoči, njegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.

— Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku!

On se diže i uze veliku glavnju smrečevine; držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskre obasipale, uputi se, lagano se povodeći, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ograđen plotom od ševara i očupan i izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nađe plast u mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih grančica od plota i naloži ispod sijena, primi se uokrug plasta vatra koja se sve više penjala, dok se konačno ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru širio i naličio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu čeljad. Svi se stadoše razilaziti, kud koje. Svirači su drhtali.

— Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve.

— Sikter, more, i ti i kadija.

— Ne, neće oni na vas, nego nas Cigane; reći će: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!

I one čaršilije se prepale, ali su i pijane, vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju iz malih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamen trepćući.

A Đerzelez posrće, podalje u polumraku, za posljednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između njiva. Đerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnotežu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlažno kamenje i glib, i odmah poče da se diže. U očima mu je još titrao sjaj, ali tu je bilo mračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. Penjao se i otisikivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više nalijevo gdje je obala bila manje strma; i sve je to činio kao u snu.

Nakon duga vremena i napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On pade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Tako je ležao potrbuške, odupirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula još gdjekad pokoja iskra. Čulo se kako psi reže i glođu ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu.

— Ne gađaj se, Zemko, rospijo ... 'vamo dođi!

Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ĐERZELEZ U SARAJEVU

Nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Đerzelez po carevine. O njegovim doživljajima tog ljeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah zaboravljao. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgidžijama iz Selanika.

Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo.

Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje, oba Morića. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. Išli su, vezani, kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti; oko njih Toske i zaptije. Za njima je ostajao lak oblačak prašine. Svijet se obazirao.

Kad su bili kroz donju čaršiju, počeše da im dobacuju pogrde. Čaršilije su skakale sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražile po zemlji nanule.

— Aha!

— Hajduci!

— Sikiru za domuze!

Tako su ih vodili do Tašlihana.

Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske ćuprije, gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili, i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s divanane ugledala gdje ih vode.

Njihova velika kuća, s bezbrojnim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je tamna i pusta. Samo je u jednoj od donjih odaja gorila svijeća. Tu je, venući od sušice, ležala sestra dvojice Morića, sa plavom glavom na vrelim jastucima, i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadilje Anđe, koja je potajno snovala da je, bar u čas smrti, pokrsti.

Poslije prvih jesenjih kiša i vjetrova, bile su sarajevske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesenjih dana u zraku i na kućama, i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. Leti zrakom paučina kao svila.

Bio je Ramazan i danju je sve mirovalo, ali noću se grad prolamao od svirke, sijela i ašikovanja po mahalama. Dućani, puni voća, i kahve, puni ljudi, bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širio oštar i zagušljiv zadah mesa i pržena šećera. Prolaze buljuci žena, a pred njima po jedan muškarac sa velikim fenjerom.

U udaljenim baštama se u tamnoj tišini čuje kako s muklim tutnjem biju o zemlju prezrele kruške, a zrele takiše se savijaju i naginju preko ograda i u jesenjoj obijesti padaju prolaznicima na glave.

Đerzelez ide, opaljen i lak, u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku. Sva su mjesta mila; čeka ga mnogo radosti; puno obećavaju dani i ljudi.

Redom su ga pozivali na iftar. I jedno predveče kad je, idući Bakarevića kućama, prolazio između Kršle i Turbeta, zastade pred kućom na uglu. Jedna starica, izmećarica smežuranih ruku, kumala je sitnim pijeskom avlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. Ona dodade nešto sluškinji i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima.

Kao uvijek kad bi ugledao žensku ljepotu, on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumijevamje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni načas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!

Jedan tren je gledao, raskoračen i zažmirivši malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu za rukav i uvuče je u avliju — Đerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti zrele djevojke — a onda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. — Tako je stajao. Još je ostalo malko, sada već besmislenog, smiješka na njegovom licu; a onda se okrenu:

— Vidiš! ...

I u nesvjesnom čuđenju nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značenja, kao što čini čovjek koji se žestoko udari.

Sad je bilo mračnije. Iza Kršle su kosmate i krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od pilava, pripravljajući se za iftar. Đerzelez pođe uz brijeg.

Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećanje. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Iza večere, kad su ležali na šiljtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći, ne može održati i ispovjedi se mladom Bakareviću, vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugljivim osmijehom. Pričao je sve, i pričajući i sam se čudio da je cio događaj, kad se drugom kazuje, tako malen i neznatan. I nehotice je širio, uvećavao i uplitao sjećanja iz drugih susreta. Gušio se riječima.

Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinoćna gorčina. Visok bijel zid, teška zatvorena vrata, a preko zida proviruje loza.

Prema kući je bila halvedžinica iz koje ga neko viknu. Sa mirnim poštovanjem pozdravi ga jedan stari poznanik, Arnautin. Bio je sin prizrenskog trgovca, ali je živio uvijek po svijetu »u trgovini«, a u stvari se satirao idući uvijek samo za jednom strašću. Sad je od svojih zemljaka halvedžija zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i tu je gubio dane i nije odmicao iz halvedžinice, vrebajući uzalud njena vrata.

Kad Đerzelez uđe, iziđoše halvedžije iza pregratka, gdje su muklo dašćući mijesili šećer i tijesto, i prostriješe im hasuru da sjednu. Obojica su nastojala da sjednu licem prema ulici i vratima. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žeđ, govorili su isprva veoma malo, i pogledali svaki čas napolje. Đerzelez se prvi povjeri i ispriča mu »sve«. Kad Arnautin ču, obradova se bez imalo surevnjivosti; njegovo lice, žuto, s dubokim borama, i njegove ugašene oči, oživješe i planuše. Povedoše govor kao prijatelji. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima, Amaut je govorio polako i rastavljajući riječi:

— Ona je kao kruška jeribasma, glatka i meka. Asli je žena latinskog mileta vruća od svake druge žene.

I oni počeše dug i strastven razgovor, turski a šapatom. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom, koji mu je uvijek ležao kao neugodna sjena na licu. Od njega je saznao sve o toj djevojci.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuću su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošču kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a đaci te škole, slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi.

Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajevski momci vriskali i nakašljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala »u koga se umetnu« da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez zračka razumijevanja u velikim očima. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to »bezobrazno i tursko« na njoj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i zbog čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša.

Otad zaređaše Đerzelezu popodnevi u halvedžinici. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Bakarević, pa Derviš-beg sa Širokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mršav i žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar.

Tu, u polumračnoj halvedžinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i ljepljiva od šećera i isparivanja, čekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan.

Sa gorčinom u zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišicu, Đerzelez ih je slušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred njim je uvijek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.

Jedno popodne isprebijaše od čamotinje i zlovolje nekog somundžiju, hrišćanina, što je prošao pušeći. Pokušali su da zavade, za zabavu, Arnauta i Đerzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevnjivosti. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko viče:

— Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema!

Kad ču Arnautin, samo što strignu očima i bez šuma, kao lasica, klisnu prema vratima. A Đerzelez za njim. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu. A napolju nigdje nikog; dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća; iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. Svi su se dugo smijali. I Đerzelez se smijao.

Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika, koja je zalazila u svaku kuću, jer je prodavala bez i čevrme, ali je živila ne toliko od svog beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti. Bila je debela i visoka starica sa smeđim okruglim očima; u govoru se neprestano doticala rukom Đerzelezova koljena. Obećala je da će razviditi, ali da nema nade jer se do djevojke ne može; i otišla, opraštajući se glasno.

Sutra popodne zateče Arnauta i Gigušu. Arnaut je klimao glavom.

— Hej, hej, otišla, otišla!

— Otišla, borami, efendija, ima dva dana. Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj, dušo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kuće, a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je, dušo, ništa drugo. A sad, daj je nađi.

Stara je snižavala i dizala glas, nišući glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda se. Nije se nikako moglo znati šta misli.

Đerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od nekidan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu), uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se steže i smrknu halvedžinica; krvavi mu dođoše i baba i Arnaut; okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu.

Nadimao se od gnjeva. Ne moći do te vlahinje; nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razbiti! (Novi val krvi zapljusnu.) — Ili da ovo nije varka! Da njega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretanki konci za njegove ruke i da — po koji je to put već u životu!? — ne može nikako da shvati ljude ni njihove najjednostavnije postupke, da valja da se odreče i povuče, i da ostaje sam sa svojim smiješnim gnjevom i suvišnom snagom.

Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim diže i rasplinjuje. Nije se osvrtao, a za njim je ostajala bijela šutljiva kuća i mračna niska halvedžinica.

U Kršli su se vježbali trubači; jednolična melodija vojničkog marša svaki čas se prekidala i ponavljala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga steže oko vrata i poli znoj. Išao je niz Miljacku; ispod njega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima još proljetnih poplava. — Dobro je da je put niz Miljacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati.

Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad već s jasnom namjerom, u Donje Tabake. Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, u prigušenom svjetlu zavjesa od tanka bijela ćerećeta, sjedila je, s mirnim očima i bijelim rukama, Jekaterina, kao da čeka.

Ta Jekaterina je bila kći jednog ljekara, koji je došao nekad iz Odese. Govorili su da je Gruzijanac, ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zašto je izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. Kći mu je, osirotjela i sama, htjela najprije da pođe u kakav ženski manastir u Rusiju, ali ju je zadržao jedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se u jednu od onih malih kućica što se redaju niz Hiseta do u Donje Tabake i u kojima žive pod državnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakoj kući, kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. Sa ostatkom očeva novca ona je kupila tu malu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom sluškinjom, takođe nekadašnjom hisetskom djevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastučnice u sjeni svoje avlije, a po noći bi primala bogatije goste. Bila je oniska, krupna i šutljiva.

Đerzelez ju je poznavao iz prijašnjih noći. Ona se iznenadi danjoj posjeti; ustade, a on reče mirno, s vrata:

— Jekaterina, došao sam do tebe.

— Neka, neka, dobro došo! — govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke.

Sjeo je na kratko šiljte, a ona ostade stojeći, malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje.

Poslije je ležao položivši glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu šiju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene i daleke.

I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene?

— Mlječanka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strasna i prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zrije u hladu. — Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno!

I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad dokraja domišljena, a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj starosti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže?

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalački, niz kičmu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u njemu. Govorio je kao u snu, nepomičan.

— Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obišo!

On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i događaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli i želje, da što bolje otpočine, kao čovjek kom je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
DAN U RIMU

U ono doba kad su se naši rasuli po svijetu, izbjegao je i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik, Mostarac. S teškom ranom na koljenu, koja je sporo zarastala, i s velikim odlikovanjem na grudima, koje je samo praznakom nosio, prošao je kao dobrovoljac i kurir većinu evropskih prijestonica.

I nigdje se, kažu, nije začudio.

Njegovi sudovi o zemljama i gradovima bili su zanosni ili oštri, ali uvijek kratki. Najkraći je bio o Rimu.

»Sve sam goli hajduk!«

Razloge nije imao običaj da navodi. Uistinu je u Rimu proveo samo jedan dan, a u zoru drugog dana je otputovao na Krf.

Stigao je jedne večeri u martu, i pošto je predao pukovniku poštu, odveo ga je Stanić u hotel. Taj Stanić je bio crn i dežmekast Dalmatinac, koji je nekad kao student teologije prebjegao u Srbiju, a sad je bio pisar poslanstva i vještak za izbjegličko pitanje. Obeća da će doći sutra po njega da mu pokaže Rim.

Pošto je izvadio civilno odijelo iz kofera i metnuo pantalone ispod dušeka, da bi sutra imale formu, i pošto je ćemer sa ušteđenim napoleonima metnuo pod jastuk, Kriletić leže i zaspa odmah.

Sutra ujutro bijaše mutan dan. Kriletić se upravo bio obrijao i umivao se glasno, kad Stanić dođe po njega.

U Via Nacionale ih uhvati kiša. Škropac je tukao po asfaltu da su klobuci vode skakali kao gusti cvjetići. Utrčaše u kapiju neke crkve. Uđoše najprije u predvorje, u kome bijaše poredano mnogo mokrih kaputa od gume, koje je čuvao neki starac. I oni prisloniše amrele. Uđoše polako u crkvu, iz koje je dopirao krupan glas. U prostranoj crkvi, u svjetlu kišna dana, bješe malo svijeta; sa amvona je grmio plećat i obrijan prezbiterijanski pastor. Sjećajući se londonskih crkava, Kriletić odmah poznade da nije katolička.

Pastor ućuta, a jedan visok čovjek s bradom i naočarima sjede za harmonijum i poče da pjeva u basu, prateći se sam. Žene iz klupa prihvatiše. Kad se pjesma svrši, pastor opet poče da grmi i gestikulira. Kriletić zijevnu, primače glavu Staniću i upita ga šapćući:

— Koliko ima katoličkih crkava u Rimu?

— Na stotine.

— A engleskih?

— Biće da je ovo jedina.

— Hm! Pa baš da ja u tu upadnem.

Opet ućuta pastor i opet poče pjevanje, otegnuto i jednostavno sa kadencom u refrenu:

Jesus Crist, my love!

Kriletić udahnu vazduha i poče da pjevuši za njim, najprije tiho pa jače, dok se konačno kod svakog refrena nije razabirao njegov bas. Sjeti se kako je u Londonu u oficirskom klubu pjevao: It is long way ... i dođe mu prijatno da uz otegnutu pratnju harmonijuma i reske glasove Engleskinja pusti glas.

Stanić ga poteže za kaput.

— Bogami se nam ukrasti amrele!

Kad se svršila pjesma i opet počeo pastor, Kriletić reče gotovo glasno:

— Pa da idemo.

I na veliko čudo i negodovanje onih koji su sjedili oko njih, digoše se obojica u po službe.

Kad su izišli, Kriletić samo promrsi:

— E, gdje ja neću upasti!

I nije više htio da govori o crkvi. Odoše da traže piva.

Popodne i veče odluči da sam prođe gradom i da se provede. Poslije ručka reče Staniću:

— Ne treba ti da dolaziš.

Težak od obilna ručka i piva, spavao je dugo. Razvedrilo se i spremao se svijetao suton poslije kiše, kad se uspeo na Pinčio. Park pun svijeta. Trešti vojna muzika. Kako se lako ide, ispavan i umiven, po stazama još vlažna pijeska za koje se ne zna kuda vode! Sunce zalazi pored kupole Svetog Petra.

Kriletić stupa.

Djevojčice na klupama uvlače noge pod suknje; strepe od njegova pogleda.

Na terasi, naslonjeni na kamenu balustradu, ljudi što posmatraju Rim i sunce koje zalazi. Talijani. Englezi sa fotografskim aparatima. Neki bradat jermenski episkop, sa pratnjom. Parovi koji se čvrsto drže za ruke. Pošto je bacio jedan ravnodušan pogled na polje od krovova, tornjeva i kupola, ugleda pod sobom prolistala stabla i uz ogradu jorgovan napola procvao. Odmah se sjeti kuće i djetinjstva, kad je u jedan šupalj direk iza jorgovana krio niklen novac što je krao maćehi, pakosnoj ženi zelenih očiju. Zagolica ga na smijeh i nasmija se poluglasno. Neko ga pogleda. Brzo je sišao niz brijeg.

Dolje u gradu već se smrkava. Vreva i bezbrojan svijet. Ulice se dulje i savijaju. Svaki ugao obećava da će se nešto prijatno dogoditi. Veče miriše na avanturu. Svirka izdaleka. (»Kao u Odesi«.) Lovio je poglede žena. Za jednom koja se smijala uđe u kapiju.

Tako je prošao mnoge ulice i bilo je već devet sati kad na jednoj maloj pjaci, sa fontanom koja je visoko bacala vodu, osjeti miris pržene ribe i glad i žeđ u isti čas, i uđe u restoran.

Malen restoran. U njemu gusto poredani stolovi, maleni i bijeli. Već rijetki gosti. Prijatno svjetlo.

Kriletić sjede u kut. Teško se sporazumijeva za jelo; goni kelnera srpski, ali gazda, riđokos i okretan, uvjerava stranca da će on da ga zadovolji. Vino, bijelo, u boci opletenoj tankim šašem, resko i dobro.

Kriletić pije.

Bješe u njega drug, zajedno su istjerani iz trgovačke škole, pa kad se napije žilavke (malo je slična ovome!), a on nasred mostarske ćuprije razvezuje kravatu, »vrijeme je« kaže »da se spava«. A popodne je, i svijet se smije.

Kriletić puši. Čačka zube i ispira vinom. Jedna od onih večeri kad je cigareta slatka a vino pitko, i nema želja, sem jedne velike koja ga ispunjava svega, a sama po sebi je radost. Udahnu duboko vazduh i onda ga šumno izbaci naduvši obraze. Neki gosti se okrenuše. Tek tada spazi blizu sebe jedan par. Ćelav muškarac i vitka crnka; ispod stola joj vire prebačene noge u crnim čarapama. Kriletić pogleda u noge pa u nju. Ona je pušila i gledala za dimom. Kriletić poruči još vina. Nakašlja se, žena ga pogleda, a on joj namignu lijevim okam lagano, obješenjački.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Misleći da ili nije vidjela ili nije razumjela, i da bi bio razumljiviji, Kriletić mrdnu obrvama i pokaza glavom i očima na muškarca, a onda je pogleda — eh! — u oči, osmjehujući se nimalo dvoznačno. Ona naglo povuče noge i okrenu glavu prema muškarcu, koji je pogleda. Kriletić naslonio glavu na dlan lijeve ruke, a desnom toči polako vino, držeći mali prst odvojen od ostalih. Muškarac zovnu ljutito da plati, a žena skupi široki ogrtač, torbicu i amrel. Iziđoše, prvo crna pa on. Kriletić je cupkao nogom pod stolom, klimao glavom, i reče poluglasno za sebe:

— Znamo mi i take!

Pust ostade kut. Malko je tužno, a neodređena želja u njemu još veća. On traži mezeta. Ne razumiju ga, a on se diže i sam donosi, sa velike tezge u drugoj sobi, sira i masnih kolačića. Nude mu narandže.

— More, nemam ja đece.

Vino postaje ljutkasto i mora da se pije u velikim gutljajima. Gazda počinje da se vrti oko njegova stola, kao da bi nešto da mu kaže, pa se učtivo uvija i skanjuje. »Sve za pare«, misli Kriletić; sjeti se da opipa buđelar. Na mjestu je. Dobro.

— E vino vam valja. Alal ti vjera!

Dobrostivo priznaje Kriletić kao da je nečim drugim nezadovoljan.

Gazda se negdje izgubi, a on se i opet sjeti pokojnog Tikice, s kojim je zajedno istjeran iz trgovačke škole, i taraba u mahali, kad se polako, polako smrkava kao dugo veselje, i glumice koja se zvala Bugarska i nekih »ugursuza«, i pjesme, želja mu razape grudi, poraste do samog grla i poče prijatno da ga guši. Osjeti sam svoj dah, vreo i vinski.

Jesi li se naspavala, More, dilber Anđelijo-o!

Sviđa mu se i glas, i sam sebi je prijatan i lak.

Opet se stvori gazda kraj njega kao opomena i iščeze.

Otkud mu dodoše na pamet Karlovci? To je bilo davno. Svu noć su pili, a pred zoru kaluđeri nadadoše graju. Nisi ti, kažu, kršten kad si iz Hercegovine i kad toliko možeš popiti. On se brani, ali ne može od smijeha. Jedan profesor mu kumuje. Bilježnik mu lije za vrat bijelo vino, a kaluderi pjevaju gromko neki divlji tropar i pitaju ga da li se odriče vraga i njegovih djela. I onda svi zajedno pjevaju neku sremsku mrsnu pjesmu.

Dođe mu da se smije, ne može da se sjeti prvih stihova, ali ritam bije nogom i pjeva u basu dva-tri posljednja:

....... djevojčice,
Čija li si ti?
Ja sam seka iz Oseka,
Trgovačka kći.

Veselo. Sasvim veselo. Opet se pojavi gazda i pogleda prvo na sat pa na gosta. Kriletić se razljuti. Njegovo veselje ostade, samo dobi nov oblik: veselilo ga je da prigovara i traži kavge. Sad zna: riđokosi gazda podsjeća ga na jednog novinara iz Sarajeva s kojim se žestoko posvadio u hadži-Lelečićevoj mehani, jer je omalovažavao Mostar i Mostarce.

Vara ga sjećanje i vara ga daljina. Sve mu dolazi blisko, i poznato, i lako: šta je ovo sve prema snazi što je u njemu, širi se i razapinje ga? Omjera svoja ramena, jedno na drugo.

— Ih! — podvriskuje Nikola, širi ruke, isprsuje se a stegao pesnice. Podrhtava staklo na stolu.

Gazda u neprilici obilazi, malo podalje, oko njega i hoće da zausti da ga diže.

— Sinjore ...

To ga konačno uvrijedi. Nerazumljiva mu je i neopisivo ga ljuti tuđina. Zestoko ga prekide.

— Ništa! Ništa! Svi ste vi jednaki. Bagaža. Ba-ga-ža!

— Sinjore...

— Ništa! Ti si meni u hadži-Lelečića rekao da bi trebalo zasuti Ivan. Kaže: tunel zasuti, da Hercegovci ne mogu u Sarajevo. Uvreda! Ja! — Uh!

Kriletić škrinu zubima i skoči. Prevrnu se boca i pade na čašu. Opet se smiruje i sjeda.

Kasni i posljednji gosti. Neki kočijaši i pijanice od zanata iskupili se kraj vrata, pa posmatraju stranog pijanca kako se objašnjava sa gazdom. Smiju se. Prilaze bliže. Kriletić, već sasvim uvrijeđen, podnimio se na lakat, a noge ispružio daleko, pa tako napola ležeći dobacuje gazdi pokoju riječ, a oči mu zakrvavile i napola zaklopljene.

Gazda se obraća onoj četvorici i tuži im se. Kriletić grmi muklo i kratko.

— Sikter! Ti i oni.

Gazda ga i opet moli da iziđe, jer će da plati globu, radnju će mu zatvoriti. Kriletić lupa rukom u astal.

— Vina ti meni daj, a za drugo te ne pitam. — I vadi novčanik, pokazuje franke, dolare i rublje.

— Je... payer... oca ti, koga sam ja još prevario?

Otpasuje se i vadi skrivene napoleone, premeće ih s dlana na dlan i opet vrišti.

— Zar za mene da nema vina. A ovi ovdje?

I psuje im svima majku i kaže kako je on danas vidio njihovo gospodstvo. »Tarete — kaže — istom maramicom i nos i cipele. Fuj!«

— Ej, gazda, vino hoću, najskuplje i najbolje ... Je tout payer...

Diže se da traži gazdu i krči put između gostiju. A njih se sakupilo sedam-osam. Među njima je i jedan poslužitelj ekspresnih vozova. On se primiče Kriletiću, i počinje da ga miri francuski. Kriletić ga ne razumije; ali videći mu poslužiteljsku uniformu, mutno se sjeti nekih Belgijanaca i nekog koncerta Crvenog krsta u Parizu, i tapše ga po ramenu.

— Belgijanac! Aferim! Ti da sjedneš sa mnom pa da pijemo k'o braća, a ovo da izjurimo napolje. Sve! E baš ... kad si Belgijanac! Jedino Srbija i Belgija! A sve drugo bagaža. Bagaža! Jedino Srbija i Belgija propadoše. Neka! Samo Cigani ne propadaju! Aferim!

Poslužitelj se smješka u čudu. Gazda iza tezge viče talijanski i obećava im za sutra balon vina ako mu izbace napast iz restorana. A Kriletić stoji među njima, za glavu viši od svih, i goni ih napolje.

— Ajde, sikter vi, da vam platim, pa napolje.

Tada se jedan, ponajmanji, zaskoči i udari ga svom snagom u trbuh. Kriletić se zaljulja, smrče mu se, ali bi bio održao ravnotežu da mu onaj isti poslužitelj ekspresa ne skoči na leđa i ne steže ga za vrat. Opsova im sve i spomenu Miloša u Latinima. Pade, a sva se gomila baci na njega. Još samo stiže da lijevom rukom udari jednoga po tjemenu da je odletio do tezge, na kojoj zaigraše boce i čaše. Jednoga ujede za ruku. Zastenja, pomisli na revolver u džepu i škrinu zubima. Na svakoj ruci mu sjede dvojica. Vrat mu je stegnut, krv mu ide u glavu. Osjeti da slabi i gubi svijest, i još se jednom trgnu cijelim tijelom da se sva gomila nad njim zaljuljala, a onda poplavi sve oko njega, i zanese se. Digoše ga, otvoriše vrata širom, i iznesoše ga napolje.

Bila je blizu ponoć. Mala pjaceta ispunjena tamom i šumom vjetra i vode. Jugova noć bez zvijezda. Nasred trga fontana baca visoko vodu, a vjetar joj zanosi mlaz preko bazena i prosipa s pljuskom po kaldrmi. Prenesoše ga i položiše pod sam mlaz vode, koji mu se rasipao po glavi i grudima. Kad osjeti vodu, on se trznu kao u snu. Studen poče da ga mučno boli u zamrloj svijesti. Svi se brzo raziđoše. Na restoranu se spusti roleta.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ZNAKOVI

Ničim se ne može dovoljno objasniti ta čamotinja, ta samoubilačka tuga palanačkih hotela, ni slabim komforom, ni sumnjivom čistoćom, ni rđavim ukusom. Jer mi znamo toliko veselih i prijatnih sirotinjskih sobičaka, toliko svetlih, nezaboravnih a prašnih i neuredenih ateljea, visoko pod krovom i gotovo bez nameštaja. Ali ovo što veje iz ovih prostorija palanačkih hotela, to je neki iskonski jad, čamotinja, a bez ijednog minuta samoće, stalan dodir sa svetom a bez ijedne iskre radosti; to je smrt pre smrti, življenje bez života. To je, eto, ono što se ne da ničim objasniti. I ja i ne pokušavam da ga objasnim; podnosim ga prosto, kao i svi vi ostali, kad mi se desi da moram da zanoćim u nekom provincijskom hotelu. Noć provedenu u takvom jednom hotelu ja uvek odbolujem, i upravo zato valjda što bih želeo da mogu da je zauvek brišem iz svoga života, ona živi godinama u mom sećanju.

Takve jedne večeri, u takvom jednom hotelu desilo se i ovo moje poznanstvo za koje se takođe ne može kazati da je prijatno, ali svakako nije ni obično ni svakidašnje.

Prema meni je sedeo čovek koji mi se predstavio kao profesor V. Po izrazu lica, po odelu i celom držanju, on je bio prilično u harmoniji sa svim ostalim što me je okružavalo. To je bio čovek srednjih godina, mirnih, tužnih plavih očiju, rđavo izbrijan, nepravilno potkresanih, pre vremena prosedih brkova, ne siromaški, ali nemarno odeven. Sve je na njemu bilo ovlaš i otprilike obešeno i prikačeno, kao na slepcu.

Srećan je, kaže, što mu se pruža inače retka prilika da se porazgovara sa pametnim čovekom, a za mene zna da sam pametan, jer je moje ime pročitao u Psihološkoj reviji, koju on čita, iako je sam matematičar po struci, a već nekoliko godina penzionisan pre vremena.

Taj čovek skromnog izgleda i blage reči govorio mi je sa neobičnom iskrenošću i potpunom neposrednošću o sebi i svom najintimnijem životu, a to su osobine koje ja neobično cenim i kojima nepoznat čovek može lako da me zadobije i priveže za sebe. Dodijali su, naime, i meni kao, verujem, i vama suviše oprezni i lukavi, mudrice i formalisti ljudi u ovom životu. Ovaj to zaista nije bio.

Rekao mi je odmah da je pre nekoliko godina živčano oboleo, ili da se bar tako smatralo, da je još na lečenju i da lečenje traje tako beskonačno dugo samo stoga što u stvari nije nikada ni bio bolestan.

— Mene su žene upropastile — rekao je odjednom taj mirni i neugledni čovek.

Rekao je to tiho, gotovo poslovno. A to što je rekao, bilo je tako neočekivano i u takvoj protivnosti sa celim njegovim izgledom i načinom, da bih se manje iznenadio da mi je ma šta drugo rekao o sebi.

— Žene?!

— Da, gospodine, žene ili žena, kako hoćete, ali tako je. Nemojte da pomislite, molim vas, da sam ja neki razvratnik i tako ... ženskar. Ne, naprotiv!

Celog veka sam se čuvao žena, izbegavao ih, pa eto, ipak je tako došlo. Nikad ja nisam, verujte mi, bio razvratan čovek. Naprotiv. Ni kao student nikad ja nisam, kao toliki drugi, izlazio sa devojčicama ili čak odlazio kod javnih žena. Bože sačuvaj! Čuvao sam se toga kao vatre. Desilo mi se nekoliko puta da sam, posle kakve sedeljke, sa veselim drugovima zapao u neki lokal gde su takve žene sedele.

Ali i tada nisam odstupao od svoga načela. Nisam nijednoj dao da mi blizu priđe i razgovarao sam sa njima ozbiljno i pristojno, kao čovek sa čovekom. I drugovi su me zbog toga zadirkivali. Nije uvek bilo lako, ali ja sam se uzdržavao i kao student i docnije, kao profesor, shvatajući odnos prema ženi onako kako ga, po mom mišljenju, svaki kulturan i moralan čovek treba da shvati. To uzdržavanje tražilo je mnogo snage i strpljenja. To priznajem.

Prvih nekoliko godina proveo sam kao profesor u unutrašnjosti, a posle sam postavljen u jednoj gimnaziji u Beogradu. I tu je sada početak svih mojih nezgoda. To je bilo odmah, prve školske godine. Jednog sunčanog oktobarskog dana nešto me prosto isteralo iz mog malog stana i oteralo me pravo u glavnu ulicu, među onu gustu masu šetača i poslovnog sveta. Svratio sam u jednu knjižaru, a kad sam izišao, stao sam na samu ivicu pločnika i posmatrao gužvu i šarenilo kola i pešaka. Stojim ja tako, dok jedan malen i lep automobil naglo ukoči i stade tačno preda mnom, tako da je desnim prednjim krilom dotaknuo moje koleno. Iz kola iziđe jedna žena, dama, lepa i visoka, elegantna, i prođe pored mene tako blizu da me se dotače svojim rukavom. Šofer se vrati na svoje mesto, a ja ostadoh tu pored kola, vrlo iznenađen tim što mi se dešava. Gledam ispod oka šofera, ali on drema, ili se pravi da drema. Posle nekog vremena vrati se visoka žena.

U rukama je nosila nekoliko paketića. Pre nego što je zakoračila da uđe u kola, ispade joj jedan paketić. Kao čovek koji zna red, ja se sagnem, podignem i dodam joj mali paket: manjeg u životu nisam video. Žena me pogleda zahvalno i nasmejano i pošto me dobro odmeri, da nije moglo biti sumnje ni zabune, trepnu čudnovato, kao da mi namiguje, ali sa oba oka odjednom. Ja skidoh šešir i poklonih se, kako je red. Tek kad kola krenuše, ja se zbunih i pocrveneh. Te noći nisam dugo mogao da zaspim. Sve hoću sebi da objasnim otkud to meni da se desi, i sve mi jasnije biva da ne može biti samo slučajnost: i ono naglo zaustavljanje kola, tačno preda mnom, i ono sa paketićem i, naročito, onaj znak očima.

Ali, ako je znak, a znak jeste, onda mora nešto da znači. Šta je dakle htela da kaže? I ko je ta žena? Tako sam se pitao i prevrtao po krevetu dobar deo noći.

Sutradan, u školi, u razgovoru sa mojim kolegom romanistom navedoh govor, kao slučajno i ne kazujući ništa o mom doživljaju, na to kako žene ispuštaju paketiće na ulici i kako čovek mora iz učtivosti da ih digne. Kolega, mlad čovek, ali iskusan u tim stvarima, pravi viveur, znate, kaže smejući se:

— Pa to je stari trik koji žene upotrebljavaju kad hoće da učine neko poznanstvo. Ispuste ti neki predmet pred noge i ti moraš da ga podigneš. Ona zahvali i tako otpočne stvar, a posle se sama razvija dalje.

— Da li sve žene? — I one otmene? — pitam ja.

— Pa sve, dabome. Samo, otmene ispuštaju fine paketiće, a obične nešto prostije — kaže on smejući se.

— Pa to je kao neki — znak?

— Znak, nego šta? I sad samo ne napuštajte trag, nego terajte zverku dalje.

Ne sviđa mi se njegov frivolni ton, ali vidim da u osnovi ima pravo.

Dakle, to je. Tako je kao što sam i sam mislio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Kucnuo je i tvoj čas, kažem ja sebi, ali ti ga nisi odmah shvatio. Kako da saznam sada ko je ona lepa žena i gde da je opet nađem? Ako je to volja sudbine, a izgleda da jeste, onda ne smem da se oglušim, nego moram poziv da prihvatim. Jer, inače, zašto sam se godinama čuvao i uzdržavao, nego da jednog dana, kad naiđem na pravu ... Naravno da to ne sme da bude neka neozbiljna stvar ni avantura, nego onako kako to odgovara mojim shvatanjima i mome položaju. Ali kako? Gde? — Dva dana sam proveo u toj mučnoj nedoumici. Ništa ne znam i ni na šta ne mogu da se rešim, ali nešto u meni stalno govori: tvoj čas je kucnuo. Trećeg dana prođem slučajno pored pozorišta — moj nemir nije mi dao da ostanem kod kuće — i vidim nekoliko velikih fotografija iznad kojih piše krupnim slovima: naša primadona Katarina Maranska. Odmah mi puče pred očima. To je bila žena iz automobila. Sad je moja zabuna bila još veća. Ja ne poznajem i nekako i ne volim taj umetnički svet. Tako sam vaspitan, a takva mi je i struka. Ali, najposle, ona je primadona. Slušao sam da ima ozbiljnih pevačica koje provode skroman život, ceo posvećen studijama i umetnosti. I te noći sam slabo spavao. A sutradan se rešim i uzmem sedište u Operi, pošto sam se prvo uverio da ona te večeri peva glavnu ulogu. Obučem se malo lepše. Uzbuđen sam zbog neobičnih puteva kojima počinje da kreće moj život. Ali, šta da se radi?

Već za vreme aplauza, posle prvog čina, izgledalo mi je da me je primetila u gledalištu, iako sam namerno aplaudirao umereno, kako ne bih ničim pao u oči, i puštao druge da se propinju i ističu. Ali kad dođe drugi čin i u njemu njena velika solo-partija, razleže se aplauz na otvorenoj sceni. Moja poznanica se duboko pokloni dva puta, a onda se okrenu pravo prema meni, trepnu očuna isto onako nasmejano i blagonaklono kao pre tri dana na ulici i, da bi zaturila trag, pokloni se i po treći put. Valjda je mislila da sam ja otpočeo aplauz, pa htela da mi zahvali. Drhtao sam od uzbuđenja. Predstava se nastavi, a ja vidim da žena i dalje koristi svaku priliku da me što češće i što značajnije pogleda.

U jednom trenutku za vreme trećeg čina, njen se pogled toliko zadrža na meni da ja počeh, u neprilici, da crvenim i da se vrpoljim, jer mi je izgledalo da sva publika mora da to primećuje. Okrenuh se levo i desno. Zaista, moj sused sa levog sedišta gledao je ljubopitljivo i začuđeno u mene, kao i onaj sa desnog. Verovatno da su primetili njen pogled. Te noći sam slabo i nemirno spavao. Sva moja buduća sudbina otvarala se preda mnom, sa bezbrojnim pitanjima moralne i materijalne prirode. Činilo mi se da to, najposle, dolazi zaslužena nagrada za moje dugo i bolno iščekivanje. Osećao sam da se na tako jasne znakove ne smem oglušiti ni zaustaviti na pola puta, ali nisam znao šta treba da radim. Pomalo sam se ljutio i na nju što me dovodi u taj položaj, ali na kraju, šta je i ona mogla drugo da učini?

Posle dugog razmišljanja reših da se poverim onom mom kolegi romanisti. Živahan je i viveur, ali inače pametan čovek i uvek vrlo pažljiv prema meni. Ispričah mu sve. Najpre me je slušao začuđeno, kao da je i sam u nedoumici, ali onda mu se razvedri lice i on me udari snažno po ramenu. Čestitam, kaže, kolega. Čestitam! A, to je dakle ono s paketićem! Vama je pala sekira u med. Vi ste, kaže, podmukli i opasni osvajač, koji samo krupnu zverku goni. — Vidim da on shvata stvar na svoj način, olako i neozbiljno. Ali, što je glavno, vidim da ni on, po znacima koje sam mu ispričao, ne sumnja u moj uspeh i smatra da se stvar mora nastaviti. Nisam hteo da mu poveravam svoje dalje planove, ali sam bio čvrsto rešen da stvar izvedem na čistinu.

Tih dana bio je 29. oktobar, moj rođendan. I upravo te večeri Katarina je pevala Tosku, jednu od svojih najboljih uloga. Posle dugog razmišljanja, ja se rešim da joj pošaljem buket ruža — to se, kao što znate, šalje pevačicama — i sa ružama naročito pismo. Kupim lep buket crvenih ruža i priložim pismo. U pismu joj stavim diskretno do znanja da sam razumeo i njen pogled, prvi put, u glavnoj ulici, pred knjižarom, i znake njene naklonosti koje mi je davala sa pozornice, i kažem da je njena naklonost našla u mom srcu punog odziva. Potajno sam se nadao da će u prvom činu, kad Toska treba da se pojavi sa buketom cveća, izaći sa mojim ružama.

Hteo sam, znate, da budem načisto. I, zaista, pojavi se ona sa buketom crvenih ruža. I sve ih pritište uza se i miluje pogledom. Slušam je i gledam u onom mraku i ne mogu svojim očima da verujem. Eto, nisam iskusan u tim ženskim poslovima, ali ipak, nisam se prevario. Ta žena, kojoj u zanosu aplaudiraju hiljade ljudi, voli mene. O tome sada ne može biti sumnje. Te noći nisam spavao, ali sada od sreće i od mnogih misli. Šta treba dalje da radim? Kako će se razvijati naš odnos? Kako da se sjedine dve dotle tako različite egzistencije? Sve sam to mislio i najposle zaključio da je najbolje da joj ponovo napišem pismo. U pismu sam zahvalio na znakovima pažnje i ohrabrenja, i odmah dodao da ja, razume se, ne želim da stvar ostane na ovome, nego kao čovek ozbiljan i na svom mestu smatram da treba da uzme dalji tok i nađe svoj prirodan i logičan završetak i, na kraju, tražim da se sada, kao što je prirodno, vidimo i porazgovaramo o svemu. Već sutra pre podne predao sam pismo vrataru Opere. Na moje veliko čudo, odgovora nisam dobio. Nisam znao kako da tumačim stvar. I opet se posavetujem sa onim kolegom, romanistom. Ispričam mu sve ono sa ružama u Toski. On mi čestita. Ali pravo objašnjenje za njeno sadašnje ćutanje ne može ni on da nađe. Smeje se. Takve su žene, kaže, nestalne i ćudljive, a ona još i primadona. I sve tako u šali i smehu, kao čovek viveur. Tako sam ne znam šta da radim. Osećam se kao čovek koji je u uspehu imao neuspeha, i nigde mira ne nalazim. I sam moj predmet postaje mi težak i dosadan.

Dva dana docnije nađem u svom sandučetu za pisma štampan program jednog dobrotvornog koncerta koji treba da se daje tih dana i na kome učestvuje i ona. Njeno ime je podvučeno crvenom pisaljkom. Kako sad ovo da razumem? Ovamo, ne odgovara mi na moje važno pismo, a ovamo ... Kupim odmah ulaznicu za taj koncert. Kad tamo vidim i moga kolegu romanistu i još nekoliko članova našeg kolegijuma. Bacaju poglede na mene i smeju se između sebe. Otkud baš i oni? To me je malo smetalo. I uopšte, izgledalo mi je kao da me ona nije ni primetila, a zašto mi je onda poslala onaj program i podvukla svoje ime? A možda i nije ona? Ali ne, ne! Ko bi drugi mogao? I zašto? Rešim se da joj napišem još jedno pismo. Opet nema odgovora.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Onda se setim telefona. Ali u telefonskoj knjizi nema njenog imena. Obratim se opet vrataru Opere. Neće da mi kaže njen broj. Dabome, veli on, kad bi primadone objavljivale svoj broj telefona, on ne bi povazdan prestajao da zvrji. Ne razumem i ne uviđam zašto bi njoj drugi ljudi telefonirali. Druga je stvar sa mnom. Najposle, uverim ga da je moja stvar ozbiljna, i za dobar bakšiš on mi dade broj telefona. Odmah odem i potražim njen broj. Javi se oštar glas. »Šta želite?« Meni se u radnji, kad uđem i kad me prodavačica dočeka tim rečima, podseku noge i obuzme me odmah želja da iziđem. Kažem ponovo svoje ime, izgovarajući jasno svaki slog. Posle malog ćutanja, odgovara mi isti glas da gospođica nije kod kuće i da se ne zna kad će doći. I zatvara telefon. Ostajem u potpunoj nedoumici. Još dva puta sam pokušavao da govorim sa njom telefonski, ali bez uspeha. Čim kažem svoje ime, ili mi odgovore da nije kod kuće ili se telefon, kao sam od sebe, zatvara.

Opet se posavetujem sa kolegom. On mi objašnjava šta može da bude: voli vas, ali ne želi da se viđa sa vama, jer možda nije slobodna, možda ima druge obaveze. Svašta može biti kod žena, kaže on, i smeje se glasno i bez razloga. To mi nije jasno, pravo da kažem, a nije ni ubedljivo ni logično, jer ako ima druge obaveze zašto bi meni davala onako nesumnjive znakove?

Nastali su teški dani za mene. Nesanica, nesposobnost da se smirim i saberem za vreme predavanja. I odnekud i kolege promeniše prema meni držanje. Sve se nekako okretalo kako ne treba. I sam kolega romanist nije više onako predusretljiv kao ranije. Šali se i hoće sa šalom da pređe preko stvari, a ne hrabri me i ne nagovara više na preduzimljivost. Ostavite, kaže, to su ženski kaprisi, i dobro je neko, ne znam sad više ko, rekao: voleti, znači stradati. Uzalud mu ja objašnjavam da ja nisam dete, nego ozbiljan čovek, da nisam uzalud ostao, evo, do svoje trideset i sedme godine čist i sačuvan, jer sam ljubav shvatao ozbiljno i duboko moralno i najposle, da nisam ja Katarini počeo da dajem znakove, nego ona meni.

On mi ipak savetuje da se zadovoljim uspehom na odstojanju i da ne teram stvar dalje. Tada sam video da imaju pravo oni koji za njega kažu da nije ozbiljan čovek i koji ga nazivaju prevrtljivcem i spadalom. Viveur!

Tu moj sabesednik duboko uzdahnu, pogleda me pažljivo svojim plavim svetlim očima i odmah nastavi:

— Ne znam da li ste ikad bili u sličnom položaju — izvinite što sam indiskretan — da vas jedna žena voli i da vam o tome daje nesumnjive dokaze, da i vi nju isto tako volite, a da ne možete da se sastanete ni objasnite. To može da dovede čoveka do ludila, do ludila. Ali ja nisam čovek koji staje na pola puta. To ne. Jednom malom veštinom, i bez bakšiša, dobijem u Operi adresu njenog stana. I jednog dana, oko jedanaest sati pre podne, zaputim se i zazvonim. Otvori mi jedna postarija žena, oštra izgleda, ćoskasta, i sva u crnini. Po glasu bih rekao da je ona ista koja me je na telefonu pitala šta želim. Promeri me pogledom.

— Jeste li vi iz pozorišta?

Misleći na ono što je bilo između nas na predstavi Toske, i inače u Operi, odgovorih:

— Da, to je ... iz pozorišta.

Žena me pusti unutra. Tek tada se objasnismo. Vidim da se kaje što me pustila da uđem. Tražio sam da govorim sa Katarinom, zahtevao da joj kaže samo moje ime. A žena je bila neumoljiva. Jednako je tvrdila da gospođica nije kod kuće. Dobro, rekoh, ja ću da čekam. Ne možete, kaže ona, jer ja odlazim poslom u varoš i moram da zaključam kuću. Povisi glas, povisih i ja. Svađajući se, iziđosmo oboje iz kuće.

Rastajući se, rekao sam toj ženi da ću opet doći, jer moram da govorim sa gospođicom, a gospođica će znati i zašto. Žena zovnu nastojnika koji me isprati čudnim pogledom.

A sutra pre podne, upravo kad sam završio svoje časove i spremao se da odem do Katarine i da je po svaku cenu vidim, pozva me direktor u svoj kabinet. Najpre je zaobilazio u govoru. Žao mu je, kaže, što mu moje ponašanje, još donedavno besprekorno, daje sada povoda da bude nezadovoljan i da mora da me ozbiljno opomene. Na kraju, kaže mi da mu je poznato da sam pisao i telefonirao Katarini i da sam odlazio njenoj kući, i napastvovao je na sve moguće načine. Kad to čuh, krv mi jurnu u glavu i suze udariše na oči. Ja sam, dakle, nju napastvovao! Pomenu nešto i onog kolegu romanistu i neke neslane i bezdušne šale njegove koje zaslužuju kaznu; ali ja to nisam ni slušao; meni nije do šale. Hteo sam da se objasnim sa direktorom, da mu iznesem, kao pametnom čoveku, sve po redu, kako je i šta je bilo, ali grlo mi se steglo i reč oduzela pred tolikom nepravdom. Onda sam jurnuo iz direktorove kancelarije i otrčao u njen stan da tražim razjašnjenje zbog nezaslužene sramote koja mi je nanesena. Ona mršava žena u crnini isprečila se opet na vratima. Sudarili smo se, iako je, čini mi se, ni dodirnuo nisam, posrnula je i odletela čak do zida. Hteo sam da joj se izvinim, da joj pomognem, ali ona je vrištala i dozivala u pomoć, kao da su razbojnici u kući. Onako ogorčen i ojađen, prošao sam pored nje da bih što pre došao do Katarine. Hteo sam samo da se objasnim, da je najučtivije i najmirnije zapitam na čemu sam, šta mogu da očekujem, kako da se upravljam, i kako sve ovo da razumem. Ali tada ugledam nju, Katarinu. Napola odevena i raščupana kao furija, protrčala je vrišteći kroz hodnik, upala u kupatilo, i tu se zaključala. I zašto? Od koga se zaključala? Kao da sam ja neki nemoralan i nasrtljiv čovek. Ah, Toska! A ja sam se tako našao odjednom kao budala, u tuđoj kući, prevaren i osramoćen kao niko. Obuzeo me takav sram i takav gnev da se nisam mogao smiriti. Činilo mi se da mi neki vatreni trnci raznose noge i ruke na sve strane, a u isto vreme da se predmeti od metala i porculana, kao nekom čarolijom, obaraju na mene i da sa treskom lupaju o parket i prskaju u parčad.

Ali, pre nego što sam mogao da donesem neko razumno rešenje u toj glupoj situaciji, neko je zazvonio, pojavio se nastojnik kuće sa policijom.

Ogorčen, ja nisam hteo odmah da otvorim i odbio sam da razgovaram s njima o ličnoj, intimnoj stvari koja se ne tiče nikog sem Katarine i mene. Docnije su i vatrogasci došli. Pomislite! To ni danas ne razumem. Kao da sam ja neki pustaija i palikuća. Najposle, da ne bih napravio kakav ispad i da ne bi nastao skandal, ja sam pošao s njima. Iz policije sam upućen u bolnicu, gde sam proveo više od tri meseca na posmatranju. Posle sam pušten na bolovanje, a zatim i penzionisan. Sad živim ovde kod sestre. — Eto, to je ta moja »istorija«, kojoj ja nisam dao povoda i zbog koje ispaštam ni kriv ni dužan.

Izvinite, gospodine, možda vam dosađujem i možda vas cela ova moja stvar nimalo ne zanima. Ali verujte mi da se neprestano pitam: zašto je ona žena meni davala onakve i onolike znake svoje pažnje i svoje naklonosti, a kad sam ja, potpuno dosledno i logično, hteo da toj našoj obostranoj ljubavi dam jedan zakonit i častan oblik, ona neće.

To mi ni dan-danas ne ide u glavu. Sad, pitam ja vas, kao pametnog čoveka: možete li vi to da shvatite? Razumete li bar tu zagonetku?

Bez uzbuđenja, samo sa velikom zabrinutošću u glasu i izrazu lica, čovek je širio bespomoćno ruke, očekujući od mene odgovor. Jedan trenutak sam se kolebao u sebi. Da li da se upustim u iskreno, iako beznadno, objašnjavanje sa »čovekom koga su upropastile žene«? Ili da ga ostavim da misli kako misli i da veruje ono što veruje? Ali onda preovlada ona slaba, troma i sebična polovina moga duha, i ja mu, sa izrazom dubokog saučešća i velike skromnosti, odgovorih:

— Ne, ne razumem. Zaista ne razumem.

Čovek sleže ramenima i učini širok pokret levom rukom.

— Eto vidite, niko ne razume. Niko!

Bio je ustao. Ustadoh i ja. Ćutali smo obojica, pogruženi. Tada se profesor trže, kao da se na nešto rešio, primače usta mome uhu i reče mi šapatom:

— A, znate, meni i ovde žene daju znake; upravo neke devojke. Nekoliko puta mi je jedna od njih isto onako trepnula sa oba oka kao Katarina pred knjižarom. Ali ja...

Tu čovek metnu uspravan kažiprst na usta, pa ga odmah diže kao da je tim dodirom zapečatio usne, a zatim raširi ruke, sastavi na svakoj ruci vrhove palca i kažiprsta, i celim telom pokaza stav čoveka koji ide na prstima, oprezno, pravi se da niti šta čuje niti šta vidi i nastoji da prođe nezapažen. Oči su mu bile oborene, usta stegnuta, i celo lice odavalo je čudan izraz, nasmejan i pobednički, kao kod čoveka koji lukavstvom uspeva da prevari i zaobiđe opasnog protivnika.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
SVEČANOST

Ima u Sarajevu i danas starih ulica koje po svojoj strmenitosti, gruboj kaldrmi i slikovitom rasporedu kuća i bašta predstavljaju pravo urbanističko čudo. U jednoj od takvih ulica živela je pre više od pedeset godina porodica Alojzija Mišića Bana, sitnog činovnika u III odeljenju Zemaljske vlade. Žena i troje dece. Dve ćerke i sin. Najstarija je ćerka kojoj je petnaest godina. On je rodom iz srednje Bosne, iz razgranate porodice. Sve do austrijske okupacije bili su poznati jedino pod nadimkom Ban. Tek nove vlasti odredile su im zvanično prezime — Mišić, ali narod ih i sada zove samo starim imenom, a tako se nazivaju i sami kad o sebi misle i govore.

Ban je svršio četiri razreda neke fratarske gimnazije. (Postojala je već tradicija da po jedno dete iz njihove porodice ode u fratre.) Tada je neočekivano prekinuo školu, pobunivši se protiv svega oko sebe; ta pobuna je ličila na nastup mladalačkog ludila. Kad je ozdravio i smirio se, nije mu bilo dopušteno da nastavi školovanje. Prešao je u Sarajevo i srećnim slučajem uspeo da se zaposli kao prepisivač-dnevničar. Odslužio je vojsku, gde je naučio dobro nemački i doterao do podoficira. Posle su ga zbog njegove poslušnosti i vrednoće, a naročito zbog lepog rukopisa, premestili u administrativno odeljenje Zemaljske vlade. Tu je utvrđen kao »pomoćna sila« u jednom od najnižih činovničkih razreda, sa unapred određenom granicom avansovanja. Tada se i oženio ćerkom boljeg sarajevskog krojača, pravom lepoticom. Ovu malu prizemnu kuću u strmoj ulici kupili su pre nekoliko godina na dug, koji nisu još otplatili.

Taj Ban je sitan i onizak čovek potuljena izgleda, velikih modrih očiju, koje lako obara, i kratkih negovanih brčića. Odeva se pažljivo i drži povučeno. Tiha i bezbojna egzistencija malog bosanskog čoveka u državnoj službi početkom ovoga veka, koja jedino svojom povučenošću može da padne u oči. Ne puši, ne pije. Izuzetak u tome je njegov imendan, koji pada negde sredinom leta. Navečerje toga dana Ban proslavlja na svoj način, skrovito ali svečano.

Toga dana pisar gleda svakako da skrati poslepodnevno radno vreme u kancelariji. Idući kući, izuzetno svrati u kafanu, tu popije čašicu-dve rakije i pod bilo kakvim izgovorom časti nekog od gostiju; ako nikog nema, onda bar sedokosog mrkog kelnera. Uz put nabavi dve flaše dobrog mostarskog vina i finih cigareta, kupi za decu malo voća ili bombona. A zatim se sporo i svečano ispne do svoje kuće u najstrmijoj sarajevskoj ulici.

Kod kuće ga žena dočekuje sa naročitom, bolnom pažnjom. Večera se rano, još za videla, a večera je bolja, svečanija i traje duže. Pisar pije vino i bled od uzbuđenja kuca se sa ženom, koja mu sa nekoliko ubogih reči čestita sutrašnji imendan i samo skvasi usne u vinu. Deca ga poljube u ruku i povuku se. Ono dvoje mlađe legnu da spavaju, a najstarija ćerka, Lucija, pomaže majci u kuhinji.

Žena hoda na prstima po kući. Iznalazi bezbroj sitnih poslova i neprestano navraća u sobu u kojoj njen muž tiho i sabrano sprema svoju svečanost. Sa lica joj ne silazi brižan i uplašen izraz, i samo kad joj se oči sretnu sa muževljevim, u njima zaleprša tanak, bojažljiv osmejak.

Kad stane da pada letnji mrak, u sobi je sve spremno. Ispod velike porculanske lampe stoji obasjana pisareva fotografija i jevtina vaza sa kitom letnjeg cveća. Na stolu je vino sa dve čaše i otvorena ali nenačeta kutija cigareta. Ban pijucka, pomalo ali često, pevuši, šeta, a prolazeći sobu po dužini, svaki čas se pogleda u zidnom ogledalu i svaki put dobaci ponešto onom koji mu se smeši ili mršti iz pozlaćenog okvira. Prozori na sobi su otvoreni. Iz male bašte struji topao dah. Pisar ne prestaje da šeta između čaše i ogledala, upućujući im stalno čas osmejak, čas neku grimasu ili jednosložnu reč koja treba mnogo da znači.

— Hm, hm! ... Da, da!

Pisar se menja i raste. Sad već ne može ceo da stane u okvir ogledala. Sve življe i šire maše rukama, ispršava se, i posle svakog gutljaja ironično se klanja levo i desno od sebe. Počinje glasnije da govori. Reči se slažu u rečenice, još polujasne ali povezane.

S vremena na vreme naiđe žena, kao slučajno, ili pošalje ćerku. Isprva je pred njima spuštao glas ili prekidao započeti pokret, a onda je i to napustio. Sad govori bez prekida i obraća se njima. Kad žena hoće da zatvori prozore, on joj to zabranjuje.

— Ostavi to! Sutra je velik i svečan dan i večeras treba da je sve otvoreno i slobodno. Ništa ja nemam da krijem i ni pred kim neću da se sklanjam. Dosta sam se ja previjao i pravio niži no što sam, manji od makova zma, što se kaže. E, došao je čas da se pokažem u pravoj veličini.

Pisar širokim pokretom ispija čašu. Žena i nehotice diže desnu niku, kao da hoće da ga zaustavi i dozove, ali on se brani živim pokretima i oštro odgovara.

— Ne, ne, znam ja dobro. Nije velika ta veličina, ali od makovog zrna je veća. Dakle, dosta sa makovim zrnima! Ne, neću da se pravim malen. Ni velik, ne, ni velik neću da se pravim. Hoću da budem ono što sam, onoliki koliki sam.

Čovek širi ruke, istura grudi i gleda u nisku tavanicu kao da je zvezdano nebo nad planinskim vrhom. Žena se, uplašena, povlači nečujno. On to ne primećuje, nego nastavlja kao da su i žena i ćerka tu.

— Šta je, šta ste se prepale i uznemirile kao da je kuga u kući? Šta me gledate tako? Nisam rogat. A nisam ni pijan, iako vi mislite da jesam. Plašite se što sam raspoložen i što glasno govorim. Pa strahujete, u strahu ste začete, za strah ste i rođene! A moj strah je večeras umro. Naprečac! I za pokoj njegove duše pijem ovu čašu. Tako. Requiescat in pace! Sad, da živimo malo bez straha. Da vidimo i to kako je! Pa, jeste malo neobično. Širina oko mene svuda, sve veća. I vidici se neki otvaraju, kao da su se brda oko Sarajeva razmaknula. A lagan sam, lagan, moram da se pridržavam da od te lakoće ne poletim uvis. Lagan, a jak.

Pisar stoji visoko uzdignute glave i drži se za sto, kao govornik, a sve mu se čini da je taj njihov stari sto malen kao dečija igračka i da se gubi i savija u njegovim dlanovima. Nije lako održati ravnotežu kad se odnosi i razmere oko čoveka i u njemu menjaju; sve se smanjuje, a on raste. Pomalo je i strašno — ovako bez straha. I čudno je kako se sve, odjednom, vidi i zna, onako kako zaista jeste, bez prikrivanja, utvrđenih formula i titula. Najneverojatnije misli i najsmelije slike dolaze same, prosto i lako.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 37
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 03:18:57
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.081 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.