Sadržaj

Strana 1

- Ne rusi sve mostove
- Svu noc je kisa padala
- Šta sanjam i šta mi se događa
- Ex ponto
- Put Alije Djerzeleza (Djerzelez u hanu,

Strana 2

..Djerzelez na putu, Djerzelez u Sarajevu, Dan u Rimu, Znakovi, Svečanost,...

Strana 3

...Djordje Djordjević, Reči, Autobiografija, Na Ldji, Zlostavljanje, Priča o kmetu Simanu,...

Strana 4

....Snopići, San i java pod Grabićem, Priča o soli, Kosa, Zimi,...

Strana 5

...Noć u Alhambri, Lov na tetreba, Razgovor, Susedi,...

Strana 6

... Šetnja, Zatvorena vrata, Porodična slika,...

Strana 7

....Osatičani,....

Strana 8

...Praznično jutro)

- Prokleta avlija

Strana 14


- Na Drini Ćuprija

Strana 24

-Књига о философу Ксанту и његовom робу

Strana 33

- Jelena žena koje nema

Strana 34

- Na putovanju
- Do dana današnjeg

Strana 35

- Ćorkan i Švabica
-Žena od slonove kosti
- Bajrom u Sintri

Strana 36

- Igra
- Ljubav u Kasabi



Ne rusi sve mostove

ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andric

Svu noc je kisa padala.

Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?

Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.

Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?

Šta sanjam i šta mi se događa

Ko će znati vremenu kraj,
vetru put, tišini ime,
i što je to
što meni podgriza misli i razara san?
Svake noći podmukli gosti dođu
nevidljivi, nečujni,
i ognjenim peskom mi zaspu usta i oči.

I dok se uporno hvatam za sjećanja
svetla neba, muškoga hoda,
plodne samoće, i dela, -
oni stoje više moje glave, nevidljivi, nečujni;
čekaju da bude
mrtvo telo u mrtvom mraku.

Al' mene jutro izbavlja i diže
nebeskim suncem, vodom, mladim lišćem;
muzika me vida;
i pramen nestalna dima u daljini;
krepi nadu;
seća na dane kad sam znao za radost

II

Još kasno u noći
neće da s smiri grad.
Iz prvog sna ne trza divlji krik,
u noć se rasipa. Jauk ili smeh?

Da l' ljubav kriju pusti parkovi
il' vino piju dvojca, -
gorko vino u zdravlje iste žene?
O, znam ja zemlju i njene darove.
Ja tražim san,
svet dubok i nepoznat.

III

Na tuđem moru. Ne prate mene
senke dobrog voćnjaka
ni Višegradska staza, uvek tužna

Blede blagoslavi.
Tonu darovi u danima i moru;
Ginu ožillci rana i milovanja
za uvek!
A iznad mene i neba i mora
jedino ime, cilj i znak i snaga:
žeđ moja beskrajna i sveta.

IV

Zaboravljene radosti meseca Jula!
Sad tamo u toploj tišini šljivik zašumi.
Veče se sluti.
Stazama koje kući vode poneku hiti.
Zelen val, riba il' tica
prelomi tišina.
Daljina, majko svih želja!
Zaspo je vozar
na skeli koju ljulja
val rodne reke.

*

Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao nikad odrđenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?

Ex ponto

U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.

Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu jednog:
"... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"

PUT ALIJE ĐERZELEZA

ĐERZELEZ U HANU

U hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i robijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavljali su se u hanu kraj đumrukane i čekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi.

Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kao ćelije u saću, a ispred svih soba okolo-naokolo išla je uska i klimava drvena divanana; po njoj su bez prestanka škripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao štalama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima.

Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sunmjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i Cigana.

Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I povazdan se čula šala, smijeh, pljesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre šešbeš, roktanje i cika putene i besposlene čeljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetnje, i to svi zajedno.

Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bjelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje, puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih imegdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.

Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. Sluge mu prihvatiše konja. Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i uđe u kahvu. Sad kad je sišao s konja, kao s nekog pijedestala, poče da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednačio s ostalima, počeše mu prilaziti i započinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanoseći malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzao oko Skoplja i Peći. U govoru je bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala zjenica.

Za nekoliko dana posve je isčezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan, približavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače, ili da ga podrede sebi. A Đerzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Već sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratnjom u odaju. Nakašljao se i udario rukom po koljenu i dvaput je viknuo za njom:

— Aman!

Đerzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti nježni zglobovi krše u njegovim prstima. Bol mu je zadala ta nježnost i ljepota u njegovoj blizini. Đerzelez se zanio i, naravino, postao smiješan. Građani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga svjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, a on je samo blaženo širio ruke i sijevao očima.

Uto se dogodi da od Rogatice stiže i Bogdan Cincarin, pjevač poznat u po Bosne; čim on zapjeva, osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su osluškivali iza prozora, a Đerzelez izgubi mjeru i pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi među mještanskom momčadi i hanskim gostima, pred njim sir i rakija; oni se izmjenjuju, odlaze i dolaze, a on bez prestanka pije, naređuje i pjeva, krivo i nisko, svojim teškim i predubokim glasom. Alčaci se rugaju s njim već bez imalo straha i obzira. Bogdan Cincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a Đerzelezu se čini da mu dušu vuče i da će, sad na, izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Fočak sjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samo ga Đerzelez blaženo, razrogačeno gleda, grli i cjeliva u rame, dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji. Hoće da ide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handžija se već pribojava skandala, ali ga Fočak sa obješenjačkim, nadmoćnim smiješkom zaustavlja.

— Kud ćeš, bolan? Nije ono handžinica s Metaljke, a ni džizlija sarajska. Gospodsko je ono, heej!

A Đerzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavlja da pije, puši, pjeva i plaća, dok mu se i momčić što poslužuje krevelji iznad glave.

Dva dana terevenči Đerzelez s društvom i doziva Venecijaniku i uzdiše i priča svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smiješno; ljudi ga tapšu po ramenu, lažu da mu je poručila ovo ili ono, a on se odmah diže da ide gore po nju, dok ga Fočak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujući ga i magarčeći, da se vas han trese od smijeha.

Trećeg dana, nekako o užini, porječkaše se Fočak i Đerzelez, bezrazložno, kao ljudi u piću i besposlici. Fočak se šeretski uozbiljio.

— A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti?

— Jok, jok, džanum! — dere se Đerzelez, a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za nju bori.

— Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka — uvjerava jedan sa strane.

— Krila da imaš, krila da imaš, more! — vrišti Đerzelez Fočaku, unoseći se i kazujući više rukama nego riječima.

— A vi se potecite; metnućemo jabuku na kočiju, pa ko prije jabuci onoga je djevojka — svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udešavajući tako dogovorenu komediju.

Đerzelez odmah đipi na noge, omahnu oko sebe spreman da se bije, da trči ili baca kamena, ne znajući više šta radi ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori.

Iziđoše na ravan, pred han. Na direk od ljuljaške objesiše o koncu uvelu crvenu jabuku, zategoše kanap ispred dvojice trkača i skupiše se svi, podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući.

Jedni se užurbali oko trkača, a drugi gledaju izdalje. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a Đerzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom, pa došao još zdepastiji i manji. Jedni se klade za Đerzeleza, drugi za Fočaka. Mostarac dade znak; kanap puče, a oba trkača jurnuše.

Leti Đerzelez kao krilat, a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trčimo tobože za njima. Đerzelez trči kao da zemlju ne dira, Fočak tapše rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pljesak, vrisak i smijeh.

— Ha, Đerzeleze!

— Ačkosum, magarče!

— Ha, poteci, Đerzeleze, sokole!

— Aferim, kenjčino!

Odmiče Đerzelez i biva sve kraći, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, čini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svježa struja zraka. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga podstrekava i goni. Kad bi kod direka, maši se rukom za jabuku, ali alčaci objesili jabuku hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego se morade zaskočiti i onda je otrže s koncem zajedno.

Među gledaocima urnebes. Jedni taru suze, a drugi polegli po travi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavine drži se rukama za trbuh i othukuje. I suhi, službeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima.

Đerzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci, a onda se okrenu, vidje da nema Fočaka i odmjeri ih, kao da ih iz daljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan. U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima, mrk i težak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrižnije među njima ispuni strah. Više nije bilo sumnje da je srdit i da nešto smišlja. Prvi iščeze Mostarac, a zatim jedan po jedan stadoše otpadati u svoje sobe. Neki zađoše za han i izgubiše se u ljeskovoj šumi.

Dok se Đerzelez primakao, ne osta na ledini ni žive duše. U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu. Ta praznina ga dokraja razljuti.

Onako raspojas i zadihan, on je razroko, još uvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su se izgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjačka komedija. Na tu ga misao svega prože plamen. Bijesno i neodoljivo zaželje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na čemu je, ili inače da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajući se umorno u bokovima i mašući rukama, prolazio pored kapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom, uvrh stepenica, široka zelena haljina i bijel veo. On samo što jeknu i, onako razgolićen i uzrujan, pruži ruke put nje, da sa dva skoka dotrči do nje, kad se zelena haljina lagano zaniha i iščeznu za sobnim vratima iza kojih se ču jasno ključ u bravi.

Đerzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao šta da počne, na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade ršum i lom. Neko dijete koje se, ne znajući šta je, ne bješe sakrilo, ispusti iz ruke đugum i pobježe pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge.

Čuše se konji u štalama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni mačke; sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha i zorta. Ta tišina je Đerzeleza još više dražila i izazivala. Udario je na vrata, ali su sva bila, kao ukleta, zatvorena.

Ne znajući ni sam, od srdžbe, šta čini, stao je sedlati konja i puniti bisage. Opremio se sve zagledajući ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvši žestoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s panja na kom se meso siječe. Konj ga je ponio; na njemu zveknu srma i oružje; odmah se u njemu stao slijegati gnjev. Otpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu pođe ledinom koju je maloprije pretrčao. A kad malo poodmače, on vidje, i nehotice, u samom uglu hana udubljen njen prozor. Gledajući taj prozor, zatvoren, hladan i zagonetan, kao ženski pogled i ljudsko srce, diže se u njemu svom snagom već zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijeđa, pa ma koga, on diže ruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnu njom, rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu.

— Kučko! Kučko!

Glas je bio tup od ljutine.

Jahao je kasom, mekotom i prečacem; da on vidi kakvi su to provaljeni puti i koji su to otplavljeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi!

Za njim je ostajao ham, još uvijek u prestrašenom ćutanju.