Ivan Slamnig: Priča o Zvjezdani
("Znanje", Zagreb, 1965; Suvremena jugoslavenska novela; str. 354-363)

Cvjetić mlad
S njim je pošo
Možda žive sad
Sretni gdje.
 
(Pjesma o Zvjezdani)
 

Mjesec je bio negdje blizu horizonta, crven i velik. Činio se tako bliz i sličan osobi. Kako je zanoćivalo, tako se mjesec sve više dizao i sve više blijedio. Kako je zanoćivalo, tako je počela i preduzbuna i ulična rasvjeta se nije ni palila i grad je bio prepušten mjesecu. Kuće su s vremenom izgledale sve više a sjene sve jače. Mjesečina je bila vrlo bijela, mjesec je bio pun puncat. Vidjelo se zabrinute ljude, koji su žurili kućama, budući da kina nisu počinjala, vidjelo se ljubavne parove, koji su se brinuli jedno za drugo i kojima je bilo pravo što je preduzbuna, što je mrak i što je mjesečina. Mogli ste ih vidjeti kako prelaze veliki mliječno bijeli kolnik da nestanu u sjeni drugog bloka kuća. Tramvaji nisu vozili i povorke ljudi su išle gradom.

I ja sam hodao gradom, bez nekog naročitog cilja. I ja sam htio ići u kino, ali činilo se da kino večeras neće nikako početi, jer će se na preduzbunu nastaviti zračna opasnost, na zračnu opasnost uzbuna. Hodao sam sâm i poznao sam je po hodu. Zvjezdana je išla ispred mene, pa koliko god sam polagano išao, ona je išla još polaganije, u svom tamnomodrom svilenom ogrtaču.

Kad sam joj se javio, prenula se i nasmiješila mi se, kao da ju je moj pozdrav ujedno i podsjetio da uopće postojim ili da uopće postoje ljudi.

Oboje smo bili mladi i niti jedno od nas nije imalo navršenih sedamnaest godina. Kako je bila žensko, moglo bi se reći da je bila starija od mene, budući da su je ljudi uključivali u društveni sloj ispred mene, primali su je za više ili manje sasvim odraslu žensku sposobnu za udaju, premda sam ja pročitao više knjiga nego što će ona ikada i imao prokuhanih sto pogleda na svijet. Ali kako je mnogo od nje stariji muškarac mogao poželiti njeno bijelo debeljuškasto tijelo, ona je bila primljena u krug mnogo starijih od sebe.

Činilo se, da joj je drago da me vidi, premda je malo prije izgledalo da joj je drago što hoda sama.

Neko vrijeme smo hodali. Onda ona rekne:

"Ako ideš nekuda, mogu ići neko vrijeme s tobom, ako nemaš ništa protiv."

"Ne idem nikuda."

I tako smo pošli.

Hodali smo dalje vrlo sporo i promatrali mjesečinom obijeljene zidove kuća. Uhvatila me je ispod ruke, što mi se sviđalo.

"Potištena sam", rekla je nakon nekog vremena.

"Mrak je i rat je", rekao sam.

"Da", odgovorila je. "Ali ima i specijalan razlog".

Bila je velika napast, da je pitam, što je to, ali svladao sam se.

Došlo mi je jasno, kako pripadamo svemu ovome. Ja u svom sivom ogrtaču i ona u svom tamnomodrom. Kuće su bile potištene na mjesečini, mi smo bili potišteno nervozni. A zrak koji smo udisali bio je onaj isti, u koji su tako mnogi izdisali. Oboje smo bili izvan rata — ja sam imao još koju godinu do vojske, bio sam još gimnazijalac, a ona je bila žensko. Hodali smo po gradu kao dva spektra, dijelovi zraka. I tako smo sreli Željka.

"Sreo sam Zvjezdanu", rekao sam. "Potištena je, rekla je. I tako hodamo okolo. Hajde s nama."

"Idem", rekao je.

I tako smo skupa išli.

On je bio stariji od nas, ne mnogo, možda godinu dana. Bio je u nekakvoj uniformi. Njemu je vojska bila bliža nego meni i on je mislio na to, kako da se izvuče iz vojske, pa se rado pokazivao u uniformi, da se vidi, kako on ima svoje mjesto u oružanoj snazi, ako ne u oružanoj snazi, onda u nečem, što sasvim odgovara njoj. Osnovno je bilo, da je tako htio izbjeći vojsku, što sam ja znao. Rat je zapravo brzo svršio i nitko od nas nije dorastao bio do koplja, ali svi smo se toga bojali.

I tako smo šetali mliječnim i crnim gradom, a tramvajske šine su plandovale duž asfalta i svaka od njih je bila jedna srebrna i jedna crna pruga.

Zvjezdana je hodala između nas i vidio sam, da sam je konačno prerastao. Motalo mi se po mozgu, kako smo nas dvojica dva bora, koja su usporedo rasla, a među nama tankovrha jela. Hodala je među nama objesivši nam se o ruke i bila je bogzna gdje. Mjesec joj je bijelio lice.

Bio je mrak i zašli smo među uličice. Željko je skinuo kapu i vidjela se njegova lijepa crna kosa, i izgledalo je mnogo prirodnije. Hodali smo odmjerenim koracima: Željko u crnim čizmama i crnim jahaćim hlačama, Zvjezdana u sivim plutericama i ja u gumenjacima. Šuljali smo se gradom kao duhovi dvaju mladića koji su skupa s djevojkom počinili samoubojstvo radi nje.

I tako smo sreli Makija. Ne znam više zašto smo ga tako zvali. U stvari, puno mu je ime bilo Macchi 202, pa smo ga poneki put zvali i Dvjestodva. Razveselio se kad nas je vidio. On je u razredu važio kao čovjek, koji nikada nije u stanju ozbiljno razgovarati. To naravno nije bilo istina. Ako i jest uglavnom pravio viceve, to je bilo samo zato, što se bojao da bude intiman s ljudima.

Rekli smo mu, kako je Zvjezdana najprije išla sama, pa kako sam je najprije ja sreo, pa onda nas je sreo Željko i pošao s nama, pa smo svi skupa sreli njega, Makija, i neka sada i on ide s nama. I tako je i on pošao s nama. I tako smo tri prijatelja sablasti, sablasni pratioci jedne djevojke — sablasti u jednom sablasnom gradu pod čeličnim satelitom gdje su se ljudi vukli uz kuće i sakrivali lica.

Kako u četvero nije bilo tako zgodno hodati, pošli smo u jedan lokal da popijemo kuhanu rakiju. Lokal je bio u podrumu i tu nas nitko ne bi smetao ni ako bude uzbuna. Nije bilo mnogo ljudi u lokalu. Premda je bilo praznih stolova, neki muškarci i žene su stajali uza zidove. Sjeli smo za stol u uglu i naručili kuhane rakije.

"Pričat ću vam, zašto sam loše volje", reče Zvjezdana.

Mi smo sjedili oko nje kao tri siva goluba, a ona je bila bijela golubica.

"Kao što znate, moj otac je stradao ne mnogo prije rata, na moru. Majka i ja smo trebale dobiti osigurninu i to preko neke privatne agencije, otprilike tako, da vam ne duljim. Uto je počeo rat i stvar je postala kompliciranija. Neprestano smo radile na tome, zapravo je majka radila na tome, jer smo naglo postale siromašne, a mene je trebalo školovati, ili bar je majka mislila, da me treba školovati. Kad razmislim, čini mi se, da sam i ja uvijek smatrala, da se trebam školovati, premda sam se mogla i namjestiti i zaraditi novaca i olakšati mami život i mislim da time ne bi bila ništa lošija nego što sam sad, ali nisam nikada ni mislila na to, da bi se mogla ne školovati i da bi se smrću moga oca moglo nešto bitno promijeniti u toj stvari, mislim u mom školovanju. Nismo nikada na to zaboravile i uvijek smo nešto kopale, jer je odšteta ili osigurnina, ako je to ljepši izraz, bila dosta visoka obzirom na predratnu valutu, a danas to ne bi bilo ništa tako veliko, ali opet je to suma, koja bi nam dobro došla. Nismo mogle ništa ostvariti, jer je sjedište te agenclje, odnosno toga poduzeća, koje je trebalo sumu isplatiti ili preko kojega bi trebalo tu sumu isplatiti, bilo u Italiji. Jasno, da je budalaština, da je to bilo u Italiji, ali to je bilo na onom dijelu Dalmacije, koji su Talijani anektirali i bilo je neizmjerno komplicirano biti u kontatku s njima, čak smo morale pisati pisma na talijanskome, pa ipak nije ništa bilo.

Kad je Italija kapitulirala, mislili smo da ćemo lakše ostvariti to pravo. Suvišno je da napominjem, kako je suma vrijedila sve manje i manje. Ali unatoč toga, što je sad taj grad bio tobože u istoj državi, nismo mogle ništa ostvariti, odnosno nisam mogla ništa ostvariti, jer sam tada ja išla okolo i raspitivala se i pisala pisma, jer zapravo sam samo ja imala na to pravo, budući da sam se školovala, a mama je bila namještena i tome slično, odnosno to se imalo uzeti u obzir prilikom određivanja sume i što da vam duljim. Uglavnom pred tri mjeseca je konačno ustanovljena komisija, koja je imala zadatak da sredi te odnose s krajevima, koji su bili pod talijanskom okupacijom ili kako su se ono već izrazili. Jasno, da je to bila jedna opća zbrka, jer je ta komisija dijelila i pomoć izbjeglicama iz Bosne i što ti ja znam, ali osnovno je to, da su oni dobili određen fond u svrhu namirenja potraživanja kakvo je bilo moje.

Dobro. Pred tri mjeseca sam otišla na Ministarstvo na tu komisiju, i tamo su mi konačno i lijepo rekli, da imam pravo, da su oni upravo za to tu da mi omoguće, da to pravo ostvarim i da dobijem trista hiljada do pola milijuna kuna. Tako je to ispalo kad se dinare preračunalo u lire, pa lire u kune i kad se nešto dodalo s obzirom na pad vrijednosti novca odnosno poskupljenje životnih troškova, kako su se oni izrazili.

Šef te komisije, jedan razmjerno dosta zgodan čovjek star nešto preko trideset godina, svakako ne četrdeset, koji me je uvijek ljubazno dočekivao, posjedavao me u kožnu fotelju, interesirao se za moj slučaj, odnosno slučaj moga oca i tumačio mi, koje sve dokumente moram pridonijeti da bi smrt svoga oca unovčila u trista hiljada ili možda čak pola milijuna kuna. Zapravo nikad nisam mislila na to kao na odštetu za smrt oca, već kao na pravo, koje trebam ostvariti, odnosno novac, koji zakonito trebam dobiti.

I tako sam vadila krsni list, pa svjedodžbu, pa krsni list majke, pa ovo, pa ono. Kad sam sve nakupila, rekao mi je da na žalost propisi zahtijevaju, da pridonesem i potvrdu o smrti oca, što jo bilo neobično komplicirano dobiti, ali i to sam nabavila, pisala sam i amo i tamo.

I tako se to vuklo tri mjeseca i nikako da stvar krene s mrtve tačke. Vidjela sam oko sebe ljude, kako dolaze tako, traže neki novac, pomoć ili što ti ja znam i dobivaju, fond je tu, kune teku, ali nikako da ih ja dobijem.

Kad sam danas već desperatna izlazila iz Ministarstva s preporukom, da što prije nabavim ovaj ili onaj dokumenat koji još samo fali (nakon što sam to već tri mjeseca bogzna koliko puta čula), nagovorio me portir — koji me vcć znao, i s kojim sam se znala porazgovoriti — i nakon kraćeg interesiranja rekao mi, da se podam onom čovjeku i da ću već sutradan dobiti pola milijuna kuna, ako ne i više.

To me je tako ubilo u pojam, da sam otišla u park i plakala — bila sam tako i tako sva iznervirana, iz dana u dan me je gnjavio, a vcć sam sav novac bila isplanirala — plakala sam ko ljuta godina i do ovog časa nisam došla k sebi."

Ušutjela je i zagledala se u čašicu, bila je bijela u polumraku kao da je zadržala na licu boju mjesečine.

"To je neugodna stvar", počne jedan od nas, "ali pogledajmo u kolikoj je mjeri potrebno, da čovjek bude potresen time."

"Gdje leži glavni momenat toga, ili da upotrijebim izraz "strahota" pa da kažem, u čemu je glavna strahota toga? Taj dotični čovjek smatra spavanje sa zgodnim ženskama, u konkretnom slučaju spavanje s tobom, dobitkom. U tom aspektu, to je isto toliko kao da od tebe traži, da mu ustupiš dio te svote, ako on postigne to, da je ti dobiješ. To bi bilo otprilike mito ili potplaćivanje. Činilo bi ti se normalnijim — govorim još uvijek kao da se radi o novcu — da on to traži, kad bi se radilo o nekom specijalnom trudu ili riziku s njegove strane. Prije svega, ti ni ne znaš sigurno, da li se tu možda i radi o nekom specijalnom trudu ili riziku. Osnovno je, međutim, da je efekt isti, jer ako on i ne može možda stvar ubrzati, može je zadržati. Gledam to praktički. Uostalom, da ti je on rekao u nekoj formi — recimo, "znate, to zahtijeva neke posebne troškove, moramo slati svog kurira u Dalmaciju, troškovi puta su visoki", ti bi bila spremna, premda bi znala da taj novac ide u njegov džep, da mu daš recimo sto hiljada kuna za to, da ti on sutradan isplati četiristo hiljada kuna. Ti si dakle spremna — kako i bilo koji od nas — da učiniš taj moralni prekršaj, to jest iz nepoštenih pobuda daješ novac nepoštenom čovjeku, da čovjeku, od kojega očekuješ dobitak, omogućiš dobitak."

"Ovo dosad je, mislim, jasno kao sunce. Pređimo sada na specifičnost njegova zahtjeva, kako ga je portir izrazio. Koitus je, s jedne strane, maksimalna intimnost, i čini se, da je pružati sebe kao objekt na račun nekoga dobitka isto tako strašno i apsurdno kao i dati ljubav. Odmah ću napomenuti, da ima priličan broj žena, koje su za novac partneri u seksualnom odnosu i koje to smatraju poštenim poslom u tom smislu, da daju određenu robu za određenu sumu novaca. Vidimo, da se to može smatrati robom. No uzmimo, da si ti bitno različita, i da je to sve kod tebe bitno različito — premda se ne vidi jasno, zašto ono, što se smatra robom kod jedne ne bi bilo roba i kod druge. Ali uzmimo, da je to dokazano. Ti bi dakle u takvom slučaju prodavala svoje osjećaje, tako nekako. Ali zar nisi ti prema tome čovjeku iznimno ljubazna, i to si ljubazna (kad pravo razmisliš) upravo zato, što od njega očekuješ nešto. Ti svaki put paziš da ga ne povrijediš, i kad bi znala, da bi kod njega palila neka sitna pažnja — recimo, da mu doneseš litar rakije (govorim sad o litru rakije kao o pažnji, ne kao o materijalnom dobitku), ti bi to odmah učinila. Ti ga, štoviše, gledaš na način, koji bi trebao izgledati kao da ti se on sviđa. A poslala bi ga do sto vragova, kad on ne bi igrao tako važnu ulogu u tvom eventualnom dobitku."

"Ukratko, želim reći ovo: prvo, ti nisi šokirana time, što je on sklon tome, da koristi svoj položaj, premda to u principu smatraš nemoralnim — budući da si sama spremna, da mu daš novaca samo zato, da postupi po zakonu."

"Drugo, ti ne smatraš osjećaj — kažem osjećaj iz specijalnih razloga, premda bi ti bilo jasnije da kažem "prividne osjećaje" — nečim, što ne može nikada biti robom, jer ti u prazno daješ svoje osmijehe, svoje poglede i spremna si na neiskrene sitne pažnje."

"Prema tome, mogla bi se po istoj logici i podati. Konačno, radi se o tome, da na najbrži i najefikasniji način ostvariš svoje pravo, odnosno da dođeš do pola milijuna kuna. Takav praktičarski stav bi te i moralno opravdao."

"Mogu zamisliti, da bi bilo ljudi, koji bi tako mislili", poče drugi, "ali za mene to zvuči kao cinički sofizam. Za mene je iskorištavanje položaja najgadnija stvar, i takve bi ljude trebalo strijeljati kao bijesne pse, a ne pomiriti se s njihovim postojanjem. Nema vlasti, pa makar kako ona bila operetska ili makar kako se ona osnivala na sili, koja bi dobro gledala na iskorištavanje položaja. To je pljuvanje na sam sistem, pa ma kako taj sistem bio apsurdan sam po sebi. Reći ćete, da danas nema nikakva sistema. Mogu malo drugačije postaviti stvar, i ja sam praktičar, ne mislim se upuštati u neko moraliziranje ili teoretiziranje. Po mome mišljenju Zvjezdana bi mogla ostvariti svoje pravo, a da pri tome ne učini ništa nečasno. Ako ne volimo taj izraz "nečasno", možemo reći "ništa što bi značilo, da pristupa tom čovjeku kao čovjeku" i da ga miti svojim tijelom ili bilo čim drugim, već da pristupa tom čovjeku kao organu kojemu je dužnost, da rješava slučajeve kao što je njen, i to po određenim pravilima, a ne da po svojoj volji podjeljuje ili ne podjeljuje nešto." "Ona bi, po mome mišljenju, morala ići na višu instancu — koja postoji — pa opet na višu, ako ne bude išlo, a ići će, sve dok ne ostvari svoje pravo i dok po mogućnosti ne upropasti toga gadnog čovjeka, što će također ići. Jasno, da ljudi u sistemu drže jedan drugoga, i da će se ta stvar nastojati zabašuriti, ukoliko je ona negdje izloži, ali među njima postoji i ljubomora, konkurencija koja, hvala bogu, razbija njihovu monolitnost i daje njihovim postupcima nešto od čovjekolikosti. I tako će Zvjezdana ostvariti svoj plan i ujedno osramotiti tog tipa. Ne samo da je to najlakši put k ostvarenju njenog nastojanja (jer tko nam konačno jamči, da će onaj, i nakon što je bude imao, dati pola milijuna kuna), nego to je i jedini pravi put, to je put, kojim ona mora krenuti, pa čak i kad se ne bi radilo o tolikom novcu."

"I ti si to lijepo ispričao", počne treći, "ali sve su to apsurdi, i sve su to kuće od karata. Postupiti po jednom ili drugom vašem savjetu značilo bi prikloniti se tuđem načinu života, zanijekati sama sebe, a ako dobivamo nešto time, što gubimo sama sebe, onda nitko ništa ni ne dobiva, jer nema osobe, koja bi nešto primila. Sistem, u kojem su takvi ljudi, nije naš sistem, svijet, u kojem su takvi ljudi, nije naš svijet i mi se tu ne možemo boriti za svoje pravo. Zapravo ovdje i nema sistema, već samo džumbus. Zato ni nema više instance, ni instance više od više. Mi ne možemo tražiti pravo od onoga, koji trpi ovoga. Zbog toga, Zvjezdana, pregori pola milijuna kuna, razbjesni se na to, uvrijedi se, pljuni, i zaboravi na sve."

"Sada bih i ja trebala štogod reći", reče Zvjezdana. "Dobro, reći ću. Lijepo od vas, što ste mi omogućili, da svaka moja odluka bude opravdana."

"Neću mu se podati. Mogla bih naći komplicirane i profinjene razloge, ali ima i jedan jednostavan: nije to toga vrijedno. Kad bih time, recimo, spasavala život svoje majke, onda bih to učinila. U tom slučaju bih bila moralno opravdana i ne bih se osjećala poniženom, već bih smatrala da je on ponižen, kao što bih smatrala da je ponižen, kad bih mu dala novaca."

"Previše tu stvar povezujem s ljubavlju. Spavat ću s onim, kojemu će biti stalo do mene kao do mene, a ne naprosto kao do ženske. Jasno, pretpostavljam uz to, da će i meni biti stalo do njega. Ukratko, ta mi stvar previše znači."

"Zatim, neću ići ni na višu instancu. Hoću reći, neću se boriti. Ja ni nemam dokaza, da to on hoće — to mi je samo portir rekao, i to uzgredno, i sve što se iz toga može zaključiti jest, da ima ljudi, koji korište svoj položaj da bi spavali sa ženama. Odnosno, da iskustvo jednog portira to govori. A ako sistem sam po sebi loše gleda na korištenje položaja, pojedinci na položajima, od kojih se sistem sastoji, toleriraju to (ukoliko i sami nisu takvi). Dakle, kadiju bih tužila kadiji, gada gadu, i od tolikog baratanja s gadnošću već mi se sada gadi."

"I tako ću pljunuti i okrenuti se. To neće imati nikakvog odjeka izvan mene, nikakve društvene vrijednosti, ali za mene je to konkretan lični protest, moj obračun s njima."

"Da potvrdimo odluku, naručit ćemo još jednu rundu kuhane rakije", reče jedan od nas. "Sada je sve čisto. Nego, da nije bilo ovog našeg razgovora, ne bih se možda nikada sjetio nečeg drugog. Ukratko, omogućit ću ti da zaradiš oko četiristo hiljada kuna. Moj otac ima ugovor sa HIBZom za izradu dječjih slikovnica. Ja u tome sudjelujem kao partner. Zapravo, otac mi čitav taj posao prepušta, a privremeno mi posuđuju ime, jer ja još zvučim premlad."

"Mome ocu, odnosno meni, prepušten je čitav posao oko slikovnica. To su redigirane klasične ili manje klasične, poznate ili manje poznate dječje priče. Imam tačno određenu ideju o tome svemu. Ja pišem riječi, to jest stihove, i organiziram čitavu stvar. Potreban mi je ilustrator, koji će se složiti sa mnom i raditi po mojim idejama. Sjetio sam se sada tvojih crteža i akvarela na završnoj izložbi onoga slikarskog kursa. Kad malo bolje razmislim, ni najmanje ne sumnjam, da si upravo ti ona osoba, koja mi treba. Tvoji akvareli upravo pristaju u moj plan. Ti si moja vršnjakinja, imaš ideja i složit ćemo se. Sretan sam, da sam tu stvar uredio. Ovo mi je puno draže, nego da sam uzeo nekoga od klasičnih ilustratora, koji bi mi nametao svoje koncepcije i gledao me s visoka kao balavca."

"Slučajno imam kod sebe formulare ugovora. Tu ćemo stvar na licu mjesta urediti."

"Ne nećkaj se i ne umanjuj svoje sposobnosti", reče drugi. "Sada je sve čisto. Ali i ja ću nešto učiniti na temelju ovog našeg razgovora. Drago mi je, što sam te sreo i što smo se svi skupa porazgovorili. Napisat ću o svemu ovome pripovijest. Tako će svatko moći doznati za ovo, što se tebi dogodilo. Napisat ću je i već ću je jednom objaviti. Uvjeren sam u to. Tako će svatko, tko je pročita, moći u mislima pljunuti na toga gada."

"Kažeš, da tvoja odluka nema društvene vrijednosti. Ali ja sam onaj, za koga ima najveću vrijednost. Ja sam kompletno drugo biće, i ja ti čitav odobravam to, što si učinila i čitav primam tu tvoju odluku. Nisi ni najmanje sama. Jer ja te volim. Volim te čitavu, od tonzila pa do sposobnosti da slikaš. Volim tvoj ten, volim tvoju kosu, volim tvoj modri ogrtač. Tvoj stav prema meni ne mijenja moju ljubav. Ali znam, da nećeš prezreti klupu, na koju ćeš moći, kad zaželiš, sjesti i odmoriti se."

Bližio se redarstveni sat i mi smo ustali da odemo kućama. Dvojica od nas su zastala na izlazu iz podruma da još podijelimo cigaretu, a jedan od nas je otišao sa Zvjezdanom.

I tako je Priča o Zvjezdani sretno svršila.

Kako sam moćan ja, koji mogu davati sretne svršetke.

Barbara

Večernja ćakula barba Nike

 

Barbara bješe bijela boka

Barbara bješe čvrsta, široka

Barbara bješe naša dika

 

Barbara, Barbara, lijepa ko slika.

Kad si je vidio, gospe draga,

kako je stasita sprijeda i straga,

srce se strese ko val na žalu

ko štandarac lagan na maestralu.

 

To je lađa što rijetko se rađa

to je prova staroga kova,

to je krma što sitno se drma

kad vješto promiče između molova

ko mlada krčmarica između stolova

(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara

Modro, i bijelo i crno farbana!)

 

Je l' danas u brodova takav stas,

ima l' još ljudi poput nas,

ima l' još mora, ima l' zemalja,

ima l' još vina, koje valja?

 

U kakvim olujama imadoh sreću!

Na kakvim sam munjama palio svijeću!

Koliko puta rekoh na siki:

"Kupit ću sviću svetom Niki

ako se spasimo Barbara i ja,

e tutti quanti in compagnia."

 

Kakvo sve more vidjeh daleko!

Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,

morske smo krave muzli jutrom,

uvečer - bijeli kruh sa putrom.

A žuto more žuto ko limun!

Odonda sam za skorbut imun.

 

Bijela jedra i bijela bedra,

svojeglava Barbara, Barbara dobra,

spora ko kornjača, spora ko kobra,

nijedan brod nije joj rod!

 

More je tamnocrvene boje,

stari mornari na palubi stoje.

"Parone, dobar odabraste pravac,

more je gusti stari plavac."

"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj

provjere radi" - nalog je moj.

 

"Barbaro brodi, more nam godi,

nijedna stvar nije ti par."

 

I tako Barbara sve dalja i dalja,

crvenim morem se pospano valja

 

e il naufragar xe dolce in questo mar.