Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 17:26:59
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 2 3 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Istorija Filozofije  (Pročitano 256210 puta)
Veteran foruma
Jet set burekdzija


Ideje i smeh će spasiti svet... ♫

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 8225
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.23
mob
Samsung Galaxy S2
VIII – Fihte


- Kantov učenik
- odbacuje Kantovu „stvar po sebi“ kao nepotreban ostatak naivnog realizma
- osnovni motiv Fihteovog transcedentalnog idealizma je traženje slobode. Sloboda je glavni uslov i zahtev praktične delatnosti
- svako priznanje „stvari po sebi“ vodi prihvatanju prirodne nužnosti (u kojoj nema mesta slobodi) i podređivanju čoveka prirodnim zakonima. Zbog toga sloboda mora imati drugi koren.
- koren slobode Fihte nalazi u „Ja“ koje nije individualno „Ja“ već je neempirijsko, neuslovljeno i transcedentalno
- čim „Ja“ deluje doživljava otpor nečeg uslovljenog što se u njemu samom javlja kao „Ne-Ja“
- „Ja“ je samostvaranje, samokretanje, samorazvitak u kome se mogu uočiti 3 elementa dijalektičkog procesa: teza, antiteza i sinteza
- ono što je mrtvo, nepokretno ne može proizvesti ono što je živo, pokretno, stvaralačko
- „Biće je nužno ograničenje samodelatnosti i neposredovanog subjekta u samom subjektu, ali i neophodan uslov njegovog postavljanja, posredovanja i određivanja“
- Fihteova filozofija je filozofija slobodnog delovanja, slobodnog samokretanja, prakse
- sloboda nije ništa što naročito postoji, ništa dato već nešto što postoji samo ako nastaje prevazilažanjem onoga što daje otpor činu, subjektu.
- iako se Fihteova filozofija na prvi pogled odnosi na probleme saznanja, dijalektika samorazvitka subjekta ima ontološka obeležja
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Jet set burekdzija


Ideje i smeh će spasiti svet... ♫

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 8225
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.23
mob
Samsung Galaxy S2
IX – Seling


- formirao se pod uticajem Fihteove filozofije
- Šeling je smatrao da je Fihteov apsolutizovani „Ja“ progutao sveukupnu i odbačenu „stvar“ (prirodu) i da treba uspostaviti suštinsku vezu između nje i svesti
- Hajneova duhovita primedba

- Šeling razvija objektivni idealizam:


subjekat i objekat su sjedinjeni u apsolutu – podvajanje – suprotstavljanje
podvajanje = razlika između filozofije prirode i transcedentalnog idealizma
- ni TI ni FP ne čine (svaki za sebe) celovit sistem istine jer FP polazi od pojma objekta i dokazuje njegovu nezavisnost od subjekta , a TI – od pojma subjekta i nastoji da dokaže kako on uslovljava i određuje objekat
- Šeling smatra da je puna istina u učenju o jedinstvu subjekta i objekta u apsolutu (filozofija apsoluta)
« Poslednja izmena: 04. Sep 2007, 20:46:18 od 3EBC »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Jet set burekdzija


Ideje i smeh će spasiti svet... ♫

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 8225
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.23
mob
Samsung Galaxy S2
X – Hegel


- prvo veliko delo: „Fenomenologija duha“ (1807.)
- Hegel je „Fenomenologiju duha“ napisao kao filozofsko istraživanje fenomena svesti ili duha, koje svakome treba da omogući uzdizanje do istinskog saznanja. Istinito se mora izraziti ne samo kao supstancija već i kao svest. Nezavisno od svesti, stvarnost se pokazuje samo kao apstraktni predmet 
- odnos svesti prema svetu počinje od obične, individualne  svesti koja se uzdiže do samosvesti i do apsolutnog subjekta (um, religija, filozofija)
- stvarni razvitak počinje prevazilaženjem (napuštanjem) neposrednog postojanja za sebe – postojanje za drugog
- „drugi“ se nalazi u potčinjenom položaju – stanje gospodstva i ropstva
- priča o gospodaru i slugi

- dijalektička logika:


- u delu „Nauka logike“ Hegel je definisao logiku kao „nauku o čistoj ideji“ ili kao „nauku o ideji u apstraktnom elementu mišljenja“
- ideja je sveukupna stvarnost – apsolutni idealizam
- logika kao prvi element tročlanog Hegelovog sistema obuhvata samokretanje ideje u apstraktnom vidu koje se ostvaruje u 3 stupnja:

1.   određujući (pozitivni)
2.   suprotni (negativni)
3.   pojam

- Hegel je logiku podelio na 3 dela:

  1) učenje o biću (ontologija)
  2) učenje o suštini (logika)
  3) učenje o pojmu (teorija saznanja)

1) i 2) – objektivna logika
3) – subjektivna logika

1) :
- Hegel svoju logiku počinje najneposrednijim i najočiglednijim – bićem
- najviši stupanj postojanja koje se odnosi isključivo na sebe, jeste jedno. Jedno privlači drugo i javlja se mnoštvo pa se iz kvaliteta prelazi u kvantitet. Neposredno sjedinjavanje kvaliteta i kvantiteta je mera. Merom se završava samokretanje bića
2) :
- neposredno biće kao „privid samom sebi“ je suština
3) :
- na trećem stupnju samokretanje dolazi do pojma. Najpre dolazi subjektivni pojam, pa objekat i, najzad, ideja, kao najviši stupanj i cilj logičkog samokretanja ideje.

- dijalektika samokretanja nikada ne prestaje
- sveukupno samokretanje ideje u Hegelovoj logici predstavlja jednu prostu istinu: pojam otkriva suštinu u biću

- pogledi na pravo, moral i državu:

- pravo, moral i država su različiti stupnjevi samokretanja objektivnog duha. Subjektivni moral ima vrednost samo ako je u čvrstoj vezi sa objektivnom moralnom svešću zajednice.
- prvi stupanj objektivnog morala je porodica, a najviši stupanj je država
- mnoštvo porodica formira građansko društvo: „privatna lica koja se rukovode sopstvenim potrebama i interesima“
- Hegel je smatrao da je „dobra“ ona država koja pruža mogućnost izlaska iz stanja egoizma građanskog društva i u kojoj preovlađuju opšti interesi
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Jet set burekdzija


Ideje i smeh će spasiti svet... ♫

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 8225
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.23
mob
Samsung Galaxy S2
XI – Karl Marks


- Fojerbahov materijalizam:

- ograničenost mladohegelovaca se ogledala u tome što su svoju delatnost sveli na borbu protiv religije i što su u tome videli glavni problem Nemačke
- i sam Fojerbah je u početku bio Hegelov sledbenik, ali je kasnije odbacio njegov, i uopšte svaki, materijalizam
- Hegelovu filozofiju je kritikovao kao poslednji oblik spekulacije, koja je suštinu prirode stavila izvan prirode, a suštinu čoveka izvan čoveka
- čovek će ponovo zadobiti tu svoju otuđenu suštinu kada shvati da je on stvorio boga, a ne bog njega i kad ukine veru u boga. Ukinućem vere u boga prestaće otuđenje čoveka od čoveka. Tako će nastati uslov za ljubav među ljudima, a umesto vere u boga vladaće vera u ljude.
- svojim filantropskim angažovanjem, Fojerbah je čoveka stavio u centar interesovanja i dao snažan podsticaj za filozofsko istraživanje čoveka.

- Kritika Hegelovih shvatanja i formiranje Marksove filozofije:

- Marks je jedini cilj i smisao filozofije video u postavljanju slobode kao primarnog načela – da se bori za slobodu pitajući se koja snaga može dovesti tu borbu do pobedonosnog završetka. Tu snagu otkrio je u modernom proletarijatu.
- rezultat ovih kritičkih razmatranja su „Ekonomsko-filozofski rukopisi“ iz 1844. Godine.

- Novi materijalizam:

- materijalizam nikada nije mogao da se suoči sa svim pitanjima već se uvek prepuštao popularnom autoritetu običnog, zdravorazumskog, nekritičkog mišljenja. Marks je zbog toga smatrao da se materijalizam može i mora kritikovati. U tom smislu je napisao svoje „Teze o Fojerbahu“

- TOF I:

„Glavni nedostatak dosadašnjeg materijalizma – uključujući i Fojerbahov – jeste što se predmet, stvarnost, čulnost uzima u obliku objekta ili kontemplacije, a ne kao ljudska čulna delatnost, praksa, kao subjektivnost“

- zaborav subjektivnosti se osvetio materijalistima time što su oni ostali nemoćni da shvate da je predmetna delatnost, svrsishodna obrada predmeta, jedini mogući put do stvarnosti i da problem predmetne istinitosti nije uopšte pitanje teorije, nego pitanje prakse.
- kao što je kritički istupio protiv materijalizma što je zanemario ljudsku čulnu delatnost, praksu, subjektivnost, tako je kritički istupio protiv idealizma, ističući da je idealizam apsolutizovao i preuveličao ono što je materijalizam zanemario.
- idealizam je apsolutno zanemario ljudsku čulnu delatnost. Snagom apstrakcije realno je pretvorio u idealno.

- praksa i dijalektika:

- TOF II:

„Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istinitost – nije pitanje teorije već pitanje prakse. Čovek mora da u praksi dokaže istinu tj. stvarnost i ovostranost mišljenja. Spor o stvarnosti mišljenja koja je izolivana od prakse je čisto sholastičko pitanje“
- čovek je biće prakse
- Marks je pokazao da dijalektika nije sistem dogmi već zbir najopštijih načela koja se stalno moraju proveravati i potvrđivati u praksi.
- praksa je duboko protivrečje dijalektike
- u praksi se subjekat i objekat svrsishodno sjedinjuju i tako nastaje stvarnost koja nije od prirode neposredno data već stvorena, proizvedena.
- odnos proizvodnje čoveka i proizvodnje životinja
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Jet set burekdzija


Ideje i smeh će spasiti svet... ♫

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 8225
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.23
mob
Samsung Galaxy S2
XII – Pozitivizam


- „pozitivna filozofija“ (Ogist Kont)

- I: odbacivanjem prve filozofije kao najviše nauke nastupaju 2 posledice za konstituisanje ljudskog znanja:

1.   Drugačija svrha saznanja. U pozitivizmu, svrha saznanja je stalni rast ljudske moći
2.   Drugačiji odnos nauka. Sve nauke postaju međusobno ravnopravne i svaka je suvereni gospodar na svom području

- teorijsko-saznajne razloge za odbacivanje metafizike pozitivisti su prihvatili od Hjuma.
- metafizika u industrijskoj sferi nije mogla da nađe nikakvu upotrebu.

- II: posebna koncepcija nauke

- nauke su strogo empirijski određene i distancirane od filozofije (odnosno metafizike) da ne bi dolazilo do „pada u spekulaciju“ koja predstavlja neobuzdano izmišljanje i sebe ne stavlja pod kontrolu strogo utvrđenih činjenica i strogo izvedenih eksperimenata.

- III: posebna koncepcija filozofije

1) zadatak filozofije je da vrši programsku i misaonu „koordinaciju misaonih istraživanja“ i da vrši „sistematizaciju rezultata“ postignutih u različitim naukama (Ogist Kont)
2) bavi se razjašnjavanjem fundamentalnih pojmova nauke
3) bavi se posebnim istraživanjima principa i kriterijuma razgraničavanja nauke i metafizike
4) posebna vrsta ideologije; „pozitivan“ uticaj na mlade generacije

- Kont i Spenser:


- Kontov zakon „tri stadijuma“ važi za razvoj društva, duhovne sfere i za razvoj svakog pojedinačnog ljudskog bića. Sva tri razvoja trebalo bi da sukcesivno prolaze kroz tri stadijuma: teološki, metafizički i pozitivni

- Teološki stadijum:

1.   Fetišizam
2.   Politeizam
3.   Monoteizam

- Metafizički stadijum:

Prema Kontu, predstavlja mladićko doba društva, duha i čoveka. Na tom stadijumu društvom upravljaju apstraktne sile.

- Pozitivni stadijum:

Prema Kontu, najviši stadijum razvoja – doba zrelosti društva, nauke i čoveka
„Ljubav kao polazište, Poredak kao temelj i Progres kao cilj“
- više se ne postavljaju pitanja „zašto“ već se postavljaju pitanja „kako“ pojave nastaju da bi se pomoću spoznaje njihovog nastajanja uvećale ljudske moći.

- Mah i Avenarijus:

- oni su sproveli određenu „kritiku iskustva“, što u stvari znači da su (slično Berkliju i Hjumu) ispitivali iz čega se sastoji i na čemu je zasnovano ljudsko znanje
- Avenarijus je pretpostavio da sve „istine“ koje sačinjavaju ljudsko znanje imaju vrednost samo za čoveka kao posebnu biološku vrstu, te da ne može biti govora o tome da te „istine“ kazuju nešto o univerzumu kao nečemu što postoji samo po sebi. Evolucija nauke stvara sve bogatiji fond tzv. „čistog iskustva“, tj. takvih „znanja“ koja važe za svaki ljudski organizam i ne svode se na jednostavno funkcionisanje pojedinačnog organizma.
- Avenarijusu i Mahu je zajednički „princip ekonomije“
- po tom principu, svi naučni pojmovi, zakoni i teorije nisu ništa drugo do ekonomično sređeno ljudsko iskustvo
- prema tome, zadatak nauke je da ljudima uštedi napor
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 346
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.6
eee, Opasna je filozofija kada se u delima i svakodnevno, od jedne misli ili coveka provedete u delima ,,,
Mali Apartet mislim da ovaj Ogist Kont dao i pravac i nacin jedne zemlje a to je Brazil cak i na zastavi njegov slogan pise jos dan danas, opasno ovo, pa cak Ona Nicova sestra negde je zavrsila po Juznom delu Amerike sa svojoj Koloniju ljudi ,, i onaj Hitler koji je bas bio faciniran Nitca i svojih dela,, ali mora i po necim i da se vlada ,, Tako vladala Skolastika ko predmet i pravca u Evropi ali ovo je drugo sasvim ,,
secame se jednu maksimu mislim da je Augustin, pazi se od coveka koji samo jednu knigu citao, 
Dogra vam je tema ,, Razli ste ovo ko lenju pitu facinatno cestitan za erudiciju vasu samo nastavite   
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Пустињу краси то што се у њој скрива бунар!!!

Zodijak
Pol Žena
Poruke 12617
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
mob
Nokia 
Хераклит мрачни

Један од најранијих мислилаца који су и човека као духовно и морално биће узимали за предмет философијскога изучавања, те му у свом систему, у најужој вези са својим погледом на свет и живот, давали и одређено мјесто јест Хераклит, син Блисонов, из Ефеса, највеће јонске вароши после Милета. Његов живот пада у време између год. 535 и 475 у време владавине персијских царева Дарија И. и Ксеркса. Он је био краљевског порекла, јер је вукао лозу од атинског краља Кодра, чији је син био оснивач Ефеса. Као и сви у то време Хераклит је учествовао у јавном животу свога града, Ефеса. Међутим када су Ефешани демократској мржњи прогнали његовог пријатеља и најчеститијег грађанина, он је окренуо леђа демократском свету и повукао се из политичког живота свог родног завичаја.
Припадао је људима који се намерно повлаче у мрак да би из њега боље видели шта они осветљени раде. Као Монтењ, који ће у самопроучавању налазити своју метафизику и физику, он се у самоћи предао изучавању самога себе и на тај начин у највишем смислу испуњавао захтеве делфијског бога: “Упознај самога себе”.

“Душа граници нећеш наћи, идући, наћи, ма пролазио свима путевима: толико је дубока њена мера” (Хераклит).
 
Више је волео да борави у ненарушеној и бесконачној природи, која му је му се објављивала у шуму ветрова и у таласању мора. Није марио за гомилу и њена уображавања, јер њени људи налазе срећу у служби доњој половини човековој као волови у пасењу грахорице (Хераклит, фрг.).
Колико је Хераклит уопште презирао гомилу показује и овај фрагменат: “Та какав би могао бити њихов дух или разум? Допуштају да их води народни певачи, учитељица им је светина. Јер не знају да су многи рђави, а мало је добрих” (фраг. 104).
Последњи дани живота Херкалита (по Диогену Лаерћанину) су описани овако: “И кад је напослетку замрзео људе и повукао се из друштва, живео је у горама, хранећи се лишћем и травама. И сигурно због тога паде у водену болест, па се спусти у град и загонетно стане питати лекара да ли би могли од поплаве направити сушу. А кад га ови нису схватили, закопа се у стају и понада се да ће од топлоте ђубрета вода испарити. Али ни тако ништа не постиже и премину пошто је поживео шездесест година”.

Иако он јесте оргинални мислилац тј. да су његове основне идеје резултат сопственог проучавања природе и човека, ипак је он знатан подстицај добио до старијих јонских мислилаца, највише од Анаксимандра. Од Херклитова списа имамо само сачуване фрагменте. Анаксимандар је своје учење написао у прозном спису, Парменидес и Емпедокле у епскоме хексаметру док Хераклит за себе бира један стари и популарни литерарани род – народну изреку. Хераклит се изражава у кратким, језгровитим, стилским веома елегантним, афорзимима. Све што Хераклит излаже оснива се на властитом доживљавању где сами афоризми представљају израз његових дубоких осећања. Своју умјетност он је изложио више као генијалан уметник него као философ који уредно изграђује свој систем мишљења. Због таквога начина писања Хераклит је већ у антици добио надимак “мрачни” или “тамни”.

Својом дијалектичком домишљатости Хераклит је видео да у свету нема ничега постојаног, него да се све непрекидно мења, да само промена постоји као нешто постојано. Све постаје да нестане и нестаје да поново постане. Промена иде тако далеко да се не може ући двапут ући један те исти ток реке (фрг. 91) јер нови талас увек потискују старе. Свет није нешто непроменљиво што би заувек било готово, него се непрестано мења. Како се све непрестано мења, свугде има супротности. Овај приступ Хераклит примењује на све предмете и догађаје , тако да по њему све што у овоме нашему свету постоји или се дешава постаје и постоји узајамним утицајем супротности. Хераклит је најреволуционарнији мислилац целокупне историје философије, јер као начело живота у свету узима борбу. Смрт живи од живота, а живот од смрти – то је основни ритам света.

Живот и смрт су толико нераскидиво везани једно за друго да се једно без другога не може замислити. Смрт се показује само на животу, изван живота она не постоји. Зато се она без везе са животом не може ни замислити. И једно и друго увек се појављују само заједно, и она дубока, неизмерна провалија што је људска представа ставља између њих, космос што цепа на двоје, није ништа друго него само привид. Јединство свих супротности представља Бог, апсолутно биће, које прожима све. У односу између апосолутнога и релативнога, између, бога и појавног света, улази овај одломак: “Бог је дан – ноћ, зима – лето, рат – мир, ситост – глад. А мења се исто тако као уље када се помеша с мирисима, па добија име по мирису свакога од њих”.

Хераклит је настојао да поближе одреди супстрат непрекиднога постојања и нестајања свега, па је нашао да је то ватра, и то вечна ватра као фина и флудина прасупстанција, коју ваља строго разликовати од обичне варљива ватре. Ова је само један облика. У ватри Хераклит је видео прасупстанцију која је животнија и динамичнија него Талесова вода и Анаскименов ваздух. Арисототел каже да је он ватру као космички принцип одабрао због њене нематеријалности и вечне покретљивости.

Постоје два основна принципа процеса по којима се ватра претвара у све и све се поново враћа у њу. Први процес је пут наниже и на томе путу све постаје од ватре згушњавањем , и то је постајање, рат, борба, потреба: “Када се ватра згушњава, овлажи, и када се утврђује, постаје вода; а кад вода чврсне претвара се у земљу”. Други процес је пут навише, и на томе путу све се постепено враћа у огањ разређивањем, и то је изгарање, слога, мир, ситост, итд.
 Прелазна кретања су живот и смрт, али увијек се преко границе одмах иде у кретање и живот. Ти процеси не бивају случајно, него се врше по сталноме закону у ком Хераклит види општи природни закон и у њему је подређен цео свемирски развој. Тај закон се зове “општи закон”, “општи ум”, “мерило истине” или “Логос”. Каже и то да је ватра обдарена умом и да је узрок управљања свим стварима. Он је назива потребом и ситошћу. Потреба је по њему стварање света, а ситост светски пожар.

 Хераклитов опис и слику устројства света можемо видети из следећих сачуваних фрагмената:

Будни имају један једини и општи свет, (а они који спавају) – свако се окреће свом посебном.

Иако спавају, људи су ипак радници и сарадници у збивањима у свету.

Свезналаштво не учи људе памети! Јер иначе би научило Хесиода, Питагору, Ксенофона и Хекатеја.

Очи и уши су људима рђави сведоци ако имају варварске душе.

Спојеви (супротности), цело и нацело, конвергентно и дивергентно, хармонично и дисхармонично – из свега једно, из једнога све.

Они не схватају да дивергентно само себи себи конвергрира: спој који у супротноме правцу тежи, као код лука и лире.

Невидљиви спој јачи је од видљивога.

Ноћу, кад му се угаси очни вид, човјек ипак додирује светлост. Иако жив, додирује он у сну мртваца, будан – додирује спавача.

Што будни гледамо – јесте смрт, што у сну – јесте живот.

Магарци ће пре изабрати сламу него злато.

Свиње се купају у блату, живина у прашини или у пепелу.

Душама је смрт да постану вода, а води смрт да постане земља. Па ипак, од земље постаје вода, а од воде душа.

Душа има меру коју сама себе повећава.

Као год што паук, седећи на средини своје мреже, осети чим мува раскине коју нит, па зато брзо тамо потрчи, као да му је жао да је нит пресећена, тако исто и човечја душа, ако је неки део тела повређен, као да не може поднети повреду тела, за које је чврсто и у одређеној мери везана.

Бесмртни су смртни, смртни – бесмртни; јер ови други живе смрћу оних првих, а умрли су њиховим животом.

Један је мени колико и десет хиљада, само ако је најбољи.

Кад на свет дођу, гледају да (само) живе, и тако испуне свој смртни удес; и децу за собом остављају да даље има ко да живи.

Лешеве би требало напоље бацати неголи ђубре.

Човекова природа нема сазнања, док божанска има.

Човек је у очима божанства детињаст, исто онако као дете у очима човека.

Богу је све лепо и добро и праведно, само што су људи схватили једно као неправедно, а друго као неправедно.

Већина божанских ствари измиче (нашем сазнању због нашега неверовања да то можемо сазнати).

Нагађање – то је падавица!

Господ чије је пророчисте оно у Делфима (Аполон) нити шта казује, нити шта крије, веч (само) симболе даје.



Литература:
Философија Хераклита мрачнога; Мирослав Марковић
Хераклит, Фрагменти; Милош Ђурић
Предсократовци, Фрагменти И; Диелс
IP sačuvana
social share
         

Ко не  жели да чује плач сиромашних, плакаће и сам, али га нико неће чути.

Ви  сте сви плодови истог стабла. Не поносите се љубављу према својој земљи, радије се поносите  љубављу за цели људски род.

Мудар  човек ништа не сакупља: што више направи  за друге то више има.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Пустињу краси то што се у њој скрива бунар!!!

Zodijak
Pol Žena
Poruke 12617
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.11
mob
Nokia 
ТАЛЕС (око 625-545. пре Хрисша)

    Милећанин Талес (мада би било исправније рећи Талет) сматра се првим од тзв. седморице мудраца. Ова легенда о седморици мудраца вероватно је повезана са мистиком бројева. Од око двадесет мудраца који се помињу у разним текстовима, четворица се ипак редовно наводе, а то су: Талес, Солон, Бијант и Питак. Заједничко им је то што су практично-моралистичким поукама, израженим шкртим речима, утицали на васпитање Хелена. На пример: Упознај себе (Талес), Када знаш, ћути (Солон), Нека ти је туђ разговор (Бијант), Ништа не чини на силу итд.

 Талесово изузетно познавање астрономије, географије и геометрије резултирало је успешним предвиђањима и прорицањима. Тако је он 585. године пре Христа предвидео помрачење Сунца. Биће да је знања стицао код египатских свештеника, а путовао је у Феникију и Лидију. Написао је дело „Поморска астрологија", а захваљујући њему уведен је и календар од 365 дана у години. Надаље, прича се даје могао да израчуна ширину реке не прелазећи преко ње, и висину неке грађевине, тако што би јој измерио сенку. Талес је, уз Питагору, несумњиво највећи математичар Хеладе. За себе је говорио како судбини дугује захвалност из три разлога: 1) зато што се родио као човек, а не као животиња, 2) што се родио као мушкарац, а не као жена, и 3) што се родио као Хелен, а не као варварин. Аристотел у „Политици" прича анегдоту везану за Талеса, у којој показује да филозофи могу бити и прагматични, тј. да могу зарадити пуно новаца, ако процене да се о томе вреди постарати. Наиме, на основу астрономских сазнања, Талес је закључио да ће једне године бити обилан род маслина. Тада је закупио све цедиљке маслина на острву Лезбосу, и згрнуо поприлично богатство. Међутим, од Анакхимена потиче прича и о Талесовој расејаности, према којој је Талес, истражујући звездано пебо пао у неки бунар и тамо скончао. Доксографи сведоче пак да је Талес Милећанин умро у дубокој старости, и то док је посматрао атлетска такмичења на стадиону. На његовом гробу се налази следећи запис: „Заиста, мален је хумак -али до неба допире слава, Талеса што свестрани ум беше, запамти то."

  Највећи (хеленски) филозоф Аристотел, у познатом делу „Метафизика", започиње историју филозофије са Талесом, као првим филозофом: ,,Талес, оснивач ове врсте филозофије, каже да је вода почетак свему (због тога-је он и говорио да земља плива на води); он је без сумње дошао до овог веровања запажајући да се све ствари хране влагом и да из ње проистиче и од ње живи и сама топлота (а, оно из чега све ствари проистичу је њихово праначело)." Аристотел, као историчар филозофије, често дограђује гледишта својих претходника, чије производе назива „муцањем." Аристотел развија своју мисао тако што од сваког претходника усваја оно што је добро. На тај начин, квантитет ће довести до новог и вишег квалитета, а филозофија престаје бити мозаичка и постаје логичка целина. Плутархов приступ је више историографски: „Хомер, исто као ни Талес, научио је од Египћана да је вода почетак и родилиште свих бића." Према томе, за првог филозофа и мудраца Талеса праначело, праискон, прасупстанција и праузрок света јесте вода . Из воде све настаје, и у њу се све враћа (кружење воде у природи). Значајно је да је за Талеса вода заправо све што тече. За њега је и крв вода. Земљу је замишљао као плочу која плива на води, тако да је земљотрес објашњавао таласањем воде.

Сматра се да Талесу припадају и следећи фрагменти: „Најстрашније од свега што јесте је Бог, јер није рођен; најлепши је свет, јер је божје дело; највећи је простор, јер све обухвата; најбржи је ум, јер кроз све јури; најсилнија је нужност јер свима влада; најмудрије је време, јер све пролази.' Он се наводи и као аутор више практично-моралистичких изрека, са елементима хеленске етике, утемељене на принципу Спознај самога себе! На питање како овладати вештином живљења, мудри Талес је одговорио: Не чинети  оно шtо замерамо другима!
IP sačuvana
social share
         

Ко не  жели да чује плач сиромашних, плакаће и сам, али га нико неће чути.

Ви  сте сви плодови истог стабла. Не поносите се љубављу према својој земљи, радије се поносите  љубављу за цели људски род.

Мудар  човек ништа не сакупља: што више направи  за друге то више има.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Пустињу краси то што се у њој скрива бунар!!!

Zodijak
Pol Žena
Poruke 12617
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
mob
Nokia 
PLATON - DIJALOG FEDAR
 
 
Platon je zastupao stajalište koje se očituje u skoro svim njegovim spisima, da ono što je posebice važno u filozofiji ne može biti pismeno formulirano, pa čak ni u dijalogu. To svoje stajalište iznosi u ovom dijalogu Fedar, koji po kompoziciji ne predstavlja jednu cjelinu kao Fedon ili Gozba, pa tako među interpretima do danas vlada poprilično nesuglasje glede teme dijaloga. Dijalog Fedar svrstavamo u Platonove spise koji su nastali na prijelazu između srednjeg stvaralačkoga razdoblja takozvanih ”dijaloga o idejama” (Fedon, Gozba, Država) i razdoblja kritičkih dijaloga (Parmenid, Sofist, Političar) u kojima je razrađen novi oblik dijalektičke metode, diereze.
 
 
POVOD DIJALOGA
 
Platon započinje dijalog izravnim prikazom samog dijaloga između Sokrata i Fedra, bogatog i obrazovanog Atenjanina, koji je pokazivao veću sklonost prema govorništvu nego prema filozofiji. Samim time ovaj dijalog se razlikuje od drugih u kojima se Platon koristi uobičajenim uvodom da bi prepričao Sokratov razgovor s njegovim zanimljivim sugovornicima. Razgovor se dakle, ne odvija na atenskoj gori, što je uobičajeno za Sokrata, nego izvan atenskih zidina, u idiličnom ozračju pored rječice Ilis, u debeloj hladovini makljena, uz pjev cvrčaka, a u neposrednoj blizini mjesta odakle je bog sjeverac Borej odnio kći atenskog kralja Oritiju. Sokrat ironično primjećuje da mu u njegovu nastojanju oko ispunjenja zahtjeva božanstva iz Delfa, da spozna samoga sebe, ne mogu puno pomoći stabla nego jedino razgovori s ljudima. Tako se Sokrat obraća Fedru:
 
Sokr. ”Ne zamieraj mi, moj predobri, jer ja sam ti željan nauke; a ove zemlje i stabla ne će me ničemu da uče, nego ljudi u gradu. Ali, čini mi se, ti si našao liek neizlaženju, jer kano što gladno blago vode noseć pred njim granu ili kakvu hranu, tako i ti pružajuć mi govore u knjigama, čini mi se, vodit ćeš me okolo cijele Attike i kamo te drugamo volja.”*
 
Neposredni povod za razgovor jest prijepodnevni govor čuvenog atenskog retora Lisije o umijeću ljubavi koji s velikim oduševljenjem Fedar prepričava Sokratu i želi mu ga u cijelosti pročitati. Osnovna tema govora jest eros, a glavna mu je intencija pokazati kako je, obzirom na ljubav na svakoga dječaka, odnosno mladića, bolje održavati kontakte s nekim tko nije zaljubljen u njega, nego s onim tko je zaljubljen u njega, kako od erosa ne bi imao samo štetu nego i stanovitu korist.
 
 
1. NARAV EROSA
 
Sokrat se ne upušta u podrobniju analizu Lisijinih argumenata u prilog navedenoj tvrdnji, nego mu upućuje svoj dobro poznati prigovor da je, prije nego što je počeo govoriti u kojoj je mjeri nešto korisno ili štetno, trebao prvo odrediti njegovu bit (ousia). Kao istinski ljubitelj dijalektičke odredbe pojmova Sokrat nastoji pobliže odrediti samu narav erosa. Za polazište uzima tvrdnju da je eros jedna vrst žudnje (epithymia). Kod žudnje obično razlikujemo urođenu požudu za nasladom koju Sokrat naziva hybris, te stečenu težnju za dobrim, koju odlikuje odmjerenost i samokontrola nagona, a Platon razlikuje one koje su usmjerene na uživanje jela i pića, te one koje teže za tjelesnom ljepotom. Eros spada u posljednju skupinu.
 
”Po čemu ćemo razlikovati ljubavnika i neljubavnika? Treba pomisliti na to, da su u svakom od nas dvije sile vladarice i pokretačice, za kojima idemo, kamo nas vode, jedna, koja je usađena želja za nasladama, a druga stečena, misao, koja teži na dobro. Ove se dvije u nama kadšto slažu, a ima kad se protive jedna drugoj, te negda preobladava jedna, a drugda druga. Ako dakle misao razlogom vodi na krjepost i preobladava, ime je toj vlasti razbor. Ako li požuda nerazložno navlači na naslade i ako oblada u nama, nazivlje se ta vlada obješću.”**
 

a) Pitanje štetnosti i korisnosti

 
Vođen načelom koristoljublja zaljubljenik nastoji po svaku cijenu zadržati voljenoga u svojoj ovisnosti. Stoga mu ne dopušta uobičajeno obrazovanje, a posebice ga odvraća od filozofije kako se ne bi duhovno razvio i stekao vlastitu samostalnost. Također nije poželjno da se voljeni mladić tjelesno razvije niti da stekne ikakav imovinski posjed. Ne dopušta mu se osnivanje vlastite obitelji niti stvaranje kruga poznanika i prijatelja kako ne bi izazvao zavist zaljubljenika. Ukratko rečeno, u ljubavi korist je isključivo na strani zaljubljenog. Njegova ljubav prema voljenom mladiću slična je odnosu vuk prema janjetu. Stoga bi, zaključuje Sokrat, za razliku od Lisije, bilo daleko umjesnije držati govor o pohvali nezaljubljenog.
 
”Prijateljstvo ljubavnika ne biva od dobra volje, nego poput jela radi zasićivanje kao što vuci miluju janje, tako mladića ljube ljubavnici.”***
 

b) Zanesenost

 
Prilikom spremanja na odlazak, Sokratu se neočekivano javlja unutarnji glas Daimona koji ga upozorava da je dao pogrešan prikaz erosa jer je posve ispustio iz vida da je Eros bog, odnosno nešto božansko.
 
”Nije istinit govor, koji veli, da treba imajući ljubavnika za volju raditi neljubavniku zato, što je onaj pomaman, a ovaj razborit; jer da je pomama zlo onako poprijeko, ne bi bilo prigovora. Ali eto najveća dobra nastaju nam pomamom, dakako ako se daje božjim darom.”****
 
Stoga Sokrat osjeća potrebu da u novom govoru prikaže upravo ovu božansku stranu erosa i pokaže u kojem se obliku ona javlja u nama. Svoj govor Sokrat započinje analizom zaljubljenika koji se nalazi u stanju izbezumljenosti. Zamjetljivo je da je umjesto pojma hybris uveden novi pojam mania kojim označava posebnu vrst inspirativnoga oduševljenja, zanesenosti. Platon razlikuje proročku zanesenost (mantike), svojstvenu delfskim proročicama, zatim ritualnu zanesenost (oionistike) koju susrećemo uglavnom kod kultnih svećenica. Treća vrsta zanesenosti dolazi od muza i najčešće je posjeduju pjesnici, dok je četvrta ona koja potječe od samoga erosa. Ali prije nego počne s detaljnim prikazom kreativne djelatnosti erosa Platon smatra potrebnim objasniti samu narav i djelovanje duše, kako božanske tako i ljudske.
 

2. PRIRODA DUŠE

 
U Platonovoj je misli čovjek dio fizičkog svijeta utoliko što ima tijelo preko kojeg prima osijetilne dojmove. No, u isto je vrijeme čovjek i netvarni duh koji je kadar spoznati vječne istine onkraj granica ovog svijeta, a postoji u njemu i upravljačka snaga, duša, koju Platon prikazuje kao kočijaša na kolima kojim upravljaju dva konja, duh i tijelo. Duh se želi otputiti u nebesko carstvo ideja i razumjeti ih, a tijelo se zadržava na svjetovnim pitanjima i okreće se osjetilima. Ljudska duša se trga između tih dviju međusobno suprotstavljenih sila. Pokušava preuzeti kormilo, ali je uhvaćena u klopku u tamnici tijela. Prema tome, zaključuje Platon, ljudi nisu zaista slobodni ako im se sav život okreće oko fizičkih zahtjeva.
 
Naša se duša, međutim, može osloboditi tih spona i upravljati našim životom, kako u pogledu fizičkih okolnosti, tako i u pogledu intelektualnih težnji. No tek nakon završetka našega tjelesnog postojanja duša uspinje prema vječnome svijetu ideja. Za Platona su duša i tijelo dvije različite stvari. Duša je besmrtna i u tijelu boravi samo privremeno.
 

a) Osnovno obilježje duš
e
 
Osnovno obilježje duše jest da ona pokreće samu sebe (autokineton) i da se neprestano nalazi u stanju kretanja. Kao takova ona je iskonski izvor i princip kretanja svega što jest, kozmosa kao cjeline i svih zbivanja u njemu. Kao prvotni princip kretanja i života duša ne može nastati ni nestati što je za Platona dovoljan razlog za njezinu besmrtnost (athanatos). Ovaj dokaz o besmrtnosti duše djelomice se nadovezuje na četvrti argument iz Fedona gdje je duša shvaćena kao princip života i kao takova isključuje mogućnost povezivanja sa svojom suprotnošću, sa smrću. Duša kao samopokretajuće počelo (arche) predstavlja ujedno i imanentni, djelotvorni princip svega što postoji u vremenu, ili kako su Grci običavali reći, što je u stanju kretanja. Duša je dakle shvaćena kao inteligibilno bivstvo koje pokreće sve drugo, a princip svoga pokretanja nema ni u čemu drugome osim u sebi samoj.
 
”Duša je svaka besmrtna, jer ono, što se vazda kreće, jest besmrtno. Ono pa, što drugim kreće i po drugom se kreće, budući da mu je prestanak kretanju, prestanak mu je životu. Samo dakle ono, što samo sobom kreće, budući da samo sebe ne ostavlja, ne prestaje se nigda ni kretati, nego i drugomu svemu, što se kreće, izvor je i početak kretanja. Početku pako nema postanka, jer iz početka mora sve, štopostaje, postati, a on sam ni iz čega, jer da početak iz čega postaje, ne bi postajao iz početka; a kada mu nije postanak, mora da mu nije ni prestanka, jer pogibe li početak, niti će kada on iz čega, niti drugo iz njega postati, ako li treba, da sve iz početka postaje. Tako je kretanju početak ono, što za samo sobom kreće; ovo pak ne može niti propadati, niti postajati ili bi se sva nebesa i sve stvorenje moralo srušiti i zaustaviti, te nigda više ne bi bilo onoga, po čem da se krene i  postane. Budući da se je besmrtnim pokazalo ono, što samo sobom kreće, neće se nitko omišljat nazvati to isto biće pojmom duše.”*****
 

b) Metaforički prikaz duše

 
Nutarnju strukturu duše pokušava Platon prikazati slikovito. Ljudska je duša prikazana metaforički kao dvopreg s dva konja i upravljačem. Kod božanskih duša oba su konja plemenita, dok je kod ljudskih jedan konj dobroćudan, a drugi zloćudan. Upravljač simbolizira nous koji svojim upravljanjem zapravo određuje sudbinu duše.
 
Ovaj metaforičko-alegorijski prikaz duše ponovni je refleks Platonova nauka o trihotomiji kako je prikazan u četvrtoj knjizi Države. Nebrojeno mnoštvo duša, predvođeno besmrtnim bogovima, vozi se po nebu nastojeći svoj pogled usmjeriti prema ”nadnebeskom mjestu” gdje se nalaze čista istinska bivstva, vječne ideje i istinsko znanje (episteme). Platon ne propušta naglasiti kako nijedan od pjesnika nije uspio opjevati ovu sferu istine.
 
”Ono naime bez boje, bez prilike, nevidljivo biće, koje za zbilja jest, može ugledati samo upravljač duše, um.”
 
Motrenjem istine duša se hrani i upotpunjuje pravednoću, dobrotom i mudrošću. Platon slikovito veli kako joj se motrenjem čistoga i istinitoga bivstva ”krila obogaćuju perjem” kako bi lakše mogla podnijeti težinu nebeskoga leta. Međutim, svaka se ljudska duša neprestano suočava s teškoćom da joj zloćudni konj teži prema sferi osjetilnoga, dok je plemeniti nastoji uzdići prema svijetu istinskih bivstva. One duše koje nisu spretne u vožnji i koje nisu dovoljno motrile vječna bivstva, prisiljene su pasti na zemlju i povezati se sa zemaljskom tjelesnošću, uslijed čega nastaju ljudska bića svrstana u devet skupina. Njihovo stupnjevito razvrstavanje uvjetovano je intenzitetom gledanja istinskoga bivstva. Znakovito je da su u prvu skupinu smješteni filozofi, a u posljednju tirani. Svatko tko je dospio u ljudski rod,morao je barem jednom baciti svoj pogled prema veličanstvenom ''nadnebeskom mjestu''.
 
”U peru je po sebi takva snaga da teško gore u visine diže i vodi onamo, gdje rod bogova stanuje, a od svih tjelesnih stvari najviše je božastvena zapalo dušu. A božastveno je liepo, mudro, dobro i sve što je ovakvo. Ovim se pak najviše hrani i raste perje duše, a po nagrdnu i zlu i onomu protivnu gine i propada. Veliki upravljač na nebu Zeus goneć krilata kola ide prvi sve naređujuć i za sve se starajuć, a za njim ide vojska bogova i daimona.”******
 

c) O ljubavi/ideji ljepote

 
U toj prilici govori o životu duše bogova i sudbini ljudske duše, njezinom gledanju na ljepotu u nebeskom svijetu prije dolaska njezina u tijelo. To mu je osnova na kojoj može raspravljati o tome što je ljubav. Nije drugo do ponovno sjećanje (anamneza) na viđenu ideju ljepote, gledanu kad su duše bile u pratnji bogova. Duša je u preegzistenciji gledala ideje, ali ih je pri ulasku u tijelo zaboravila.
 
Zašto baš ljepota toliko dira čovjeka? Jer ju osjećamo najsavršenijim čulom tj. vidom. Prednost ideje lijepoga pred ostalim idejama, tvrdi Platon u Fedru, jest da se ona dobrano pojavljuje u svijetu osjetilnoga. Erotska zanesenost i izbezumljenost zaljubljenih koje susrećemo u svakodnevnom životu za Platona su neizbrisivi znaci našega prisjećanja na jedinu čistu ljepotu ideje lijepoga. Kako se duša zaljubi i kako je koga boga pratila, onako se i u ljubavi vlada. Stoji do toga koji konj nadvlada i po tom se razlikuje ljubav na sasvim čistu i na drugu, koja, ako i nije čista i philosophijska, ali ljubi poštenje.
 
Da bi zorno prikazao sve poteškoće s kojima se duša suočava pri susretu s lijepim osobama i pojavnostima Platon se ponovo vraća na usporedbu o dvopregu. Pri susretu s lijepom osobom plemeniti konj ponaša se suzdržano, a zloćudni nasrtljivo sa željom da ostvari osjetilni užitak. Zadaća je upravitelja da ga u tome spriječi i da čežnju usmjeri prema ideji lijepoga. Samo će tako zaljubljenici razumjeti da je ono što ih povezuje čista i istinska ljepota. Njihov život tako zadobiva uzvišeniji smisao.
 
Prvu polovinu dijaloga Platon završava molitvom Erosu s isprikom da je u Lisijinom i njegovom osobnom govoru na nedoličan način prikazan utjecaj erosa na ljudsko biće.
 

3.ANALIZA VALJANOSTI I KORISNOSTI RETORIČKOG UMIJEĆA

 
a) Umijeće uvjeravanja
 
Platon pokušava pokazati kako se govorništvo najčešće prikazuje kao umijeće uvjeravanja koje je u bliskoj vezi s prijevarom.Ta se analiza razrađuje već u Gorgiji i drugim ranijim dijalozima. Fedar naglašava kako Lisija sigurno ne bi mogao održati ili napisati takav govor. Sporno je pritom što Fedar vrijednost govora prosuđuje na osnovi iskazane sposobnosti uvjeravanja (to peithein), a ne znanja kojim raspolaže, odnosno koje posreduje autor govora. Sokrat eksplicitno naglašava kako čak i onaj tko nekoga želi uvjeriti u suprotnost od istine, mora sam znati što je istina. Ako bi primjerice on želio uvjeriti nekoga da prije odlaska u rat kupi sebi konja, pitanje je, bi li uvjeravanje pomoglo kad dotični ne bi znao što je konj i u kojoj mjeri može pomoći u borbi s neprijateljima (260 ab). Bude li se naime retor uglavnom ravnao prema intenciji da nekoga uvjeri neovisno o zbiljskom znanju i točnosti iznesenih informacija, on može stanovitu osobu u najboljoj mjeri uvjeriti da čini zlo, a da toga uopće i ne bude svjestan. Treba dakle da onaj, koji je nakan drugoga zavarati, da sam ne bude prevaren, da na tanko raspoznaje naliku i razliku onoga što jest. Na primjeru analize pravednosti i ljubavi biva pojašnjeno kako je potrebno najprije definirati određeni pojam, a tek potom govoriti o njegovoj primjeni, odnosno korisnosti i štetnosti u životu svakoga pojedinca. Nadalje, Platon tvrdi kako svaki govor (logos) treba biti oblikovan kao organska cjelina, kao živo biće (hosper zoon; 264c), tako da se njegovi pojedini dijelovi proporcionalno uklapaju u harmonijsku cjelinu. Ovo važno načelo antičke retorike zadobiva u Platonovoj dijalektici novo obilježje i značenje. Logos retorike biva utemeljen u logosu dijalektike.
 
Na primjeru odredbe erosa Platon pojašnjava kako je naše razumijevanje zapravo jedan proces dijalektičkoga hoda tragom povezivih ideja. Dijalektičar je taj koji ”sagledava posvuda razasuto i sažima ga u jednu ideju”,a istodobno ”definiranjem objašnjava svaku pojedinu stvar o kojoj želi podučavati.” (265d)
 
Tako je i na primjeru erosa precizirano što on zapravo jest, određena je njegova narav. Da bi mogao postići ispravnu definiciju određenoga pojma dijalektičar mora također biti sposoban ”provoditi razdiobu ideja prema člancima kako su prirodno srasli i ne pokušati, na način lošeg kuhara, bilo koji dio oštetiti.” (265e)
 
U Sokratovim se govorima moglo zamijetiti kako se provodi ova razdioba općenitih ideja u njihove podvrste. Za polazište je uzet pojam ”nerazumnoga”, koji biva razdijeljen u lijevu i desnu stranu, tj. na stidi zanesenost (mania). Zanesenost opet dijelimo u ljudsku i božansku. Proces dihotomije nastavlja se sve dok ne dođemo do zacrtanog cilja, kad više nije potrebno dijeliti. Sokrat će reči za sebe da je strastveni ljubitelj dijalektičkih ”razdioba” i ”sažimanja” pojmova, jer to je zapravo osnovni preduvjet da bi uopće mogao govoriti i misliti. A uzor mu je onaj tko je sposoban ”sagledati jedno i množno u njihovu prirodnom odnosu” (266b).
 
 
b) Pravila retoričkog umijeća
 

Fedar primjećuje kako i retoričko umijeće sadržava stanovita pravila kojih se svaki govornik treba pridržavati. Sokrat se s ironijom osvrće na njih napominjujući da svaki govor treba imati:
 
1. Uvod (prohoimion)
2. Izlaganje (diegesis)
3. Dokaz (tekmerion)
4. Opovrgavanje (Elenchos)
5. Sažetak (epilogos)
 
K tome su pridodana i druga retorička pomagala: vjerojatnosti, uvjeravanja, sporedna uvjeravanja, naznake, slikovit govor. Tu možemo zamijetiti stanovitu Platonovu suzdržanost pri osvrtu na pravila retorike upravo zbog upitnosti njezine uloge u obrazovanju. Znakovito je da Platon napominje kako samo poznavanje retoričkih pravila govorniku neće pomoći da bude uspješan u svojim nastupima slično kao što ni liječniku ne pomaže to što je naučio koji je lijek dobra protiv određene bolesti ako je ne može prepoznati u konkretnom slučaju i ako ne posjeduje sposobnost prosudbe konkretne situacije u kojoj se bolesnik nalazi. Da bi se ovladalo određenim umijećem, pa tako i retoričkim, potrebno je posjedovati prirodnu nadarenost,solidno znanje i trajno uvježbavanje, što najbolje pokazuje primjer državnika Perikla, koji se potrudio ovladati tadašnjim cjeloukupnim znanjem.
 
Retorika bi prema Platonovu shvaćanju trebala biti usmjerena na spoznaju same naravi duše (physis psyches), slično kao što medicina brine o zdravlju tijela. U Platonovim dijalozima čest je slučaj da uzvišenosti određenoga cilja biva suprotstavljeno svakodnevno životno iskustvo. Čuveni sicilijanski učitelj govorništva Tisija spočitnuo bi ovdje Sokratu da vrsnoga govornika, primjerice onoga u sudnici, ne zanima istina, pa tako ni činjenica je li nešto pravedno ili nepravedno, nego samo vjerojatnost i jasnoća u formulaciji. Nasuprot tome Platon tvrdi da je logos koji se odnosi na vjerojatnost suvisao i prihvatljiv samo ako je utemeljen na istini, tj. ako govornik raspolaže jasnim znanjem o odnosu među pojmovima: ”ako netko nema u vidu različite naravi slušatelja kojima govori i nije sposoban stvari prema njihovim idejama razdvajati i svaku pojedinu sažeti pod jedan pojam, neće nikada postati umjetnik govora.” (273 de); a da je za to potreban silan napor, suvišno je govoriti. Pa čak i ako nam put do samoga cilja nerijetko izgleda nesavladivim, Sokrat nam ostavlja lijepu utjehu: ”onome tko teži za lijepim, lijepo je i prihvatiti što iz toga slijedi.”
 
 
4. ANALIZA I RAZMATRANJE VAŽNOSTI PISANOG SLOVA
 
a) Legenda o Teutu - izumitelju pisma
 
Nakon izlaganja osnovnih obilježja govorničkoga umijeća, Platon prelazi na razmatranje važnosti pisanoga slova. S tim u svezi prepričava staru egipatsku legendu o Teutu, izumitelju pisma, koja slova predaje kralju Amonu s napomenom da će sposobnost zapisivanja ljude učiniti mudrijim i da će ojačati njihovu sposobnost pamćenja jer je izumljena kao lijek za sjećanje i mudrost.
 
”Kralj izražava svoju zabrinutost da će pismo dovesti upravo do suprotnoga cilja, naime do osjetilnog slabljenja pamćenja i sjećanja tako da će se ljudi ubuduće oslanjati na izvanjske, pisane znakove umjesto na nutarnju sposobnost svoje duše. Kralj će ukratko iznijeti Teutu što misli o njegovu izumu:
 
”Nisi pronašao lijek za sjećanje nego za podsjećanje. Svojim učenicima daješ privid mudrosti, a ne samu istinu.” (275 a)
 
 
b) Razlika pisanog i usmenog logosa
 
Svatko tko misli da u pisanom slovu može nešto reći jasnije i preciznije nego u živoj izgovorenoj riječi, nalik je onome tko bi mislio da su naslikana bića istinitija od živih. Kao što nam naslikana bića ne daju nikakav odgovor na postavljena pitanja, tako ni pisano slovo ne može ništa učiniti da bi se obranilo od nerazumijevanja i neopravdane kritike. Ostaje dakle bespomoćno, jer ga od napada može obraniti samo njegov autor. Nasuprot tome živi logos istinskoga znalca koji je razumljiv i zapisan u duši učenika sposoban je braniti samoga sebe i dobro je upućen u kojim okolnostima treba govoriti, a u kojim šutjeti. Platon će reći da se pisani logos odnosi naspram živoga usmenog logosa kao slika prema njezinu uzoru.
 
Pisani tekst ima ozbiljno značenje samo za one koji su se prije toga prokušali i dokazali u stručnim razgovorima, tj. za one ”koji raspolažu znanjem o pravednom, lijepom i dobrom” (276c), Platon pisca ozbiljnoga teksta uspoređuje s ratarom koji će sjeme posijati u plodno i odgovarajuće tlo da bi za osam mjeseci mogao ubirati plodove. Svatko kome je ozbiljno stalo do istinskoga razumijevanja i do dijalektičkoga umijeća razmjene mišljenja, posijat će sjemenje u duše koje neće ostati besplodne nego su spremne nositi sjeme, brinuti se o njemu i uzgajati ga da donese plodove. Tako će, naime, pomoći i sebi samima i autoru teksta da se obrane od prigovora i pogrešnih razumijevanja, a da istodobno u daljnim argumentativnim izmjenama misli čvrste i prodube vlastito znanje.
 
 
c) Uvjeti umjetničkog djela
 
Razmatrajući opravdanost pisanja i zapisivanja Sokrat, navodi uvjete koje treba ispunjavati određeno umjetničko djelo, odnosno respektabilan tekst.
 
Svaki autor treba:
 
1. kompetentno i ''istinski poznavati ono o čemu govori ili piše'' ,
2. treba to isto znati točno definirati ,
3. potom ga razumjeti u odgovarajućem kontekstu tako što će provesti ''razdiobu po vrstama sve do nedjeljivoga'' ,
4. potrebno je razlikovati različite tipove, odnosno naravi ljudske duše, izabrati govore i načine izricanja koji im odgovaraju i međusobno ih uskladiti,
5. potom sve to provesti u djelo. (277b)
 
Samo je tako moguće adekvatno služiti se jezikom kao medijem stvaralaštva.
 
Međutim, koliko god određeni autor bio kompetentan i stručan, on uvijek mora ostati svjestan temeljne slabosti pisanoga slova, da pisanje naime nije ništa ozbiljno nego najobičnija igrarija. Ispravan stav o pisanom tekstu ima samo onaj tko je uvjeren ”da pisano slovo u svakom pojedinom slučaju nužno u sebi sadrži puno igrarije i da nijedan tekst ne zavređuje da ga se uzme ozbiljno.” (277e)
 
Čak i najbolja pisana ostvarenja služe zapravo samo za podsjećanje onima koji su upućeni u pravo znanje. Onaj pak tko je uvjeren da jasnoću i potpunost o pravednom, lijepom i dobrom treba tražiti u dijaloškom podučavanju i promicanju misli tako da ”riječi bivaju zbiljski zapisane u duši” (278a) ostvaruje sa svojim logosom visok stupanj ozbiljnosti.
 

d) ”Ljubitelj mudrosti”

 
Platon će reći da naziv ''ljubitelja mudrosti'' (philosophos) zavređuje samo onaj znalac koji istinski poznaje o čemu piše i koji se odlikuje sposobnošću da pomogne svome pisanom slovu tako što će preispitati svoje stavove u postavljenim pitanjima i danim odgovorima i pri tome sam dati objašnjenje da pisano slovo nema posebnu vrijednost. Naziv philosophos ne zaslužuje se, dakle, pisanim djelima, nego uspješnim objašnjenjima i promišljanjima u živim razgovorima u kojim se postiže visok stupanj misaone ozbiljnosti.
 
Kao što prvi dio dijaloga završava molitvom Erosu tako se ovdje moli Panu i drugim mjesnim bogovima da mu udijele ”nutarnju ljepotu” i da sve izvanjsko što je njezin preduvjet bude u skladu s njom. Ne želi većeg blaga, nego što ga dostaje mudracu, a odatle je poteklo ono stoično, da je samo mudrac bogat.
 
Za ”ljubitelje mudrosti”, ostaje, premda je Platon napomenuo da se pisani logos odnosi naspram živoga usmenog logosa kao slika prema njezinu uzoru; proučavanje pisanog logosa kao jednog od načina postizanja individualne jasnoće o sebi i svijetu oko nas, koji predstavlja izvornu zadaću svakom vremenu.

piše: Ivana Greguric
Filozofija


IP sačuvana
social share
         

Ко не  жели да чује плач сиромашних, плакаће и сам, али га нико неће чути.

Ви  сте сви плодови истог стабла. Не поносите се љубављу према својој земљи, радије се поносите  љубављу за цели људски род.

Мудар  човек ништа не сакупља: што више направи  за друге то више има.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju

Zodijak
Pol
Poruke 30
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
Sa lepe misle zapocinje , Aristotelesa Metafizika (980a,[21]), kratko i prepoznatljiv=
Pantes anthrôpoi tou eidenai oregontai phusei. sêmeion d'hê tôn aisthêseôn agapêsis: kai gar chôris tês chreias agapôntai di'hautas, kai malista tôn allôn hê dia tôn ommatôn. ou gar monon hina prattômen alla kai mêthen
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 3 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 17:26:59
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.117 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.