IDEOLOGIJA BARAKA OBAME (1): PREKO MORALNOG POVRATITI POLITIČKO LIDERSTVO SAD U SVETU

četvrtak, 15 april 2010 11:54    Viktor JASMAN (Češka)

U uslovima kada ekonomska i politička moć kopne, a vojna ne može biti primenjena u punoj meri, Obami je potrebna nekakva druga, nova vrsta leka

Potpisivanje Sporazuma o strateškom ofanzivnom naoružanju (START-3) u Pragu i usvajanje u Kongresu SAD epohalnog zakona o reformi zdravstva dva su krupna politička uspeha Baraka Obame napravljena na pozadini čitavog niza nerešenih problema: Avganistan, Iran, Irak, izraelsko-palestinski konflikt, finansijska kriza, koja ne prestaje, i rekordna nezaposlenost u SAD. Mada je spisak neuspeha mnogo duži od spiska uspeha, pomaci Obame mogu značiti i nešto više od njegovog političkog uspeha ili ispunjenja izbornih obećanja.

U suštini, svaki od tih događaja u američkoj politici predstavlja etapu jer označava start čitavog političkog procesa utemeljenog na nekakvoj idealističkoj ili, preciznije rečeno, utopističkoj koncepciji. U slučaju START-3, to znači prelazak sa režima neširenja na proces višestranog nuklearnog razoružanja, u koji se Obama nada da će uvući što je moguće više zemalja, pod američkim političkim vođstvom, razume se. I ovde će se razviti nekakva globalna kampanja pod univerzalnim parolama, koja je adresirana liberalnom i levom auditorijumu. Nešto poput sovjetske „borbe za mir u celom svetu“. „Krajnjim ciljem tog procesa proklamovana je ne baš sasvim fantastična ideja 'nenuklearnog sveta', za koji je sam Obama prilikom potpisivanja Sporazuma u Pragu izjavio da on „to neće doživeti“.

Naglašeni spoljnopolitički idealizam Baraka Obame našao je odraza i u unutrašnjoj politici, gde je predsednik SAD, po cenu kolosalnih napora, uspeo da progura zakon o reformi zdravstva. Taj zakon je utemeljen na ideji o socijalnoj pravdi, koja je protivuprirodna duhu američkog kapitalizma. On predlaže da se u roku od jedne decenije obavezno proširi zdravstveno osiguranje na desetine miliona najsiromašnijih Amerikanaca. Pritom će se finansiranje programa vršiti na račun povećanja poreza za nekoliko procenata nabogatijih Amerikanaca. Ne čudi što se takva ideja pokazala „opakom“ republikancima i medijima, koje usmerava transnacionalna oligarhija.

ISTINSKI CILJEVI Reformatorska prašina Baraka Obame nevoljno produkuje skepsu i sumnjičavost u dvostruku igru ili samoreklamu. Sumnjičavost u pogledu motiva Baraka Obame određuje se obimom mišljenja samih kritičara. Naročito je veliki broj skeptičara u SAD, ali ih ima i u Rusiji, i to i u liberalnim i u patriotskim štabovima. Očigledna je disonancija između, reklo bi se, neostvarivih planova Obame i očuvanja tradicionalnog kursa SAD na svim osnovnim azimutima. Zato se postavlja pitanje: šta znače te Obamine inovacije i šta to želi američki predsednik? Nije li Obama zbilja naivni idealista ili on svojim potezima prikriva istinske ciljeve američke politike?

Odgovori na ta pitanja su jednostavni. Obama, naravno, nije Crvenkapa. I nesumnjivo je da on želi da zadrži globalno liderstvo, koje su SAD izvojevale u 20. veku. Međutim, neverovatno je teško to ostvariti jer su ukupni proces globalizacije i u njemu izgrađeni sistem međunarodnih finansija dovedeni u pitanje. U suštini, SAD su se obrele u istorijskom ćorsokaku, u koji su zavedene halapljivošću finansijske oligarhije i slepim naporima neokonzervativaca. A pošto su SAD bile i ostaju lider procesa globalizacije, za sobom su u ćorsokak uvukle i sve ostale kamile u tom karavanu. Poznato je da iz ćorsokaka nema izlaza napred, već samo nazad. Međutim, neophodnost da se leđima ide napred tek je pola problema za Obamu. Potrebno je još primorati karavan da ide za tobom pošto si ga poveo tamo gde ne treba. Razume se da u uslovima kada ekonomska i politička moć kopne, a vojna ne može biti primenjena u punoj meri, Obami je, a i Sjedinjenim Državama, potrebna nekakva druga, nova vrsta leka.

Stavši na čelo, reklo bi se, utopijske borbe za potpunu zabranu nuklearnog oružja, Obama pokušava da osvoji moralno svetsko liderstvo i pomoću njega da povrati političko. Jednostavnije rečeno, Obama želi da uspostavi primamljivi imidž Amerike, jer je „kratak“ u sredstvima i ograničen u slobodi delovanja.

Pritom Obama pokušava da zaobiđe barijere s leve strane, a ne s desne, kako je to uobičajeno u američkoj politici. Upravo u tom ključu je i nastao zakon o zdavstvenom osiguranju. Nepostojanje takvog zakona tumačeno je u zemljama Evropske unije i Japana, gde postoji obavezno zdravstveno osiguranje za svakog pojedinca, kao „nacionalna sramota Amerike“. U samoj Americi su smanjenje životnog standarda i rast nezaposlenosti pretili da problem onih bez zdravstvenog osiguranja pretvore u izvor socijalne napetosti. Usvajanje zakona je skinulo tu opasnost i istovremeno vratilo Americi pravo na moralno liderstvo u očima Zapadnih Evropljana.

Takva je, po našem mišljenju, ideološka motivacija Baraka Obame. Treba reći da naklon „ulevo“ Baraka Obame nipošto ne protivreči osnovnim strategijama Pentagona. Pored ostalog, poznata koncepcija „pretežne vojne supremacije nad ostalim armijama sveta“ sasvim korespondira sa obamističkom idejom o „potpunom nuklearnom razoružanju“. Tu ideju je iznosio još i takav „mirotvorac“, kakav je bio Ronald Regan, koji je u svom krugu više puta maštao da „izumi nuklearno oružje u obrnutom postupku“. Zapravo, njegov blef 1983. godine sa „strateškom odbrambenom inicijativom“ potkrepljuje se njegovom željom da u potpunosti istrebi nuklearno oružje. 

KVARTET-BANDA Mnogo je bila predmetnija inicijativa takvih teškaša američke politike kao što su bivši državni sekretari Henri Kisindžer i Džordž Šulc, ministar odbrane Viljam Peri i senator Sem Nan, koji su 4. januara 2007. godine u „Vol strit žurnalu“ objavili pismo u kome su pozvali da se koncepcija nenuklearnog sveta učini strateškim ciljem spoljne politike SAD. Od tada je inicijativa „kvartet-bande“, kako ih krste u štampi, osvajala nove pristalice u svim delovima američkog političkog spektra. Kao rezultat je među većinom političke elite SAD, po svoj prilici, preovladalo mišljenje da u uslovima pretežne vojne supremacije SAD nad ostalim svetom nuklearno oružje, naročito u tuđim rukama, ne predstavlja zaštitu, već opasnost po američku nacionalnu bezbednost, preciznije rečeno, po političku hegemoniju. I Obama je prvi američki predsednik koji pokušava da izdigne to rasprostanjeno mišljenje u SAD na rang državne politike.

Među političkim koracima koji se preduzimaju u tom pravcu treba istaći usvajanje nove nuklearne doktrine SAD, u kojoj kao glavna opasnost po Ameriku nije označena konfrontacija nuklearnih država, već opasnost od dospevanja nuklearnog oružja u ruke terorista i širenja oružja za masovno uništenje.

Druga takva mera je samit o nuklearnoj bezbednosti, inicirani od Obame i održan u Vašingtonu 12.i 13. aprila, na kome je 47 država, uključujući Rusiju i Kinu, razmatralo mogućnost donošenja nekakvog globalnog sporazuma o kontroli nad bezbednošću i čuvanju fisionih materijala. Sličan reprezentativni samit o realizaciji Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja održaće se u maju u Njujorku. Pored ostalog, na tom samitu će se razmatrati mogućnost smanjenja nuklearnih arsenala članica „nuklearnog kluba“ u okviru njihovih nacionalnih strategija.

Pored toga, u nizu ideja je i predlog nemačkog kancelara Angele Merkel i lidera drugih evropskih država, u kojima je instalirano američko nuklearno oružje (Belgija, Luksemburg, Norveška i Holandija) da se to oružje izmesti sa njihove teritorije. Ovaj predlog bi se mogao tumačiti revolucionarnim ako se obaveza o nerazmeštanju nuklearnog oružja izvan granica nacionalnih teritorija ne bi sadržala u Sporazumu START-3, potpisanom 8. aprila 2010. godine.

Najzad, sam Sporazum START-3 takođe je sredstvo za postizanje globalnog ambicioznog cilja. Pored toga, on Sjedinjenim Državama daje ozbiljne diplomatske i pravne adute za rešavanje pitanja koje je postalo jedan od vektora američke spoljne politike – iranskog „nuklearnog problema“.

(Nastaviće se)

Fond strateške kulture, Moskva

Prevod Rajko Dosković

Пренето са...

Обама: Идемо на Марс

Амерички астронаути више неће слетати на Месец, „јер тамо смо већ били”. Уместо тога, НАСА (Национална аеронаутичка и свемирска администрација), свој буџет и своје умове упослиће у пројекте да се отпутује „много даље”. Да се прво слети на неки астероид, а потом и Марс. „Ја очекујем да ћу то видети”.

Ово су планови председника Барака Обаме које је изнео у свом јуче по подне одржаном говору у Кенеди свемирском центру на Флориди, где је, пред око 200 одабраних званица, први пут детаљније образложио своју визију америчких свемирских амбиција и одговорио критичарима који су неке његове раније изјаве протумачили као америчко повлачење „са свемирских граница”.

Обамини планови за НАСА доносе, према овдашњим оценама, неке од највећих промена у њеној историји. Те промене нису само у напуштању програма „констелејшн” (сазвежђе), у који је досад уложено девет милијарди долара и који је увелико иза рокова, већ и порука да свемирска администрације „не може више да функционише на стари начин”.

„Желимо скок у будућност”, поручио је Обама, унеколико на сличан начин као што је то пре око пола века (1961) на истом месту изговорио Џон Кенеди, најављујући програм слетања на Месец који се обистинио само осам година касније, 20. јуна 1969. Председник није, међутим, говорио о прецизним датумима, ако се изузме напомена да „очекује да ће то видети”, односно жеља је да се то догоди за његовог живота. Наговестио је међутим да би нову свемирску летелицу „пројектовану за дуга путовања, која би омогућила прве летове са посадама иза Месеца, у дубоки свемир” – Америка могла да има до 2025.

До средине 2030. свемирски брод са посадом би могао да облети око Марса и да се безбедно врати. Пре слетања на „црвену планету”, људи би крочили на неки астероид, где је гравитација мања и захтева ракете са мање горива. Све ово међутим подразумева одустајање од Бушових планова да амерички астронаути до 2020. поново слете на Месец.

„Свемирски програм није луксуз, већ неопходност за Америку”, напоменуо је Обама у свом аплаузима 15 пута прекиданом говору. Неопходност су и прагматично-политичка, јер „пензионисање” остарелих шатлова већ ове јесени, уз одустајање од „констелејшна”, подразумева да без посла на Флориди и у Калифорнији, где су истраживачки центри НАСА, остане око 9.000 људи. Нови програми, пак, треба да створе око 12.000 нових послова.

Обамин приступ свемирском програму критиковали су и неки од хероја америчких свемирских подухвата, као што су Нил Армстронг, први човек на Месецу, и Џин Сернан, члан посаде последњег слетања на Земљин сателит. Такође, замера му се што коначно приземљење „шатлова”, уз планове да их у догледној будућности замене сличне летелице из приватног сектора, Америци, док се то не догоди, као једину опцију оставља „услужне” летове до орбиталних станица руским „сојузима”, по цени од 50 милиона долара по „путнику”.

Овогодишњи буџет НАСА је 15 милијарди долара, и знатно је мањи у поређењу са оним из 1965, када је пројектовано слетање на Месец. Обама је међутим обећао да ће фондови намењени НАСА у идућих пет година бити увећани за шест милијарди.

Обама зарадио 5,5 милиона

Барак Обама је прошле године зарадио 5,5 милиона долара у бруто-износу, показује његова објављена пореска пријава. Пошто је председничка плата 400.000 долара годишње, остало су хонорари од његове две аутобиографске књиге, које се одлично продају и у Америци и у иностранству. Прва, „Снови мога оца”, донела му је око 3,3 милиона, а друга, „Смелост наде”, нешто више од два милиона долара. На све ово ће морати да плати порез од 1,79 милиона. У приходе није урачунао Нобелову награда од 1,4 милиона долара, које је поклонио у добротворне сврхе као и остале милосрдне прилоге од 329.000 долара.
---------------------------

Пренето са...

Obamu napalo nepoznato stvorenje?!

Američkog predsednika Baraka Obamu, u sred njegove bitke sa moćnicima Vol strita, gotovo da je zasenio jedan drugi stanovnik Bele kuće, bolje reći vrta predsedničke palate. Posle duge debate, Obamini savetnici uspeli su da otkriju šta je zapravo "nepoznato stvorenje".
Upravo kada je Obama, u vrtu predsedničke rezidencije, počeo izjavu novinarima u kojoj podržava odluku Senata da prekine beskrajne diskusije o reformi finansijskog sistema zemlje, iz grma sa njegove desne strane, ispred Ovalne sobe, izjurio je mali glodar.
 
Skrenuvši pažnju snimatelja, nezvani gost je protrčao ispred govornice sa insignijama predsednika SAD, i nestao u žbunju sa Obamine leve strane.

Nije jasno da li je predsednik uopšte video životinjicu. U svakom slučaju, Obama nije reagovao i, pošto je dao izjavu, okrenuo se i otišao.
 
Kada se predsednik našao u svojoj Ovalnoj sobi, na bezbednom, među novinarima se razvila žučna debata o tome šta su zapravo videli - da li je to bio pacov, miš, krtica ili neki druga vrsta glodara, a u raspravu su se uključili i stručnjaci.
 
Rasel Link, koji radi u odseku za zaštitu divljih životinja države Vašington, odbacio je mogućnost da se radi o pacovu, jer nedostaje tipičan dugi rep. Posle analize snimka, on je zaključio da je u pitanju voluharica, odnosno poljski miš.
 
To nije prvi put da se u Beloj kući pojave glodari, čak i ružičnjaku. Prošle nedelje, pre nego što će Obama dati izjavu o isticanju nafte u Meksički zaliv, pred kamermanima je protrčala životinja slična ovoj.
 
U prostoru za medije u Beloj kući, pre nego što je u vreme prethodne administracije obavljen veliki posao renoviranja, novinari su bar jednom imali susret sa pacovom.

vesti-online

Ehehehe, Tom i Jerry 

Како је фоторепортер могао да направи разлику између Бараке и цркв.. овај пољског миша

Smatram da postoji jako dobar razlog da se ova tema oživi. Pre nekoliko meseci na izborima za kongres većinu su ostvarili Republikanci. To je izgledalo kao dizaster za Obamu koji je taman pripremio nekoliko najvažnijih poteza u svojoj predsedničkoj službi. To su izmene u zakonima o oporezivanju i potpisivanje START2 sporazuma koji je trebao da ograniči oružje srednjeg dometa koje nije obuhvaćeno prethodnim dogovorima USA i Rusije. Izgledalo je da će kao i u ranijim slučajevima kongres blokirati predsednika, a onda se desilo nešto vrlo zanimljivo. Totalno neočekivano, uz velike debate i lomove, kongres odobrava hrabre i suštinske odluke Obame.

U isto vreme nad glavom prethodne dve garniture lebde demoni skandala u Iraku, na Kosovu, u Avganistanu, Wikiliks, opasnosti ekonomske krize koja ne prestaje, energetska kriza, klimatske promene. Na suprotnoj strani Obama i Medvedev razgovaraju u četri oka i postižu bitne sporazume.

Zanimljivo je kakav to politički mamac ima Obama u rukavu kad su republikanci spremni da uđu u koaliciju sa njim ne samo u kongresu. Dosadašnji guverner Kalifornije Švarceneger otvoreno mu nudi svoje usluge u pokretanju programa novih ekološki prihvatljivih tehnologija koji bi mogao da donese spas američkoj robi od agresivne jeftine ponude robe iz Kine, Indije i Turske.

Naravno u našim dobro infiormisanim i tradicionalno analitičkim novinama nema ni slovo o tome ali evo šta pišu analitičar CNN

Obama's stunning turnaround
By David Gergen, CNN Senior Political Analyst
December 23, 2010 -- Updated 1028 GMT (1828 HKT)



Editor's note: David Gergen is a senior political analyst for CNN and has been an adviser to four U.S. presidents. He is a professor of public service and director of the Center for Public Leadership at the Harvard Kennedy School.

(CNN) -- Voters who flocked to the Republican banner seven weeks ago are probably scratching their heads, wondering, "Who really won in November?" After handing the president and Congressional Democrats the worst drubbing in more than half a century, they can only watch in disbelief as President Barack Obama has reeled off a series of unexpected victories.

A new stimulus bill, repeal of "don't ask, don't tell," and now START -- who would have believed that this shirt-tail session of Congress would have been so triumphant? They call it "lame duck" but it was anything but lame.

What happened? One answer, I would submit, is that the president and his team found a better approach to governing: Instead of relying on the Democratic caucus in each chamber to deliver, they built up coalitions of their own that swayed public opinion in their direction and gave them leverage in Congress.

On the extension of tax breaks -- along with several other tax breaks the president wanted -- the White House cut a deal with Sen. Mitch McConnell and other Republicans. Liberal Democrats naturally cried foul, but the White House-GOP coalition sent a persuasive signal to the public that this was a reasonable compromise. Polls showed the public coming down in favor, and as night follows day, Congress voted the compromise into law. (Contrast how quickly the public turned against the health care reform when it was a Democrats-only bill.)

On "don't ask, don't tell," and on START, the White House had a different, but equally formidable, coalition that helped to turn the tide in the president's direction. The fact that Bob Gates -- one of the most respected defense chiefs in history -- and the chair of the Joint Chiefs, along with the poll of service members, came out in favor of repealing DADT made a huge difference in swaying both public opinion and Congress.
Even Bill Clinton did not bounce back from his mid-term defeat so quickly.
--David Gergen
David Gergen: Obama is a 'clutch player'
Obama looks back on 'productive' year
President Obama greets the press corps
RELATED TOPICS


START appeared all but dead until the president assembled a group of Republican heavyweights -- from George H.W. Bush and Kissinger to Baker and Shultz -- whose vocal support for the treaty reversed the momentum.

In each case, there were also Senate stalwarts -- Joe Lieberman and Susan Collins on DADT, John Kerry on START -- who delivered, too.

From my biased perspective, I also thought the president was more effective because he seemingly played these fights more from the background than the foreground. We heard about him each day making phone calls, bringing in votes, but we didn't see him so constantly at the podium. It worked!

The net result is that President Obama has regained his mojo much more quickly than anyone, including his closest advisers, might have imagined. Even Bill Clinton did not bounce back from his mid-term defeat so quickly.

None of this means that the president has erased the meaning of the elections. Voters clearly wanted to put a brake on excess spending and government that seemed to be growing out of control. If the elections were held again today, I would imagine that the results would be much the same.

Less noticed in the hubbub about Obama's victories is how easily McConnell and company derailed the omnibus spending bill -- one that gagged in the throats of the public with its more than 6,700 earmarks. More to the point, the Republicans have now set up a pair of showdowns in the first few weeks of the new year -- one over lifting the debt ceiling that could come as early as February, the other when the new budget resolution expires in March. Either one could bring a shut-down of Washington -- and unlike the Clinton-Gingrich donnybrook of 1995, Republicans could well have the public on their side this time.

So, tough, tough fights lie ahead. But the surprise is that Obama now enters 2011 on a more even playing field -- and he and his team have shown a fresh approach to governing that could continue to serve them well in the new year.

The opinions expressed in this commentary are solely those of David Gergen.
CNN



Medvedev praises progress on New START as a major achievement of 2010
permalink email story to a friend print version

Published: 24 December, 2010, 06:37
Edited: 24 December, 2010, 20:43

RIA Novosti / Vladimir Rodionov


TAGS: Arms, Children, Crime, Health, Nuclear, Medvedev, Russia, Interview, Protest, Politics, Human rights, Law, Mass media, Modernization, Corruption, USA, Irina Galushko

Russian President Dmitry Medvedev has given an interview to the heads of Russia’s three leading TV channels on Friday. The conversation covered the key events and issues of 2010.

­The president’s review of the year is now an annual tradition following the first in 2008.

In this speech, Dmitry Medvedev presented his list of most important issues that Russia encountered in 2010: the growth of the economy, children’s problems, the summer forest fires, the upcoming ratification of the New START nuclear weapons treaty with the Unites States, and finally, the 65th anniversary of victory over Nazi Germany.

Russia today

Barack Obama > Varalica s nepoznatim podrijetlom



Aktualni američki predsjednik Barack Hussein Obama nije uspio zadržati popularnost s početka mandata kada je izabran kao prvi tamnoputi američki predsjednik u povijesti i nakon osam godina vlasti omraženog republikanca George W. Busha, donekle vratio SAD-u popularnost koja je u svijetu bila smanjena i ugrožena kao malo kada ranije. Od Obame se očekivalo puno, velika su bila i njegova obećanja, ali sada na kraju mandata prvoga crnca u Bijeloj kući, nema više ni trunke euforije oko tog dobitnika Nobelove nagrade za mir koju je dobio prije nego li je zaslužio, a očito je, u ovom mandatu je nije zaslužio.

Jedna od najvećih kontroverzi tijekom predsjednikovanja Baracka Obame bilo je pitanje njegovog državljanstva jer su desničari na sve načine pokušavali dokazati da Obama nije rođeni Amerikanac pa prema tome, po zakonu ne može ni biti predsjednikom. Je li to bila puka izmišljotina republikanaca i američkih desničara svih vrsta, infišacija wannabe predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa i glupaste Sarah Palin ili nešto puno ozbiljnije, pokušala je istražiti Ivana Živković, zanimljiva autorica čije smo tekstove na portalu Skriveno već obrađivali. Slijedi dossier Obama:

Povijesni predsjednik, lider američkih promjena?

Biografija Baracka Husseina (Muhameda) Obame toliko je komplicirana da s razlogom i mnogim običnim ljudima djeluje nevjerojatno da se s tako nesređenim životom, s toliko promjena mjesta boravka, škola, imena ali i vjere, može dogurati do tako (barem naizgled) značajne funkcije u državi – pozicije predsjednika SAD-a. Naravno, uz pretpostavku da američki predsjednik zaista vodi državnu politiku i da nije tu samo da se slika, pozdravlja građane i drži govore.

Barack Obama po službenoj je biografiji rođen u teškoj svjetskoj zabiti, na havajskom otoku Oahu (Havaji se nalaze usred Pacifika), od oca koji je porijeklom iz Kenije i koji je međudržavnom razmjenom studenata stigao u SAD na studije. Iz njegove biografije se vidi da je  bio alkoholičar koji je često mijenjao mjesto boravka i žene, bio sklon bigamiji i da je pravio djecu gdje god je stigao, a stigao je tako i do Havaja 1961. godine gdje je šarmirao jednu maloljetnu bjelkinju iz dobrostojeće trgovačke obitelji Dunham.


SLIKA: Ovo je navodno biološki otac Baraka Obame iz studentskih dana. Obratite pažnju da je pozadina fotografije neobično zabrljana i prosvijetljena pa se ne može identificirati gdje je zaista napravljen ovaj snimak.

Na fotografiji koju vidimo, može se zaključiti kako Barack Obama na svoga oca nimalo ne sliči. Slično je i s drugim fotografijama koje su se pojavile na internetu, a iz kojih je teško stječi dojam da je riječ o nekakvom neodoljivo šarmantnom crncu zbog kojeg bi bjelkinje padale sa nogu. Ipak, Obamina «službena» majka Stanley Ann Dunham je i uz protivljenje svojih roditelja pobjegla s tim Obamom starijim i udala se za njega.

Obama mlađi rodio se, navodno, na Havajima 4. kolovoza 1961. godine, a njegova majka koja je godinu ranije tek upisala fakultet na Havajima, odmah je preselila u državu Washington. Iz dostupne dokumentacije tamošnjeg fakulteta, vidi se da je ona već u rujnu 1961. godine bila upisana tamo kao student. Kao da nema bebu od mjesec dana. I tamo je bila upisana dvije godina (što se vidi iz dokumentacije), da bi se opet 1963. godine njezino ime našlo na listi studenata na fakultetu na Havajima. Čudna neka majka.

No, ovim službenim biografskim podacima još ćemo se baviti. Brak sa Kenijcem Obamom starijim ubrzo je propao pa Stanley Ann Dunham odlazi poslom na drugi kraj svijeta, u Indoneziju i postaje Stanley Ann Dunham Soetoro, pa Ann Dunham Soetoro, pa Ann Soetoro… Je li riječ o jednoj te istoj osobi, nikad nije utvrđeno, ali evidentno je da se ova imena javljaju na mnogim putnim i drugim dokumentima u Indoneziji, Pakistanu, u Libanonu te u raznim državama SAD-a.


SLIKA: Pakistanka, Libanonka ili Amerikanka? Teško je zaključiti iz brojnih fotografija na kojima je navodno jedna te ista osoba? Ann Soetoro u Indoneziji, Stanley Ann Dunham u srednjoj školi u Libanonuu i Stanley Ann Dunham kao osmogodišnjakinja u prvom razredu u osnovnoj školi u Oklahomi, 1951. godine.

Uskoro, upoznaje se i s drugim “neodoljivim šarmerom” , Azijatom i muslimanom Lolom Soetorom i sklapa drugi brak u Indoneziji. Malom Baracku tada mijenjaju ime i prezime u Beri Soetoro. Ali, po svemu sudeći i državljanstvo.

I taj brak je propao, a mali Beri, kada je imao 11 godina, vraća se sam u SAD, kod bake i djede, kako bi tamo pohađao srednju školu i ponovno postaje Barack Beri Obama. (mada, on je i u srednjoj školi i na sveučilištu u Columbiji i dalje koristio imena Beri Soetoro ili Beri Obama). Nakon srednje škole mladi Barack odlazi u Kaliforniju na Occidental College studirati umjetnost, ali ubrzo napušta tu školu i prelazi na drugi kraj SAD-a na prestižni Columbia University, studirati političke znanosti. (U službenoj biografiji aktualnog američkog predsjednika objašnjavaju to njegovom željom da proširi vidike op. autorica I.Ž.) Navodno, tamo ga je uočio sam Zbigniew Kazimierz Brzezinski, jedan od najkontroverznijih likova američke politike, bolje rečeno političko obavještajnog podzemlja.

Nakon što je navodno diplomirao na Columbia University (gdje se nitko od studenata te generacije ne sjećaju nikakvog Baracka Obame ili Berija Soetoroa), završava i pravnu školu na Harvardu i ubrzo nalazi posao u metropoli Chicago u uglednom odvjetničkom uredu. Tamo susreće i svoju buduću suprugu Michael koja ga uvodi u svijet prava, pa Beri (u to je vrijeme već posto Barack Obama) kao čovjek od karijere odmah počinje sa angažiranim društvenim radom skupljajući novac za razne fondove za sirotinju, a ubrzo je izgradio i jako dobre poslovne i političke kontakte i veze. Sljedeća stepenica bio je Senat i Obama je postao Senator države Illinois. Kao rasni mješanac koji obećava , relativno je jednostavno sakupio milijune dolara za predizbornu kampanju za predsjednika SAD i u studenome 2008. godine zasjeo u fotelju “najmoćnijeg državnika” svijeta, “najdemokratskije države na svijetu”.



O tome koliko je škola (osnovnih, srednjih, fakulteta) promijenio ovaj lik, očito bi se mogla napisati čitava knjižica. Isti je slučaj i sa njegovom navodnom majkom.

Vojni obveznik imenom Barack Obama, zaveden je 1980. godine. To znači da Beri Soetoro kao indonežanski državljanin tada više nije postojao.

Nažalost, njegov uspjeh nisu mogli podijeliti s njim niti otac, ni očuh, ni majka, jer su svi naprasno smrtno stradali ili pomrli. Ni njegov djeda Stanley Armour Dunham, bijelac koji je imao tako veliko srce da prihvati maloga “crnju” za unuka (što u Americi ni danas nije lako) više nije živ, a vjerovali ili ne, i njegova baka Madelyn Lee Payne umrla je naprasno dan prije nego je Barack postao predsjednikom.
Kako bilo, Berija Baracka Husseina Obamu ništa nije moglo deprimirati na njegovom putu prema ispunjenju predizbornih obećanja koje je dao – a ona su sva skupljena u jednu frazu koja kaže: “Promjene u koje možemo vjerovati”.

Sijanje iluzija

Kao mag koji lijepo zbori, Barack Obama uvjerio je milijune američkih crnaca da je promjena u njihovom životu moguća, jer većina njih ipak žive bijedno. A ako je on uspio završiti prestižni Columbia University i postao predsjednikom, u Americi je očito sve moguće.

Pouka iz ovakve biografije Baracka Obame je da u demokraciji kakva vlada u SAD-u, u državi gdje su rase i religije izmiješane kao malo gdje drugdje, svako može postati predsjednikom – bez obzira na boju kože, porijeklo roditelja, vjeru, mjesto rođenja i društveni status. Inače, Obama u svojim govorima uporno tvrdi da potiče iz siromašne obitelji. To je zato što je Amerika “obećana zemlja” za sve, društvo jednakih koji svi imaju ista prava i iste mogućnosti za uspjeh i oni koji potječu od plemstva i oni koji potječu od uvezenih afričkih robova. SAD su društvo koje svima nudi jednaku šansu da postanu netko i nešto, da se obogate, čak i da doguraju do pozicije prvog čovjeka državne administracije i vojske. Barack Obama na mjestu 44. predsjednika SAD-a “dokaz” je da ostvarenje američkog sna o uspjehu  postoji kao realnost i nije samo puka priča.

Naravno, kao što je i “dokaz” da su američki astronauti 1969. godine hodali po Mjesecu to što smo ih svojim očima vidjeli – na televiziji. E, sad pošto postoje mnogi “nevjerne Tome” koji ne vjeruju da su televizija i film, odnosno iluzija, isto što i realnost, neki su počeli sumnjati i u biografiju Baracka Obame nastojeći provjeriti postoje li za sve što je tamo zapisano i drugi realni tragovi. Jer, vjerovanje je i prihvaćanje iluzija, a materijalne činjenice su ipak nešto drugo.

I vrlo brzo je otkriveno da gotovo niti jedan podatak iz biografije američkog predsjednika nije pouzdan i provjerljiv. I to ne samo kad je u pitanju njegova biografija, već i biografije njegovog oca, očuha, majke, djede, bake…

Prvi nagovještaj da nešto nije u redu je izvod iz knjige rođenih na Havajima koji je Brak Obama pokazao u svojoj predizbornoj kampanji. Na tom dokumentu bilo je jako puno grešaka te je vjerojatno riječ o falsifikatu. Osim što su potpisi matičara bili umrljani, nije bilo navedeno ime bolnice, niti liječnika koji je bio prisutan prilikom rođenja djeteta, a rasna oznaka za oca koja je navedena kao Afro Amerikanac, sporna je jer crnci nisu na tako politički korektan način u to vrijeme upisivani 1961. godine, otkad dokument datira. Tada su upisivani jednostavno kao – crnac ili negro. Tek kasnije je sprovedena kampanja da se to ispravi pa, dakle, ako je Obama zaista upisan u knjigu rođenih na Havajima, falsifikator je pogriješio jer trebao je umjesto Afro Amerikanac napisati «niger».

Nekoliko neovisnih novinara tražili su da im se odobri uvid u knjigu rođenih gdje je upisan Barack Obama i to preko suda pozivajući se na američki Zakon o dostupnosti informacija, ali iako su takve informacije javne, naprasno je donijeta odluka da se ti podaci o Obami proglase “nedostupnima za javnost”.

Onda se netko dosjetio da službeno zatraži u Mombasi u Keniji izvod iz knjige rođenih za 1961. godište, jer se pronio glas da je tamo rođen neki Barack Obama baš u to vrijeme (1961. godine), ali i tamo vlasti naprasito donose odluku da se takav dokument ne može staviti na uvid javnosti.

I papiri o uvođenju u Indonežansko državljanstvo za Baracka Obamu, odnosno Sobaracka (kako je u jednom putnom dokumentu napisano) odnosno Berija Soetoroa u Indoneziji su preko noći postali “nedostupni za javnost”. I to je konačno rasplamsalo velike sumnje. Krenule su opsežne novinarske istrage po SAD-u o obitelji Dunham, Payne, Obama, istrage po Keniji i Indoneziji, kao i o obitelji Soetoro.

I vjerovali ili ne – niti jedno ime iz službene predsjednikove biografije nema ni rođaka, ni prijatelja, ni školskih drugova, fakultetskih kolega, susjeda koji bi mogli potvrditi da su dobro poznavali te osobe, pa se čak nekom prilikom i slikali sa njima. A oni malobrojni koji su imali makar neko sjećanje o imenima koja se spominju u biografiji američkog predsjednika iznijeli su i neke informacije koje su se još manje uklapale u čitavu sliku, pa su čak bile potpuno u suprotnosti sa službenim podacima. Jedini “svjedoci” koji su nešto znali su anonimusi ili plaćeni agenti na zadatku. I njihove izjave udarni mediji jedino uvažavaju.

Zanimljivo je da se danas na Havajima nitko ne sjeća Obamine majke, Stanley Ann Dunham, iako je ime Stanley karakteristično jer uopče nije uobičajeno žensko ime, i ona ga je dobila po ocu koji je navodno htio sina. Zašto odmah muško ime? Kao da su roditelji znali da će imati samo jedno dijete i da nikad neće imati sina, dali su joj ime Stanley Ann. Ovo ime se, međutim, pojavljuje u raznim krajevima SAD-a i po raznim dokumentima, ali i na raznim adresama i kao Stanley Dunham i kao Ann Dunham, kao Ann Dunham Soetoro, pa onda samo Ann Soetoro ali i Stanley Ann Madelyn Dunham. Najintrigantnije je što se potpisi na raznim dokumentima osobe koja se tako naziva veoma razlikuju, kao da se radi o više osoba. Ukoliko je u pitanju ista osoba, nesporno je da se veoma često selila.

Naravno, ukoliko Barack Obama nije rođen na tlu SAD-a, on ne može biti predsjednikom. A na Hvajima se, poznato je, najlakše dobiva američko državljanstvo.

Ova istraga u vezi s biografijom američkog predsjednika uhvatila je toliko maha u SAD-u da su određene službe, koje su imale zadatak da ga zaštite, smislile da čitavu prašinu koja se podigla u alternativnim medijima, kanaliziraju tako što će među istraživače ubaciti svoje ljude. I jedan od takvih “sumnjičavaca” je odjednom postao i samoproklamirani kandidat za predsjedničke izbore 2012. godine, Sorosev tajkun za građevinske poslove Donald Trump. Trump je američkoj javnosti više poznat kao ženskaroš i čovjek sa smiješnom frizurom, dok je njegov biznis jednostavno samo “biznis” koji funkcionira tako da tajkun radi s tuđim novcem od kojega onda uzima svoju tajkunsku proviziju.

Tako je Trump dobio zadatak da izrazi sumnju da je Obamina krštenica vjerodostojna i zatražio je da se to ispita. Rezultat je bio da je nadležna služba na Havajima poslije tri godine šutnje “pod pritiskom javnosti” odnosno utjecajnog Trumpa, ipak izdala taj famozni dokument – pravi izvod iz matične knjige rođenih. I Trump je bio zadovoljan jer je time stavljena točka na ovaj slučaj. I Obama je bio zadovoljan jer su mu “dosadile te teorije zavjere”.

Naravno, ovog puta radilo se o nešto kvalitetnijem falsifikatu, ali ipak – falsifikatu gdje su očito kompjuterski umetani podaci  nekog drugog djeteta rođenog 1961. godine. I to pitanje, falsificiranja krštenice ostalo je nerazjašnjeno.


SLIKA: Posljednji izvod iz knjige rođenih još jedan je “copy – paste” loše odrađen posao gdje se lako otkriva da su na pozadinu nečije krštenice ubacivani podaci neke druge djece. Potpisi matičara su na jednom kompjuterskom sloju, a podaci na drugom
Sam predsjednik Obama na sve ovo nije reagirao. Bilo je to nimalo predsjednički od njega jer bi kao ozbiljan čovjek i državni službenik valjda trebao naložiti da se ispita tko to uopće smije falsificirati državne dokumente. No, on se smijao i radio viceve na tu temu, na račun Trumpa i svih sumnjičavaca. Obama je po tome veoma nalik bivšem glumcu iz Bijele kuće Ronaldu Reaganu. I jedan i drugi su očito samo marionete za zabavu milijuna lakovjernih i neobrazovanih Amerikanaca.

No, pogledajmo malo logičnije čitavu priču. Ako je nekome iz sjenke bilo stalo da na čelnu poziciju u državi stavi crnca, meleza, iz siromašne afričke obitelji kako bi dokazao da je u SAD-u američki san ostvariv za sve ljude koji su tu rođeni, zašto je izabran baš netko tko ne može dokazati da je zaista rođen na tlu SAD-a, pa makar na Havajima? Jer, Amerika je puna crnaca, puna meleza, Kineza, Indusa, hispano Amerikanaca i milijuni imaju američko državljanstvo, mnogi imaju i diplome sa američkih državnih ili privatnih fakulteta i imaju teoretski čak i bolju šansu da budu postavljeni kao marionete u Bijelu kuću. Zašto je za to bio potreban netko toliko komplicirane biografije, da je čak i prosječno inteligentnom čovjeku jasno da je ona fabricirana. Čak su mnoge obiteljske fotografije Baracka Obame očita fotomontaža, dok su neke najblaže rečeno čudne. Pogledajmo samo nekoliko zanimljivih fotosa:

FABRICIRANE FOTOGRAFIJE

Ako pažljivo pogledamo samo ovih nekoliko fotografija, vidi se da se na svim likovima dijelovi tijela ruke ili ramena obavezno preklapaju, kao da su figure izrezane i prenijete digitalnom tehnikom na određenu pozadinu koja je uglavnom zamućena, zatamljena i nejasna u detaljima.



Na slici koja prikazuje Obaminu majku Stanley Ann Dunham (sasvim lijevo) kao učenicu isusovačke škole u Libanonu, koja je slikana prilikom posjete svojih “roditelja”, otac Stanley je potpuno preklopio svojim lijevim ramenom tijelo majke, iako je mnogo logičnije da oni sjede jedno do drugog i da su čak izabrali šire mjesto za slikanje sa kćerkom, ako su već sjeli da se slikaju. Upadljivo je da svi gledaju na različitu stranu. Ova kompozicija fotografije je tipično  “filmska” što znači da su akteri uhvaćeni u nekom trenutku u nekoj radnji. Ljudi obično poziraju tako što “pilje “ u fotoaparat. Ovaj snimak je navodno napravljen sredinom pedesetih godina. Pozadina se ne može identificirati.



Zanimljivo je i kako djeda Stanley i Barack Obama sliče na ovoj fotografiji. Ako bi djedi zasjenčilli lice da izgleda kao crnac, vidjeli bi Baracka Obamu. I obrnuto.



Na fotografiji iz Indonezije koja prikazuje Obaminog očuha, Lola Soetoroa, majku, sestru Maju, i malog Berija (Baraka) Soetoro je “nalijepljen” preko majke i vidi se isto preklapanje. Majka je očito u prvom kompjuterskom“sloju” fotografije, a Soetoro i Bari “nalijepljeni” preko nje.

Obratite pažnju kako su se Lolo i Ann stisnuli, iako sa Lolove desne strane ima još mjesta. Ali, Lolo Soetoro je ovdje uslikan očito na običnoj fotelji za jednu osobu. Različiti su nasloni iza njega i iza Berija i djeluje očito da su u pitanju dvije različite fotelje.



Na ovim fotografijama lako se uočava potpuno identičan izraz lica “majke” Stanley Ann Dunham. Na lijevoj fotografiji koja je snimljena 1972. godine na nekom aerodromu, postavlja se pitanje gdje je izvor svjetla kada je Obama senior u mraku, a Ann previše osvijetljena? Očito je da su tu u pitanju dva izvora svjetla i da je fotografija montirana iz dvije različite fotke. Na desnoj slici je Stanley Ann Dunham sa drugim mužem Indonežaninom Soeterom. Ako Ann gleda u objektiv, gdje gleda Soetoro, ako ih je slikao isti fotoaparat? Neobično je kako su sve fotografije jako loše kvalitete. Snimci sa Mjeseca napravljeni 1969. godine puno su kvalitetniji.



Zanimljiva je i snimka iz 1972. godine gdje je mali Bari Soetoro u dobi od svojih 11 godina snimljen sa svojim “pravim” ocem, Kenijcem Obamom, na nekom aerodromu. Nije li glava malog Obame prevelika u odnosu na glavu oca? Vrat se ne vidi uopće, pa izgleda kao da je glava “stavljena” na tijelo. S obzirom koliko je danas predsjednik Obama mršav, neobično je da je u djetinjstvu bio krupnije konstitucije. Je li u međuvremenu imao neku tešku bolest?



Stječe li se gledatelju ovih fotografija utisak da je Beri jednostavno “ubačen” u ovu fotografiju iz srednje škole 1977. godine na Havajima pa je neproporcionalno veći od ostalih i drži u krilu loptu (čudno savijene lijeve ruke ) koju obično drže oni koji se slikaju u prvom redu tima. Zbog ove lopte jedino se kod Baracka ne vidi natpis na dresu i broj. Njegovo desno rame  je postavljeno preko ruke momka do njega pa se uočava opet spomenuto preklapanje. Obratimo pažnju da je desna ruka plavog momka sa desne strane Obame od ramena nešto svjetlija od drugih dijelova tijela. Kao da je ubačena sa druge fotografije. Suigrači u prvom redu nisu tako sabijeni. Gdje je zaista snimljen ovaj Barack (Beri) i zašto je njegov vrat nešto tamnije boje od tijela? Kod drugih igrača to nije slučaj, što znači da nije u pitanju isti kut pod kojim pada svjetlo na sve.



Ista fotografija na kojoj su navodno identificirani svi prisutni, naknadno je puštena u javnost i to je učinio navodno neki kolega iz škole. Zašto je tako lošeg kvaliteta?

Tim na slici dolje očigledno nije isti tim iako je u pitanju ista škola u Punahu, ali slikano 1979. godine. Primjetno je kako su sva lica na slici čudno izobličena i mutna ako se slika uveća. Beri je u posljednjem redu krajnje desno. Zanimljivo je da je uvijek nosio različiti broj dresa. I nema lopti (iako je po svjedočenju jednog svjedoka plaćenika “Beri uvijek držao loptu”).



Jeli je ovaj Beri Obama, koji se jako puno bavio košarkom tijekom čitavog školovanja (i valjda time razvio mišiće) ista mršava osoba koja danas sjedi u Bijeloj kući i koji uopće nema sportsku muskulaturu?



Fotografija koja prikazuje Obamu kao maturanta na Havajima je očita fotomontaža s ubačenom pozadinom koja ne odgovara događaju. Ne samo što svi gledaju na drugu stranu, već se i po razlivenim bojama vidi da je pozadina u vezi sa neim sasvim drugim događajem.

DOSSIER OBAMA – TAJNE VEZE

Tko je zapravo američki predsjednik Barack Obama – Musliman, Kršćanin, Katolik, Sotonista, Židov, ljevičar i revolucionar, jezuit ili je zaista riječ o slučajnostima?

Cecile Rhodes bio je bogati engleski trgovac dijamantima. Radio je dugo, krajem 19. stoljeća, uglavnom po Africi , novcem obitelji Rothschild. Osnivač je poznate kompanije “De Beers” koja se bavila eksploatacijom i prodajom dijamanata.

Ne postoje pouzdani podaci da je Cecile Rhodes bio član jezuitskog bratstva, ali se on tome bratstvu i te kako divio u svom tekstu “Priznanje vere” i upravo je njihovu organizaciju priželjkivao kao model po kojem bi trebalo funkcionirati veliko svjetsko “Tajno društvo” preko kojeg će se provoditi globalna uprava najmoćnijih trgovaca ujedinjenih u kartel sa sjedištem u Londonu. Evo što je zapisao Rhodes:

«Ostvarivanje, unaprjeđivanje i razvoj ‘Tajnog društva’, kao istinski cilj i obveza, omogućilo bi prostiranje britanske uprave po cijelom svijetu, i to savršenim sistemom emigracije iz Velike Britanije s ciljem kolonizacije svih zemalja i posjeda gdje god postoje mogućnosti za stvaralački život, rad i poduzetništvo, a posebno zauzimanjem, od strane britanskih naseljenika, čitavog afričkog kontinenta, Svete zemlje, Doline Eufrata, Cipra i Krete, čitave Južne Afrike, Pacifičkih otoka koja su ranije pripadala Britaniji, čitavog Malajskog arhipelaga, obala Kine i Japana, i konačno oporavkom SAD kao integralnog dijela Britanskog imperija, i to inauguracijom sistema Kolonijalnog predstavljanja u jednom Imperijalnom parlamentu u kojem bi zajedno sjedili svi oni koji su sada razjedinjeni, te tako osnivanjem jedne velike sile kako bi ratovi bili nemogući. I to bi bio najveći interes čovječanstva». I to je očito bit vizije globalnog svijeta koji bi funkcionirao u jednom drugačijem poretku.

Za provođenje ovakve ideje neophodni su bili kadrovi, a to su od malih nogu odgojeni i podobni robovi ili krvni srodnici vlastelina, koji mogu biti i izvanbračni, i koji bi bili na raspolaganju da djeluju u određenoj sredini, odnosno, svugdje gdje bi se u svijetu prostirao britanski imperij. Oni ne bi bili stranci u kolonijama koje bi morali pljačkati, već domaća djeca koja su krvno vezana za vlastelu.

Anonimni regruti za planove Novoga svjetskoga poretka

Tako bi se pored svjetske moćne vojske s oružjem, što danas predstavlja NATO, formirala i vojska u civilu, kao jezuiti u civilu, i ti “vojnici” bi nakon adekvatnog školovanja bili postavljani na utjecajna državnička mjesta u institucijama diljem svijeta u kojima se, navodno, donose odluke od “interesa” za “narode i države” u “demokratskom društvu”. U stvarnosti bi radili za interes trgovačkog kartela u Londonu.

Zato je Rhodes osnovao poseban fond za školovanje takvih “vojnika ” u civilu iz čitavog svijeta i to je poznata” Rhodes stipendija”. Tim novcem školuju se desetljećima mladi iz zemalja koje su nekada bile britanske kolonije, sada “kao” nezavisne, kako bi utjecali da se jednog dana njihove države ponovno vrate u okrilje britanske krune. Tako se stipendiraju budući politički službenici koji će raditi u vladama diljem svijeta onako kako im narede njihovi financijeri iz Londona koji i danas održavaju ovaj fond. Stipendiju Rhodes dobio je i Bill Clinton, a njegova je biografija, baš kao i Obamina, “preuređena” da bi se prikrila njegova krvna veza sa klanom Rockefeller.



Pitanje je li Bill Clinton vanbračni sin Winhtropa Rockefellera, koji je u vrijeme kada je Bill rođen bio guverner Arkansasa, pitanje je koje se sve više postavlja. Pored očite fizičke sličnosti, izgleda nevjerojatno da netko iz takve zabiti kao što je Arkansas tako munjevito napreduje do predsjednika SAD-a. Desno na slici su Laurance Rockefeller i Hilary Rodham Clinton (1995.) koja nastoji, kada joj je to potrebno za političku poziciju, da javnost diskretno sazna da ona, po svojoj baki sa majčine strane vuče korijene i od ruske židovske obitelji Rosenberg ili bar ima neke povezanosti između nje I te obitelji. Usput, Hillary službeno pripada Metodističkoj crkvi.



Fond “Braća Rockefeller” osnovan je po istom uzoru kako bi njegovi stipendisti radili za interese te obitelji. Na čelu fonda je trenutno Stefan Heinze (lijevo). Božidar Đelić, za kojeg se nije ni znalo dok nije postao ministar financija u vladi Srbije kod Zorana Đinđića, također je korisnik te stipendije i završio je političku školu John F. Kennedy na Harvardu, inače sveučilištu koje redovno prima velike donacije od Rockfellera. Đelić danas radi, sa pozicije ministra u vladi Srbije, na prodaji novca trgovačkog kartela iz Londona koji djeluje preko banke nazvane Europska investicijska banka za obnovu i razvoj i koja je specijalizirana za pljačku i zaduživanje zemalja istočne Europe. Odvajanje Kosova od Srbije je posljedica poslovnog interesa te obitelji, ali je ostalo nepoznato o čemu se sve radi. U svakom slučaju stanovništvo Kosova će biti izloženo velikom broju cjepiva i farmaceutskih kemikalija te medicinskih eksperimenata jer su pored nafte, farmakobiznis i medicina, posebno biokemija, najveći poslovi obitelji Rockfeller. Redukcija ukupnog stanovništva na planeti jedan je od njihovih važnijih planova. Za interese Rockfellera posluje i srpski Delta Holding u vlasništvu M. Miškovića, ali Đinđić to vjerojatno nije znao.

Poznati obrasci se ponavljaju, slika postaje jasnija

I to je apsolutno u skladu sa globalističkom filozofijom u kojoj su najbolje sluge oni koji nemaju nikakav osjećaj nacionalne i etničke pripadnosti, a uz to su i “dobro” školovani tako da znaju da su njihov jedini pravi otac i majka – novac i karijera. Tako su se ovi multikulturalisti našli i u kabinetu Baracka Obame i na najutjecajnim mjestima u državnom aparatu. I tu su, također, cionisti i jezuiti te neizbježni Židovi sa Harvarda. Zanimljivo je da se na deset najznačajnijih pozicija oko predsjednika Obame, koji ga, po zadatku, savjetuju i informiraju, nalaze stipendisti britanske fondacije Rhodes.

Stipendisti Rhodes fondacije su: Susane Rice, američka ambasadorica u UN-u, mulatkinja iz Južne Afrike, Michael McFaul koji se nalazi na čelu katedre za pitanja Rusije pri Savjetu za nacionalnu sigurnost, Elena Keagan – glavna državna tužiteljica inače Židovka –Hazarka, Ann Marie Slafter – direktorica za politička planiranja pri Ministarstvu vanjskih poslova, Neal. S. Volin zamjenik u predsjednikovom Savjetu za ekonomsku politiku, Ezekiel Emanuel stariji savjetnik predsjednika u Bijeloj kući u uredu za upravljanje fondovima iz područja zdravstva i brat je Rhama Emanuela, sadašnjeg gradonačelnika Chicaga, Lawrence Summers – direktor Nacionalnog Ekonomskog vijeća, Peter Richard Orszag, direktor ureda za upravljanje i budžetom, svi su dakako židovskog porijekla.

Piter Rouse stariji savjetnik predsjednika, dijelom je japanskog porijekla, Mona Sutphen– zamjenica šefa kabineta Bijele kuće, Židovka afričko- američkog porijekla. Stipendista fondacije Rhodes je i sadašnji guverner Louisiane, čije su obale teško natopljene naftom u nedavnoj katastrofi British Petroleuma, i puno ime mu je Piyush “Bobby” Jindal, Hindus iz Punjaba koji je došao u SAD šest mjeseci prije rođenja te tako postao pravi američki državljanin koji neće imati problema sa izvodom iz knjige rođenih kada se 2012. godine bude kao republikanac kandidirao na predsjedničkim izborima. I to kao veoma ozbiljan kandidat. Obzirom da je puno lakše manipulirati civilizacijski manje razvijenim narodima, imperijalnoj oligarhiji su najservilniji ovakvi mješanci, jer nisu vezani za zemlju porijekla po zakonima vezanosti za prirodno stanište. Čuvenu knjigu “Mein kampf”, koja se pripisuje neukom Hitleru, agentu treniranom u Londonu za funkciju njemačkog kancelara, zapravo su napisali učeni jezuiti znajući da svaka rasa ima svoje karakteristike i određene kvalitete. Mješanci te kvalitete gube. Zato su janjičari bili suroviji od Turaka. Židovi su također jedna velika globalna mreža mješanaca koja nema osjećaj nacionalne pripadnosti.



Rice, Keagan, Sutphen, Jindal – univerzalna humana mašinerija za globalne državničke poslove. Oni mogu bez grižnje savjesti poslati NATO avione na bilo koje mjesto u Europi, u Africi u Aziji, ali i u SAD. Oni nemaju “svoj” narod, svoje stanište, oni nemaju moralna ograničenja. Oni su od malih nogu odgojeni kao rasni i etnički humani hibridi na koje se zakoni prirode ne odnose. Kao da su sa druge planete. Oni su programirani da služe novcu i da jednostavno funkcioniraju kao dijelovi stroja koji radi u skladu s interesima globalne oligarhije. Pročitajte biografiju svakog od njih i uvjerite se sami. Sve što od njih možete čuti dok drže govore je hrpa naučenih i uopćenih fraza.

Stvaranje rasnih i etničkih mješanaca cilj je imperijalne oligarhije i provodi se već stoljećima

Sam proces stvaranja rasnih mješanaca u SAD je počeo kada je 1930. godine jedan broj njemačkih Židova, profesora raznih profila, prebačen u SAD (na zadatak) gdje su postavljeni na državne američke koledže i srednje škole za crnce. U to je vrijeme rasna segregacija još bila uobičajena, a židovski profesori su vjerovali da su uspjeli pobjeći od nacista sretni što su se tako dobro snašli time što su dobili posao edukacije crnaca. Da su čitavu nacističku ratne mašineriju u stvari financirali tzv. “judeobankari”, oni bankari i kapitalisti koji rade po nalogu i za interese Vatikana, tada nisu mogli znati. O ovoj perfidnoj ratnoj prevari na globalnoj razini saznaje se tek danas otvaranjem raznih držanih arhiva iz Drugoga svjetskog rata.

Koliko je takva rasna netrpeljivost bila prisutna u SAD, posebno na jugu, govori podatak da je 1957. godine guverner Arkansasa, Orval Faubus, naredio policiji da spriječi ulazak nekolicine crnaca u Visoku školu u Little Rocku. Tim činom se suprotstavio naredbi Vrhovnog suda iz 1954. koji je utvrdio da se rasna segregacija u školama kosi sa 14. amandmanom Ustava SAD. Tada je predsjednik Eisenhower , Židov i imperijalni kadar na zadatku američkog predsjednika, na policijske snage Arkansasa poslao federalnu vojsku kako bi devetorici crnaca omogućio ulazak u školu. Iako je američkoj vojsci zabranjeno da intervenira unutar granica SAD. No, tko mari za američki ustav i zakone kada su u pitanju interesi oligarhije?

S tim ciljem, Rhodes školarinu dobio je i američki Senator iz Arkansasa, William Fulbright, inače član Sigma Chi bratstva. On se deklarirao kao pripadnik Apostolske kršćanske crkve. Za ovu temu značajan je fond koji nosi njegovo ime, iako se radi o američkom državnom fondu, jednom od brojnih fondova koji su osnovani s ciljem da školuju kadrove različitih kultura, rasa, nacionalnosti i tako stvaraju multikulturalne i rasne mješance koji bi nakon adekvatne edukacije izgubili svaki osjećaj za stvarne ekonomske vrijednosti i nacionalnu i vjersku i rasnu raznolikost. Stipendisti ovog američkog fonda tako mogu biti samo strani državljani koji bi studirali u SAD ili Amerikanci koji bi se školovali u inozemstvu.

Podatak koji je objavila američka organizacija “Sloboda informiranja”, 2009. godine da je Fulbrightovu stipendiju 1979. tražio i jedan strani državljanin, student sa imenom Barry Soetoro , uz priloženu fotokopiju molbe, otvorio je brojna pitanja vezano uz službenu biografiju američkog predsjednika.

Zanimanje agent, biografija fabricirana kao u filmovima

Ako je Barry ovu stipendiju dobio, a vjerojatni je da je, to je bio logičan razlog da on napusti studij umjetnosti na Occidental College u Los Angelesu, nakon dvije godine, te prijeđe na Columbia University u New Yorku, na političke znanosti. A, drugo pitanje koje se nameće je koje je državljanstvo Barry Soetoro ili Barack Obama tada imao? Kenijsko ili Indonežansko? Američko nije mogao imati ako je bio Fulbrightov stipendista na Columbia University.



Službena biografija ovaj podatak naravno ne spominje, a agentura nastoji priču o Fulbrigtovoj stipendiji prikazati kao čistu izmišljotinu. Koji je onda razlog promjene fakulteta i samih studija? U konačnici, jesu li Barry Soetoro i Barack Obama ista osoba? Barry Soetoro pohađao je katoličku osnovnu školi St. Fransiscus Assisi u Jakarti koju su mogli pohađati samo oni koji imaju indonežansko državljanstvo. Dvojno državljanstvo nije bilo moguće. Dakle Barry Soetoro je u vrijeme kada je živio u Indoneziji mogao biti samo državljanin Indonezije. To mu je omogućilo da 1981. godine boravi bez problema u Pakistanu u vrijeme političkih trzavica koje je orkestrirala američka tajna služba, a on je bio njezin agent. Zanimljivo je da se u putovnici Ann Soetoro nalazilo ime djeteta Sobarak Husein Obama. Ovo je, navodno, dodano kao indonežansko ime upravo stoga da bi Barry dobio indonežansko državljanstvo kao “usvojeni” sin Lola Soetora i da nema veze s američkim državljanstvom. Dakle,  je li Ann Dunham dala lažni podatak o državljanstvu svog djeteta ili je Sobarak-Barry zaista rođen u Indoneziji, obučen da radi za agenciju CIA i za to pripreman od malih nogu te poslan u SAD na školovanje? Za taj zadatak Barry je mogao biti predodređen ako su mu i roditelji na neki način bili agenti CIA-e, ali i baka i djed.



Zanimljiv je i podatak da nakon završenih studija na Columbia University, gde je Barry diplomirao na političkim znanostima, njemu odjednom postalo važno da upiše pravnu školu na Harvardu. Je li to zbog toga što ga je već čekalo mjesto u odvjetničkom uredu u Chicagu odakle će krenuti njegova obuka za senatora, pa za predsjednika SAD? Da bi se Barry tamo upisao intervenirao je poznati saudijski odvjetnik Khalid Abdullah Tariq al-Mansour koji je u američkim crnačkim krugovima poznat kao “ortodoksni musliman” i “deklarirani crni nacionalist”, “međunarodni pregovarač”, pedagog i “istaknuti neprijatelj” Izraela. Ovaj očito profesionalni agitator i agent, u protivnom bi ,da to nije ,već bio optužen za nacionalizam, antisemitizam ili rasnu netrpeljivost i još štošta, istovremeno sjedi i u velikom broju upravnih odbora kao što je npr. Saudijsko- Afrička Banka ili kompanije LaGray Chemical Co. sa sjedištem u Chicagu. Chicago je, inače, glavna izborna i politička baza Baracka Obame, a njegov glavni politički guru je Rahm Emanuel koji je bio njegov prvi šef kabineta, a potom je postavljen na poziciju gradonačelnika Chicaga gdje je i danas.



Rham Emanuel na inauguraciji predsjednika Obame (lijevo) i kao osobni šaptač američkog predsjednika na javnim istupanjima. Emanuelov otac Benjamin, prema dostupnim podacima, bio član terorističke organizacije Irgun iz Izraela, a i Rahm je sa dvojnim državljanstvom, američkim i izraelskim, te kao agent Mossada služio vojsku u Izraelu gdje je izgubio jedan prst. Bio je i član srpskog korpusa u Kongresu, što je u stvari običan klan koji koristi svoju poziciju za legalno reketiranje raznih država. I Srbija je morala platiti određeni iznos. Srpski “pregovarač” za Kosovo, izvjesni Borko Stefanović , koji je za te poslove obučavan u SAD-u, a zbog toga ga ni jedna suverena država ne bi stavila ni na jednu državnu poziciju, hvalio se javno kako mu je Rahm Emanuel prijatelj. Sad vam je jasno da je čitava igra oko Kosova jedna velika sprdnja u kojoj su uloge dobile mnoge budale. Dobit imaju samo Rockefelleri i njihovi poslovni karteli (uz obilan kriminal, trgovanje heroinom i ostale CIA prljave poslove op. Skriveno).

Iako je Obama nakon studija počeo raditi u jednoj privatnoj kompaniji, posao je nakon godinu dana napustio i prešao u neprofitne, ali dobro financirane nevladine organizacije. I to je mogao učiniti samo po nalogu CIA-e, jer zašto bi neko iz profitabilnog posla ušao u neprofitni? Mnogi vjeruju da je Halid al Mansur u stvari bio isturena ruka saudijskog kralja Abdule za njegove poslove u SAD-u, pa zaključuju da je Barack Obama ubačeni saudijski kadar u Bijeloj kući. U tome vide i razlog zašto se ovaj, formalno ,“najmoćniji lider na svijetu” poklonio Saudijskom kralju. Ipak, mnogi zaboravljaju da sve te pravne i političke škole koje se plaćaju budućim sintetskim političkim liderima ne daju pravo znanje (npr. iz znanosti i tehnologije), već se uglavnom od njih stvara pseudoobrazovana elita. Jer, kakva je stvarna moć Saudijske Arabije bez nafte kao strateškog globalnog energenta, koju ona eksploatira za interese imperijalne oligarhije iz Londona održavajući istovremeno cijenu dolara. U slučaju promjene tehnologije, recimo izbacivanjem nafte kao goriva, praktično čitav Srednji istok bio bi neupotrebljivi pijesak, a njihov ogroman kapital i investicije diljem svijeta (čitaj imperiji), običan papir koji preko noći postaje bezvrijedan. A kakva će se tehnologija koristiti odlučuju oni koji imaju znanje i druge resurse na raspolaganju. I to znanje čuva Vatikan preko jednog broja veoma skrivenih društava.
Mandžurijski Kandidat

Halid al Mansur očigledno ipak nije saudijski igrač već on ima ulogu da stvara kadrove među muslimanima i crncima koji će služiti kao političke marionete za transnacionalni korporativni biznis i sve druge poslove koji uz to idu, a to je i izazivanje etničkih sukoba i ratova na prostorima gdje korporacije imaju svoje poslove. I svi oni završavaju na listi agenata CIA-e. To nije novost jer je stotinama godina vladajuća elita birala svoje nasljednike i svoje agente – izvršitelje. Danas se biraju u srednjim školama ili na sveučilištima, i to nisu najbolji učenici jer najbolje vrbuju proizvodne kompanije, već se radije biraju “mandžurijski kandidati”, a to su mentalni sklopovi podobni za manipulaciju.

Radi se o malim ljudima s velikom sujetom, koji su povodljivi, pohlepni i lakovjerni, prevrtljivi, seksualno devijantni i uglavnom psihološki neformirane ličnosti. Njih je lako ucjenjivati i zaglupljivati. Ako im date novac, fomalno, pseudo obrazovanje i društveni status o kojem su mogli samo maštati, oni postaju izrazito samoljubivi i panično nastoje da taj svoj status zadrže. U tom cilju spremni su učiniti sve što se od njih traži. Čak i ubiju. Dakle, koje je državljanstvo mogao imati Barry Soetoro ili Barack Obama kada je aplicirao za Fulbrightovu stipendiju?

John S. Torell, koji je istraživao Obaminu biografiju navodi da je moguće da je Obama rođen u Keniji jer je njegova navodna majka, Ann Dunham, sa njegovim biološkim ocem, Obamom seniorom, bila u Keniji 1961. godine, dakle, neposredno prije Barackova rođenja. Kad su se planirali vratiti na Havaje, nije im bilo dozvoljeno ući u avion od strane Amerikanaca, pa je mali Barack rođen 04. Kolovoza 1961. u Keniji, te je stoga i izvod iz knjige rođenih na Havajima očito krivotvoren. Interesantno je i to da je Kenija u to vrijeme formalno bila britanska kolonija pa je Barack zapravo državljanin Britanskog Commonwealtha ali su podaci o tome u Keniji, gotovo preko noći, postali nedostupni.

S kenijskim državljanstvom Barack Obama je mogao lako ući u Keniju kad mu je bilo 20 godina i kad je tajno poslan na jedan politički zadatak kao mladi “otporaš”,u organizaciji CIA, dok je “službeno “ išao u posjet očevoj obitelji.

U istraživanje Obamine biografije upustio se i Don Nicoloff koji navodi informacije do kojih je došao iz jednog Mossadovog izvora. Taj “otporaški” posao je bio usmjeren na rušenje tadašnje kenijske vlade. Svi podaci o ovome, tvrdi Nicoloff, objavljeni su u jednom dokumentarnom filmu u kojem se prikazuje Obama kao agent koji je već u to vrijeme, 1980., 81., i 83., bio angažiran na takvim poslovima. Ovaj film je navodno skinut sa Interneta samo 24 sata nakon što je stavljen, tvrdi Nicoloff. Također, tvrdi da je Obama imao, sve dotad, indonežansko državljanstvo, ali ga je promijenio za kenijsko. Dokaza za ove tvrdnje ipak nema, osim navodnih svjedoka iz Kenije koji su ih iznijeli u dokumentarcu. Glavni izvor informacija je Obamim kenijski “rođak”, koji je bio opozicijski vođa prije dvadeset godina , Luo Rail Odinga. Još neki kenijski izvori su potvrdili da je drugo Barackovo srednje ime bilo Muhamed.

“Obama, senior je ubijen u Keniji 1982. godine i zapravo je ušutkan. Barackova sestra Auma, koja mu u stvari nije polusestra kako on to tvrdi, potjerana je 2007. nazad u Keniju kako bi se izbjeglo DNK testiranje”, potvrdio je Nicoloffu izvor iz Mossada. Isti Mossadov izvor još tvrdi da ne postoji nikakva krvna veza između Baracka Obame i obitelji Dunham. On tako navodi da je biološki otac Baracka Obame vjerojatnije Frank Marshall Davis (1905. – 1987.), deklarirani komunist i ljevičar, porijeklom iz Chicaga. Tamo je kao agent CIA-e radio kao špijun kod ljevičarski orijentiranih umjetnika i koji je po zadatku poslan na Havaje. Davis je bio u braku sa bjelkinjom s kojom ima četiri kćeri i sina i imao je mota za pisanje što je navodno Barack naslijedio od njega. Marshall je poznavao Obaminog djeda Stanleya.



Obama u svakom slučaju više sliči na Davisa nego na Kenijca Obamu seniora. Ipak, dokaza za ovakvu tvrdnju nema, a i razlika u godinama je velika za oca i sina. Barack mu prije može biti unuk ili je čitava priča samo bacanje prašine u oči onima koji kopaju po Barackovoj biografiji. Tko je u tom slučaju biološka majka Baracka Obame se ne spominje. Logičnija bi pretpostavka bila da je Barack izvanbračno dijete nekog vlastelina i mlade crnkinje te je tako on dio “Obitelji” i cijenjeni gost kod britanske kraljice.

Musliman, Kršćanin, Katolik, Sotonista, Židov, Ljevičar I Revolucionar- ukratko Jezuit



U svakom slučaju Baracka Huseina (Muhameda) u Bijeloj kući blagoslovio je i sam Papa Benedikt XVI, a to baš i nije uobičajeno. I Husein Obama, koji za sebe kaže da je kršćanin i koji se klanja saudijskom kralju i otac mu je musliman na isti način ljubi ruku i Papi. Način na koji Barack Obama drži svoje govore su nalik misionarskim propovijedima, a njegova inauguracija u Bijelu kuću nalikovala je velikoj katoličkoj misi. Da je 44. američki predsjednik čovjek sa više lica je jasno. I ovo je karakteristično za jezuitske učenike. Uostalom, katolički (jezuitski, isusovački) Georgetown University je njegov drugi dom, kako je i sam jednom prigodom rekao.

Evo što kaže dio iz jezuitske zakletve:

«Sine moj, sada si naučen da igraš prikriveno – među katolicima da budeš katolik i da špijuniraš vlastito bratstvo; da ne vjeruješ niti jednom čovjeku, niti u jednog čovjeka; među reformistima da budeš reformist, među hugenotima da budeš hugenot, među kalvinistima da budeš kalvinist. Među protestantima da budeš protestant i pridobivanjem njihovog povjerenja da držiš čak i riječ sa njihove propovjedaonice i da ih potkazuješ svom silinom svoga bića naše svete religije i našeg Pape. I da si u stanju da se spustiš tako nisko da postaneš Židov među Židovima, što će ti omogućiti da prikupiš sve informacije za svoj Red kao odani vojnik Pape…»

Čak su vidljive i veze s drugim jezuitskim kadrovima u Bijeloj kući brojne. Michelle Obama je radeći u advokatskoj kancelariji Chicago Loop Law, Sidley Austina u Chicagu, gdje je upoznala Baracka, bila mentor svom mlađem kolegi Mikeu Strautmanisu koji je poslije postao pravni savjetnik predsjedničkog tima Baracka Obame. Strautmanis je školovan u jezuitskom St. Ignatius College Prep, a to je jedna od poznatijih katoličkih škola u Chicagu. Obamin mentor u Chicagu je i Gregory Galucho– bivši jezuitski svećenik, kojeg u svojoj knjizi, “Barack H. Obama: The Unauthorized Biography”, spominje I Webster Tarpley.

Obamin glavni pisac govora je John Favra, kojeg su obučili jezuiti. Obamin stariji vojno- politički savjetnik je umirovljeni general J. Scott Gration, također jezuitski učenik.

Obamin zamjenik direktora za komunikacije, Don Pfieffer učeni je jezuit. Koliko jezuita ima Obama u svom timu ne zna nitko a kako o njima piše američki povjesničar Lorens, oni nisu samo svećenici već su i trgovci, bankari sa Wall Streeta, urednici, novinari, te ljudi bilo koje profesije ali i bilo koje vjere. Ne nose oznake prepoznatljivosti ali su oni danas mozgovi politike koja će obilježiti rad 44. predsjednika SAD-a, i oni odavno vuku konce i donose važne odluke u Pentagonu.



Treba li se onda čuditi kada Barack Obama na javnim istupanjima pokazuje dva prsta kao poznati sotonistički pozdrav, ili se sa svojim okruženjem i svojom ženom javno pozdravlja udaranjem stisnutom šakom, čime iskazuje svoje buntovništvo iako je na funkciji predsjednika države, ili kada, kao deklarirani kršćanin organizira zabavu za Noć vještica.

Obama je izjavio da je religijsku poduku dobio od bake i djeda za koje tvrdi da su baptisti, ali je istina da su bili sljedbenici Unitarijanske crkve, a što znači da ne moraju da prihvatiti postojanje boga. Zna li to Obama ili ne zna, ili mu je sasvim svejedno? Prije ovo potonje jer njegovi stipendisti i nalogodavci imaju samo jednu vjeru, a ta je sila i moć. To je sotonizam. Zato je Obama čovjek svih vjera. Zar je Obama, kao politički “janjičar” upravo tako napravljen da bude univerzalan igrač: i da bude musliman, i kršćanin, i katolik i baptist i komunist i ateist i po potrebi cionist, iako sam tvrdi da nije Židov?

Tako savršeno odgojen lik, kao programirani politički robot za široku upotrebu, može u jednoj ruci držati Nobelovu nagradu za mir, a drugom slati, svojim formalnim potpisom, avione da bombardiraju Afganistan, Libiju ili Pakistan ili gdje je potrebno. On može biti simbol promjena i nada za siromašne crnce u SAD, jer im lijepo priča kako i sam dolazi iz siromašne obitelji, a zatim ići na prijeme u Buchinghamsku palaču družeći se sa najbogatijom kraljicom svijeta. Možda joj je tom prilikom šapnuo kako u SAD-u ili u Africi njegovim sunarodnjacima bijeda i siromaštvo postaju sve nepodnošljivije?

Zato je možda najbolja tvrdnja Don Nicoloffa, koji je istražujući Obaminu biografiju, došao do zaključka da je on sistemski odgojeno dijete da bude upravo takav i da je to ostvareno u određenim krugovima i pomoću odabranih agenata službe. I Barackova “majka” Ann Dunham i “baka” Madelyn Payne i “djed” Stanley Dunham su na neki način samo njegovi surogat roditelji, a zapravo su agenti koji su se čitavog života selili, ovisno o zadatku koji bi dobili.
Rasni i vjerski hibrid od surogat roditelja vrbovanih od CIA-e?

U svom istraživanju, Don Nicoloff otkrio je da nema podataka da je u vrijeme 1967-1972. u Jakarti živio itko imena Lolo Soetoro, Obamin navodni očuh, ali je to ime našao u Maleziji gdje je bilo i sjedište kompanije Mobil Oil Co., u vlasništvu Rockefellerova partnera.

“Majka “ Baracka Obame Stanley Ann Dunham, navodno je umrla 1995. i njen pepeo je bačen u ocean. Baš tako je učinjeno i s pepelom Obamine bake Madelyn koja je bila direktor jedne banke na Havajima. Zašto?

Razlog bi se mogao naći u uništavanju dokaza za neke možebitne buduće DNK-a analize pa je na ovaj način uklonjena mogućnost da itko utvrdi da li mu je zapravo “majka” surogat majka. Izgledno je da bi DNK-a analiza potvrdila da obitelji Dunham i Payne nemaju nikakve krvne veze sa Obamom. Intrigantnija je tvrdnja da su obje žene zapravo žive ali da ne postoje više u životu Baracka Obame jer je njihov zadatak s njim kao projektom sintetičkog američkog predsjednika završen. Stalno seljakanje ove obitelji, ista imena koja se ponavljaju, iz generacije u generaciju, pa čak i kćer Stanleya Dunhama nosi očevo ime Stanley Ann, samo je maska koja je bila potrebna za stvaranje sveukupne iluzije.

Jedna od informacija je da je ova obitelj vrbovana da radi za CIA-u zbog toga što je otac Obaminog djeda, Stanley Duham Senior bio osumnjičen zbog špijunaže i da u kompaniji Boeing postoji dosje u kojem stoji da je čovjek tog imena bio uključen u pokušaj sabotaže jednog aviona na aerodromu u Wichiti i krađu nacrta za B-29 koji su preko Lisabona prebačeni u nacističku Njemačku 1944. godine. Ann Dunham je izabrana kao surogat majka 1963. godine jer je čitava obitelj povezana s njemačkom obavještajnom službom. Na osnovu nekih Mossadovih izvora Nicoloff tvrdi da postoje fotografije iz lipnja ili srpnja 1961. godine na kojima je Ann Dunham slikana u bikiniju na Havajima I da nije bila trudna. Na fotografijama Obame Seniora iz 1960., objavljenima na Internetu, ne pojavljuje se Ann Dunham baš niti na jednoj.

Je li Michelle Obama Židovka?

Kakva je slučajnost da je rođak Barackove supruge, Michelle(Robinson) – Capers Funnyen mlađi, glavni rabin židovske crnačke kongregacije “Beth Shalom B’nai Zaken”. Tu kongregaciju čine etiopljanski Židovi u Chicagu. Njihova sinagoga se trenutno nalazi u bivšoj sinagogi Aškenaza (Hazarskog plemena). Židovi su očito isto rasna i etnička mješavina.



Ova kongregacija etiopljanskih Židova sastavljena je od potomaka robova koji su bili izvanbračna djeca bijelih trgovaca robljem i njihovih crnih robinja te su tako obojeni ubacivani da prijevarama odrađuju poslove koji su bili u interesu bijelim trgovcima. I naravno, da špijuniraju među crnim robovima – radnicima. Rabin Funneyen je i suosnivač Udruženja Crnih Židova koje je osnovano 1995. godine Michelle Obama je tako posjetila i staro židovsko groblje u Pragu tijekom službenog posjeta Češkoj.



Postavljati pitanje je li Michelle Obama Židovka, potpuno je suvišno, jer najkorisnije poslove u mreži rade upravo “prikriveni” mješanci, dakle oni koji su formalno pripadnici kršćanske ili islamske vjere, a u biti su dio imperijalne tajne mreže. I to je humana alkemija koju već stoljećima provodi Vatikan.

Neprijatelji su svuda i borba protiv njih mora biti konstantna. Borba, borba, borba. Ovo je tipična komunistička mantra kojom se služe i Barack i Michelle Obama, stalno pozivajući na nekakve društvene promjene, za bolje sutra, odnosno malo sutra. Amerikanci su bili i ostali i biti će, još dugo, robovi trgovačke oligarhije iz Londona kojom diskretno upravlja Vatikan preko svoje jezuitske vojske i svojih sintetičkih političkih marioneta.



Preuzeto sa ...