Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 18 19 21 22 ... 24
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Indeks lekovitog bilja  (Pročitano 549035 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Peršun - Petroselinum sativum



Peršun je dvogodišnja zeljasta, aromatična biljka, poreklom iz zemalja oko istočnog dela Sredozemnog mora, odakle se raširio po svim zemljama južne Evrope. Gaji se kao omiljena začinska biljka. Sastav: U plodu peršuna ima etarskog ulja, masnog ulja, aleurona, tanina, žute boje i glikozida apiina. Apiin hidrolizom daje glikozu, apiozu i apigenin (jedan trioksiflavon). Petroselini oleum je etarsko ulje dobijeno destilacijom pomoću vodene pare iz smrvljenih plodova peršuna. To je bezbojna, levogirna tečnost, koja jako prelama svetlost. Mirisa i ukusa na peršun. U ulju ima još i malih količina fenola, aldehida, ketona i palmitinske kiseline. Petroselini radix, peršunov koren ima sličnog etarskog ulja, apiina, šećera i sluzi. Folium Petroselini recens, svež peršunov list sadrži, pored etarskog ulja, vrlo mnogo vitamina C Upotreba: Peršunov plod i njegovo etarsko ulje deluju diuretično. Jedno vreme apiol se koristio kao sredstvo za pobačaj i uređivanje menstruacije. Peršunov koren se upotrebljava kao diuretik i začin. Narodna imena: ak, ač, vrtlenski petrusin, peršin, magdanos vrtnja zelen, majdonos, patesimul, petroželj, petrusilj, pitomi petrusin, pršun.

Plučnjak - Pulmonaria officinalis



Trajna, zeljasta, grubo dlakava biljka, visoka 15—30 cm. Listovi su pegavo prošarani. Cvetovi su na vrhu drške, ružičasti, crveni i najzad modri. Cveta od marta do maja. Raste po gustim brdskim i planinskim šumama. Upotrebljava se list, ređe cela biljka u cvetu (Pulmonariae folium et herba). Sastav: Plućnjak sadrži oko 7% tanina, zatim gume, saponozida, kiselu smolu, ulja i oko 1% rastvorljivih i oko 3% nerastvorljivih silikata. Upotreba: Koristi se kao ekspektorans, antidiaroik i diurelik, kao i većina drugih biljaka iz iste familije: Echium vulgare L. (vučji rep, lisičina, lisičji rep), Lithospermum officinale L. (vrapseme, vrapčije seme, divlja proja), Lycopsis arvensis L. (zavratnica, krivo šija), Anchusa officinalis L. (volovski jezik, pačije gnezdo, runjava trava, rumenilo), Borago officinalis L. (boražina, borac, poreč, kosmelj), Symphytum officinale L. (gavez, crni gavez, volujski jezik, crni koren, pljušč, opašica) i dr. Ove biljke rastu svuda kod nas, nisu otrovne i nekad su bile mnogo više upotrebljavane nego danas (dokaz i latinsko ime officinalis = lekovit). Pripremaju se sledeći čajevi: 1. Čaj za lakše iskašljavanje: po 25 gr lista belog i crnog sleza, plućnjaka i ploda morača pomešati; 1 kašiku smeše popariti sa 200 gr ključale vode, poklopiti i kada se smlači, ocediti i toplo popiti zaslađeno medom, ovo ponavljati 4-5 puta dnevno. 2. Čaj za lakše iskašljavanje: po 10 gr plućnjaka, majkine dušice, korena belog sleza i crnog gaveza, cveta podbela i divizme pomešati. Celu količinu ove mešavine popariti sa pola litra ključale vode, poklopiti i posle 8 sati ocediti i pomešati sa pola kilograma lipovog ili planinskog cvetnog meda i to piti svakog sata po kašiku. Narodna imena za plućnjak: medunika, medunjak, medunica, velikdanče, veligdenče, velik-danak, grudnjanka, kudravac, lisjac, lisac, medunak, meduniče, plućnica, cigeričnjak.

Podbel - Tussilago farfara



Podbel je mala zeljasta dugo večna biljka s vodoravnim rizomom. Cveta krajem zime i rano u proleće, dok se ne pojave listovi. Na vrhu svake cvetne drške stoji po jedna žuta glavičasta cvast prijatnog mirisa. Po obodu su cvetovi jezičasti, a u sredini cevasti i imaju venac dlaka. Osušen list je vrlo lomljiv. Ceo list je 10—18 cm dugačak, okruglasto -srcolik, po obodu razdaleko vijugasto-zupčast, ima do 10 cm dugačku, manje više ljubičastu peteljku iz koje, kao prsiti na ruci, izbijaju 5—10 nerava. S lica je list tamnozelen i go, a s naličja beo od mnoštva dugačkih vunastih dlaka. Mladi list je s obe strane dlakav. List je nagorkog i sluzavog ukusa; bez mirisa. Listovi podbela se počinju razvijati tek kad biljka precveta. Podbel raste svuda, a najviše na novoj vlažnoj ilovači, na novim nasipima, pored puteva, izvora, potoka, kanala i na vlažnim njivama. Cvet se bere rano u proleće, a list krajem proleća i početkom leta. Sastav: U listu podbela ima dosta sluzi, vrlo malo gorke materije (glikozid tusilagin), flobatanina, gailne kiseline, inulina i fitosterola. Cvet podbela je sličnog sastava. Upotreba: Podbel ulazi u sastav plućnog čaja kao sredstvo protiv kašlja (otud mu i potiče latinsko ime tussis=kašalj). Više se upotrebljava u narodnoj nego u naučnoj medicini, i to u obliku Čaja za ispiranje usta i grla, za obloge i klistiranje. List podbela se upotrebljava u narodu slično listu bokvice: list se opere, namaze mašću ili uljem i stavlja na uboje, posekotine, zagnojena i upaljena mesta na telu. To je omiljen narodni lek. Poslednjih godina podbel se pokazao kao izvrsno sredstvo za ublažavanje, stišavanje napada i lečenje astme. Narodna imena: arpinc, beljuška, biloživa, bjeloko pitnjak, bjelušina, vinogradska kopačica, vodeni podbio, elpejž, jurjovka, klobčič, klobčičje, konjska stopinja, konjski lopuh, konjsko kopito, kopašica, lapuh, lapuščak, lepiš, lepje, lepuk, lepuh, lepušček, leskovača, lopuk, lopušac, lupinek, marta, martica, odseg, oselski lopuh, oselsko kopito, oslova stopina, podbel (Orfelin), podbela, podbelek, podbelj, podbeo, podbijel, podbil, podbila, podbilj, podbio, podbjel, podbjelica, potočenca, pravi lapuh, prolist, pustica, repinc, repuh, repušina, svinjarica, spodbel, stiper, stipor, tutun-lepuh, stipor.

Ruzmarin - Rosmarinus officinalis



Ruzmarin je gust, uvek zelen, razgranat grmić, visok l—2 m. Cveta preko cele godine sitnim plavičastim cvetićima. cela biljka je prijatnog mirisa. Najburnije se razvija u primorju i na ostrvima Jadranskog mora, a zatim svuda oko Mediterana. Mestimično se gaji. Lako se razmnožava. Izvan zemalja Sredozemnog mora poznat je samo u kulturi. List (Rosmarini folium) je do 3,5 cm dugačak i svega do 4 mm Širok, igličast, zatubast, bez drške, zelen, krut, kožast, po obodu ceo i nadole jako povijen, te je na gornjoj strani ispupčen; po sredini ima brazdu. Naličje je udubljeno, belo ili sivo, maljavo, ima vrlo istaknut glavni nerv. Miriše vrlo aromatično na cineol i kamfor, a ukusa je ljutog, aromatičnog i nagorkog. Sastav: Droga sadrži 1,5—2% etarskog ulja, tanina, holina, saponozida, heterozida i jednu gorku materiju. Etarsko ulje (Rosmarini aetheroleum) dobija se destilacijom pomoću vodene pare iz svežeg lišća i vrhova grančica. To je bezbojna ili žućkasto zelena tečnost, aromatičnog, kamforu sličnog mirisa, ljutog, aromatičnog i nagorkog ukusa. Sastoji se iz pinena (desnog i levog), kamfena, cineola, desnog i levog kamfora, desnog i levog borneola i izobornilacetata. Upotreba: List ruzmarina upotrebljava se samo u narodnoj medicini kao sastojak čajeva za draženje kože, porast kose, abortiv, karminativ i dr. Ulje ulazi u sastav kolonjskih voda i drugih kozmetičkih sredstava, za tim u razne balsame, linimenta, tinkture, pomade i druga sredstva za trljanje i mazanje bolesnih delova tela. Koristi se još protiv epilepsije, nadimanja, hemoroida. Narodna imena: žmurod, zimorad, lužmarin, razmarija, robazinija, rozmarin, rožmarin, ruzman, rusmarin, sabor, sabur.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Selen - Levisticum officinale



Selen je mirisna, trajna zeljasta biljka, visoka do 2m. Koren je vrlo krupan i razgranat. Listovi su tamnozeleni i 2-3 puta perasto deljeni. Cvetovi su udruženi u štitaste cvasti svetložute boje. Plodovi su pljosnati, sa oštrim rebrima. Gaji se u vrtovima i često podivlja, posebno u planinama. Lekoviti su koren i plod. Sastav: U korenu i plodu ima do 1% elarskog ulja, u kome je glavni sastojak terpineol. Ima i smole, gume, tanina, šećera, škroba i raznih kiselina. U lišću ima do 100 mg°/o vitamina C. Upotreba: Prijatan, aromatičan i bezopasan diuretik, stomahik i karminativ. Često se daje zajedno sa drugim štitaricama za lečenje organa za varenje, mokrenje i disanje. Ima lekovito dejstvo kod bolesnika koji imaju grčeve u crevima. Od Selena se pripremaju sledeći čajevi: 1. Čaj za održavanje pravilnog rada srca (preventiva protiv infarkta): po jednu supenu kašiku lista matičnjaka, korena i ploda selena i lista imele sa kruške preliti sa 6 dl proključale vode. Ostaviti da stoji 2 sata, procediti, zasladiti medom i piti tri puta dnevno po 1 čašu. 2. Upala mokraćnih puteva: po 20 gr korena selena, lista breze i medveđeg grožđa, lanenog semena i sitnice. Dve supene kašike ove smeše na 300 gr ključale vode i posle 2 sata odliti i popiti u 3 obroka u toku dana. Narodna imena: selim, ljupcac, belestika, veleždin, velestika, lesandrina, lubčac, Ijubačac, milobud, miloduv, trojevac.

Sena - Senna alexandrina, Cassia senna



Sena je niska žbunasta biljka sa parno perastim lišćem. Droga su tanki, kožasti, lomljivi, po obodu celi listovi zeleno žućkaste boje. Od Sudana do Irana rastu nekoliko vrsta sene: zrelo, osušeno i iseckano lišće od sene upotrebljava se kao jako i oprobano sredstvo za čišćenje, kao blag laksans. Sastav: Sadrži glikozide, senozide A i B, flavonoid, sluz, tenin, smole i antrahinonske derivate. Upotreba: Aktivni sastojci lista sene deluju na Aurbachov kompleks, nervne završetke u zidu debelog creva, pojačavaju peristaltiku, pasažu hrane i deluju laksantno. Čaj od sene pomaže prirodnom varenju, sprečava lenjost creva i zatvor. Od lišća se spravlja čaj na taj način što se 1 kašika (oko 10 gr) lišća prelije šoljom ključale vode, češće promeša i posle 20 minuta procedi i pije. Senino lišće se ne sme upotrebljavati za vreme trudnoće, zapaljenja mokraćne bešike ili za paljenja materice. Inače je upotreba seninog lišća vrlo česta. Sličnog, ali blažeg dejstva su mahune od istih vrsta.

Uva - Arctostaphylos uva ursi



Uva je dugovečan zimzelen, vrlo razgranat, nizak grmić, koji je po zemlji sasvim polegao. Cvetovi su mu sitni, zvonasti, ružičasti ili beli i vise u malim grozdovima. Plod je lepa crvena, brašnjava, okrugla, mnogosemena bobica. Lišće je kožasto, debelo, golo, sjajno, tamno zeleno, sitno i lopatičasto. List je krut, kožast, lomljiv i vrlo debeo. Kad se baci na gomilu, zvoni, što je znak da je dobro osušen. List se bere u proleće kad je biljka u cvetu. Najbolji je mlad list sa zelenih grančica. U proleće bran list je najlekovitiji, jer tada ima najviše arbutozida. Listovi su neprijatnog, oporog i nagorkog ukusa; bez mirisa. Raste po suvim, retkim, peščanim ili kamenitim borovim i drugim crnogoričnim šumama, među grmljem po sunčanim obroncima i suvatima, po planinskim pašnjacima Balkanskog poluostrva, naročito u zapadnim delovima. Sastav: U listu uve ima oko 11% fenolskih glikozida: arbutina (arbutozida) i metil-arbutina. U novije vreme potvrđena je ranija pretpostavka da u listu ima još jedan, treći glikozid, erikolin. Ima oko 15% tanina, galne kiseline i drugih sastojaka. Upoteraba: List se upotrebljava u obliku čaja za lečenje organa za mokrenje. Kod nas lekari često daju mešan čaj od jednakih delova medveđeg grožđa i sitnice. Pri izradi dekokta (čaja) potrebno je list zdrobiti i duže kuvati, jer kožasta i čvrsta konzistencija lista otežava i onemogućava ekstrakciju arbutina i tanina. Inače, list treba u apoteci čuvati ceo, jer se tako mnogo duže i bolje održi. Priprema se još i čaj protiv peska ili kamena u bubregu. Narodna imena: medveđe grožđe, bubina boba, vučja jabuka, gorndk, divlja maginja, ja bučica, medvedovo grožđice, medvedovo uho, medveđi grozdić, medvijedica, mečije grožđe, mlivnjak, mlivnjača, opernik, opirnik, oprnik, planika, crvena planika.

Žalfija - salvia officinalis



Žalfija je dugovečan, razgranat, zbijen grmić, visok 50—90 cm. Stabljika je drvenasta, višegodišnja i četvorouglasta. Listovi su srebrnozeleni zbog obilja dlaka. Cvetovi su plavo ljubičasti, ponekad ružičasto-beličasti, izrazito dvousnati i nalaze se udruženi u klasaste pršljenove na vrhovima stabljika i ogranaka. Cela biljka je vrlo aromatičnog i svojstvenog mirisa. Najlekovitiji list se dobija kad žalfija počne cvetati, a to je najčešće u maju. List se bere, suši i čuva isto onako pažljivo kao i list nane, jer i žalfija spada u istu biljnu familiju usnatica. Zbog čega se i na žalfijinom listu nalaze sitne sekretorne žlezde sa mirisnim isparljivim uljem od kojeg potiče svojstven prijatan miris i lekovitost žalfije. Latinski naziv Salvia potiče od Rimljana od latinskog salvare, što znači spasti, spašavati, izlečiti, jer su je Rimljani još pre 2.000 godina veoma cenili i na razne načine upotrebljavali za lečenje. Latinski naziv officinalis znači lekovit. Dakle, oba latinska imena vezana su za lek, lekovitost, što se ne može ni za jednu drugu biljku reći. Sastav: Glavni lekoviti sastojak lista žalfije je isparljivo mirisno etarsko ulje, koga ima od 1,5 do 2,5 posto Oporost i lekovitost lista potiče od tanina (štavskih materija). I gorke materije u žalfiji deluju lekovito. Cela biljka je vrlo aromatičnog i svojstvenog mirisa. Upotreba: Žalfija ulazi u sastav velikog broja lekova, koji se upotrebljavaju za ispiranje usta i grla kad nastanu upale i katari, jer su to dobra i bezopasna sredstva koja jačaju sluzokožu (dejstvo tanina) i deluju antiseptično (dejstvo etarskog ulja). Čaj i drugi lekovi načinjeni od žalfije upotrebljavaju se i za jačanje organizma, jer sadrže tanina i gorkih materija. Narodnih imena: pelim, kadulja, kuš, kalaver, džiger trava, beli džiger, vrtni žajbel, goloper, žavbej, žajbl, žalvija, žalfa, janovdenče, kadilja, kaduja, kadulja križatica, kaduna, kaloper, kaluper, krastatica, križna kadulja, ljekovita kadulja, ljekovita slavulja, nemački kaloper, pelin, perušina, pitomi pelin, prava kadulja, slavlja, slavulja, uzani kaloper, crni kaloper, crnogorski pelen, šalvija.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Biljka - Herba

Andjelika - Angelica archangelica



Anđelika je vrlo krupna, snažna i lepa, do 2 m visoka zeljasta biljka. Stablo je pravo i šuplje, dosta debelo, golo, cevasto i u gornjem delu granato. Listovi su triput perasto usečeni, vrlo krupni i na osnovi mehurasto obuhvataju stabljiku. Štitaste cvasti se nalaze na vrhu stabljike i ogranka, i imaju mnogo cvetova zelenkaste ili žućkaste boje. Rizom je mesnat, krupan, kratak i gusto obrastao du gačkim korenjem. Cveta jula i avgusta, plod je jajolik, pljosnat i krilat, žućkastobeličaste boje. Cela biljka ima svojstven prijatan aromatičan miris. Ukusa je najpre oslatkog, a zatim aromatično ljutog. Gaji se po močvarnim mestima, uspeva na lakom, rastresitom, plodnom i močvarnom zemljištu. Retko se nalazi divlja biljka. Razmnožava se semenom, ono se mora posejati čim sazri, jer brzo gubi klijavost. Dobijeni rasad se rasađuje na stalna mesta početkom jeseni i mora se često okopavati i obilno navodnjavati. Destilacijom samlevenih plodova, rizoma i korenja dobija se vrlo cenjeno etarsko ulje. Sastav: Rizomi i korenje sadrže 0,30—1% etarskog ulja, oko 6% smole, pektina, sitosterola, kumarina, raznih kiselina i drugih materija. U plodovima ima 0,5—1,5% etarskog ulja, oko 16% masnog ulja, kumarina i drugih sastojaka. Glavni sastojak ulja je felandren. Upotreba: Već nekoliko hiljada godina anđelika se koristi za lek i začin. Deluje povoljno na želudačno crevne organe, olakšava varenje odstranjuje gasove i teškoće, koje zbog toga nastaju. Nije škodljiva i ne izaziva naviku. Zbog prijatnog mirisa svi je rado uzimaju. Od anđelike se proizvodi etarsko ulje u industrijskim količinama kao i tinkture, ekstrakti, alkoholature i dr. Čaj je još prijatniji od svežih držaka i korenja, jer je veoma aromatičan i povoljno utiče na raspoloženje bolesnika. Koristi se za poboljšanje apetita, varenja kao i protiv gasova, nadimanja grčeva i drugih smetnji. Narodna imena: angelika (Orfelin), angelica, anđelika, anđelski koren, anđeosko drvo, vrtna vanelka, gozdni koren, žlahtna angelika, kadlinac, kravogaz, kravojac, siriš. Angelica silvestris u narodu se naziva: angelika, anđelski (anđeoski) koren, borštna angelika, divlja anđelika, koren svetoga duha, kravojec, trubaljka, trubelj.

Bosiljak - Ocimum basilicum



Bosiljak je naše narodno omiljeno cveće. To je jednogodišnja zeljasta biljka, poreklom iz Indije. Stablo je visoko do 50 cm, grane su postavljene unakrsno i naspramno. listovi su sa drškama, izduženo jajastog oblika, po obodu razređeno testerasti. Cvetovi su beli ili bledoružičasti, sa kratkim drškama, u grupama od po 6-10, i formiraju duge metličaste cvasti, kojima se završavaju grančice. Cveta od maja do avgusta. kod nas se gaji od davnina kao ukrasna, začinska i lekovita biljka a koristi se i u religioznim obredima. Cela biljka je prijatnog mirisa, a najviše listovi. Ukusa je gorkog i aromatično ljutog. Bere se se nadzemni deo biljke u cvetu (Basilici herba) i suši u hladu na promaji. Razmnožava se semenom, koje se u bašti ili saksiji seje u martu, a mlade biljke, po dve zajedno, rasađuju u maju. U toku vegetacije neophodno je redovno okopavanje i zalivanje. Sastav: Sadrži etarskog ulja, tanina, saponina i gorkih materija. Količina etarskog ulja nije velika — iz nosi svega 0,4 do 0,8°/o — ali biljka ipak ima vrlo jak miris. U etarskom ulju ima estragola ili metilkavikola, linalola, cineola i drugih antiseptičkih sastojaka koji služe kao konzervans, jer sprečavaju razvoj mnogih mikroorganizama i uništavaju ih. Tako se može objasniti zbog čega se bosiljak nosi na groblje, kad se ide mrtvacu, zbog čega se pokojnik njime kiti, i nosi kad se ide teškom bolesniku, zbog čega se daje da se »ne pokvari bogojavljenska vodica« ... itd. Upotreba: Narod, sasvim opravdano, upotrebljava bosiljak kao sredstvo za umirivanje uzbuđenog nervnog sistema, protiv gasova, nadimanja i tegoba u organima za varenje, u obliku začina u jelima ili u obliku čaja posle jela. Upotrebljavaju ga i protiv nekih crevnih parazita, često zajedno sa belim lukom, zatim za jače mokrenje, za izazivanje boljeg apetita, za povećanje mlečnosti majki koje imaju malo mleka, protiv zapaljenja bubrega, za uređivanje menstruacije itd. Nekad nije bilo ni jedne kuće koja nije imala malo bosiljka, ne samo suvog, vezanog u kiticu već i u vrtu, pa često i u loncu, tako da su ga imale svežeg preko cele godine. To su cveće i miris starijeg sveta. Bosiljak treba proučiti već i zbog toga što se on, kao retko koja druga biljka, tako mnogo spominje u narodnoj poeziji i pripovetkama. Ukoliko se kod nas ide više na jug i istok utoliko je veća i raznovrsnija upotreba bosiljka. Narodna imena: bažilek, bažulek, baselak, basiljak, basilje, bašelak, bo siljak, bosilek, bosilj, krupan bosiljak, bosiljak sarmaš, bosilje, vasleđen, đen, mislođin, murtela, pitomi vesligen, faslidžan, fesligen, fesliđan, feslidžan.

Dan i Noć - Viola tricolor



Daninoć je sitna jednogodišnja zeljasta biljka, visoka do 40 cm. Stabljika je uglasta, prosta ili razgranata. Listovi su širi nego duži, po obodu zupčasti, donji su srcoliki, a gornji duguljasti. Cvetovi su pojedinačni, na dugim peteljkama, trobojni (ljubičasti, žuti i beli). Cveta od proleća do leta. Raste po napuštenim planinskim njivama (do 1.800 m nadmorske visine), po usevima, suvim i kamenitim mestima. U nas raste mnogo podvrsta, varijeteta i formi ove vrlo rasprostranjene biljke. Neke, osobito one krupnocvetne, gaje se kao omiljeno cveće koje cveta od kraja zime do jeseni. Za lek se upotrebljava samo divlja, poljska podvrsta, čiji su cvetovi sitni, 8—14 mm dugački, žuti, belo žućkasti sa jačim ili slabijim ljubičastim prelivom. Gajenje: U Holandiji i nekim drugim zemljama na Zapadu daninoć se gaji za domaće potrebe i izvoz. Sastav: Saponozidna droga. Sadrži još i rutozid (žuta heterozidna boja violakvercitrozid), antocijansku plavu heterozidnu boju violanozid, salicilni heterozid, slobodnu salicilnu kiselinu, etarsko ulje (0,01%) sa metilsalicilatom, tanin, sluz, soli magnezijuma i kalijuma, šećera, do 250 mg% vitamina C i razne karotenoidne boje: violaksantin, auroksantin, flavoksantin i zeaksantin. Upotreba: Za lečenje raznih kožnih bolesti (ekcema), svraba, reumatizma, uloga, običnog i velikog kašlja, za jače izlučivanje mokraće i protiv upale mokraćne bešike. Spremaju se čajevi od herbe, zbog neprijatnog ukusa mogu se zasladiti sirupom od malina, ribizla, višanja ili limuna. Narodna Imena: Osim navedenih, evo još nekoliko narodnih imena za Viola tricolor: božji cvit, viola, gospina ljubica, dikino oko, kokošja ljubica, maćvica, mačuha, modra iskrica, poljska ljubica, sedmičica, trobojna ljubica, udovica. Viola arvensis narod naziva: danćnoć, zbornice, poljska ljubica, poljska ljubičica, udovice od zbora.

Dobričica - Glechoma hederacea



Dobričica je Trajna, zeljasta, mirisna biljka, visoka 20—40 cm. Donji deo stabljike puzi, a gornji je uspravan i razgranat. Listovi su na dugačkim drškama, srcoliki ili bubrežasti, naborani, po obodu nazubljeni, na naličju crvenkasti. Cvetovi su Ijubičasto-plavi sa purpurnim tačkama. Cveta maja- juna. Raste obilno svuda u šumama, na vlažnim livadama i drugim mestima. Vrhovi grančica u cvetu, list, cela nadzemna biljka i sok iz sveže biljke svojstvenog prijatnog mirisa i gorkog i oporog ukusa. Sastav: Oko 6°/o tanina, 0,03—0,06% etarskog ulja, gorke materije marubina, smole, voska, oko 3% šećera, holina i mnogo kalijumovih soli. Upotreba: Uglavnom narodni lek za lečenje organa za disanje (bronhit), žuči, za pojačanje mokrenja, protiv proliva, za apetit, protiv histerije i neurastenije. Spolja se upotrebljava za lečenje katara nosa, ozleda i rana. Pomešana sa ovsenim brašnom daje se protiv crevnih parazita konja. Narodna imena: brštan po zemlji, brštan-trava, brštran, vred njak, grošić, dobričava trava, dobričavica, dobričanova trava, dobričarica, dobričevica, dobrčanova trava, kotur, mesečnjak, niski bršljan, okrugljak, rasturiče, samobaj, stravna trava.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Čestoslavica - Veronica officinalis



Čestoslavica je trajna zeljasta dlakava biljka, visoka 10—35 cm. Listovi su obratno jajasti, naspramni, sedeči (ili skoro), dlakavi, pepeljavozeleni i po obodu nazubljeni osim na bazi. Cvetovi su plavi (ređe beli sa ružičastim žilicama) i udruženi u grozdaste cvasti. Cveta od maja do jula. Rizom puzi u zemlji i iz njega koso, delimično poleglo izbija stablo.Raste po vlažnim mestima i šumama do 1.000 m nadmorske visine. Ukusa je gorkog i pomalo oporog. Upotrebljava se biljka u cvetu (Veronicae herba). Sadrži tanina, nepoznat alkaloid, nekoliko heterozida , saponozid, gorke materije, manitola, voska, organskih kiselina, etarskog ulja i šećera. Čestolavica je narodni lek za lečenje raznih bolesti. 1. Za lakše iskašljavanje sluzi (katar): po 30 g razgona, podbela i morača i 10 g korena ljubičice se pomeša. Tri supene kašike smeše popari se sa pola litra ključale vode, poklopi i posle 2 sata ocedi, zasladi medom i pije toplo svaka 2 sata po l kašika. 2. Za umirivanje napada kašlja (protiv nadraženja, zacenjivanja): po 20 g razgona, cveta sleza i podbela, name i miloduha se pomeša, pa se po stupi kao pod 1. 3. Protiv zatvora: po 30 g lišća belog jasena i suvih šljiva i po 20 g razgona i sladića se pomeša. Dve supene kašike smeše kuva se 15 minuta u 400 g vode, ostavi 2 sata d pola popije izjutra, a pola uveče. Narodna imena: šumska maljava verenica, verunika, dupčac, evropski čaj, ljudska vernost, propinjača, ranilist, stravna trava, trava od ušljame.

Iva trava - Teucrium montanum



Trava-iva je mala biljka koja u obliku okruglastih, poleglih, otpornih, malih busenova pokriva go kamen naših brda i planina. Ukusa je vrlo gorkog, oporog i aromatičnog, jer sadrži gorkih materija, tanina i etarskog ulja i spada u grupu aromatičnih oporih amara. Naši ljudi mnogo cene ovu biljčicu. Mestimično to je najviše upotrebljavana lekovita biljka prema kojoj se često ima neograničeno poverenje. Njome leče mnoge bolesti, pre svega oboljenja organa za varenje i disanje. To je vrlo cenjen tonik, stomahik i holagog. Oštrim makazama seku se lisnati vrhovi grančica biljke u cvetu (Teucrii montani herba) i brzo suše na promaji da cveće sačuva beličasto žućkastu, a lišće srebnozelenu boju i svojstven miris. Travu-ivu treba mestimično zaštititi, jer joj preti opasnot od uništenja, a ona je pored svoje lekovitosti korisna još i zato jer izvrsno vezuje ono malo zemlje na ogoljenom kamenjaru. Trava-iva ulazi kao sastavni deo mešavina čajeva za stomak, jetru, žuč, protiv malokrvnosti i drugih bolesti.

Kantarion - Hypericum perforatum



Kantarion je višegodišnja zeljasta biljka, visoka do 100 cm. Ima vrlo čvrstu, uglastu, razgranam stabljiku, uspravnu, sa naspramnim granama. Listovi su naspramni, bez drške, duguljasto jajasti, goli, svetlozelzne boje, sa karakterističnim prozirnim tačkicama od žljezdi sa etarskim uljem. Zlatnožuti, srednjeveliki, lepi cvetovi obrazuju na vrhu stabljike štitastu cvast. Ima oko 50 prašnika sraslih u 3 snopića iznad kojih se diže trostruk tučak tamnocrvene boje. Cveta od maja do septembra. Raste po svetlim šumama, oko puteva, po kamenjarima i livadama i oko močvara. Razmnožava se semenom, bere se gornja polovina biljke u cvetu (Hyperici herba). Droga je svojstvenog mirisa, oporog, nagorkog i aromatičnog ukusa. Kantarion je odavnina poznata lekovita biljka, od ove biljke se spravlja i poznato kantarionovo ulje koje ima višestruku primenu u narodnoj medicini. Sastav: Ima mešovitog tanina u kome preovlađuje katehinski, sadrži etarskog ulja, smole, antocijana, crvenu boju hipericin, karotena i flavonoidnih heterozida (hiperozida, rutozida, kvercitrozida i drugih od kojih potiče žuta boja), holina, vitamina C i tragove alkaloida. Etarsko ulje miriše na crnogordčna ulja; sastoji se od kadinena i drugih seskviterpena, estara izovalerijanske kiseline i malo azulena. Upotreba: Kantarion se odvajkada u narodu ceni i mnogo upotrebljava spolja protiv posekotina, opekotina, hemoroida, za zarašćivanje rana i kao antiseptik, a iznutra protiv bolova jetre, želuca, proliva itd. Dejstvo droge je mnogostruko zbog složenog hemijskog sastava. Ulje se koristi na taj način što se njime mažu rane, posekotine, opekotine i druge ozlede ili se tim uljem natopi gaza ili čisto platno pa se ozleđeno mesto obloži. Etarsko ulje od kantariona deluje protiv crevnih parazita. Fenolska jedinjenja koja se nalaze u kantarionu imaju izraženu antibakterijsku moć. Narodna imena: bljuzga, bljuzgavac, bogorodičina ruka, vražji beg, gorac, gorčan, gospin cvet, gospino zelje, greotaljka, žuta metlica, žuti kantarion, žućenica, zasekliva treva, zaseknica, zvekac, zvončac, ivanova trava, ivanjčica, izdatjivica, kantarijon, krvavac, marina ručica, pljuskavica, smaknež, smicaljka, tantur, trava od izdati, trava od poseka.

Kičica - Erythrae centaurium



Kičica je dvogodišnja ili jednogodišnja, mala, zeljasta biljčica sa sitnim cvetićima vatrene boje. Stablo je čvrsto, gotovo četvrtasto, golo, šuplje, pri vrhu razgranato, visoko od 30 do 40 cm, a debelo je do 3 mm i naretko obraslo sitnim listićima. Lišće je sitno, retko, naspramno, skoro sedeće, duguljasto-jajasto, do 4 cm dugačko, po rubu celo, golo, sjajno, ima 3-5 nerava. Prizemno lišće poređano je unakrsno u pršljenove i sedeće. Cvetovi su složeni u račvastu cvast na vrhu stabla i imaju levkastu, petozubu krunicu ružičaste ili svetle crvene boje. Kod stare i na suncu sušene droge cvetovi su izbledeli. Cveta celog leta. Raste svuda, a najviše po vlažnim brdskim i planinskim livadama, mestimično u ogromnim količinama, tako da se u leto mnogi senokosi rumene od iscvetale kičice. Kičica je vrlo gorka, a nije otrovna. Kičicu treba brati dok je u cvetu, vezati u kitice i sušiti u hladu na promaji. Malo je našeg lekovitog bilja koje se u narodu tako mnogo, često i uspešno upotrebljava kao kičica. Sastav: Sadrži gorke heterozide: geniciopikrozid, eritaurozid, eritrocentaurozid i dr. Nađeno je oko 0,6 do 1% alkaloida, među kojima je glavni gencijanin. Najviše gorčine ima u stabljici, manje u cvetu, a najmanje u listu. Upotreba: Kičica je dobar gorak tonik. Deluje kao čist amarum slično lincuri. Upotrebljava se u obliku infuza, vodenog ekstrakta, praška, vina i tinkture. Ulazi u sastav gorkih čajeva za stomak. Malo je našeg lekovitog bilja koje se u narodu tako mnogo, često i uspešno upotrebljava kao kičica: za otvaranje apetita, protiv smetnji u organima za varenje, protiv groznice, slabokrvnosti itd. Kičica ima vrlo sitno i plitko korenje, tako da čim se rukom uhvati, ona se iščupa i na taj način uništi. Kičica se ne srne čupati, nego se gornja polovina stabljike u cvetu pažljivo odseče oštrim makazama. Narodna imena: ger, gorka kitica, gorko zelje, grozničavka, drago cvijeće, dupčić, zlatna žuč, jezernica, kinin, kitičica, mala semenčina, mali stozlatnik, svedrc, sunčeni cvit, crvena kičica, orno zelje.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Kokotac - Melilotus officinalis



Kokotac je dvogodišnja ili ređe jednogodišnja zeljasta biljka visoka i preko 2 m. Stabljika je većinom uspravna ili se izdiže i vrlo razgranata. Ima listove slične detelini, samo su po obodu zupčasti, troperi sa drškama, listići su izduženo eliptični, po obodu nazubljeni. Cvetovi su sitni, žuti, na drškama, po 30-70 sakupljenih u grozdastoj cvasti. Cveta od juna do septembra, 10-15 dana pre cvetanja belog kokotca (melilotus albus). I sam latinski naziv biljke u prevodu znači "medena detelina". Sabiraju se vrhovi grančica biljke u cvetu. Osušena biljlka prijatno miriše na med, jer prilikom sušenja nastupa fermentacija, hidroliza jednog glikozida i pritom se oslobađa kumarin. Raste u divljini na peskovitom zemljištu, pored puteva, reka, kanala, nasipa, železničkih pruga i drugih napuštenih mesta. Zahvaljujući dugom i razgranatom korenu dobro podnosi sušu. Gaji se i u kulturi kao stočna hrana, a i kao medonosna i lekovita biljka. Razmnožava se semenom. Seje se u proleće. Kokotac je aromatična droga koja nema etarskog ulja, za razliku od ostalih mirisnih biljaka koje imaju spoljni ili unutrašnji sekrecioni aparat s uljem. Sastav: Osim kumarina, suva biljka ima i slobodne melilotne kiseline smole, tanina i dr. Ukusa je najpre malo sluzavog, zatim gorkog i pomalo ljutog i oporog. Kumarin je proizvod hidrolize heterozida, aglikon gorkog ukusa, zbog čega se izvesne kumarinske droge upotrebljavaju i kao gorki tonici i stomahici. Upotreba: Nekad se droga mnogo više upotrebljavala. Još u starom veku služila je kao lek koji ublažuje bolove, tera vodu, steže i si. Upotrebljava se kao narodni lek spolja, u mastima i melemima. Jedno vreme važila je kao lek za oči. U homeopatskoj medicini daju je protiv migrene, grčeva dece itd. Služi za aromatizaciju loših vrsta duvana. Narodna imena za biljku i kokotac: velika djetelina, vodnika, ždralika, žučka, žuti kokotac, konjska detelina, kumanika, nokata trava, nokatac, noktec, orlov nokat, pšeničica, svinduh. Sličnog mirisa i ukusa, hemijskog sastava i dejstva su i Melilotus al tissimus Thuill. (žuta ždraljika, veliki žuti kokotac, mala potočna graška) i M. albus (Med.) Desr. (bela kominika, ždraljika, beli kokotac).

Kopriva - Urtica dioica



Kopriva je narodni lek, preventivno sredstvo i hrana. Cenili su je još Rimljani. Za koprivu su vezana mnoga narodna lečenja, verovanja, sujeverja i običaji. Kopriva raste kao korov po prljavim i zapuštenim mestima. U proleće kad olista koriste je ljudi kao zdravu prolećenu hranu. Za lek se beru vrhovi grančica s lišćem, sam list, cela nadzemna biljka u cvetu ili samo koren. Najviše se ceni mlad list. Treba brati samo mlado, sočno, zdravo, celo lišće po suvom i lepom vremenu kad se digne rosa, pa što brže osušiti u tankom sloju, često prevrćući, da osušeni list sačuva jasnu i lepu zelenu boju. Kopriva se gaji kao kulturna biljka. Kopriva se može sejati ali, još brže i bolje, rasađivati pomoću rizoma (razgranate podzemne stabljike). Najbolje je koprivu rasaditi u jesen kad počnu kiše. Sastav: U listu ima tanina, mnogo soli i hlorofila, mravlje, sirćetne i maslačne kiseline, karotena, fitosterola, lecitina, mnogo vitamina C i K, sluzi, voska i kremene kiseline. U svojim žarama kopriva ima acetilholina i histamina koji već u količini od 1/10.000 mg žare i peku. Prisustvo glikokinina bi moglo objasniti i opravdati upotrebu koprive protiv šećerne bolesti. Upotreba: Čaj ili alkoholni ekstrakt iz trave (herbe, nadzemni deo biljke) ili, još češće, iz korena upotrebljavaju se protiv proliva, belog pranja, krvavljenja iz hemoroida i uopšte za zaustavljanje krvi spolja i iznutra (taninsko dejstvo), za porast kose, protiv opadanja kose i protiv peruti. Ponegde se još upotrebljava sveže uzbrana kopriva za »žarenje« mesta na telu obolelih od reumatizma, išijasa i neuralgije. Hlorofil iz koprive uspešno se daje protiv raznih zaraza, poremećaja nastalih usled lošeg prometa materija i anemija nastalih posle primene duboke radioterapije. Hlorofil iz koprive povećava snižen krvni pritisak i dovodi ga na normalu; zato se poslednjih godina daje kao dodatak pri lečenju srčanih bolesnika digitalisom, kao i rahitičnoj deci, protiv žute groznice, žučnih oboljenja i dr. Narodna imena: koprva, obična kopriva, pasja kupina, pitoma kopriva, zeza, žegavica.

Lišajevica - Hieracium pilosella



Lišajevica je trajna, mala zeljasta, vrlo dlakava biljka visoka do 25 cm. Na zemlji je rozeta od duguljastih, obratno jajastih listova. Na vrhu stabljike je glavičasta cvast svetložute boje. Cveta od maja do septembra. Raste na suvom mršavom zemljištu. Sastav: Sadrži gorke materije, tanina, smole, sluzi, flavonske derivate (boja cveta) i umbeliferon. Upotrebljava se cela biljka s korenom (Hieracii herba). Narodni lek za lečenje lišaja, upale mokraćne bešike, izbacivanje peska i kamena iz bubrega i mokraćne bešike i za pojačano mokrenje. Narodna imena: zlatnik, jandrašika, kosmatica, mišja ovčica, mišje uho, ovčija brada, proljetnica, runjavičina, slavak, trava od poljačine.

Majkina dušica - Thymus serpyllum



Dugovečna zeljasta biljka, polugrmić, svega pedalj visok. Zbijeno i gusto busenje sastoji se od poleglih, vrlo tankih, mestimično za zemlju priraslih, crveno-mrkih izdanaka i vreža iz kojih se dižu mnogobrojni uspravni ogranci obrasli sitnim jajastim listićima i okruglim cvastima. Cvetići su dvousnati ružičaste boje. Cveta preko celog leta. Cela biljka je prijatnog i vrlo aromatičnog mirisa i ukusa. Lekoviti sastojci nalaze se jedino i isključivo u listu i cvetu majkine dušice. Treba napomenuti da majkinu dušicu treba brati pažljivo. Ni kako se ne sme čupati, jer se time biljka uništava. Treba odsecati samo gornju polovinu lisnatih grančica u cvetu i to makazama. Sastav: timol i karvakrol, dva fenolska jedinjenja od kojih potiču lekovitost, antiseptička moć i svojstven miris majkine dušice, imaju svojstvo izvrsnog i neškodljivog konzervansa. Upotreba: Majkina dušica je omiljen lek ne samo u narodnoj nego i u naučnoj medicini. Kod nas se vekovima upotrebljava, pre svega, kao lek za lečenje organa za varenje, ređe i organa za disanje. Majkina dušica ulazi u sastav mnogih lekovitih preparata koji se izrađuju bilo u apotekama, bilo u farmaceutskoj industriji, a njeno etarsko ulje i timol daju se protiv crevnih parazita, naročito protiv dečjih glista. Treba naglasiti da ne treba kuvati majkinu dušicu. To se ne srne činiti, jer se lekoviti sastojci ove veoma mirisne i lekovite biljke kuvanjem, brzo i potpuno izgube, izvetre. Zbog toga se preporučuje da majkinu dušicu samo poparite ključalom vodom, odmah poklopite, ostavite da stoji 2 sata. Takođe može se slobodno pripremati i jači čaj jer majkina dušica ni dužom upotrebom ne izaziva nikakve znake nelagodnosti niti navikavanja. Narodna imena: babina duša, babja dušica, bakina dušica, bukovica, vreskovina, vrisak, divlji bosiljak, dušičina, dušička, materina dušica, materka, tamjanika itd.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Oću-neću - Capsella bursa pastoris



Rusomača je jednogodišnja jli dvogodišnja zeljasta biljčica, visoka do 40 cm. Prizemno lišće je krupnije, perasto izdeljeno i gradi rozetu, a ono na stabljikama je vrlo sitno i obuhvata stabljiku, duguljasto, šiljasto i po obodu celo. Gornja polovina stabljike je poretko obrasla sitnim belim cvetićima razne starosti tako da se na vrhu nalaze pupoljci, ispod toga otvoreni cvetovi, a još niže plodovi kao sitne trouglasto-srcaste Ijuščice, koje, kad sazru, pucaju na dva šava, odakle ispada mnogobrojno sitno seme crvenkaste boje, pomoću koga se biljka rasejava na sve strane. Cveta od ranog proleća do pozne jeseni. Raste svuda, kao korovska biljka, a najčešće po naseljima, pored torova i po obrađenom i neobrađenom zemljištu, od nizijskog do planinskog pojasa. Razmnožava se semenom. Oću-neću je biljka bez mirisa, pomalo ljutog ukusa, kao i sve krstašice zbog prisustva sumpornih heterozida. Sastav: Oću-neću sadrži organske baze tiraimin, holin i acetilholin, verovatno kao proizvodi razlaganja nedovoljno poznatog i hemijski nepostojanog alkaloida (bursin). Ima malo sumpornih i flavonskih heterozida, inozitola, tanina, raznih organskih kiselina, saponozida, vitamina C, i drugih sastojaka. Upotreba: Koristi se za lečenje mokraćnih kanala, niskog krvnog pritiska, groznice, unutrašnjeg krvarenja materice i obilnih menstruacija, kao i protiv kamena u bubregu. U srednjem veku se cenila za lečenje raznih krvarenja, danas se koristi u narodnoj i u homeopatskoj medicini, kao hemostatik u porodiljstvu, posebno protiv krvarenja vena na nogama. Rusomača nije otrovna i ne izaziva naviku dužom upotrebom. U apoteci se od rusomače prave tinktura, ekstrakt i drugi galenski preparati. Narodna Imena: Rusomača, tarćužak, hoću-neću, devojačka trava, pastirska torbica, babine gnjide, bobulica, gusumača, kosomača, krvavka, mačkino srce, poljska preslica, torbičica, šurjen.

Pasuljevina - Phaseoli legument



Pasulj je donesen iz Amerike. Kod nas se gaji u ogromnim količinama u raznim varijetetima, jer je puno korišćen u ishrani. Međutim pasulj je i lekovita biljka. U lekovite svrhe upotrebljava se zrela mahuna bez semena (Phaseoli legumen, Phaseoli cortex fructus) od pasulja čučavca (ne pritkaša). Mahune pasulja su malo sluzavog ukusa i bez mirisa. Sastav: U pasulju ima arginina, koji je gvanidin alfa aminovalerijanska kiselina. Arginin deluje slično sintalinu, jednom sintetičnom antidijabetskom sredstvu čije je dejstvo slično dejstvu insulina, ali je slabije, sporije i dugotrajnije. Ima još i tirozina, triptofana, leucina, holina, alantoina, trigonelina, asparagina, kalijuma, kremene i fosforne kiseline, vitamina C, monoamino-masnih kiselina i hemiceluloze koja hidrolizom daje galaktozu, arabinozu i malo fruktoze. U nedozrelim mahunama ima inozitola, zbog čega mahune jačaju srce (srčana analeptik) i regulišu promet kalcijuma. U 1 kg mladih mahuna ima oko 0,35 mg nikla i 0,05 mg kobalta. Upotreba: mahune od pasulja su lek protiv šećerne bolesti. Smanjenje šećera u krvi je i eksperimentalno, klinički dokazano. Droga deluje i diuretično. Upotrebljava se protiv uloga i zapaljenja mokraćnih puteva. Narodna imena: bažulj, beli grah, beli pasulj, bijeli grah, bob, gra, grav, grag, grah-golubnjak, grah-rogačić, grah-rožnjak, grah-tačkaš, žuti pasulj, laški bob, opaki grah, pažulj, pasulj puzavac, pasulj tačkaš, pašon, pašuljak, pletenac, počanj, pritičnjak, pritkaš, pričanac, pričanik, smišag, t kljanac, trkljaš, fađuo, fažol, fazoli, fasolj, fasul, fašon, fržolj, džora.

Pelen - Artemisia absinthum



Pelen je dugovečna, zeljasta, vrlo razgranata biljka, visoka 0,5 do l,5 m. Cela biljka je obrasla mekim, svilastim dlačicama zbog čega izgleda srebrnastozelena. Cveta u leto. Lišće je beličasto, svilasto, pokriveno gustim, kao kadifa mekim dlačicama. Prizemno lišće je krupno, troperasto i ima dugačke drške. Lišće na gornjem delu stabljike ima kratke drške, dvoperasto je ili jednoperasto, a okrajci su lopatičasti ili kopljasti. Lišće uz cvast je celo, bez drške, slično bodlji. I stabljika je dlakava. Cvasti su udružene u račvaste metlice s malim, loptastim, u prečniku oko 3 mm velikim žutim glavicama na kratkim drškama. Na dlakavom cvetištu ima mnogo cevastih, žutih cvetića sa žlezdama napunjenim uljem. Pelen raste kao korov po poljima, međama, kraj puteva, po zapuštenim i neobrađenim mestarna, a naročito po suvim, sunčanim, plitkim i kamenitim padinama. Istorija: Pelen je jedna od najstarijih i najviše cenjenih i upotrebijavanih lekovitih biljaka. Malo je našeg lekovitog bilja koje se oduvek, bez prestanka, tako često upotrebljava za lek kao pelen. Upotrebljavali su ga još stari Egipćani pre nekoliko hiljada godina. Nema čoveka koji ne zna za pelen. Mnogi biljku i ne poznaju u prirodi, ali svi odreda znaju za pelen, simbol gorčine i čemernosti. I dok je u nas pelen simbol jada i čemera, dotle su nekad Rimljani na Kapitolu, pre i iznad svih priznanja i počasti, pobednike, najbolje sportiste napajali napitkom od pelena, ubeđeni da je to najviša nagrada za pobednike, jer im se, po tadašnjem shvatanju, obezbeđuje dobro i večno zdravlje, najveće zemaljsko blago. Uostalom, i latinski naziv pelena ima simbolično značenje, tj. ime biljke treba da deluje psihosugestivno na čoveka, da veruje da će biti zdrav i čio. Antički naziv potiče od grčke reci artemis, što znači zdrav, dakle, ukazuje na to da su biljke ovog roda (Artemisia) lekovite. Tako se može i objasniti da je naziv dat po boginji Artemis, zaštitnici žena, jer je jedna biljna vrsta ovog roda upotrebljavana za olakšavanje porođaja. Sastav: Pelen sadrži dve gorke kristalne supstancije: apsintin i anapsintin. Ima oko 0,5% etarskog ulja. Apsintin je veoma gorka neotrovna materija. Zbog apsintina se pelen upotrebljava kao lek. Etarsko ulje je gorka, ljuta, otrovna, plavkasta ili zelena a kasnije mrka tečnost. Plavkasta boja potiče od prisutnog azulena, zbog čega pelen deluje kao antiflogistik, tj. lek protiv raznih zapaljenja sluznice i kože. Ulje je otrovno zbog ketona tujona, koji se naziva još i apsinton, tanaceton ili salvion, jer se nalazi i u ulju od vratiča (Tanacetum officinale), ruje i salvije. Upotreba: Pelen je tipično gorko aromatično sredstvo. Daje se u obliku čaja, tinkture i ekstrakta, sam ili zajedno s drugim gorkim drogama za izazivanje apetita, kao digestivno (poboljšava varenje) i karminativno sredstvo (odstranjuje gasove iz creva), protiv crevnih parazita (vermut potiče od vermis = crv), za uređivanje menstruacije, protiv šećerne bolesti, za jačanje, protiv groznice, padavice (epilepsije) itd. Najčešće se pije nezaslađen čaj pre jela. Zabeležena su hronična trovanja usled dugotrajne svakodnevne upotrebe pelinkovca (Wermut, absinthe). Narodna imena: beli pelin, vermut, pelenak, gorčika, pelim, osenač.

Petrovac - Agrimonia eupatoria



Petrovac je trajna zeljasta biljka. Raste svuda po zapuštenim obroncima i poljima. Cveta od juna do septembra. Listovi su perasto deljeni. Cvetovi su sitni, žuti, a plod je sitan čičak. Cela biljka je opora, gorka i malo mirisna. Tipična taninska droga koja deluje slično podubici i travi od srdobolje. Bere se gornji deo biljke u cvetu. Upotrebljava se kao narodni lek za lečenje proliva, srdobolje, rana, posekotina, skrofuloze, katara želuca i creva, oboljenja žuči i jetre, belog pranja i kožnih bolesti. Pripremaju se sledeći čajevi: 1.Poznati domaći lek za žuticu jeste čaj od petrovca: 3 gr iseckanog suvog lišća popari se s 2 dl vrele vode i ostavi u pokrivenom sudu 15 minuta. Na dan popijemo 3 šolje vrućeg čaja u gutljajima. 2.Čaj pomaže i kod žučnih kamenčića: 10 biljke popa rimo s 5 dl ključale vode i pustimo da kratko provri. Količina je za ceo dan. Pred svaki glavni obrok popijemo po solju čaja. 3.Protiv proliva pomaže čajna mešavina od jednakih količina petrovca, hajdučke trave i kamilice. Jedna supena kašika ove čajne mešavine popari se šoljom proključale vode i ostavi pokriveno još 15 minuta. Na dan se piju 2-3 šolje toplog čaja. 4.Pri upali krajnika uzmemo 5 gr petrovca i 5 gr lista od oraha, ovo popariti s 2 dl ključale vode. Uzima se za grgljanje. Narodna imena: ranjenik, ovčiji čičak, kostolom, trava od poseke.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Podubica - Teucrium chamaedrys



Podubica je polužbun, visok 10-30 cm, sa četvorouglastim stabljikama, na donjem delu odrvenelim. Starije grane su položene, dok su mlađe uspravne. Stabljike su pokrivene dlakama. Listovi su parni, na kratkim drškama, rombično jajasti do eliptični, po obodu krupno nazubljeni, sa donje strane pokriveni mekim dlakama, a sa gornje gotovo goli. Cvetovi su bledo crveni, ređe beli, obrazuju pršljenove, a svi zajedno grozdastu cvast, najčešće okrenutu na jednu stranu. Cveta od juna do septembra. podubica je mediteranska biljka, ali je veoma rasprostranjena i u unutrašnjosti, najčešće na krečnjačkim brdskim livadama i kamenjarima, pašnjacima, u svetlim hrastovim i borovim šumama i do iznad 1000 mnv. Razmnožava se semenom. U lekovite svrhe upotrebljavaju se vrhovi grančica u cvetu i list (Teucrii herba et folium). Biljka je mirisna, opora i gorka. Sastav: Sadrži 0,06% etarskog ulja, tanina, holina, heterozida i saponozida marubina. Upotreba: Podubica se mnogo više ceni i raznovrsnije upotrebljava u narodnoj nego u naučnoj medicini. To je u mnogim našim krajevima, osobito planinskim, jedan od najomiljenijih lekova. Biljka nije otrovna, pa je opravdana njena upotreba za lečenje obolelih organa za varenje. To je narodni tonik upotrebljavan u obliku praška, čaja (10 g na 200 g vode), tinkture i dr. Kao mirisno, gorko stiptično sredstvo upotrebljava se i za lečenje žuči, belog pranja, rana, hemoroida i slično. Vino od podubice (200 g na 1 litar crnog vina ostaviti da stoji 8 dana) upotrebljava se u narodu kao lek protiv slabosti, malokrvnosti i za ispiranje rana. Narodna imena: Đubatac, dupcac, dubac, dubčica, zubatac, mravak, penušica, stupčac, suhovrh, trava od groznice, trbušac.

Rastavić - Equisetum arvense



Rastavić ili preslica je dosadan i vrlo žilav otporan korov po vlažnim, podvodnim, kiselim livadama, njivama, močvarama i ritovima. Biljčica je visoka 20-40 om i svojim izgledom podseća na mali bor ili jelku: igličasti, dugački listići poređani su u višespratnim pršljenovima oko stabljike. Za razliku od drugih, sličnih vrsta rastavića, koji su otrovni, škodljivi i ne upotrebljavaju se u medicini i čiji su listići vodoravni ili vise, poljski rastavić ima listiće vrhom nagore okrenute. Bere se preko celog leta do oktobra i suši pod krovom na promaji. Ima vrlo razvijene, razgranate rizome. Stabljika je vitka i šuplja. Šupljina se vidi golim okom i lupom na poprečnom preseku. Spolja je stabljika uzdužno izbrazdana, oštra, gruba, zelena i karakteristično člankovita. Ima desetak rebara i isto toliko ulegnuća, brazda. Droga je bez mirisa i ukusa. Sastav: Rastavić ima kremene kiseline, saponina ekvizetonina, koji se u vodi rastvara, a hidrolizom se razlaže na levulozu, arabinozu i kristalni aglikon ekvizatogenin. Ima još i akonitne, oksalne i jabučne kiseline, smole, tanina, pektina, flavonskih neterozida, vitamina C, karotenoida i gorke supstancije. Kao i većina drugih saponinskih biljaka, i rastavić dužim stajanjem gubi aktivnost. Upotreba: U narodu se odavna upotrebljava kao diuretik (dejstvo saponina). Upotrebljava se i protiv plućnih i vodene bolesti od najdavnijih vremena (Dioskorid). Ulazi u sastav diuretičnih čajeva. Droga je oficinalna u nekoliko država. Pripremaju se čajevi za upalu mokraćnih puteva, hronično zapaljenje bubrega sa hipertonijom, za bolje varenje, protiv gasova, leukoreju, diuretični čajevi, čajevi za arteriosklerozu i hipertoniju, i ulozi (giht, podagra). Narodna imena: preslica, barska metlica, konjorep, kres, zglobara, barska jela, vošće, vretenika, konjogriz, kositerna trava, poljski kreš, polj ska preslica, poljski oinkrot, rastaviče, hvost, štukavac.

Sitnica - Herniaria glabra



Sitnica je mala, neugledna, kosmopolitska biljka. Stabljika je po zemlji polegla, do 20 cm dugačka, veoma razgranala, ima vrlo sitne, jajasto-duguljaste, naspramne, gole (Herniaria glabra) ili dlakave (H. hirsuta) listiće celog oboda i bez drške. Sićušni, jedva primetni, neugledni zeleno-žućkasti cvetići skupljeni su po desetak zajedno u pazuhu lista. Sveza biljka nema mirisa, a suva miriše slabo na kumarin. Ukusa je nagorkog i nešto malo ljutog i slanog. Kod nas je ima po suvim i peščanim mestima. Nekad obraste po kamenu kao mahovina, jer nema uspravnih stabljika. Nema nikakvih zahteva u pogledu zemlje i klime. Sitnica svuda uspeva. Najbolje je razmnožavanje semenom na mestima gde divlje raste: na lakim, peskovitim zemljištima. Seje se rano u proleće omaške ili u redove. Sitnica se bere leti, za vreme cvetanja. Bere se cela biljka u cvetu. Sastav: Sadrži oko 3% triterpenskog saponozida, koji se hidrolizom razlaže na kvilaja kiselinu, ramnozu, galaktozu i glikozu. Ima kumarina i njegovih derivata: umbeliferona i herniarina (metil -umbeliferona). Sadrži kvercitozida, rutozida i drugih flavonoidnih heterozida, do 0,6% čvrstog etarskog ulja i vrlo malo alkaloida nepoznate građe. Upotreba: Upotrebljava se kao čaj (obično pomešan sa lišćem medveđeg grožđa) za lečenje urogenitalnih organa, kao diuretik pri oboljenju bešike i stvaranju kamenčića. Ređe se daje u obliku ekstrakta ili sirupa. Metil-umbeliferonu se pripisuje umirujuće dejstvo droge na muskulaturu mokraćne bešike. Narodna imena: sipanica, kilavica, janjce zelje, jarica, jezero-zrnatka, priputnica, trava od kile, turska žitnica, turska trava.

Timijan - Thymus vulgaris



Timijan je sličan majkinoj dušici, ali je viši i stabljika mu ne puzi po zemlji, nego raste uspravno (do 30 cm); listovi su uži, cvasti nisu tako zbijene i biljka ne raste kod nas divlje, nego se gaji. Droga je gornja polovina biljke u cvetu, list (najbolja droga, jer ima najviše etarskog ulja i tanina), etarsko uje i timol (Thymi herba, foliurn, aetheroleum et thymolum). Mlade grančice su četvorouglaste, kratke i gusto obrasle beličastim dlačicama, a starije su oble, gole i drvenaste. Lišće je sitno, sedeće ili na kratkoj dršci, u celini duguljasto, skoro iglasto , po obodu, celo, nadole jako povijeno, kruto, od gore skoro golo, a na naličju obraslo finim, mekim, sivim dlačicama i posuto mrkim kvržicama. Cvast ima oko 5 ružičastih, 3—6 mm dugačkih cvetića na kratkim drškama. Čašica je cevasta, kratko maljava, zelena ili malo ružičasto-ljubičasta i dvousnata: donja ima dva igličasta, a gornja tri tupa zuba. Krunica je ružičasta; donja je usna opuštena i trozuba. Svojstvenog, jakog, aromatičnog, toplog, oporog ukusa i jakog prijatnog mirisa na timol. U jesen, čim počnu prve kiše, dele se busenovi i rasađuju. Ukoliko je klima toplija i sunčanija a zemljište rastresitije, utoliko su uspeh, prinos i kvalitet bolji. Cveta od juna do oktobra. Gaji se i kao ukrasna i medonosna biljka. bere se gornja polovina biljke u cvetu ili pred samo cvetanje. Sastav: Timijan sadrži etarskog ulja, malo smole, tanina, gorkih materija i saponozida. Količina ulja zavisi od mnogih okolnosti, a najviše od vremena kad se bere. Najviše ulja ima timijan uzabran oko 2 sata po podne. Aetheroleum Thymi je etarsko uljje dobijeno destilacijom pomoću vodene pare iz svežeg timijana u cvetu. To je bezbojna tečnost, koja brzo postaje crvenožuta ili crvenomrka; jakog mirisa na timol, aromatičnog i ljutog ukusa. Ulje mora imati ni manje od 20% ni više od, 42% fenola: timola i karvakrola. Ima još i cimena, borneola, linalola, pinena i dr. Upotreba: timijan je lek i začin. Ulazi u sastav raznih preparata protiv običnog, a naročito protiv velikog kašlja, Extractum Thymi fluidum i Sirupus Thymi compositus. Etarsko ulje je zbog prisutnog timola i karvakrola izvrsno antiseptično sredsvo. Ulje ulazi u sastav voda i pasta za usta, lekova protiv vrenja. Timijan, njegovo ulje, a naročito timol daju se protiv crevnih parazita (trihoficalusa, duodenalne ankilostome i oksiura). Timol je izvrstan konzervans. Antidijaroik zbog tanina. Narodna imena: bosiljak, majčina dušica, manja mažurana, manji sanseg, timas, timljan.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Troskot - Polygonum aviculare



Troskot je jednogodišnja, sitna, zeljasta biljka čije tanke, čvrste, žilave, razgranate stabljike, 20—50 cm dugačke puze po zemlji. Obrasla je sitnim duguljastim listovima i vrlo sitnim belim, ružičastim ili crvenkastim cvetovima. Raste po ugaženim mestima oko kuća i pored puteva. Cveta od proleća do kasne jeseni. Upotrebljava se cela biljka u cvetu (Polygoni avicularis herba). Sastav: Troskot sadrži flavonske heterozide, oko 4% tanina, oko 90 mg°/o vitamina C, voska, sluzi, smole, šećera i silikata: oko 1% nerastvorljivih i oko 0,2% rastvorljivih u vodi. Upotreba: Droga se više i raznovrsnije upotrebljava u narodnoj nego u naučnoj medicini, pre svega kao blago adstringentno sredstvo za lečenje organa za varenje: čira na dvanaestopalačnom crevu i želucu, proliva (i krvavog), želudačno-crevnih zapaljenja, prevelikog lučenja crevne sluznice, povraćanja. Ulazi u sastav lekova za rastvaranje kamena i peska u bubrezima. Narodna imena: troska, troskavica, ptičja trava, adreselj, vrbica, dvornik, dusomača, živinska trava, kameničac, kozjavka, kokošica, kropnik, moljavka, oputina, pasja trava, podvornica, rusno zelje, slak, treskovac, troskovac, troskotac, truskavac.

Vidova trava - Euphrasia officinalis

Jednogodišnja zeljasta biljka. Stablo u gornjem delu razgranalo, pokriveno dlakama. Listovi naspramno raspoređeni, po nervima i na naličju pokriveni dlakama, donji klinasto zatupasti, gornji jajasti. Cvetovi u cvastima, na kratkim drškama. Čašica žlezdasto dlakava, četvorozuba. Krunica dvousnata bela ili svetlo-Ijubičasta, donja sa mrljom i tamnom prugom. Plod čaura, po obodu čekinjasto dlakava. Cveta od maja do oktobra. Raste u pojasu hrastovih šuma, na suvim i umereno vlažnim livadama i pašnjacima. Česta. Koristi se nadzemni deo biljke u cvetu (Euphrasiae herba). Prikuplja se odsecanjem nadzemnih delova biljke u cvetu, suši u hladu na promaji. Odnos sveže i suve droge je 3-4:1. Biljka se lako čupa i time uništava. Potrebno je da se na istom lokalitetu ostavi bar 1 /3 biljaka radi dalje reprodu­kcije. Osušena droga nema karakterističan miris, ukusa je slabo gorkog. Sastav: Droga sadrži iridoidglikozide (aukubin, katalpol, eufrozid, iksorozid i dr.), zatim lignene, fenilpropanglikozide, flavonoid kvercetin, apigenin-glikozide, galotanine, tragove alkaloida, malo etarskog ulja i dr. Upotreba: Vidac deluje adstrigentno i protivupalno. Koristi se pretežno u narodnoj medicini, naročito kod bolesti očiju (blefaritis, konjuktivitis, bolesti očnih mišića i nerava). Unutra se koristi kod promuklosti, prehlada i želudačno-crevnih rastrojstava. Spolja, za pripremanje obloga, meša se sa plodovima ječma. Pripremanje čaja: 2-3 g osušene i sasitnjene droge preliti sa 150 ml proključale vode, ostaviti u poklopljenom sudu 10-15 minuta i procediti. U toku dana popiti 3 šolje nezaslađenog svežeg čaja, pre svakog obroka po 1 solju. Za spoljnu upotrebu priprema se dekokt: 2 g droge preliti sa 100 ml hladne vode, kratko kuvati, procediti kada se ohladi. Više puta u toku dana ispirati oči ili upaljenu sluzokožu. Narodna imena: vidova trava, vidičak, vidovača, vidac, vidovčevica.

Vranilovka , Origano - Origanum vulgare



Vranilovka je dugovečna zeljasta biljka sunčanih i suvih strana. Ima uspravne čvrste drške, visoke oko pola metra, obojene crvenkasto i obrasle dosta krupnim listovima. Cveta od jula do oktobra. Cvetovi su na vrhu stabljika udruženi u kompaktne okruglaste cvasti, prijatnog mirisa i izvanredno lepog izgleda. Ukusa je oporog i gorkog. Spada u grupu aromatičnih oporih, gorkih neotrovnih droga koje se u nas mnogo cene. Hemijski sastav i farmakodinamsko dejstvo vranilovke je vrlo blisko i slično majkinoj dušici pa se na isti način može upotrebiti. Isto tako se bere, suši, čuva i pakuje kao i majkina dušica. Sastav: Etarsko ulje vranilovke je vrlo antiseptično, jer ima 50% timola. Seku se vrhovi grančica u cvetu, oko 20 cm dugački, vežu u kitice i suše na jakoj promaji. Aromatičnog mirisa i ukusa. Upotreba: Omiljena je u narodu kao čaj i lek za jačanje, za lečenje bolesti organa za varenje (osobito proliva) i disanje, a spolja se upotrebljava protiv raznih zapaljenja kože i sluznica. Etarsko ulje od vranilovke sadrži oko 50% timola, zbog čega ima veoma izražena antibakterijska svojstva. Na taj način se može i objasniti vekovna upotreba i ogromno poverenje u lekovitu moć ove biljke u nekim našim krajevima. Nazivaju je vranilovkom zato što je do otkrića sintetskih boja upotrebljavana za crno bojenje vune Narodna imena: divlji čaj, mravinac, mirišijavac, crnovr, crnovrška, džodžan, dušica, babina dubčica, bolmet, bolja dušica, vrigan, gorka meta, gocman, dobra misel, dobra misu, dobrovoljka, zabrta, zavrta, ksaberta, mažuran, majoran, mravinjac, mravić? (Vuk), mravlinjak, origanj, rigan, rohogan, sovr, sovro, sušica, tosta, crljena meta, crljena metvica, crnovrh, čober.

Zdravac - Geranium macrorrhizum



Dugovečna mirisna zeljasta planinska biljka. Ima do 1 m dugačke, kao prst debele rizome koji puze skoro po površini zemlje. Cvet je crvenkasto-ljubicast, oblikom podseća na rodin ili ždralov kljun. Cveta od aprila do juna. Sadrži etarskog ulja, tanina i flavonskih heterozida. Tipična taninska droga, naročito rizom, gde ima najviše oporih jedinjenja. Narodni lek za lečenje upala sluznice organa za varenje. I druge domaće Geranium vrste sadrže mnogo tanina. Tako, naročito Geranium sanguineum L. (devojačko oko, zdravinjak, krvavac) ima u rizomu oko 16%, a G. pratense L. (livadna iglica, ilja, maternica) i G. silvaticum L. (šumska iglica, gorska ljubičasta Uja, lisičica) više od 20% tanina. Geranium Robertianum L. (živa trava, kačja trava, krvnica, pastirska iglica) U nadzemnim delovima ima oko 30% tanina i ceni se, osobito u Zapadnoj Evropi, kao jedna od najvažnijih taninskih droga. Ove biljke nisu otrovne, rastu svuda, svakom su pristupačne i mogu se koristiti kao dobar tonik i adstringens umesto skupih uvoznih droga istog sastava i dejstva. Narodna imena: Ždralica, priboj.
« Poslednja izmena: 04. Feb 2007, 13:23:37 od glviki »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Koren - Radix

Beli Slez - Althaea officinalis



Misli se da je beli slez poreklom iz zemalja oko Kaspijskog, Crnog i istočnih delova Sredozemskog mora. U mnogim zemljama zapadne i srednje Evrope gaji se zbog korena, lista i cveta, koji se upotrebljavaju u medicini. U nas ga najviše ima po rečnim ostrvima i ritovima pored Tise, Dunava, Save i drugih reka. Beli slez je dugovečna, lepa upadljiva zeljasta biljka, visoka l—2 m. Cela biljka je obrasla gustim svilastim dlakama, tako da su listovi srebrnobeličasti i pod prstima kao kadifa meki.. Listovi su spiralno poređani,beličasto-zelene boje, bez mirisa i sluzastog ukusa a iz njihovih pazuha pri vrhu stabljike i ogranaka izbijaju kite belo ružičastih, lepih cvetova, koji cvetaju preko celog leta. Gaji se zbog korena, lista i cveta, koji se upotrebljavaju u medicini i jer je mekši, mesnatiji, deblji, jednoličniji, nije tako žilav isadrži više sluzi od divljeg. Koren iskopan prve godine je najbolji, jer sadrži najviše sluzi. Sastav: U korenu belog sleza ima sluzi, p e k t i n a, skroba, saharoze, malo invertnog šećera, asparagina, betaina, masnog ulja i dr. U pepelu ima mnogo fosfata. Sluz se rastvara u hladnoj vodi i hidrolizom daje glikozu, galaktozu i ksilozu. Najviše sluzi ima u oktobru, na kraju vegetacije, zbog čega koren u to doba valja vaditi. Beli slez se u nas i u inostranstvu vrlo mnogo upotrebljava. Zbog velike količine izvrsne sluzi daje se protiv upala organa za disanje i ždrela, interno ili za ispiranje guše i nosa u obliku macerata. Kao vrlo blago sluzno sredstvo daje se i protiv proliva, za zapiranje mokraćno polnih organa, za klizme, za obloge na upaljena mesta itd. U osušenom korenu belog sleza ima vrlo mnogo hranljivih materija, oko 75% raznih ugljenih hidrata, zbog toga je on vrlo važan izvor skroba i šećera i potpuno je neotrovan. Iseckan koren drži se oko dva sata u hladnoj vodi (nikako u ključaloj) i za to vreme češće promeša. Na taj način se ekstrahuje samo sluz. Kuvanje korena (dekokt) nije dobro, jer se time izvlači i skrob, tečnost je gušća, ali je mutnija i brzo se pokvari, uskisne. Ulazi u sastav raznih grupnih čajeva,često se u razne miksture protiv kašlja dodaje sirup od belog sleza, naročito u dečjoj praksi. Spremaju se čajevi za lakše iskašljavanje i ublažavanje nadražaja, za lečenje upale mokraćnih puteva, protiv proliva, za lečenje upale grkljana kao i sirupi i pastile. Beli slez je jedna od najstarijih lekovitih biljaka. I Teofrast (371—287. pre naše ere) ga preporučuje kao lekovitu biljku, a Karlo Veliki je 812. god. u svojim Kapitularima naredio da se beli slez mora gajiti na svim državnim imanjima njegove prostrane imperije.

Cikorija - Cichorium intybus



Vodopija je višegodišnja zeljasta biljka, visoka 1,5 m. Stabljika je uspravna, kruta, uglasta, u gornjem delu razgranata. Stabljika i listovi su pokriveni kratkim dlakama. Listovi su duguljasti do lancetasti, suženi u dršku, duboko režnjevito testerasto usečeni. Cela biljka, pogotovo mlada ima mlečnog soka. Cvetovi su svetloplavi, vrlo lepi i upadljivi, sakupljeni z glavice koje izbijaju pojedinačno na stabljici ili na granama. Cveta obilno preko celog leta. Raste svuda kao korov, najviše pored staza i puteva, po pašnjacima i livadama, po obodima šuma i drugde. Ponegde se gaji radi korena od koga se spravlja surogat kafe (cigura). Ponegde se zapuštena mesta izjutra plave od iscvetale vodopije. Cela biljka je gorka i vrlo čvrsta tako da se teško kida i čupa. Vadi se u jesen, očisti od zemlje i nadzemnih delova, iseći po dužini, nanizati na konac i sušiti u hladu na promajnom mestu. Zbog dugog korena dobro podnosi sušu. Razmnožava se semenom. Sastav: Cikorietol, gorak kumarinski derivat vezan u biljci u obliku heterozida. Inulina i drugih derivata voćnog šećera ima oko 25°/o, slobodnog voćnog šećera, pektina i dr. Upotreba: . Lekovit je koren, koji je valjkasto-vretenast, čvrst, spolja tamne boje, a iznutra beo. Koren (Cichorii radix) se kopa u jesen kad je najdeblji i ima najviše lekovitih sastojaka i inulina (rezervna hrana). Rede se koristi nadzemna biljka brana u cvetu (Cichorii herba). Više se koristi u narodnoj nego u naučnoj medicini kao neotrovna gorka droga za lečenje organa za varenje, pre svega, za pojačavanje apetita, za jačanje želuca, bolje varenje hrane, za obilnije lučenje mokraće i žuči i dr. "Frankova cigura", dodatak kafi i "sirotinjska ili ratna kafa" je ispržen i samleven koren oplemenjene vodopije sa krupnim mesnatim korenom bogatim inulinom. Pošto je inulin polisaharid koji hidrolizom daje samo levulozu (fruktozu ili voćni šećer), razumljivo je zašto kod nas u narodnoj medicini ciguru koriste dijabetičari. Ovo je sasvim opravdano, jer sve biljke iz familije glavočika (Compositae), a njih ima vrlo mnogo, umesto skroba kao rezervnu hranu imaju inulin. Prema tome, osobe obolele od šećerne bolesti mogu koristiti sve biljke iz te porodice kao dijetalnu hranu. Cichorium endivia L. je baštenska biljka koja se kod nas gaji u više hortikulturnih odlika kao zeleno povrće i upotrebljavaju je kao salatu posebno u Evropi (endive). Narod je naziva ovim imenom: andibija, andivija, vrtna žutenica, endivija kreculja, žumenica, žutinica pitoma, žutka, indivija, kudrava salata, cihora, čihora-rezanica, štrpka. Narodna imena: vodopija, višnjev regrad, vodoplav, golica, gologuza, divlja lo ćika, želtenica, žućanica, jandrešica, kažiput, konjska trava, modrica, plavo cvet, plavulja, podrožnik, radić, sunčevo cveće, cigura, cilkorija, čikora, san toga, šurlin.

Čičak - Arctium lappa



Čičak je dvogodišnja zeljasta biljka. Koren je vretenast, mesnat, dugačak i do 60 cm. Stablo je visoko do 200 cm, rebrasto, crvenkasto, u gornjem delu jako razgranate. Listovi su krupni, do 50 cm dugački i skoro toliko široki, srcastojajasti, ka vrhu stabla sve sitniji, odozgo zeleni, sa naličja pokriveni sivim pustenastim dlakama. Cvasti glavičaste, loptaste, do 3,5 cm u prečniku, nalaze se na vrhovima grana. Listići omotača na vrhu su žućkasti i kukasto savijeni. Krunica je cevasta, na vrhu deljena na 5 režnjeva, purpurnocrvena. Plod ahenija dugačka 5-7 cm, crna. Cveta jula i avgusta. Čičak je korovska biljka. Raste na rudinama, pored puteva, na smetlištima, oko naselja . Koristi se koren (Bardanae radix), ređe samo plodovi (Arctii fructus) ili ulje (Oleum Bardanae radicae). Koren se vadi u jesen ili rano u proleće, najbolje u drugoj godini. Ukusa je slatko-sluzastog, kasnije nešto gorkog. Sastav: U korenu čička se nalazi do 45% inulina, sluzi u kojima dominiraju ugljeni hidrati, male količine etarskog ulja (sa više od 60 identifikovanih supstancija), sitosterol, stigmasterol, fitoncida, gorke materije i dr. Upotreba: Koren čička je depurativ, dijaforetik, diuretik, stomahik, antiflegmatik, oreksigenik. Ipak, najčešće se koristi kao sredstvo za izbacivanje viška tečnosti, protivupalno i stimulativno sredstvo u stvaranju i izlučivanju žuči. U obliku dekokta spolja se upotrebljava kod ekcema, čireva, sifilisa, gonoreje i kod reume. Postoje podaci da daje dobre rezultate kod psorijaze. U narodnoj medicini koren čička je veoma popularan za lečenje bolesti korena kose, ispiranjem nezasladenim odvarom. Za tu namenu se koristi i ulje čička, zajedno sa uljem masline ili oraha, kada je koža masna. Za rast kose ne treba koristiti obloge od korena čička. Ekstrakt čička je sastavni deo mnogobrojnih preparata sa antibiotskim i antidijabetskim dejstvom. Umesto skroba koren sadrži polusaharid inulin, pa je veoma pogodan za ishranu obolelih od šećerne bolesti, bolesti jetre i žuči. Oljušćen se može jesti svež, kuvan, ili pečen kao krompirići. Može se sušiti ili kiseliti za zimu. Pomaže u uspostavljanju ravnoteže kod psihički nestabilnih osoba i uklanja jake negativne emocije, kao što su ljutnja, agresija, preterana ambicija... Čaj od čička je siguran lek za sprečavanje opadanja kose, za lečenje čireva, ekcema, reumatizma i dijabetesa. Čaj se priprema na sledeći način: dve kašike korena čička preliti jednom šoljom hladne vode i staviti da ključa 10 minuta. Piti dve šolje dnevno protiv reumatizma i dijabetesa. Koren čička je veoma cenjen u makrobiotičkoj ku hinji, zbog okrepljujućeg i pročišćavjućeg delovanja, pa se često po jedan ili dva iseckana korena dodaju šupama, čorbama i jelima od mahunarki. U makrobiotičkoj kuhinjih veoma je cenjen i maslačak od koga možete verovali ili ne, praviti, pored salata, med, vino, omlet, kafu, čaj, a i turšiju.

Gavez - Symphytum officinale



Gavez je višegodišnja zeljasta biljka, visoka do 1 m. Stabljika je uspravna, kruta, šuplja, mesnata, gusto pokrivena dlakama, samo u gornjem delu razgranata. Listovi su lancelasti, grubi i dlakavi, u donjem delu stabljike suženi u dršku, a srednji i gornji su sedeći i duguljasti. Cvetovi su ljubičasti ili ružičasti, zvonasti, sakupljeni u povijenim cvastima u pazuhu gornjih listova. Cvetne drške i čašični listići su obrasli dlačicama. Cveta od aprila do septembra. Rasprostranjena je najviše po vlažnim livadama, pašnjacima i oranicama, na obalama reka i potoka, oko puteva i u kanalima, uglavnom na plodnom tlu, do iznad 1000 mnv. Razmnožava se semenom i vegetativno. Droga je u korenu (Symphyti ili Consolidae radix) koji se vadi u jesen ili u proleće čim biljka počne listati. Opere se i ostruže, izreže u komade od 2 cm. dužine i što pre osuši na suncu da ne poplesnivi. Svojstvenog je mirisa, sluzavog i po malo gorkog ukusa. Sirov koren je sočan, a osušen rožnate konzistencije. Sastav: purinski derivat alantoin., glikoal kaloid konsolidin, mnogo sluzi, guma, smola, tanin, etarsko ulje, asparagin, šećer i otrovan alkaloid simfito-cinoglosin. Upotreba: Tipična sluzna i donekle taninska droga. Zahvaljujući prisustvu alantoina, gavez pomaže rast i razmnožavanje ćelija i obnavljanje tkiva, pa se tako može objasniti vekovna upotreba u narodnoj medicini za lečenje preloma kostiju, uboja, čireva, starih i gnojavih rana i sl. U obliku sirupa daje se slično belom slezu za lakše iskašljavanje i lečenje upale usne šupljine. Narodna Imena: velika sodula, voluj jezičac, vrani gavez, kilnjak, konjski rep, opašica, pljušč, svatovci, crni koren.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Iđirot - Acorus colamus



Iđirot je dugovečna zeljasta biljka s vrlo razvijenim, razgranatim rizomima, koji su na donjoj strani obrasli mnogobrojnim žiličastim korenjem, a od gore pravim, zelenim, sabljastim, do 1 m dugačkim i do 3 cm širokim listovima. Stabljika je pri dnu crvenkasta, a na vrhu se završava zbijenim cvetnim žućkasto-zelenim klipom okrenutim u stranu. Cveta juna i jula. Plod je duguljasta crvena bobica. Cela biljka prijatno miriše. Raste u mnoštvu po našim blatima i močvarama svuda pored Dunava, Tise, Save i drugih reka. Rizom iđirota (Carami rhizoma) je oko 20 cm dugačak i 2-3 cm debeo, malo spljošten ili skoro valjkast, spolja smeđ, na prelomu beličast, zrnast i mek kao sunđer. Na gornjoj strani vide se naizmence trouglasti i pomalo opali ožiljci od lišča i mrkocrvenkasti izbrazdani članci od stabljike, a odozdo male okruglaste udubljene belege od korenja, koje su u luk poredane u 1 ili 2 reda. U vodi rizom postaje sunđerast. Svojstvenog, aromatičnog mirisa, gorkog, aromatičnog i pomalo lju tog ukusa. Rizom se kopa ili krajem leta ili početkom jeseni, čim se voda povuče iz bara i močvara. Vadi se iz mulja naročitim vilama, dobro opere, očisti od korenja, lišća i trulih delova, oljušti mrka pokorica, uzduž raseče i što pre osuši u sušnici. Sastav: Droga sadrži etarskog ulja, smole, tanina, amorfne, žute gorke supstancije akorina, malo organskih baza (holina i metilamina), mnogo škroba, sluzi i dr. Etanolnog ekstrakta mora dati najmanje 18%. Etarsko ulje, Aetheroleum Galami je nagusta, žutomrka gorka tečnost kamforastog, jakog, svojstvenog mirisa. Vrlo lako se rastvara u etanolu. Sadrži azarona. Ima još i raznih terpena, mnogo seskviterpena i azarilnog aldehida. Upotreba: Iđirot je lekovita i važna domaća aromatična biljka za industrijsku proizvodnju mirisnog etarskog ulja, koristio se nekad kao aromatičan začin. Najčešće je mešan s korijandrom. Iđirot je neškodljiv i ne izaziva naviku ni dužom svakodnevnom upotrebom. To je jedno od najboljih želudačno-crevnih aromatično-ljutih biljnih sredstava. Iđirot se destiluje i dobija se mirisno etarsko ulje (Galami aetheroleum), za proizvođače kozmetike i parfema. Etarsko ulje i akorin izazivaju apetit i poboljšavaju varenje hrane. Čaj, tinktura i ekstrakt od idirota ublažavaju želudačno-crevne grčeve, proliv i smanjuju kiselost u želucu, odstranjuju gasove, olakšavaju iskašljavanje sluzi obolelih od bronhitisa. Iđirot ulazi u sastav raznih preparata za spravljanje likera i drugih desertnih pića, aromatičnih i gorkih rakija i sl. Narodna imena: babad, baban, babji štapi, balad, vodena sabljica, vdeni božur, vodeni žuti lilijum, vodeni kmin, vodeni mačić, vodeni min, vodeni cmin, žuti ljiljan, igirot, (Orfelin), iđirot, ićirot, kalmus, kolmež, komuš, mirisava trska, mirisavi šaš, sabljar, tatarsko zelje, temišvarka, temišvarska šaša, šaša, široki loček.

Lincura - Gentiana lutea



Lincura je višegodišnja biljka. Ima pravu snažnu stabljiku visine do 1,5 m. Pri zemlji je vrlo krupno lišće, po obodu celo, golo, jajastog oblika. Gornja polovina stabljike ima lepe zlatnožute cvetove koji su udruženi u pazuhu sitnog lišća i poređani u spratove. Cveta od jula do avgusta. Plod je duguljasta, do 6 cm dugačka čaura puna semena. Podzemni organi su vrlo razvijeni i razgranati. Sirov koren je vrlo mek, bez mehaničkih elemenata, jedar, sočan, unutra beo i vrlo gorak. Može se šeći lako kao sir. Lincura raste često u velikoj množini po planinskim livadama i pašnjacima. Sa Zlatibora je poznata u svetu kao jedna od najboljih. Misli se da naziv Gentiana potiče od ilirskog vladara Gencijusa, koji je prvi ukazao na njenu lekovitost u II veku pre naše ere. Sastav: Lincura je vrlo gorka, ali uopšte nije škodljiva, gorki sastojci lincure pojačavaju lučenje zeludačnog soka, vrlo važno za bolesnike u kojih je ta funkcija smanjena. Veliko je preimućstvo lincure što ne sadrži tanina, pa se može mešati s mnogim drugim biljkama u raznim kombinacijama sa svojstvenim lekovitim dejstvom. Upotreba: U lekovite svrhe upotreblja se koren, koji ulazi u sastav velikog broja lekova koji se proizvode u apotekama i farmaceutskoj industriji. Sama ili u smeši s drugim lekovitim biljem sličnog dejstva, lincura se najčešće upotrebljava kao sredstvo za jačanje (glavni sastojak raznih tonika), za stomak, protiv groznice, posipanje i bezbolno proširivanje rana, koren se kuva i pije protiv kašlja. Pre svega, trega znati da se lekovi od lincure smeju piti samo pre jela, a nikako za vreme ili posle obroka. Gorki sastojci lincure pojačavaju lučenje želudačnog soka, čime lincura olakšava i ubrzava varenje. Koren se najčešće stavlja u rakiju, a u apotekama se pravi ekstrakt od lincure, mešani, gorki čajevi i drugi preparati gorkog ukusa. Narodna imena: vladisavska, gencijan, orfelin, goreč, gorčica, zvišč, zelje od srca, licijan, peteler, rafet, sviš, svišel, svišč, sviščak, cvić, košutina brada, lincura, srčanik, srčenjak, srčenjača, trava od srdobolje, raven, roven, lecijan, lincjura, sviščel, sirištara žuta; srčenica, trava od srca.

Maslačak - Taraxacum officinale



Maslačak je dugovečna zeljasta biljka, koja raste kao korov svuda, a najviše po vlažnim livadama. Vlažna mesta se ponekad žute od iscvetalog maslačka. Iz vertikalnog, dugovečnog, vrlo razvijenog, malo razgranatog korena izbija rozeta od lišća polegla po zemlji. Nema stabljike. Cvetna drška je gola, šuplja, nerazgranata, valjkasta, visoka 15—30 cm a na vrhu nosi zlatnožutu glavičastu cvast složenu od jezičastih cvetova. Maslačak se razmnožava semenom koje vetar nosi kao padobrane, jer su semenke vrlo lake i imaju perjanicu. Svi delovi biljke su gorkog ukusa i imaju mnogo belog mlečnog soka, koji obilato curi kad se biljka ozledi. Mlečni sok je najgorči, a u njemu ima najviše lekovitih sastojaka. Maslačak nije otrovan. Koren je dugačak do 20 cm, a debeo 0,5—1,5 cm, vretenast i valjast, spolja žutomrk. Svež koren je pun belog mlečnog soka koji obilato curi iz mlečnih cevi raspoređenih u koncentrične krugove. Kad se osuši, koren splasne, smežura se, izgubi oko 3/4 svoje težine i postane sivomrk. Uzduž, a mestimično i popreko (glava) načine se pruge i nabori. Mlečne cevi su vrlo tamne, crnomrke. Droga je krta i tvrda. Ukusa je gorkog. Sastav: Taraksacin i taraksacerin su dve gorke, u vodi rastvorljive heterozidne supstancije, koje se nalaze najviše u mlečnom soku. U korenu ima još i enzima, holima, etarskog ulja, smole, masnih kiselina, mnogo inulina i šećera. U neosapunjivom delu masti ima fitosterola, iz kojih su izolovani terpenski alkoholi: taraksasterol i beta-amirin. U listu ima inozita, sluzi, šećera, smole taraksacina. List bran u proleće je najlekovitiji. Upotreba: Koren maslačka, kao i sve druge gorke droge, povećava apetit i dobro deluje na varenje. Maslačak je vrlo omiljen blag laksans protiv atonične dispepsije i diuretik. Daje se u obliku čaja ili ekstrakta. Maslačak je takođe prva prolećna salata koja je sve popularnija kao prva presna vitaminska hrana, tako potrebna posle dugotrajne zimske suve hrane. Maslačak se upotrebljava u narodnoj medicini, pored ostalog "za čišćenje krvi", kao diuretik, protiv bolova žuči i jetre itd. Nema pouzdanih podataka o upotrebi maslačka u doba Grka i Rimljana. Prvi ga spominju arapski medicinski pisci Razes i Avicena i od toga doba do danas maslačak se stalno upotrebljava, Francuski naziv pissenlit ukazuje na dejstvo maslačka. Narodna imena: andraška, baba marta, bos-gologlav, verižnjača, vetrokaz, glušina, gologlavica, gorko zelje, grki dimac, dečji lančić, žućanica, žuIjanica, žuljevica, žutelj, žuteljak, žutenica, žućanik, žućenica, žučanik, jovančak, kravlje cveće, krmeće cveće, maslačik, maslačica, maslačnik, milosavka, mlekača, mleč, mlečak, mlečac, mlečić, mlečka, mličak, mljekača, mlječka, obrniče, ovčja mlečka, popina pogačica, popino guvno, radič, salatuša, sindžirac, talijanska salata, trava od groznice.

Oman - Inula helenium



Oman je dugovečna, snažna, impozantna zeljasta biljka, visoka do 2 m. Stabljika je malo razgranata i obrasla krupnim dugačkim, ovalnim listovima, a na vrhovima stabljike i ogranaka stoje žute, do 7 cm velike glavičaste cvasti. I cevasti i jezičasti cvetovi su žute boje. Cveta u leto, počev od svoje druge godine. Semenke imaju perjanicu kao i mnoge druge kompozite, te ih vetar lako i daleko raznosi. Na taj način se vrši prirodno razmnožavanje omana. Oman raste kao korov po vlažnim livadama, kraj potoka i reka, pored puteva, železničkih pruga i kanala, u živim ogradama, na obodima šuma i vinograda. U jesen ili rano u proleće kopaju se rizom i korenje (Inulae radix) od biljke starije od 2 godine, dobro očisti od zemlje, opere hladnom vodom i očisti od natrulih delova. Droga se sastoji od korena i malo rizoma. Ne treba kopati ni suviše mlado ni previše staro korenje. Prvo je vodnjikavo, a drugo drvenasto. Oman je osobitog, aromatičnog mirisa, nagorkog i Ijuto-aromatičnog ukusa. Sastav: Oman sadrži etarskog ulja, gorke materije, fruktoze i mnogo inulina. U omanu ima i drugih fruktozida: pseudoinulma, inulenina i dr. Iz etarskog ulja se izdvaja kristalna bezbojna masa bez mirisa (stearopten), koja se sastoji iz alantolaktona, izoalantolaktona, dihidroizo alantolaktona i alantolne kiseline. Tečni deo ulja se sastoji iz alantola, koji ima prijatan miris na nanu. U ulju ima i azulena. Upotreba omana u medicini je raznovrsna. Prijatan antiseptik organa za disanje. Upotrebljava se protiv bronhitisa, kašlja, velikog kašlja i uopšte za lečenje organa za disanje. Daje se za uređivanje menstruacije, protiv nekih kožnih bolesti (suvog lišaja i svraba), uloga, reumatizma, kao stomahik itd. Omanovim dimom rasteruju i komarce, jer deluje kao insektifug, zbog čega ulazi u sastav raznih repelenata (ulje). Narodna imena: pitomi oman, beli oman, alajt, alant, aman, amanovina, veli koren, velika trava, veliki koren, veliko zelje, veljezelje, voman, devesilje, ivanjsko zelje, injula, kravski korjen, lepuh, obratica, obratiš, ovlika, ovnak, ovnika, oman grmika, omanika, omanov koren, tusti koren.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 18 19 21 22 ... 24
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.129 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.