Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 17 18 20 21 ... 24
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Indeks lekovitog bilja  (Pročitano 549655 puta)
Veteran foruma
Jet set burekdzija


niente paura

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 7714
Zastava Neptun
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.0
mob
Samsung Galaxy Ace Fleur
@Biljana biljka

Rhodilola rosea

Rhodiola rosea je izuzetan adaptogen, koji poseduje nekoliko osbina, koji ovu biljku stavljaju daleko iznad drugih adaptogena. Raste na planinama Tibeta, na nadmorskoj visini 3.300-6.000 metara. Na Tibetu se kaze da ce "ljudi koji piju caj Rhodiole ziveti vise od 100g". Ova lekovita biljka je adaptogen neprocenjive vrednosti, koja pomocu svojih dejstvenih principa jaca odbrambenu sposobnost organizma od stresnih uticaja koji neprestano napadaju telo i dusu.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
O biljkama

Cvet - Flos

Bagrem - Robinia pseudoacacia



Bagrem je poreklom iz Kanade. Kod nas se mnogo gaji. Drvo je visoko oko 20 m. Cveta u maju. U narodu se upotrebljava cvet, ređe list (Robiniae pseudacaciae flos et folium). Cvet treba brati neposredno pre otvaranja, a list još dok je mlad. U cvetu ima flavonskih heterozida, asparagina, sluzi, voska, etarskog ulja i fitosterola. Cvet se upotrebljava u obliku čaja (5 na 100) za lakše iskašljavanje i protiv nazeba. List (5 na 100) izaziva jače lučenje žuči. Bagremova kora je otrovna, zbog čega je ne treba koristiti kao lek. Otrovnost potiče od toksalbumina robina. Zabeleženi su slučajevi trovanja dece ovom korom. Narodna imena: akacija, akač, akacija, bagra, bagrema, bagren, bela bagrena, beli bagrem, belo drvo, belo cveće, bijela bagrena, bijela drača, bijela kapinika, gospodinov trn, egiptonska tmina, kralj, kraljevo drvo, kra-tjegač, krunčica, morska drača, nerod, robinija, signojka, stambolska dra­ča, hacija.

Celer - Apium graveolens



Divlji celer raste po zaslanjenim barama i blatima pored mora, ali se koristi samo gajeni celer kao omiljen aromatičan začin, a sorte s krupnim korenjem i kao cenjeno povrće i salata. Celer je dvogodišnja zeljasta biljka, visoka do l m. Listovi su sjajni, tamno zeleni, debeli, sočni i petodelni. Cvetovi su belo-zelenkasti i udruženi u štitaste cvasti. Cveta leti. Cela biljka je svojstvenog mirisa i začinskog toplog ukusa. Lekovit je rizom s korenjem, lisnate grane s cvetovima i zreo plod. Rizom se vadi oktobra prve godine. Sastav: U rizomu ima svega oko 0,10°/o etarskog ulja, u lišću nešto više, a u plodovima 2,5—3%. Glavni sastojak ulja je limonen. U plodovima ima oko 16% masnog ulja. Upotreba: Celer je, pre svega, aromatičan začin koji deluje slično ostalim začinskim štitaricama. Najčešće se daje kao diuretik, za izazivanje apetita i za bolje varenje hrane. Narodna imena: ak, ač, đereviz, zelena kretuš, opih, pitomi celer, selen, celer, čereviz, šelin.

Crni slez - Malva sylvestris



Crni slez je dvogodišnja ili višegodišnje zeljasta biljka, visoka 25-150 cm. Stabljika je uspravna ili se izdiže, razgranata, ovalna, pri osnovi odrvenela, dlakava. Listovi su na dugačkim drškama, dlakavi, vrlo različite veličine, kružni ili bubrežastog oblika, prstasto deljeni u 3-7 režnjeva, koji su po obodu grubo nazubljeni. Cvetovi su obično ružičasto-ljubičasti, a sušenjem pomodre. Ispod čašice nalaze se tri rašljasta, čekinjava, šiljasta, uzduž prugasta listića spoljašnje čašice. Čašica je na petoro razdeljena, rašljasta, obrasla većim račvastim i manjim zvezdastim dlakama. Pet krupnih listića, klinasti, obratno jajasti, na obodu urezani, na dnu suženi u kratak klin, gde su beličasto dlakavi i srasli s prašnicima. Crni slez je najobičnija biljka, rasprostranjena od Sibira do Kapa, po naseljima, utrinama i poljanama. Po ulicama naših ravničarskih sela ne vidi se skoro nikakva druga trava do crni slez, slezovača ili guščija trava. U Belgiji, Nemačkoj i drugde gaji se jedna odlika velikog sleza. Malva silvestris var. glabra zbog lepih, krupnih, kao vino crvenih cvetova, koji sušenjem poplave. Cveće crnog sleza se bere kad je potpuno rascvetano, po suvom vremenu i brzo suši u sušnici. Osušen cvet crnog sleza mora se čuvati od svetlosti i vlage, inače će iz bledeti i poplesniviti. Cveta od juna do septembra. razmnožava se semenom i vegetativno. Sastav: Cvet crnog sleza sadrži sluzi i antocijana m a l v i n a, zbog čega je infuz (čaj) sluzast i malo plavkasto-zelenkast. List sadrži sluzi i malo tanina. Upotreba: Osnovno lekovito svojstvo crnog sleza je kao i belog da razmekšava, rastvara sluz i da pomaže njegovo izlučivanje. Čaj od cvetova crnog sleza leči kašalj, zapaljenje bronhija, pluća i ždrela. Uspešan je u lečenju glasnih žica i pogodan za ispiranje usta i ždrela. Čaj od listova se znatno manje upotrebljava. Topli čaj od listova crnog sleza koristi se kao klistir kod zapaljenja creva. Koristi se još za ispiranje usta, kod bolesti očiju, zubnih otoka i bolova u prsima. List i cvet crnog sleza ne srne se kuvati, već samo potopiti u vodu. Narodna imena: Velika slezovača, veliki sljez, veliki šljez, gušćernjak, divlja škura, divlji papel, divlji slez, divlji slezenovc, klobicovje, planinski sliz, slijez, sljež, srčni klobuk, ćureća trava, ćurčija trava itd.

Hajdučka Trava - Achillea millefolium



Latinski izraz biljke dolazi od Ahila, mitološkog junaka koji je njome iscelio ranu Telefusu i mile - hiljada, folium - list, jer je list mnogostruko deljen. Hajdučka trava je dugovečna zeljasta, vrlo obična biljka, koja kod nas raste svuda na suvim mestima kao korov. Stabljika je prava, nerazgranata, do 80 cm visoka, vrlo čvrsta i obrasla dugačkim listovima, koji su višestruko vrlo sitno i fino kitnjasto-perasto deljeni kao najfinija čipka. Cvetne glavice su sitne i bele, ponekad malo ružičaste, udružene u cvasti na vrhu ogranaka stabljike i raspoređene u obliku štita. Cveta celog leta. Cvetne glavice su velike do 5 mm i beličaste. U sredini su cvetovi cevasti, a po rubu su jezičasti i ima ih 5-6. Mirisa je svojstvenog, malo aromatičnog, a ukusa gorkog, aroma tičnog i naslanog. Raste na sušnim do umereno vlažnim livadama, pojavljuje se i pored puteva, na kamenitim mestima, šumskim proplancima, kao i po oranicama i vinogradima. Rasprostranjena je od nizijskih do planinskih predela. Razmnožava se pretežno semenom a manje vegetativno. Cveta od juna do oktobra. Droga su cvet, trava i list. List se bere pre no što iz rozete izbije stabljika. Tek rascvetale cvasti odsecaju se oštrim makazama da drške budu što kraće. Na isti način se bere trava (vrhovi grančica u cvetu), veže u male kite, obese se u hladu na promaji da se što pre osuše, da biljka što bolje sačuva prirodnu boju, pa se osušene kitice pažljivo slože u kartonske kutije. Ukoliko je u drogi više stabljika, utoliko se manje ceni. Sastav: Hajdučka sadrži vitamina K, etarskog ulja, gorku materiju ahilein, flobatanina, malo nekog cijanogenetskog glikozida, akonitne kiseline i gume. Etarsko ulje je ponekad plavo zbog azulena, što zavisi od fiziološkog varijeteta i načina i vremena destilacije. Sadrži cineola, pinena, kariofilena, tujona, borneola, mravlje i valerijanske kiseline (slobodne i vezane) i dr. Staro ulje je mrke boje. Destilacijom hajdučice s vodenom parom kod nas se proizvodi etarsko ulje, koje se koristi u medicini, farmaciji, parfimerijama i kozmetici. Ukoliko je ovo ulje tamnije plave boje, utoliko se više ceni i skuplje plaća, jer ima više azulena, od koga potiče lekovitost ulja i hajdučice. Odabiranjem (selekcijom) mogu se dobiti varijeteti hajdučice sa mnogo etarskog ulja tamnoplave boje. Upotreba: Hajdučka trava je naš najpoznatiji i najčešće upotrebljavani lek, kako iznutra tako i spolja. To je gorak aromatik. Nekad je i u školskoj medicini uživala vrlo dobar glas kao tonik, stomahik, stimulans, antispazmodik, emenagog i febrifug. Dobro deluje protiv hemoroida . Kod nas hajdučicu narod upotrebljava protiv najrazličitijih bolesti; čak i istucanu stavljaju je na rane i uboje (dejstvo tanina, azulena i cineola). Daje se protiv katara želuca i creva, smetnji u bubrezima i jetri i dr. Narod ima veliko poverenje prema ovoj drogi. Eksperimentima je utvrđeno da ahilein ima hemostatična svojstva i da ekstrakt iz lista usporava razvoj patogenih klica. Tako je objašnjena vekovna upotreba hajdučice u narodnom ranarstvu. Hajduci su uvek nosili fino samlevenog i kroz »svileno sito« (dakle, najfiniji prah) prosejanog lista hajdučice, koji su stavljali na rane i u melem za lečenje rana. Tanini i etarsko ulje doprinose sprečavanju zagnojavanja rana i njihovom brzom zarašćivanju i Ublažavanju bola. Ekstrakt, a pogotovu etarsko ulje od hajdučice ulazi u sastav kozmetičkih preparata za sunčanje da bi se sprečilo crvenilo i druge neželjene posledice nastale usled naglog i neopreznog sunčanja. Narodna imena: Retko koja naša lekovita biljka ima tako mnogo narodnih imena kao ova: ajdučica, ajdučka trava, armanj, beli ravanj, belo ivanjsko cveće, jalova mesečina, jalovi mesečnjak, jalovo mesečje, kunića, kunja opaš, kunji rep, mesečina, paprac, petrovsko cveće, ravan, ravanj, ravunika, rman, romanika, snop, sporiševdna, stolista, stolisfauk (Orfelin), tintorova trava i dr.

Hibiskus - Hibiscus



Hibiskus je listopadni ukrasni žbun ili drvo do 5 m visine, sa dosta uspravnih grana. Izbojci su u početku dlakavi, kasnije goli. Hibiskus je poreklom iz kine i Indije a ne iz Sirije, iako se negde naziva sirijska ruža. Listovi su sa peteljkom, naizmenični, sa tri manje više naglašena režnja, po obodu krupno testerasti. Cvetovi krupni, zvonasti, raznobojni, usamljeni u pazuhu listova. gaji se po parkovima i vrtovima, na sunčanim mestima. dobro podnisi obrezivanje pa se često koristi za formiranje živih ograda. Cveta od jula do septembra. Razmnožava se semenom, reznicama i kalemljenjem. Kod nas se bamija gaji u južnim delovima zemlje kao povrće. Za jelo se beru nezreli plodovi veličine prsta. Od Hibiskusa se sprema izvanredan i veoma popularan čaj. Koriste se presni ili se nanižu na kanap i suše za zimu. Imaju mnogo sluzi i upotrebljavaju se kao i sve druge slu zne droge iz iste familije. Praznoveran svet veruje da bamija ima čudotvornu moć da jača i vraća mušku snagu, zbog čega se ovi plodovi ponekad skupo prodaju preko nesavesnih nakupaca i šarlatana.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Hmelj - Humulus lupulus



Šišarice hmelja su jajaste, lake, rastresite cvasti, dugačke 3-4, široke oko 2 cm, nešto pljosnate, toplog i gorkog ukusa, prijatnog svojstvenog aromatičnog mirisa (dugo čuvana i pokvarena droga zaudara na stari odoljen, izovalerijansku kiselinu). Šišarice se lepe za prste. Oko krivudave osovine, dugačke oko 2 m, poređani su plodni listići unaokolo u cik cak, kao crepovi na krovu. Na njihovoj bazi golim okom se mogu videti, oble, sjajne, prozirne, žute žlezde, koje se mogu lako istresti (lupulin). Plodni listići (brakteje) su vrlo tanki, hartijasti, jajasti, žuto-zelenkasti ili žuti, oko 10 mm dugački i oko 7 mm široki, mrežasto išarani sitnim nervima i lako se mogu odvojiti. Upotrebljava se samo gajen hmelj. Hmelj potiče iz istočne Evrope. Kod nas raste uz grmlje po vlažnim mestima kao divlja povijuša. Gaji se kod nas i u drugim zemljama u velikim količinama za potrebe pivara. Upotreba hmelja u pivarstvu je novijeg datuma, a u medicini tek od početka XIX veka. Smola lupulina konzerviše pivo sprečavajući razvoj mlečno-kiselih bakterija, etarsko ulje mu daje prijatan miris, gorke materije gorčinu, a tanin ga bistri taložeći belančevine ječmenog slada. Hmelj se bere u septembru po lepom i suvom vremenu i brzo suši na tavanu ili u zagrejanim sušarama. Dobro osušen hmelj ima lepu zelenu boju. Negde ga pre pakovanja sumporišu radi konzervisanja. Sastav: šišarice sadrže tanina (humulo-taninska kiselina), pektinskih materija, kalijumovih soli, trimetil-amina i lupulina, koji je najvažniji sastojak droge. L u p u l i n sadrži oko 50% smole i etarskog ulja, voska, tanina, nekih baznih jedinjenja i dr. Etarsko ulje je vrlo aromatično i lako. Ulje se sastoji uglavnom od mircena i humulena. Ima i estara mircenola sa valerijanskom, sirćetnom i maslačnom kiselinom. Staro i pokvareno ulje ima neprijatan miris na pokvaren sir i staru valerijanu zbog oslobođene valerijaniske kiseline. Mircen je alifatski terpen. Miriše na ružu. Smola se sastoji iz humulona i lupulona, dve kristalne, vrlo gorke supstance. Upotreba: Hmelj je amarum aromatik i sedativ, šišarice su tonik i stomahik svojim gorkim materijama, sedativ svojim etarskim uljem i anafrodizijak lupulinom. Daje se u obliku infuza, alkoholnog ekstrakta ili sirupa protiv nemanja apetita, teškog varenja, skrofuloze, za umirivanje živaca i stišavanje polne nadraženosti (lupulin) i sl. Čini se da jastuci punjeni hmeljom pomažu od nesanice. U tu svrhu u nekim zemljama pune jastuke i dušeke u bolnUzet u većoj količini hmelj izaziva trovanje: gađenje, povraćanje, glavo bolju, usporavanje cirkulacije i dr. Na radnicima zaposlenim oko hmelja za pažene su pojave zapaljenja očiju i kožna oboljenja. Narodna imena: blust, kudiljice, kuke, melika, melj, meljevina, milje vina, falon, hmel, hmelina, hmeljevina. icama za živčane bolesti.

Kamilica - Matricaria chamomilla



Kamilica je jednogodišnja, mala zeljasta biljka. Naraste visoko svega 10-30 cm, ređe i pola metra. Listovi sitni stabljika brazasta, cvetovi na vrhovima grančica, u sredini cvast je žuta oivičena belim jezičastim cvetićima. Raste po poljima i kraj puteva. Koriste se cvetovi biljke. S obzirom da ima više sličnih vrsta, pravu kamilicu možemo prepoznati tako što je unutar cveta šuplja, a ne ispunjena kao kod divlje vrste ili bele rade. Najkrupnija, najrazgranatija, najčistija i najlepša titrica se javlja po zitištima, pre svega po ozimoj pšenici. Kad biljka sazri, cvetna glavica se sva ospe, jer je vrlo drobna. Seme je vrlo sitno i lako. Zato ih vetar lako raznosi i na taj način seje titricu. Kamilica se bere krajem aprila i početkom maja, a obrana kamilica se mora što pre osušiti, kako ne bi izvetrila etarska ulja a time i lekovitost kamilice. Čuva se na suvom u skladištima. Sastav: Nosilac lekovitosti kamilice je njeno etarsko ulje, i glavni sastojak azulen. Smole, gorke materije, tanini, gume i neka druga jedinjenja koja se nalaze u cvetu titrice dopunjuju dejstvo njenog etarskog ulja, zbog čega cvet ima, kako se to kaže, kompleksno delovanje. Azulen je ugljovodonik koji ne postoji kao takav u biljci, nego se javlja i prelazi s vodenom parom prilikom destilacije. U raznim preparatima kamilice, koji se nalaze u svetu, azulen se vrlo brzo gubi. Zato je najbolji preparat jak čaj spravljen kad zatreba. Upotreba: Terapijska upotreba kamilice je česta i raznovrsna ne samo u narodnoj već i u školskoj, naučnoj medicini. Daje se spolja i iznutra. Ona ima veliko preimućstvo što nije otrovna i što uopšte nije škodljiva. Kamilica je jedno od najboljih sredstava za lečenje zapaljenja kože i sluzokože. Kao antiflogistik Kamilica se daje za lečenje raznih opekotina, rana, čireva, za klistiranje, za zapiranje i ispiranje polnih organa, ojedenih mesta, očiju, nosa, ušiju, usta, za grgljanje i uopšte za sve osetljive organe s kojima se mora veoma oprezno i pažljivo postupati. Pranje glave jakim čajem od Kamilica pomaže obolelom korenu kose. U obliku dekokta, infuza ili tinkutre, titrica je omiljeno sredstvo za pozlaćivanje plave kose ili da crna i kestenjasta kosa dobije svetliji ton. Osim toga, kosa postaje meka i sjajna. Iznutra se daje u obliku čaja, naročito maloj deci i odojčadi protiv bolova i grčeva u stomaku i za umirivanje. Zbog toga Kamilica ulazi u sastav mnogih čajeva protiv raznih tegoba nastalih od teškog varenja, nesanice i drugih smetnji. Kamilica izaziva znojenje, važno za lečenje nekih bolesti. Posle uzimanja kamilice utrostručuje se broj leukocita, olakšava se varenje, odstranjuju gasovi i s tim u vezi dosadna nadimanja i smetnje u organima za varenje, smanjuje sekrecija i putridne upale sluzokože creva, zbog čega se titrica upotrebljava protiv zatvora. Čaj od kamilice treba spravljati na ovaj način: U čist lončić metne se dve pune kašike (za supu) kamilice i prelije sa 200 g ključale vode; odmah poklopi, malo promeša i ostavi pola sata ili ceo sat (ali da ne vri), već prema tome da li se želi jači ili slabiji čaj. Zatim se ocedi, osladi i pije. Ako je potrebno da se bolesnik preznoji, treba da pije što topliji čaj. Ako se pije za apetit, onda se pije hladan i neslađen jak čaj na pola sata pre jela.

Kantarion - Hypericum perforatum



Kantarion je višegodišnja zeljasta biljka, visoka do 100 cm. Ima vrlo čvrstu, uglastu, razgranam stabljiku, uspravnu, sa naspramnim granama. Listovi su naspramni, bez drške, duguljasto jajasti, goli, svetlozelzne boje, sa karakterističnim prozirnim tačkicama od žljezdi sa etarskim uljem. Zlatnožuti, srednjeveliki, lepi cvetovi obrazuju na vrhu stabljike štitastu cvast. Ima oko 50 prašnika sraslih u 3 snopića iznad kojih se diže trostruk tučak tamnocrvene boje. Cveta od maja do septembra. Raste po svetlim šumama, oko puteva, po kamenjarima i livadama i oko močvara. Razmnožava se semenom, bere se gornja polovina biljke u cvetu (Hyperici herba). Droga je svojstvenog mirisa, oporog, nagorkog i aromatičnog ukusa. Kantarion je odavnina poznata lekovita biljka, od ove biljke se spravlja i poznato kantarionovo ulje koje ima višestruku primenu u narodnoj medicini. Sastav: Ima mešovitog tanina u kome preovlađuje katehinski, sadrži etarskog ulja, smole, antocijana, crvenu boju hipericin, karotena i flavonoidnih heterozida (hiperozida, rutozida, kvercitrozida i drugih od kojih potiče žuta boja), holina, vitamina C i tragove alkaloida. Etarsko ulje miriše na crnogordčna ulja; sastoji se od kadinena i drugih seskviterpena, estara izovalerijanske kiseline i malo azulena. Upotreba: Kantarion se odvajkada u narodu ceni i mnogo upotrebljava spolja protiv posekotina, opekotina, hemoroida, za zarašćivanje rana i kao antiseptik, a iznutra protiv bolova jetre, želuca, proliva itd. Dejstvo droge je mnogostruko zbog složenog hemijskog sastava. Ulje se koristi na taj način što se njime mažu rane, posekotine, opekotine i druge ozlede ili se tim uljem natopi gaza ili čisto platno pa se ozleđeno mesto obloži. Etarsko ulje od kantariona deluje protiv crevnih parazita. Fenolska jedinjenja koja se nalaze u kantarionu imaju izraženu antibakterijsku moć. Narodna imena: bljuzga, bljuzgavac, bogorodičina ruka, vražji beg, gorac, gorčan, gospin cvet, gospino zelje, greotaljka, žuta metlica, žuti kantarion, žućenica, zasekliva treva, zaseknica, zvekac, zvončac, ivanova trava, ivanjčica, izdatjivica, kantarijon, krvavac, marina ručica, pljuskavica, smaknež, smicaljka, tantur, trava od izdati, trava od poseka.

Lavanda - Lavandula officinalis



Lavanda je višegidišnji gust polužbun, sa mnogo uspravnih izdanaka, visine do 1 m. Poreklom je iz južne francuske. Cela biljka je siva od obilja dlačica. Listovi su linearni, na oba kraja suženi, slični listovima ruzmarina. Cvetovi su sitni, ljubičasto modri, pršljenasto grupisani po nekoliko i sakupljeni na vrhovima izdanaka u klasolike cvasti. Cveta u junu i julu. Mediteranska je biljka i voli toplu klimu, ali i veću nadmorsku visinu, mada su neke vrste rasprostranjene i u kontinentalnom delu. razmnožava se semenom i vegetativno. Lavanda je i industrijska biljka, koristi se za dobijanje mirišljavog ulja za kozmetiku i farmaciju. Lavanda takođe rasteruje komarce, stenice, moljce i druge insekte. Lavandula je prijatnog aromatičnog mirisa i aromatičnog i nagorkog ukusa. Kao droga koristi se cvet(flos). Sastav: U svežem cvetu ima etarskog ulja i tanina. Količina i hemijski sastav ulja zavise od varijeteta biljke, sezone, zemljišta, nadmorske visine i načina destilacije. Aetheroleum Lavandulae je etarsko ulje dobijeno destilacijom pomoću vodene pare iz svežih cvetnih klasova lavandule. To je bezbojna ili žućkasta tečnost, prijatnog mirisa na lavandulu, aromatičnog i nagorkog ukusa. Glavni sastojak ulja je linalil-acetat. U ulju ima još i slobodnog linalola i geraniola, zatim u malim količinama pinena, ocimena, borneola, cineola, kumarina, raznih ketona, propionata i valerijanata. Ulje treba čuvati na hladnom i mračnom mestu u punim i dobro zatvorenim sudovima tamne boje. Upotreba: Droga se upotrebljava spolja kao dodatak kupkama, draži kožu. Ulje izaziva slabu lokalnu anesteziju. Služi i kao korigens mirisa mnogih lekova. Ulje se upotrebljava kao i droga, a osim toga, vrlo mnogo u parfimeriji i kozmetici. Osušen cvet se stavlja među rublje da dobije prijatan miris, a kite od cele lavandule služe u mediteranskim zemljama za rasterivanje komaraca, stenica, moljaca i drugih insekata. Narodna imena: despik, despić, lavandla, lavenda, lavendal, levanda, levendol, marijanac, trma, špiknarda.

Lipa bela i crna - Tilia cordata & platyphyllos



Lipa je listopadno drvo visoko do 25-30 m, sa velikom gustom krošnjom. Listovi su sa dugom drškom, srcasto okruglasti, zašiljeni, sitno testerasti. Cvetovi su žućkasto-beli, mirišljavi, sakupljeni po 4-16 u štitastoj cvasti. Veoma je bogata cvetom, krilati prirepak ima izraženu dršku i do pola dužine je srastao sa peteljkom cveta. Droga se sastoji od osušenih, žuto-zelenih cvasti s priperkom od bele lipe i crne lipe. Sve druge vrste lipe nemaju vrednosti i ne treba ih brati. Prva je sitnolista, rana, lipolist, a druga krupnolista. Na naličju lista u uglu nerava nalaze se kitice dlaka, koje su u lipolista crveno-žute, a u krupnoliste beličaste. Cvetaju u junu i julu. Lipolist cveta oko dve nedelje pre krupnoliste. Cvet je vrlo prijatnog mirisa. Raste po celoj Evropi po brdskim šumama. Lipa voli pitominu, plodnu i duboku zemlju. Lipu treba brati čim počne cvetati, kad su dve trećine cvetova u cvasti rascvetale. Precvetala lipa nema nikakve vrednosti. Cvast treba brati zajedno s priperkom (Flos Tlliae cum bractes), jer se vrlo retko traži bez priperka. Treba brati po suvom i lepom vremenu. Lipov cvet je blagog i prijatnog mirisa, a ukusa je sluzastog, sladunjavog i pomalo oporog. Sastav: U lipovom cvetu ima sluzi, tanina, etarskog ulja, heterozida, šećera, gume, voska, žute boje, manitola i tartarata. U svežem cvetu ima etarskog ulja, nosilac mirisa lipovog ulja je seskviterpenski alkohol farnezol. U osušenom cvetu ima vrlo malo etarskog ulja. Tanina najviše ima u priperku, on daje oporost čaju od lipe. Lipov list takođe sadrži sluzi i ostalih sastojaka koji se nalaze u cvetu, pa se za nuždu mogu upotrebiti u istu svrhu. I lipova kora ima mnogo sluzi. U cvetu i u listu ima vitamina C. Potpuno mlad, tek otvoren list može koristiti kao povrće. Od lipovog drveta proizvodi se aktivan ugalj velike adisorptivne moći. U lipovem semenu masnog ulja sličnog maslinovom. Upotreba: Lipov cvet se upotrebljava najčešće u obliku čaja, infuza, za znojenje, protiv grčeva i za umirivanje bolova kao vrlo blago sredstvo. Koristi se i protiv prehlada, hroničnog kašlja i proliva, kao i za zaceljivanje opekotina i rana. Lipov cvet je najomiljeniji narodni čaj. Narodna imena za Tilia cordata: bijela lipa, zimska lipa, lipac, lipovce, lipolist, malolistna lipa, pozna lipa, sitnoliista lipa. Za Tilia platyphyllos: divlja lipa, jalova lipa, letnja lipa, lipovina, rana lipa, smrdljiva lipa, crna lipa, šumska lipa.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Neven - Caledula officinalis



Neven je jednogodišnja, ređe dvogodišnja, ukrasna biljka, visoka do 50 cm. Stabljika je uspravna i u gornjem delu razgranata. Listovi su sedeći, produžno loptasti ili lancetasti, neznatno nazubljeni. Na vrhusvake grane je mirisna, najčesće narandžasto žuta cvast sa jezičastim cvetovima. Cveta od juna do novembra, razmnožava se semenom koje se seje u jesen ili proleće. Po poreklu je mediteranska biljka, kod nas se svuda gaji kao omiljeno narodno cveće. Neven se lako gaji, ali prilikom gajenja treba odabrati samo krupne, tzv. "duple" cvasti jake narandžaste boje. Cvet treba brati po suvom i sunčanom vremenu i što pre osušiti na jakoj promaji da što bolje sačuva divnu prirodnu boju i miris, jer se droga ceni pre svega prema izgledu, boji i mirisu. Sastav: U osušenom cvetu nevena ima etarskog i masnog ulja, kaučuka, smole i raznih karotenoidnih boja, sluzi, šećera, belančevina, fitosterola, salicilne kiseline, enzima i raznih soli. Upotreba: Neven se upotrebljava spolja i iznutra, više u narodnoj nego u naučnoj medicini. Neven je blag antiseptik. U obliku čaja, tinkture ili masti upotrebljava se za lečenje nekih kožnih bolesti, osobito impetiga, opekotina, čireva, lišaja, uboda osa, za znojenje itd. Čajem ili tinkturom razblaženom s 3 dela prokuvane vode pere se obolelo mesto, a zatim maže ovim melemom: 10 g nevenove tinkture dobro se pomeša sa smešom od po 20 g lanolina, vazelina i cinkoksida. Narodna imena: Žutelj, Prstenčac, Zimorod, Ognjac, Vrtleni Neven.

Smilje - Helichrysum arenarium



Smilje je trajna zeljasta biljka sivkaste boje od obilja vunastih dlaka. Stabljika je visoka 10-40 cm, uspravna, nerazgranjena, obrasla duguljastim listovima, a na vrhu nosi nekoliko žulih glavičastih cvasti. Cveta leti. Raste na pesku. Upotrebljavaju se cvetne glavice kad se cvetovi počnu otvarati (Helichrysi, Gnaphalii flos). Sastav: Ima flavonskih heterozida, tanina, smole, gorkih materija, oko 0,4% etarskog ulja i drugih nedovoljno proučenih sastojaka.Upotreba: Omiljeno narodno cveće i lek za lečenje žuči (za izbacivanje žučnog kamena) i organa za mokrenje: 3 supene kašike cveta popari se sa pola litra ključale vode, po klopi, ostavi ćelu noć i sutradan popije u 3 doze pre jela. Narodna imena: žuto smilje,smili, cmilje, zlatnocvita trava, zneljek, laska kamilica, marjetica, sneljek.

Zova - Sambucus nigra



Zova je grm ili manje drvo, visoko do 5 m. Ona vrlo rano olista. Grane su joj ispunjene belom srži. Ima naspramne, neparno peraste listove. Cvetovi su sitni, mlečnobeli, jakog mirisa, udruženi u vrlo krupne lepe, račvaste cvasti slične štitu. Plodovi su sitne, zeljaste, a kad sazru tamno ljubičaste bobice s crvenomodrim sokom. Cveta od maja do jula. Zova raste svuda, najviše po vlažnim i zapuštenim mestima, po naseljima i oko njih, po obodu šuma i šumskim prošecima. Beru se cele zovine cvetne kite po lepom i suvom vremenu, čim se cvetići počnu otvarati. Droga su cvetići (Sambuci flos) koji su belo žućkaste boje i vrlo sitni, svega 3 do 5 mm u prečniku. Imaju petodeonu točkastu krunicu, pet prašnika s velikim žutim anterama i kratke, sedeće, zelene žigove. Droga je osobitog, dosta prijatnog mirisa, a ukusa je najpre sluzavo-sladunjavog, a kasnije malo ljutog i nagorkog. Sastav: Cvet sadrži heterozide koji izazivaju znojenje, sambunigrozid (cijanogenetski heterozid), flavonski heterozid rutozid, tanina, svega oko 0,025% etarskog ulja konzistencije masti nepoznatog sastava, zatim ima smole, šećera, holina, organskih kiselina i dr. U kori i listu ima, pored ostalog, sambunigrina - jednog alkaloida i purgativne smole. U kori ima saponina, tanina i holina. Kora je najpre blagog ukusa, a zatim gorkog i izaziva gađenje na povraćanje. Deluje purgativno, a u većoj dozi i diuretično i izaziva proliv. Od zrelih, sočnih plodova peku rakiju. U bobicama, pored šećera, imaja bučne kiseline i mnogo crveno-ljubičaste boje. Nekad se od soka izrađivao gust ekstrakt (Roob Sambuci) i upotrebljavao kao laksans. U narodu se svi delovi zove upotrebljavaju za lečenje mnogih bolesti. Upotreba: Zova se daje u obliku toplog čaja za znojenje protiv nazeba, zatim kao diuretik i emoliens. Ulazi u sastav laksantnog čaja. U narodnoj medicini se upotrebljava mnogo više nego u školskoj za lečenje svih bolesti od nazeba, organa za mokrenje, disanje itd. Narodna imena za Sambucus nigra: abzov, bzova, bazga, baz, bažovina, bazag, baz-govina, bazdov, bazovika, bezgovina, belika, b'zga, bzovka, boz, budzova, bu-zvoka, zaovljika, zovik, zovljika, zofa, zoha, obzovka, ovzovina, pitomi boz, crna zova, crna zovika, crni bazag, crni bezeg.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
List - Folium

Artičoka - Cynara scolomus



Artišoka je višegodišnja biljka koja vodi poreklo iz mediteranskog basena. Ima velike cvetne glavice sa mesnatim sočnim cvetištem i isto tako mesnate ovojne listove sa sočnom bazom. Na jakoj i pravoj stabljici nosi izdvojene i vrlo razvijene listove koji se upotrebljavaju u fitoterapiji. Ukorenjuje se duboko i ispod zemlje ima izdanke ili zaperke. Gaji se kao povrće u Zapadnoj Evropi i drugde. Artišoka zahteva duboko, sveže zemljište koje čuva vlagu i često se navodnjava, međutim stalna vlažnost može dovesti do truljenja korena. Rast je najoptimalniji na temperaturi od oko 18 stepeni a zimi je potrebna zaštita jer voli blage i kratke zime. Kod nas je upotreba artišoke sve popularnija. Ti sočni delovi se koriste kao omiljeno povrće. Bere se kada mesnati cvetovi počnu da se odvajaju od glavice, prvo se bere glavna cvetna glavica na stabljici a osam dana kasnije i one lateralne manje razvijene glavice. Sadrži gorke i druge sastojke koji vraćaju apetit, pomažu varenju, deluju kao blag diuretik, holeretik i holagog: povoljno utiču na jetru, smanjuju ureu u krvi povećavajući izbacivanje uree mokraćom, pomažu varenju masti i dr. Upotrebljava se protiv žutice, kongestija jetre, bolova u bešici, i dr. Može se uspešno gajiti i kod nas. Recept: Artišoka sa sosom vinegret (vinaigrette) Operite artišoku pod mlazom hladne vode, odsecite stabljiku i kuvajte u vodi sa malo sirćeta i soli dok listovi ne omekšaju (pola sata/sat). Spremite vinegret sos tako što ćete dobro izmešati 2,3 kašićice jakog senfa, dl sirćeta, 3,4 dl ulja soli i malo šećera. Otkidajte redom listiće odozdo prema gore. Svakim listićem zahvatite malo sosa i zubima ostružite unutrašnji, mekani jestivi deo. Tvrdi deo lista odložite. Malo pomalo doći ćete i do "srca" (donji okrugli deo, koji se jedino i konzervira) artišoke, uklonite niti, prelijte sosom i pojedite.Artišoke se mogu naći i na beogradskim pijacama (Novi Begrad blokovi itd.) Narodna Imena: ardečovka, artićovka, gardun, dragušica, pitoma boca, italijanski osat, ratičok.

Beli Slez - Althaea officinalis



Misli se da je beli slez poreklom iz zemalja oko Kaspijskog, Crnog i istočnih delova Sredozemskog mora. U mnogim zemljama zapadne i srednje Evrope gaji se zbog korena, lista i cveta, koji se upotrebljavaju u medicini. U nas ga najviše ima po rečnim ostrvima i ritovima pored Tise, Dunava, Save i drugih reka. Beli slez je dugovečna, lepa upadljiva zeljasta biljka, visoka l—2 m. Cela biljka je obrasla gustim svilastim dlakama, tako da su listovi srebrnobeličasti i pod prstima kao kadifa meki.. Listovi su spiralno poređani,beličasto-zelene boje, bez mirisa i sluzastog ukusa a iz njihovih pazuha pri vrhu stabljike i ogranaka izbijaju kite belo ružičastih, lepih cvetova, koji cvetaju preko celog leta. Gaji se zbog korena, lista i cveta, koji se upotrebljavaju u medicini i jer je mekši, mesnatiji, deblji, jednoličniji, nije tako žilav isadrži više sluzi od divljeg. Koren iskopan prve godine je najbolji, jer sadrži najviše sluzi. Sastav: U korenu belog sleza ima sluzi, p e k t i n a, skroba, saharoze, malo invertnog šećera, asparagina, betaina, masnog ulja i dr. U pepelu ima mnogo fosfata. Sluz se rastvara u hladnoj vodi i hidrolizom daje glikozu, galaktozu i ksilozu. Najviše sluzi ima u oktobru, na kraju vegetacije, zbog čega koren u to doba valja vaditi. Beli slez se u nas i u inostranstvu vrlo mnogo upotrebljava. Zbog velike količine izvrsne sluzi daje se protiv upala organa za disanje i ždrela, interno ili za ispiranje guše i nosa u obliku macerata. Kao vrlo blago sluzno sredstvo daje se i protiv proliva, za zapiranje mokraćno polnih organa, za klizme, za obloge na upaljena mesta itd. U osušenom korenu belog sleza ima vrlo mnogo hranljivih materija, oko 75% raznih ugljenih hidrata, zbog toga je on vrlo važan izvor skroba i šećera i potpuno je neotrovan. Iseckan koren drži se oko dva sata u hladnoj vodi (nikako u ključaloj) i za to vreme češće promeša. Na taj način se ekstrahuje samo sluz. Kuvanje korena (dekokt) nije dobro, jer se time izvlači i skrob, tečnost je gušća, ali je mutnija i brzo se pokvari, uskisne. Ulazi u sastav raznih grupnih čajeva,često se u razne miksture protiv kašlja dodaje sirup od belog sleza, naročito u dečjoj praksi. Spremaju se čajevi za lakše iskašljavanje i ublažavanje nadražaja, za lečenje upale mokraćnih puteva, protiv proliva, za lečenje upale grkljana kao i sirupi i pastile. Beli slez je jedna od najstarijih lekovitih biljaka. I Teofrast (371—287. pre naše ere) ga preporučuje kao lekovitu biljku, a Karlo Veliki je 812. god. u svojim Kapitularima naredio da se beli slez mora gajiti na svim državnim imanjima njegove prostrane imperije.

Bokvica - Plantago major



Kod nas raste dvadesetak vrsta bokvice po naseljima, pored puteva, na livadama i pašnjacima, po šumama i na drugim mestima. Ima ih svuda. Nisu otrovne ni škodljive. Prema obliku listova i cvasti razlikuju se među sobom neke domaće vrste koje su najrasprostranjenije i koriste se kao lek: ženska, širokolista bokvica (Plantago major L.);muška, uskolista bokvica (P. lanceolata L.) i srednja bokvica (P. media L.).U većini vrsta bokvice lišće se razvija u obliku rozete u dnu stabljike koja nije granata i nema lišća, nego se završava zbijenom cvašću od neuglednih sitnih cvetova.Sve tri vrste su trajne zeljaste biljke sa listovima u rozeti, a na svakom listu se ističu lučno povijeni nervi koji se pri vrhu lista spajaju; krunica je gola. Cvetaju od proleća do zime. Neke se od najdavnijih vremena upotrebljavaju kao lek, mnogo više u narodu nego u školskoj medicini, za lečenje mnogih bolesti a i kao profilaktično sredstvo (zelen list i sok iz lista kao prolećna vitaminska kura). List se bere sve dok biljka cveta, a koren se vadi cele godine. Koristi se svež i suv list, ređe cela biljka i koren (Plantaginis folium, herba et radix). Hemijski sastav i dejstvo sve tri vrste bokvice gotovo su isti, tako da se za potrebe domaćinstva sve tri mogu koristiti posebno ili pomešane. U narodu se najviše ceni i najčešće upotrebljava širokolista, krupna ili ženska bokvica. U svim organima biljke ima heterozida aukubozida i enzima invertaze, emulzina, tirozinaze i koagulaze. U listu ima oko 4% tanina, pektina, limunove kiseline, vitamina C, saponozida i fitoncida. U semenu ima sluzi, masnog ulja, belančevina i šećera. Upotreba: Bokvica je omiljen narodni lek. Za nju gotovo svi znaju i mnogi je upotrebljavaju kao lek. Čini mi se da nijednu drugu domaću lekovitu biljku tako često i gotovo redovno ne upotrebljavaju kao bokvicu. Svako će vam odmah, bez okolišenja, kazati da je za posekotine najbolje priviti list bokvice. Dokazana je znatna antibakterijska moć bokvice, jer su u njoj otkriveni fitoncidi (Felklova). List bokvice deluje protiv raznih upala kože i sluznice, pojačava lučenje tečnosti u plućima i time olakšava iskašljavanje guste suve sluzi iz organa za disanje; smanjuje učestano mokrenje i povoljno deluje na organe za varenje: proliv, katar, grčevi, čir na dvanaestopalačnom crevu i na želucu. Koristi se za ublažavanje napada kašlja. Narodna imena: vela bokvica, veliki trpotec, veliki trputac, ženski žilovlak, žilavac, marina bokva, muška bokvica, paskvica, pitoma bokvica, tarpotac, tarpudac, terput, čelnik, široki trputac. Za mušku bokvicu: bukvica, glavor, duga bokva, dugi trputac, ženska bokvica,žilovljak, konjsko rebro,krepotec, mala bukvica, muški žilovlak, popova lozica, treputac, tripotec, troputac, crnoglavac. Za srednju bokvicu: bokva, ženska bokvica, srednja bokva, srednja buk vica, triputac, troputac, široki prpotec. Za buačak: blešnik, bolhnjak, bolšinec...

Borovnica - Vaccinium myrtillus



Borovnica je grmić, visok do 50 cm. Kod nas raste u velikom mnoštvu gradeći prizemnu floru mnogih naših vlažnih i hladnih planinskih bukovih i četinarskih šuma i čistina. Listovi su naizmenični, tanki, duguljasto-jajasti, 2—3 cm dugački i imaju perastu nervaturu. Cvetovi su ružičasto-beli, zvonasto-cevasti, pojedinačni i obešeni. Cveta od maja do juna, a ukusni plodovi u obliku bobica sazrevaju od jula do septembra. Lekoviti su zreli plodovi i lišće. Plod je modrocrna, okrugla, sočna bobica. Bobice su dosta prijatnog, nakiselo-slatkog i malo oporog ukusa. List se bere u proleće, sve dok biljka cveta, a plod sasvim zreo. Za lek se upotrebljava sveza i suva bobica, sok iz zrelih bobica, sirup i vino. Sastav: Osušene bobice sadrže flobatanin, smešu raznih antocijanskih heterozida boja borovničinog soka, invertni šećera, organske kiseline, uglavnom limunove, jabučne i ćilibarne, pektin, vitamin C, karoten i dr. U listu ima pirokatehinskih tanina, arbutozida, nekoliko flavonskih heterozida i dr. Upotreba: Za lek se upotrebljava sveza i suva bobica, sok iz zrelih bobica, sirup i vino. Zbog tanina i pektina borovnica deluje kao blago sredstvo protiv dijareja i katara creva, raznih upala sluznice itd. Iz zrelih plodova borovnice spravlja se naročiti ekstrakt, od koga se izrađuju dražeji za jačanje očnog vida jer povoljno deluje na vidni purpur. Pošto je taj lek, skup najbolje je piti čist, zdrav, neprevreo sok, od borovnice. Može se napraviti i kompot od osušenih zrelih plodova i istu svrhu. Zrele bobice su prijatno dijetetsko sredstvo za jačanje, protiv dečijih proliva i akutnog enterokolita odraslih. Zbog prisutnog arbutozida, list deluje slično medveđem grožđu i diuretično. Upotrebljava se i protiv šećerne bolesti. Borovnica nije škodljiva i može se stalno upotrebljavati. Spremaju se čajevi za lečenje ulkusne bolesti, proliva, nedostatka apetita, šećerne bolesti i drugih. Narodna imena: barovnica, boribnica, borovača, borovinka, borovnjača, brosnica, brusovnica, burum, divo-grozje, ofinki, crna borovnica, crna ja­goda, brusnica, crvenozrna borovnica, brašnjača, brosničak, brusnik, me čje grožđe, strušljinke, crvena borovnica (Vaccinium vitis idaea L.), u listu ima gotovo iste sastojke, pa se u nedostatku borovnice može upotrebiti kao diuretik i za lečenje upale bubrega i bešike.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Breza - Betula alba



Breze su živopisna vitka drveta s belom korom i vitkim, tankim grančicama, pravi ukras svetlih šuma. Breza je listopadno drvo, visoko do 30 m, sa vitkim stablom koje se pruža gotovo do vrha krošnje i tankim visećim grančicama. Prečnik stabla u donjem delu može biti do 60 cm. kod mladih izdanaka kora je crvenkasto smeđa. Kora stabla i grana, dok su mlađe, bela i ljušti se u horizontalnim trakama, kasnije u donjem delu je crna i duboko vertikalno ispucala. Listovi su goli na dugim peteljkama. U početku su malo lepljivi, trouglasto jajasti ili trouglasto romboidni, pri osnovi široko klinasti, navrhu zašiljeni, po obodu dvostruko testerasti. Droga je svojstvenog mirisa, gorkog i oporog ukusa.Cveta od aprila do maja, paralelno sa listanjem, a bere se mlado brezovo lišće u proleće i suši u hladu na promaji. Nije mnogo izbirljiva u pogledu kvaliteta zemljišta, često obrazuje čiste brezove šumice, koje uvek izgledaju lepo. Sastav: Sadrži katehinskog tanina i isto toliko šećera, nepoznatog saponozida, smole, 0,05% etarskog ulja, gorke materije i dr. Cortex Betulae (lentae) sadrži jedan fenolni heterozid, koji hidrolizom daje po jedan molekul glikoze, ksiloze i metilnog salicilata. Sveža kora sadrži do 0,2% heterozida. Destilacijom pomoću vodene pare se vadi ulje, koje sadrži metilnog salicilata i upotrebljava se kao miris. Betulae gemmae. - Beru se lisni pupoljci breze i brzo suše. Sadrže oko 4% etarskog ulja; to je žuta gusta tečnost prijatnog balsamičnog mirisa; na niskoj temperaturi se izdvajaju kristali; sadrži slobodnog i vezanog bicikličnog seskviterpenskog alkohola betulola. Narod upotrebljava protiv najrazličitijih bolesti brezovo lišće, koru i svež brezov sok dobijen rano u proleće. List i pupoljci upotrebljavaju se kao diuretici i antiseptici urogenitalnih puteva, najčešće u obliku infuza. Brezov list je jedan od najboljih biljnih lekova za lečenje mokraćnih puteva, jer ima antibakterijsku moć. Spremaju se čajevi za lečenje zapaljenja mokraćnih kanala, reumatizma, i zapaljenja bubrega sa povišenim pritiskom. Narodna Imena: za Betula verrucosa: bela breza, brez, breza crepuša, briza, brizovina, žalosna breza, jadika, metla, metlika, medovina, obična breza, a B. pubescens: breza, puhasta breza, severna breza.
Blagodeti breze

Beluta verurucosa - Breza. U ruskim prolecnim obredima, kao drvo koje najranije olista, cešce nego sva druga, javlja se kao ovaplocenje biljne sile zemlje, u Ukrajini narodne pesme cuvaju verovanje da je brezovo stablo - telo, a lišce - kosa devojke koja se utopila. U nas je breza ima apotropajsku moc. Od nje se plaše veštice. U Beogradu je vidjen obicaj gde svatovi polaze od kuce u crkvu, oni prelaze preko brezove metle - ocevidno u nameri da brezova metla zadrži uroke i zle duše. Za brezu su vezane dve etiološke skaske. Zašto je breza prokleta? Spasitelja su šibali brezovim šibljem i zato ju je on prokleo...Narod je verovao i u lekovitu moc breze. Koristio je brezovo lišce, koru i svež brezov sok koji se dobija u rano prolece. Nauka je dokazala lekovite sastojke u listu i pupoljcima breze. Mladi listovi breze beru se u prolece, suše na promaji, u hladu. Lisni pupoljci se beru i brzo suše. Koriste se kao diuretici i antiseptici mokracnih puteva najcešce u obliku caja.

Bršljan - Hedera helix



Bršljan je višegodišnja drvenasta zimzelena biljka, vrsta lijane, koja se penje uz drveće, kamenje, zidove i druge različite podloge, za koje se pričvršćuje naknadno razvijenim (adventivnim) korenima, koji ne uzimaju hranu od živog drveta već im ono služi kao oslonac.stabljike mogu biti do 50 m dugačke. Listovi su kožasti, dok su mladi obrasli dlačicama, a kasnije goli. cvetovi sitni, žućkastozelenkasti, sakupljeni u poluloptaste štitaste cvasti, koje zajedno grade složenu grozdastu cvast. Gaji se i kao ukrasna biljka, pogodna za pokrivanje zidova, fasada, venjaka i sl. Sreće se i u mediteranskom i u kontinentalnom klimatskom području, od nizijskog do planinskog pojasa. Odgovaraju mu vlažna i zasenjena mesta. Cveta od septembra do novembra. Razmnožava se reznicama i semenom. Upotrebljavaju se svež i osušen list, plod i tanke stabljike, ređe kora i gumi-rezina koja curi i očvrsne na ozleđenom stablu. Cela biljka je gorka i otrovna. Ima saponozidne materije od kojih potiče otrovnost i lekovitost bršljana. Kod nas se upotrebljava kao narodni lek za lečenje kožnih bolesti, reumatizma, uloga, žuči, bradavica, za lakše iskašljavanje. Koristi se sve više u kozmetici, posebno pri izradi preparata za mršavljenje gde u kombinaciji sa drugim biljkama omogućava stimulaciju mikrocirkulacije, izbacivanje suvišne tečnosti iz tkiva i smanjenje masnih naslaga. Narodna imena: barsijan, baršćon, baštran, bersljan, beštran, brištanj, brstran, bršlin, bršćan, zelengora, zimzelen, pljušt.

Crni slez - Malva sylvestris



Crni slez je dvogodišnja ili višegodišnje zeljasta biljka, visoka 25-150 cm. Stabljika je uspravna ili se izdiže, razgranata, ovalna, pri osnovi odrvenela, dlakava. Listovi su na dugačkim drškama, dlakavi, vrlo različite veličine, kružni ili bubrežastog oblika, prstasto deljeni u 3-7 režnjeva, koji su po obodu grubo nazubljeni. Cvetovi su obično ružičasto-ljubičasti, a sušenjem pomodre. Ispod čašice nalaze se tri rašljasta, čekinjava, šiljasta, uzduž prugasta listića spoljašnje čašice. Čašica je na petoro razdeljena, rašljasta, obrasla većim račvastim i manjim zvezdastim dlakama. Pet krupnih listića, klinasti, obratno jajasti, na obodu urezani, na dnu suženi u kratak klin, gde su beličasto dlakavi i srasli s prašnicima. Crni slez je najobičnija biljka, rasprostranjena od Sibira do Kapa, po naseljima, utrinama i poljanama. Po ulicama naših ravničarskih sela ne vidi se skoro nikakva druga trava do crni slez, slezovača ili guščija trava. U Belgiji, Nemačkoj i drugde gaji se jedna odlika velikog sleza. Malva silvestris var. glabra zbog lepih, krupnih, kao vino crvenih cvetova, koji sušenjem poplave. Cveće crnog sleza se bere kad je potpuno rascvetano, po suvom vremenu i brzo suši u sušnici. Osušen cvet crnog sleza mora se čuvati od svetlosti i vlage, inače će iz bledeti i poplesniviti. Cveta od juna do septembra. razmnožava se semenom i vegetativno. Sastav: Cvet crnog sleza sadrži sluzi i antocijana m a l v i n a, zbog čega je infuz (čaj) sluzast i malo plavkasto-zelenkast. List sadrži sluzi i malo tanina. Upotreba: Osnovno lekovito svojstvo crnog sleza je kao i belog da razmekšava, rastvara sluz i da pomaže njegovo izlučivanje. Čaj od cvetova crnog sleza leči kašalj, zapaljenje bronhija, pluća i ždrela. Uspešan je u lečenju glasnih žica i pogodan za ispiranje usta i ždrela. Čaj od listova se znatno manje upotrebljava. Topli čaj od listova crnog sleza koristi se kao klistir kod zapaljenja creva. Koristi se još za ispiranje usta, kod bolesti očiju, zubnih otoka i bolova u prsima. List i cvet crnog sleza ne srne se kuvati, već samo potopiti u vodu. Narodna imena: Velika slezovača, veliki sljez, veliki šljez, gušćernjak, divlja škura, divlji papel, divlji slez, divlji slezenovc, klobicovje, planinski sliz, slijez, sljež, srčni klobuk, ćureća trava, ćurčija trava itd.

Dud crni - Morus nigra



Iz dudinja crnog duda, naročito onog koji ima više kiseo ukus, cedi se sok i od njega kuvaju sirup i pekmez, koji služe kao hrana, poslastica i blag lek protiv zapaljenja grla i usta. Sirup se upotrebljava slično kao sirup od malina. Sveže dudanje su slatko-nakiselog ukusa. Sadrže oko 10% invertnog šećera, oko 2% slobodnih organskih kiselina (limunove i jabučne), vitamina C, sluzi, mnogo pektinskih materija i drugih korisnih sastojaka. Dudinje su zdrava hrana kako za čoveka tako i za domaće životinje. Listom od duda narod leci šećernu bolest i obolele organe za mokrenje. Zbog velike količine šećera dudinje su izvrsna hrana. Narodna imena: Crni dud narod naziva još i ovim imenima: murgav dud, crna murva, crnica, crnička, šamdud, šandud, šanduda. Beli dud: bela murba, bijela murva, bijeli dud, morva, murva, murvac.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Čaj crni - Thea sinensis



Čaj: crni ili zeleni ? Ima više načina prerade, ali ćemo navesti samo najvažnije momente. Od načina prerade zavisi da li će se dobiti crni, zeleni, žuti ili crveni čaj. Prve dve vrste su važnije od druge dve. U nas se najviše troši crni čaj. Crni čaj. — Kinezi ostave obrano lišće oko 2 sata na suncu u velikim korpama da svene. Zatim ga rašire da se ohladi, rukama savijaju i gnječe nekih desetak minuta u hladu, posle čega ga razastru na asure oko pola sata. Ovo se ponavlja nekoliko puta sve dok lišće ne postane tamno i sivkasto. Odmah posle toga, dakle, posle fermentacije lišće se greje i oprezno prži. Prži se u sudovima od tuča iznad žara, skine s vatre i izruči u korpu da se na promaji ohladi. Zatim se uvija među dlanovima, razvija i ponovo uvija i razvija. To se ponavlja nekoliko puta, sve dok iz lista ne prestane da izlazi zelenkast sok. Ponovo se razvije, baci u kazan za prženje, izvadi, zavija i razvija, proseje, osuši nad žarom, brižljivo odabere i od strani sve što ne valja, i još toplo hermetički pakuje u gleđosane ili lakovane metalne kutije obložene metalnim (kalajnim) listovima. Poreklo čaja Čaj je verovatno poreklom iz Asama, Burme i sa ostrva Hajnana. Već nekoliko hiljada godina kako se čaj gaji u Kini, a mnogo kasnije u Japanu. Od XIX veka proširilo se gajenje čaja po mnogim tropskim predelima: u Indiji (1840), na Cejlonu (1875), Javi, Sumatri, Rusiji oko Batumija (1848), Brazilu itd. Poslednjih nekoliko decenija počeo se gajiti i u Africi, Australiji, Srednjoj Americi i u mnogim drugim zemljama, čak i u krajevima oko Sredozemnog mora. Čajevo drvo Čaj je vrlo otporno, jako i lepo zimzeleno drvo ili grm koji naraste 3—5 m, rede do 10 metara visoko. Inače, u kulturi proizvođači ne dozvoljavaju da čaj naraste više od jednog metra, da bi se lišće moglo što lakše rukom sa zemlje brati i da bi se stalnim, stručnim potkresivanjem u određeno doba godine i uzrasta dobio što veći broj mladih letorasta i što više mladog lišća, jer ukoliko je lišće mlađe, utoliko se čaj više ceni. Čaj ima naizmenične, tamnozelene, zimzelene listove bez mirisa i bele ili pomalo ružičaste, krupne, vrlo lepe cvetove veoma prijatnog mirisa na jasmin. Plod je drvenasta, trouglasta i mrka čaura sa tri semenke. Listovi od Thea sinensis su duguljasto-jajasti i najviše 12 om dugački, a oni od Thea assamica su više jajasti i do 25 cm dugi. OD ČEGA POTIČE LEKOVITOST ČAJA? Malo je kulturnih biljaka koje su toliko svestrano ispitivane kao čaj. Hemijski sastav čajevog lista je vrlo složen. Za poslednjih 150 godina u čaju je nađeno nekoliko desetina raznih hemijskih jedinjenja, ali sva nemaju isti terapijski značaj. Glavni lekoviti sastojci čaja su purinski alkaloidi, pre svega, kofein i tanini (opore, štavske materije) i prostija fenolska jedinjenja tipa katehina i njihovih derivata. Čaj ima kofeina (teina, trimetilksantina), malo teobromina, teofilina, adenina i ksantina, tanina, rutina, etarskog ulja i legumina. U zelenom čaju ima vitamina C, B1, B2, nikotinske i pantotenske kiseline. U čaju ima još i gume, dekstrina, voska, masti i drugih balastnih materija. Najbolje vrste čaja imaju najviše tanina. Fermentacijom se javlja žuto, gusto, lepljivo, vrlo aromatično, smolasto etarsko ulje od kojeg potiče miris čaja. Ovo ulje ima mnogo metiisalicilata i feniletil-alkohola, citronelola, vrlo malo geraniola i dr. Mladi listovi i pupoljci sadrže više kofeina (i tanina) nego stariji, ali se vrednost čaja ne ceni samo po količini kofeina nego prvenstveno po ukusu i mirisu, premda se lekovita vrednost čaja osniva prvenstveno na kofeinu. To je zbog toga što se najveći deo proizvedenog čaja potroši u svetu za uživanje, a vrlo malo za lek. ČAJ DELUJE NA MOZAK, SRCE, KRVNE SUDOVE I CENTAR ZA DISANJE Dejstvo čaja je utoliko jače ukoliko čaj ima više kofeina, jer je kofein glavni sastojak čaja koji draži ove centre. Čaj svojim kofeinom (ranije se kofein nazivao teinom, a kasnije se ispostavilo da je reć o jednom istom alkaloidu u kafi i čaju) draži koru velikog mozga, zbog čega osoba lakše shvata i brže povezuje misli, čovek postaje lucidniji. Time se objašnjava i povećanje moći učenja, pamćenja i razumevanja i, uopšte, intelektualni rad je lakši i uspešniji. Čaj suzbija i smanjuje zamor i sanjivost, osobito ako je zamor nastao od intenzivnog umnog naprezanja. Sportistima, radnicima, avijatičarima, šoferima i drugim osobama čaj pomaže, jer ih bodri i krepi, javlja se bolji rad mišića i refleksi su brži i potpuniji. Kod nas je običaj da se posle uzimanja većih količina alkoholnih pića pije jaka kafa, a drugi narodi piju jak čaj, jer kofein deluje suprotno alkoholu, tj. dok alkohol deluje depresivno na centralni nervni sistem, kofein ga nadražuje. Čaj svojim kofeinom poboljšava disanje, jer draži respiratorni centar, povećava ventilaciju pluća, pa se lakše diše i prijatnije oseća. Svojim kofeinom čaj nadražuje i centar za krvotok, usled čega je srčani rad pravilniji, jači i bolji. Srčani mišić se bolje ishranjuje i tako jača, usled čega se i rad srca poboljšava. Zbog ogromne količine tanina (najbolje sorte čaja imaju više od 30°/o) i drugih, srodnih polifenolskih jedinjenja čaj deluje i kao tipična taninska lekovita biljka protiv proliva, upale sluznice i kože, opekotina, za jačanje organizma itd. čaj je važan protivotrov. U velikoj dozi čaj je otrovan kao i kafa. Preteranim i dužim svako dnevnim uživanjem čaj izaziva nesanicu, dosadne zatvore, teško varenje, gubljenje apetita, slabljenje itd. Ipak, čaj je manje opasan od kafe. ISTORIJA ČAJA Zbog čega se u nas kineski čaj naziva »ruski«? Misli se da su za čaj Kinezi znali od najdavnijih vremena. Spominje se na 2.500 god. pre naše ere. Pretpostavlja se da je pre nekih 12 vekova upotreba čaja prenesena iz Kine u Japan. U Japanu je u XV veku gajenje čaja uzelo veće razmere. U Evropu je prenesen tek polovinom XVI veka kao lek. Holanđani, najbolji moreplovci i trgovci, najviše su ga uvozili i doprineli širenju njegove upotrebe u Evropi. Polovinom XVII veka spominje se upotreba čaja kao leka u nekim zemljama Zapada i u Rusiji. Oko 1660. god. počeli su Holanđani uvoziti u Evropu veće količine čaja. Tada je čaj bio vrlo skup. Mongolski kan poklonio je 1638. god. ruskom caru malo čaja kao skupocenu retkost. Već krajem istog veka čaj se počeo širiti i u nekim evropskim zemljama služiti kao piće za uživanje. U Englesku je uvezen 1665. godine, primljen je sa oduševljenjem i već posle nekoliko decenija bilo je oko 3.000 javnih čajara. Ipak, uživanje čaja raširilo se tek u XIX veku, jer je sve dotle bio vrlo skup, a isto tako i Šećer, tako da je »čaj« bio privilegija samo po vlašćenih i imućnih staleža. Širenju upotrebe čaja za piće u nas najviše su doprineli Rusi posle I svetskog rata. Ali čaj još nije uspeo da u nas potisne prekomerno uživanje crne kafe. Čaj je dugo vremena karavanima dolazio u Evropu iz Kine preko Rusije, Mongolije i Sibira. Otuda se u nas i danas više čuje »ruski čaj« nego kineski. KAKO TREBA SPREMITI ČAJ PA DA BUDE PRIJATAN NAPITAK? Kvalitet infuza (čaja) zavisi i od vode. Najukusniji čaj se dobija s mekim vodama. Tvrde, krečne, a pogotovu gvožđevite vode daju čaj neprijatnog ukusa. Takve vode potrebno je prethodno prokuvati, ali se kuvanjem gube gasovi rastvoreni u vodi, a njihovo prisustvo popravlja kvalitet infuza. Zato se pri izradi čaja voda naglo zagreje da bi što brže proključala i time što manje gasova izgubila. Čaj se ne srne kuvati. To nikako ne činiti. Pogotovu u otvorenom loncu. Treba ga popariti ključalom vodom, smesta poklopiti i posle 5—10 minuta piti.

Čaj zeleni - Thea sinesis



Čaj: crni ili zeleni ? Ima više načina prerade, ali ćemo navesti samo najvažnije momente. Od načina prerade zavisi da li će se dobiti crni, zeleni, žuti ili crveni čaj. Prve dve vrste su važnije od druge dve. U nas se najviše troši crni čaj. Zeleni čaj izrađuje se u Kini na sličan način kao i crni, samo se ne pusti fermentaciji (vrenju), tj. ne razara se hlorofil, već se odmah brzo isprži. Čaj za domaću upotrebu Kinezi vestački raznovrsno namirišu prema ukusu svojih potrošača. Raširi se tanak sloj raznog mirisnog cveća (jasmin, gardenija i si.) i ostavi izvesno vreme, pa se ukloni, a na njegovo mesto raširi se sloj prženog čaja. To se ponavlja nekoliko dana dok čaj ne primi miris dotičnog cveća.Prži se u sudovima od tuča iznad žara, skine s vatre i izruči u korpu da se na promaji ohladi. Zatim se uvija među dlanovima, razvija i ponovo uvija i razvija. To se ponavlja nekoliko puta, sve dok iz lista ne prestane da izlazi zelenkast sok. Ponovo se razvije, baci u kazan za prženje, izvadi, zavija i razvija, proseje, osuši nad žarom, brižljivo odabere i od strani sve što ne valja, i još toplo hermetički pakuje u gleđosane ili lakovane metalne kutije obložene metalnim (kalajnim) listovima. Poreklo čaja Čaj je verovatno poreklom iz Asama, Burme i sa ostrva Hajnana. Već nekoliko hiljada godina kako se čaj gaji u Kini, a mnogo kasnije u Japanu. Od XIX veka proširilo se gajenje čaja po mnogim tropskim predelima: u Indiji (1840), na Cejlonu (1875), Javi, Sumatri, Rusiji oko Batumija (1848), Brazilu itd. Poslednjih nekoliko decenija počeo se gajiti i u Africi, Australiji, Srednjoj Americi i u mnogim drugim zemljama, čak i u krajevima oko Sredozemnog mora. Čajevo drvo Čaj je vrlo otporno, jako i lepo zimzeleno drvo ili grm koji naraste 3-5 m, rede do 10 metara visoko. Inače, u kulturi proizvođači ne dozvoljavaju da čaj naraste više od jednog metra, da bi se lišće moglo što lakše rukom sa zemlje brati i da bi se stalnim, stručnim potkresivanjem u određeno doba godine i uzrasta dobio što veći broj mladih letorasta i što više mladog lišća, jer ukoliko je lišće mlađe, utoliko se čaj više ceni. Čaj ima naizmenične, tamnozelene, zimzelene listove bez mirisa i bele ili pomalo ružičaste, krupne, vrlo lepe cvetove veoma prijatnog mirisa na jasmin. Plod je drvenasta, trouglasta i mrka čaura sa tri semenke. Listovi od Thea sinensis su duguljasto-jajasti i najviše 12 om dugački, a oni od Thea assamica su više jajasti i do 25 cm dugi. OD ČEGA POTIČE LEKOVITOST ČAJA? Malo je kulturnih biljaka koje su toliko svestrano ispitivane kao čaj. Hemijski sastav čajevog lista je vrlo složen. Za poslednjih 150 godina u čaju je nađeno nekoliko desetina raznih hemijskih jedinjenja, ali sva nemaju isti terapijski značaj. Glavni lekoviti sastojci čaja su purinski alkaloidi, pre svega, kofein i tanini (opore, štavske materije) i prostija fenolska jedinjenja tipa katehina i njihovih derivata. Čaj ima kofeina (teina, trimetilksantina), malo teobromina, teofilina, adenina i ksantina, tanina, rutina, etarskog ulja i legumina. U zelenom čaju ima vitamina C, B1, B2, nikotinske i pantotenske kiseline. U čaju ima još i gume, dekstrina, voska, masti i drugih balastnih materija. Najbolje vrste čaja imaju najviše tanina. Fermentacijom se javlja žuto, gusto, lepljivo, vrlo aromatično, smolasto etarsko ulje od kojeg potiče miris čaja. Ovo ulje ima mnogo metiisalicilata i feniletil-alkohola, citronelola, vrlo malo geraniola i dr. Mladi listovi i pupoljci sadrže više kofeina (i tanina) nego stariji, ali se vrednost čaja ne ceni samo po količini kofeina nego prvenstveno po ukusu i mirisu, premda se lekovita vrednost čaja osniva prvenstveno na kofeinu. To je zbog toga što se najveći deo proizvedenog čaja potroši u svetu za uživanje, a vrlo malo za lek. ČAJ DELUJE NA MOZAK, SRCE, KRVNE SUDOVE I CENTAR ZA DISANJE Dejstvo čaja je utoliko jače ukoliko čaj ima više kofeina, jer je kofein glavni sastojak čaja koji draži ove centre. Čaj svojim kofeinom (ranije se kofein nazivao teinom, a kasnije se ispostavilo da je reć o jednom istom alkaloidu u kafi i čaju) draži koru velikog mozga, zbog čega osoba lakše shvata i brže povezuje misli, čovek postaje lucidniji. Time se objašnjava i povećanje moći učenja, pamćenja i razumevanja i, uopšte, intelektualni rad je lakši i uspešniji. Čaj suzbija i smanjuje zamor i sanjivost, osobito ako je zamor nastao od intenzivnog umnog naprezanja. Sportistima, radnicima, avijatičarima, šoferima i drugim osobama čaj pomaže, jer ih bodri i krepi, javlja se bolji rad mišića i refleksi su brži i potpuniji. Kod nas je običaj da se posle uzimanja većih količina alkoholnih pića pije jaka kafa, a drugi narodi piju jak čaj, jer kofein deluje suprotno alkoholu, tj. dok alkohol deluje depresivno na centralni nervni sistem, kofein ga nadražuje. Čaj svojim kofeinom poboljšava disanje, jer draži respiratorni centar, povećava ventilaciju pluća, pa se lakše diše i prijatnije oseća. Svojim kofeinom čaj nadražuje i centar za krvotok, usled čega je srčani rad pravilniji, jači i bolji. Srčani mišić se bolje ishranjuje i tako jača, usled čega se i rad srca poboljšava. Zbog ogromne količine tanina (najbolje sorte čaja imaju više od 30°/o) i drugih, srodnih polifenolskih jedinjenja čaj deluje i kao tipična taninska lekovita biljka protiv proliva, upale sluznice i kože, opekotina, za jačanje organizma itd. čaj je važan protivotrov. U velikoj dozi čaj je otrovan kao i kafa. Preteranim i dužim svako dnevnim uživanjem čaj izaziva nesanicu, dosadne zatvore, teško varenje, gubljenje apetita, slabljenje itd. Ipak, čaj je manje opasan od kafe. ISTORIJA ČAJA Zbog čega se u nas kineski čaj naziva »ruski«? Misli se da su za čaj Kinezi znali od najdavnijih vremena. Spominje se na 2.500 god. pre naše ere. Pretpostavlja se da je pre nekih 12 vekova upotreba čaja prenesena iz Kine u Japan. U Japanu je u XV veku gajenje čaja uzelo veće razmere. U Evropu je prenesen tek polovinom XVI veka kao lek. Holanđani, najbolji moreplovci i trgovci, najviše su ga uvozili i doprineli širenju njegove upotrebe u Evropi. Polovinom XVII veka spominje se upotreba čaja kao leka u nekim zemljama Zapada i u Rusiji. Oko 1660. god. počeli su Holanđani uvoziti u Evropu veće količine čaja. Tada je čaj bio vrlo skup. Mongolski kan poklonio je 1638. god. ruskom caru malo čaja kao skupocenu retkost. Već krajem istog veka čaj se počeo širiti i u nekim evropskim zemljama služiti kao piće za uživanje. U Englesku je uvezen 1665. godine, primljen je sa oduševljenjem i već posle nekoliko decenija bilo je oko 3.000 javnih čajara. Ipak, uživanje čaja raširilo se tek u XIX veku, jer je sve dotle bio vrlo skup, a isto tako i Šećer, tako da je »čaj« bio privilegija samo po vlašćenih i imućnih staleža. Širenju upotrebe čaja za piće u nas najviše su doprineli Rusi posle I svetskog rata. Ali čaj još nije uspeo da u nas potisne prekomerno uživanje crne kafe. Čaj je dugo vremena karavanima dolazio u Evropu iz Kine preko Rusije, Mongolije i Sibira. Otuda se u nas i danas više čuje »ruski čaj« nego kineski. KAKO TREBA SPREMITI ČAJ PA DA BUDE PRIJATAN NAPITAK? Kvalitet infuza (čaja) zavisi i od vode. Najukusniji čaj se dobija s mekim vodama. Tvrde, krečne, a pogotovu gvožđevite vode daju čaj neprijatnog ukusa. Takve vode potrebno je prethodno prokuvati, ali se kuvanjem gube gasovi rastvoreni u vodi, a njihovo prisustvo popravlja kvalitet infuza. Zato se pri izradi čaja voda naglo zagreje da bi što brže proključala i time što manje gasova izgubila. Čaj se ne srne kuvati. To nikako ne činiti. Pogotovu u otvorenom loncu. Treba ga popariti ključalom vodom, smesta poklopiti i posle 5—10 minuta piti.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Glog - Crataegus oxyacanta



Glog je trnovit, vrlo razgranat i otporan grm ili nisko drvo, 3-4 m visoko. Listovi su podeljeni u 3-5 režnjeva i po obodu testerasti. Cvetovi su beli, ređe malo ružičasti, pravilno građena, sakupljeni u mirisne cvasti slične štitu. Ističe se mnoštvom prašnika crvene boje. Plod je okruglasto-duguljasta crvena, malo mesnata koštunica sa l—3 semenke. Cveta u maju. Raste svuda, osobito po ogoljenim, kamenitim i suvim mestima. Gaji se u nekim zemljama kao živa ograda. Raste svuda, osobito po ogoljenim, kamenitim i suvim mestima. Plodovi su jestivi, jajasto okruglasti, tamno ili svetlo crveni. Razmnožava se semenom ili izdancima. Cvetovi se beru kad je u cvasti polovina cvetova otvorena, a druga polovina još u pupoljku. Beru se cele cvasti po suvom i sunčanom vremenu, pažljivo u korpama prenose i u što tanjem sloju na promaji u hladu suše bez prevrtanja, da se ne izlome. Prijatan miris svežih cvetova sušenjem se izgubi. Plodovi se beru kad sazru. Bere se mlad list i suši kao i cvet.Osušen cvet se mora čuvati dobro zapakovan. Kao droga se koristi cvast, list, cvasti s lišćem i zreo plod (Crataegi flos, folium et fructus). Sastav: U cvetu i listu ima flavonskih i antocijanskih heterozida, saponozida, guanina, adenina i drugih purinskih derivata, sitosterola, Holina, acetilholina, izoamilamina, trimetilamina i drugih alkilamina, aromatskih aminokiselina, triterpenoida, tanina i drugih sastojaka. U gloginjama ima masnog ulja, šećera, limunske, vinske i drugih kiselina, a u kori alkaloida bliskih berberinu. Upotreba: Glogov cvet i list se od pre pola veka na Zapadu koriste kao blag lek za umirivanje, protv nesanice, raznih uzbuđenja, gušenja, kao srčani sedativ, za snižavanje krvnog pritiska (širi krvne sudove). Smanjuje tonus i pokrete materice i creva. Kod nas tek u novije vreme sve više upotrebljavaju lekove od gloga, osobito srčani i nervni bolesnici, osobe u klimakterijumu i drugi. Dužom svakodnevnom upotrebom glog može izazvati ne podnošljivost i trovanje. Zbog toga se posle 5-7 dana moraju činiti pauze od 2-3 dana. Razumljivo je da bolesnik mora biti pod stalnom kontrolom lekara. Narodna imena: beli glog, bijela drača, bijeli trn, glah, glogić, glogovka, gloščić, medveclova hrušica, oštri trn, pasji trn, trnka, čobančica.

Gujina trava - Silybum marianum



Gujina trava je krupna, snažna impozantna dvogodišnja zeljasta biljka, visoka do 150 cm, koja liči na šaren bujan čkalj. Listovi su tigrasto prošarani belim prugama. Cvetovi i listovi su bodljikavi. Cvasti su krupne i crvene. Cveta celog leta, u drugoj godini. Raste kraj puteva i naselja u južnim krajevima i u Primorju. Upotrebljava se zreo plod, ređe list (Silybi fructus et folium). Glavni lekoviti sastojci su tiramin i histamin. U plodu ima 0,1% etarskog ulja, malo tanina, flavonoida, masnog ulja, belančevine, raznih šećera i drugih ugljenih hidrata i smole. Zahvaljujući prisustvu tiramina, plod badelja povećava krvni pritisak. Daje se protiv astme, senske groznice, glavobolje i koprivnjače.Upotrebljava se i kao gorko sredstvo za jačanje, osobito posle teških operacija i bolesti. U narodu se upotrebljava za ublažavanje napada žuči, protiv šećerne bolesti, zatvora, za lečenje hemoroida i dr. Pripremaju se čajevi protiv niskog pritiska, za jačanje, bolji apetit, protiv morske bolesti, smetnje u žuči (kamen, bolovi) i protiv šećerne bolesti. Narodna imena: osim navedenih, evo još nekoliko narodnih imena: bijeli stričak, gospin trn, divji artičok, magareća salata, osljebad, ošebalj, sjekaavica, šarena badeljka.

Imela - viscum album



Mali, vrlo razgranat, uvek zelen grmić, visok do 1 m, koji kao polu parazit živi na raznom belogoričnom i crnogoričnom drveću. Stabljika je zeleno-žućkasta, drvenasta, obla i dihotomski se grana. Listovi su debeli, kožasti, zeleno-žućkasti, sedeći, po obodu celi i imaju 3-5 nerava. Ima odvojene muške i ženske cvetove. Plod je bela, okrugla, sočna, prozirna bobica puna lepljive mase. Cveta od marta do maja, a plodi od avgusta do novembra. Sastav: Alkaloid viskotoksin, inozitoli, flavonski heterozidi, vosak, sluz, holm i drugi sastojci. Primećeno je da hemijski sastav i lekovitost zavise i od drveta domaćina na kome imela živi. Tako i hipotensivna svojstva nisu ista: najjača su u imele sa kruške, manje s jabuke, a još manje sa oskoruše. Upotreba: Imela dobro deluje protiv visokog krvnog pritiska i arterioskleroze, ali je jakog i neujednačenog fiziološkog dejstva. Imela se daje u obliku raznih preparata, sama ili u zajednici sa drugim lekovima sličnog dejstva (sinergisti) Narodna imena: amelje, veska, visk, višće, lepak, mela, melina, melje, omela, omelj, himela, hmelina, hrastova imela.

Jagoda šumska - Fragaria vesca



Jagoda je višegodišnja zeljasta biljka, visoka do 30 cm, stabljika je uspravna ili polegla, obrasla dlačicama. listovi su tročlani, sa sedećim jajastim ili romboidnim listićima, po obodu krupno nazubljenim. Peteljka i naličje listića su obrasli dlačicama. Iz pzuha listova izbijaju vreže, duge do 40 cm, polegle po zemlji, koje se ukorenjuju i pomoću kojih se jagoda razmnožava. Cvetovi su beli dosta sitni, nežni, udruženi na vrhu dugačke drške u cimozne cvasti. Od cveta postaje sočna ukusna jagoda, nepravi plod nastao uglavnom od cvetišta. Cveta od aprila do jula. Raste svuda, a najviše po planinskim šumskim požarištima i krčevinama gde mestimično gradi mirisne ćilime, do 1.600 m nadmorske visine. Može se gajiti kao i pitoma jagoda sađenjem ožiljenih vreža, najbolje krajem leta ili početkom jeseni, čim padne dobra jesenska kiša. Jagoda dugo cveta, tako da i berba nadzemnih delova dugo traje, sve dok cveta. Rizom se vadi u jesen ili rano u proleće, opere, očisti i brzo osuši. List, a pogotovu rizom je vrlo opor zbog obilja tanina. Sastav: U rizomu jagode ima katehinskog tanina, sličnog onom u kina-kori. Tanin se nalazi u vidu heterozidnog kompleksa koji se hidrolizom razlaže dajući šećer i fragarin, supstanciju sličnu kina-crvenilu. U rizomu je nađena i materija slična kina-vinu, malo galotanina, triterpena i pentozana. U listu ima elagnog tanina, flavonoida, malo etarskog ulja prijatnog mirisa na limun i više od 220 mg vitamina C. Upotreba: Rizom je tipična taninska droga čije je dejstvo slično srčenjaku i travi od srdobolje i može ih zameniti. Prisustvo tanina i flavonoida u listu objašnjava uspešnu upotrebu protiv proliva, dizenterije, raznih želudačno-crevnih zapaljenja, a spolja protiv upala hemoroida i za ispiranje usta pri lošem zadahu. Deluje i diuretično, mokraća je ružičasta, a stolica crvenkaste - to ne treba da zbuni bolesnika. List gajene, baštenske jagode deluje slično, ali slabije, pa ga pri upotrebi treba uzeti dvaput više. Zrele jagode su najprij atnije i najzdravije voće. Osim veoma prijatne arome, u njima ima oko 10% šećera, limunove i vinske kiseline, pektinskih i drugih korisnih sastojaka. Sok, slatko, marmelada, kompot, pekmez, sirup i drugi proizvodi od jagoda su najprijatnija poslastica, lek i blagotvorna hrana. Osušene zrele šumske jagode dodane u najmanjoj količini nekom čaju, osobto za decu, bolesnike i trudnice, potpuno ga osveže svojom divnom aromom, osvežavajućom kiselinom i lepom ružičastom bojom. Narodna Imena: vodolješka, divlja jagoda, jagodica, jagodnjak, jagod njača, mamica, pozemljuša, rudeča jagoda, speljuž troskva, fragula, crvena jagoda.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Kopriva - Urtica dioica



Kopriva je narodni lek, preventivno sredstvo i hrana. Cenili su je još Rimljani. Za koprivu su vezana mnoga narodna lečenja, verovanja, sujeverja i običaji. Kopriva raste kao korov po prljavim i zapuštenim mestima. U proleće kad olista koriste je ljudi kao zdravu prolećenu hranu. Za lek se beru vrhovi grančica s lišćem, sam list, cela nadzemna biljka u cvetu ili samo koren. Najviše se ceni mlad list. Treba brati samo mlado, sočno, zdravo, celo lišće po suvom i lepom vremenu kad se digne rosa, pa što brže osušiti u tankom sloju, često prevrćući, da osušeni list sačuva jasnu i lepu zelenu boju. Kopriva se gaji kao kulturna biljka. Kopriva se može sejati ali, još brže i bolje, rasađivati pomoću rizoma (razgranate podzemne stabljike). Najbolje je koprivu rasaditi u jesen kad počnu kiše, Sastav: U listu ima tanina, mnogo soli i hlorofila, mravlje, sirćetne i maslačne kiseline, karotena, fitosterola, lecitina, mnogo vitamina C i K, sluzi, voska i kremene kiseline. U svojim žarama kopriva ima acetilholina i histamina koji već u količini od 1/10.000 mg žare i peku. Prisustvo glikokinina bi moglo objasniti i opravdati upotrebu koprive protiv šećerne bolesti. Upotreba: Čaj ili alkoholni ekstrakt iz trave (herbe, nadzemni deo biljke) ili, još češće, iz korena upotrebljavaju se protiv proliva, belog pranja, krvavljenja iz hemoroida i uopšte za zaustavljanje krvi spolja i iznutra (taninsko dejstvo), za porast kose, protiv opadanja kose i protiv peruti. Ponegde se još upotrebljava sveže uzbrana kopriva za »žarenje« mesta na telu obolelih od reumatizma, išijasa i neuralgije. Hlorofil iz koprive uspešno se daje protiv raznih zaraza, poremećaja nastalih usled lošeg prometa materija i anemija nastalih posle primene duboke radioterapije. Hlorofil iz koprive povećava snižen krvni pritisak i dovodi ga na normalu; zato se poslednjih godina daje kao dodatak pri lečenju srčanih bolesnika digitalisom, kao i rahitičnoj deci, protiv žute groznice, žučnih oboljenja i dr. Narodna imena: koprva, obična kopriva, pasja kupina, pitoma kopriva, zeza, žegavica.

Kupina - Rubus fructiosus



Kupina je poluzimzelen zbin, visok do 2 m, uspravnih ili slabo povijenih grana, sa jakim unazad povijenim bodljama. Listovi su prosti ili neparno perasto složeni, sastavljeni od 3-7 listića, koji su jajasti, često zašiljeni, po obodu testerasti, mestimično sa sitnim bodljama, sa naličja dlakavi. cvetovi su beli do ružičasti, javljaju se na dvogodišnjem izdanku i sakupljeni su u grozdaste cvasti. Raste po šikarama, ivicama šuma, živicama, međama, pored puteva, kako na plodnoj zemlji tako i na kamenjaru, po brdima i na planinama. Razmnožava se semenom i vegetativno. Plodovi su jestivi i veoma korisni za ljudski organizam. Obično su crne, ređe crvene boje i imaju višestruku upotrebu (voćni sok, pekmez, slatko, vino itd.). Cveta od maja do jula, treba brati samo nežne i potpuno mlade zelene listove, samo onih nekoliko sa vrha grančica. Beru se u junu i julu po lepom i potpuno suvom vremenu i odmah osuše u tankom sloju, da bi se što pre osušili i sačuvali prirodnu boju. Sastav: najvažniji sastojak lista kupine jesu tanini. Upotreba: Kupina se upotrebljava kao adstringens protiv hroničnog proliva, srdobolje, nazeba, kašlja, hemoroida, za grgljanje, kao i protiv lišajeva i kožnih otoka itd. Kupina je stari lek koga su cenili još Grci i Rimljani. U nekim zemljama oficinalni su zreli plodovi, koji deluju blago laksantno u obliku sirupa ili svežih plodova. Kupinovo vino daju slabunjavoj deci. Narodna imena: eževina, ježina, kapinka, kopina, kupinjača, kupinjaš, maljuga, muraga, ostruga, robidnica, crna jagoda, crna kupina.

Lovor - Laurus nobilis



Lovorika je grm ili nisko do 8 m zimzeleno drvo sa kožastim listovima. Sadi se i za ukras. U starom veku smatrana je za sveto drvo. List je na kratkoj dršci, okruglasto duguIjast, zašiljen, 8-12 cm dug i 3-5 cm širok, na rubovima malo talasast i povijen, kožast, go, na licu gladak, sjajan, zeleno smeđ, a na naličju bleđi i bez sjaja. Na naličju se ističe glavni nerv koji se grana u 6-8 jakih sporednih nerava. Ukusa je vrlo aromatičnog, malo ljutog, oporog i gorkog. Kad se trlja, oseća se aromatičan miris. Lovorov plod je jajasta, crno-plava, spolja naborana, debela koštunica. Već i pri malom pritisku lomi se tanak i krt perikarp zajedno sa semenim omotačem i dva debela plankoveksna kotiledona. Lovorikin plod je osobitog mirisa, koji se naročito jako oseća kad se zdrobi. Ukusa je aromatičnog, oporog i gorkog. Sastav: Plod sadrži oko 30% masnog i do1% etarskog ulja, šećera, škroba, basorina, list sadrži gorke materije i tanin, a etarsko ulje uglavnom cineol i alpha-pinen. Upotreba: Lovorikino lišće služi uglavnom za začin. U narodnoj medicini upotrebljava se kao miris. Ulazi u sastav nekih starih melema. Etarsko ulje od lišća služi kao karminativ, ekscito-aromatik, nervin i u parfimeriji. Plodovi su ranije upotrebljavani kao gorko sredstvo i začin, danas samo za ceđenje ulja a spolja kao mast protiv hemoroida. Ulje se upotrebljava kao sredstvo za draženje kože i sl., najčešće u mešavini sa drugim melemima. Narodna imena: davorika, zelenika, javorika, lavor, lavorika, lovor, lovorik, lorbar, lorbek, lorber, lorika.

Maslačak - Taraxacum officinale



Maslačak je dugovečna zeljasta biljka, koja raste kao korov svuda, a najviše po vlažnim livadama. Vlažna mesta se ponekad žute od iscvetalog maslačka. Iz vertikalnog, dugovečnog, vrlo razvijenog, malo razgranatog korena izbija rozeta od lišća polegla po zemlji. Nema stabljike. Cvetna drška je gola, šuplja, nerazgranata, valjkasta, visoka 15—30 cm a na vrhu nosi zlatnožutu glavičastu cvast složenu od jezičastih cvetova. Maslačak se razmnožava semenom koje vetar nosi kao padobrane, jer su semenke vrlo lake i imaju perjanicu. Svi delovi biljke su gorkog ukusa i imaju mnogo belog mlečnog soka, koji obilato curi kad se biljka ozledi. Mlečni sok je najgorči, a u njemu ima najviše lekovitih sastojaka. Maslačak nije otrovan. Koren je dugačak do 20 cm, a debeo 0,5—1,5 cm, vretenast i valjast, spolja žutomrk. Svež koren je pun belog mlečnog soka koji obilato curi iz mlečnih cevi raspoređenih u koncentrične krugove. Kad se osuši, koren splasne, smežura se, izgubi oko 3/4 svoje težine i postane sivomrk. Uzduž, a mestimično i popreko (glava) načine se pruge i nabori. Mlečne cevi su vrlo tamne, crnomrke. Droga je krta i tvrda. Ukusa je gorkog. Sastav: Taraksacin i taraksacerin su dve gorke, u vodi rastvorljive heterozidne supstancije, koje se nalaze najviše u mlečnom soku. U korenu ima još i enzima, holima, etarskog ulja, smole, masnih kiselina, mnogo inulina i šećera. U neosapunjivom delu masti ima fitosterola, iz kojih su izolovani terpenski alkoholi: taraksasterol i beta-amirin. U listu ima inozita, sluzi, šećera, smole taraksacina. List bran u proleće je najlekovitiji. Upotreba: Koren maslačka, kao i sve druge gorke droge, povećava apetit i dobro deluje na varenje. Maslačak je vrlo omiljen blag laksans protiv atonične dispepsije i diuretik. Daje se u obliku čaja ili ekstrakta. Maslačak je takođe prva prolećna salata koja je sve popularnija kao prva presna vitaminska hrana, tako potrebna posle dugotrajne zimske suve hrane. Maslačak se upotrebljava u narodnoj medicini, pored ostalog "za čišćenje krvi", kao diuretik, protiv bolova žuči i jetre itd. Nema pouzdanih podataka o upotrebi maslačka u doba Grka i Rimljana. Prvi ga spominju arapski medicinski pisci Razes i Avicena i od toga doba do danas maslačak se stalno upotrebljava, Francuski naziv pissenlit ukazuje na dejstvo maslačka. Narodna imena: andraška, baba marta, bos-gologlav, verižnjača, vetrokaz, glušina, gologlavica, gorko zelje, grki dimac, dečji lančić, žućanica, žuIjanica, žuljevica, žutelj, žuteljak, žutenica, žućanik, žućenica, žučanik, jovančak, kravlje cveće, krmeće cveće, maslačik, maslačica, maslačnik, milosavka, mlekača, mleč, mlečak, mlečac, mlečić, mlečka, mličak, mljekača, mlječka, obrniče, ovčja mlečka, popina pogačica, popino guvno, radič, salatuša, sindžirac, talijanska salata, trava od groznice.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Zodijak
Pol
Poruke 17257
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.1
mob
Nokia the best
Maslina - Olea europeae



Maslina je dugovečno zimzeleno, krivo, kvrgavo i zavrnuto, vrlo razgranato drvo, visoko do 12 m. Gaji se kod nas u Primorju. Plod je jajolika koštunica, dugačka 2—3 cm, a debela 1—1,5 cm, gola, sjajna, tačkasta, zelena, zatim crvenkasta, a kad sazri, postane skoro crna. Kao droga koristi se list, plod i ulje (Olivae folium, fructus et oleum). Od nepotpuno zrelih, zelenih maslina dobija se zelenkasto, najfinije ulje, a od potpuno zrelih, crnih dobija se više ulja, ali je ono slabijeg kvaliteta. U proleće se beru mladi vršni listovi. Sastav: List: flavonski i drugi heterozidi, saponozidi, manitola, pirogalni tanini, šećeri, smole i fitosteroli. Plod: ulja, belančevina, hlorofila, manitola, heterozida i saponozida, glutationa, smole i voska. Ulje se sastoji od oleina, linoleina, palmitina, stearina, arahidina i miristicina. Neosapunjivog dela ima oko 1% i u njemu skvalena i vitamina A i E, više u neprećišćenom nego u prečišćenom ulju, jer se rafinacijom vitamini većim delom uništavaju. Ima i hlorofila i ksantofila, od kojih potiče boja ulja. Upotreba: Zbog sedativnih, holagognih i laksantnih osobina ulje se daje kao blago sredstvo protiv žučnog kamena, nefritičnih kolika, zatvora itd. Daje se i kao antidot u velikim dozama protiv otrova koji draže. Umiruje suncem opečena mesta na koži. Nijedno se ulje tako često i raznovrsno ne upotrebljava u farmaciji I kozmetici za izradu masti, linimenta, flastera, raznih lekovitih ulja kao maslinovo. Za ishranu je maslinovo ulje još uvek najviše cenjeno i traženo. Protiv zatvora uzima se 1—2 kašike izjutra. Za isterivanje žučnog kamena 3—4 uzastopna dana po 2 kašike pre spavanja. List se pije u obliku čaja, ekstrakta i drugih preparata, kao efikasno sredstvo protiv visokog krvnog pritiska, jer širi krvne sudove. Narodna imena: vlastita maslina, maslinka, maslica, oljika, ulika, ulje nika, uljika.

Matičnjak - Melissa officinalis



Matičnjak je višegodošnja zeljasta biljka, visoka 30-120 cm. Stabljika je uspravna ili se izdiže, četvorouglasta, razgranata. listovi su naspramni, na peteljkama, jajasti, na rubu zupčasti, malo dlakavi. Cela biljka, a posebno kada se list nagnječi, odaje jak, veoma prijatan miris, koji podseća na limun te je poznata i kao "limun-trava". Cvetovi su beli, plavičasto beli, bledoružičasti ili žućkasto beli, smeštani u pazuhu listova. Matičnjak je jedna od retkih biljaka koja je istovremeno lekovita, mirisna, ukrasna, začinska, aromatična, medonosna i industrijska. Raste u pčelinjacima, dvorištima, pored naselja, uz ograde i živice, po šumama itd. Gaji se i u kulturi kao lekovita i aromatična biljka, i u parkovima kao ukrasna biljka. Cveta od juna do septembra, a razmnožava se semenom, ali se bolji uspeh postiže deljenjem busenova i rasađivanjem. veoma lako se gaji. Kada se jednom matičnjak zapati u vašem dvorištu imaćete ga mnogo godina, jer je dugovečna i vrlo otporna biljka kojoj odgovaraju svi tipovi zemljišta i koja uspešno podnosi razne ćudi klime i vremena. Nijedna mirisna biljka ne privlači toliko pčele, a osobito maticu, kao matičnjak. Otud mu i to divno narodno ime. Matica se sva zanese i opije njegovim mirisom. Naši stariji pčelari to dobro znaju, pa pomoću matičnjaka na jedan arhaičan, veoma zanimljiv način vraćaju roj pčela koji je pobegao na neko drvo. Sastav: Od matičnjaka se najviše ceni list, jer u ostalim organima ima malo lekovitih sastojaka, osim u cvetu, ali je cveta malo tako da nema praktičnu primenu. Najvažniji lekoviti sastojak matičnjaka je vrlo lako isparljivo mirisno etarsko ulje. Tog ulja u listu ima vrlo malo, svega 0,01—0,1%, ali je ono tako prijatno i mirisno da se čovek prevari i poveruje da ga ima više. Pošto se to ulje nalazi spolja, na listu u mikroskopski sitnim bradavičastim žlezdanim dlakama, vrlo nežnim i lomljivim, rukovanje matičnjakom mora biti veoma pažljivo. Ako se s njim stalno barata i prevrće u toku rada, sve će žlezde pootpadati i matičnjak će izgubiti svaku lekovitost. List matičnjaka se mora brati pre no što se na biljci pojave cvetovi, jer u to vreme lišće je najkrupnije i ima najviše etarskog ulja, koje je tada najmirisnije. Upotreba: Matičnjak je blag, dobar i veoma prijatan lek protiv nadimanja u organima za varenje, protiv neuralgije, histerije, neurastenije, gađenja, povraćanja i proliva, za jačanje organizma. Sam list matičnjaka, a još češće pomešan s gorkim travama (kičicom, lincurom, gorkom detelinom, hajdučicom, podubicom i dr.), uspešno se daje slabunjavim za pojačavanje apetita, dodatak kupkama protiv neuralgije i reumatizma. Etars ko ulje od matičnjaka (dobija se destilacijom s vodenom parom matičnjaka pokošenog u fazi cvetanja), je izvanredno prijatnog mirisa, koristi se ne samo u farmaciji već, još više, i u industriji parfema, i kozmetike. Narodna imena: arbaroža, arbaroza, limunada, limunka, majčina ljubica, maternjak, matečina, matičina, matičja trava; matičnik, matičnjak (Orfelin), matičnjača, matočina (Crnogorac), matrik, matrnjak, maca (Vuk), medeni list, medenka, medenjka, medoper, melisa, meta marije, mlisa, nana, pitoma metvica, pčelarica, pčelina ljubica, pčelinak, pčelinska ljubica, pčelinja ljubica, pčelinja meta, pčelinja metva, pčelinja metvica, pčelinja trava, pčelinjak, pčelnik, pčelnjak, pčeloperka, pčelja ljubica, pčeljena ljubica, pčenilak, rojevmica, cica-maca, čelina ljubica (Vuk), čelina trava, čelinjak, čelna ljubica, čelnjak, čeljena ljubica (Vuk), črniva.

Nana pitoma - Mentha x piperita



Pitoma, paprena, ljuta ili gajena nana (Mentha piperita L.) je važnija od svih drugih vrsta nane (rod Mentha), jer je najmirisnija, najprijatnija i najlekovitija, naročito engleska crna nana "Mičam". Stabljika je visoka oko 50 cm, razgranata i četrovouglasta. Stabljika, lisne drške i nervi su mo dri ili su Ijubičasto-crvenkasti, osobito u proleće kad nana niče iz zemlje. Listovi su dugački 3-9 cm, jajasto-kopljasti, tanki, s gornje strane tamnozeleni, a s donje bleđi, pri dnu se sužavaju u drške dugačke do 1 cm. Po obodu su nejednako zupčasti. Glavni nerv je vrlo istaknut. Cvetovi su sitni, Ijubičasto-crveni i udruženi u višespratne pršljenove na gornjem delu stabljike i ogranka. Nana je vrlo mirisna, osobito list, jer u njemu ima najviše etarskog ulja, od čega uglavnom i potiču lekovitost i prijatan miris ove tako korisne biljke. Kod nas, naročito u Banatu, Bačkoj i Srbiji pored Morave i Save gaji se izvrsna nana. Za odgajivača lekovitog bilja nana je jedna od najkorisnijih biljaka. Ona je lekovita, mirisna, medonosna, začinska i industrijska biljka. Kao i ostali hibridi, i pitoma nana se ne razmnožava semenom, nego samo vegetativnim putem: stalonima. Kad se jednom primi, nana se, slično jagodi, brzo širi i pokrije zemlju mnogobrojnim izdancima izraslim iz razgranatih podzemnih stabala, rizoma. Svake godine nanu obavezno treba presaditi na drugu njivu da se ne bi degenerisala i ulivadila. Nana traži najbolju vrtnu zemlju, Rasađuje se u martu. Berbu nane za destilaciju etarskog ulja treba vršiti po najlepšem vremenu. Suviše mlada nana daje ulje slabog kvaliteta s malo mentola, a mnogo mentona. Precvetala biljka daje manje ulja i lošijeg kvaliteta. Sastav: Nana je vrlo mirisna, osobito list, jer u njemu ima najviše etarskog (isparijivog) ulja, od čega, uglavnom, i potiču lekovitost i prijatan miris ove tako korisne biljke. Osim isparljivog (etarskog) ulja svojstvenog prijatnog mirisa koji osvežava i hladi (zbog prisutnog mentola), u listu ima i malo tanina (oporih, štavskih materija), gorkih i drugih korisnih sastojaka, zbog čega je dejstvo ove biljke višestruko, raznovrsno, pa joj je i primena tako široka. Upotreba: Nana se upotrebljava kao prijatan, blag i neškodljiv lek za umirivanje, protiv gasova, nadimanja i grčeva, protiv teškog varenja, kao stomahik, nana ulazi u sastav čajeva za lečenje žuči. Nanino ulje ima slaba anestetička svojstva i prijatan miris koji osvežava, zbog čega se upotrebljava i protiv gađenja i povraćanja. Rastvor ulja u alkoholu koristi spolja protiv bolova od neuralgije, reumatizma i nazeba. Mentol, naime, draži nerve u koži, lako isparava i zbog toga hladi. Nana se ne sme kuvati, već samo preliti ključalom vodom da ne izvetre lekoviti sastojci. Pitoma nana je potpuno neškodljiva, korisna je protiv mučnine tokom putovanja, ovo je od posebnog značaja za osobe s poremećenim varenjem, prolivom, grčevima, neprijatnim zadahom iz usta itd. Nana može da bude i odličan začin, sa pasuljem itd. Narodna imena: Bela nana, dimljus, janješka metica, ljuta nana, merka, metva, metvica (Vuk), nana (Vuk), nane, nanejag, paprena metva, paprena metvica, paprena nana, pitoma nana, poprova meta, crna nana.

Orah - Juglans regia



Orah je listopadni drvo, visoko do 30 m, prečnika stabla do 2 m. Krošnja je retka velika sa dosta jakim glavnim granama. Listovi su b+na dugin i jakim peteljkama, naizmenični, neparno perasti, obično sa 5-9 listića. Listići su epileptični, sjajno zeleni, celog oboda i zašiljeni. Muški cvetovi su žućkasto zeleni, sakupljeni u debelim i dugim visećim resama. Ženski cvetovi su peharskog oblika, nalaze se na ovogodišnjim zelenim granama i liče na pupoljke. Orah cveta u maju i aprilu. Sreće se u prirodnim šumama, uglavnom u nižim i toplijim krajevima. Mnogo više je rasprostranjen kao gajena kulturna biljka. zahteva duboka, nešto vlažnija, krečnjačka zemljišta. osetljiv je prema mrazu od koga često strada. U junu i julu beru se pažljivo po suvom vremenu zdravi, neozleđeni, sočni, mladi, zeleni listovi i suše bez prevrtanja u vrlo tankom sloju. Ozleđeni, na zemlju otpali, stari ili u jesen brani listovi su neupotrebljivi. Sveto drvo Jupitera (Jovis glans), orah je još u antičko doba često upotrebljavan u medicini i kao i danas služio narodu za lečenje i u druge svrhe. Širenju oraha iz južne Evrope na sever najviše je doprmeo Karlo Veliki naredivši obavezno sađenje oraha i ostalih voćaka na državnim imanjima. Orah je višestruko korisna biljka, plodovi su jestivi, veoma hranljivi i ukusni, od njih se spravlja ulje. Listovi, kora i zeleni omotač se koriste za bijenje vune, pamuka i drveta. Drvo je cenjeno u rezbariji i stolarstvu. Sastav: Orahov list sadrži čvrstog etarskog ulja žućkaste boje, mirisa na katran, tanina, galne i elagne kiseline, juglandina, materije ljutog i gorkog ukusa, juglona (oksi naftohinona), supstancije koja na vazduhu prelazi u ofcsijuglon ili dioksi-nafto-hinon; inozitola, gume i dr. Upotreba: Kao i ljuske, tako je i lišće mnogo bolje upotrebiti odmah, još dok je zeleno i sveže, za izradu sirupa, ekstrakata i drugih galenskih preparata, jer sadrži neraspadnute lekovite sastojke. Sušenjem se ovi sastojci brzo menjaju i kvare, jer su to vrlo nepostojana fenolska jedinjenja, koja pod uticajem enzima melanogenaze pocrne, posmeđe. Droga se daje iznutra, uglavnom kao narodni lek protiv skrofuloze, katara želuca i creva i raznih drugih bolesti u obliku čaja. Spolja ga upotrebljavaju uglavnom za obloge i kupanje, protiv upale očiju, kroničnog ekcema i zagađenih rana, ulja za kosu i dr.. Mladi, zeleni orasi (Juglandis immaturi fructus) imaju vrlo mnogo vitamina C i drugih vitamina i fenolsfcih jedinjenja, te se takvi stavljaju u med kao "slatko" koji predstavlja pravu riznicu vitamina i daje se bolesnicima, slabunjavoj deci i malokrvnim osobama. Svi delovi biljike kad se trljaju, na vazduhu posmeđe, pocrne i oboje prste tamnom, mrko-crnom bojom koja se teško skida. Na toj osobini se osniva izrada takozvanog »orahovog ulja« za mazanje kože pre sunčanja. Narodna imena: arh, bijeli orah, lakši orah, ora, oraj, orak, orev, oreh, orih, orjeh, urev.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 17 18 20 21 ... 24
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.129 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.