Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 11:56:42
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ilija Bakić  (Pročitano 31137 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Ajduci

Samo mrak

E, deda Lazo, deda Lazo, ostarilo se. Sad znam šta je ono što si pričo. Da si umoran kad se probudiš, ko da si celu noć kopo. Uvukla se zima i u moje kosti. Nije to samo od severca, nego godine lomatanja po planinama pristižu i oće dug da naplate. A i vremena su sve gora i gora. Još jače je protislo na nas, sa sviju strana. Odozdo nevernici, odozgo nevernici. Preko Drine je kao neki mir, al neće zadugo. Udariće opet nevernici, samo dok nakupe snagu. Grci ćute, čuvaju svoje granice i mesto kod bogatih u Uniji. Istina, šalju pomoć, u potaji, al nije to to. Bugari ćute, a jedno im oko gleda ovamo. Imaju oni svoju računicu. Rusi ne mogu pogled sa nišana da dignu. I nji su opkolili pa stiskaju. A ovde došlo ono zadnje: udario Srbin na Srbina, brat na brata. Kletva se ostvarila. Sve nas je manje a oni se kote. Da bar oće neko na nas, onako muški, sa zastavom... Ujedinili bi se. Al ovako, izokola, mučki, rascepaše nas. Svako svoju glavu i usta gleda. I džep. Došla kurva i na naša vrata, baš kako si pričo deda, jednima se smeje, drugima namiguje, a ruke joj ne ostavljaju šta oči vide.
Samo glasovi

"Jel budan arambaša?" "Spava." "Imam poruku za njega." "Jel itno?" "Nije al..." "Ondak ćuti i lezi pa odmori. I nemo da si zucno reč kome da ti jezik ne skratim."
Samo mrak

Dobar ovaj mali Raško. Oštar. Taj će da me odmeni. Još malo. Kad zapadne sneg pustiću da odabere nekolko momaka i nek se muvaju po planinama i plaše turiste. Mladi su, neće njima da bude zima. A meni nikako noge da se ugreju. Nesanica ne da. Znam, deda, nije to od tela. Iz glave je. Kad bi bar malo mogla sva muka da me zaobiđe, da se odmorim ko čovek. A ne samo da se vrtim ko svinja u brlogu. Evo i sviće.
Jutro

Magla se vije i zapliće po čukama. Poneka zvezda namigne iza oblaka. Stražar skoči. "Oću, kad se vratim, da vidim glasnika", kaže arambaša pa se otpaše i pođe u žbunje. Čuje iza sebe trk i zna da stražar misli kako i on ne spava kad i za glasnika zna. I ne zna kolko je potrefio, misli, i dreši učkur.

Dok se vraća, gleda kako sluga Jevrem grabi peškir i vedro a, iza njega, već cupkaju Raško i glasnik. "Daj", kaže Jevremu i ovaj sune vodu, ledenu, u šake a arambaša zagnjuri lice, opsuje, "bem te ladnu", pa zgrabi peškir i, brišući se, priđe vatri i sedne. Namiriše kafu. "Ajd sad, pričaj", kaže glasniku. Ovaj, golobrad, osvrne se i počne: "E, ovaj, uvatili vojvodu Milana. Juče, u zoru, kod debele Stanke." Zaćuti, pa kad se niko ne oglasi krene dalje: "Reko mi sluga Stankin. Kaže, vojvoda je došo, u noć, sa celom četom. Izneli su iće i piće pred nji. Do zore su svi bili pijani. Neki su s devojkama otišli gore, u sobe. Sve je bilo kako treba. On je služio, nosio flaše u podrum, kad ga uvate dvojica i zapuše mu usta. Džabe se otimo. Bacili ga u podrum i zaključali. Malo posle ubacili i ostalu služinčad pa su krenuli unutra..." "Nisu znali kolko ima vojvodinih...", krene Raško al ga arambašina ruka sekne. Glasnik nastavi: "Nije bilo mnogo pucanja. Samo malo. Svi su bili pijani. Posle je sluga vido, kroz prozorče, kako dolazi crna marica. Sve su unutra ubacili. Vojvoda je gadno psovo i kleo. Dvojica su bila ranjena a jedan se nije mrdo. I Stanku su odveli. Kad su sve potovarili crni su otišli. Oni u podrumu udarili u kuknjavu. Znaju da Putari sve odvedu. Onda su muški provalili vrata. U kafani je sve bilo razbijeno. I zidove su razrovali. Sluga je, usput, svrno da mi ovo kaže i pobego gore u planinu, da se sakrije. A ja odma pođo da javim i ... eto", glasnik slegne ramenima.

Arambaša pljune u vatru. "Tako znači."

"Izdala je kurva", procedi neko iz družine što se, musava i tršava, skupila oko vatre. Arambaša digne glavu. "Crni kažeš? Putari. Iz Beograda." Glasnik klimne. "Policija ništa?" "C." "Tako znači. Dobro. Odmori se do večeras, jedi, pa nazad. Slušaj i gledaj. Sve javi. Nije Stanka. Neko je šanuo da kod nje dolaze ajduci. Mora da su ugurali nešto u onaj protivpožarni sistem što su joj državni službenici montirali. Reko sam joj da to skine čim ti odu i baci krš na đubre al se bojala da će da je apse kako su rekli. A sad, ode glava. I mi smo mogli da budemo tamo, al nas vojvoda preteko. Ti slušaj. Neko će da se izlane i onda ću ja da ga dovatim. Ima majkino mleko da propiša. Ajd sad."

Glasnik ode a družina se sabije još jače. "Da čujem", pita arambaša. "Da se svetimo", vikne jedan momak. A drugi će: "Što? Milan nas je puno puta prešo, a i tebe je, arambašo, da izvineš..." "Zezo me. To si teo da kažeš? Znam ja da me zvao matori, lepi Jova. Znam." "Jes. Nije bio pošten. Zato nemo da uludo glavu gubimo." "Ja mislim da udarimo", oglasi se Raško. Oči mu se cakle a zubi škljocaju. "Za inat." "Inat je loš zanat", odgovori arambaša. Svi zaćute. "Al mora da im pokažemo da se ne bojimo. Zato će jedan autobus da rasturimo." Momci huknu. "Ajd sad, čistite puške. Posle ručka odmor a sutra, zorom, idemo." Ljudi klimnu i raziđu se.

Arambaša se digne i ode u šator. Za njim stigne sluga. "Gospodaru, kafu popi. Oladila se. Ne valja bes na gladan stomak." "Turi je na sto pa sredi šta ima i vrati se." Krilo šatora se sklopi. "E, deda, deda", uzdahne arambaša i srkne malu crnu, skoro ledenu pa se prući na krevet. Federi zaškripe pod njim.
Samo mrak

Jovo! Jovane! Javi se! O Jovoooo dete! Jovoooo!
Podne

"Gospodaru, gospodaru..." "A? Jevreme, ti si? Koje doba?" "Podne." "Što me ne probudi kako sam ti reko?" "Lepo ste zaspali. Bilo mi žao." "Mnogo me ti nešto tetošiš i maziš. Šta ima novo?" "Momci se raduju. Glancaju cevi i pevaju. Vole što idemo." "Dobro je što pevaju al ne valja što se vesele. Da nam ne presedne." "Neće. Kasno je već. Šuma je skoro gola. Misle oni da smo se svi razišli po jatacima. Zato su ostavili Stankine sluge. I ono glava što su pokupili dovoljno im. Ne nadaju se boljem ulovu do proleća." "Misliš?" "Jašta. Ove maskirne uniforme što nosimo zelenije su od sve trave okolo. Nikog više nema napolju sem nas. Milanče se junačio malo više nego što treba i eto." "Dobro. Šta ima da se jede?" "Pasulj." "Odlično. Ajd da se založimo pa da vidimo šta rade momci."

Posle ručka arambaša prošeta po logoru, sisajući zub slomljen u tuči, odavno još. Mahne momcima da ne prekidaju poso. Oni glancaju kalašnjikove, tomsone, M-16 puške, pištolje i noževe i osmehuju se. Dobri momci. Skinuti s koca i konopca, od Kosova do preko Dunava, svakaki al vični i smeli i poslušni. Raško stoji kraj nji. "Šta kažu", pita arambaša. "Da i zveknemo još jedared pa na spavanje." "A šta kažeš da, kad se smestimo, uzmeš nekoliko momaka pa zaređaš po otelima. Tek da nas ne zaboravu." "Ja? Fala gospodaru. Oću, nego šta." "Samo bez ludiranja. Svi da mi se vratite. Nemo da ostanem bez naslednika. Jasno?" Raško klimne. "Ajd sad." Da, bolje da ti dam malo po malo nego da uzmeš sve odjedared. A oćeš, znam. Kolko god da ti popuštam neće ti bude dosta. Ko što ni meni nije bilo dosta. Biće ti dugo da čekaš. Al moraćeš. Za sad ti je i ovo dosta. "I ujutru da mi kažeš šta imamo i šta nam fali."
Samo mrak

Jeste, deda Lazo, došlo je vreme da pustim arambašenje i sklonim se. Još godinu, može biti dve, i dosta je bilo šume i busija i bežanije. Nema više snage. Vreme je za neku kućicu i lažno ime, da kopam malo i krckam dane. Šta mogu kad me zrno nije telo. Eto, i Milanče je bar deset godina mlađi a u pesmu ima da ga ture, kako pade u ruke crni ubica iz Beograda koji će ga biti i mučiti i vaditi mu oči čarne da izdaje jatake i javke. I debelu Stanku će da pomenu. I narod ima da ga pamti lepše nego lepog Jovu koji će ko matori kenjac da puzi po šljivici i podrumi. Jebi ga, da izvineš, deda. Ni poroda za mnom neće ostati. I ugasi se loza. Oca su odveli, majku ko pseto zatuklo na pragu. I da ne bi tebe osto bi i ja u potoku. A sve zbog poreza i krađe šume. Brata nemam, sestre nemam, ni tebe, sem noću, nemam. Sam sam. Jes da sam još jak i momci me slušaju i vole, strog sam al pravedan, kažu, jataci su sigurni, blaga ima, samo, sam sam. Sam da samlji ne mogu biti. Ko ludi Milisav kom su familiju potukli pa sad samo glanca kamu i malo-malo pa ga nema, ide da se sveti. Niskim ne zbori, ne smeje se, jede tek da ne skapa a iznutra ga grize muka. Jes da mrda al živ nije.
Zora

"Dobro stojimo sa zlatom al nemamo ni jednu zolju. Ako je kupimo nećemo da imamo dosta za zimu", kaže Raško i cupka u magli. Severac svira negde u vr planine. "Znači mora da posetimo nekog." "Tako je, arambašo. Al, mogli bi i do vojnog magacina. Blizu su. Platimo zolju i ne gubimo vreme." "Neće moći. Sto puta sam ti reko da se s vojsku ne diramo. Neću ništa da čujem. Ni da znam kako drugi kradu od nji. Jasno?" "Jasno." "Ajmo onda." "Ajmo."

Kolona se protegne. Zvecka oružje. Konji ržu. Poneko se zakašlje. Nebo je još crno. Nikako da svane.
Podne

Put ko zmija puzi između bregova. Na onom najdaljem je izviđač. Kad vidi neko vozilo koje može da se obradi samo će da škljocne radio, da ga upali i ugasi, bez reči. Nikad se ne zna ko sluša. Svaki prevoznik ima svoju zaštitu, svoju vojsku. Država je prodala koncesiju za puteve a da izvučeš pare mora putnika da dovezeš gde je naumio jer, ako ne stigne, država udari kaznu i nađe novu mušteriju. Pa ti vidi.

S obe strane puta čuče momci. Malo-malo Raško se uspravi i, ko, osmatra. Pravi se važan. Može mu se, misli. Ako, kad zaveje a on ugazi sneg do jaja malo će da mu splasne, zbira arambaša pa zovne slugu. "Jevreme, jel glasnik otišo?" "Jeste, gospodaru." "Dobro. Kad krenemo kod Dobrivoja, da me setiš na njega. Oću da pitam Dobrivoja za onu protivpožarnu srklamu. On će znati dal je to stvarno država iz Beograda izmislila il je sreski načelnik to na svoju ruku napravi da se malo uvuče. Zapamtio si?" "Jesam gospodaru. Jel ćemo stvarno na autobus?" "Jašta." "Ako."

U žbunju, iza, škljocne radio. "Eve naši", šapne neko.

Iz krivine izbije plavi kombi sa uskim prozorima sa strane. Vozi polako, ko da pipa put, pa skrene za novu krivinu. Za njim odma padne drvo. Autobus, dvaest metara iza, zaškripi, vozač vide drvo, kočnice zacvile al novo drvo padne i preseče odstupnicu. Za sekund ništa se ne pomeri, samo vetar plete travu oko puta i zavlači se pod gume. Onda, od napred, pukne rafal. Zaštita bi da se vrati i čuva putnike. Odgovore joj momci iz busije. "Sad", vikne arambaša i iz trave izniknu momci, Raško prvi. Zatvarači škljocaju. Iza prozora autobusa nema nikoga. Vrata su zaključana. Arambaša im priđe i udari kundakom. "Ajd otvaraj. Nemo da ti turim bombu pod rezervoar", vikne. Iznutra mu odgovori kuknjava. Buljava glava proviri i brava škljocne. Raško trgne kvaku, uleti i drekne: "Svi napolje!" Iza krivine grune bomba.

Putnici, svakakav šareniš, poređaju se uz ivicu puta. "Sedaj", naredi arambaša pa počne da im razgleda lica. Unutra se već pretresa prtljag. "Opa, pa to su Krstići", ko iznenadi se arambaša. "De ste, bre? Jel za Beograd?" "Jes", odgovori debeli kondukter. "Pa što izbrisaste firmu s autobusa? Ajd da čujem di si sakrio pare." "Nema, očiju mi. Sve je ovo gola sirotinja." "Paz da nije. Zna se ko danaske putuje. Samo šverceri, nakupci, službenici i gazde. Golja, ako mora, udari peške. Take i ne diram. Al vas volem. Ajd pričaj da ne radi sečivo... A vi", vikne putnicima, "skidaj zlato i satove i ostalo. Nemo da nešto zaboravite jer ću da proveravam. Daklem, Krstiću, jesi se smislio?" "Pa... znaš..." "Dobro, možemo mi i drukčije. Milisave, dođ der da puštiš malo salca ovem gazdi." "Nemoj, Boga ti. Evo ima tamo u rupi kod menjača..." Jedan momak uskoči u autobus.

"Arambašo, ovaj ima pucu", vikne momak koji proverava putnike. Putnik skoči al ga udarac kundakom složi na zemlju. "Jelda? Daj ga vamo. Koji si ti, a?" Putnik, krupan, ćuti. Krv kaplje niz čelo. Arambaša pogleda Krstića. "Tvoj?" "Jok. Putnik. Ne znam koji je." "Ma nemo. A da nije koji od oni što te čuvaju. Samo se, izgleda, utronjo. A? Je li, da nisi iz Beograda? Jedan od oni što za pare koknu kog oćeš? Oni što nas ganjaju ko paščad, ubijaju stare i otimaju žene i decu pa prodaju preko grane, a? Šta je? Proguto si jezik? Raško, vodi ovog." Raško dotrči, udari u bubreg ispitivanog i s dvojicom ga odvuče u žbunje. S one strane krivine pucnjava utihne.

"Ne valja ti poso, Krstiću. Dok smo se zezali zezali smo se, al sad je i to gotovo. Šta si mislio? Ako su Milana sredili Putari da ti ne treba zaštita? Zato si najmio samo jedan kombi i onog za mustru? Cicijašiš od kako te znam. Ja mislio da je neki početnik kad su javili. A za Beograđane ćeš posebno da mi platiš. Jel znaš šta nam ta banda radi? Znam ja da je tamo krkljanac i da i iza zidova ima ko mrava i da još dolaze, i od preko Drinu i preko granica, svakojaki šljam, i da se za ovaki put zaradi više nego za dva meseca u nekoj fabrici. Sve ja to znam al me boli briga. Ovi ovde svoje ubijaju za sitnu lovu. Za krvopije, za strance i za tebe. A ti si tolko govno da sam putuješ. Bojiš se da te ne pređu i ukradu ti za koju kartu. Al, sad si se prešo. Došo si mi na legalo. I neću te ubijem nego ću autobus da ti zapalim a ti ima da gledaš." Krstić zacvili. "Drugi put il se spremi pošteno pa da te u borbu koknem il ne dolazi. Jel čuješ da se tamo puca? Jok, jel se ne puca. Usrali se oni tvoji. Kad i je malo slabi su. Ajd sad, gledaj i crkni. Momak, poteraj i u jarak i samo oči da im se vidu."

Momci dovedu konje, otvore rezervoare i počnu da toče gorivo. Drugi poskidaju gume i stakla a treći rasture motor. Za pola sata od autobusa ostane samo krš iz koga se digne prvo dim a onda liznu plamenovi. Iz jarka i isprati lelek. "Bidnite sretni što niste unutra", dovikne jedan od momaka.
Veče

"Dosta za danas. Daj odmor", kaže arambaša Rašku. "Jevreme, turi jednu crnu da bude vrela. I duvan bi mi dobro došo. Nešto mi stomak igra." "To je umor, gospodaru. Dobar smo poso udesili." Arambaša klimne i sedne na kladu. Gleda planine. Magla im umotala vrhove. "Ono li je Kopaonik, Jevreme?" "Jeste." "Sećaš se kako smo, ko balavci, jurili Švabice tamo? A arambaša Radojko nas psovo: Jesam vam reko zlato da skidate a ne i gaće?" "Jes al šta se moglo... Bar smo se naplatili za svu muku što nam napraviše." Samo ne dovoljno. Nji još ima a nas..., misli arambaša i zatvori oči.
Samo mrak

Ništa se nije izrodilo, deda Lazo. Nema nas. Iskidala se linija, podelila. Na nas s ove strane i one iza zidova. Nismo više isti narod. Samo se tako zovemo al nam ni jezik nije isti. Ne razumemo se. Zatvorili nas pa se ne vidimo i ne čujemo. Nismo rod. Svako živi u svom srezu i ima ko ga čuva. I svako se boji za ono malo sirotinje, da je neko spolja ne uzme. Samo bogati idu i prodaju i kupuju i još se bogate na tuđoj muci. A i ti su sitnež spram oni koji sa strancima šuruju. I niko nikog ne vidi drugačije nego ko robu za prodaju. Tako je to, deda Lazo. Zapleli smo se, otuđili, nema više duše zajedničke. Ko da nam ni Bog ni crkva nisu isti. I sve se kruni i lomi pod prstima.
Jutro

Kolona se provlači kroz gustiš. Konji stenju pod teretom. Mraz je oprljio preostalo lišće i ono se, mrtvo, uvilo i zgrčilo. Dole, niz padinu, svetli prozor na kući. Dim se vije iz dimnjaka. Na brdu, s druge strane, još jedna se kuća sakrila u šljiviku. Iza nje još jedna. Čuje se kako marva muče. Ljudi su još unutra, na toplom. Nekog velikog posla više i nema. Šta je rodilo obrano je i prodato, za sitnu paru, sreskom službeniku koji će to predati u sreski magacin a nešto, na svoju ruku, prodati nakupcima. Roba iz magacina ide dalje, u gradove, u Beograd, a deo i preko granice ko ona najskuplja, zdrava rana. I svi omaste brk od seljakove muke. Njemu ostane da za dobijeno plati porez, kupi malo soli i šećera i duvana u seoskoj prodavnici koju drži sreski načelnik. A ono što je sakrio i nije predo može da trampi sa nakupcem za drugu robu. Sad mu je ostalo da zakolje svinju, ako ima, i ispeče rakiju i, kad zapadne sneg, da ćuti i gleda televizor i čudi se lepoti za koju ne zna ni gde je ima. Ako ga komšija ne potkaže da je krao na meri pa ga zato prebiju načelnikovi ljudi i uzmu sve iz kuće il da je jatak ajducima pa ga srede Putari, može da spava do proleća kad će opet da zasuče rukave i potera volove da zaoru novu muku.

Jebeš takav život, pljune arambaša. Ne vredi ni kolko bure rakije. Ma, i za manje je glava išla. I stalno si sagnut, vrat do zemlje visi i jedan dan ni ne vidiš a zemlja je glavu progutala.
Podne

"Raško, slušaj. Kod Dobrivoja, kad se pogađamo, ti viči: Nije skupo a ja ću: Skupo." "Jasno, gospodaru. Momke da sakrijem okolo?" "Nego kako. Neću nos da im vidim. Još ima poso da uradimo. Ajd sad, pošalji dvojicu napred da malo pregledaju oko Dobrivojeve kuće." Raško se okrene i ode. Momci oko kazana ustanu.

"Jevreme, oću da, dok sam kod Dobrivoja, pregledaš zalihe i podeliš u flaše naftu. Za svakog domaćina da bude. Kad nas već čuvaju i glavu zbog nas u džaku nose nek imaju i za svetlo. Probiraj po stvarima i za našeg gazda Peru. Obećo sam nešto za njegove devojčice. Valjda ima neke krpe." "Ima, gospodaru, jedna truba cica za aljine što smo onomad od onog nakupca uzeli." "E to. To ćemo za našeg jataka."
Veče

"Zdravo živo, gazda Dobrivoje." "Dobro došo, arambašo. Sedi, odmori. Kako si mi?" "Kako drugi oće." Posedaju za sto. Arambaša i gazda licem u lice, Raško i gazdin sin licem u lice. "Dugo te nije bilo, arambašo. Mislio sam da se nisi sklonio kod jataka." "Što bre?" "A svašta se priča od kako su uvatili vojvodu Milančeta." "Može biti da se priča al evo mene kod tebe...", arambaša zaćuti. Gazdarica uđe i unese rakiju pa izađe. "Da pravimo poso." "Ako, ako. Pa ajd, živeli mi gosti."

Ispiju naiskap. Gazda ustane, iz pantalona izvadi ključ i otključa vrata koja iz sobe vode u podrum. Sva četvorica siđu a gazda zaključa za njima. Dole uđu u sobu punu svakojaki knjiga i kataloga na ormanima, sa velikim stolom na sredini i tri televizora na njemu. Na dva su neki ljudi pričaju na stranim jezicima. Gazdin sin sedne za sto i uključi treći televizor. "Kaži arambašo, šta ti treba", pita gazda.

"Ovako, treba mi municija, za kalašnjikove, tomsone, M-16 i pištolje. Mogla bi i kutija bombi i neka zolja." Gazdin sin počne da kuca po tastaturi. Na ekran iskoče brojke. "Jel imaš?" "Ima, kako da nema. Ima sve kod gazda Dobrivoja. Samo, kad ćeš, bre, da batališ te tomsone i da uzmeš nešto novo? Zastarelo je to, već tries godina se haba." "Al bije da oči ispadaju." "Teško je za municiju i popravke. Slabo se nalazu delovi. Još za ovaj put imam a za dogodine... ko zna." "Za dogodine će da vidimo. Samo da smo živi i zdravi. Znači, sve imaš. Dobro. Pošto?" "Šta nudiš?" "Imam gume za autobus i stakla." "Malo." "Skup si ti." "Arambašo, mislim da nije skupo." "Ti će da mi kažeš. Skupo je. Kolko bi još teo?" "Još." "Evo ti i motor za autobus pride. Jel dosta?" "Malo. Municiju si pokrio a resto ostavi." "Sve nam treba za dogodine, arambašo." "Dam ti još dvajs litara dizela." "Sad si i bombe pokrio. Štaš sa zoljom?" "Skupo bre kod tebe. Daj malo popusti." "Ne mogu. Znaš kolko mene košta nabavka i riskir i..." "Ne pitam i neću da znam. Ni ti mene ne pitaš, jel tako?" "Dobro. Može sve al bez bombi." "Daj pola kutije. Može?" Gazda ćuti, mršti čelo, sabira. "Može." Rukuju se.

"Ajmo ondak", kaže arambaša pa gurne gazdinog sina. "Ajmo, sinovac, nemo da gledaš u ta slova mnogo, oči će izgubiš." "Čekni malo", zaustavi i gazda, "imam još nešto za tebe a džaba. Imam u magacinu dva Beograđana. Prebegli su i stigli mi sa zadnju isporuku. Meni ne trebaju. Oćeš i uzmeš?" "Koj će mi? Još Beograđani." "Ček bre, nisu oni što misliš. Nisu nikaki kriminalci ni prekodrinaši. Jok. Sirotinja neka, radnici, dobili otkaz pa su probali malo da rade na svoju ruku al i policija pojurila..." "Oni samo sitnu ribu i mogu da uvate." "Jeste. I ovi, šta će, nego preko zida. Naši i pokupili u polju, skoro su pobenavili od gladi i žeđi. Al meni ne valjaju. Nit znaju da kopaju nit se u oružje razumu pa da ga popravljaju." "A meni bi ko bili od koristi?" "Pa, ko velim, ajdučija se najlakše nauči. A ovi su jaki. Ako ti ne valjaju a ti i pošalji u izvidnicu i..." "Znači ja da ti vadim fleke, a? A ti da ispadneš anđeo. Dobro, ću ti učinim al će mi to platiš. Ću da dođem po nji na proleće. Ako još budu tu i ako te ne izdaju il krknu." "C. Nisu taki. Proverio sam. Nisu pobegli ni kad su mogli nešto da odnesu. Za nji je ovo banja. Tamo ni za vodu, leb i struju nisu mogli da zaradu a ovde ima da se je i toplo je. I zavalni su što su pobegli iz one bede. Nema života tamo ako ne radiš za nekoga ko te čuva." "Jes, zavalni su ti dok ti ga ne zavale. Nego, to me seti. Kaži ti meni ko je dono taj zakon da svaka kafana mora da ima taj protivpožarni sistem. Jel država?" "Sa će proverimo. Deder sine." Mašina škljocne a novi brojevi i slova iskoče. "Ne, nema taki zakon", rastumači gazdin sin. "To je neka greška." "Namerna", odvrati arambaša.

Popnu se natrag u sobu, prođu kroz nju i izađu napolje. Dočeka i crna noć i oštar vazduh. Oblaci se razišli i zvezde namiguju. "Biće mraz noćaske", kaže gazda. "Oćeš da vam otvorim štalu da prespavate." "Ajduk pod krov ne spava", odreže arambaša. "Nego ti otvori vrata da ti unesem robu i odnesemo naše." "Ne mora se žurite. Ova vam džebana i onako do proleća ne treba. A ni mene motor." "Neka, pogodba je pogodba. Ajd u zdravlje, Dobrivoje. U zdravlje, sinovac. Čuvajte se." "Nek je i tebe Bog u pomoći."

Arambaša krene preko osvetljene avlije, kroz lavež pasa, otvori kapiju i zvizne. Iz mraka izniknu glave i cevi. "Raško, završi ovo. Pazi da ne zakinu. Oće to dobri Dobrivoje. I zapamti da se na proleće setimo sreskog načelnika. I njemu da turimo protivpožarnu mašinu pa da ne mož da je ugasi. Neće se on s naši glava na vlas penjati. Oće glava i da s izvrne."
Samo mrak

Ne mogu da spavam, deda Lazo, a dug da odužim čeka. A, ladna glava mi treba. Pre me sve neka vrućina pred bitku gonila, vrućina pa jeza. A sad, samo se neka mutež digne, mulj neki, šta li, i nikako da se razbistri vid. Stari se. Daleko su još tvoje godine a čini mi se da si već mlađi od mene. Nemam ni smeja više. Samo ćutim i grizem se. Ko vuk u kavez, glođem rešetke, zube lomim al gvožđe ne da napolje. Ti si deda vido kako je sva ova muka počela one devedesprve a ja joj nit početak videt nit kraj nazirem. Samo rešetke i žice gledam. I raskol, ravnodušnost i mržnju spram sopstvenog roda. Ne znam ko je kriv za ovo nit bi imo vajde da znam. Samo vidim to što vidim. Svaki dan.
Zora

"Ded, Jevreme, očešljaj se i ti. Možda danas na ispovest Bogu idemo. Nemo da smo musavi." Sluga slegne ramenima i provuče prste kroz sede kose. "Raško sinko, slušaj. Ako se šta desi, zapali sveću za deda Lazu što me odranio, a ja mu pobego. Nek oprosti ako može. I za oca mi i majku zapali. Ja mnogo za crkvu ne marim al znam šta je red." "Dobro, gospodaru." " Onda, ajmo s Božjom pomoći."
Podne

"Raško, isturi momke na oba boka i nek paze na patrole. Nemo da se neka grana mrdne više nego što treba. Znaš da sve snimaju a da i svrbi prs. Kad to središ vrni se vamo sa Slavkom. I kaži onima što čuvaju konje da ne pušu više. Dovde se dim oseti." Raško nestane u šiblju. "Jevreme, dodaj taj dvogled da razgledam malo tu našu bedu." Arambaša uzme spravu, ispuzi polako napred, razmakne travu i pogleda.

Iza deset metara trave širi se uzorano polje a usred njega prolazi autoput, s obe strane ograđen žicom. Kule osmatračnice raspoređene su pored ograda. Na njima su mitraljezi i ljudi obučeni u crno, Putari. Na stubove se okreću kamere i snimaju. Na druge stubove, malo više od ograde, nabijene su ljudske glave. Sve su vojvode Milana. Negde je i ona prava, sve druge su lažne, nameštene al razliku ne mož da vidiš. Svuda kolko oko nosi vidiš samo iskolačene oči, otvorena usta i crni jezik, krvavi patrljak vrata. "Bog nek je s tobom, Milanče brate. I nek ti je prosto sve što si mi uradio", šapne arambaša.

Levo, iza krivine autoputa je motel u kom se odmaraju vozači šlepera što voze robu dole za nevernike i gore za nevernike. Ovaj put im je najbrži. Odma preko od motela je malo selo. Dobro se vidi.

Trava šušne i Raško i Slavko, sa zoljom, dopuze. "Drži, gledaj", šapne arambaša i doda dvogled Slavku. "Viš kako se baš napred put diže više od ograde. Tu treba da udariš. Jel ima šta", upita Raška. "Tu je. Izgleda da ručaju." "Ako. Ogladneli ljudi od gledanja i slikanja. Ako."

Fijuk od gore i natera da zabiju noseve u zemlju. Iznad puta proleti elikopter. "Ih, da mi je da ga skinem. I svu onu gamad što leti. I njiove i naše. Majku im poganu", sikne Raško pa zaćuti. Elikopter ode put Beograda a vetar ostane da razgoni oblake kroz tišinu. Poneki kamion projuri, gore i dole, krcat. Negde se oglasi izgubljena vrana. Sigurno kljuje đubre iza motela. Isto ko i oni iz sela. Onda kukavica zakuka a arambaša uzme dvogled i pogleda. Iza krivine, šareni autobus krene polako uzbrdo. Iza prozora su senke putnika. Snimaju. Našu bedu. Živinu u kavezu. Posle će da nas, tamo negde, pokazuju i smeju se. Pa, kad oće da snimaju, nek snimaju. Arambaša udahne.

"Slavko, oči moje, aj sad, ožeži."

Slavko se digne na levo koleno, baci zolju na rame i nanišani. Zadrži dah. Arambaša zapuši uši i otvori usta.

Zolja grune i, treptaj oko posle, autobus bukne u crvenu ružu.

"Begaj sad", vikne Raško a reči zaguši rafal mitraljeza sa najbliže kule. Odgovore mu kalašnjikovi iz žbunja. Oni, pognuti, trče do šumice.

Arambaša, bez daha, stane i osloni se na mladicu lipe. "E moj junače, oko i ruka ti se pozlatili", kaže Slavku. Ovaj, zaduvan, klimne. Iza njih pucnjava utihne. "Ajmo dok se ne nakupi bagra."
Veče

"Momci, vreme je da se rasturimo. Pamet u glavu i čuvajte se. Nemo da mi se pokazujete mnogo po selima. Ni ako dođe neka sisata pevaljka. Zbog ovog autobusa državu će da stisnu stranci, država će da stisne one niže, ovi sreske načelnike a ovi svoje ljude u selima. A stranci će, baška, da pošalju i svoje Putare. Zato se smirte malo dok sneg ne zatrpa puteve. Grejte se, jedite, pijte, mrčite, gojte se. A na proleće, ako Bog da, čekam vas na starom mestu. Ajd sad, uzmite svoj deo plena i nek je sa srećom. Bog vam pomogo."

Odgovore mu glasovi senki sve sličnijih mraku.

"Raško, jesi dogovorio sve sa svojom grupom?" "Jesam, gospodaru." "Dobro. Nemo da mi brzaš i juriš ko muva bez glave."

Izljube se i rukuju. Malo posle potkovica kucne po kamenu.

Zvuci ljudi zamru i vrati se dah šuma.

"Jevreme, oćemo li?" "Oćemo, gospodaru." "Ajmo onda."

Kad izbiše na proplanak prve pahulje padnu im na lica.

(1993)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Antarktik

Svetlost kliznu preko njegovog lica, spusti se a zatim vrati i Korola je bio budan. Udari u šatorsko krilo da bi to i potvrdio onome napolju i poče da se sprema: protegnu mišiće nogu koliko je to moguće u šatoru za jednog, zatim se diže u sedeći položaj i razmrda vrat, ruke i trbuh. I pored svih predostrožnosti telo se u snu ohladi i zgrči. Posebno na ovim temperaturama.

Desnom rukom napipa grejač i isključi ga. Navuče kapuljaču kombinezona i ona se prilepi za lobanju otkrivajući samo oči, nozdrve i usta. Iz džepa na grudima izvadi naočari, namesti ih i pričvrsti. I, trenutak prilagođavanja kasnije, više nije morao da pipa oko sebe. Video je. U toplotnom sjaju vode koja se, bez snage grejača, hladeći se, kroz krvotok šatorskih krila vraćala u polazište, nazire stvari smeštene u šatoru.

Posegnu, kroz crvenilo, za čizmama i obuje ih, u već nastupajućoj mrkoj. Izvadi iz džepa na butini dve kocke energo-stimulansa i stavi ih u usta. Jednu odmah proguta a drugu pusti da je pljuvačka natapa i rastvara.

Mljackajući, okrenu se grejaču, tamno crvenoj kutiji-srcu, i skine prvu punu od 3 boce u koje se voda vratila.

Držeći desnom rukom zauzdani sjaj, levom otvori rezervoar na grudima kombinezona i usu u njega svetlost/toplotu. Oseti kako se razliva po njemu čineći ga, za tren, spokojnim i mirnim. Proguta kocku, jezikom otvori cevčicu u kapuljači i proguta gutljaj svetlosti. Potom odloži bocu.

Imao još dovoljno vremena za predviđeno obavljanje nužde i on to uradi.

Nad njegovom glavom krvotok je bio prazan i on namesti masku preko nosa i ustiju, navuče maskirno odelo, otvori šator i izađe. U novi svet vidljive noći.

Zastane i pogleda oko sebe. Vetra nije bilo a pokrov oblaka je plovio nad belom pustinjom. Oslobodi držače i spakova šator, odnese ga do svoje tacne i tamo učvrstio. I, kad je sve obavio, popne se na uzvisinu nad logorom i priđe stražaru.

Na straži je bio Amis. Klimnu mu a široko maskirno odelo pretvori taj pokret u usporeni, nadolazeći grč prevelike glave bez vrata.

Amis se okrene i, klizajući pomalo, spusti do šatora. Na toj daljini, oko 10 metara, bilo ga je nemoguće videti osim ako posmatrač ne bi znao da tamo dole ima nekoga pa zato uporno vrebao kakav pokret.

Korola potraži mesto sa koga je Amis osmatrao. Pronađe ga, izdubljeni sneg na vrhu prekriven folijom, sa pasivnim osmatračkim instrumentom na njoj. Pretraži horizont njime. Ništa. Samo led. Belo sivi sjaj večite hladnoće.

Ostavi pasivni i sedne na foliju. Svo to osmatranje, to je čista uloga. Već nedelju dana putuju preko potpuno nenastanjenih teritorija. Njihov cilj je preko planine. Ovde, pod vrhom, oni su nevidljivi. I neočekivani. Zato je smešno koristiti pasivne isto kao što je smešno koristiti aktivne jer nema potrebe kriti se od onoga koga i nema. Ali... uloga. Naceri se. Pametuje.

Lagani uzdah koji nije njegov natera ga da oslušne.

Okrene se i u trenu ugleda liniju svetla/toplote, dole, u logoru. Amis se uvlači u šator a uključeni grejač je srce linije. Onda se ulaz zatvori i nije se ništa videlo. Ni sa naočarima najveće osetljivosti, kakve su njegove. Izolacija je besprekorna. Ni ventilacioni otvori nisu odavali svetlost/toplotu. Za takvo šta je trebalo puno love ali barem ih specijalna jedinica za prljave poslove može priuštiti. Sve prvoklasna, svemirska tehnologija. Uostalom, vojska je uvek jednim okom pratila sve svemirske programe i uzimala ono što joj treba. Otuda i makromolekularna folija za šatore, kombinezoni, generatori, naočari, tacne, njihova tegleća marva. Pa, na kraju krajeva, odatle je i njihova hrana.

I posao koji treba da obave.

Korola se ponovo naceri. Kad čovek stvari gleda sa prave strane one su uvek u redu. Amis, Prater, Boden, sve su to dobri momci. I on sa njima. Oni rade svoj posao, obrazovani su i trenirani i znaju i zašto i kako. Ne bune se jer je to nekorisno a može biti i nezdravo. Uostalom, od Drugih i nije pristojno što skrivaju šta su našli. Na nekim stvarima ne može se imati vlasništvo. To je sebično. Zato će se oni potruditi da to vlasništvo promeni nosioca. Mala razmena.

Opet. Opet filozofira. Šta mu je danas?

Cereći se pod maskom Korola otpi malo vode, provalja je u ustima i zadovoljno proguta. Nasloni se na foliju i zagleda u oblake. Na –63 Celzijusa oseća se dobro. Budan. Opremljen. Snažan. Opasan. Vrlo opasan.

Na kraju svoje stražarske smene Korola, pokupivši opremu, siđe u logor. Koprena oblaka se razbila. Pred njim, celom dužinom horizonta, treperi lažna zora obrubljujući udaljene ledene vrhove. Iza njega, planinski vrh se nadnosi crn i oštar.

Do dogovorenog početka dana, jer lažna zora je trajala i trajaće pa su oni časovnike podesili na za njih odgovarajuće vreme, do 00 časova ostalo je još 10 minuta.

Korola prodrma sva 3 šatora i dobivši odgovor ode do svoje tacne da bi pričvrstio na nju opremu. Ljutilo ga je što će u akciju krenuti sa dodatnim teretom, ali, ko poslednji čuva stražu nosi opremu tog dana. Naravno, oprema može da ispadne negde. Slučajno.

Kad je završio ona trojica su ga već čekala, čučeći ispred svojih šatora. Pridruži im se.

Tada Boden koji je, zvanično, vođa, progovori. Govorio je polako, naglašavajući, da bi ga se, uprkos masci, razumelo. Oblačići inja lebdeli su posle svake reči oko njega jer se kroz masku ipak cedilo malo daha, koji bi zasvetleo na tren pre no se rasprsne. Kada bi maska bila potpuno prekrivena injem Boden bi je, zaćutavši, otresao i nastavljao.

Opelo, kako su zvali jutarnju govoranciju, ovaj put su ostali shvatili ozbiljno pa nije bilo upadica. Korola uoči tu promenu i uzdrža se. Nije to voleo. Ako ispred stoje teški trenuci to nije razlog da se sve gleda sa crne strane. Treba se, mora se, odmaći i biti hladan.

Ali, ostali su uživali u samrtnoj ozbiljnosti. Boden jer je šef i voli da drugi osećaju njegovu snagu i sposobnost da vlada situacijom. Tako raste u sopstvenim očima. Drugi su želeli dah opasnosti i znanje da u njoj učestvuju. Samozadovoljavanje, morbidna onanija. Nedostojno jednog profesionalca.

Da je mogao Korola bi pljunuo.

A Boden je mleo: "... i tako smo bez problema stigli dovde. Počinje poslednja etapa. Do vrha treba nam 2 sata. Tačno pred oluju. Kad nam je puste šibamo dole sa vetrom u leđima, skriveni od svakog posmatrača. Do ravnice nam treba sat. (Sve to znamo napamet.) Spust je potpuno gladak i moguća je puna brzina. Pod vihorom prelazimo ravnicu do baze za sledeća 2 sata. I ulazimo. Momci, sve mora da funkcioniše. (Da. Da. O, da.) Koordinirana akcija. Kolektivni rad. Uslovi su teški (ali mi smo tim) ali ništa nije prepreka za tim, dobar tim kao što smo mi. Nikakva istrčavanja. To se ni od koga ne traži. Samo se pridržavati (svetog) plana. Dok smo u spustu i na ravnici, u vihoru, vidljivost će biti bitno smanjena zato pazite na kurs i koristite instrumente. Kad stignemo vadimo oružje, ulazimo, uzimamo ono i pravac randevu."

Boden zaćuti, otresa inje. Proklet bio, zna svoju govoranciju, progunđa Korola. A sad dolazi veliko finale.

"Momci, hoću čist posao. Brz, čist i uspešan. Ništa nas ne sme omesti. Sve što smeta maknuti. Mi smo najbolji i samo uspeh je dovoljno dobar za nas. Potpun uspeh. To od nas i očekuju. Ljudi koji su nam poverili ovaj posao veruju u nas. Ne smemo ih izneveriti. To je naš sveti dug!"

"Sliniš", ote se Koroli. Ali maska zadrža smisao reči i začulo se samo mumlanje. Kako su ostali ispustili zvuke slaganja i odobravanja njegov je bio samo još jedan.

"U redu momci, proverite opremu. Polazimo za 20 minuta. Uporedimo satove. 00:20 za 5 sekundi, 4, 3, 2, 1, sad."

Svi svečano klimnuše glavom i sveto, mistično jedinstvo usklađivanja satova bi učinjeno. Osećali su se bolje i razišli se da izvrše naređenja. Korola se cerio, besan ali i veseo jer je sve što je video znao je, shvatao, prezirao i učestvovao.

Uspinjali su se sporo i bez reči. Morali su da na čizme pričvrste klince. Vukući svoje tacne stupaju u tragove predvodnika koji se menja svakih pola sata. Oko njih nebo se slilo. Nadošli vetar zatvori rascep u oblacima i lažna zora potonu iza njih. Okruženi dubokom hladnoćom probijaju se ka vrhu kroz sve gušće zavese uzvitlane snežne prašine.

Izbiše na vrh, zaravan široku kojih stotinu metara.

Predvodnik, Prater, upadne, lomeći koru, u sneg do pojasa ali nastavi. Ispostavi se da vrh ima oblik zdele napunjene snegom. Vetar je odnosio suvišan, napadali sneg ostavljajući vrh uvek zaravnjen. Tako oni gaze kroz žitku masu upadajući sve dublje. Uskoro im sneg dopre do ramena. Zastanu, iščekujući. Ovo nije bilo predviđeno. Nisu bili upozoreni. Kolika će biti dubina ako nastave?

Ali Boden se ne oglasi i Prater povuče. Korola se iskezi. Nedugo zatim dubina snega se smanji. Stignu do kraja zaravni i popnu na njenu ivicu.

Sve u svemu, izgubili su oko sata i nešto snage, znoja i poverenja. Želeći, verovatno, da izgladi propust Boden istupi, do kolena obavijen strujom snega. Okrene masku prema njima. Besmislen pokret. Niko mu nije mogao videti oči. Nalet vetra zaogrne ga injem. Padina postoji iza njega. Vetar je pojačavao. Oblaci, zbijeni i tamni, jure nad njima. Padina nije postojala. Samo se vihor valja pod njima. I grmljavina.

Boden povuče svoju tacnu do ivice i leže u nju. Podigne desnu ruku i oštro je izbaci napred: Pokret.

Polegali su i čekaju. Uživa, pomisli Korola.

I trenutak pre no što bi se podređeni uzvrpoljili i upitali šta ovaj radi, Boden se odgurne i nesta ga.

Zna svoj posao, osim kad zakaže i zaćuti. Nikad neće imati sve konce. Amis se otisnu. Korola se pomeri do ivice. Sneg i sneg i sneg. Ničega nema pred njim. Samo živi zid vihora, gust. Milijarde čestica u plesu.

Zabio klince leve čizme u sneg i trgne. Lebdeo za tren a onda tresnu o padinu i pođe.

U zid.

Kroz zid.

Sam u vrtlogu. Juri pravo dole, sve brže, ne kočeći. Pred njim nema prepreka. Tako su im rekli. Čista padina.

Nema lice i ne oseća vetar. Ali grudima i trbuhom oseća brzinu, sumanuto proticanje tla pod njim. Snagu. Zažmuri.

Vetar liže leđa. Zid je oluje. Urlik vetra. Briše tlo.

Brz. Snažan. Opasan.

Za njim je trebao da pođe Prater. Da li je, ne može da zna.

Kad posta svestan da je izgubio osećaj u trbuhu udar mu izbi dah. Mogao je samo da rekonstruiše. Verovatno se popeo na uzvišenje, izleteo i tresnuo o tlo.

Povrati dah i mahinalno, telom, potražio oštećenja na tacni. Nema ih. Ne može da ih oseti. Super tanka i super jaka oplata zaista je to. Stara dobra svemirska tehnologija. Tegleća marva oblika plitke tacne, napred jednostavan sistem za upravljanje, dve skije vođice na dnu i, nazad, između peta, mali električni motor. Nosi čoveka i još 30 kg tereta. Jednostavno i efikasno.

I prelazak u ravnicu mu promaknu. Gubio je snagu i kad je to postalo očito nagonski je podigao glavu. I dalje je u zidu. Zamah ga još uvek goni ali više nema od koga da krade snagu. Kad posta pretežak Korola uključi motor. Brzina se ustali. Proveri kompas. Na pravom je putu.

Ulete u procep. Gromade mahnitih čestica sa obe strane. Između njih, pred njim, kilometar skoro praznog vazduha. Dolja vetra.

Učinilo mu se da vidi, napred, brz pokret pre nego ga nesta u vihoru. To je moglo biti samo jedno. Amis. Dobro je. Onda ga poklopi lavina vrtloga i sve posta zid.

Ipak, vetar je slabio i vazduh se bistrio. Grmljavina se utišala. Konture horizonta se vratile. Hronometar pokazuje da je blizu cilja. Za sekund iskusio zadovoljstvo dobro vođenog posla. Oluja slabi baš na vreme. Baš onda kada stižu, grupišu se i dejstvuju. A kad obave svoj deo posla izaći će upravo u novi nalet oluje koji će ih odneti i sakriti od gonilaca. Timski rad. Momci koji su zasejali ove vetrove su njihovi spoljni saradnici, artiljerijska podrška. Stajaće dok oni urade svoje a onda opet zasejati. Kad sledeći put stanu oni bi morali biti na mestu randevua. Šanse da ih gonioci dostignu po takvom vremenu minimalne su. Dobar rad.

Hronometar na tabli tacne zasvetli. Stigao je. Isključi motor i ogleda oko sebe. Tražio svoje borce. Ovo je najosetljiviji deo pripreme. Sada su se trebali grupisati. Što brže.

Ali ničega sem lepršanja pahulja pred njim.

Napregnut, klečeći u tacni, metodično pretražuje vidik. Tišina za prohujalim vetrom bila je potpuna. Ništa. Ona grudva pred njim? Ne. Ali, da. Vidi pokret, uoči ruku i grudva dobi izgled. Neko je pred njim.

Iskorači, prikači remen za nos tacne, uprti ga i pođe.

Prišao je i po oznaci na rukavu, slabo vidljivoj pod oblacima, raspozna Pratera. Za sekund je zbunjen, Prater je trebalo da bude iza njega. Ali... dešava se. Korola zausti da upita kad primeti pokret iza Pratera. Zagleda se. Neko leži na tacni. Pogleda na gore. "Amis", dopre do njega kroz kratak bljesak svetla/toplote i inje.

"Povredio se" pita. Prater klimne.

"A Boden?"

"Otišao da izvidi. Sedi."

Posedaše, svaki na svoju tacnu. Pada laki sneg. Pokrov oblaka je gust, neraskinut. Takav je od kako su na zadatku. Da bi se sprečilo osmatranje od gore.

Korola otpi malo vode. Rukom potraži po prtljagu tacne. Ispod pasivnog, pored paketa sa šatorom, napipa ono što tražio. Automat.

Boden se stvori pored njega. Maska mu je semafor. Dahće.

"Tu smo. Na 10 minuta. I imamo sreće. 2 tipa se muvaju napolju, postavljaju instrumente. On su nam ulaznica. Kao što rekoh: dobrim momcima i sreća je naklonjena. Spremite se."

Onda ode do Amisa. Govore nešto ali Korola nije bio zainteresovan. Čekao odluku drugih. Svoju je doneo. Ono što je video znači samo jedno: budi brži, opasniji, nemilosrdniji ako želiš da ostaneš ceo.

Boden i Amis ustaju. Ovaj drugi se klati pomalo ali, ipak, stoji. I Prater i Korola ustanu. Svi uprte tacne i pođu. Vuku po laganoj uzbrdici. Cilj je na njenom vrhu. Ali prvo ga moraju zaobići. Vetar curi oko njihovih nogu.

Podignuta ruka ih zaustavi. Stigli su. Drugi deo plana počinje. Privežu tacne jednu za drugu, pritegnu opremu.

Progutali su po kocku stimulansa i izvukli zavežljaje sa granatama i oružjem, ne vadeći ga. Oružje je, uz svu pažnju, ipak, osetljivije od onoga ko ga nosi. Podignu ruke kako je ko spreman.

Onda ih maska Boden pogleda i mahne prema cilju.

Dobro što smo blizu pa se plaši otkrivanja jer bi nam održao govor, pomisli Korola, zabaci na leđa foliju, teret stražarskog mesta i pođe za ostalima.

Idu u koloni, pognuti. Vetar koji je pojačavao, šiba u maske i naočari. Obavijeni su, skriveni nadolazećim rekama snega. Ovo prikradanje protiv vetra ima za cilj da im, pri povratku, kada budu bili opterećeni, vetar, snaga bije u leđa i tako im manje smeta. Zbog toga su zaobišli bazu.

Prateći pokrete onoga ispred sebe Korola pređe u puzanje. Onda zastanu pa dopuze do predvodnika, Bodena. Korola mu je zašao s leve, Amis, koji se dobro drži, i Prater s desne strane.

Pred njima, obavijena vrtlogom, leži baza. U stvari, sve što se da videti je gornja, helikopterska pista i oko nje mnoštvo antena. Sama baza je ukopana u tlo. Ulaz u nju je tunel prokopan ispod nivoa stalnog leda. Prema satelitskim snimcima nije bilo posebnog obezbeđenja izvan zgrada jer, formalno, njena namena je miroljubiva, naučna.

Boden pokaza rukom ka nečemu i Korola, prateći, ugleda dve prilike koje nešto petljaju oko antena. Nose jarko crvenu odeću, obavijenu svetlost/toplotom. Naučnici. Podešavaju svoje spravice da uhvate svaki nalet vetra, da bi mogli da objasne nekome ovo ili ono. Oni ne znaju ništa. Crvena odela. Rasipaju toplotu. Da su vojnici obukli bi nešto nevidljivo za drugog. Ali ne, oni nose crveno, sipaju svetlo, traže, proučavaju a onda im to uzmu vojnici u ime nadmoći a ovi počnu iz početka.

Korola se isceri. A ako zakažu, vojnici im pomognu u ime premoći, sile, održanja napretka.

I tako, ako se naši astronauti ne vrate sa puta kao pobednici nego kao trupla, onda su naši interesi ugroženi. Jer njihovi su se vratili živi. Naša predstava, slavlje u našu čast, pretvorila se u propast. Tehnika je izdržala ali ne i ljudi. Fijasko. A oni su uspeli. Isti cilj, način, gravitaciona praćka u odlasku i povratku, isti, predviđeni, prekid veze sa brodom po ispaljivanju iz orbita, daljinsko vođenje broda po ulasku u sistem, sve isto ali ne i uspeh.

Veliko jedinstvo čoveka i mašine.

Za trenutak, dok je lekar bio u kapsuli, nade su polagane u prazni dovratak.

Klecavo i drhtavo oni su izbauljali. U svoju slavu i našu bedu.

Zato, zbog toga, Korola sada leži ovde, u sred bele smrti i čeka, čeka osvetu. Pred njim, u bazi, skriven bezbedno, nalazi se jedini preživeli nosilac naše bede. Sklonili su ga ovamo, u tišini, da ga sačuvaju, da bi ga sutra opet pokazali, svoj uspeh i premoć. Njegovi drugovi nisu imali sreće. Vazduh je, nekako, bio previše pun olova za njih. Tako je poraz makar malo ublažen. Ali, preživeli je bio i dalje simbol. Poraza.

Naravno, na ono "mi" Korola ima malu primedbu, zadršku. Ono šta je njegovo to je ovaj posao, i on će ga obaviti kako treba. I smejaće se ostalima u lice.

Crveni su završili posao i polako se spuštaju ka ulazu u bazu. Boden gurne Korolu i oni pođoše. Potrče. Amis i Prater ih slede.

Stigli su do tunela pre crvenih i pribili se uz ulaz. U polumraku su potpuno nevidljivi. Crveni prođu kraj njih, dahću svetlo, pognutih glava kao da ih još bije vetar. Stignu do vrata i jedan iskuca šifru na digitalnom brojčaniku brave. Dirke brojčanika tolike su da ih mogu dodirivati odvojeno i u rukavicama.

Vrata počnu da se otvaraju i Korolu zabljesne svetlost/toplota. Uz laki drhtaj naočari smanje osetljivost. Ponekad ne može da se seti kako izgleda svet bez toplotnog zračenja.

Prvi naučnik zakorači i oni jurnu. Korola dohvati jednog a Boden drugog crvenog i gurnu ih unutra. Dok čovek pada Korola potraži, pronađe i razbi kameru na zidu. Ostali utrče.

U prvoj su komori baze. Od sada nema detaljnog plana. Poslednji isplanirani postupak bio je ulazak. Ili ovako kako su ušli ili miniranje vrata.

Tačan raspored prostorija baze nije poznat. Postojala je pretpostavka zasnovana na indirektnim podacima. Ništa precizno.

Dakle, samo snalažljivost, brzina i snaga su na redu.

Korola to voli.

Prater blokira vrata, nisu se više mogla zatvoriti. Boden pronađe izlazna vrata komore. Nezaključana. Otvori ih trzajem i Amis, sa golim automatom, uleti u hodnik. Prazan.

Ostali skinu navlake sa oružja i istrče. Dvojica crvenih su na podu. U nesvesti ili mrtvi, zavisno od toga kako srećno su pali.

Hodnik je kratak i pod pravim uglom se uliva u drugi koji, kako je osnova baze kružna, opasuje sve prostorije.

Leđa pribijenih uza zid dođu do ušća hodnika. Korola i Amis levim zidom, Boden i Prater desnim.

Oprezno izvire. Kružni hodnik je prazan i tih. Nikakvih kamera. Obezbeđenje još ne dejstvuje. Zaista su ih iznenadili.

Trebalo da se odluči kojim putem dalje. Boden mahne nadesno.

Iskoče.

Napreduju brzo i lako. Nikoga na putu. Korola i Boden idu napred, Amis i Prater pretražuju prostorije. Prve 3 u koje su upali su skladišta.

Hodnik je lagano skretao ulevo.

Prater pokuša da otvori jedna vrata. Zaključano. Amis im priđe i udari nogom. Ništa. Drugi pokušaj je slab. Amis se uhvati za stomak i čučne. Boden i Korola koji su stajali ispred i pokrivali ih osvrnu se. Korola priđe vratima, naleti na njih i razvali. Skladište.

Vrati se na svoje mesto. Prater pridržava Amisa. Priđe im Boden.

Staje.

"Idemo. Nema čekanja", prosikće Korola. "Vas dvoje se vratite do ulaza i čekajte." Povuče Bodena napred.

Potrče. Nikakvih vrata nema pred njima.

Onda začuju pucnjavu iza sebe. Kratak rafal pa još jedan.

Trče dalje pored nekakvih sanduka naslaganih pored leve strane hodnika. Korola zastane, mahne Bodenu. Nešto nije u redu.

Instinkt.

Gurne jedan sanduk. Prazan je. Skloni još 2 i iza se ukaza otvor, hodnik koji su sakrili i u koji oni uskoče uperenih automata.

Prazno.

Ali 10 metara pred njima iz niše ili novog hodnika vijori svetlost/toplota. Kleknu u mahu. Odatle iskoči vojnik i pripuca. Hodnik se ispuni dimom. Pruge svetlost zazvižde iznad njih. Bodenov automat zaurla.

Vojnik, odbačen, padne.

Korola već grabi napred. Preskače čoveka iz čijih usta i rane izbija usijana jara. Nije bilo sumnje u rezultate pogodaka. Zrna sa povećanom početnom brzinom ne mogu da omanu.

Obavijen dimom, brz, svestan svoje brzine, Korola uleti u nišu iz koje je vojnik iskočio. Vidi trojicu sa uperenim oružjem, pada na pod, zakotrlja se, udara u zid i pritiska obarač.

Nisu uspeli ni metak da opale. U naponu je snage. Energo stimulans deluje savršeno. Zato je tako brz i zato se Amis tako dobro drži.

Boden mu pritrči, preskoče tela i razbiju bravu na vratima. Tu je ono što su čuvali.

Prva soba prazna. Ulete u drugu, spremni. Ova je tapacirana. Pod, zidovi, tavanica, sve. Na podu sedi čovek.

Astronaut pobednik.

Njegov pogled prolazi kroz njih. Za njega ne postoje.

Odlepio je. Lud.

Korola se naceri.

Zbog toga su došli, mučili se, ubijali. Da otmu pobednika i saznaju tajne, povrate prevlast.

Ali nema pobednika.

Naši su se vratili mrtvi, ovi su stigli ludi. Zato su teturali na izlazu iz kapsule. Lekar ih napunio. Zato nije bilo intervjua, zato su nestali, bili sklonjeni. I, pošto nisu mogli biti oteti, poubijani. Zato, za prevlast. A pobeda je lažirana. I svi su naseli. Zaboraviše da i ne mora uvek da se pobeđuje.

Boden stoji opuštenih ruku. Cev automata isijava toplotu.

Korola priđe ludaku, obuhvati mu potiljak i nežno pritisne. Telo u njegovim rukama se opusti, onesvešćeno. Skine foliju i, uz Bodenovu pomoć, uvi nesretnika. Bocnuše mu injekciju sna.

Boden uprti vreću i izađu. Na izlazu Korola, veselo, razbi kameru na zidu.

Vraćaju se istim putem. Izlazeći iz krivine izbiju pred grupu muškaraca i žena u pidžamama. Niko nije naoružan. Naučnici. Dahću i drhte sejući sjaj oko sebe.

Korola krikne i ljudi zastanu. Mahne automatom prema podu. Polegali su. Oni prođu pored njih. Jara izbija iz tela.

Strah.

Kad ih prođoše Korola se okrete. Nije smeo da im se obrati. Naređenje. Zato podigne automat i ispuca rafal u tavanicu.

Shvatiće.

Korola uprti nesretnika i nastave.

Četvorica vojnika, malo dalje, leže na hodniku. Prater izviruje iza ugla. Mahnu mu. Iza ugla sedi Amis, oslonjen o zid.

Izađu.

Vetar briše. Prater ih odvede do tacni. Boden pomaže Amisu.

Tacne su našli nakon pola sata traganja. Slaba tačka u planu. Ali, nisu se morali plašiti potere.

Korola uvi ludaka u još jednu foliju. Šteta bi bilo da se glavni zgoditak smrzne. Položi ga u tacnu a onda, diskretno, otkačio pasivni. Ne smeju da ostavljaju tragove ali sneg pokriva sve. Naređenje kaže: nikakvog direktnog obraćanja protivniku, nikakvih serijskih brojeva na opremi, nikakvih dokumenata. Zvanično oni ne postoje. A ni oprema.

Podese instrumente i polaze. Boden vodi. Ni sad nije bilo mogućnosti za govoranciju ali kad stignu na randevu neće zatvarati usta.

Tacna klizi sporo, preopterećena. Telo u foliji se klati i udara ga ali Korola ne mari. Posao je gotov. Uradio je svoje i rezultat je tu.

Samo, nije siguran da će se dopasti šefovima.

Neće dobiti ključ za uspeh.

Čak ni to da je uspeh bio lažan neće moći da objave.

Moraće da smisle nešto novo da bi zaradili nove pluseve.

Ali to već nije njegova briga.

(1989)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Braća po licu

Isključujem se.

U šupljini koja ostane ne čujem ali osećam da neko vrišti. Znam da sam to ja.

Ruke, drhteći, petljaju oko šlema. Htele bi da ga strgnu. Ali, uslovljenost preuzme kontrolu i otvaram oči. Mrak iza kapaka zauzmu zelene senke. Gorčina iznutra jurne i rasprsne se. Povraćam vodu u dugim, trzavim grčevima, oslonjen na sve četiri. Stomak je ploča koja odbija da bude slomljena. Suze peku.

Konačno uhvatim dah i sednem. Stranac me tapše po ramenu. Foka kleči malo dalje i osmatra. Tigar je negde u žbunju. Org u krošnjama. Pljunem zaostalu sluz i odmahnem: "Sve je pokriveno". Stranac klimne. Otkačim čuturu i malim gutljajima pokušam da isperem usta. Ne pomaže. Ustanem, proveravajući opremu, spustim vizir, uopšte ne znam kada sam ga otvorio, i mahnem. Pokret.

Kamuflažni polimer igra se sa džunglom.

Nema stajanja. Usporavamo svaka 2 sata po 15 minuta. Dovoljno da se puls smiri i pluća dođu do više vazduha. Zatim udaramo oštar tempo. Provlačimo se, puzimo, preskačemo, bauljamo, penjemo, silazimo, preskačemo. Sa što manje šumova, bez govora. Komande se izdaju rukama, dlanovima, glavom.

Oštri četvorougao napreduje. Krila prate pokrete čela, začelje njih. Razmak između boraca je najmanje 20 metara. Tačka preseka linija bok-bok, čelo-začelje je prazna, zato smo zbijeniji nego što je propisano. Ali, centralnog borca nemamo. Kao ni dvojicu letećih. Ostali su na mestu randevua. Dobro, tu je i Org ali on odlazi, vraća se, već prema svojoj uslovljenosti i nije u formaciji.

Džungla je, izgleda, nefrizirana. Nemam ni vremena ni volje da obavim testiranja. Istina, udisao sam, između naleta mučnine i bljuvanja, golim nosom ali to ne znači ništa. U zatvorenom, pod krošnjama, haluciotrovi vijugaju kao zmije, nošeni neosetnim strujama. Isto je i sa insektima. Da imamo leteće oni bi radili biohem analize. Ovako, ne smemo da se oslonimo na svoje njuške, ma kako da su poboljšane. Zato gazimo zatvorenih šlemova, dišemo kroz filtere. Svako pazi da ne otkrije deo kože i tako privuče neku bubu koja će da ga gricne i eliminiše iz takmičenja. Da znamo koji je feromon u igri mogli bi da se izmažemo odbijačem i šetamo goli i bezbedni, bar što se muva i njihove rodbine tiče. Naravski, i od svega ostalog moraš se braniti pa naš korisni teret dostiže gotovo 60 kila, uprkos minimalizaciji. Ranije generacije teglile su još 30-tak kila više a bile ranjivije. Svakakvi gologuzani sa puškom i šakom pirinča u džepu jebali su ih u zdrav mozak. Mada, ako ćemo pravo, ni mi se nismo proslavili. Pukli smo ne na snazi nego na drčnosti. Svi su, izgleda, skucali da je ovo, kao i stotine puta ranije, rutinska operacija preoravanja i, stoga, previše stvari uzeli zdravo za gotovo. Samo razlika ispala drastična. Tolika da od pretraživanja frekvencija blokiranih šumom dobiješ napad. A jurio sam kroz njih ko brza brzina. Da sam bio sporiji uhvatili bi me u hipnomašinu i isprali mozak.

Toliko o boljim rezultatima. Tačka. Kraj spota.

Večiti sumrak srasta u noć i vreme je da se stane. Nije preporučljivo bazati po tami. Nijedan infracrveni nije dovoljno jak da bi otkrio krake paštetice, paučinaste žice odskočno-rasprskavajućih i sličnih prskalica, pa ni klasične skrivene rupe sa oštrim kočevima. A osvetljavanje lampama isto je što i samoubistvo, samo bolnije. Dakle, preostaje samo da se pritajimo, spavamo i čekamo jutro. Žvaćemo energokocke čučeći u paprati, previše blizu jedan drugom. Da nas zaskoči minobacačka bilo bi mesa do kolena, niko se ne bi izvukao. Ali moramo da se vidimo i dotaknemo. Kako god trenirani i uslovljavani mi nismo solo frikovi nego grupa i prvenstveno u njoj funkcionišemo. Plus, zna se da progonjene zveri traže svoje a ovako razbucani mi smo baš to. Kolika li je povezanost jednovrsne braće, kad je naša ovolika, ne mogu ni da zamislim. Jedino solere uče da su sve, pumpaju snagom i ego ludilom koje ih, kad treba, vodi u sigurnu smrt ako je u pitanju kamikaza zadatak. Zato ih i drže odvojeno, izolovane od nas.

Video sam samo dvojicu takvih. Jednog mrtvog i iskasapljenog. Upao je u logor i skenjao ceo štab glavonja a onda i koliko god je mogao ostalih specijalaca i amatera. Kada je pao još je, onako napumpan svim i svačim, mrdao pa su na njemu uživo vežbali hirurgiju, kasapljenje, lomljenja, čerečenja, čupanja i slične zanimacije. Naši su, ono što je ostalo, spakovali u kesu za Pigmeje. Ruke i noge su složili kao cepanice, unakrs, ništa ih nije vezivalo za trup sem malo kožurice. Drugi, u stvari druga solerka je pola dana bazala ivicom naše komande čekajući zakazani sastanak. Ali, njen nadređeni je kasnio, linije veza su pukle zbog jake kontre. Ova je špartala okolo kao furija, malo-malo nestajala u zelenišu i nečujno iskrsavala na drugom mestu. Borci su postali nervozni. Nije ti svejedno kad oko tebe obigrava 70 kila čistih mišića sa ko zna kako povezanim i uslovljenim adrenalin reakcijama. To može da razbuca pola čete dok stigneš da zucneš i vikneš 'uzbuna'. Ostatak biva utamanjen pre nego razume šta im se priča. Kako god, nije nam prilazila a onda je nestala. Nije stigao ni njen komandant. Pričalo se da mu je pošla u susret, saslušala naređenja a onda mu iščupala uši i jezik za kaznu. Teško onom ko to jebe pa omane... No, mi smo imali preča posla od bistrenja tog slučaja. Prvo smo morali da se branimo a posle napadamo. I pobedimo. Za razliku od ovog puta kada smo dobili packe.

Osmatram i osluškujem. Noć bruji od glasova lovaca i lovljenih. Niko od njih nije se, za sada, namerio na nas. Bljesne ponegde bunar svetla kad se krošnje, za tren, otvore i propuste zrak mesečine što zakratko blokira pojačivače u viziru. Ne mogu da odredim tačnu udaljenost do tamo jer smo sve kompju funkcije isključili kako nas ne bi odala zračenja. Koliko to koristi – ne znam. Možda ništa a možda smo već izbegli neke niskoleteće tragače za takvim impulsima. Ostaje mi da uživam u ravnoj, jedno-dimenzionalnoj noći sastavljenoj od mrlji mraka i senki.

U neko doba, od gore, stigne cvrkut. Org javlja da je stigao. Klimnem mu i sklupčam se tu gde sam stražarčio. San odmah navali na oči. Tonem duboko. Nema brige, kad Org čuva niko ne može da bude neopažen. Uslovljenost kojoj je dovoljno da kažem da hoću da zaspim i hemija urade svoje. Bez snova. Tačka. Kraj spota.

Posle 4 sata se budim. Osluškujem, ne otvarajući oči. Šumovi su prepoznatljivi. Umiren, otvaram bešiku i praznim je. Pelena upija. Od kako smo u bekstvu nužda se obavlja unutra. Ništa se ne izbacuje da ne bi ostavili više tragova nego što mora. Goniteljima bi se svidelo da im dresirani psi, mačke, majmuni ili već nešto, nađu baricu, govana ionako nema jer su creva adrenal blokirana, pa da odatle, iz sigurne tačke, krenu na sve strane. Ni njima nije lako u džungli. To je živ, nestabilan sistem sklon skrivanju, zatrpavanju, proždiranju tragova.

Ono što vidim nije ono čega je bilo noćas. Iako nemam na viziru konture slike od sinoć, kamera na šlemu nije uključena, greške nema. Granje, žbunje, puzavice, slede svoju logiku rasta, savijaju se, prepliću, guraju, menjaju okruženje. Zato je, pre akcije u džungli, besmisleno slati automatizovane snimače. Čemu kad ono što bi borac nosio u memorijskom čipu i projektovao odstupa od stanja na licu mesta u stepenu suviše velikom da bi bilo upotrebljivo? Da postoji veza sa komandom ili letačima iznad i ispod krošnji i, posredno, sa satelitom problem bi bio manji. Ali, potpuna digitalizacija ovakvog bojišta nije moguća.

Za nas, sada, sve to ništa ne vredi. Ostaje mi da očitam kompas na dršci noža i gledam, slušam, njušim, pratim saborce. Da pustim da primarna uslovljenost, ono što mi je ostalo od otaca, i trening rade svoje.

Izmaglica čili dok senke blede pod navalom svetla. Napredujemo bez većih problema. 2 puta smo obilazili sumnjivo uske prolaze u zidovima nečega što liči na turbo bambus. Sve u svemu, skretanje sa pravca po 1 puni sat. Tigar je markirao truplo padobranca zapletenog u grane kojim su se zveri i crvi častili toliko da gotovo nema udove a ispod napuklog vizira zijaju samo prazne rupe. Te oči su sigurno ishranile silne generacije muva. Prethodna kampanja bila je pre više od 4 meseca i od nekoga iz tog perioda ne bi ovoliko ostalo. Uostalom, možda i nije naš. Oprema je standardna, svako je koristi. Izbegli smo ga u širokom luku pazeći na zamke i tako dodatno izgubili u vremenu.

Tigar maše i prilazim dok se drugi spuštaju u odbrambeni čučanj. Pokaže ispred sebe. Ne vidim ništa posebno. Samo zeleniš i senke. Pogledam Tigra a on klimne. Osmotrim ponovo. Da. Svetlo je jače. "Kraj, Mos", šapne. Tigar ima zaleđe boraca iz ovakvih okruženja i jasnije zapaža. Ali, sećanje na promo simulacije, ma kako netačne, kaže mi da je to pogrešno. Razmere ne valjaju. Nismo mogli toliko daleko da stignemo...

Uperim kažiprst u problem i otkočim pušku. Stranac i Foka ostaju da nam čuvaju leđa.

Milimo pipavo kroz sve bleđe senke. Čini mi se da smo tihi kao zarđali tenk. Ipak, Org, od gore, ne upozorava. Ni ptice i majmuni ne prestaju da se dernjaju.

Konačno smo na cilju. Iza razbacanih, slomljenih grana zjapi otvorena rana u šumi. Stabla su sljuštena zajedno sa svim mladicama i ostalim zelenišom u liniji dugoj bar 80 i širokoj 10 metara. Na njenom kraju je crna olupina ukopana u zemlju. Ne moram da zagledam izobličeni plastimetal da bih ukopčao da su nam skinuli transporter. Neko je debelo zeznuo procenu. Ma kako da su piloti neoprezni, treba tehnike da se obori mašina koja ume da otkrije bar 10 projektila koji lete na nju. Znači da nismo imali posla sa odbeglom bandom narko isporučilaca koja namerava da pređe u drugi kartel pa je treba popravno kremirati, nego sa ekipom koja je već ušla pod novo okrilje, drugu firmu koja, posle 200 godina uspešnog šljakanja, ne može sebi da dozvoli luksuz promašene investicije. Dobro, ni naši nisu gori samo što to ovaj preokret nije registrovan. Ili je negde, na putu od terena do bosova koji odlučuju o kazni, ubačena pijavica za deformisanje vesti.

Kako god, opet ćemo morati da obigravamo jer se na olupina, kao na crkotinu, skupljaju strvinari. Moguće je i da su već tu, barem izvidnica. Lako su mogli da skoče ovamo kopterom pa su se negde pritajili, vrebaju neoprezne i čekaju pojačanje.

Kucnem Tigra da se vratimo. Ovde više nema šta da se vidi. Tačka.

Pregledali smo jedan drugog u potrazi za čičkovima. Ne znam da li su imali vremena da ih zaseju. A mesto je idealno, na putu za našu teritoriju. Mi verovatno nismo jedini koji su se izvukli iz lonca a anomalije uvek privlače barem izviđače. Razbacivanje čičkova na sve strane, nasumice, nije najpoželjnije jer može da izazove haos kada potera krene da češlja teren. Bez obzira na šifru koju domaći borac emituje i kojom bi trebalo da deaktivira čičak, ako ga pokupi, greške su uvek moguće pa uključuju alarm. Dok se utvrdi šta je u pitanju gubi se vreme a srećni nalazač lako može da ostane bez jajca.

Nije bilo nezvanih gostiju pa smo se povukli dublje u senke i udarili pravcem suprotnim od mesta udara.

Držimo tempo. Uzbrdica pred nama još je blaga. Kad postane oštra moraćemo da se odmorimo pre forsiranja koje znači sporo, klizavo pentranje uz traženje oslonaca koji uvek mogu biti minirani.

Lako je Orgu, on izigrava kao Tarzan.

Još 10 minuta pauze. Polegali smo i dahćemo. Vidim kako se kamuflažne fleke na kombinezonu, mislim da je Foka u njemu, drhte. Borac radi brze vežbe dubokog disanja. Polimer ne uspeva da dovoljno brzo stabilizuje svoje kameleonisanje i sve liči na gomilu pihtija neodređenog oblika. Tako je izgledao i KGB kada je dobio bar 3 malokalibar metka. Najpre je vrištao i bacakao se, crn u sevu eksplozija, dok su se zrna, unutra, odbijala o njegove kosti i od utrobe pravila puding. Polimer je kasnio i beleo u imitaciju bljeska koja je prošla, bivajući tako lepa meta za nove pogotke. Laserske tačke šetale su po njemu i dok se bezglasno tresao i crkavao. Sa nosom u trulom lišću, ležao sam i gledao ga a rafali su rili tlo preda mnom i zujali okolo. Veze su se raspale u haos, urlanje svih i komande za napade i traženja pojačanja. Onda su nam pronašli frekvenciju, razbili šifru i smetnje grunule pravo u mozak. Čista je sreća što sam se isključio bez štete.

Kada se vatra prenela desno od našeg položaja, skupili smo opremu i pošli prema planiranom alternativnoj tački zbora. Po zvucima borbe svuda oko nas bilo je jasno da je ovo prevruć randevu.

Nismo stigli dalje od buktinje srušenog koptera i eksplozijom razbacanih komada boraca po granama. Krv i creva kapali su zajedno sa lakom kišicom. Iza je bilo još mešanog mesa i kostiju sa glavama i udovima posađenim kao uvrnute oznake. Gacali smo po tom tepihu kad trojka njihovih izletela na čistinu. Počastili smo ih sa bar 250 rupa. Svi smo ispraznili okvire. Ako sam od spuštanja i otvaranja veselog dočeka disao plitko i brzo, u trenu stezanja obarača, vazduh me je, usisan iz sve snage, napunio kao balon.

Paljba je slabila. Tamo gde bi trebalo da se spusti četa 5 ništa se nije čulo a ni bela raketa nije ispaljena. Znači da nisu raščistili teren. Njih su zbrisali. U zaklonu sam preuzeo komandu i naredio povlačenje. Samo, ova opcija nije bila u igri. Niko je nije predvideo pa nema ni spasilačkih ekipa. Do naših linija moramo sami. Znao sam da će biti zajebano. Da nisam u kopteru, na putu u akciju, izvukao obeleženi metak, bar ne bih morao da izigravam vođu, pošto je naš glavonju nestao ali, ko je kurate sreće taj ne može da se izvuče.

Ipak, dobili smo u vremenu. Prava potera nije organizovana jer su oni sigurno čekali drugi talas. Pitanje je koliko im je trebalo da budu sigurni da ga nema? Ispod 20 sati. Verovatno oko 16. Zatim su krenuli postepeno, izbacili osmatrače, ne previše efikasne, koji su našli transporter i poslali trupe da čiste najuži krug. Uvek je moguće da se neprijatelj izvuče iz neposredne vatre i reorganizuje za protivudar. Valja se zato osigurati od iznenađenja. Čišćenje se koncentrično širi i ume da bude jako pipavo. Zato ih do sada nismo videli ali...

Kao da potvrđuje ovo, kopter prozuji iznad nas. Stajemo u pola koraka. Kamuflaža radi svoje. Sa njom i bez elektromagnet impulsa mogućnost otkrivanja je ravna ili bliska nuli. Čekamo da se mašina izgubi iz vida i nastavljamo. Treba ubrzati. U principu, kopter izbacuje trupe na čistinu i diže se. Moguća je varijanta spuštanja boraca u šumu užetom ali se tada vreme u kome je kopter velika, nepokretna meta drastično produžuje a i mogućnost povređivanja ljudstva nije zanemarljiva. Kako god, oni ne znaju koliko nas je i gde smo grupisani. Ako nasumice bace trupe u zeleniš mogu da nikad i ne nađu plen. Iskrcavanje u rani je rizično jer su tamo kao u streljani. Doček koji su nam priredili može ih uveriti u to. A naši su, kao, odradili i pripremu sa 2 lovca koji su raketirali i mitraljirali mesto iskrcavanja. Trebalo je da tamo nema nikakvog ili ne ozbiljnog otpora, posebno kad se uzme u obzir da, pošto je svež, otpadnik nije mogao da skupi lovu za K profi borce te je, dakle, vojsku skupio s koca i konopca, od seljaka, skitnica, begunaca i slične boranije. Takvi nisu navikli na oštar nastup i najradije čuvaju svoje guzice. Problem je mogla da bude šačica K momaka koja je lična garda gazde i instruktor pacerima. Ali, taj problem je zadovoljstvo. Glupo je nemati dostojnog protivnika. Nije štos utamaniti 300 bezveznjaka za pre podne u akciji koja liči na takmičenje u pljuvanju u dalj. Prava stvar su žmurke sa majstorom. Tako nešto smo i očekivali, ima da razbucamo amatere i malo se zezamo sa konkurencijom. I krenulo je u tom smeru, perje leti na sve strane a mi vrištimo na gomile tupadžija kojima od bežanja tabani lupaju u bulje. No, kad sam video ono što je nekada bio Sas, naš leteći izviđač, skucao sam da kola idu nizbrdo. Nije mu falilo ništa osim što su ga, kroz vizir, pogodili u oba oka. Valjalo je čekati, uzeti na nišan i pored gotovo crnog vizira i ispaliti 2 hica vrlo brzo i vrlo precizno, računajući kako će se glava trgnuti kad je udari prvo zrno. Izlazilo mi je da ovo znači da je kartel već preuzeo otpadnika i debelo uložio u njega, a kako su oni ozbiljna firma, još od kolonijalne Indije u poslu, ovde će biti veselo, ali nisam mogao predugo da bistrim ovu temu jer je onda započela provala olova i eksplozija i imao sam pametnija posla. Tačka. Kraj spota.

Na vrhu je zeleniš tek malo proređen. Dočekuje nas Orgovo kvocanje. Obesio se o noge i naglavačke visi sa grane. Stranac mu mahne. Zastanemo da predahnemo. Otpijam malo vode razgledajući okolo. Odavde nizbrdica vodi do jaruge iza koje je tampon zona. Tamo bi bili sigurniji jer ima i naših patrola koje krstare terenom u potrazi za manjim, relaksirajućim čarkama. Pošto znaju za poteru sigurno će čekati u blizini. Malo je verovatno da pređu granicu, to je već rizičnije ali biće tu negde.

Org i dalje zeza. Klati se, kliberi a krzno leluja kao zavesa. Stranac ga, fol, ne konstatuje ali malo-malo pa mrdne čizmom a ovaj se upiški od sreće. Ko zna zašto se pali na Stranca i, uopšte, na nas. Dobro, i on je K, uslovljen je, odrastao pored Stranca u nekom od centara ali, opet, sve je to bez veze. Odlazi i vraća se, uvek je blizu, razume strašno mnogo, pomaže u osmatranju, ima svog miljenika, prepoznaje ga bez problema iako smo svi isti, sa istom opremom, šlemovima bez lica. Kako god – tu je. I kraj spota. Tačka

Ono čega nema su Pojačane džukele i mačke. Što je dobro jer je teško neutralisati 50 i više kila čistih mišića, kandži i zuba koji kidišu na tebe. Ne valja to što, ako njih nema, znači da su gonioci blizu. Kad su domaći u okolini nema Pojačanih. Ovi ne razlikuju dobre i loše momke nego kolju sve na putu a treba im bar sat trke da se dobro izjure i isteraju adrenalin. Tek onda se odazivaju na pištaljke. Štos je da su im frizirali snagu i agresiju na račun mogućnosti kontrole. Ne možeš imati i jedno i drugo. Zato su opaki za svakoga, bez razlike, čak i za svoje vodiče-kontrolore.

Mahnem za pokret. Nema izležavanja. Silazimo u gustiš, Foka je špic, Tigar levi, Stranac desni ugao, Org je gore, ja začelje. Opet klizanje i kačenje, samo sad sila vuče unapred. Poredak se kvari na strmini. Kočim ali čizme ne nalaze uporište. I Foka gubi oslonac, uleće među lijane, puzavice i niske grane. Koleno mi klecne i padam na levi lakat. Vidim, u blicu, kako nešto diže Tigra i baca ga unazad. Stranac zaleže. Foka je zapleten. Nešto češne teme mog šlema. Kotrljam se bočno i nadole. Rafali zavrište. Foka, razapet, igra pod udarcima. Otkidaju mu prvo ruku, cepaju nogu a onda šlem prsne kao lubenica. Više ne mogu da koriste snajpere ali mogu granate. Krajem oka pokupim treperenje lišća u kome bije vatra i šaljem im 5 jaja na poklon. Eksplozije lansiraju dve razmahane lutke. Kamuflaža opet kasni. Iza još neko seje rasprskavajuća jajca. Ona su najbolja za blisku borbu. Puzim do oborenog stabla. Moram da se zaklonim i osmotrim položaj. Kora pršti pod rojem zrna. Udahnem pa se prebacim i uzvratim rafalno. Sa dve strane mi otpozdrave. Puzim unazad, taman da izmaknem bljesku i udaru novih granata. Tamo gde sam ležao sad je rupa. Kiša zemlje i lišća zakuca po šlemu. Koristim pokrov dima i povlačim se dublje. U klupku trave udarim u telo. Tigar. Leži na leđima. Na grudima rupa. Pocepala je pancir i probušila pluća. Krvavi mehurovi rastu iz rane i pucaju. Jasno čujem kako istegnuta opna, posle oklevanja, prska glasno i ustupa mesto novoj. Mahinalno posegnem za mediktorbicom pa se predomislim. Nema tu šta da se uradi. Sporo će crkavati od vazduha koji mu ulazi u prsnu šupljinu. Ako bude pametan neće se osvestiti. Ipak, ne mogu da ga ostavim tako. Dohvatim mu desnu ruku. Mlitavu. Ispravim kažiprst i srednjak i, sa sve rukavicom, gurnem u rupu. To bi trebalo da je kako-tako zapuši i preseče uticanje vazduha a pusti viruse, otrove i već šta se nahvatalo na rukavici unutra i ubrza kraj spota. Uz malo sreće, kad ga pokupe, biće u toliko lošem stanju da je zreo samo za metak iz bliza. U suprotnom čeka ga dugo mučenje. Tačka.

A, u osnovi, po nasleđu i uslovljenosti, on je trebalo da se najbolje snalazi u ovakvim džungla džumbusima.

Puzim dublje i niže. Vatra je koncentrisana na drugu stranu i udaljava se. Stranac se pomera, izvlači. Ja nisam u žiži. Prebacim se na bok pa u čučanj. Bez protivreakcije. Pognut osluškujem, ništa sumnjivo ne čujem, pa se sjurim nizbrdo.

Greška.

Rafal me ošine, zanese. Rame zavrišti. Ne padam. Zamah me nosi. Noge rade same, skaču, lete, lome. Šiba lišće u vizir. Ne trepćem. Novi meci me ne sustižu.

Izbijem na čistinu. Grupa tupadžija čuči i puši. Seljoberi pozadinci. Sav krš koji pravim ubedio ih je da sam njihov. Neprijatelj bi se šunjao. Šaljem im 4 jajca u susret. Vraćaju mi, iz eksplozije, udarac u bok. Stisnem obarač, šaram po zidu vatre i dima pa proletim kroz njega, mali mrak, i uletim u novi zeleniš. Adrenalin pumpe u meni rade iz sve snage i nosi me.

Nizbrdica se gubi i skoro sam na ravnom. Ne čujem ništa osim svog srca. Razbija. Jaruga je tu negde. Gazim pravo napred. Jebeš mine i ostale pica-boce.

Propadnem kroz žbunje, udarim teško i izgubim dah. Vid se zamuti i razbistri. Tu je. Granica. Batrgam, bauljam na sve 4, do suprotnog zida. Grebem, penjem se. Prašina je moj element, ja sam pustinjar, Mosad, ali ne ide, propadam unazad.

Onda me neko digne, kao perce, i prebaci. Šake velike i dlakave. Org. Uhvati me ispod ruku i vuče u žbunje. Noge odskaču od neravnina. Izgleda da i nisu moje. Padamo. Ja u mrak koji preseče poneka igla beline. Posle, ko zna kad, sve preraste u vatromet. Otvorim oči. Slika se teško vraća, nešto joj se neće... Probam da dišem. Svaki dublji udah tera na kašalj. Opipavam se. Rame i bok su izbušeni, rebra i noge ugruvani. Nije loše. Osvrnem se. Gde je Org? Ne mogu da se uspravim. Ni da viknem. Poduprem se puškom i dignem na kolena, dovoljno da provirim iz trave i vidim trojku sa uperenim pucaljkama. Ali ne na mene nego na Orga. On stoji malo dalje, iza drveta. Nikako da skoči i pobegne u krošnju.

Kopčam u trenu. Zavlači ih dalje od mene. Ali ovo nisu paceri nego K borci. Klonovi najboljih ratnika, gajeni na farmama kao gadne zveri koje znaju da ubijaju na 10.000 načina. I samo to rade unazad bar 8 generacija, od početnog pretka. Svaki novi rod nadograđuje ono što je nasledio, još je utreniraniji, uslovljeniji, utrljava znanje u kožu, meso, srž kostiju za svojih 35 do 40 godina upotrebljivosti. Org je tek pokušaj da se u totalni rat upregnu i drugi iz familije primata. Ne naročito uspeo pokušaj, isto kao i sa šimpanzama i gorilama. Orangutani su pitomiji od pasa i mačaka. Strašno snažni i smešno bezazleni.

A ovaj se zeza sa K borcima. Odavno bi ga oni pocepali da ne osećaju da je tu i druga zver koju love. Zver ista kao i oni. Ja.

Pokret s leva otkriva mi još jednu grupu na gotovs. Samo što su ovi naši. I oni grupisani protiv pravila. Odnos snaga – normalan seks, jedan na jedan, nikakav grupnjak. Org ih je navukao jedne na druge.

U trenu gonioci pucaju a lovci odgovaraju. Njihova trojka je sljuštena. I jedan naš. Uspravim se, naučeno uključim emitor sa ident kodom usađenim mi u lobanju. Moji me prepoznaju. Mahnu i nastave da se bave onim što je pao. Bauljam do Orga, pored neprijatelja. Crkavaju u sopstvenim bljuvotinama i krvi. Noge kopaju zemlju. Šake se stežu i opružaju. Cvile. Unutra ih riju metalni crvi. Iza drveta Org leži otvorenih očiju. Pogoci su grupisani u vitalne zone. Nije osetio ni prvi udarac. Nema promašaja. Gađanje sporih meta uči se čim možeš da držiš pucu. Sklanjam mu dlaku sa smešnog čela, kao da je moje bolje, ispravljam noge i ruke, ravnam krzno. U jednom klupku nađem čičak. Sranje. Zato su nas tako lepo dočekali na nizbrdici. Nisu ni morali da nas jure. Mrvim to parče plastike. Jebi ga. Nisi ti kriv, jeste da su te učili ali... Tebi ovo ništa ne znači. Ni meni, ako ćemo pravo, ali ja sam iz ove bagre, ove koja je začela celu stvar. Ti ne spadaš tu. Ali si se zgodno namestio.

Prilaze moji, zadržavaju da šutnu trupla svojih žrtava, konstatuju preciznost. "Što ste čekali", pitam. "Trebala nam čista slika", kaže onaj sa čvarcima. Taj je specijalno uslovljen za komandovanje. Govno. "A Org..." "Pa šta?" "Jebeš živinče. Nakotiće ih još." "Sad imam 3 bonusa", doda drugi. "Aha..."

Mogu da ubijem čoveka na 10.000 načina, po želji. Tako da se muči satima ili odapne iz prve. Potegnem nož i udaram prvog, oficira, u stomak, tačno ispod pancira. Okrenem nareckano sečivo, unutra, izvučem ga i jurnem na drugog. Ali, umor i rane su me usporili i dobijam metak u stomak. Ništa ne može da zaustavi zrno iz ovolike blizine ali ni moju ruku koja čelik ubada u grkljan i gura ga u mali mozak. Padamo. Nož ostaje u glavi.

Koprcam se, grebem da se skrasim pored svog saborca. Gledamo u nebo iznad krošnji.

Jebi ga. I nije neki kraj spota.

Pitam se da li će se naši potomci, oni koje gazde izlegu iz našeg mesa, ako ne zaključe da smo bili škart, sresti negde.

Hoće li se prepoznati?

Tačka.

(1999)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Krv djubretara

1

Sve je pepeo s one strane senke. I kroz najtamnije naočari stene su ostale sive, gotovo bele. Nebo bezbojno. Negde iznad glave, skriveno krovom džipa, Sunce bljuje plazmu.

Ali, nema druge, mora se napolje.

Dovoljno je samo 5 koraka da bi košulja bila mokra. Vrele kapi jure niz leđa. Laki povetarac, Sin pustinje, suši usta i puni ih finom prašinom. Kamenje namerno sapliće korak.

Ali, nema druge...

Peter pruža korak i konačno stiže do ruba kopa. Kamionskim putem silazi do radilišta, 20 duboko i 100 metara široke rupe. Kao da sa svakim korakom ulazi u ključalu vatu vazduha koja se taloži u plućima i neće da izađe. Guši. I pored lake senke koja ga prekriva nikakve svežine nema. Nikakve vlage u iskopanoj zemlji. Samo tvrdi, sprečeni zidovi.

U nozdrve udari miris. Na dnu jame on ga vidi kako zbija iz tla. Čak bi i Sin pustinje dobro došao ovde dole.

Ali nema druge.

Pred njim mašine brekću, lome naspramno zid. Iskopano se baca u kamione. U fabrikama sve će to biti detaljno prosejano pre prerade, finalne prerade đubreta. Jer ovde pred njim najveće je đubrište sveta.

U susret mu izađe Arbi. Rukuju se i uđu u senku kopača. Plastičelik je ugodno mlak i on se ovlaš naslanja. Arbi klima glavom, pogleda gore u bljuvača plazme.

Arbi: "Još malo pa gotovo za danas".

Peter skida naočari i briše prašinu sa njih. Čkilji na navalu, skoro bolnu, svetla.

Peter: "Jeste podmetnuli burad?"

Arbi klimne. Posmatra Obične kako se vuku okolo u svojim prljavim krpama. Maramicom briše unutrašnjost šešira pa ga, zatim, vraća na glavu, preko te bele, slepljene kose. Šešir je išaran finim linijama skorele soli. Obični to ne rade, misli. Odgurne se od kopača i izlazi na sunce.

Stižu do buradi. 2 su puna a u treće curi, niz improvizovani levak zabijen u zid kopa, gusta, crna tečnost, mirisa na izgorelu kost. U prolazu jedan Obični netremice ih gleda.

Peter: "To je sve?"

Arbi: "Od jutros. 12 buradi je već odvezeno".

Peter potopi prst u bure, mlako je i migolji se kao živo, izvadi ga i razmazuje tečnost o drugi. Miriše. Da, ako je to to, onda je ovo bomba.

Arbi: "Je li?"

Peter klima neodlučno. Onda je ovo dijamant. Znoj đubreta, tako to zovu. Reci bilo šta, sve je u njemu. Milion tona otpadaka svake vrste: neraspadajuće plastike, i one koja se razlaže, krntija svih vrsta, aparata, izmeta, hartije, pepela, sve što 15 miliona ljudi izbacuje i odbacuje godinama, decenijama, sabijeno, prženo suncem i toplotom sopstvenog raspadanja, tek jednom u 6 godina zalivano kišom, teško se znoji i to ulje-znoj pronalazi svoje puteve, ližući i rastvarajući sav taj kal dok, konačno, desetinama godina puta kasnije ne izbije tu, ispred njih, da ga oni skupe, na radost hemičara, tamo kući. I svoju.

Dugo već nije video znoj. Tamo, opet kod kuće, nema više ovakvog bogatstva. Nema otpadaka a svi koji su postojali prerađeni su. Ostali su još ovi kopovi na Istoku, kao poslednje bačene zalihe.

Mahinalno vadi iz džepa epruvetu i napuni je znojem. Kapanje iz zida ne slabi. Nadajmo se da će tako nastaviti danima. Okrenu se Arbiju.

Peter: "Pazi ovo kao oči u glavi. Ne kopaj na ovu stranu".

Pođe. Arbi za njim. Dijamant. Koliko godina, koliko godina nije video ovako nešto? Možda je ovo poslednji put. I nema više tehnologije đubreta. Sad više niko ništa ne baca.

Zastane da propusti kamion. Iz kabine trešti muzika.

Arbi ga sustigne. Počne nešto da objašnjava pomažući se rukama ali Peter ne čuje. Kamion prođe.

Arbi: "... vidimo. Važi?"

Peter: "Nema problema".

Nastavlja dalje, mahnuvši iza leđa, uzbrdo, do površine. Zahvalno raširi nozdrve Sinu pustinje. Za tren ga je rashladio. Uđe u džip i pokrene ga. Električni motor tiho prede. Trebaće mu 10 minuta da stigne do laboratorije.

Nema druge.
2

Vlažne kože, prijatno hladne, tumara po sobi. Kompjuterska analiza znoja bila je izuzetno dobra. Odaslao je izveštaj u Centralu i izvestio lokalne vlasti. Kao da oni i onako ne kontrolišu svaku reč.

U svakom slučaju biće dosta posla. Pa će i koja kinta više da kapne. A to nikome ne škodi. Eli će se to dopasti. A i Arbiju. Moći će da uplati dozvolu za ulazak u Zajednicu nekome od svojih. Ako budu hteli da ga prime. Nije mu lako, to se vidi. Ali treba pogledati i drugu stranu: kad bi ulaz bio slobodan šta bi ostalo od ravnoteže ponuda-posao-standard? Nema blagostanja za sve. I ako si unutra i hoćeš više od onog što hoće da ti daju, ima krvavo da zapneš. I za nas unutra je tesno. Arbi je imao sreću da je, sa svima koji su na vreme prebegli, primljen, ozakonjen. I on je sada uračunat u sve planove proizvodnje i potrošnje. A ostali, tamo...

Ko im je kriv? Zašto nisu bežali na vreme, kad su videli da je njihovim državama važnija međusobna mržnja nego ulazak u Zajednicu? Svako čuva svoju glavu. Kako reče onaj tip: Tako mu je to.

Mada, ne kažu oni badava: Kakav narod - takva vlast.

Stane pred prozor. Prazan pejzaž. Kamen, zemlja, pesak, šuplje nebo, jara između. Jedino se ograda ne vidi. Ali tamo je.

Stoji.

Hoda. Šeta. Ne drži ga mesto. 30 minuta do poziva. Danas Eli zove. Već peti put a tek je dvadesetprvi. Još samo jedanput na račun firme, 6 razgovora po 5 minuta uračunato u ugovor, 6 zauzeća satelitske linije mesečno. Ostalo se plaća.

Uključi monitor, ravnodušno kompaktno sivilo. Može da priključi kompjuter i odigra neku igru ili da ubaci neki disk sa dozvoljenim filmom.

Prsti miruju. Nije mu, u stvari, ni do čega. Još 23 minuta.

Lenj je za igre, mrzi ga da misli. Filmove je odgledao. Kao i dozvoljene knjige. "Dozvoljeno". Ovde sve mora da bude dozvoljeno, pregledano od Ortoza, Ortodoksnih Zelenih. Svuda turaju nos. Nema nikakvih TV programa. Samo odabrane vesti stižu posle 2-3 dana. Sva zabava je kontrolisana. Sva hrana. Sve pod kontrolom. U žicama. Da kužni zadah nevernika ne bi zagadio pravoverne.

Ali, zato im naša industrija treba. Pa i tehnologija đubreta. Čudaci. Ne možemo se razumeti. Ne možemo se mi razumeti.

Izvali se na otoman. Plafon je beo.

Pisak ga probode. Pravo kroz stomak. Napipa daljinski na podu i smanji ton. Na ekranu bljesne zastava Zajednice pa Korporacije pa Eli i deca, klinci. Pridiže se. Sede na klupi. Eli u propisanoj haljini, zakopčana, kamera ne hvata njene noge, oba klinca začešljana i mirna, nogice im ne dodiruju pod. U kadru su.

Neko im je mahnuo da su "on" i oni pažljivo gledaju u objektiv. U desnom gornjem uglu njegovog ekrana sat odbrojava.

Eli: "Zdravo".

Klinci, zajedno: "Zdravo tata".

On se seti da nije uključio ni mikrofon ni snimanje, spetlja se dok to obavlja, pauza je primetna, ali uspeva.

Peter: "Zdravo".

Opet stanka. Oni tamo imaju njegovu sliku na ekranu. Za inspiraciju.

Eli: "Kako si?"

Peter: "Dobro. Zdrav sam. Radim. Ide nekako. A vi?"

Ne sme se pričati o detaljima posla, detaljima uslova života na radilištu, politici, seksu... svim detaljima.

Eli: "Dobro sam. Na poslu je sve u redu. Ništa novo".

Zastala je. Zaustila. Klinci njišu nogama. Pomalo im je dosadno. Nema šta novo da se vidi.

Eli: "Kod kuće je sve dobro. Svi te pozdravljaju..."

Glas joj drhti. Rasplakaće se.

Muk.

Eli klincima: "Hajde kažite nešto tati. Usput su smišljali".

Oni je gledaju.

Volf: "Vidi tata, ispao mi je zub". Kezi se u kameru.

Jirgen:"A ja sam naučio da vozim bicikl".

Volf: "E nisi. Juče je pao i pocepao čarapu".

Eli: "Nije ništa strašno. Ogrebotina. Dosta. Kažite tati nešto lepo".

Sat na ekranu odbrojava, 10,99...

Eli: "Volimo te. Još samo malo. Izdržaćemo".

Klinci zajedno: "Zdravo tata".

Peter: "Zdravo".

Volf, mlađi, silazi sa klupe, previsoke za njega, i izlazi iz kadra.

Jirgen: "A, tata, a kad ćeš..."

... da se vratiš, završava Peter.

Pretprošli put Volf je pitao da li je našao naftu. Onaj nevidljivi cenzor odmah je prekinuo vezu. I on i Eli su dobili ukor. Takvi ispadi se više neće tolerisati.

Prokleti novac. Zbog njega on sve ovo radi. Grize, grebe. Da otplati kuću i školuje decu, da pređu granicu do koje je on stigao. Da se popnu više.

Novac. Za sve to treba novca.

A ovo je pravi posao za to.

Svi troškovi njegovog života ovde su uračunati. Ostaju mu čista zarada plus dodatak za odvojen život. I dodatak za uslove rada: vrućina, zabrane, Zelene, žicu. Ceh za te uslove plaća on. Kad ponovo i ponovo pušta snimke razgovora, već 11 meseci. Ceh su te prazne reči. Knedle u grlu. Osećaj da onaj tamo viri sa prstom na "stop".

Sad već i ne pregledava snimke, ne sluša. Samo zamrzne sliku, pomera je kvadrat po kvadrat, gore-dole. I vrišti, guta pilule za spavanje.

Krvavih noktiju.
3

Vreme večere.

Peter napušta baraku. Sin pustinje hladi obraze. Još malo pa će i Bljuvač plazme, impozantno, tehnikolor, zaći i biće sve hladnije.

S one strane garaža čuju se povici. On izbija na ugao i vidi: 20 metara napred su ograde i kapije. Napolju stoji gomila ljudi i dernja se. Protestvuju protiv njih. Jer prljaju zemlju pravovernih. Obezbeđenje gradilišta s unutrašnje strane i policajci ispred demonstranata, raširenih nogu, kao kipovi, na grudima drže automate. U gomili su uglavnom Obični, muškarci, tek poneka zabrađena žena. Verovatno su došli ovamo posle molitve. Grad je nekih 30 minuta hoda odavde. Vođe su, naravno, Ortozi. Najglasniji, skupljeni u grupi pred kapijom. Ali, poneki se muvaju i po grupi, podstiču, pamte nedovoljno vatrene.

S ove strane ograde, okrenut grupi, prekrštenih ruku, stoji njihov Anđeo čuvar, od vlasti imenovani Ortoz koji bdi i pazi da ne prekrše neku svetu zapovest.

Ovakve predstave dešavaju se skoro svakog dana. Čovek zaista mora da se zapita da li treba da bude ovde. I pored svih ograničenja. Zašto su sklopili ugovor ako im ne trebamo? A ako trebamo što nas ne ostave na miru da radimo?

Peteru je jasno da u vladi postoji sukob Običnih i Ortoza i da svako vuče na svoju stranu, da njihov položaj zavisi od tog balansa. Samo, šta ako jedni pretegnu, čuvari otvore kapiju i okrenu cevi?

Peter produži ka menzi. Obasjani poslednjim zracima solarni blokovi na krovu mutno blješte. Trebalo bi obrisati tu silnu prašinčinu sa njih. Samo koga naterati? I ovako se vuku.

Ulazi. Za njim stiže, za trenutak, i spoljna buka.

Po menzi, društvenom klubu, muva se 20-tak zapadnjaka. Nekolicina jede za stolovima u prednjem delu prostorije. Većina navija ispred ekrana. Sigurno gledaju utakmicu od prošle nedelje. I rezultat znaju. Za najdaljim stolom delju poker. To se ne sme ali...

Pramenovi dima lebde nad svima.

Peter prilazi šanku, razgleda izložena jela. Povrće i govedina. Danas nije dan za, dozvoljenu, svinjsku šniclu. I tu su Ortozi umešali prste, oni iz Centrale pristali i dodali još koju kintu za uslove rada. A ti, ako hoćeš, izvoli.

"Šta je? Ne sviđa ti se klopa?"

On pogleda. S one strane stakla ceri mu se zadrigli, crveni Palačinka. Prava hodajuća šunka. Briše ruke u kecelju. Iza njega, u kuhinju iz koje je izašao, dime se lonci.

Peter: "Ne sviraj mnogo nego daj nešto pošteno".

Palačinka: "Sve je tu. Odobreno i overeno. Nema drugo".

Peter: "Ma daj, ne foliraj me".

Palačinka: "A šta bi hteo? Viršlu da zagreješ grudi?" Smeje se. "Uzmi ovo", pruža mu tanjir, "nije loše".

Peter slegne i prihvati. Okrene se i bira sto. Desno, do zida, žvaće Grem. Priđe mu.

Peter: "Prijatno".

Grem klimne punih usta.

Peter mulja po tanjiru, mrvi hleb. Splačine. Hladno mu je i šuplje u stomaku još od razgovora. Odgurne tanjir i ubaci koricu u usta. Ma, proguraće još ovaj mesec pa makar i ne jeo ništa.

Palačinka: "I, ne dopada ti se orijentalna kuhinja danas? Ali..."

Peter: "Šta mi se šunjaš iza leđa. Koji ti je?"

Palačinka: "...imam ja nešto da te obraduje".

Spušta dve flaše piva na sto.

Palačinka: "Uz pozdrave od onih gore".

Peter odgleda povratak hodajuće šunke do šanka pa se okrene.

Grem mu namigne. Kucnu se. Reska hladnoća poteče niz grlo. Kako to prija! Pravo domaće pivo. Dovezeno ovamo zajedno sa hranom, teretnim avionom. Ovi ovde bi im prodali klopu ali, cvrc, nećemo mi njihovo. Samo naše je dobro. Najbolje. Ja volim svoje. I ako neki kažu da to nema veze, da je u pitanju običan, bezrazložan inat, neka bude tako. Jer, tako mi se hoće.

A pivo je prava stvar. Prva liga. Kad je već žestoko zabranjeno dobro da su nam bar ovo dozvolili. Mora da je masno podmazano. Ali oni iz Centrale znaju da trezan ovde teško da dugo može da opstane. I, kao da oni ne cugaju. Kaže Palačinka da ližu samo tako. Kad ih niko ne vidi ne mare mnogo za zabrane.

Ali 0,5 litra i nije mnogo. I Grem je osušio svoju.

Peter: "Ej šefe, daj još po jedno. Pivce za živce".

Grem: "Idemo do onih tamo". Klimne prema navijačima.

Peter: "Ma briga me za fudbal. Daj da istresemo još koju".

Grem ustane: "Možemo to i tamo. Diži se".

Ma koji mu je đavo. Ipak ustaje. Šta ima tamo da se vidi? Pikanje lopte. Tamo negde daleko kući. I šta sad oni zvižde kad nije ni gol ni ništa? Ali, sad, ajde. Ako nema druge...

Dočekaju ga povici. Vesela, na znoj bazdeća gomila:

"De si bre?"

"Sedi".

"Kako je"

Sedne na poturenu stolicu. Svi su veseli. Tapša ga po leđima. Uture mu flašu u ruku. Nategne.

I zagrcne se. Ovo nije pivo! Alkohol! Konjak!

Pogleda ostale. Svi drže flaše, gledaju u loptu i smeškaju im se brci. Cuga. Neko je ušvercovao. Opasno dobar posao. I skup. Kad je on častio, za rođendan klinaca, žene i svoj, sve zajedno, na gomilu, doturanje 3 boce, avionom, jer je to jedini način, stajalo ga je petostruko skuplje od najskuplje boce u Centrali, sve to podeljeno na podmazivanje redovnih aerodromskih i drumskih kontrola, onih na kapiji i u kuhinji, pa i na vanredne racije za koje se, nekako, uvek sazna, došapne neko ispružene, otvorene šake. Plus mala naknada za one koji rizikuju da budu proglašeni nepoželjnim zbog kršenja pravila.

Ali vredelo je.

Momci zavrište i on im se pridruži. Na ekranu je izvođen aut. Dobar razlog. Nategne još jednom pa, u povratku, uhvati Gremov pogled. Obrvama pokaže flašu i upita: ko je? Ovaj klimne prema Arbiju pa izleti desnom rukom.

Idi kući!

Peter računa. Da, biće da je vreme. Puna godina. Još jednom nategne. Opasna stvar. Ovoliko cuga. Skoro pola litra svakome. Valjda to spada u ono o širokoj slovenskoj duši. On je uvek mislio da je, u stvari, u pitanju prenemaganje, izgovor. No, sad, bilo-kako-bilo, ovo je moćno. A kako mu je pravo prezime ne može da se seti. Ima veze sa radom, zato ga i zovu Arbi, od arbajt. Radić, Radov, zapetljano nekako. Ko zna. Nategne.

Neko ga zagrli s leđa. Okrene se. Palačinka. Opet se kezi oko glave. I, kad bolje pogleda, svi su se nagomilali. Niko više ne jede, ne igraju karte. Prava zabava za celo društvo. To je i najveći problem ovde. Skupiti se i proslaviti nešto. Na pravi način. S cugom.

Jer ko pije krši zakon ove zemlje. Ustupak za pivo je maksimum. Ostalo ostaje zabranjeno. I sad, s jedne strane, zabrana i ko zna kakva kazna a s druge, kakva je to žurka ako moraš da se kriješ po rupama, kao klinci kad propuše?

Konačno se neko dosetio ovoga. Svi gledamo fudbal, pijuckamo pivo i palimo se. Da li je zabranjeno gledati? Nije. Radovati se zbog dobre igre? Nije. Molim. Ne dirajte nas.

Faul, pa slobodan udarac i opšte veselje. Oslobođena snaga peče. Pumpa krv.

"Zuni ga".

"Dobro ovo pivo".

"Još da nam je po trava. Uh".

"Konju jedan, kome dodaješ tamo".

"Jeste. Pa da nam ubace u podrume, rasture bulju, zaključaju i bace ključ. Jesi ti kući gledao vesti? Si video šta rade? Ruka na panj, cap, pa ti kradi dalje. A kamoli trava".

"E sad ga pretera. Ne bi naši iz Centrale..."

"Probaj pa da vidiš. Nemoj si mali. Rekli bi: mi peremo ruke. Ako je kriv, sredite ga po vašim zakonima. I bilo bi pa-pa. Njima je važna lova. Ako komplikuješ stvari, ne trebaš. Ko zna koliko je love otišlo u mito i sad tebe da štite".

"Ali, izvukli bi nas".

"Sigurno. Za jedno 6 godina. Te pisanje ambasadi, pa protest, drž, ne daj. A tebi za to vreme pomeraju bulju. Pa kad i otvore buvaru a ono od tebe samo kapica i gomila govana ostala".

Smeh. Ona potisnuta histerija čini ga zvonkijim.

"I gol. Gooool!"

"Nisam ni video. Bez veze".

"A. Idem da se olakšam".

"Idi da se smiriš. Ručni rad je zdrav".

"I kraj. Izgubiše. E jebi ga".

"Idemo da džonjamo. Sutra se šljaka".

"Baš ste zapeli. A sad će da bude..."

Reč zapišti i svi se, mahinalno, ali kao da su to čekali, okrenu. Na sredini dvorane stoji Ortoz. Naš Anđeo čuvar.

"... lepo..."

Muk.

Negde izvan vidokruga tresnu vrata vece.

Arbi: "Presisao sam, ali..." Zaćuti.

Posrćući izlazi pred grupu. Ispred Anđela. Klati se raširenih nogu. Upire prst u muk. Ne mrda.

Onda se okrene grupi. Lice i košulja natopljeni su izbljuvcima.

Arbi: "Gotova utakmica? Nema veze. Pusti ispočetka".

Odgovori: "Nema veze, Arbi. Kasno je. Idemo na spavanje".

"Zdravo".

"Ma pusti".

"Pijan je".

"Zdravo".

Ljudi ustaju i idu. Ortoz je izašao i ostavio vrata otvorena. Oni izlaze kroz njih.

Peter sedi, mahne Gremu.

Arbi: "Šta je? Popišali vas. Seronja. Ne smete ni da pisnete".

Menza je prazna.

Arbi: "Ja ću da kažem. Sve je zabranjeno. Ako mi se pije oću da pijem. Šta tu? Dokle da serem kreč? Ako kažem radniku: nemoj da se vučeš, živni, odmah ispadne da ga maltretiram i ponižavam. Pa šta sam ja? Dokle tako?"

Peter priđe i zagrli Arbija.

Peter: "Nemoj. Ćuti. Dobro je. Idemo".

Arbi: "Šta nemoj. Oću!"

Istrgne se i istrči iz sale. Peter za njim.

Na dvorištu se osvrće. Gde se izgubio? Iza ograde i dalje trešti. Onda čuje motor. Krklja menjač. Arbi je u džipu. Vozi prema kapiji. Potrči. Uskoči.

Peter: "Stani".

Arbi: "Jok. Ja ću da vam pokažem".

Guraju se oko volana. Džip ubrzava. Arbi ga gura napolje. Odakle mu snaga? Jure u mrak. Čuvari pretrčavaju put.

Kapija eksplodira.

Gomila eksplodira.

Tela naleću, udaraju, klize po haubi.

Sve to traje 2 udisaja.

Džip udari i prevrne se na bok. Farovi osvetljavaju zid od tela.

Ruke ih grabe. Čupaju. Izvlače.

Bacaju na zemlju.

Svi vrište.

Arbi nestaje pod telima.

Petera šutiraju. Gaze. Neko ga grabi za kosu i podiže mu glavu.

Krv i znoj u očima peku.

Koža na grkljanu je zategnuta.

Šta je to bljesnulo?

Nož?

Ili

(1991)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Visoka orbita

Naravno, veza kasni. I niko da zatvori vrata.

Kant pljune. Sranje. Načisto se smrzo. Ko pičkica. Kako se pomeri tako mu jeza jurne niz kičmu. A okolo se muvaju tipovi u majicama bez rukava. I ne zatvaraju vrata. Samo se provuku kroz otvor, zajedno sa dimom i promajom. Ko da su se rodili Napolju. Istina, i vrata su bez veze. Motori koji su ih uvlačili u zid ko zna kad su crkli pa je neko navario parče čelika spolja i iznutra, kao priručnu ručku. Treba potegnuti udesno i ploča klizne, ili ulevo da se zatvori. Samo, ni magneti brave ne rade pa vrata udare u otpornike, odbiju se, vrate i stanu tako da je rupa poluzatvorena. Taman za provlačenje. Kant otpi malo bezbojne šljoke, toplina zagolica grlo na putu dole gde, samo za sekundu, razblaži krte, hladne zidove naježene kože, pa kroz dim i između uzmuvanih tela nastavi da fiksira rupu. Ako veza ne stigne za koji minut odlazi. A onda ima da razbuca Anđika. Pokvareni laser se probudi, neko mora da ga je munuo u prolazu, i bičevi svetla namignu u ritmu mjuza zagubljenog u glasovima, dovikivanju i cerekanju. Ništa ovde ne radi. Ovo je prvobitno sigurno bilo neka trpezarija za osoblje, a kad je kanta prešla u komercijalnu upotrebu prodata je kao bircuz.

Gomila šljakera u odelima za Napolje ubaci se unutra. Kant šacuje kako se oni, naravno, postrance uvlače. Niko da dirne vrata. Sve se to rodilo na sred orbite. Dreka zaroka: "De si...", tapšanje, narudžbine. Laser opet crkne. U kilavom svetlu plafonjerki jedino blješti ekran-poster raskokane, golišave plavuše koja leži u plićaku dugačke plaže i govori nešto. Reči se ne čuju a boje su, valjda jer je baterija pri kraju, pogrešne: more je zeleno, nebo ljubičasto a njena koža plava. Ko u klinačkom SF-u. Neko je na sve to docrtao i nadrkanog mačora ali ne najspretnije pa ovaj preti da dami istera oko a ne da uleti u usta. Senka zakloni pogled Kantu pa ga gurne u prolazu. "Si čuo onaj vic o ribi koja lebdi Napolju? Crevo za vazduh joj otkinuto. Tip dopliva do nje, ona beči oči, oće da pukne. On uzima crevo pa ga uvuče u svoje odelo i natakne na patka tako da mu glavić izbije kod nje. Ona vrisne: "Šta je ovo?", a on kaže: "Ljubav, dušo, ljubav." Vrisak. Kant prevrne oči. Bezveznjaci. Šljakaroši iz treće smene. Varioci, manipulatori. Svratili na jednu posle posla pa u krpe, kod žene koja traži lovu ili fukse koja traži lovu. Ima da gledaju TV i hrču. Drkadžije.

Neko ga mune u leđa. Kant se okrene, polako i opako, kao: "Sa ću ti jebem nanu naninu što ne paziš" i ukibi razbacanu ribu. Noge joj u dominđos čizmama a nafilovani trbušnjaci, sisići i moćni vrat ispunjavaju tanku, srebrnu foliju sa rolkragnom. Gadna ramena i mišići goli su do lakta a ostatak je umetnut u crne rukavice. Usne su ultra crvene, oči šljašte iz istobojne šminke a bela kosa je sadistički zategnuta u punđu. "Kant", kaže riba. Klimne. Slika koju mu je Anđiko pokazao nalegne na kosti njene face. Al tamo se glavno nije videlo. "Treba da razgovaramo." Kant spusti pogled i popne ga. "Šta je, nikad nisi vido sise?" Jebote. Amazonka 100%. Osvrne se. Uhvati sklanjanje pogleda. Svi su kao zadubljeni u nešto drugo. I gužva je manja, bar pola metra oko njih je prazno. Jebote. Anđiku ima bulju da rasturi.

Kant klimne: "OK." "Šta ti meni OK? Šta se guraš? Nije ti ovo zabavište. Ajde izvini se." "A..." "Kaži lepo: Izvinite, gospođice, što sam vas munuo. Ja sam muška svinja i volim to, al se sad izvinjavam i neću više. Kaži to lepo i glasno." Kant blene. "I dodaj: Izvinite što sam bleno u vaše grudi a bale mi curile gore i dole. Izvinite sa šlagom." Sjebo se u totalu. Tu negde su joj Sestre. Nema leba. Ima da ga pojedu za užinu. "I da klekneš." Noge mu klecnu. "Brže bre." Amazonka ga zgrabi za ramena i gurne. Dok se spušta njena glava je pored njegovog uva i šapuće: "Za 24 sata kod hodnika XXL." Kolena udare u pod, ona se uspravi. "Ajd sad. Jasno i glasno." Kant pročisti grlo.
*

Jedi govna i guraj dalje. Ko je drčan ne traje dugo. Čista filozofija. Kant šparta pored plavog zida ižvrljanog grafitima. Ježi se od promaje. Ako mu se, dok je izlazio iz bircuza, neko i sklanjao s puta ovde niko ne jebe onog iza. Šljakatori, tehničari, bezveznjaci, mutljage i ostala rulja kuljaju iz bočnih prolaza i guraju svojim putem. Poruke i šifre iskaču iz zvučnika iznad glava. "Levo", šapne mu sako-kompi u levo uvo i on skrene. Prolazi kroz bivšu vazdušnu komoru, pored blokiranih vrata, u novi hodnik žutih zidova, naravno ižvrljanih. Kroz prozor vidi reflektorima obasjana gradilišta.
*

Svratište je preuređena hala-radionica. Ispod plafona raščepio se poprečni kran. U njegovoj kabini čuči bezbednjak i preko monitora i direktno šacuje šta se dešava ispod. Čim je stigao, pre 39 sati, Kant je čuo priču da onaj gore kibi u karte i zato, čim neko pobedi u 3 partije, menja se sto ili, ako su ulozi veliki, ukoka pobednik, sve zato što je sigurno u vezi sa bezbednjakom. Ako i nije – njegov problem. Kant ne mari za takve stvari ali se ipak polako provlači između igrača, tako da nikog ne zakači, i penje do svoje kabine. Na 3 zida hale naslagane su kabine, na 2 sprata sa pripadajućim stepeništem. Ostatak prostora ispunjavaju stolovi i mali bar, sve pod firmom društvenog života.

Kant se popne, gore je, u dimu i smradu od dole, toplije, i nađe svoj broj. Gurne magnetni ključ u bravu. Vrata se ne pomere. Doda udarac pesnicom i ploča sklizne udesno a svetlo unutra žmirne i otkrije parče pene, zgužvano ćebe i ekran. Ne osvrnuvši se na viku i tresak uvuče se, zaključa, okrene dugme na grejaču na "maks." i zagnjuri u krevet. Pena je ledena. Prokleta ledara.
*

Hladnoća ga budi u neko doba. Baulja prema crvenom svetlu grejača. Opipa. Ovo sranje više hladi nego greje. Vrati se na penu i umota u ćebe. Mlakost ga umiri i Kant zadrema, bez snova.
*

Probudi se u prijatnoj toploti. Ili je grejanje proradilo ili je kabinu zagrejao njegov smrad. Na pomisao da izađe zadrhti. Dohvati daljinac i uđe u mrežu podataka. Prelista ponovo sve planove naseobine, sve razbacane cilindre sa kretenskim dodacima. Tu negde je ono što traži.
*

Kenjaža na hladnoći nije nikakvo zadovoljstvo. Ima utisak da mu se inje navatalo na čmarulju i kitu. Voda jedva da je mlaka a šampon ne peni. Ako je i klopa u istom stilu onda – jebi ga.
*

"Dimenzije prvobitnog cilindra su 124 H 71 metar. Nadgradnje su u toku. Opšti plan je povezivanje sa kockom C12G, čime bi korisni prostor premašio 12000 m3, sa daljom perspektivom rasta. Zakupci cilindra su: Tehnostil, Farmhem...". "Dosta", naredi Kant i šapat vodič programa prestane. Iz dubine hodnika stižu Sestre. Kant se strese, ne samo od promaje i zavuče nos dublje u podignute kragne. Ima da prca Anđika i to na suvo.

Sestre se, 3 napred i dve iza, klate polako, bacaju gole noge a u butinama se prepliću teške sajle mišića. Hodnik je za čas pust. Jebote. Kantu kroz glavu prolaze slike sa vesti: razbucana, unakažena tela. Pajkosi stignu samo da ih pokupe a one nikad ne demantuju optužbe da su učestvovale u obračunu. Baš kao što se ni feministkinje ne odriču svojih militantnih članica. A svaka grupa koja traži publicitet kroz nasilje, od Novih Crnih Pantera, Ćelavaca, Jahača Apokalipse ili Mesečara, ima, pre ili kasnije, sudar sa njima. To gotovo liči na nekakvu tajnu ligu i ostavlja puno mesta za priče, nagađanja i izmišljotine. Sestre priđu i okruže ga. Dve su ćelave a dve sa ultra kratkom strnjikom. Samo ta u sredini nosi punđu. Klimne mu a Kant otpozdravi. "Kaži." On pročisti grlo: "Treba mi informacija o orbitalnom metodu ovde. Znaš šta je to?" Amazonka ni ne trepne. "Koliko to vredi?" "10.000". "Za koga radiš?" "Za onog ko da više." "Ne zezaj se s nama." Kant udahne i stane. Cenkanje ga uvek ponese. "Okej. Ovo bi bilo za zelene." "Šta će im?" "Šta ja znam. Oni su humani pa ih ovo valjda kolje." "Jesi tražen?" "Bože sačuvaj. Ja sam solidni mali biznismen. Intelektualne usluge. Slobodnjak." "Proverićemo." "Nemoj da me foliraš. Već ste mi i babinu babu proverile. Sigurno znate i koliki mi je." "Može to da se skrati." "Lova isparava brže." "Nije sve u lovi. Nešto se radi iz zadovoljstva." "Može biti. I šta kažeš? Dil?" "Dil." Tako je – lova vrti. "Kad se čujemo?" "Čekaj i budi spreman." "Kad i gde?" "Naći ćemo te mi." Sestre se okrenu. Kučke. Ali, tu i tamo ispliva neki leš ispražnjenih jaja, sa fiknutom viršlom. Priča se da srećkoviću upumpaju nešto da mu se sprava digne pa ga satima jašu a on prvo uživa a posle vrišti jer ne može da svrši. Kad mu to ipak dođe glavna Sestra Amazonka počne da ga obrađuje i taman kad ovaj prsne ona – cap. Jebi ga, dok ih gleda kako odlaze a bulje im igraju, ne bi ga začudilo da umeju i slepo crevo kroz nos da izvuku.
*

Holo štuca, muči se, žmiga i umesto obećavajućeg oblizivanja usana ribi ko da je muka, povraća joj se, faca joj se čas zeleni čas sivi. Ako je usluga takva onda je bolje da ga sam išlajfuje, duma Kant. Ništa na ovom posranom mestu ne štima: ni grejanje ni gravitacija ni recikliranje vazduha. Bolje da ni ne zna u kakvom su stanju zaštitni oklopi i šta sve curi unutra.

Vesela grupa tiposa izbija na hodnik iz jednog kupleraja. Mokri su i glasni: "Kad sam ga gurno... bez podmaza... suzice su joj štrcnule... u bulju... pada redaljka... među krajnike." Nestaju u prvom baru. Kant skrene i ugazi u C nivo. Tu je mnogo tiše. Pored simstimova su lokali za voajere. Mjuz pumpa iza šarenih ulaza ali nema čopora. Onanija je intimna stvar. Topla.
*

Viski je čista sintetika, oseća prašak pod jezikom ali bolje išta nego nula, zaključi Kant. Koncentracija je bar 75%-tna. Ako bi pala na pod progorela bi ga. Nagne čašu i prospe malo na šank pa se zabulji u baricu. Plastika izdržava. Samo neće dugo. "Šta je, pojiš drugara", pita neko. Kant digne pogled. Barmen, salama sa nakalemljenim rukama i ćelavom loptom kezi mu se. "A?" "Kažem: pojiš svog malog, nevidljivog ortaka?" "C. Ja..." "Ma nema veze. Uživaj." Salama se okrene, oštro klimne loptom i iz rulje i dima izroni dežurna fanfulja i natakne se na susednu stolicu. Kant prati bućkanje masnih sisa i slojeva sala ispod kombinezona od zlatne plastike. "Zdravo, srce", osmehne mu se sa sve krnjcima, "Oćeš? Jeftino."
*

Pokeraši delju neumorno. Radnja radi non-stop. Jedni idu, drugi dođu. Kant, naježen, ubaci ključ u bravu i odmah je udari, za svaki slučaj. Vrata se otvore, žmirne svetlo i on ugleda rusvaj. Pretres. Osvrne se svestan tišine među igračima. Znaju kurve. Pogleda gore u kabinu bezbednjaka. Tamo je i ne reaguje. Okej. Uvuče se. Onda ukibi svetlo iznad ekrana: poruka. Pronađe daljinac i pritiske "kreni". Na plavoj pozadini ispišu se slova: Službeni poziv. Pozivate se da u roku od 12 časova od prijema pristupite organu bezbednosti radi službenog razgovora. Neodazivanje povlači krivičnu odgovornost. Potpis: Gunci, v. s. Kraj.
*

"Anđiko." Kosooki se nasmeši: "Poštovani Kant. Kakva čast. Kako ste?" "Nemam pojma. Kad dođem ću ti kažem. Idem do bezbednjaka, dobio sam poziv." Osmeh zatreperi, uglovi usana zadrhte ali se odmah vrate u kez: "Svakako je u pitanju nekakva rutinska kontrola. "Videćemo. Ajd zdravo." Kant prekine vezu. Ako nije - kosooki ima da prca šmirglu.
*

Službu su smestili u skoro pripojenu kantu. Na ulazu se još vide nagoretine od varenja spojeva nevešto skrivene debilno roza plastikom. Pozvoni i sačekaj, piše na fluorescentno crvenoj nalepnici na vratima. Kant posluša a nalepnica sklizne udesno otkrivajući prozorče koje ispuni par očiju. "Šta oćeš?" "Treba mi Gunci v. s. Imam poziv." "Čekaj". Nalepnica se vrati, brave škljocnu i ploča se teško uvuče u zid. Izađe musavi tip sa uniformom 2 broja većom. Pokojnik koga je nasledio bio je krupniji. "Ja sam Gunci, viši službenik." "Ja sam Kant." "Aha. Odlično." Službenik pogleda na sat. "Ne kasniš. To je dobro. E pa ovako stoje stvari: nisi popunio formular PA 95." "Zar to nije išlo sve đuture kad sam stigao?" "Pa, trebalo bi al nije. A PA 95 je bitan." "U čemu je štos?" "Konkretno: kolko nameravaš da ostaneš? Imaš vizu za 250 sati ali nisi u svratištu naznačio vreme ostajanja. To stvara zabunu u administraciji." "I?" "I šta ja znam, možda ti i odeš na vreme a možda i ne. Svakakvi dripci se muvaju ovde. I foliranti i džeparoši i fukse i odbegli muževi i švaleri. Svi bi da zametnu trag. Al mi ih, pre ili kasnije, nađemo i isporučimo. Ima i oni koji su pošteni, jedino ne vare administraciju pa im prođe rok a oni ne odu i – cvrc. Onda mora da pišu molbe, da dokažu da su živi i da su ovde a ne drugde i još 100 frka. To može jako da se otegne a čovek dangubi." "Zato mi skrećeš pažnju?" "Da, baš tako. Vidim da si dobar čovek, malo zaboravan, pa reko da ti pripomognem." "I šta treba?" "Da se plati 300. U kešu." Kant preturi džepove, izvuče tri zlatnika i stavi ih u otvorenu šaku. Gunci zagrize svaki komad: "Ima mnogo lažnjaka pa čovek mora da se osigura. Evo formulara", i izvuče papir iz džepa bluze. Kant ga razvije. "Ima i pečat i potpis i datum", doda Gunci, "i vodeni žig. Ne dajemo više ništa elektronski. Ovi kiber-kauboji sve obrste." "Vidim ima i moje podatke. A to što ste mi preturili stvari?" "Čista psihologija. Deluje uverljivije nego samo poziv... Lepo. Pa, ajd zdravo." Vrata tresnu u ležište. Službenička plata na ovoj kanti mora da je mizerija. Zato šišaj kog stigneš. Jebiga, Kant slegne ramenima.
*

Zeleni informacioni centar je: iskrpljeni zidovi neuspešno zamazani zelenom bojom ispod koje izbijaju crne fleke povezane skaradnim grafitima, na malom trgu u koji se uliva osam hodnika. Ekolozi nisu mnogo na ceni na ovim kantama. Šljakerima izgleda kako stalno zakeraju i tako sprečavaju radove i njihovu zaradu. A zeleni baš umeju da jebu i još uši zavrću. Kant pritisne zvono. Snimljena poruka počne da se odmotava: "Vaš predstavnik je na terenu. Molimo vas da ostavite poruku i broj i on će vam se javiti. Hvala na pozitivnoj energiji. Bip." Kant izrecituje: "Anđiko, jebi se. Kant", pa doda: "Ako si se usro da će da me uhapse pa ću da provalim tvoju bulju varaš se. Drkadžijo, nadam se da će da se zagrcneš od dlaka sa pice koju paseš. Crkni."
*

Kant zvrnda po ŽNj hodniku i ubija vreme. Okolo su radnjice sklepane od šarene plastike, najlonski šatori, obične kutije sa nabacanim drangulijama. Trgovci se dernjaju, hvale robu. Trešte audio kompleti sa najnovijim hitovima, naravno na piratskim čipovima. Jedan patuljak visi sa tavanice i poziva na predstavu u šatoru pod njim: "Pogledajte tajne otkrića iz visoke orbite. Nešto neviđeno." Kant se priseća frke sa komadima koje su pokupili graditelji nekakvog pogona. Za čas je pukla priča da su to delovi nekog vanzemaljskog broda koji je, ko zna kad i zašto, rikno. Komadi su prodati nekim korporacijama a ove su odbile da ih predaju nacionalnim ili međunarodnim laboratorijama. Pretpostavke su prštale. Naučnici, propovednici i bezveznjaci su svršavali po TV debatama da bi, posle više od dva meseca bez ikakvih novosti, sve splaslo. Ostale su priče o supermetalima ali i ona da su, u stvari, nađeni delovi neke od starijih raketa, gadno nagoreli jer je mašina eksplodirala. Za sretne nalazače se pričalo da su netragom nestali, da su nađeni kako plutaju unaokolo ali ništa nije ponovo popalilo raju. Ovde izgleda da fazon još radi. Valjda zbog blizine mesta događaja. Kant produži. Na sledećoj tezgi je rašireno odelo za Napolje sa gadnom rupom na leđima. Ivice su joj istopljene a vidi se i nekoliko crvenih fleka. "Odelo momka koji je dao život za napredak. Možeš da ga dirneš za sreću a mogu i da ga prodam. Povoljno", recituje namrgođeni prodavac u crnoj mantiji. "Paz da ne bi", uzvrati Kant, "pa da se ulopam u kečap".
*

Žamor utihne i Kant baci pogled dole. Igrači su povadili nožekanje i kruže jedan oko drugog. Rulja dahće. Krembili. Možda su obojica varali. Dok se saginje da uđe u kabinu čuje vrisak. Uđe i ugasi svetlo. U crvenom polumraku lampice grejača ostavljenog da radi guli čizme a pogled mu padne na kutiju sa čistim gaćama. Izuje se, odustane od skidanja jakne, posrano frigidno je unutra, ogrne ćebe, potraži daljinac i – ukoči se, trgne, zabulji u kutiju. Tačno, pomerena je. Ispravio je poklopac posle posete bezbednjaka a sad je opet kriv. Hladnoća jurne sa čela dole.
*

Opomena. Lična greška. Treba da je zahvalan posetiocu. Stvari se dešavaju pred njegovim nosom a on ne vidi ništa. I šta sad? Ako ode, Sestre će ga teže naći i izgubiće vreme. Ko su? Možda Anđiko zna pa se zato sakrio. Morao bi da zna jer je ovdašnji, on mu je dao instrukcije i vezu. Sigurno ga prisluškuju pa znaju gde ide. Znali su i za pajkose pa su zato posle njih upali. Mislili su da on neće da primeti novu pretragu, da će biti zaokupljen prvom frkom. Sigurno su ga pratili. I čekaju napolju. Koju igru će Anđiko da igra? Ostaviće ga na cediljki? U svakom slučaju – stvari su krenule. Nešto se dešava.
*

Nikako da se ugreje. Kad se okrene prema zidu niz leđa juri jeza. Ako legne na leđa hladno mu je na nogama. Crveno svetlo samo ga draži. Jebiga, ima da crkne ovde ako se stvar oduži.
*

Naravno, prate ga. Ošacovao je 2 tipa kako se vuku za njim. Bauljaju kad on puzi, žure kad i on. Da bude siguran penje se, po osovini, kroz gužvu, sve dok ne stigne do nalepnice: "Oprez! Opasnost gradilišta!" Kant stane pred prozor i gleda kako, osvetljeni reflektorima, šljakeri plivaju okolo, tegle svakakve cevke a vatre od varenja bljeskaju i namiguju. Krajičkom oka kibi iza. Hodnik je prazan. Niko nema posla ovde. Za malo njuškalo izviri i Kant klimne. Stvari su definitivno krenule.
*

Oružje ne sme da se unese i sa bezbednjacima nema zezanja oko toga. Naravno, čovek može da se snađe ako mu je naspelo. I ovde, kao i na svim mestima u orbiti, na Zemlji i ispod mora, crna berza šljaka. U mraku, po ćoškovima i ćumezima. Jedino što treba poznavati prave face. Solo i nasumično traženje, Kant zna, pre će ga dovesti u ćuzu nego kod dilera. Na Anđika ne može da računa a ni na druge adrese jer tipove niti zna niti ima pojma za koga rade. Lako može da uleti u šake onih koji su iza. Moraće da se samosnađe. Prvo u hodnik sa bircuzima.
*

Kant izađe, malo šavrdne da izgleda ko da je nacvrcan i krene niz hodnik. Sa njuškalima u bulji.
*

Patuljak i dalje visi i odelo je na tezgi. Ili je to novi komad sa sličnom rupom i flekama boje radi uverljivosti. Kant se gura kroz gužvu. Gomila dreči žutih kombinezona zakrčila je prolaz. To mu treba: turisti. Oni se dovikuju, mašu, pokazuju. Čopor bogatih tupadžija u poseti sirotinjskoj četvrti. To je tako egzotično, šik. Nose filtere za vazduh, da smrad ne ošteti njihova nežna pluća, i rukavice. Kant laktovima uđe u grupu okupljenu oko tezge i preko glave sa tetoviranim cvetovima kaže prodavcu: "Daj mi onu lampu." Dedica je pruži, on škljocne, proveri indikatore. "Pošto?" "Iljadu i po." "Iljadu." "C." "Iljadu i po i još jedno punjenje. I onaj špric." Deda klimne i doda dve baterije i špric. Kant gurne zlato u otvorenu šaku. "Jel to za Napolje", pita turista iza njega. Pustio je onu modernu zuluf bradu i iskvarcovao ostatak face. "Jok. Ovo je za čišćenje klonje. Osvetliš, zavučeš glavu unutra i čistiš. Vrlo prosto." Prodavac se glasno nasmeje. Niko ne voli uštogljene tupadžije osim njih samih.
*

U stvari, lampa jeste za Napolje, kad se šnjofa po rupama. Špric je za brze intervencije, kad je neko već uvučen unutra a nisu stigli da mu sljušte unutrašnji sloj odela. Onda mu se špric krne u bulju. Igla probija slojeve izolacije i ojačanja kroz koja teku svakojake cevke i zabija se u meso. E sad, kad je nekome frka ove stvari mogu i drugačije da se iskoriste. Kant sedi u javnoj klonji, drhturi od zime koja izbija iz pločica i montira iglu na lampu. Dodatne baterije je spojio sa onima unutra. Još malo srebrne izolirke i stvar je gotova. Da je proveri on uključi kontakt, iglom dodirne ruku i struja ga zvekne. A kad se ovo zabode do kraja... Jeste bangavo ali radi ako treba.
*

Kant taman uzdahne od olakšanja kad ga neko kucne u rame. "Odjebi, pederu, vidiš da pišam," odbrusi al onaj ne odustaje. On pogleda preko ramena i stvar mu zamalo ispadne iz ruke. Amazonka. "A..." Ona stavi prst na njegova usta. Zapahne ga čudni miris, nešto između znoja i ulja za masiranje. "Za 16 sati budi kod ugla BD", kaže ona, okrene se i izađe. Leđa su joj gola i mišići igraju. Kant šacne patka a ovaj se skupio i nema ga.
*

One čekaju pored vrata i Kant zastane, broji ih, 4, pa požuri. Nema druge. Ako oće da ga skenjaju opet im je došao na rupu. Osvrne se. Njuškala je probao da se oslobodi u gužvi nove smene šljakera. Hodnik je prazan. I ovde je nalepljeno upozorenje o radovima. Stiska lampu u džepu ali ona je smešna prema tim nabildovanim mišićima. Nema zime za te gole butine, stomake i ramena. Stane pred njih. S one strane prozora, u mraku, nazire kostur dela u izgradnji. "Stigao sam", kaže bezvezno. Odgovori mu tiho brujanje i krckanje cilindra u kome su. Sad ga je, odjednom, ponovo svestan. Smeta mu kao kad je stigao mada ga je, onako sveprisutnog i stalnog, brzo zaboravio.

Jedna od Sestara, nepoznata mu, klimne: "Skidaj se. Izlazimo." Osvrne se: "Ovde?" "A gde bi? U garderobu?"
*

Ovako go i nakožene ježe Kant je sam sebi jadan. Sav je nekako siv, noge i ruke tanke, stomak ispao. Pokriva šakom skvrčenog mačora dok dve Sestre ladno donose unutrašnji deo odela. Onda mora da navlači nogavice i šta je tu je. Jebiga, ipak on nije bilder. Nafilovanog mesa ima na tone. On je kefalo. Sve to ne može da ga ubedi i spopada ga bes. Da ga sakrije kaže: "Neki tipovi me prate. Trebalo bi..." "Znam. Idemo unutra." Amazonka ne gleda Kanta nego bar 10 cm iznad njegovog temena. On se obuče, pokupi ono što je svukao i torbu sa kamerom, prođe, iza Sestara, kroz otvorena vrata. Ispred je hodnik i nova vrata. Ta vode Napolje.
*

Kant gleda kako Sestre uskaču u odela za Napolje. Bez unutrašnjeg dela, nagolo. Opaki sisići se ljuljaju, noge se dižu da ukorače u odelo. Sve imaju izbrijane pice ali mačak ne reaguje. I Amazonka koja mu se obraća zbaci krpe, otvori orman u zidu a odatle izađe ram sa postavljenim odelom. Kad je tako razapeto oblačenje je čas posla. Kant proveri zatvarače i uzme šlem.
*

"Pričaj", kaže Amazonka. Svi su u odelima. "To za njuškala znaš." "Da." "Ko su?" "Ne interesuje nas. To je tvoj problem. Sa nama te nisu videli, sprečeni su." Kant klimne: "Šta imaš?" "Našle smo mesto i sad idemo tamo." "Okej. Šta onda čekamo?" "Znak."
*

Znak su 3 udarca u spoljna vrata. Odgovor je isti. "Šlem", kaže Amazonka. Brave škljocnu. Sestre jedna drugoj proveravaju zatvarače. Amazonka pregleda Kantove i kucne u vizir. Radio oživi: "Sad se drži. Otvaramo." Vrata kliznu u stranu. Prašina zakloni vidik. Ovo je potpuno ilegalno. Neko u kontroli će da registruje otvaranje i da uzbunu. Kant se osvrne ali iznad vrata kroz koja su ušli ne trepće crveno svetlo. A morala bi da budu blokirana. Ili je to namerno ili je kvar ili nikoga ne boli za uzbunu. Puca im kita. Misle da je neki šljaker kucnuo ulaz, uleteo da se skloni jer krizira. Zato ta spoljna vrata i služe. Ali onda bi trebalo da stigne hitna pomoć al i nju izgleda da boli kurčić.

Vazduh iscuri i otkrije gole šipke konstrukcije kako štrče Napolju. Desni zid novog dela skoro je zatvoren a ostatak je tek na početku. I ovo mora da je produžetak stambenog sektora za šljakere pa se niko ne žuri. Da je u pitanju neki pogon, glavonje kompanija bi sekle muda za kašnjenje. A rulja može da se pritrpi: i po četvorica mogu, na smenu, da džonjaju u istoj kabini. Kome se to ne sviđa – nek ide. Barem rulje ima na tone.

Sestre krenu Napolje, prihvate se za šipke i idu gore. Kant ih prati. Magneti na čizmama lepe se za pod.
*

Što je dalje od izlaza sve je lakše da se penje. Gore, na platformi je skuter, malo potisno plovilo za 10 osoba. Sestre su već stigle do njega i ukrcale se. Kant hvata poslednju šipku i izbacuje se, dopliva do mašine i uđe. Poklopac kabine se spusti i zatvori, motor oživi. Ne može da je daleko mesto gde idu. Skuterom se ne putuje daleko.
*

Plove kroz naseobinu, između svakojakih građevina. Prilična je gužva. Svetla namiguju kroz prozore, bljeskaju varilačke vatre i mali motori na leđima šljakera koji guraju materijale. Mehaničke ruke prebacuju već gotove module do mesta gde će ih priključiti. Stare stanice dobijaju nove nastavke. A ispod svega visi kugla-majka. Na njoj teku, kovitlaju, prepliću se raznobojni oblaci.
*

Izašli su iz dela intenzivne gradnje. Sad prolaze kraj velikih, jarko osvetljenih kompleksa: fabrike i laboratorije. Za dokove su privezani šatlovi, utovaruju ih i istovaruju. Ovde se radi za surovu lovu. Unutra stanuju samo glavonje. Potrošna masa šljakera dovozi se po potrebi.
*

Veštačka svetla su ispod njih a iznad je gomila krša: đubrište istrošenih, havarisanih modula, radioaktivnih ljuštura starih satelita sakupljenih na gomilu koja pluta i okreće se sama, po sopstvenom momentu. Poneka glatka površina odbljesne u orbitu. Kant se seća jezovitih priča o cinkarošima koje je njihova banda zatvorila u jednu od kanti. Ovi su uspeli da osposobe radio, suviše lako u stvari, kao da je neko hteo da se njihov kraj čuje. Slali su signale, vrištali, obećavali priznanja, priznavali. Posle tačno 10 minuta emitovanje je prestalo. Kad su ih spasioci našli, skoro 6 sati kasnije, bili su upišani, usrani i ludi. Toliko ludi da bi im bilo svejedno da neko ponovo zatvori vrata i zavari ih. Spasioci su se kleli kako je unutra sve bilo puno groznih šumova, metalnog cerekanja i grebanja.
*

Pocrneli metal, iskidane oplate, odlepljena plastika se, kao kandže, pružaju prema skuteru. Ma ko da je vozač Kant mu skida šlem. Provlače se sa milimetarskom preciznošću. Sitniji otpaci odbijaju se od prozirne kabine. On kapira štos: ovako su u senci i niko ne može da ih skenira. Motor, od kako su ušli među krš, smanjen na minimum sad je ugašen. Plutaju gurani prošlim ubrzanjem. Skuter se uzdiže, izbije iznad školjke koja ga je skrivala i priđe novom zidu od izgužvanog metala na kome još visi poneka pločica keramike. Kant oseti kako ih magneti usidruju. Kabina se otvori i oni krenu Napolje. Vozač ostaje u skuteru.

Napolju, čizama lako zalepljenih, Kant gleda kako jedna Sestra barata oko vrata u zidu. Ova se malo opiru ali popuste. Sve izgleda staro i truleks. Mahnu mu i on krene u mračni otvor.
*

Vazdušna komora, iako skrpljena, radi. Zeleno svetlo iznad vrata žmigne i Sestre i Kant poskidaju šlemove. Zapahne ga vrućina i teški smrad. "Spremi kameru", kaže Amazonka. On otvori torbu, malo nespretno zbog rukavica. Kad digne pogled vidi da su se Sestre, osim one koja mu naređuje, iskobeljale iz odela i, držeći se za šipke, stoje ispred vrata; jedna s leve, druga s desne strane a treća u sredini. Ploča klizne udesno i otkri goli hodnik. Sestre se oslobode, poskoče i zaplivaju kroz njega sve do ugla. I tamo se rasporede i polako izvire. "Idemo", naredi Amazonka.
*

Sestre klize kroz hodnike. Mora da su bile ovde jer nema šanse da se iz cuga snađu. Zadah i vrućina su sve jači. Kant je totalno mokar. Hlađenje u odelu ne radi ako šlem nije na mestu a Amazonka nije dozvolila da svuče odelo. Tako njih dvoje tapkaju po podu, zalepljeni magnetima a Sestre, onako gole i obrijane, plivaju, odbijajući se od zidova i plafona. Za njih sanduci i kutije koji zatrpavaju prolaz nisu prepreka, samo malo poskoče i već su s druge strane. Kant mora da se potrudi i obilazi. Kad neka baš pošteno raširi noge i pica zine, zagolica ga u malom mozgu. A ova konzerva, ma kako da je skrpljena, radi. Spoljni izgled je maska. Samo, kad se nešto skriva onda se i čuva. On ne vidi nikakvo oružje kod Sestara. Možda im ne treba jer znaju mesto? Alarm nije čuo, sva vrata su se otvorila, sve ide glatko ko na nekoj žurezi ali...

Vrata kliznu u stranu i Kant stane. Stigli su. Potegne kameru i uperi je u polumrak. Podešava sočiva i njihovu osetljivost i senke izblede. Pritiska "rec." i uđe u halu. U dugom totalu hvata prostoriju, gromade kaveza i prolaze između njih. Onda zumira snopove fleksi-cevi i kablova i prati ih polako, da uhvati kapanje u njima, sve do kaveza i gubica u koju ulaze. Obilazi kavez i snima. Telo unutra je bezoblična masa zarobljena u šipke, bez imalo mesta za pokret. Diše polako. Bleda koža drhturi od lakih struja na koje je priključena. Na kraju tela iz njega izlaze nove cevi. Vrati se do glave ne prekidajući snimanje. Opet zumira cevi i protezu koja fiksira njihov ulazak. Njuška je vlažna, nozdrve se šire i skupljaju. Iznad njih je pokrov. Kant ispruži slobodnu ruku i smakne ga. Otkrije veliko, crno oko, raširenu, ukočenu zenicu. Drhtaj prođe kroz telo i glavu i duboki, teški glas procedi se kroz čelične šipke.
*

Amazonka ga gurne. Kant prekine snimanje. Ima bar 20 usnimljenih kaveza a iz panorame se vidi da ih ovde ima bar 100. I ko zna koliko još ovakvih hala ima unutra. Spakuje kameru i krene napolje. Iako je oznojen jeza mu je na leđima i stomaku.
*

Vraćaju se drugim putem. Ovde po zidovima visi instalacija prilepljena samo šandarenim izolirkama. Kod jedne od razvodnih kutija, u koju kablovi utiču i ističu, zastanu. Amazonka otvori džep na desnoj butini, izvadi mali kompi i da ga sestri zakačenoj za šipku na plafonu. Ova otvori vratašca, priključi se na ploču sa gomilom lampica i otkuca nešto. Svetla se pomere, promene mesta. Sestra se isključi. Kod sledeće kutije stvar se ponavlja. Ribe brišu tragove. Ako je sve oprema ovako skrpljena neće biti velika mudrost da se to uradi. Mesto je skroz skucano od selotejpa. Samo su aparati u hali potpuno ispravni.
*

Niko ih nije sačekao na krivinama ili izlazu. Kant ukapira da se sve vreme tremira i čeka da neko bane ali – ništa. Bez problema stižu do komore. Napolju su mračne siluete otpada, odozdo obasjane. Skuter čeka. Utrpaju se, kabina se sklopi a motor oživi. Kant zatvori oči. Nije bilo loše. Čisto. U nos se uvuče zaostali pramen smrada. Uostalom, ko god da šljakari tamo nije neki kapacitet nego sitna sića. Običan stočar.

Svetla promiču s one strane kabine: fabrike. Civilizacija. Jedan šatl ispred odlepljuje se i diže. Čim se ispne pali glavne motore i pravac dole. Isto rade i oni u otpadu. Film počne da se odmotava i vraća u halu. Jebiga, neće to. Zatrese glavom. Boli ga, važno da je obavio posao. Šta tu ima?
*

Ali glava radi po svome. Kant je video gomile mrtvaca, prosuta creva i mozgove, krv pomešanu sa govnima. To je dole sasvim normalno. Na kraju krajeva i onako ih ima previše.

Ali ovo je video prvi put. Zna za priče, bilo je na TV, u vestima s vremena na vreme. Samo, ništa više od snimaka mesa a to i nije nešto: meso ko meso, malo bleđe ili crvenije ko mari.

Ali ovako uživo... Strese se. Jebote. Povuku gore i zabiju u kavez malo tele ili pandu ili ko zna šta, priključe mu cevi za hranu i govna i ostave tako, u mraku i vrućini. Daju mu samo neko posebno mleko. Ne može ni da mrdne. I sve zato da mu meso bude mekano, bez mišića, svetloružičasto. Pet-šest meseci telo raste, sapeto, slepo, znoji se, drhti, sve dok ga ne zakolju. Radilo se to i dole ali su države zabranile taj "kontinentalni tretman" zbog dreke javnosti. Biznis se nastavio ovde, ilegalno. Sad to nije samo prirodno meso bez mišića i žila nego i odraslo u idealnim uslovima mikrogravitacije da bi bilo mekše za lovanerske guše.

Za tren Kant začuje onaj glas, krik, vrisak između žica. Trgne se i otvori oči.
*

Sestre se oblače dok Kant guli unutrašnji sloj odela. Konačno se iskobelja pa zgrabi pantalone i ubaci se u nogavice. Jebiga, dobrodošli u friz. Ni džemper ni jakna ne pomažu. Jedva uspeva da obuzda zube da ne cvokoću naglas.

Amazonka mu da kompi. Vreme za isplatu. Nikakva kenjaža o jadnim životinjama slepih očiju ne pali. Suva lova je ono što se računa. Kant ode do razvodne kutije i uključi se. Ruke mu pomalo drhte ali pogađa ulaz i kreće, nađe svoj račun, ukuca šifru za transfer. Ekran se isprazni, ponovo ispiše cifre i potvrdi prebacivanje. "To je to", kaže. "Zajedno ćemo da izađemo do ugla a posle ideš svojim putem." "Okej." Kant klimne. Glupo mu je da se rukuje s ribom. Izvadi kameru iz torbe, rasklopi je i čip sa snimkom ubaci u džep, pored lampe.
*

Na uglu Kant sabira. Ostatak stvari mu je u svratištu. Nije ih pokupio da zavara njuškala. Pogleda na sat. Još deset minuta do poziva. Dogovor je da u roku od pola sata od prebacivanja love obrne svoj broj i potvrdi da ima robu. Oni će za sledeća 2 sata biti ovde. Sigurno imaju neko privatno plovilo u blizini. Ostaje, dakle, čista tehnika. Sastanak kod Anđika treba otkazati. Krene prema javnoj govornici. Još ne zna ko su njuškala. Osvrće se.
*

"A, naš posetilac." Kant se okrene. Službenik, viši, Gunci, prilazi sa širokim kezom. "Kako je? Šetkaš okolo." "Da." "I kako ti se čini? Još se gradi al nije loše?" "Da. Da." "A to ti je nekakva kamera u torbi?" Kant klimne. Tip u govornici upravo je završio. Žmirka zelena lampica za slanje. Odgovor će stići za čas posla. "Snimaš okolo, a?" "Pa... malo." Crvena lampa namigne. "E pa to ne sme. To je kažnjivo." Tip prima poruku. "A kolko se sećam nisi ni prijavio kameru, burazeru." Kant pogleda sat. Još 6 minuta. Ako vreme istekne bez potvrde sjebo se. "Daj da vidim tu mašinu." Tip otvara vrata. "Daj." "Evo, evo." Skine torbu s ramena i gurne je u otvorenu šaku, propusti tipa i upada.
*

Samo jadno klik i – gotovo. Prekinuli su vezu. Ništa nije ugovorio, nije stigao da upozori na njuškala. E jebi ga. Ovo mu nije trebalo. Krene i stane. A kamera? Osvrne se. Bezbednjaka nigde. Samo šljakeri i ostali mutež. Gunci zbriso. Kant pljune. Ako ga pojuri ima da se pravi lud ili da mu rebne kaznu u kešu da mu se zavrti. Jebiga. 100 puta. Još jednom se osvrne. Pogled okrzne dve poznate njuške. I ovi stigli. Ali njuškala gledaju na drugu stranu i krenu tamo. To ne štima. Al šta ga boli, nije lud za pratnjom.
*

Sirena zakrešti i ispred se zakuva krkljanac. Kant zakoči. Talas vrišteće mase ga gurne nazad, niz hodnik, sve do raskršća. Tu pritisak popusti a rulja se razmili okolo. Sirena zaćuti. "Šta bi", pita jednog šljakera. "Ništa strašno. Popustila vrata." U hodniku, leži nekoliko tela, jedna čizma, papiri i krpe. Te su pošteno izgazili. On nastavi, prođe skoro ceo bočni hodnik kad se oglasi sirena medicinara. Ipak su se probudili.
*

Prepozna šupu i zelenu farbu sa flekama. Kanta i nije tako velika i pre ili posle stigneš gde si hteo. Šacne sat: još 48 minuta. Ne ulazi mu se tako rano. Obrne se. Na uglu ga trgne šum. Proviri. Iz bočnog prolaza izađu ona 2 njuškala, osvrću se i pređu u drugi hodnik. Za debljinu izolirke su se mimoišli. Kant žmirne. Onaj ko da tegli torbu sa kamerom. Ista je kao njegova. Istina ima 100 miliona takvih ali baš sad, baš ovde...

Nasloni se na zid, izbroji do 53 i krene. Prolaz je zatrpan svakakvim drangulijama: creva neke mašine izmešana su sa iscepanim faks rolnama, razlupane kutije, još papira, prazne konzerve, brikovi i tetrapakovi. Provlači se kroz to i noga mu zapne. Sagne se, razgrne đubre i dole nađe višeg službenika. Još je topao.
*

Njuškala izađu iz hodnika i skroz ladno stanu na sred trga. Streljaju pogledima okolo diskretni ko šatl parkiran u memoriji kompija. Al pokrivaju leđa jedan drugom. Ili su amateri koji su gledali puno filmova ili im se baš oće da ih svi konstatuju i zaobiđu. Raja ih, pribijena uz zidove, u širokom luku ignoriše. Kao: ne vide 2 mamlaza sa rukama odmaknutim od tela ko da imaju 20 kila mišića ili bar ručni bacač ispod odela. Kant stiska lampu.
*

Bez razloga njuškala su otišla. Okrenuli se i vratili odakle su stigli. Kant beči oči al ih ne vidi, zatrese glavom i jurne.
*

Dahće i pritiska dugme za ulaz. Vrata su zaključana. Jebe im sve po spisku. Ako onaj seronja neće da otvori razbiće ga. Jurnjava ga je zaduvala, ne može da se nadiše. Pritisne opet pa se osvrne. Trg je prazan. Ne, neko izlazi iz hodnika. Vrata se pokrenu. Njuškala. Kant se postrance provuče kroz otvor. Učini mu se da jedan od tipova klima glavom a onda se vrata sklope.
*

"Aha, poštovani Kant je stigao. Samo napred, samo napred." Kant ugazi u sobu. U uglu, na gomili jastuka, leškare 3 tipa. Onaj što blebeće je Anđiko. "Siđite." Obazre se. Nigde stolice. Okrene se sasvim i štrecne. Neki grmalj, 3 sa 3, stoji u uglu. Naočarke za plažu mu skrivaju oči a ručerde drži na jajima. "Moraću tu do vas." "Ali naravno." Kant se spusti na jastuke i upadne ko u bure. Proba da se iskobelja kad mu se drugi tip obrati: "Nešto ste zadihani. Problemi?" "I da i ne. Neki tipovi su me pratili. Šmugnuo sam im al sam video da su skenjali jednog bezbednjaka koji mi je oduzeo kameru." Tip klimne. Upicanjio se po poslednjoj modi. "Kakav jezik", ubaci se Anđiko, "baš ekspresivan." Modista klimne. "Al čip sam sačuvao", zbrza Kant i maši se za džep. Grdosija prileti, u 2 koraka i zgrabi ga za ruku. Čip padne na jastuke a modista ga dohvati, otvori svoj sako i ubaci u kompi prorez. Onda iz džepa izvadi naočari, gurne ih na nos i gleda snimak. Naočari su prijemnik i dobijeni signal šalju na stakla od tečnog kristala. Kvalitet nije neki ali radi.

Modista skine naočare. "Dobro. Čak vrlo dobro. A šta je to?" Kant gleda kako mu grmalj vadi lampu iz džepa i dodaje gazdi. "Zgodno. Primitivno ali efikasno." Anđiko klima. Kant cimne ruku ali stisak ne popusti. "No dobro. Vratimo se poslu." Modista trepne i Kantova ruka padne. "Isplata po dogovoru: pola u kešu pola na račun. Za sat se vraćamo. Sad bi mogli da popijemo nešto." U 2 koraka grmalj ode do ugla u kome je bio, uzme dve aktovke. Jedna završi u Kantovom krilu a druga kod modista. Ovaj je otvori i izvuče flašu i 3 čaše. "Potpuno prirodno", kaže i naspe gustu, belu tečnost pa je doda Anđiku i Kantu. "Za posao." Kant otpi. Vrelina klizne niz grlo. "Prebrojte", kaže modista, "insistiram."
*

U stvari tako je Kant isključen iz razgovora. Ali ni Anđiko nije bolje prošao. Nije ni on krupna riba. Zato mora da se uvlači. A i modista to isto radi nekom dole: liže bulju. Ali, Kanta nije briga. Svoje je obavio. Miluje torbu. Suva lova.
*

"Baš je toplo ovde", kaže modista a grmalj priskoči i olabavi mu kravatu. Modista ni da trepne. Grdosija koju bi i bazuka jedva zaustavila kad se zalaufa stane sa strane. Možda mu i crevo vadi kad ovaj oće da piša, konta Kant.
*

Na izlazu Anđiko se topi ko sladoled. Tako valjda treba kad si u mašini. Onda imaš sigurnost, znaš ko je tvoj ali moraš da raširiš guzu ako oće da ti ga zavuku. I da se smeškaš.
*

Kant nikad nije putovao privatnim plovilima. Uvek je morao da se gura, čeka u redu za karte, potvrde i pečate. Sad je sve to prošlo kraj njega, niko ga nije ni pogledao a već ulazi, kroz pupak, u brod. Lova, lova, lova...
*

Putovanje je prošlo po principu: malo lebdiš, malo te ubrzanje davi pa opet lebdiš i opet te davi. Jebiga, koje bogatstvo košta ovo zezanje gore-dole. Trebalo bi da ga neko debelo plati. Ima da mu zabibere. Gadne stvari će da se dese.
*

Modista klimne Kantu: "Bićemo u vezi." Kroz oblake viri tunjavo sunce. Ipak, dovoljno je toplo da ne drhti.
*

Lova je legla na račun. Kant to rutinski proverava. Još nikad nije čuo da neka velika firma zezne slobodnjaka. To su za njih sitne stvari, kinta gore – kinta dole, ali im uvek trebaju sitne usluge proverenih ljudi. Kompanije su gromade bez dodira. Između, u praznini, plivaju slobodnjaci i štrpkaju po narudžbi. Veliki se međusobno prate 25 sati na dan i nema šanse da konkurent ne zabeleži svaki potez. Slobodnjaci su face u senci, sitne ribe, ali mogu svuda da se zavuku, stignu i odu bez mnogo buke. Ako nešto krene naopako naručilac će da nestane u svom skloništu. Jaja mogu da upadnu u procep jako lako i mrak može da proguta sitnež a da ni ne podrigne. Ali, to je cena, pa, ako ti se ne sviđa - poljubi i ostavi. Kiša lije ko sumanuta. Kant se ježi.
*

Nema senzacionalnih vesti iz orbite. Sve se okreće po starom.
*

Kant leži u svom brlogu. Žmuri ali to ne može da obriše paket koji je stigao. Unutra su njegove stvari iz svratišta. Anđiko je obećao da će ih poslati ali on nije mario za gaće i čarape. Ipak, to je stiglo, uredno spakovano. A kad je napipao ono što su uvili u te krpe stao je. Mada, jasno mu je, ništa novo nije otkrio. Ekologija je samo biznis. Od dosade koja gnjavi kompanije i sama je postala kompanija. Vreme protesta i oružanih akcija, sabotaža, zaboravljeno je. Onda bi njegova vest bila na prvim stranicama. Ili bi neko razbuco fabriku. Sad je štos u trgovanju. Ekologija prodaje svoje ćutanje. Plati da budem nem. Da bi postavila takav uslov neko mora da nabavi informaciju. Neko sitan, slobodan i potrošan. Zelenima je prvi zadatak da otkriju skriveno, da znaju šta se mulja. Za to najme slobodnjaka ili neku bandu ko što su Sestre i kažu: Idi tamo i uradi to i to. Lak posao – čista lova. Bez frke i panike. I svi su na kraju živi i srećni. I debeli. Okej, sve mu je to jasno ali ne mora da mu se dopada. Ustane. Ma, šta ga boli. On je sitnež. Ako hoće da opstane mora da pazi, ćuti i rinta. Važno je da on nije na jelovniku.

Razmota krpe, odloži na stranu kameru a foliju sa vlažnim, malo otopljenim, ružičastim mesom ubaci u friz.

(1995)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Slikovnica

Reči su prštale u slušalicama. Isprekidani slogovi u vihoru statičkog pražnjenja.

Ponirao je u Sunce a sjaj je bledeo. Oblaci su tekli, razlivali se i grušali. Krunili. Preplitali su prste valeri i među njima se otvarala usta.

U očima Pilota teku brojevi. Kap znoja klizne niz čelo. Čvrsto je držao palice i odupirao se o pod. Pojasevi se useku u srebrno odelo. Metal i keramika oko i u njemu zadrhte na zov vatre.

Niz prozore je teklo fluorescentno mleko.

Blistava tačka ka kojoj je padao izraste u palacavi jezik. Plazma lizne nos šatla i uspuza se do kabine. Gleda u nju i govori: Gledaj to. To je poslednje što ćeš videti. Iglu sjaja.

Ruka krene prema zatvaračima i vazduh šapne kad se pritisci izjednačiše; skine šlem u trzaju i odbaci ga iza sebe. Strgne i kapu sa glave. Bila je mokra.

Jezik, pred prozorom, stane. Iz njega izraste prst i pokuca. Nije bilo nokta. Vrh krene ka plastici, dodirne je, zalepi se u široku mrlju koja se, treptaj kasnije, skuplja, odvaja i vraća.

Zvuk je došao kasnije. Udarac u prazno mesto.

Kad prst ponovo poljubi prozor Pilot ispruži ruku i kažiprst leve rukavice krene mu u susret. Ali shvati, pogrešno je, pa oljušti masku i golo meso nastavi put.

Nije osetio prepreku. Prst prođe kroz zavese i stopi se sa bratom s druge strane. Pilot vrisne.

Umesto glasa, iz grla i nozdrva šiknu mehurovi plavog. Razlete se, zavitlani, udare o zidove kabine i prozore i prolete kroz njih. Napolju se jato stopi u plavu kuglu. Okretala se oko sebe, u desnom prozoru, pa jurnula u vis. Gleda za njom a kap pljuvačke klizne sa golih zuba. Oliže je.

Nije više osećao prst i trgne ruku. Meso se vrati ostavljajući rupu u plastici. Neranjeno. Samo nokat, blistav, pulsira. Toplota jurne u šaku, do lakta i gore. On se ukoči, udari nogama. Zadrhti od grča pa, slomljen, klizne iz sedišta.

Ležao je. Miran. Bezbolan. Podigne desnu pesnicu i otvori je. Prah komandne palice prospe se iz dlana. To ga zasmeja.

Onda plava kugla dođe i padne kraj njega. Od toplote daha poleti ponovo. Dizala se i izašla napolje, prošla kraj desnog prozora. Pilot klekne i potraži je napred. Namesto lopte doleti čovek sa mehaničkim krilima. Klizi na magli a šatl ga prati. Pilot zapljeska.

Leteli su, vođa i učenik, kroz sjaj. Senke su im dolazile u susret. Prođu kroz njihove dveri.

Iza stoji nebo. I veliki astal iz koga raste dud.

Bili su prašina, među lišćem, uzvitlana, kroz niti sirove svile, i dalje, u nedoglednu ravnicu. Iz koje niknu balkoni. Drže ih gipsani anđeli. Kraj njihovih nogu leže kavezi. Ptice su odletele.

Plutali su širokim ulicama između fenjera i jedrilica. Duleci se kotrljaše za njima.

Pilot otre znoj sa blistavih slika i skine srebrne krpe sa sebe. Uzdahne a dah ih podigne iznad krovova i krošnji, dublje među brazde i špalire vinograda. Prozor na nebu im se otvori.

S one strane, kraj zrna grožđa i žute dinje, kroz dim spaljene precvetale trave, slagalo se kamenje u Kulu.

Čovek sa krilima sleti na njen bedem. Šatl za njim.

Pilot ustane i zakorači. Nag. Tabani poljube kamen. Metal kraj njega je kopneo, vatra guta svoje meso.

Osvrnuo se, obrisao oči. Tamo dole kriška lubenice pliva u magli. Vetar osuši obraze.

Udahnu pa priđe Učitelju. Dodirne pernata krila. Vosak se skori pod prstima.

Ikar, dete, okrene se i, nasmejan, reče mu: Dobro došao.

(1992)

Bratu Olah Antalu, pilotu, koji je upoznao divotu i užas Ikara.

Veče pred njegov let koji je tragično prekinut (u leto 1997. g.) sreli smo se, obojica sa dvogodišnjim sinovima i naručjima. U razgovoru on pomenu da je pročitao ovu moju priču, objavljenu u 'Galaksiji', da mu se dopala. Oprostili smo se lako, kao i hiljadama puta pre toga, znajući-verujući da ćemo se ponovo sresti na ovom svetu.

Od tada pa sve dok je bude, ova priča je Antijeva koliko i moja.

I. B.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Istinite laži o ratu svetova

Orson Vels je umoran. Ali i zadovoljan. Već šest sati su u etru. Bez pauze. Osim za reklame, naravno. I stvar se kotrlja dalje. A već sviće. Biće gusto kad se razdani. Gubi se ona fina jeza mraka u kome čuči ko zna šta. Ali - snaći će se. Duboko uvuče dim. S one strane stakla njegovi glumci priskaču mikrofonu, mlataraju rukama, beče se, raščupani, olabavljenih mašni i raskopčanih košulja. Iza njih, oni koji nisu na redu srču kafu ili skiciraju svoje monologe.

Čista ludnica. On ugasi cigaru i uđe. Piš pauza gotova.

Batalili su zabranu otvaranja studija za vreme emitovanja. U stvari, to je prvi uradio direktor: ušao je usred efekata bitke, dok su tri tehničara razbijala svoje rekvizite, vrišteći i krkljajući istovremeno, i saopštio da je emisija prebačena sa Kolumbija mreže na Nacionalnu. "Cela zemlja nas sluša", šištao je, pozvao Velsa da izađe i tamo nastavio: "Uključeni smo kao direktan prenos. Moraš da improvizuješ i ubaciš nešto od prvih scena da oni koji su se uključili pohvataju o čemu je reč." "Koliko vremena imamo?" "Koliko god možete da izvučete. Samo prašite. Biće ovo duga noć."

I, bogami, odužila se. Glumci su obaveštavani jedan po jedan, šapatom, čim bi se odmakli od mikrofona.

"A kako ćemo sa raspletom", pitao je onaj koji igra profesora. "Pusti rasplet. Sad samo zaplići."

Profesoru bljesne u očima. I ostalima. Popalili su se. "Ovo je bolje od boljševizma. Radiš kako ti se sviđa." "Baš moderno." "I više. Što reče onaj tip u antologiji čist postmodernizam". "Kako, kako?" "Nema veze. Šibaj."

Izlazi se i ulazi kad se kome ćefne. Napolje u WC, unutra sa sendvičima i kafom i novim rezervama cigareta (zabrana pušenja spontano se ukida).

Uskoro su provalili da im ponestaje imena za lokacije događaja. Odnekud dovukoše veliku zidnu kartu. Njeno unošenje i postavljanje iskorišćeno je za scenu u štabu VI armije. "Generale, evo karte. Pozicije neprijatelja su ovde i ovde i ovde i ovde." "Ujeee." "I on napreduje."

U 03.00 omakla se prva psovka. Naredniku (novoizmišljeni lik) je na kurje oko nagazio Redov (takođe nov lik koji je poginuo deset minuta kasnije ostavivši verenicu sa dvoje dece, da bi u 04.00 ponovo oživeo jer se ispostavilo da su izveštaji o njegovom herojskom izginuću netačni). Na Narednikovu "ružnu reč" niko nije reagovao.

Nekoliko sekretarica je angažovano da vrišti. Profesor, Vels i artiljerac svesrdno ih ćapaju i golicaju da bi dreka bila uverljivija.

Stigle su i prve reklame novog tipa.

Reklama: "Kad se sa srcem kuha, kuha se od Marsovca juha."

Pesmica: "Više volim moje male nogu / nego Marsovca baba-rogu."

Niko se više nije mučio da gleda kartu već je izmišljao imena kako mu padne. Važno je da nisu u pitanju veliki gradovi.

Stižu izveštaji o paničnom begu desetina hiljada ljudi.

"Šta se to mene tiče", komentariše Vels, "ko ih tera da slušaju radio."

Sat kasnije: "Bar će se nadisati svežeg vazduha u planinama."

Pola sata kasnije: "Sad ću da ubacim scenu u izbegličkom logoru, pored vatre. (dublji glas) E da, sećam se ja, tako je bilo kad je navalila meksička flota... A sneg do jaja..." "Ćut bre, deda", ubacuje se novi glas i oteže na južnjački; svi koje ovo zabavlja imaju ideju za geg i zez uskaču...

"Glumci su mala deca. Samo bi da se igraju."

Profesor je zaspao za stolom. Hrče glasno i pomalo krklja. Tehničari (koji su dobili pojačanje) škripe šarkama. Scena strave i užasa. Čudovište se približava i škljoca čeličnim štipaljkama.

Spiker: "Prema izjavama očevidaca koji, iz razumljivih razloga, do daljnjeg potpadaju pod vladin program zaštite svedoka, pre oko dvanaest sati na pustoj poljani kod Semove krivine sastale su se delegacije Mafije i Marsovaca. Nisu poznati detalji dogovora ali pošto je delegacija Mafije neometano napustila polje, pri tom evidentno zadovoljna, osnovano se sumnja da je sklopljen opaki plan u zajedničku korist, a na štetu naše države i poštenih građana. Očekujemo dalje vesti."

Spiker: "Ekstra, ekstra! Tragom vesti o susretu Marsovaca i Mafije naši reporteri su kontaktirali svoje pouzdane izvore. Saznajemo da je u redovima Mafije pometnja. Izdvojile su se dve struje: jedna, napredna, koja se zalaže za opstanak biznisa i druga, konzervativna, koja tvrdi da biznis ima smisla samo ako ima i ljudi - ko zna da li se Marsovci kockaju, kurvaju, klade na konjskim trkama i slično. Naprednjaci tvrde da oni sve to sigurno rade. Dokaz je to što ratuju, a ko ratuje voli i druge poroke. Sukob Naprednjaka i Konzervativaca toliko je ozbiljan da su već zabeležene manje oružane čarke. Ovakav razvoj događaja podseća nas na zaboravljene a nerasvetljene misterije iz doba prohibicije. Da li su još tada vrhovi Mafije bili u vezi s Marsovcima? Jesu li oni bili ti tajni saveznici kojima su slate poruke radijom? Šta su o tome znali korumpirani političari i šefovi policije? Da li je Džon Dilinger, kada je saznao o čemu se radi i suprotstavio se, namerno otkucan žacama? Pitanja za sada nemaju odgovor ali ćemo se potruditi da ga nađemo. Zato nas slušajte i dalje."

Telefonski poziv: "Vels" "Da." "Ti si O. Vels?" "Da, da. Ko pita? "Nema veze ko pita. Čekaj." Krckanje i šaputanje pa novi, duboki glas: "Vels?" "Jeste. Slušam." "Ovde Don Korleone. Slušaj pažljivo, jer ovo govorim samo jedanput. Sad ću ti reći ponudu koju ne možeš odbiti..."

"U naš mobilni studio stigao je jedan od očevidaca nedavnih događaja. Kako se zovete?" "M. S. Sem. A zovu me i Prgavi Sem jer umem da budem gadan." "Odakle ste?" "Iz Kaktus Sitija. U stvari sa ranča koji mu dođe jedno pola sata vožnje glavnim putem pa se skrene desno." "I šta ste vi, Sem, videli?" "Prvo ništa. Džonjo sam u svojoj fotelji i nisam vido ona svetla. Posle su mi to pričali. Mene je probudila dreka u štali. Ja se odma trgnem čim nešto mrdne tamo. Takav sam. Slušnem. Dreka. Kokoške kokodaču, Bil rže, a Roza muče. Da nije neka lasica ili kojot, mislim. Ili neki kojot na dve noge?

Ustanem, obučem se i zgrabim tandžaru. Mislim, ko god da je, ima ga isprašim. Istrčim na dvorište pa pravo u štalu. Stanem. Mrak. Ništa se ne vidi. Fenjer sam zaboravio a letriku nemam, nisam ni uvodio u štalu. A živad se još buni. Priviknu mi se malko oči pa krenem polako. Ne vidim ništa. Prođem kroz štalu i dođem do drugi vrata što vode u polje. Otvorim i ima šta da vidim. Neka velika stvar, ko gvozdeni pauk, veliki ko kuća, stoji napolju. Isturila neko oko i gleda me. Ja gledam nju. Skroz oduzet.

Nikad nisam vido tako nešto veliko i gadno. Onda se ono pomeri i krene na mene aja se trgnem, i - tutanj. Odma mi bilo jasno da nema šale s tim. Uskočim u forda i kresnem. i ništa. Neće upali. A pauk već polomio pola štale. Vidim kako živinčad leti a Bil udario u galop. Kresnem opet. Opet ništa. I sad se sav naježim dok pričam. Vidi. Ford ni da mrdne. Već osećam studen na vratu. Vidim da će me izgazi. Ima da me skrši načisto. Štala skroz pala. Jedna noga stala na pola dvorišta. I onda motor zavergla, dam gas i vrrr ode ja. Posle sam se okreno da vidim da mi je i kuća pala a pauk ode na zapad. Usput sam sreo još begunaca, a sve kuće srušene. Neke su i gorele."

"I šta ćete sad?" "Nemam pojma. Da vidimo šta će vojska da uradi."

Spiker: "Ekstra! U vezi sa ranije objavljenom vešću o susretu Marsovaca i Mafije donosimo demanti. Naknadnim ispitivanjem svedoka koji više nisu pod zaštitom a kojima su pokazane i fotografije poznatih kriminalaca, pouzdano je utvrđeno da su lica na pregovorima pripadnici Boljševičke partije poznate po svojoj antidržavnoj delatnosti. Preduzete su intenzivne mere za njihovo otkrivanje i hapšenje. Redakcija se izvinjava organizaciji Mafija zbog nenamerne greške. Ponavljamo..."

Besan glas: "Ma ima da im pokažemo njihovog Boga ne zvao se ja Vrljavi Džo. Mi petopozivci smo opaka sorta. Ne volimo kad nam neko dira familije i živinu i kerove i stoku i kuće. Ima ih razbucamo ko bugarsku skupštinu. Jašta. Čujete šta vam kažem."

Ženski glas: "Ja sam žena i majka dvoje male dece. Već tri sata smo u vozilu. Moja deca plaču. Sve nam je izgorelo. Muž mi je ostao da se bori. Jako sam se uplašila. Sad kad smo stigli do naše vojske smirila sam se. Sad znam da ćemo da pobedimo. Ura za naše."

Mirni glas spikera: "A ovako je počelo. Niko ne bi poverovao..."

Telefonski poziv: "Znam ja koje za sve kriv. Onaj Nikola Tesla. On je slao neke signale na Mars. Čitao sam ja u novinama. Mora da su ih ti talasi uznemirili. Oni su osetljivi i besni a to ih je iznerviralo. A možda im je slao i neke poruke. Ko zna. Možda im je uvredio vođu, opsovao kraljicu, ismejao predsednika pa su došli da nam se osvete. Oni ne znaju da mi nemamo veze s tim. To je onaj sve zakuvao. Treba da ga nađu i odvedu pred Marsovce pa neka mu oni sude. Baš tako. Da ga nađu."

Reporter: "U Miltonov jendek pao je jedan metalni cilinder i zario se usred seoskog đubrišta. Sve to nije promaklo budnom oku civilne zaštite. Odmah je skovan plan i svi muškarci su počeli da zatrpavaju cilinder đubretom. Dovoze ga i iz svojih staja u sasvim svežem stanju. Više nijedan deo cilindra ne viri. 'Ako probaju da izađu načisto ima da se ulopaju', kažu ponosno meštani. 'A kiselina od mokraće će da im izgrize i zarđa oklop.' Za sada nema nikakvih aktivnosti iz cilindra a akcija zatrpavanja se nastavlja."

 

Reklama: "Za dugotrajan boravak u izbegličkom kampu najsigurnija je konzervirana hrana. Kupujte samo konzerve MU."

Pesmica: "Ne krče creva ni kad te Marsovac iz kujne otera, slobodno mu spomeni majku dok krkaš slatku konzervu MU."

"Konzerve MU i sigurno nećete biti gladni."

 

"Vels, direktor vam poručuje da nastavite sa dobrim radom. Sa najvišeg mesta je potvrđeno da je ovo važno za nacionalne interese i diže nacionalni moral."

Reporter: "Javljam se sa brane Nju Dil. Ovo što čujete (treska, pljuskanje vode) su zvuci fantastične borbe kolosa. Nekoliko marsovskih mašina pokušava da sruši branu ali ona odoleva svim njihovim zracima. Ovo je fantastičan prizor. Surovi, podmukli napad ne uspeva da razori delo naših neimara sagrađeno u godinama poleta. Ne, ne, neće im uspeti. Da, da. Ljudi moji, pa šta je ovo? Ludnica. Marsovci odlaze! Okreću se i odlaze, poraženi! Ovoje vredelo videti. Ne mogu oni sve uništiti. Ovo je ipak naša zemlja."

Telefonski poziv: "Oni što sarađuju sa Marsovcima su crnje i Kinezi i svi obojeni. Nisu ono crne senke nego crnje koji šuruju protiv nas. Ali neka. Svima ima da zaigra krst pred vratima."

"A kako je sve počelo? Ja sam Profesor iz opservatorije. Bio sam na dežurstvu kad su krenuli oni plamenovi sa Marsa. Baš sam jeo sendvič sa piletinom što mi je spremila moja Beti. Nije to bilo ništa strašno. Svašta se tamo gore događa. Zato sam i rekao reporteru da su šanse da nešto dođe sa Marsa milion prema jedan. Ali, pogrešio sam. Bio sam i na licu mesta kad se prvi cilindar otvorio. Izgleda da sam tamo i poginuo ali ne žalim. Jedino apelujem na ostale kolege da stvari uzimaju ozbiljnije da bi se ovakve nesreće izbegle. A da ćemo pobediti - to je sigurno. Ja to znam. Ipak sam ja Profesor, učio sam velike škole."

Reporter: "Pešadinci VII bataljona, 12. odreda, 289. čete, 756. odeljenja sukobili su se sa Marsovcima."

Vojnik I: "Sem, nemoj da hrčeš. Odaješ nam položaj."

Vojnik II: "A... Ma pusti me da spavam. Prošlu noć sam imao izlaz i zaginuo sam. Moram da nadoknadim."

Vojnik I: "Sem, ne cvokoći zubima."

Vojnik II: "Ne cvokoćem, šta lupaš?

Vojnik I: "Pa šta je to onda? Da nije...? Da nisi...? Sem, raspali, tamo su."

Vojnik II: "Gde? Ništa ne vidim. Nema ni mesečine."

Vojnik I: "Ma, tamo napred. Udri."

Oštra paljba kojoj se pridružuje sve više oružja, a zatim i artiljerija.

Telefonski poziv. "Ovde Džon Kembel Jr. Slušajte, ne može to tako. Ljudi su vladaoci svemira i tu nema nikakvih sumnji. Nikakav pesimizam i sumnje nemaju mesta. Vels je ovim svojim nedelom dokazao daje slab autor i ja ga ne bih stavio na stranice svojih izdanja ni da me moli. (Ako bi platio - možda) Prava istina o vanzemaljcima i kontaktima ljudske rase, bele, sa njima nalazi se u Astoundingu. To treba čitati i kupovati što više."

Spiker: "Iz svih delova sveta stižu nam vesti o invaziji Marsovaca. Otpor ljudi je slab. Marsovci se već penju na londonski Big Ben, parisku Ajfelovu kulu, krivi toranj u Pizi i viču ono svoje: Ulaaaa! Samo mi odolevamo. Odavde će početi velika borba za oslobođenje i to je dokaz naše liderske pozicije na ovoj planeti, a i šire."

 

Reklama: "Gojzerice Džomba su izdržljive, tople, ne propuštaju vodu. Za sve terene i uslove. Ne dajte da vas Marsovci zateknu bose."

 

Službeno saopštenje: Ukoliko ste prinuđeni da napustite svoj stan obavezno isključite vodu, plin, struju, telefon, uplatite zaostali porez i druge dažbine kao i pretplatu za radio i novine, stavite ličnu kartu u usta radi lakše identifikacije i, osmehnuti, izađite u lepšu budućnost.

Pevuckajući ženski glas: "Ah, on je divan. Čim sam ga videla u izbegličkoj koloni zapazila sam ga. Visok, snažan, u skupom autu. Već dva sata smo srećno zaljubljeni. Volimo se i venčaćemo se. On ima mali biznis koji mu dobro ide, a ja ću da kuvam i spremam decu za školu, a njega za posao. Srećna sam. Da nije bilo ove gužve, nikad se ne bismo sreli. Zato, devojke, ne očajavajte nego otvorite oči. On je tu negde oko vas. Ništa nije tako crno da u njemu nema i malo lepog."

Reporter: "Razgovaramo sa komandantom eskadrile lovaca bombardera koja se upravo vratila sa zadatka bombardovanja marsovskih ratnih mašina. Komandante, kako je obavljen zadatak?"

Komandant. "Imali smo vizuelni kontakt sa neprijateljem u 03.11. Četiri mašine kretale su se u pravcu sever-severozapad. Jedna je bila pogođena u nogu, kako je javljeno u izveštaju artiljerijske jedinice. Mašine nisu ispuštale otrovnu crnu maglu. Po uočenju neprijatelja naredio sam napad. Izbacili smo bombe u dva naleta pre nego što su mašine digle dimnu zavesu od koje ih nismo mogli videti. Pre ispuštanja zavese uočen je pogodak na jednoj mašini."

Reporter: "Znači, mašine nisu neranjive?"

Komandant: "Svakako. Naše bombe mogu ih uništiti."

Reporter: "Šta je sledeće na redu?"

Komandant: "Čim se opskrbimo gorivom i bombama krećemo da dovršimo posao. Moramo da opravdamo našu svetlu tradiciju. Naime, naša eskadrila nastavlja tradicije jedinice koja je oborila King Konga."

Reporter: "Upravo tako, poštovani slušaoci. Kapetan odlazi na novi zadatak sa svojom odanom eskadrilom. To su hrabri momci koji nas brane od surovog neprijatelja."

 

Reklama: "Toplo rublje i čarape! Ne možete biti napolju celu noć bez toplog rublja. Oktobar ume da bude hladan. Toplo rublje i čarape nudi vaša pouzdana firma Soks i sin."

 

Telefonski poziv: "E, baš mije drago. Sad više neće da me zovu Luda Besi i da se podgurkuju i klibere. Sad svi vide da sam u pravu. A ja sam godinama govorila da mi neko viri u kupatilo dok se kupam. Prijavljivala sam i policiji, ali oni nisu verovali. Sad se vidi da sam bila u pravu. Znala sam da će ovako da bude. To su bezobraznici koji ne znaju za sramotu."

Vesti. U Crkvi Svete Bogorodice moli se za spas ljudskog roda i snagu ljudskog oružja. Centri za regrutaciju preplavljeni su dobrovoljcima koji žele da krenu u borbu protiv omraženih Marsovaca. Sve veze sa glavnim gradovima Evrope, Afrike i Azije su prekinute. Sumnja se da su svi pali pod vlast osvajača. Sa severa dolazi talas vlažnog vazduha. Na obalama mora toplo i sunčano.

Reporter: "U Donjim Prćilovcima srećemo grupu meštana koja odbija da se evakuiše."

Muškarac I: "Ma kakvo povlačenje. Ne zaboravljamo mi svetle tradicije građanskog rata."

Muškarac II: "Samo nek dojdu. Ima da gi osete naše vrelo olovo."

Žena I: "Ja ću da im spremam hranu. Pitu od jabuka i kaubojsku kafu."

Žena II: "Ja sam mlađa pa ću da im čistim pištolje (kikot).

Reporter: "Ostavljamo ovu hrabru grupu boraca i želimo im uspeh u borbi."

 

Reklame: "Bez baterijskih lampi ne možete se kretati noću. Naše baterije traju najduže. Kompanija Svetlo i veselje."

 

Telefonski poziv: "Sadašnja situacija dokazuje nužnost ofanzivnih udara tenkovima, kombinovanih sa artiljerijskim baražom. I nikakvo junačenje van plana. Nama ne trebaju oni koji ginu za domovinu. Svaka budala može da pogine. Nama trebaju oni koji će da se bore za domovinu i da biju neprijatelja. Samo tako ćemo odneti pobedu. Red i disciplina. To vam kaže pukovnik Paton."

Vels: "Ovaj će daleko da dogura. Bar do generala."

Saopštenje: Udruženje milosrdnih sestara i Crveni krst organizuju prikupljanje Pomoći za izbegle od Marsovaca. Pomoć u novcu i svim potrepštinama donesite u najbliža sedišta ovih organizacija. Pokažimo humanost na delu.

 

Reklama: "Državne zastave - to se traži. Pokažite svoj patriotizam, okitite prozore zastavama. Svaka poštena kuća mora imati državnu zastavu. Radionica za šivenje Konac i igla."

 

Vels: "Ima da bude gadno kad se razdani. Idem kod šefa da vidim šta ćemo dalje. Gde je Profesor?"

"Otišao da klopa."

Vels: "Ajd udarite malo ponavljanja."

Artiljerac: "Sad je sve mirno, ali je bilo gusto. Počelo je kad su Marsovci udarili na policiju i narod kod Ružnog potoka. Odmah su nas digli pod uzbunom. Znao sam da se nešto kuva čim su podelili bojevu. Rekoh sebi: Mek, biće gusto. Kad smo izašli na položaj i dobili naređenja, zbunio sam se. Nisam znao da su i Marsovci u vezi sa Rusima. Onda su naišle mašine. Jednoj smo slomili nogu, a oni su pustili crni dim koji je otrovao pešadiju pa smo se povukli ovamo. Avijacija je bombardovala mašine, a one su pustile još dima i sad se ne vide. Ali, moraće da izađu odatle da ih potprašimo."

 

Reklame: "Marsovac-kola. Novi ukus, do sada neviđen. Marsovac-kola za one koji se ne boje izazova."

 

Telefonski poziv: "Alo, Kliford Simak zove. Pisac SF priča. Slušajte, ja protestvujem protiv ugrožavanja poštenih farmera. Oni su stub ove države i ne sme se tako igrati njima. Ne... (veza se prekida)."

 

Reklame: "Majice sa likovima Marsovaca i njihovih mašina. Dugački i kratki rukavi. Slike u 6 boja. Ne propustite. Đovani komp."

 

Službeno saopštenje: Prema poverljivim izveštajima Marsovci vrše seksualna zlodela nad ženama koje zarobe. Silovanja su masovna i brutalna. To je još jedan dokaz podlosti neprijatelja. I motiv za još žešću borbu. Potpis: Predsedništvo Liberalne partije.

Glumac: "Ne mogu više. Crknut sam. Što je mnogo je (menja glas i postaje Profesor). Kao što rekoh, ona šikljanja zelenog mlaza sa Marsa, koja sam video, učinila su mi se sasvim bezazlenim. Rekoh sebi: Ma, opet neka novost, ali šta me briga. Nek je otkrije neko drugi... Ali, kad bolje razmislim, šta bih u stvari i mogao da uradim? Ko još sluša lude naučnike? I tako je to, mislim cilinder (tek kasnije će za to da smisle ime NLO), palo i otvorilo se i pobilo narod koji se okupio. Ja sam preživeo, sakrio se u ruševine i nastavio osmatranje. Video sam kako hvataju zarobljenike i jedu ih (što je dokaz da i nemaju neki ukus, mislim, sirovo meso zajedno sa odećom i iznutricama i ne izgleda kao specijalitet). Pobegao sam odatle, sreo vojsku, učestvovao u prvoj velikoj bici koju smo, znate već, izgubili. Tamo sam i poginuo. Sad, čujem, stvari stoje bolje i pokazujemo im šta ih sleduje."

Telefonski poziv: "Isak Asimov, pisac, govori. Pokojni Vels se prevrće u grobu. Ovo što vi radite je totalno rasulo. Odnos Marsovaca i mašina je nedefinisan. Ako su te mašine roboti onda to nikako ne štima. Pametna mašina, to je interesantna tema. Razmisliću o tome. Ipak, ovo vaše delo je bolje od Šekspira i svih onih pompeznih Grka."

 

Reklame: "Ko se boji Marsovca još, tri za groš. Marsovca se ne bojim ja, jer žvaćem gumu Nepobediva Zemlja, tra-la-la-la-la."

 

Reporter: "Zemlja uzvraća udarac. Naše snage napreduju. Štab vojske obaveštava da na svim frontovima pobeđujemo. Vesti o tome da su Marsovci ušli u Njujork i da su se popeli na Kip Slobode i Empajer Stejt Bilding i da odatle viču: Ulaaaa, zlonamerne su dezinformacije i onima koji ih šire presuđuje se po kratkom postupku. Isto tako se postupa i sa svim paničarima i dezerterima. Ponavljamo: Zemlja uzvraća udarac..."

Glumac I: "E dosta je bilo."

Glumac II: "Da (klima glavom)."

Glumac III: (glasno u mikrofon). "A ovako je počelo..."

(Tišina. Svi ćute, sede i ne prilaze mikrofonima.)

Glumac I: "Meni se spava."

Glumac III: "E, baš tako. Mir i tišina su bili. A onda je počela ova halabuka. Džon Krki iz Miltonovog jarka javlja da, od kako je sve počelo, kokoške ne nose jaja (petlovi ih nose, ali ne ostavljaju), krave daju kiselo mleko, a svinje ne izlaze iz kaljuge. Nešto se gadno kuva, zaključuje Krki. A sad malo muzike iz našeg studija." (Kreće muzika revijskog orkestra.)

Vels: "Šefe, glumci su umorni. Da privodimo ovo čudo kraju?"

Šef: "Apsolutno ne. Nikako. Upravo sam primio gomilu telegrama podrške. Ljudi nam veruju, a veruju i ovoj državi. Oni iz vlade su vrlo zadovoljni. Čak su i predsednika hteli da probude, ali je gospođa supruga bila oštro protiv i stavila je veto da se dira njen, citiram, "gicica". Idemo dalje. Obećaj glumcima povišicu i prekovremeni noćni dodatak i fraj kafu. Ako im se ne sviđa razdeli im otkaze, ali jednom po jednom, da ne dođe do organizovanog otpora. Zovi agenta i traži nove face. Ima na tone onih što plaču za poslom."

Vels: "Znam, ali ovo počinje da liči na čisto zezanje. Na propagandu..."

Šef: "Pa šta? Imaš nešto protiv angažovane umetnosti? Samo da ti kažem jedno: nemoj mnogo da se zanosiš. Nisi ni ti nezamenjiv."

(Ulazi službenik.) Službenik: "Vels, telefon."

Vels: "Ko je sad? Opet neki zevzek."

Službenik: "Nije. Ovaj je ozbiljan i nekako čudan."

Vels (slegne ramenima): "Prebaci vezu... Halo, halo. Vels govori."

(Šum statike se naglo utiša i duboki glas grune.) Glas: "Vels, ovo je vrhunac vređanja i ponižavanja. Ako smo tolerisali knjigu i sve one legende o Marsu kao bogu rata i slična maltretiranja, ovo se više ne može podneti."

Vels: "A ko ste vi? Ko ovo govori?"

Glas: "Mi smo oni kojima se izrugujete. Marsovci."

Vels: "Ma nemoj. Šta mi napriča? I mislite da ću da nasednem na štos? Pa ne možete vi da me čujete tamo. To još nije stiglo do Marsa. Fizički nije izvodljivo. Čitao sam ja Ajnštajna, nisam baš toliki pacer. Nego, druškane, da pređemo mi na ti i da se malo skineš s te linije, a?"

Glas: "Vrlo dobro, Vels. Vidimo da si pametan. Zbog toga je tvoja krivica veća. Tvoja i svih koji su oko tebe. Tačno da talasi ne bi stigli, ali šta ako mi nismo tamo nego ovde, blizu? Recimo u orbiti, spremamo se da vam pokažemo šta znači kad Marsovac udari? Kako ti to izgleda, a?"

Vels: "Ne znam... Znači da niste bolji od onoga kako vas predstavljamo. Znači da smo u pravu."

Glas: "A možda smo mi upravo onakvi kakve vi zaslužujete."

Vels: "Možda, ali..."

Glas: "Nećemo se nagađati. Silazimo pa ćemo videti ko je u pravu... (klik)"

(Vels spusti slušalicu.) Šef: "Ko to bi?"

Vels: Nadam se onaj za koga se predstavlja."

Šef: "Šta ti pa to znači?"

(Vels priđe prozoru. Mlaz zelenog svetla udari u najbliži soliter i zapali ga.) Šef:"Šta to bi?"

Vels: "Izgleda da smo dosta zaplitali. Sad počinju godine raspleta."
« Poslednja izmena: 10. Maj 2006, 13:22:01 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Poslednja toplota

Komandna soba je prazna i kapetan odahne. Pre no što je ušao, zastao je pred vratima spreman da se vrati ako bi čuo glasove. No, biće da niko više nije dolazio ovamo, barem on nikoga nije sreo kada je svraćao. Svi su ostajali u svojim brlozima. Samo on hodočasti željan čuda.

Polako zatvori vrata i, naslonjen na njih, utone u ustajali, pregrejani vazduh. Soba je bila u mraku. Prišavši, po navici, radnom pultu pronađe dugmad jednog monitora i uključi ga. Ekran blesnu, bez slike, samo blistava pozadina muka.

Uključi redom sve monitore sa istim rezultatom. Spoljnih kamera nije bilo. Samo jedna je preživela prvi udar ali ne zadugo: obrisao ju je sledeći talas. Ipak, ono što su videli pre njenog nestanka nisu mogli odagnati. Moglo se samo ne verovati.

Hotimice ne gledajući u ekrane, da ga ne bi opet posednula belina koja upija, tražio je po sobi.

Nađe tražene slušalice ispod druge stolice - biće da ih je tamo, besan, bacio prošli put - priključi ih na radio, pa pogasi monitore. Zatim je seo, stavio slušalice i uključio radio. Kada ga zapljusnu šum, nesvesno zatvori oči.

Divovske snage su se borile. Eksplozija i urlici, nestanak i povratak elektriciteta. Ničega ljudskog.

Drhtavim dodirima menja talasna područja i klizi niz njih. Ništa. Iza grčevito stisnutih kapaka video je šta se dešava tamo gore, to već viđeno.

Oči su mu ovlažile. Zašto i antene nisu otišle sa kamerama? Pile su mu snagu. Nije želeo da veruje. Ne želi da veruje. A zna: nije bilo neba, vazduh je stenjao cepan munjama, pritisnut uzvitlanom zemljom. Noć bez novog dana. Potpuna, sveopšta hladnoća. Sve sile puštene na pir razaranja.

Skinu slušalice dok mu je utroba drhtala. Otetura do vrata, zamahom ih otvori i izleti

Verovatno niko od šesnaest članova posade nije verovao da će jednom morati na svoju dužnost. Utonuli u svakodnevicu, proživeli su svojih mesec dana dužnosti negde između radnih smena, redarstva i spavanja, slobodno vreme provodeći u kartanju, svađama, praćenju TV-programa, skrivenom cuganju i fiksanju. Cilj i svrha baze kojoj su služili bili su im nepotrebni. Uostalom, godinama unazad biti vojnik značilo je tek imati uniformu i drugačije radno vreme. Vojna snaga bila je adut političara u njihovim ravnotežama, pretnjama i popuštanjima. Za posadu baze, deset metara ispod zemlje, u ljušturi od metar debelih betonskih zidova, važna je bila rutina održavanja i planiranje lude zabave posle dužnosti. Tek bi poneka pretnja terorista ili trenutna zategnutost na površini unosila ton važnosti i ozbiljnosti u smene rada i odmora.

I uzbuna je bila samo stvar vežbe...

... izađe u hodnik. Vrata za njim lupe i zatvore se.

Za trenutak bio je zaslepljen mrakom oko sebe i svetlaci mu zaigraju pred očima. No, nastavi da korača dodirujući rukom skliski zid hodnika. Zakačio bi i odgurnuo nogom ponešto meko i navala smrada sunula bi odozgo na njega. Otpadaka je bilo svuda. Lagano su trulili. Niko ih ne sakuplja niti je kome do toga stalo. A narediti, čak ubeđivati, ko je mogao imati to pravo?

Postepeno poče da razaznaje okolinu i zaobilazi gomile na podu. Čitav hodnik osvetljava jedna sijalica. Njeno crveno kućište bilo je razbijeno još kad su prvi put provalili. Ostatak rasvete, sem tog nužnog minimuma, bio je isključen, u ime štednje, dužeg trajanja akumulatora. U neko ime isključeni su i rashladni uređaji. Ventilacioni sistem nije trebalo dirati. Neki od gornjih filtera odmah su prestali sa radom, uništeni ili zatrpani.

Na raskršću zastane. Kao da lakše diše. Vazduh je manje težak. Otre vlažne ruke o krute nogavice.

Levo od njega hodnik vodi u skladište. Njegovo nekadašnje carstvo. Mogao bi da ode i uzme čistu uniformu, čarape. Samo zašto? Ništa ne bi promenila kao ni ova koju ima, prljava i skorela. Lako je sada odlučivati, oslobođen.

Kad bi prošao kroz skladište, mogao je da dođe do ulaza u tunel koji vodi do pomoćnog izlaza. Tamo je ušao komandant sa dvojicom pre nekog vremena. Biće da je to bilo pre sedam ili osam dana, što i nije važno. Nisu se vratili.

Desno hodnik ulazi u, kako se to zvalo, stambeni deo sa sanitarijama, spavaonicama, menzom, ambulantom, njegovom sobom.

Stajao je na raskršću lagano podigavši glavu. Iznad njega je ventilacioni otvor. Pokuša da oseti struju nadolazećeg vazduha. Trebalo bi da bude hladna. Izdigne se na prste, otvori usta i isplazi jezik. Ne, nema je. Tu gde bi trebalo da je on miriše samo kiseli znoj, isparenja upotrebljenog vazduha. Spusti se na pete. Pod zubima kruni zrna prašine.

Nastavi da korača postajući svestan...

...ratne igre koja ima svoj raspored, vreme kada je počinjala i završavala.

Za sve one koji bi se zatekli na dužnosti bila je to loša sreća, izbacivanje iz kolotečine zbog koje se mogla, ako se ne snađu, dobiti slabija ocena i tako se usporiti napredovanje. No, ratovati u bazi nije bilo preteško, trebalo je samo poštovati pravila: četiri smene po dva vojnika u komandnoj sobi, obezbeđene u pripravnosti, doktor i intendant spremni, komandant budan i trezan. Timski rad i zalaganje. Prati svaki izveštaj Glavnog štaba, osmatraj okolinu baze. I postupaj po naređenjima! U slučaju crvene uzbune, komandant potvrđuje naređenje, otvara sef, uzima ključeve i, istovremeno, na tri metra razdaljine dva vojnika ubacuju ključeve u mehanizam i okreću prekidače.

Ono što bi dalje trebalo da sledi, niko zasigurno ne zna. Uvek bi trenutak pre no što se prekidači uključe, opasnost bila opozvana. Začula bi se himna, a zatim bi svima bilo zahvaljeno na ispravnom držanju zbog koga je vežba uspela i kojim je potvrđena potpuna spremnost za protivudar.

Devet megatonskih interkontinentalnih nuklearnih bojevih glava ostajalo je da leži u svojim silosima pod zemljom.

Niko ne bi pomislio na njih do...

...zadah klozeta.

I pored svih mirisa u kojima je živeo, ipak, prilazeći vratima, pokuša da što duže izbegne nadolazeći oštri zadah mokraće i izmeta. Zato diše plitko, isprekidano, nikako punim plućima.

Mora da uđe i obavi nuždu.

Vrata su bila izvaljena. Na podu se, u svim pravcima, sa centrom na pragu, šire otisci čizama. A unutra se već gazi tanak sloj vode po kome plivaju opušci i gužve upotrebljenog toaletnog papira. Kugla sijalice bljeska talasajući.

I vrata kabina, sleva, izvaljena su. Skrenu pogled sa njihovih unutrašnjosti obuzdavajući gađenje i priđe pisoarima. Prekriveni su žutim kamencem. Voda nije tekla u njih jer se sme koristiti samo za piće.

Dok otkopčava šlic začuje tiho stenjanje iza sebe. Pogleda preko ramena, uplašen.

U poslednjoj kabini stoji, u raskoraku, prilika sa licem u senci. Pantalone su spuštene do kolena, a ud u erekciji. Čovek onaniše.

Za tren je sleđen, a onda, prskajući okolo, istrči. Za njim, saplićući ga, juri glas:

- Nemoj da se stidiš. Možemo mi i udvoje da se zabavljamo.

Onda se onaj zasmeja, duboko i muklo, da bi se na kraju smeh pretvorio u iskidan kašalj. Gotovo je pao čuvši.

Zadihan, nasloni se na zid. Prokletnici. Nikako ne može da bude sam. Svuda ih ima. Leđa i lice su mu mokri. Da li od vlage koja se cedila niz zidove i kapala sa tavanice ili od znoja, ili od one vode kroz koju je bežao?

Otrese glavom. Prokletnici. Nikad ih nije toliko sretao. Pre su uvek dolazili njemu, potpisivali i nosili sledovanje. Nije morao da govori ni sa kim. Vojnici, oficiri, ćutali su i odlazili. A sada... Otrese glavom ponovo ali nije pomoglo. Sve je ostajalo. Oseća kako mu se unutra nešto zateže, pući će ako ne uzme tablete.

Odgurnu se od zida stisnutih zuba. Samo da prođe...

...nove uzbune za koje se nije pretpostavljalo da može biti prava.

Tišina je sekla dah. Dlanovi su mu bili mokri. Ljudi iza njega su ćutali, poneko bi premestio težinu s noge na nogu.

Predsednikov govor kao da je tekao satima. Reči koje bi čuo nisu bile one koje je izgovorio. Kasnile su.

- ... dužnost mi je da, u skladu sa Ustavom, iznesem pred vas trenutnu situaciju koja zahteva preduzimanje hitnih mera kako bi se zaštitili i sačuvali naši interesi u svetu, a samim tim i naša bezbednost.

Na ekranu predsednik je zaćutao, a reči su mu još pristizale.

- Pre dva sata potvrđen je izveštaj o napadu na našu Zonu A...

Okrenuo se da pogleda druge. Da li oni imaju isti doživljaj. Nije mogao da vidi ničije lice.

- ... desno krilo naše odbrane može biti odsečeno, zato je pretnja protivudarom jedina...

Nije mogao da otvori usta.

- ... branimo naš pravedni, Bogom dani, demokratski poredak. Ne možemo dozvoliti da naši vitalni interesi i životni prostor budu ugroženi...

Nije osećao da ima telo. Glava je lebdela.

Za treptaj oka sirena ga raspoluti. Izgubio sva čula...

...pored spavaonica.

Vrata su bila pritvorena. Srećom. Istina, sijalica pred spavaonicom je razbijena ali, ako bi neko otvorio vrata, unutrašnje svetlo bi ispuzalo, otkrilo ga i zgrabilo. Zadržava dah pokušavajući da izbegne gomile na podu. Sigurno spavaju.

Bože kako ih se plaši. Pijani, smrdljivi, ludi.

Osetivši kako jara zadaha bije kroz otvor on, mahinalno, pogleda unutra. Samo jedno oznojeno, golo stopalo belasa u mraku. Čuje kako hrču. Kašlju i kreveti škripe pod njima.

Stoka.

Sada već piju čisti alkohol. Kada su potrošili sve zalihe pića, provalili su, besni, divlji, u skladište, apoteku, kod njega i uzeli sav alkohol i pilule koje su našli. Ali, kad i toga nestane niko neće biti na pomoći. Prevrnuće i porazbijati sve, kao i prvi put, samo da pronađu i poslednju kap. Ubiće ako treba. A kad ništa ne ostane...

I opet će tražiti one koji moraju da umru prvi. Krivce.

Provaliće blistavih očiju, zapenjeni. Gnev dolazi u talasima. Prvi put je klečao pred njima. Pljuvali su i pišali po njemu. Ipak, niko nije zgrčio kažiprst. Bilo im je dovoljno ponižavanje. Mogli su se još nadati. Komandant je obećao i sa dva dobrovoljca otišao kroz tunel.

Ali sada... Sve je razbijeno, nema nikoga, nema laži. Jasno je sve. Ništa se ne može odložiti.

Prođe. Ali mora da se osvrće. Mogli bi da ga zaskoče, s leđa, uvuku unutra. Nekome može da se prohte da ga opet tuku, ritaju.

Otrese glavom.

Zašto da ne? On nije sa njima. Mrze ga. Mogu mu se osvetiti kad god im se hoće.

I on, i pored sve zbrke u glavi, zna da to dolazi.

Zastane, ruke mu se trzaju. Kao da se mišići zategnu a onda naglo opuste. Polako i čitavo telo prihvati taj ritam. Grči se, srce poče da ga guši, ne može da udahne. Usta zjape u nemom kriku. Oseća da će mu oči iskočiti. Onda sve, u trzaju, prođe. Nasloni čelo na zid i diše otvorenih usta. U grudima mu šišti. Gospode, umreće.

Beton je bio hladan i vlažan. Naslanja obraz. Voda ulazi u oko i usta. Gorka.

Gleda razroko u kapi koje klize niz zid. Onda uoči pokret u hodniku. Neko je izašao iz spavaonice i odlazio u klozet. Pogurena prilika, slabo osvetljena, češa se i posrće.

Trzajem se odlepi. Mora da nađe zaštitu. Da se pridruži.

Osećajući još uvek hladnoću zida na obrazu ode do ambulante...

...sem vida, jedine veze sa postojanjem.

Ljudi su plesali.

Dvojica su zauzela stolice, komandant između njih. Publika je pratila njihove kretnje. Sve su oči bile vezane za njegove ruke. Stajao je, slušao, ispružio ruku, otvorio sef, govorio. Druge ruke su ubacile ključeve, bile na prekidačima.

Komandant je podigao ruku, lagano, lako. Sve su oči bile u njoj.

Visila je.

Treba samo da je spusti, da pusti da padne.

On čeka.

Himnu.

Svi čekaju.

Hvala.

Zatvorio je oči. Ne. Potonuo u strah, hvatao vazduh.

U sledećem trenutku potres ga je bacio...

...i zakuca.

Niko se ne odazva. Pokuša ponovo. Bez uspeha. Oni su tamo, ali neće da se jave.

Pokuca pa prisloni usta na vrata i tiho pozva.

- Otvorite, ja sam. Molim vas!

Niko ne odgovara. Uspravi se. Onda začu neko mrmljanje. Neko je ustao i sklonio naslagane stvari. Vrata se odškrinu. Osvrnu se na hodnik pa postrance klizne u sobu. Za njim zatvore vrata i na njih naguraju ormar.

Kada je krpa sa sijalice iznad vrata skinuta, on obriše oči. Lekar ga zaobiđe i legne na krevet. Na fotelji drema oficir bezbednosti. Glava mu visi na grudima. U krilu leži povređena ruka.

Lekar dohvati bocu sa ploče pisaćeg stola, potegne iz nje pa mu je pokaže. Odmahnu. Lekar slegne ramenima, vrati bocu i zavali se.

- Sedi negde - reče.

Soba je mala i pretrpana. Ogleda oko sebe. Nigde nema mesta.

- Skloni te gluposti sa stola, pa sedi.

Pokupi papire sa stola gledajući gde da ih stavi.

- Ma baci ih negde. - Lekar se podiže. - Baci to.

On otvori fioku i složi papire u nju. Onda sedne. Sto podupire vrata koja su cela. Kad su provalili, pucali su u bravu.

Ćute.

Lekar ponovo legne. Izvadi pilule iz džepa i proguta ih. Nije mu ih nudio. Ponovo potegne iz boce pa njome gurne bezbednjaka. Ovaj podiže glavu. Otvori oči i čkilji malo. Otpio je dug gutljaj zatvorenih očiju. Glava mu opet padne na grudi.

Smiren, on gleda u svoje sklopljene ruke. Nasloni se...

...na pod.

Kad se osvestio, osetio je slanu krv u ustima. Lagano, zvuci su ulazili u glavu: sirena, kašljanje, sirena, varnice, sirena.

Otvorio je oči, zagrcnuo se. Ljuti dim izgorele izolacije i pisak sirene potopili su sobu. Osvetljena crvenom svetlošću tela su se pridizala, sa mukom savlađujući dim i zvuk. Preturio se na leđa. Sve u njemu se kovitlalo, pritisnuto. Zaustio je da krikne, ali neko je isključio sirenu, skinuo teret, i on se, oslobođen, pridiže. Tlo je podrhtavalo.

Svetla se vratiše. Varničenje prestade. Neko je otvorio vrata i dim se iskrade u hodnik.

Svi su ćutali.

Komandant sede za pult. Utišao je radio i isključio monitore. Nikakve slike nije bilo na prva četiri. Samo blistava, neodoljiva belina. Bez reakcija na komande. Kamera jednostavno nije bilo.

Peti monitor bio je živ. Prvo su videli samo mrak koji je bledeo. Onda je blesnuo. Svi začkiljiše. I opet mrak. Svetlo.

Jedna ruka se izdvoji, spusti niz komandantovo rame, skloni njegovu ruku i zaigra po tastaturi. Mrak postade potpun, svetlo je i dalje bilo prejako. Komandant ustade i čovek sede na njegovo mesto. Svi su gledali u njega. Prsti su mu leteli.

- To je leva bočna kamera. Motor je crkao i okreće se oko sebe. Ne može se zaustaviti. Ali svetlo... Probaću da sputim filter.

Pritisnuo je dugme i oni videše.

Kad je podigao ruku, svetlo opet buknu. Opet je pritisnuo i gledali su.

Horizont je goreo pod crnim oblacima. Vetar je kovitlao stabla, automobile, stubove, sve na dvadeset ili trideset metara od zemlje. Na stotine kilometara unaokolo nije bilo gradova i šuma. Ponekad bi se pokrov oblaka pocepao, ali iznad njega bio je novi. Ono crno u svakom okretu bila je zemlja, brdo zemlje na njihovoj bazi, na izlazu. Mesto udara bilo je blizu.

Onda na horizontu blesnu novo sunce i usisa sve u sebe. I sliku.

I dalje su gledali. Utišani radio je pucketao. Osećao je svoje nepce obloženo ledom. Belina ekrana ga je gurala, puzala ka njemu.

Posle je komandant govorio. Sve će biti u redu, spasiće nas, rekao je. Odredio je straže kraj radija, racionalizaciju vode, hrane, struje, svega. Izdržaćemo, rekao je.

A on je nestajao, posednut, obavijen nitima mukle beline.

Razilazili su se. Nečija senka raskinu veze. Oslobođenom, činilo mu se da lebdi.

Tako su potonuli...

...i zadrema.

Ljudi su lebdeli. Kao u bestežinskom stanju. Raširenih udova, okretali su se, odbijali od zidova. Pokuša da dođe do nekog od njih, ali samo se obrtao, kao bubanj, i oni su mu bežali. Niko nije čuo njegove pozive. Možda se pretvaraju da ga ne čuju. Znojio se. Kada mu je glava ponovo bila gore, vide kako su svi odleteli uvis. Zvao ih je a papiri su padali po njemu, klizali niz njegov znoj i oticali. Pogleda dole. Ispod njegovih nogu nalazi se slivnik. Voda je oticala u vrtlog i on oseti kako ga zahvata i vuče nadole. Otimao se mahao rukama i nogama. Bezuspešno.

Udari nogom u sto. Probudi se. Nije znao koliko je vremena spavao.

- Šta je, šta lupaš?

Pogleda. Bezbednjak je podigao glavu i čkilji u njega. Oči su mu krvave i upale.

- Šta je bilo? - Iz usta mu zaudara. Pijan. Krvavi zavoj na levoj ruci je prljav i skoreo. - Prpa, a? - Podbuo, neobrijan, masne kose, ni po čemu bolji od onih od kojih je bežao. - Intendant se uplašio.

Zausti da odgovori, ali otupelost u njemu je jača. Nešto ga vuče nazad, u san. Trebalo je da se nečega seti. Lepljive bale mu se vuku po ustima.

- Vode, hoću vode. - Izusti, kidajući skorele, slepljene usne.

- Nema vode. Ima samo cuge. I tabletica. - Bezbednjak se zasmeja. Zagrcne se i otpljune. U grudima mu je krkljalo.

Lekar podiže glavu. Tablete još nisu delovale, ali bio je na putu da zadrema.

- Ćutite. Zar vam nije dosta. Idioti. Svi idioti. - Maši se za flašu, ali je nema na stolu. Pridigne se i sedne. Bos je i mrda prstima. Noge su mu prljave. Češa se po grudima.

Gledaju ga. On upre prstom u njih.

- Pojma nemate.

Pronađe bocu kraj stolice, baci se preko kreveta i dohvati je. Bio je jako žedan. Znoj mu curi niz slepoočnice. Zadihan, obriše usta i protrlja lice, a onda provuče prste kroz kosu, pa im ih pokaže. Dlanovi su puni dlaka. - Pojma nemate. - Izvali se unazad. Bezbednjak se zasmeja.

On ih je gleda osećajući da je nešto zaboravio. Nešto važnije od ovoga ovde. Iskliznulo mu je. Osvrće se nemoćno.

- Da smo bili brži da im pošaljemo naše bebice. Prokletnici, brži su. - Bezbednjak skoči. U ruci mu se klati pištolj. - Ali neka dođu. Samo neka dođu. - Onda ga pogleda. - Ti si najgori. Opet si bio da slušaš. Ti si govno. Stalno tražiš nešto, sliniš, paziš. Zašto si došao? Pizdo. Idi. - Mahne pištoljem prema vratima.

Siđe sa stola, pomeri ormar i izađe. Bezbednjak prosikta za njim. - Umri govno - i zatvori vrata.

Stoji na hodniku, drhteći. Samo još malo...

...u nemost. Nepostojanje.

Izbegavali su se, nisu govorili. Svako je gledao samo ispred sebe. Komandant i bezbednjak su bili kraj radija, lekar u ambulanti. On je ustajao pre svih i odlazio u menzu. Podgrevao konzerve i održavao ih toplim. Kuvao čaj. Nekad bi neko došao da jede. Sam i ćutke. Bacao je otpatke u sanduke koje je vukao u skladište. Stalno je bio zaposlen. Pio sve češće.

U oficirsku sobu je dolazio kasno, kad je verovao da su svi legli. Spavao je ispod lekara. Nije se svlačio, samo bi izuo čizme. Niko mu se nije obraćao. Čuo ih je noću kako se bude i izlaze. Govorili su u snu. Činilo mu se da se došaptavaju misleći da je zaspao. Kreveti su škripali.

Jednom ih je zatekao u pijanci. Tada su već svi bili glasni. Dolazili su da jedu pijani, prosipali i povraćali svuda. Spavaonica je odjekivala od pesme. Nikoga nije bilo kraj radija, niko nije radio redarstva. Postajalo je zagušljivo. Zidovi su bivali vlažni. Kapalo je odozgo.

Pili su i nisu ga ni pozdravili. Zatekao ih je. Musavi, neobrijani, smrdljivi. Kao i on. Ali nisu ga pozvali. Video je po licima da ga nisu hteli. Bili su zagrljeni. Oni se plaše vojnika, to je znao. Njega ne. I ne primaju ga. Nije njihov.

Doživeo je to kao potpunu nepravdu. Istina je da je ranije bio izdvojen, ali bilo je to zbog njegovog položaja. Svi bi želeli da ga iskoriste i preko njega unesu ono zabranjeno. Bežao je, uplašen za svoj posao. Bio je stariji, imao ženu, decu.

Mogao bi ponešto i uneti kroz skladište, kao što je radio za sebe, no niko se ne bi zaustavio na malom. Tražili bi još. A kada bi ga otkrili, ne bi se založili za njega.

Ipak, verovao je da je sada, zbog svega, drugačije, da će biti njihov. A oni su ga mrzeli, otvoreno, jasno. Nikakve trpeljivosti više. Njegovo piće su primili i popili, ali on je ostao izvan, tuđ.

Pokupio je svoje madrace i prešao da spava u menzi, iza pećnica. To je bilo desetog dana. Posle dvesta četrdeset sati, svega.

Imao je sve: nepodeljenu zalihu pića, svoje tablete. Za putovanja. Takve stvari je radio sam, tiho, samo za sebe, nikome ni reči.

Osećao je kako njihova mržnja, svih njih, naleže na zidove, kaplje ispod vrata.

Dvanaestog dana su provalili. Nestalo im je cuge. Izleteli su iz spavaonice. Porazbijali crvena svetla za uzbunu. I sirenu. Tukli su ga. Ušli su i počeli da udaraju. Pao je na pod. - Gde si sakrio - vikali su, - ti imaš svega. - Onda su pronašli deo zaliha. To ih je odobrovoljilo. Pili su i ritali ga a onda ga popišali. Silovali bi ga da nije bio tako mokar. To su mu obećali za sledeći put.

Izašli su i provalili u oficirsku sobu s druge strane hodnika. Bila je prazna.

Pucali su u vrata ambulante. On je virio iza njihovih leđa. Lekara nisu dirali. Uzeli su alkohol i pilule. Razbili sve u oficirskoj sobi. Dotrčali su komandant i bezbednjak, naoružan. Bili su u klozetu, valjda. Komandant je govorio, obećavao. Na kraju je sa dvojicom dobrovoljaca otišao u tunel pomoćnog izlaza. Hteli su da se probiju napolje.

Pred polazak, komandant je gledao bezbednjaka. Ovaj nije hteo da pođe s njim.

Sutradan je neko prebio bezbednjaka u klozetu. Zato se on, sa lekarem, zabarikadirao u ambulanti.

Niko više nije dolazio da jede. On bi, ponekad, kad je mislio da svi spavaju, odlazio da sluša radio. Nije mogao da ne misli na to. Posle bi uvek putovao. Teško bi se budio.

Izbegavao je svakoga. Njušio. U pećnici je držao poslednji fiks. Znao je da će mu zatrebati uskoro.

Samo još malo...

...samo još malo.

Nekakav hladni znoj curi mu niz leđa. Dodirujući prstima levi zid, vuče se ka menzi. Noga pred nogu. Tako umoran. Malaksao. Nešto mu je kralo snagu. Kad bi mogao da se seti.

Ruka mu izgubi oslonac i on zamalo pade. S naporom okrenu glavu. Oficirska soba. Đubre.

Nastavi. Još koji korak i stiže. Prelazi hodnik, ka desnom zidu. Ispruži ruku.

Ispred njega grunu. Eksplozija. Prvo se ču čist zvuk, pa tišina, a onda dođoše talasi jeke. Gotovo su ga oborili. Stiskali su i opuštali.

Počelo je.

Oči mu iskoče iz duplji. Hvata dah razjapljenih usta. Mlatara rukama prema vratima menze. Čitavom težinom naleti na njih i padne unutra. Usna mu puče i krv napuni usta. Mora da se skloni. Koliko im treba da stignu? Neće ga ovog puta... Ne.

Ustane i zatvorio vrata. Gurne stolove na njih. Da ne provale pre vremena. Nabaci i stolicu na gomilu. Neka nova snaga ga ispuni.

U hodniku je tišina.

Kad završi, ode do pećnice i izvadi poslednju bočicu tableta.

Lagano je okreće osećajući težinu. Puna. Prejako za jedan put. Ali ne za izuzetan. Poslednji.

Skine poklopac i istrese polovinu tablete na dlan. Mala crvena dugmad sreće. Mira. Obamrlosti. Proguta ih.

Napolju jeknu novi pucanj, odgovore mu krici. Zadrhtao je. Polako, samo polako. Ne sme da povrati. Među naslaganim sudovima iskopa čuturu sa razblaženim alkoholom. Grlo je gorelo posle gutanja. Isprazni bočicu i odbaci je. Zakotrljala se, prazno odjekujući. Proguta sve preostale tablete. Otpi iz čuture. On je kukavica, ali sada nema čega da se plaši. Ispio ostatak alkohola.

Toplota mu udari u lice. Sa njom prestaje grč. Unutra je, topi se.

Otvorio je vrata velike pećnice. Ovde ga neće naći. Uđe. Zatvoriće vrata kad bude čuo da lupaju. Možda se kolju među sobom. Ne, prvo će pobiti krive. Malo se iživljavati. Tek posle će sami doći na red.

Ništa se ne čuje.

Sve je tromiji. Lagano pluta uljuljkan otkucajima bila.

Spremaju se. Oštre kandže. Samo neće dobiti sve. Ne njega. Mogu uzeti meso, ako stignu na vreme. Ali ne mogu imati strah, poniženje.

Samo meso. Da ga izvlače, kidaju... Ali ne. Ni živo meso neće dati.

Ideja ga ozari. Tekla je kroz njega kao lava. Naceri se mraku oko sebe. Dobio je sve. Mir. Osvetu.

Za tren zaboravi na to. Nema više tela. Svest je daleka. Lim oko njega nije tuđ. Urastao je u kožu. Širi se.

A onda se ipak seti. Onoga što je zaboravio. Nijednom nije pomislio na ženu, decu. Roditelje. Ceo svet. Ceo usrani svet koji je ispario, iscepan, spaljen, prožderan. Suze mu kliznu na nekom licu.

I to je sve. Za tren je prazan, obuzet drhtanjem. Besmisleno. Misliti o onima kojih nema, nestalim u vrisku.

On je zaostatak. Trzaj. Poslednja toplota.

Čuje ih kako trče niz hodnik.

Mora biti kraja. Mora da se sakupi. Pridigne se u čeličnom laktu i izviri. Gleda kako leva ruka lebdi i, pipajući, uključuje prekidače.

Ako hoće meso, dobiće ga.

U povratku, prsti zatvore vrata.

Ako žele crknuti siti, neka im. Samo moraju požuriti da ne zagori.

(1989)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Više od 90 fragmenata povratka

*

Hvak čuči i gricka pupoljke.

Ima još slasti u prahu srca.

Onda počne da štuca pa srkne malo rose sa lista ali je odmah pljune. "Gorko". Iskezi se.

Jesenji pupoljci su najbolji. Ispod žilave, sasušene kože leži snaga koja nije mogla da se razvije pod kišama i mrakom. Ali, pupoljka je malo, retki ostanu na granama. Najviše ih, otkinuto vetrom i olujama, padne u blato i istruli. Ponekad u njih kožni leptir usadi svoja jajašca pa se slast biljke pomeša, u zalogaju, sa sokom iz crva. Onda se mljacka dok bale potapaju zalogaje.

Samo, kako nadolaze hladne noći bez svetla sve teže je pronaći pupoljke, a utroba kruni, i Hvak lomi grančicu i glođe je. Kora je suva i drvo krto. Od toga se dobijaju jaki vetrovi. Ali, bar utoli glad. Obliže suve usne.

A kad si sit treba da se malo odrema. Hvak leže u rupu pored stabla. Trava se odavno osušila. Načupa nekoliko busenova i pokri se njima. Gore, vetar goni oblake, žute planine, preko zelenog neba. Zatvara oči.
*

Hladnoća budi Hvaka.

Mraz se uvukao u noge i gricka kosti. On ih skuplja i grli. Kolena su ledena. Dahom ih greje. Ali, sad jeza juri niz kičmu. Najbolje bi bilo da može da se uvuče u sebe.

Pokušava da žmuri ali jeza postaje drhtanje i mora da ustane. Glava se digne i zaroni u vetar. Inje napuni oči. Hvak čučne. U rupi je, bar, zavetrina. A svuda okolo se nahvatao led, nebo su zatvorili sivi oblaci. Ponovo leže i grabi travu i grebe zemlju i zatrpava se.
*

Ušuškan, Hvak drema dok senke klize ispod kapaka.

Spore, tamne mrlje putuju preko zelenkastog polumraka. Kesa stomaka je opuštena i, prijatno teška, leži u toploti. Uši čuju fijuk, šuštanje krtih trava.

Treba se vratiti u Pećine.

Zareži.

Led će pokriti polja. Već je krenuo sa planina. Može ga omirisati u vetru. Vetar je klizio preko ledenih leđa, skupljao inje i donosi ga ovamo kao seme iz koga će da izniknu nove sante. Treba krenuti, požuriti.

Ali ne još, još je dobro u toplom.
*

Fijuk stane i Hvak otvori oči ali treći kapak samo odškrine.

Nebo je pocepalo oblake i crveno sunce visi iznad njih.
*

Vetar ga gura u leđa i vitla lišće pred njim. Drveće je golo. Dolinu ka kojoj silazi pokriva magla. Dobro je što ga bar inje ne bije u oči. Pramenovi dlake vijore iznad čela.

A na uzbrdicama su već nikle ledene kape. Zrnca se talože šibana vetrom. Nokti klize kroz njih, postaju krti i lome se. On skiči ali nastavlja. Tek na nizbrdici, u zavetrini, može da se odmori.
*

Hvak se prevaljuje preko vrha. Vetar ledi kapi znoja na leđima i one ga peku.

U zavetrini, u koju padne, dahće, opružen na kamenu. Bol u kolenu seća na teški pad. Noga je propala kroz koru kape i iskrivila se, udarila u kamen. Jedva ju je izvukao. Led i vetar su zagrizli otok pa ne boli tako jako.

Pred njim je rupa. Tu će da se odmori. Dopuzi do zaklona, rupe u kamenu.
*

Hvaka budi pritisak.

Otvara oči i oseća kako je, unutra, sav zategnut. Digne glavu i oslušne. Vetar klizi preko vrha, ništa ga ne zaustavlja. Kesa stomaka tvrda je. Spusti ruku na kamen pod sobom. Prašina je mlaka od tela. Do dlana stigne stenjanje. Hvak mu odgovori. Grč se penje.

On zalaje reč i iskoči napolje, u sumrak oblaka. Osluškuje, na kolenima. Za tren se čini da je vetar stao iako mu mrsi dlaku na grbavim leđima i klizi oko ušiju.

A onda zemlja drhti i strese se. Kamen zaškripi. Kao kad mokri pacov otresa vodu sa krzna.

Prašina se podigne da je nemi vetar razveje. Stena pod Hvakovim prstima prsne.

Polako, režanje i škrgut spuste se u dubinu. I vetar fijukne. Hvak se vrati u rupu. Dočekaju ga oštri komadi odlomljene stene. Legne. Još dugo oseća kako pod njim drhti.
*

Kamen počne da se spaja i zarasta. Grabi rubove, hoće da se izvuče. Glava prođe. Za njom grudi. Ali stisak popusti i kamen se sklopi oko kese stomaka. Vazduh mu iscuri iz usta. Ruke zamlataraju tražeći oslonac. Nebo je puno oblaka koji se razilaze i iza sebe ostavljaju praznu rupu bez boje. Gleda gore i vidi crne paukove kako dolaze i pletu mreže pa spuštaju niti sve do njega, do kamena za koji se lepe i silaze. Glas ne izlazi iz usta. Ruke ne mogu da pokidaju niti. Hvak sanja.
*

Hvak otvara oči i vidi ledeni prah posut po sebi.

Proviri napolje a bljesak ga natera da zažmuri. Sneg ga je opkolio. Oblaci su obasjani iznutra. Vetar se smirio, diše polako, tek toliko da, ponegde, podigne malo bele prašine. Doline su pod maglom.

Izlazi iz rupe i krene nizbrdo. Hladnoća ujeda za stopala ali ih hod greje. Kesa stomaka tvrđa je od pete. Saginje se, zahvati malo snega i proguta ga.

Za njim ostaju tamni tragovi.
*

Pred Hvakom sunce zapada za oblake.

Kamena nizbrdica već je u mraku. Poneki busen trave zašušti, povijen. On staje kod svakog, čupa ga, zagleda i baca. I korenje je suvo. Ništa još nije jeo. Sisao je sneg dok nije iskopneo. Stomak ga boli. Čitav dan vetar mu zapliće dlaku na leđima i sad je više i ne oseća. Noga, ona što je propala, zaboli kad stane na nju. Usne, ispucale, peku.

Popne se na kamen koji mu se isprečio na putu i osmatra, traži pukotinu u kojoj bi mogao da prespava. Tvrda kesa stomaka ne da da se uspravi u punu visinu.

Nikakvo drvo ne vidi ispred. A iza leđa počinje da doleće inje. Nikakav otvor. Kamenje sve više sivi i mrlje se razlivaju. Biće najbolje da ostane ovde. Skoči.

U zavetrini sedne i baca kamenčiće niz vetar. Dok naslanja leđa u podignut pogled ulazi kožni leptir široko raširenih krila, crn na mutnom nebu. Telo leži na vetru i pušta mu da ga nosi. Možda traži one koji su pojeli pupoljke s njegovim jajima. Ovaj put Hvak nije bio taj. Neko drugi je napunio stomak i sad se krije, sit.

Senka odleti dalje i Hvak zatvori oči.
*

Hvak razgrće zemlju i kamenčiće, nokti bole a korenu nema kraja. Izgleda da se zavukao do nekog velikog kamena i zagrlio ga. Otkine žilu što je iz glavnog korena krenula u stranu, povuče je a ona uzdigne tlo pod njegovim nogama, trgne i otkinuto strpa u usta. Između tvrdih zrna i kore mrvi vlažnu srž.

Besno ržući nastavi da kopa. Na kraju stigne do stene, obuhvati koren i povuče. Ni makac. Proba opet. Jedva malo. I opet. Ništa. Osvrne se, dohvati oštar kamen i udari po korenu, zaseče. Udari ponovo. Kad mu znoj klizne u oči on okrene lice vetru.

Oblaci putuju preko gole zemlje. Brdo sa koga je sišao pokriveno je snegom a odavno je svanulo. Ovde, u podnožju, toplije je.

Koren pukne i on ga visoko podigne, odbaci mokro sečivo i sedne. Počne da ljušti koru, briše zemlju vlažnu od soka. "Sirak. Dobar", zamumla klimajući. Zine i zagrize a sok štrcne među zube. Dobro.

"Si-rak", šapne mu poznati glas.

Okrene se. Vetar napuni oči suzama.

Gola zemlja je prazna.
*

Hvak leži i gleda oblake.

Toplina se razliva kroz kesu stomaka i ona se opušta, mekša. Jezik, među zubima, nađe komad korena, gurne napred, pljuvačka dođe i potopi ga. Dobro. Zadovoljno grokne. Jezik nastavi sa traženjem i naleti na oštricu slomljenog zuba. To je bilo onda kad je grizao koru drveta, u zimu pre zime. Uzdahne. Sad više i ne boli. I onda su silazili u dolinu a sneg je pao do kolena, kesa se skamenila i morao je da pojede nešto ili bi pao i...

Iz oblaka opet izleti kožni leptir, crn ispod svetlog dana, raširenih, dugih krila. Još nije našao kradljivce.

Leptir uvek zna koga traži. U Pećinama pričaju da leptir napada samo onoga ko je pojeo jaja, ne i drugog makar bili zajedno. Ali, kad prođe noć i onaj izbaci ostatke iz sebe leptir više ne zna koga traži i sleti i pretura po gomili, nađe crno zrno i odnese ga. Zrno uvek ispadne, i iz jajeta i iz mesa. Dok još ne ispadne leptir cepa kesu stomaka i nosi zrno nazad, tamo odakle je uzeto.
*

Lak posle korena Hvak hoda brzo.

Malo, malo pa se udalji sa staze, prevrće kamenje, traži. Nada se da bi mogao da nađe još koji koren. Ili možda nekog malog pauka, brata onih velikih, crnih iz planina. Klok je voleo da ih gađa kamenjem i posle gricka dlakave noge. Znao je da se Hvaku gade. Hvak svoje paukove smrvi u grudvicu i tek tako pojede.

Uspravi se. Šutne kamen. Ništa. Zareži.

Mnoga braća i ženke ovuda su prošli i svi su tražili isto. Da bi našao hranu treba ići što dalje, gore u planine. Tamo ima hrane jer stignu samo najjači. Ali, kad se vraćaju u Pećine moraju da prođu onuda gde su bili svi slabi i stari i deca. I tamo više ništa ne ostane. Svaki kamen je pomeren, svaka rupa pretržena. Onaj sirak je našao jer je duboko urastao.

Ali, Hvak se uspravi, okrene vetru i raširi nozdrve, bar je vetar inje ostavio gore.
*

Pred veče Hvak počne da traži rupu za spavanje.

Nizbrdica se skoro izravnala.

Prođe pored golog stabla sa koga je oglodana sva kora. Po zemlji su razbacane suve kosti grana. Još se oseća kiseli miris pljuvačke i vide tragovi nogu i zuba. Malo dalje je zatrpana gomila izmeta. On dodirne prašinu, razazna razlike u otiscima. Starija braća i jedan mlađi brat sa njima. Otisak je lak, liči na ženkin ali rupe koje su nokti ostavili dublje su i šire.

Bili su tu pre prošle noći. Mora da su negde blizu našli i rupu. Hvak ustane, obiđe drvo i traži zaostali komad kore ili list. Gunđa pa, na kraju, besno zalaje i pođe napred, po pustoj zemlji.
*

Rupa nije bila daleko, tamo gde je drhtanje izvalilo kamen.

Hvak legne leđima prema zemlji. Nozdrve su pune mirisa braće.

Iz zaklona se vetar ne čuje.

Onda u dremež ušeta Klok. Gega se. Gledaju se kroz mrak, Klok se okrene i ode.
*

Ujutro, tek što je pošao, Hvak nađe kosti guštera.

Velike muve, one najjače, uzlete kad stigne do njih. Tragovi su pomešani, plići i dublji. Kosti razbacane. Svima je isisana srž. On podigne tanku kost krila, slomi je i gurne u usta. Malo slane sline klizne niz grlo. Muve se vrate i slete na krvave mrlje po zemlji. Braća su dobro gađala. Gušter je stao, raširio krila i čekao malo toplote od sunca. Neko je bacio kamen. Iščupali su mu noge i glavu. Kožu su ostavili da je žvaću na putu.

Kad je jako hladno gušteri se kriju ispod kamenja. Potpuno su ukočeni i spavaju a meso im je tvrdo i gorko i pravi vetrove. Još malo i svi će se uvući i zaspati.

Hvak pljune kost. Sve je isisano. Tanka kožica njegove usne pukne, krv procuri, topla i slana i on je oliže.

Nad glavom, oblaci, zbijeni u tamni pokrov, nepomični su.
*

Kiša budi Hvaka.

Mrak je potpun i jedva može da razazna svoje rame. Kapi udaraju brzo i teško i sve ih je više. Bljesak munje ispuni oči bolom. Kapci su se zatvorili za tren prekasno.

U novom mraku iscrtavaju se linije bare na dnu jame i u njima mutna slika široke, gole zemlje prekrivene belim stomacima zmija i crnim vrtlogom oblaka koji bujaju, sudaraju se, grizu i pružaju da zgrabe one pod sobom.

Hvak zacvili.
*

Pod mutnim svetlom koje se iscedilo iz neba i sa kišom što lije po njemu, Hvak se izvuče iz rupe.

Bara na njenom dnu rasla je a ivice jame pretvorile se u blato, što otiče sa potočićima koji su spolja, odozgo, dolazili, i razmazuje se po rukama koje ga grabe. On puzi, penje se i pada nazad. Na kraju, ipak, preturi se, izađe.

Lica otkrivenog pljusku Hvak čkilji, treći kapak je potpuno zatvorio, da isplazi jezik i srče svetle kapi. U nekom trenutku pada one se otržu od mračne pozadine i sjaj koji nose bljesne.

Onda se režanje grmljavine prolomi i Hvak se sklupča i sakri lice.
*

Granje i busenovi trave prestižu Hvaka, nošeni brzim potocima, odlaze napred i gube se u zavesi kiše, dok on šljapka po blatu, poguren pod pokrovom. Sve mu je hladnije i svaki jači udar tera ga da zadrhti. Zubi cvokoću.

U izdahu iz grla se penje i režanje. Ispred trećeg kapka svet je mrlja, čas jasna, čas, kad kap udari u oko, mutna.
*

Kiša je prestala između koraka i Hvak se uspravi i otvori oči, hukne i prođe kroz paru daha. Zima u njemu tera ga dalje. Svaki udarac stopala i njihanje ruku prave tople grčeve.
*

Nema tragova braće. Sve je samo glatka skrama mulja koju lomi.
*

Hvak oseća pritisak u telu, otvori usta da udahne, grč unutra ga stegne. Zacvili. Zatim, sa jednom nogom podignutom i drugom, prstima i noktima, ukopanom u blato, vid zadrhti, zavrti se i potamni.

I on padne.

Sledeći drhtaj baci ga u vis i tvrdo dočeka. Ruka mu je, dok je gleda u letu, čudno iskrivljena iznad glave.

Ponovo na zemlji okrene se na leđa i čvrsto zažmuri. U mraku zaigraju svetle senke. Za malo mu se učine poznate. Sledeći drhtaj, slabiji, samo ih pomeri.

Hvak, i dalje žmureći, vrisne. Niko mu ne odgovori. Ostaje da leži u tišini.
*

Korača polako. Telo mu još uvek drhti.

Oštar, slomljeni kamen viri iz tla.
*

U sumrak Hvak stigne do provalije.

Crno, nevidljivo dno zija na njega. Komadi zemlje i blata još uvek klize niz nove ivice.

Stane. Sad ovuda ne može da prođe. Preširoko je za preskok. A da siđe i popne se ne valja. Kao što su se otvorile, čeljusti tla mogu i da se zatvore.

Zareži.

Provalija se pruža na obe strane, daleko. Suviše je kasno da krene da je obiđe. Sunce je, negde iza oblaka, već zašlo. Odmakne se od ivice i legne među kamenje. Sa Klokom je uvek ležao leđa uz leđa. Tako je bilo toplije. Ali, Klok bi ga nagovorio da preskoče.

U tišini bez vetra sluša kako se čeljusti krune.
*

Spava bez snova.
*

Hvaka bude topot i njiska.

Digne glavu i, s druge strane provalije, vidi i njuši veliku kobilu. Iznad nje, pod oblacima, plovi kožni leptir. Kobila polako krene dalje. On gleda u njen stomak. Između koraka u njemu se nešto miče. Moraće uskoro da stane. Vreme je da ždrebe izađe.

Još malo gleda za njom pa legne.

Kamen je topao od njega. Zatvori oči pred žutim planinama.
*

Na režanje Hvak otvori oči. Podigne glavu.

Na onoj strani ivice gegaju se, povijeni, jedan stariji brat i još jedan i jedan mladi i jedna zrela ženka. Ruke im se klimaju dok žure napred. Mladi brat zastane, uspravi se i onjuši. Ne prema Hvaku nego dalje niz ivicu.

Hvak gleda tamo i vidi, kad začkilji i suze napune oko, kobilu kako leži. Noge joj drhte a iz polegle glave čuje se rzanje. Ona digne glavu iznad nabreklog stomaka i zanjišti. Viče onima što je prate da se sklone, ostave je, da će da ih udara i ujeda ako priđu. Braća stanu. Ne zato što se plaše. Hvak zna zašto.

Jedan starac čučne, umoči prste u nekakvu baru i počne da ih liže. Hvak ne vidi da li je to voda ili nešto što je kapnulo iz kobile. Kobila prestane da vrišti, spusti glavu na kamen. Stomak se grči i drhti.

Pratioci posedaju i ćute. Gledaju u kobilu, ispred. Čekaju.

Hvak gleda njihova leđa. Miriše njihov znoj straha.
*

Vetar se digne Hvaku iza leđa i on spusti glavu.

Braća mogu da ga osete, okrenu se, vide i budu jako besni što im smeta. Gleda rupu između sebe i njih. Ne mogu da preskoče. Ali, ostaje skriven.

Klok, njegov brat, već bi skočio i oglasio se, mahao im. Ovi bi ga gađali kamenicama a on bi podvriskivao i režao na njih. Možda bi se kobila uplašila i pobegla. Braća bi sigurno krenula za njom ali bi posle, u Pećinama, tražili Kloka i Hvaka i pretukli ih. Lovci ne vole da im se dira lovina.

Hvak uzdahne.
*

Kobila zanjišti a vetar odnese vrisak.

Hvak podigne glavu i vidi kako se stomak grči, noge udaraju po vazduhu a iza klizi, raste i, na kraju, ispada mala bela gomila. Braća tiho jeknu, ženkin glas pisne najviše. Kobila digne glavu, skupi noge i preturi se na prazni stomak. Krv pljusne iz nje. Isprati je uzdah.

Puzeći, kobila se okrene i počne da liže svoj plod. Opna pukne i mala glava izviri. Majka zarže.
*

Hvak gleda kako kobila liže mlado.

Oseća da mu je stomak prazan ali topao.
*

U sumrak majka i dete ustaju. Tanke noge drhte. Majčina njuška lagano ga gurka. Kad se uspravi mlado teško stoji pa polako krene. Noge diže visoko ali sve čvršće i malo posle već ide oko majke, pomalo se zatrčava. Oni se okreću i odlaze niz ivicu.

Hvak gleda za njima kroz tišinu.

Onda braća ustaju, lavež se prolomi, i jure tamo gde je kobila ležala. Najbrži je mladi brat. On stigne i zgrabi posteljicu, otrese velike muve i tvrde bube sa nje i grize. Zaostali ga stignu i grabe krvavi komad a on ih gura, reži, kezi zube pa se okrene i pobegne. Jedan starac pođe za mladim, sporo, zalaje, odgovori mu režanje, okrene se, vrati i umoči prste u baru krvi i sluzi i žedno ih oliže.

Hvaku pođu bale na usta i tiho zacvili. Ali ne može da ne gleda i sluša. I miris, uprkos vetru, dođe do njega. I mljackanje.
*

Dok starci ližu prste, ženka se uspravi, pogleda prema mladom bratu, zalaje i pođe mu u susret. Mladi je dočeka lavežom i otkine joj komad posteljice.

Sedeći zajedno oni jedu u sve dubljem mraku.
*

Hvak, kroz noć, sluša svoje disanje i teško stenjanje staraca i krčanje u kesi stomaka i dahtanje ženke i mladića.
*

Hvak sanja senku.

Prepoznaje je.

Vrisne.
*

Krik budi Hvaka.

Skoči, bol u nozi ga udari i odmah je budan i osvrće se. Polje s one strane je prazno. Iza leđa bele se vrhovi. Vetar je hladan. Nikakvu opasnost ne vidi. Oseća samo miris snega. U stomaku, iza tvrde kese je hladno. Ruke drhte. Gleda ih dok dah izlazi i šišti. Kao da nisu njegove. U grudima mu sve sporije lupa. Sedne na kamen.

Nema više braće. Otišli su. Čkilji. Nema ih. Nema tela poleglih na goli kamen. Najeli su se, osetili snagu i krenuli dalje. Kasno je već. Sneg.

"Zi-ma", teško i besno izusti i zareži.

Uspravi se, pogleda niz pukotinu, krene na jednu stranu, stane, okrene se i pođe drugom.
*

Kesa stomaka toliko se skupila da Hvak jedva korača.

Vetar šiba samo jednu stranu lica. Iz grla curi cvilež. Reči su suviše teške.

Ruke mu skoro dodiruju tlo.
*

Zeleni list paprati.

Hvak stane, priđe, čučne i ispruži ruku. Prsti zagrebu u prazno. Legne na tvrdi stomak, dovuče se do ivice i gurne ruku. Dole, na kosini ivice provalije, list treperi na busenu zemlje. Još malo i dohvatiće ga. Oseti kako se ivica pod njim kruni a kamenčići kotrljaju pored lista, dole, u mrak.

Otrgne se od ivice. Dahće. Stomak krči.

Ponovo dopuzi. Prste širi, ruku ispravlja ali ne doseže. A prašina i kamenje kliznu dole.

Ustane, okrene leđa provaliji, reži, okrene se, stisne pesnice, lupa tabanima i vrisne. Usne se pocepaju.

List stoji. Ivica zadrhti i on odskoči, potrči dalje od nje, uzme kamen, priđe i baci ga dole.

Kamen pogodi list i busen nestane u dubini.

Hvak zatapše i smeje se.
*

Do kraja dana Hvak prati ivicu.

Izgleda da joj nema kraja. Kao ni vetru.

Sklupčan leže u zavetrinu velike stene i pokušava da zaspi.
*

Hladnoća budi Hvaka pred zoru.

Zubi cvokoću.

Iznad magle, s one strane crne zmije ispružene po tlu, oblaci su se pocepali i velika svetla svitaca žmirkaju. Poneko klizne dole i ostavi trag.

Hvak ga prati otvorenih usta.
*

Čitav dan vetar ne prestaje da šiba golu zemlju. Nikakve hrane, nikakvih glasova. A da je Klok tu stalno bi se osvrtao, tražio one koji se, kao i oni, vraćaju u Pećine.

Hvak brunda.

Kesa stomaka zgrčena je i više ne može da se uspravi. Već se pomalo uvlači unutra. Prsti se vuku po zemlji. Isplazi jezik i hvata inje. Crna zmija krivuda u magli sumraka.
*

Hvak čuči i suze mu naviru na oči.

Drhtaj udari i stegne unutra. Ali, ništa više nema u njemu. Ni izmeta, ni vode, ni krvi.

Oseća hladnoću u grlu i iza čela.

Novi grč baca ga na zemlju. Ruke i noge se tresu. Dahće a znoj izbija oko usta.

Zatvori oči u kojima sevaju crne munje i, čini mu se, odmah ih otvori a napolju je mrak. Dopuzi do plitke rupe i legne u nju.
*

Čitav dan Hvak je bolestan.

Znoj, vrućina i jeza se smenjuju. Spava a čini mu se da je budan. Budan je a čini mu se da spava.

Cvili.
*

Zoru dočekuje budan.

Oblaci nad njim blede. Svetlo pada na inje uzvitlano vetrom. Hvak se otkine od toplote zemlje i ispuzi iz rupe, nizak, oslonjen na ruke i noge. Kesa stomaka duboka je i tanka. Vidi kako se creva pomeraju ispod nje.

Mraz ujeda. Korača klimav, spor. Zmija raste pred njim. Treći kapak ne otvara. Kad stigne do gomile snega grabi ga i guta.

Lomi led zubima.
*

Hvak stoji i gleda u tanku pukotinu. Nema više provalije.

Otpuhne i to zazvuči kao rzanje.

Sigurno su stigli do Pećina. Braća. Jaki od krvi. Za malo je mislio da će mladi brat da skoči, mladi ne mogu da čekaju, uzme kamen i ubije ždrebe a možda i kobilu. Ili, ako je ne ubije bar da je otera dok je još nemoćna. Samo, kobila bi se vratila i izgazila sve. Možda i njega, s ove strane.

Hvak pođe napred.

Ruke se dignu s jedne strane i spuste na onu drugu.

Noga se digne i spusti i propadne. Zemlja se razbi pod njom.

Hvak vrisne, udari rukama, zagrebe, preturi se, uspravi i potrči. Čini mu se da oseća drhtanje tla, da čuje kako kora puca a čeljust se otvara, odmah iza njega.
*

Na kraju ruka promaši kamen, klizne i Hvak padne, znojav, zadihan, sa suzama i svetlima u očima.

Od udaraca u sebi ne čuje ništa ali mu je svejedno. Zatvori oči.
*

Nikakva čeljust nije iza. Hvak se uspravi, zavrti mu se i zacrni pred očima, pa se vrati dole i odatle gleda.

Gomila stena, ispred, izgleda kao dobra zavetrina i zaklon. Počne da puzi. Noge su zategnute i bolne. Nokti, polomljeni, krvare. Na sreću vetar raznosi mirise.

Onda kao da vidi pokret u skloništu. Možda je neko već unutra. Zastane. Grudi udaraju u golu zemlju.

Gleda.

Nema pokreta. Učinilo mu se. Nastavlja.

Da je tamo velika mačka ne bi ni video zaklon. Ali, mačaka već mnogo vremena nema. Pobegle su. I psi su pobegli. Konja još ima. I onih bodljikavih kugli koje žive u rupama ali nisu opasne. I mnogo buba i muva koje su se sad zavukle pod zemlju. I pacova.

Stigne do stena i sakrije se među njih.

I braće ima ali su otišla. Najela se i otišla.

Namešta se a kamenčići grebu i bodu leđa.

Kloka nema. Da greje.
*

Hvak razgleda rane.

Koleno noge koja je upala u zemlju odrano je a krv se stvrdla na rani. I na rukama koža je oguljena.

Drobi grumen zemlje i prašinom posipa rane. Dlaka je prljava, zamazana i zamršena. Iščupana ponegde.

Lizne suve, skorele usne.

Kesa stomaka potpuno se ulegla. Dodirne je i, ispod tanke opne, oseti meke oblike creva pored tvrdih grumena, kojima i ne zna ime a bole ga na dodir.

Odmah ispod grudne kosti prsti napipaju najtvrđu kesicu koja je, iz svog zaklona, počela da se spušta. Lagani drhtaji prolaze kroz nju. Ali, još je rano.

Umoran, Hvak ostane da leži i pusti ruku da greje stomak.

Sumrak mu pomogne da zatvori oči.
*

Od maglovitog jutra do novog dana Hvak hoda, guran vetrom, golom zemljom.

U poslednjim senkama svetla otkrije, u podnožju jednog brežuljka, čudnu rupu, okruglu, glatkih, tvrdih ivica, onakvih kakve su ivice Pećina i kakve nigde drugde, napolju, nije video.

Dođe do rupe. Odjek kamena mu kaže da rupa ne ide u dubinu nego ostaje blizu površine, ravna ali bez kraja. Zbunjen, gurne ruku unutra pa, kad je ništa ne zgrabi, i glavu. Između nepoznatih mirisa nanjuši trulež i miris braće. Bili su ovde pre prošle noći. Miris krvi ne oseća. Znači, braća su ušla i izašla živa.

Uvuče se i legne, glavom prema otvoru. Meka prašina dočeka umorna leđa. U stomaku drhti kesica. Raste.

Nikad nije video ovu rupu. Mora da se otvorila kad se zemlja tresla. Oseti kako mu je toplije. Tek malo vetra ulazi spolja, sa neba koje, odavde, mada je mračno, svetli.
*

Hvakova ruka sama padne na stranu rupe i dlan se otvori i pomiluje glatku oblinu.

To ga seti na trbuh zmije izbačene iz vode koju je video kao mali. Bio je gladak i hladan kad ga je, na začikavanje drugih, dotakao. Posle se telo pomerilo i svi su se razbežali, i stara i mlada braća. Posle noći su se vratili ali ništa nije ležalo na pesku. Neki su mislili da je zmija zaspala dok je plivala i tako izašla na suvo a kad se probudila vratila se u vode. Drugi su klimali i pokazivali na izgažen pesak. Ali, niko se nije dugo zadržao na obali. Brzo su otišli, osvrćući se, da traže hranu.
*

Na polovini sledećeg dana, kad se magla pred njim digla pod naletima vetra a pokrov oblaka zakratko se pocepao, Hvak ugleda more. Bljesak daleke vode zaustavi ga i on pokuša da se uspravi ali stisak stomaka ne popusti. Zato samo raširi nozdrve nadajući se da će osetiti poznati miris.

Udahne samo hladnoću.
*

Uzalud pokušava da žuri.

Teret na stomaku otežao je i kesica se bolno ljulja pri svakom koraku. Hladni zubi vetra izgrizli su sve rane i one peku. Suze kaplju iz njih.

Telo zahvalno prihvati ivice jame u koju se smešta za noć.
*

Magla je sakrila more i uzalud Hvak gleda.

Korača polako, umorno. Jutros je olizao retko inje sa dlake. Morao je i da se odmori malo. Sve je sporiji. Zemlja pred njim je prazna. Sad ponovo ide. Obilazi prepreke.

U pogled, odjednom, ulazi crna mrlja iznad magle. Zastane. Mrlja izraste u kožnog leptira. Leti prema planinama. Maše krilima nasuprot vetru. Vraća se u svoje sklonište. Pramenovi magle i oblaka zaklanjaju mu telo.

Niko iz Pećina nije video leptira iz blizine. Ni na zemlji. Ni njegovo sklonište.

Klok je ponekad, na početku toplog vremena, predlagao da potraže leptirovo sklonište ali, što je duže trebalo tražiti hranu, sve je manje bio voljan da se penje među litice pod koje bi došli. Više je voleo da negde leži i spava. Da se deblja.

A posle je dugo trebalo silaziti do Pećina. I uvek bi krenuli prekasno.
*

Hvak leži i drži izrasli teret.

Potpuno je porastao i veliki je toliko da stane u šaku. Visi iz stomaka na tankoj petljici kože u kojoj polako kuca. Sad mora da ide tako što jednom rukom pridržava toplu kuglu. Zato su mu noge i druga ruka, od oslanjanja, puni rana.

Ipak, ustaje i kreće dalje.
*

Žeđ peče u grlu.

Prošli dan našao je samo malo inja i olizao ga.

Jutros je ugazio u pesak. Tek ponegde kamen viri iz njega.

Magla je sve bliža.
*

Zubi škripe. Cvili. Ali, slika nema.

Hvak spava bez snova.
*

Pramenovi magle zapletu se oko Hvakove glave dok njuši tupi miris vode, pa se izviju oko tela, i konačno, on ugazi u nju.

Unutra je sve bez boja i daljina je varljiva. Učini mu se da čuje šum talasa. Stane.

Pesak klizne ispod njega. Sad treba da se vrati onoliko koliko je išao u stranu pored pukotine.

Krene polako.
*

Boje se vraćaju u snove dok, zakopan u pesku, Hvak pridržava toplu loptu.
*

Cijuk dođe i proguta ga magla i Hvak ga skoro i ne čuje.

Stane. Tišina, bez talasa, zašumi. Telo se zategne.

Novi cijuk natera vilice da škljocnu.

Okrene se i jurne, koliko brzo i tiho može, u pramenove vetrom rascepane. Svaki novi korak isprati novi pisak kome se pridruže potmula grmljavina i njegovo drhtanje. Tu su, odmah iza klimavih nogu i ruku, sve bliži. Zacvili.

Onda, kroz suze, ugleda vodu i utrči u nju, ugazi do glave i okrene da vidi, izbečenih očiju, one koji dolaze.
*

Čopor iznikne iz magle.

Siva, snažna tela golih repova, zbijena u gomilu. Nijednog tela nema izvan klupka, ni sa strane, ni ispred onih sa čela.

Pesak stenje pod njihovim nogama.

Hvak ih gleda i zagnjuri glavu do nozdrva. Oči ostanu otvorene da, kroz pramenove, gledaju u najstrašnije stvorenje ovog sveta.
*

Cika pacova cepa vazduh.

Ponegde u gomili Hvak vidi komešanje, tuču, sevanje očiju i zuba, batrganje nogu, kidanje mesa koje na leđima nose oni koji su ga ubili, pad ostatka kostiju i kože, pod noge nadolazećih.

Mladunci sede na leđima roditelja i pište.

Čopor grabi napred, u pravcu kojim je i Hvak krenuo. Njuške predvodnika se dižu, vlažne, i mrdaju dok mirišu vazduh. On zna da je tamo ostao miris njegovih rana, osušene krvi i krasta. Ako ga neko oko vidi klupko će skrenuti, ući u vodu i izvući ga napolje. Svaka čeljust otkinuće komad i nastaviti dalje a na isto mesto će da zagrize druga, novi zubi i novi ujed, sve dok od njega ne ostanu samo šuplje, smrvljene kosti.

Ipak, on gleda čopor, ne zatvara oči, ne skriva se pod vodom.

Miris krzna, krvi, prašine, uđe mu u nozdrve.
*

Kandže grebu pesak. Čopor nastavlja napred. Repovi šibaju vazduh. Onda, bez vidljivog razloga, predvodnici skreću sa puta i vode prema planinama. Tela ih prate.

Hvak oseti kako ga zadržani dah guši pa ga ispusti i polako udahne. Vazduh kao da, unutra, cepa stomak.
*

Poslednji pacovi gube se iza uzvisine. Za njima ostane utabana staza, samlevene kosti izmešane sa izmetom. Miris čopora odlazi, tanji se i prekriva ga magla.

Hvak pokuša da krene iz voda a ruke i noge i grudi i leđa kao da su od kamena. Ne može da ih pomeri. Ne oseća hladnoću i talase. Šake su stisnute do bola.

Samo kugla na stomaku je topla i drhti.

Ipak, nogu pred nogu, izađe na obalu i padne na pesak.
*

Magla skriva oblake.

Hvak ne vidi ništa. Trnci klize kroz njega i ostavljaju jezu. Nikad nije video pacove iz ovakve blizine. Jednom, u planinama, Klok ga je gurnuo i pokazao crnu zmiju u dolini pod njima. Često su sretali njen put, stazu sa kostima svega što joj se našlo na putu, sa kamenjem isitnjenim u pesak, drvećem oglodanim i pocepanim u komade.

Ništa živo ne može da pobegne čoporu. Ni gušteri ni mačke ni psi. Konji mogu jer su brži i krupniji ali ako ih pacovi iznenade padaju pod snagom zuba.

Ni braća ne mogu da pobegnu. U Pećine se uvek vrati manje mlade braće nego što iz nje, na početku lepog vremena, izađe. Nepažljivi ostaju pod nogama čopora. Ili ih ujedu otrovni gušteri i bube. Ili pojedu otrovni plod. Ili im kesa pukne pre nego što su je otkinula i sva krv iscuri. Ili se razbole i ne stignu do Pećina.

Za starce niko ne pita kako su umrli. Na njihovo mesto ženke donesu mlade. I plaše ih pričama kako pacovi jedu svoju decu.
*

Telo počne da peče i Hvak gleda svoje rane.

Sve ogrebotine su se otvorile u vodi. Ponegde je opala i dlaka a golo mesto je bolno na dodir zrna peska.

Pljune u dlan, usne zabole, i razmaže pljuvačku po ranama. Gorka voda ga je izgrizla. Zato se more ne pije a meso koje izbaci nije za jelo. I iskrivljena trska koja raste na obali ne valja. Jedan zalogaj čini da si bolestan, da iz tebe istekne sve što pojedeš, sve dok ne padneš i umreš.
*

Hvak, pored vode, zgrčen, spava.

Boje se mešaju, sve bleđe, slične magli.
*

Hvak leži na pesku.

Kugla stomaka kucka u ruci. Pramenovi, raznobojni, prepliću se pred njim i skrivaju daljinu.

Čuje kako mu u glavi zuji velika, sjajna muva.

Drhti.

Samo je nekoliko koraka napravio i već je umoran. Usta su suva. Rane peku. Vid se magli.
*

Pesak je boje magle. Neba nema. Ni talasi se ne čuju.

Kao da je u nekom snu i sad će se, ispred, pojaviti zmija ili pacov. Ili Klok.

Hvak padne na kolena.

Ne zna da li je uopšte koračao ili mu se činilo da korača ili je hteo da korača. Sve oko njega je isto. Bezbojno i prazno. Cvili.

Suze teku niz obraze.
*

Vreme je, pokušava da kaže. Vazduh skiči u grlu. Nema reči. Leži na leđima. Nožni prsti kopaju pesak. Vilica škljocne.
*

Ruke obuhvate kuglu i podignu je. Peteljka se zategne. Hvak zažmuri i stegne zube.

Nikad to nije radio sebi. Klok je bio tu da mu pomogne. On je to radio Kloku.

Noge se zategnu. Ruke drhte. Izdahne kroz zube. Mora da gleda. Kloka nema. Mora da vidi. Ruke su navikle da drže bratovu kuglu, da grabe oslonac. Sad mora da rade.

Hvak podigne glavu, udahne i zaokrene kuglu. Peteljka se uvije. Bol ujede. Okrene kuglu još malo i, ošinut, vrisne. Natera zube da zatvore glas. Režanje, ipak procuri.

Okrene još jednom i zajedno sa krikom otkine je od sebe.

Glas nestane u mraku.
*

Mrak isteče ispred Hvakovih očiju i namesto njega dođu svetle, klizave senke. Gleda kako mile po magli, idu svojim putem.

Ne trepće.
*

Hvak digne glavu.

Na stomaku, krv se usirila u još vlažnu krastu. Kraj ruke, u pesku, leži kugla. Dohvati je i podigne.

Iz njenog kraja peteljke kaplje neka providna voda. On oduva zrnca peska, zagleda se u loptu, sad hladnu, prinese je licu i zagrize.
*

Krv i voda, malo slana, jurnu u usta.

Hvak otkine komad, obliže se i počne da žvaće. Meso. Da je ženka u lopti bi bilo mladunče.
*

Hvak grize, žvaće, guta, liže prste.
*

Oseća kako snaga teče kroz njega.

Topli žmarci klize, unutra, i prsti ruku i nogu mrdaju sami. Krasta na stomaku još nije suva i Hvak dozove svoju ruku, oliže je i razmaže pljuvačku po rani. To zapeče.

On vrati ruku do lica, vidi krv razmazanu po jagodicama prstiju, stavi ih u usta i, umoran, zatvori oči.

Dobro je što ih telo hrani. Ono što izraste treba pojesti da se ojača i da posle zime ponovo izraste.
*

Hvak ustaje.

Magla je svuda. Iznad glave najsvetlija, okolo jednako gusta i meka. Može da vidi kako mu, kad udahne, pramenovi ulaze u nozdrve. Prvo polako pa sve sigurnije, brže, korača. Kesa stomaka opustila se i može malo da se uspravi. Rukom ipak pokriva ranu.
*

Magla nema kraja. Jednako je svetla, jednako gusta.

Ali, Hvak zna da ide u dobrom pravcu, sakriven od svih koji, možda, vrebaju,.

Pesak pred njim je ravan a Pećine su na vrhu brda.

Tišina ga smiruje.
*

Svetlo je potamnelo.

Ponekad se Hvaku čini da čuje talase.

Ponekad čuje korake. Osvrće se a magla iza je mirna.

Ni tragova nema.
*

Hvak leže, skuplja kolena i grli ih.

Spava.
*

U bledim bojama vidi senke, pokrete. Ne čuje njihove korake a oni su ipak tu. On čuči skriven maglom. Zna da ne mogu da ga vide. Zna da on ne može da ih vidi. Zagleda se u senke a njih nema, pramenovi plove prazni. Osvrće se i, za malo, vidi novo telo. Brzi pokret. Siguran. Onaj koji pogađa.

Hvak se budi sa vriskom.
*

Hvak gleda svoju ruku.

Bezbojna je.

Magla upija svu boju iz nje. Pesak pod nogama je bezbojan. Sva zrna, kamenčići, nepoznate stvari koje je voda donela, okrugla su i bez boje.

Korača bezbojnim nogama.

Čuje šum kako odlazi i vraća se.
*

Fijuk vetra šiba Hvaka po licu. Oči zasuze. Crne tačke zaigraju. Prevrću se, skaču, puze.

On reži, grakće, laje, cvili, rže, njišti, ječi, plače, stenje reči.

Magla oko njega stoji.
*

Saplete se i padne. Ostane da leži. Ruka, sama, češe krastu na stomaku.

Smeje se.
*

Hvak je budan.

Ne zna da li je spavao. Ne zna da li je sanjao. Oči gledaju u prazno. Vide.

Ustane. Krene. Posrne i padne.

Pokuša ponovo.

Noga se diže i spušta a pesak je bliže nego što je bio. Peta udari, klizne. Ruke prihvate telo. Glava se digne. Oči gledaju u prazno i vide kako se pesak diže.

Vide uzbrdicu.
*

Magla se pocepa u pramenove i boje se vraćaju, najpre blede i nestalne pa sve jače i čvršće.

Hvak zažmuri.

Ulazi u dan sa lakim pokrovom oblaka. Dočekuje ih iskeženih zuba. Ledeni vetar golica dlaku.

Zalaje.

Pred njim je poznato brdo. Korača prema njemu, kroz inje i sneg, brzo i sigurno.

Ponovo je zdrav.
*

Hvak zalupa još jednom. Strah da niko neće otvoriti zagolica hladno u stomaku.

Zadrhti.

Vrata zacvile.

Sporo i trzavo otvori se crna pukotina i Hvak se uvuče u nju, postrance, dok oči gledaju maglu, daleke planine, oblake i sneg vitlan vetrom.

Udahne zimu još jednom.
*

U mraku Hak čuje kako se vrata, teška i glatka, s treskom sklapaju i pada reza.

Onda u nos uđu mirisi braće, znoja, ženki, vode, izmeta, prašine. Oči polako razaznaju, ispred, tinjanje pečuraka i on pođe ka njima. Ipak, okrenu glavu i promumla pozdrav vrataru, tek senci u mraku. Taj brat nikad ne izlazi. Ni kad je toplo. Najbliži mu donose hranu a on uvek ostaje kod kapije, čuva.

Hvak dodirne glatku ivicu Pećina. Ista je kao ona rupa u kojoj je spavao. Oseti kapi vlage. Pusti da ruka klizi po njima dok prilazi ulazu.

Senke su sve bleđe, sve je više pečuraka. Sve su jači mirisi.

I onda se Pećine otvore pred Hvakom.
*

Hvak preskoči prvo, sklupčano telo brata. Tiho hrkanje dođe do njega. Usnuli se promeškolji, počeša po leđima, u svom brlogu od prašine, lišća i slomljenih grana. Na stomaku brat još ima kuglu. Kad je otkine svi će mu zavideti jer samo on sme da je pojede. Telo se uvek vraća istom telu.

Do spavača leži novi brat a pored njega još jedan. Taj, budan, hvata buve u svojoj dlaci i gricka ih pa podigne pogled na Hvaka i iskezi zube.

Hvak odgovori na isti način.

Taj brat je posekao ruku penjući se na stene. Veliki, beli ožiljak dlaka nije pokrila. Posle je prestao da skita daleko. Klok nije.
*

Hvak korača između braće.

Prepoznaje ih. Svi su pojeli svoje lopte.

Nekih nema. Možda će stići. Sve dok sneg ne prekrije svu zemlju mogu da stignu. Posle niko ne dolazi. Magla i zima ne puštaju nikoga iz zagrljaja.

Samo su njega pustili jer nije bio kriv. Vratio se sam.

Hvak se osvrne ali niko ga ne gleda.
*

Hvak sedne na prazno mesto, odlomi komad pečurke sa mokre ivice, lizne kapi na njoj i zagrize.

Mladi brat prođe pored, tiho zareži i ode dole, na kraj Pećina gde se vrši nužda.

Hvak gleda za njim i žvaće suvo meso pa se pusti da padne u prašinu poda. U pogled uđu grozdovi pečuraka iznad, na gornjoj ivici Pećina.

On zadovoljno uzdahne i zatvori oči.
*

Ženka prolazi pored Hvaka. Vodi mlado u kraj Pećine gde su ženke i gde se mali igraju.

Sad je zima i ona ga ne interesuje. Ali, kad ponovo izađu...

Opet zatvori oči. Još je gladan ali u Pećinama se ne jede mnogo. Pečurke moraju da traju do toplog vremena. A što ih je manje i mrak je veći i hladniji.

Možda bi mogao da ode do braće i malo bude sa njima u grupi. Da sluša duge, spore reči koje pričaju o doživljajima napolju, o vremenima kad je bilo više hrane i toplote a lopte nisu rasle iz stomaka a braća išla uspravno.

On ne zna sve te reči koje su ostale od starih koje niko ne pamti. Sve je to prazno, ne postoji nigde i ne može se videti. I sve teže razume reči. Teške su, jedva ih izgovara. Lakše je mumlati, režati, lajati. Lakše i jasnije.

A umoran je i ne želi da se pomera.
*

Senka se primiče i Hvak zna ko je to mada ne vidi lice.

Sakrio se u rupu i ulaz zatrpava peskom.

"On", kaže senka, "on".

Hvak ćuti.

"On", vikne senka i kobila dođe do rupe i udari kopitom po pesku. Hvak se uspravi. Viče: "Ne, on je kriv. Hteo je da idemo još više u planine. Ja nisam. Kad je rešio da se vratimo sneg je bio svuda. Pojeli smo lopte ali put je bio dug". Ali, umesto reči iz njegovog grla izlazi nemi dah. Samo šišti, prazan.

Vrisne. "On je kriv. On je kriv. Klok".

Kožni leptir iznad kobile počne da kruži nad Hvakovom glavom. Osvrće se. Senka u magli priđe još bliže.

"Morao sam da ga pojedem. Da stignem".

Hvak razgrće pesak, sve dublje i dublje. U šakama mu, umesto peska, ostane pacov. Baca iza sebe u zvuk čopora koji dolazi, kao crna zmija juri, rije zemlju, lomi, kida.

Kobila pobegne. I leptir odleti. Magla počne da se razilazi. Hvak gleda oko sebe, na praznu zemlju bez tragova pa u svoje ruke. Tamo je šuplja kost. Zna da je Klokova i zadovoljno mljacne uprkos svoj tutnjavi koja ga okruži i kojoj on okrene lice i budi se, suvih, tvrdih usta.
*

Hvak ustane, ode do ivice Pećina, dotakne je, glatku i hladnu, nasloni čelo i oliže kapi gorke vlage na ispucalim usnama.

(1993)
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik


IHopeTheLeavingIsJoyfulAndIHope Never2Return

Zodijak Aquarius
Pol Žena
Poruke 348
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
mob
Nokia 6300
TRAŽIO SAM TE


Tražio sam te

Na sankanju niz strmu padinu
U podnožju brega da pravimo deda mraza
U parku na ljuljašci
U vrticu na novogodišnjoj priredbi
Na bini dok sam recitovao Drug Tito jaše na.......
A Zvonko do mene čvrsto stezao trobojku sa petokrakom

Tražio sam te

Na malom a potom i na velikom odmoru
Subotom na casovima literarne sekcije
U bungalovu na ekskurziji
Na regionalnom takmičenju iz istorije
Dok se prepricavala osma sednica
Odrasli odlazili sa histerijom na Gazimestan
Po ceo dan citirali Niko ne sme da vas bije
I govorili da se Sloboda piše sa N

Tražio sam te

U parku dok sam palio prvu cigaretu
Publici na skolskom turniru u malom fudbalu
bioskopu dok se prikazivao «Top gan»
Dok je u januaru narod u zanosu srece uz crnogorsko oro
Proslavljao dolazak na vlast Lijepih,mladih i pametnih
Dzemperaša, rasipnika sa knjigom Godine Raspleta u ruci


Tražio sam te

U bistoj vodi Lima dok sam ronio
Zeleci da isplivam pred tvojim ocimaa
Na desnoj strani korzoa
Naslonjen na izlog «Beka»
U hotelu na maturskoj večeri,
Dok me davila nepravilno vezana kravata
A ja pijan pevao Dva dinara druže
Kad su tata i mama ostali bez posla
Njihovo preduzece otislo pod stecaj

Tražio sam te

Dok sam polagao zakletvu domovini koja se raspadala
Na prvom dvadesetpetokilometarskom maršu
Pod punom ratnom opremom
Dok sam zamišljao da sam nemacki kapetan Ditrih
A da Tanja Boškovic peva samo za mene
Dok sam davao požarstvo ispred šatora
Na Vlasinskom jezeru buncajuci Pomagajte drugovi

Tražio sam te

U prepunom amfiteatru dok sam polagao prijemni
Na predavanjima iz neorganske hemije kod Gargamela
Na vežbama kod njegove stroge asistenkinje
Kojoj se nije svidjao moj provincijski smisao za humor
I svakodnevno kašnjenje sa burekom u rukama

Tražio sam te

Devetog marta ispred zgrade narodnog pozorišta kad je
Kralj trgova i ulica tražio od onog da oslobodi Bastilju
A ovaj prebijao sve po trgovima i haustorima
Dok je jedna novosadjanka sa ispružena tri prsta
Ponosno i prkosno stajala ispred vodenog topa
Pet dana kasnije kad smo pet minuta horski klicali
SVI, SVI, SVI, SVI, SVI


Tražio sam te

Dok sam preko studentske zadruge istovarao tone uglja
Spremao lake ispite u neklimatizovanoj citaoni
Dok sam se manijacio u studentskom klubu
Uz pesmu « Kreni prema meni»
Za Vidovdan kad je cela demokratska Srbija
Šetala sa upaljenim svećama i govorila
Kompjuteri a ne puške

Tražio sam te

Pogledom, dok sam držao vatreni govor
Na prvim čačanskim studentskim protestima
Dok sam strajkovao gladju zbog Vukovog i Daničinog
hapsenja i kusao čorbu u « Prvom maju» nakon abolicije
i kasno u noci se drao po ulicama Ostani djubre do kraja
Kad tražili smo da mocni ukinu sankcije
Nama nedužnima,da on abdicira
A da se oni bezuslovno ujedine

Tražio sam te

Kad sam poslao pismo onome
Tražeci da oslobodi zatočene sužnje
Podnese ostavku i resi nas bede i izolacije
I da prekine sa mobilizacijom
Kad su poceli da me prate i uhode
Raspituju Ciji sam mali
A bratstvenici milovci i momirovci
Provociraju mamu,tatu i brata
I pitaju odakle mi pravo da pitam

Tražio sam te

Kad je tata celu platu trošio da bi platio put do sela
Da obidje dedu u Zabrdju
Kad mama nije imala za «Point»
već je od ujaka pozajmljivala duvan i kartice
Kad smo ja i brat bili bez patika
I pešačili 15 kilometrara da vidimo babu u Zaostru
Kad smo celo leto devedeset i treće
Kosili i plastili bez soka i lubenice
Tata dva meseca zaredom svake veceri brkao kacamak
A mama za dorucak stavljala kukuruzu
I psovala lijepe, mlade i pametne i njihovog mentora

Tražio sam te

Dok smo stidljivo tražili da prestanu užasni ratovi,
Da su Vukovar i Srebrenica, Dubrovnik i Bratunac
Oluja i Bljesak, lomljenje Nikoline biste u Smiljanu
Rušenje starog mosta
U Aleksinom i Emininom Mostaru
I opsada Mirzinog, Davorinovog i
Keminog Sarajeva ljubavi ....
Bruka i sramota za sve
Da prestanu silovanja nesrecnih majki, zena i sestara
Ubijanja djece, otetih muzeva, brace i oceva



Tražio sam te

Kad je Srbija bila Svet
88 dana i noći dok je ponosno šetala
Kad su svi bili Zajedno
Stari i Mladi , republikanci i monarhisti
Profesori i akademici, studenti i djaci
Sveštenici i Vladike, vernici i ateisti
I pevali Bože pravde
Nasmejani, veseli i složni
Kad smo duvali u pištaljke i lupali u šerpe

Tražio sam te

Ispred kordona policije
Dok je neka sa krupnim plavim očima im recitovala
« Ne daj se Ines»
dok su nas udarali palicama
terali da idemo na Kosovo nazivajući nas izdajnicima
Dok sam krišom prodavao Našu Borbu
Hodočasnicima i avanturistima na Ravnoj gori
Da se dovijamo kako da nadjemo frekvenciju B92
I gledamo snimak mitinga na Studiju B

Tražio sam te

Na Cetinju dok je Slavko sa podignutim palcem i kažiprstom
Govorio da dok bude Sunca i Grahovca bice i Crne Gore
Dok su on i njegovi sokolovi stavljali glave
Gde drugi nisu smjeli kišobrane
Cijeli trg složno pjevao Goro Moja
Dok je Narodna Sloga drzala miting pomirenja
Cetnika i partizana u Beranama
Kad su u vazduhu Zajedno bili dva i tri prsta
I Vasojevici i Cetinjani




Tražio sam te

U sklovištu za vreme «Milosrdnog andjela»
Kad nas je Avram Izrael obaveštavao sta je pogodjeno
Kad su devetnaest silnih i moćnih divljacki rušili mostove
Gradove, železnice, puteve,ambasade, televizije i fabrike
Ubijali nedužnu decu sa opravdanjem da su kolateralna šteta
I umesto njega kažnjavali nas nesrecne i nevine

Tražio sam te

Da mi kažes zasto su se
saveznici iz dva rata ujedinili protiv nas
Zasto smo mi prijatelji i Istoka i Zapada
Postali losi momci,neprijatelji sveta i demokratije
Da ti kažem zasto prezirem sve iz Rusije
Ali drhtim kad gledam Nikitinog Sibirskog berberina
Svecani defile carskih kadeta i njihovo Ura
I reci njegovog imperatorskog velicanstva
Ljubite ruskog soldata


Tražio sam te

Na granicnom prevoju Kula- Peć
Dok sam davao mrtvu stražu
Ulcus duodenum se sidrio u mom telu
Žučna kesa delila na dvoje
A ti mi se prividjala od svake borove grane
Kojima sam recitovao Uzalud je budim i Možda spava
Gutajuci bromazepane i diazepane


Tražio sam te

Dvadesetčetrvtog septembra
Kad su ga Koštunica i narod deklasirali u prvom krugu
U noci kad je Srbija povratila nadu
I posle decenije se ponovo radovala
A on ponovo hteo da ukrade izbore
Kad su rudari i radnici rekli da je dosta
I svi Zajedno odlučili da idu do kraja

Tražio sam te

Petog oktobra da Zajedno udišemo suzavac
Da mašemo Dzou bageristi
Da budemo sporedni glumci u unapred režiranoj predstavi
Da iste veceri ljubim tvoje suzne, crvene oci
Dok ulazim u tebe, toplu i vlažnu
I da se lažemo da će sutra biti bolje


Tražio sam te

Kad su bombardovali RTS, streljali Slavka
Posle masakra na Ibarskoj, atentata u Budvi
Kad su oteli Ivana,
Kad je Srbija stala nakon Zoranovog ubistva
Kad su krenuli na svoju poslednju zajednicku setnju
Pragmatični lider i Srbija
Sa suzama, u mimohodu gazeći po cveću
Sa izgubljenom nadom za bolje sutra

Tražio sam te

Kad sam kumove u bajinobastanskoj crkvi
Starozavetnog proroka Ilije
Vjenčavao uz sluzenje paroha Ilije
I u istoj im sina krstio
Kad sam Teslu za London
Rada sa Surčina za Filadelfiju
Natašu za Johanesburg
A Bora sa Basa za Frajburg ispracao
I kad su me sa suznim očima podsećali
Da ne zaboravim da im posaljem Znam za jedan grad

Tražio sam te

Kad su mi brat i snaha rekli da čekaju bebu
Kad sam prvi put postao stric
Kad me jedna mala, slatka sa plavim uvojcima
Oslovila sa Kika, uhvatila za ruku
Rekla ispred poslastičarnice da joj kupim nesto na slovo S.......
Kad sam jednom malom guzonji obukao Ronaldinjov dres
A on počeo da govori Ka....Ka

Tražio sam te

Da te budim aromom skuvane neskafe
Kad otvoriš oči zatekneš crvene latice po krevetu
Da ti seckam krastavčice i prašku za salatu rusku
Kuvam zagoreli čokoladni puding
Poližem šlag sa tvojih bradavica i preliv sa bedara
I neuspesno ti otpevam Nije htjela
I nasmejem uz Sinoc nisi bila tu


Tražio sam te

Na pauzi za topli obrok, dok sam plaćao račune i režiju
Na obuci u školi računara
Na časovima francuskog jezika
U gradskom prevozu, u Noci muzeja
Na Festu, u prepunom Pioniru
U kom su glasno pevali jednom gradu i jednom timu
Na večitom derbiju, na jugu u ligi šampiona

Tražio sam te

U setnji Avalom tužnoj bez tornja
Da pijemo suvo belo vino na Gardosu
Na predstavi u Mirinom ateljeu 212
Obidjemo Bajrakli dzamiju koju su nasi huligani palili
Kupamo se u Savi plovimo Dunavom
Setamo sirokim bulevarima novobeogradskim
Drevnim Dorcolom i Urketovim Crvenim Krstom

Tražio sam te

Na oporavku na Zlatiboru, obilasku Drvengrada
Na pešačenju Ovčarsko-Kablarskom klisurom
U Lastinom busu za Taru, u šetnji Zaovinama
Pored jezera , oko Oliverovih nedovršenih kuća
Bez daha na zicari od svezeg vazduha Kopaonika
Da ti kupim original levisice u Novom Pazaru
Na Divcibarama, Desankinom Valjevu
Lazarevom prestonom Krusevcu
U Vozdovom Oplencu, Milosevom Takovu
U Zici mati svih crkava

Tražio sam te

U najlepšim bojama vojvodjanske ravnice
Petrovaradinu i osam tamburasa Janike Balasa
U tem Somboru i miru Fruske Gore
Pored stododisnje katedrale grofa Kraja u Topoli
Brankovih Karlovaca i cuvene gimnazije
Da obidjemo u Beceju Dvorac Dundjerskih
Rodnu kucu Lenkinu kojoj je Laza posvetio
Santa Marija de la Salute
U urbanom Novom Sadu sa najlepsom sinagogom
Na palickom jezeru i aristokratskoj Subotici
Gdje sam naručivao Ko te ima taj te nema

Tražio sam te

Na obali mora u gospodstvenom Starom Kotoru
Na peščanim plažama hercegnovskim na prazniku Mimoze
Na lovcenskom nebu kod usamljenog Rada Tomovog
U Andrijevici medju Vasojevicima i na Komu okomitom
Na obali Breznice slusajuci Sve pljevaljske tamburaše
Na Durmitoru gdje sam se narcisoidno ogledao u jezeru
Na mondenskom Svetom Stefanu gde su postelju guzvali
Slavni Karlo Ponti i carobna Sofija Loren
Da skijamo niz Bjelasicu i splavarimo Tarom

Tražio sam te

Kad sam prvi put našao stalan posao,
Od honorara kupio televizor
Da te pitam gde smestiti stočić sa njim
Da li da pomešam rozu i plavu da okrečim dnevni boravak
Da te pitam šta da ti spremim za klopu
Da li voliš zapečene crvene paprike sa sirom
Njih baš odlično spremam
Sta ti vise odgovara maslinke, lubenica ili dinje

Tražio sam te

Na godišnjem odmoru u Montenegru
Provedenog u zavicaju, medju onim pravovernim
Kojima sam smetao i bio potreban kao glineni golub
I bokserski dzak za udaranje od strane pretorijanske garde
Diktatorskog, i oholog režima
Koji nije želio bogatu i demokratsku državu
Već orijentalnu kasabu, sa malo Agi i Begova
Sa prljavim kapitalom i farsom od izbora
Sikofantski narod, sirotinju raju
Punu ulizica, poltrona pod kontrolom svemocne DB
Tog strasnog crnogorskog zla

Tražio sam te

U pauzi «Tragedije jedne mladosti»
U hodniku Zvezdara teatra
Na književnoj večeri u gradskoj biblioteci
Posvecenoj Žaku Preveru i njegovoj «Barbari»
U bašti « Violeta kućo stara» sa čašom vranca u ruci
Dok je Čarli trčkarao sa ancirom i smejao se
Mojoj recenici da i Montanjari umeju da vole
Da ne znaju sve reci iz Vujaklije
Ali znaju sta znaci biti Odan i Veran

Trazio sam te

U klinicko bolničkom centru
Dok sam cekao rezultate nalaza
Da me ohrabris da kazes da nije ono najgore
Da je dobrocudan
Da ti kažem Ja sam težak kao konj
I da više nemam Par godina za nas

Trazio sam te

U nocima i danima iscekivanja, da se zajedno molimo
Svevisnjem, da jos sam mlad, da je prerano
Da jos nisam stigao da Te upoznam
Da zbog svih uvreda nisam rekao Oprosti mi Pape
Da se nisam izvinio Majci za grube reci
Za nezavrseni a obecani fakultet
Nisam dovoljno pomogao brata i njegovu porodicu
Da dugove sve nisam vratio i naplatio
Boga jos nisam pronasao u sebi ali
Da se njegova volja ne porice

Tražio sam te

Da potvrdis sve moje molitve
Da te se nisam naljubio i namilovao
Da jos nikad nisam Jatom uzleteo
Nisam obisao ni grad Svetlosti ni Vecni grad
Hladnu Skandinaviju, kisni London
Nisam video okean, Nou Kamp i Old Traford
Partenon i Jerusalimski zid placa

Trazio sam te

U Sabornoj crkvi kad sam na kolena pao
Iz ociju tekle reke suza
I zahvaljivao Vasiliju Ostroskom i Nektariju Eginskom
U jeftinoj krcmi pored Hrama Svetog Save
Dok sam ispijao balantajn u visokoj čaši sa tri kocke leda
I ponovo nakon decenije palio cigaretu
Slaveci sto je tumor benigni
Sto cu moci jos da gledam Mucke, Alo Alo
Da vristim od smeha Krejmeru, Vilu i Grejs
I uživam uz One od U 2

Trazio sam te

Dok sam na Kalemegdanu hranio golubove
U zooloskom vrtu se divio lavu
Na Kalenicu kupovao prve trešnje
Narucivao za čir dobar mladi čačanski sir
I duvan cvarke iz Užica
U Eksaliburu sa Pičom i Vladimirom za šankom
Dok smo ispijali gorki list
I molili da nam puste Rambovu Čobane vrati se

Tražio sam te

Na doceku Djordjevica, Bodiroge, Danilovica, Divca,
Ikodinovica, Šefika, Udovičica, Šapica
Miljkovica, Kviska, Nikole i Vanje Grbic
Dok je Blaža pevao sad si uzo trofej Paspalje
A svi oni zajedno od srca ispred Savezne skupstine
Igra rokenrol cela Jugoslavija

Tražio sam te

U noci referenduma da mi daš nadu da ce sve biti mirno
Da nece biti noci dugih noževa
Da sin nece krenuti na oca
Brat na brata, komšija na komšiju
Da su svi pobijedili i svi izgubili

Tražio sam te

Da nas Dvoje pijemo pivo uz Neverne Bebe
Štedimo novac za Stonse
U novogodišnjoj noci slušamo Barbu i Ženu bez imena
Na gradskom trgu i podelimo VoduVodu
Ne propustimo Bocelija i Stinga
Pevamo sa Djuletom da Neko te ima
Ovacijama docekamo Kenedija i Feliksa
I uduvamo se za Bili Ajdola na Egzitu

Tražio sam te

Da se smejemo Srdjanovim Andjelima,
Zamislimo nad Goranovim Buretom baruta
Isplacemo posle Nebeske udice
Da bombardovanje prekine premijeru Noža
Potvrdimo da balkanska Lepa sela lepo gore
I da se nalazimo u Emirovom Podzemlju
Da sat vremena ćutimo nakon Sinišine Velike Drame
Valjamo od smeha Mimi i Dari u Mješovitom braku

Tražio sam te

Da Zajedno čitamo Mihizovu Autobiografiju o drugima
Dankovu O Milutinu, Dragoslavljevo Cvetanje tikava
Basarino Srce Zemlje i Isidorine Apostole
Miloševe Seobe, Danilovu Mansardu
Mešinog Derviša, Ivinu Cupriju
Slobodanove Prijatelje, Borine Skakavce
Momovu i Zukovu Zelenu Čoju i Dušanovo Dobro jutro

Tražio sam te

Da pokušamo da živimo kao Tanjin sav normalni svet
Da se sa Vesnom šetamo Balkanskom ulicom
Upadamo u Oljinu Klopku, smejemo Koraksu
Isčitavamo Tirketa i Tijanića,
Jovanovu Reč nedelje i Gorčinov Pasivni ofsajd
I namažemo palačinke prije početka Utiska nedelje
Finala lige šampiona, Vimbldona i Evrolige

Tražio sam te

U danima kad su mi pretili ortopedskim koritom
Ako se ne smirim, ako ne budem manje oštar
U jutro kad su me tukli i poručili da pazim šta pišem
U podne kad je istražni rekao da nema dokaza
Kad su porucili da cuvam porodicu
Da mogu bukvalno da me zgaze
I da su naumili da me se rese

Tražio sam te

U noci kad je javljeno da su pucali u Duška
Kada sam se molio da preživi
Da me zagrliš kad su javili da nije izdržao
Kad me savjest grizla, kad sam se osjetio krivim
Zato što su ubili Dan
A Crnu Goru prekrila duga tamna noć

Tražio sam te

Kad je Srbija najzad krenula napred
Ekonomski,privredno i kulturno
Silovito i brzo, ponovo pod krunom Karadjordjevica
A onda joj svet oduzeo Kosovo
Silujuci i pravo i i povelju UN i istoriju
Kad je poceo poslednji srpski egzodus
Kad je Srbija zadugo preteci zacutala
Ranjena, prebijena i ponižena a narod
pevao Dositejevo Vostani Serbie

Tražio sam te

Kad su Pecka patrijarsija, sveti Decani
Prizren i Gracanica postali sirocad
Odvojeni od svoje vjekovne majke
U okruženju najvecih evropskih
Varvara i kriminalca
Kad su velike sile ponovo pogresile i nisu shvatile
Da je podela najbolje i trajno resenje

Tražio sam te

U vrijeme velikih svetskih bura
Ekspanzije terorizma i nevinih žrtava
Samoubica i masovnih ubica
Pedofilicara i mafijaskih udruženja
Ratova strasnih gdje samo civili ginu
Velikog tehnoloskog napretka,
Drasticnom opadanju morala i nedostatka etike
Na kraju drugog i početku treceg milenijuma
U predvecerje treceg svetskog rata
I ujedinjavanja katolika i pravoslavaca
Kad su Papa i vaseljenski Patrijarh
Služili Zajedno jedan Bozić i Uskrs

Tražio sam te

Da odemo daleko odavde
Potražimo svoju sreću i mir
Daleko od ratnih bubnjeva i popušenih lula mira
Od sveznajućih neznalica
Iskompleksiranih balkanaca
Da preko interneta citamo Novosti, Nin i Dan
U pricaonici vapimo za lepinjom sa kajmakom
Narucujemo DVD Dusana Kovacevica i Bate Stojkovica
Balkan Ekspres I poslednji krug u Monci,
I placemo nakon svakog telefonskog razgovora

Tražio sam te

Jer i Sveti Apostol Pavle u svojoj poslanici kaže
Ako sve jezike čovječije i andjeoske govorim
A ljubavi nemam
Onda sam kao zvono koje ječi
Ili kimbal koji zveči
I ako imam dar proroštva
I znam sve tajne i sve znanje
I ako imam svu vjeru da i gore premještam
A ljubavi nemam, ništa sam

Tražio sam te

Sve ove godine stresne,duge i teske
Da te pitam Ima li nade za nas
Ali te nisam našao, rekli su previše tražim
Davao sve za tebe, rekli su da je malo
Voleo te iako te nisam znao, rekli su da je nedovoljno
Nadao ti se do poslednjeg trenutka, rekli su da se ne nadam
Kad sam odustao, rekli su da pokušam ponovo
Da smo se jednom sreli ali da te nisam primetio
Ja pomislio Ceracemo se jos, ali .............

Tražio sam te

Više nemam snage, red je da ti mene potražiš
Ako sam ti potreban, ovako potrošen
Konfuzan i umoran
IP sačuvana
social share
"It's very hard to live in a studio apartment in San Jose with a man who's learning to play the violin." That's what she told the police when she handed them the empty revolver.
Richard Brautigan: "The Scarlatti Tilt"
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 11:56:42
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.206 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.