Ponoc

Potkrala s ponoc, tajnovita i plaha
U batu zelenca, ispred svetog Vlaha
Poljubila prsten Onofrijeve cesme
Stari joj je zvonik pjevao pjesme

I dok je tako, neodlucno stala
Pod zvonikom, ponoc se osjecala usamljenikom
A onda odlutala...

A ja je cekam sa gitarom iznad ulice
Pjevajuci u miru staroga portala
I prije no sto ponoc u mojim ocima mine
Ja se nadam da doci ce ona
I sjesti medju vas na skaline

Ljubavi davne sjen porporela baca
Dali je to korak njen sto uz ponoc koraca
Gitare moje lik, umorni poprima zvon
Samo stari zvonik pjeva don, don ,don...

Don, don, don, don..............

 Pričaju mi prijatelji

Gdje si sada, što te nema
Davno sam ti oprostio
Jer jedino s tobom dušo
Ja sam nekad sretan bio

ref.:
Pričaju mi prijatelji
Da si sada s drugim ti
Kako srce da preboli
Kad boli od ljubavi
Pričaju mi prijatelji
Da si sada s drugim ti
A moja te duša zove
Vrati mi se ljubavi

I da mi je kao nekad
S tobom pored mora proći
Da se vrate sretni dani
Naši snovi ljetnih noći

ref.

 Stari Sebastijan

Svakog je dana pijan, stari Sebastijan
na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima,
i jedan stari sanduk, i jednu sliku prašnu,
i štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.

Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan,
u džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu,
svakoga dana dođe on tako, oko devet
u zabitu kavanu, i sjedi u svom uglu.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"

I sluša kako žice trepere, i kako plače, plače
iz violine nešto, i kako pjeva tanja
i traži uvijek isto: tri pjesme sjetne, stare
i nemarno po stolu zgužvane baca pare.

I zatim stegne čašu u ruci malo jače
konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja,
dugačak račun piše i pomalo ga vara
a Sebastijan zuri i oči mu se žare.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"

Svakog se jutra vraća polako Sebastijan
i uđe u kuću tiho, jer zna on da se ljube
u hodniku, i nikad ne pali zamo lampu
na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu štampu.

I uspinje se vrlo polaku uza stube,
i dođe tiho gore pred svoja vrata stara
lagano ih laktom gurnu pospan, pijan
šapćući tiho:" Klara...Klara... Klara, moja Klara...
Klara...Klara... moja Klara... o Klara..."

Sutra bit ce prekasno

Sutra bit' ce prekasno
podji sa mnom sada
na peronu ceka nas vlak
k'o zadnja nada.
Ne razmisljaj suvise
preko svega prijedji
sretni dani pred nama
postaju sve rjedji.

Sutra bit' ce prekasno
nocas moja budi
sami smo na otoku
usred mora ljudi.
Pozovi me pogledom
bilo sto mi kazi
vise bole istine nego dobre lazi.

Ref.
Sutra bit' ce prekasno
trostruko da dajes
ostat' ce ti jedino
vrijeme da se kajes.
I neces me poznati
ni ime mi znati,
i pokraj mene proci ces
a ja necu stati.

Sitra bit' ce prekasno
pobjegnimo sada
zagrljeni svijetlima nepoznatog grada.
Ne ocekuj previse,
spusti glavu dolje
izabrat ces losije
propustajuci bolje.

Ref.

Svi smo mi jedno

Zivot je zivot, rijetko nas pazi
Cesto nas muci, ponekad gazi
Zna bit i dobar ako ga shvatis
I ako srcem mozes da platis.

Sretno i lijepo zivjet se moze
Kad nam se srca zblize i sloze
Drugarstvo nase zalog je pravi
Melem zivota, ko rosa travi.
Svi smo mi jedno kad treba, kad mora
Prepuni zelja i toplih sanja
Svi smo mi djeca jednog zivota
U kojem ljubav srca nam spaja.

Svi smo mi djeca jednog zivota
Ljubavi jedne i jednog svijeta
Za mir i srecu dat cemo mladost
Ljubav i radost, zakletva sveta!

Trubac sa Seine

Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude gusti mrak.

Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.

Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!

Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj klas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
Zar nije zlatan i bogat i jedar...