U svakom slucaju te volim

Volim te uvijek
i kada se budis
i kad na licu sminke nemas
i kad si ljuta
i kad se cudis
i kad bez mene na ples se spremas
uvijek te volim hocu da znas
volim te ne znam
kako da odolim
u svakom slucaju te volim.

Volim te kad si bleda i sjetna
i kada bore imas na licu
volim te kad si divlja
i sretna
i kad u ruci drzis pticu
kad nista neces da mi das
volim te ne znam kako da odolim
u svakom slucaju te volim.

Volim te uvijek
i kada sanjas
kad ne pises mi
kad te nema
i kad od mene stalno se sklanjas
volim te kad si po sve nijema
kada sutis poput ribe bas
volim te ne znam kako da odolim
u svakom slucaju te volim.

Volim te uvijek cak i tada
kad ne volim te kad si sama
kad vece pada iznad grada
volim te kad se pravis dama
kad ne volis me kao sada
u tome i jeste zivot nas
u svakom slucaju te volim...

Shalom Sara

Shalom Sara, shalom sretna
Dobro dosla svuda si ti
Tvoja je kosa suma cvjetna
U kojoj mladi mjesec spi
U kojoj mladi mjesec spi.

Usne su ti poput nara
Vitko zito tvoj je struk
Tvoje su pjesme, o shalom Sara
U mome srcu najljepsi zvuk
U mome srcu najljepsi zvuk.

O Sara, shalom, shalom, shalom
Tvoje je ime najljepsi stih
O shalom, radost u meni stvara
To ime ljepse je od svih.
O Sara, shalom, shalom, shalom
Dobro si dosla, Sara shalom
Zbog tebe moje srce se para
I ja sam zbog tebe lud.

Shalom Saru trazim, gubim
Za njom lutam, moja je sva
U svakoj zeni ja je ljubim
Sve zene u njoj ljubim ja
Sve zene u njoj ljubim ja.

O Sara, shalom, shalom, shalom
Tvoje je ime najljepsi stih
O shalom, radost u meni stvara
To ime ljepse je od svih.
O Sara shalom, shalom, shalom
Dobro si dosla, Sara shalom
Zbog tebe moje srce se para
I ja sam zbog tebe lud.

Jubi san vasu 'cer

Tili ste drugog od prvog trena
Cestitog momka iz najboje kuce
Niste joj dali da postane zena
Niste joj dali da je srce vuce.
Tili ste drugog, to ste joj rekli
I to da soldi ne rastu na grani
Nego nek cuva sve ca ste stekli
I ca ste za nju cuvali na strani.

Jubi sam, jubi vasu 'cer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
TIli ste zeta inzinjera.
Jubi sam, jubi vasu 'cer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuda zena
Ca vridi srcu da se nada.

NIste joj dali ni da mi pise
Kako se budi kad se svega siti
I kako more prica sve tise
I kako cesto zaladi i liti.
Niste joj dali da sricu krije
A niste znali da u mraku place
Za vas sam osta isto ka prije
Susidov mali sa cetvero brace.

Jubi sam, jubi vasu 'cer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
TIli ste zeta inzinjera.
Jubi sam, jubi vasu 'cer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuda zena
Ca vridi srcu da se nada.

Mačka

U gradu, nije važno ime,
u praznoj sobi, kaže priča,
i usred ljeta, usred zime,
ja vidim tužnoga mladića.

On živi sam i ko zanesen
u svom svijetu od papira,
a vani sunce, kiša, jesen,
a vani vergl nešto svira.

No jednog dana šum kraj vrata,
to netko neznan ući želi
u njegov život, poput tâta,
da njegovu samoću dijeli.

A vani zima, vani sniježi,
i pored praga mačka leži,
on pruža ruke, kô da sanja,
a vani zora – svjetlost danja.

No, u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu,
i on joj reče: budi moja,
a ona kaže: ja sam tvoja.

I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu,
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.

Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje,
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće.

Jer, on je želi, on je ljubi,
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih.

I riješi sada, još ove noći,
u zadnju krađu on će poći,
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati.

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju,
u kom se, kao jedan plamen,
sve vatre ovog svijeta kriju.

I vidje – žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža,
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.

I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči,
i kao mačka skoči žena,
na plen se baci istog trena.

I stiže ga, a njeni zubi
već traže meso koje peče,
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče.

U strahu mladić oči sklopi –
te strašne slike neka odu,
on vidje lađu što se topi,
i svoju ljubav na tom brodu.

A kada opet nađe snage
on digne vjeđe – žene nema,
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema.

Kroz prozor uđe svjetlost danja,
on pruža ruke, kô da sanja,
sad opet samo mačku ima,
a vani studen, snijeg i zima...

Jagoda

Sto mi je trebalo da te sanjam nocima,
sto mi je bilo da te cekam danima.
sto mi je trebalo da te vodim do izvora korijena svojih,
i da se napijes bune mojih predaka.

Sto mi je trebalo da te ljubim satima
kad si vec sutra usne darivala drugima.
Sto mi je trebalo da mi kazu da si nekima
negdje daleko snivala na rukama.

Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Sjecam se poljupca pod krosnjama jela,
sjecam se ljubavi na duseku od snijega
Jagoda,
i vrucih dodira i ledenih voda
tvoja, samo tvoja sam, Jagoda.


Sto mi je trebalo da osjetim dodir raja
pa danas da pruzam ruke do beskraja.
Sto mi je trebalo da osjetim miris tvojih snova
sto mi je trebalo da pocinjem iznova.

Sto mi je trebala ta plovidba bez broda
ko brodolomac sto ga struje nose,
Sto mi je trebalo da te gledam nakon tvojih nevera
i da ti brisem suze tudjih nevjera.

Sad kad te nema, sad kad te nema
Jagoda, Jagoda.
Da li je greska to sto smo se sreli
ili smo kusali sto nismo smijeli
Jagoda?
I tko je zapravo tu na gubitku
Jagoda, moja Jagoda.

Još uvijek ne znam neke važne stvari

Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.

Djetinjstvo moje već je iza mene
i otad sve je pošlo naopačke.
Koliko vrijede moje uspomene,
moj vrt i tavan, gušteri i praćke?

Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.

O sebi znam još samo da sam ranjiv
od teških riječi, rastanka i plača
i ulicama hodam malo sanjiv
između ljudi, kuća i kotača.

I još se prenem na zvuk neke trube,
u stranu gurnut, kao da me nije,
pa tiho psovku procijedim kroz zube
i dalje idem - manji nego prije.

Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.

Sam Bog će znati kome sve to treba -
ti stihovi, te riječi i te rime?
Taj dio pakla i taj dio neba,
ta proljeca, te jeseni, te zime?

Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.

la, la, la, la, la, laaa
la, la, la, la, la, laaa

Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.

Kada jednom budes sama

Za te cuvam takve rijeci
Kakvih vise nigdje nema
Za te cuvam takve dane
Sto se kao prsten zlate
Jedan zivot od pocetka
Zadnji zivot cuvam za te
Jedno njezno svjetlo svijece
Jedno dugo toplo vece
Duge misli mojih dana
Cuvam da ih mogu dati
Kada jednom budes sama.
Kada jednom budes sama
Iza plesa, iza kina
Kad ti jednom bude dosta
Tvojih laznih kavalijera
Primit cu te kao gosta
Jednog doma, jednog mira
Sva ta pisma koja pisem
Sve tjeskobe mojih sati
Sve ce zivot da mi vrati
Sve sto skriva medu nama
Kad jednom nades put i shvatis
Kada jednom budes sama.

Nepal-Ganges-Brahmaputra

Rodio se na Tuškancu s pogledom na magle sive
bilo mu je ko na lancu, iz te ptičje perspektive
Tražio je mnogo manje nego novac ili slavu,
tek beskrajno putovanje i čarobnu neku travu.

Nepal-Ganges-Brahmaputra, Bože, kako lijepo zvuči
nije to ko Ponterosso, dvije tri krpe i brže kući.
To je nešto mnogo više, tu padaju barijere,
tu se čisti eter diše dok se tope karijere.

Našao je sebi slične što miješaju san i javu,
riječima, ne djelu vične, kad popuše onu travu.
Nepal-Ganges-Brahmaputra, da li više išta treba?
Ramajana, Kama Sutra, i začas si dio neba.

Nije znao da se grade tamo neke ceste, pruge
i da se znoje tri brigade dok on leži ispod duge
rodio se na Tuškancu, umro je na suhoj travi
laka zemlja tome strancu i njegovoj ludoj glavi

Nepal-Ganges-Brahmaputra i dalje se živi isto
rađaju se ista jutra, a nebo je modro, čisto
Nepal-Ganges-Brahmaputra i dalje se živi isto
rađaju se ista jutra, a nebo je modro, čisto

Nije bilo lako

Nije bilo lako cuti one rijeci
Kojima se nasa prekinula veza
Nije bilo lako preko svega prijeci
Sjetiti se duge setnje ispod breza.

Nije bilo lako ostaviti stvari
Sto smo im se skupa radovati znali
Nije bilo lako, ali tko da mari
Kovceg vec je spreman i svjetlo se pali.

A vani je ponoc, a vani je tama
Moras biti hrabra kad ostanes sama
A vani je ponoc, a vani je tama
Moras biti hrabra kad ostanes sama.

Ni tebi ni meni nije bilo lako
Al' bolje je ovako, bolje je ovako
Bolje je ovako, bolje je ovako.

Nije bilo lako okrenuti glavu
Kao da se nikad poznavali nismo
Nije bilo lako, mozda si u pravu
Nisam smio zadnje napisati pismo.

Nije bilo lako, ono sto nas veze
Nestalo je kao snijeg na vrelom dlanu
Nije bilo lako, sada je jos teze
Kako da bez tebe radujem se danu.

A vani je ponoc, a vani je tama
Moras biti hrabra kad ostanes sama
A vani je ponoc, a vani je tama
Moras biti hrabra kad ostanes sama.

Ni tebi ni meni nije bilo lako
Al' bolje je ovako, bolje je ovako
Bolje je ovako, bolje je ovako.

Pjesma koja nije vazna

Vi ljudi neki, njezni i meki
Grubi i strogi, vi ljudi mnogi
Biski u tugi i oni drugi
Srecem vas lik, srecem vas lik ...

Vi lijepe zene, njezne i snene
Ostre i drske, drage i mrske
Od vas nijedna, ni bludna ni cedna
Ne cuje krik, ne cuje krik ...

Ne cuje mene koji se gusim
Koji se topim u svome stihu
Ne cuje moju ni glasnu, ni tihu
Pjesmu u koju sav se rusim.
Ne cuje mene zapravo nitko
Premda vam pjevam jasno i citko
I moje srce kuca snazno
Ali to za vas nije vazno
Ali to za vas nije vazno.

Vi ljudi razni, bogati, prazni
Nevazni, vazni, istinski, lazni
Vi zene cudne, pospane, budne
Zar ste svi trik ...

Zar ste svi trik u mome zivotu
Zar za vas nisam u svakom stihu
Pjevao pjesmu glasnu i tihu
Zar nisam dao svaku vam notu.

 Ponoc

Potkrala s ponoc, tajnovita i plaha
U batu zelenca, ispred svetog Vlaha
Poljubila prsten Onofrijeve cesme
Stari joj je zvonik pjevao pjesme

I dok je tako, neodlucno stala
Pod zvonikom, ponoc se osjecala usamljenikom
A onda odlutala...

A ja je cekam sa gitarom iznad ulice
Pjevajuci u miru staroga portala
I prije no sto ponoc u mojim ocima mine
Ja se nadam da doci ce ona
I sjesti medju vas na skaline

Ljubavi davne sjen porporela baca
Dali je to korak njen sto uz ponoc koraca
Gitare moje lik, umorni poprima zvon
Samo stari zvonik pjeva don, don ,don...

Don, don, don, don..............

 Pričaju mi prijatelji

Gdje si sada, što te nema
Davno sam ti oprostio
Jer jedino s tobom dušo
Ja sam nekad sretan bio

ref.:
Pričaju mi prijatelji
Da si sada s drugim ti
Kako srce da preboli
Kad boli od ljubavi
Pričaju mi prijatelji
Da si sada s drugim ti
A moja te duša zove
Vrati mi se ljubavi

I da mi je kao nekad
S tobom pored mora proći
Da se vrate sretni dani
Naši snovi ljetnih noći

ref.

 Stari Sebastijan

Svakog je dana pijan, stari Sebastijan
na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima,
i jedan stari sanduk, i jednu sliku prašnu,
i štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.

Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan,
u džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu,
svakoga dana dođe on tako, oko devet
u zabitu kavanu, i sjedi u svom uglu.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"

I sluša kako žice trepere, i kako plače, plače
iz violine nešto, i kako pjeva tanja
i traži uvijek isto: tri pjesme sjetne, stare
i nemarno po stolu zgužvane baca pare.

I zatim stegne čašu u ruci malo jače
konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja,
dugačak račun piše i pomalo ga vara
a Sebastijan zuri i oči mu se žare.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"

Svakog se jutra vraća polako Sebastijan
i uđe u kuću tiho, jer zna on da se ljube
u hodniku, i nikad ne pali zamo lampu
na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu štampu.

I uspinje se vrlo polaku uza stube,
i dođe tiho gore pred svoja vrata stara
lagano ih laktom gurnu pospan, pijan
šapćući tiho:" Klara...Klara... Klara, moja Klara...
Klara...Klara... moja Klara... o Klara..."

Sutra bit ce prekasno

Sutra bit' ce prekasno
podji sa mnom sada
na peronu ceka nas vlak
k'o zadnja nada.
Ne razmisljaj suvise
preko svega prijedji
sretni dani pred nama
postaju sve rjedji.

Sutra bit' ce prekasno
nocas moja budi
sami smo na otoku
usred mora ljudi.
Pozovi me pogledom
bilo sto mi kazi
vise bole istine nego dobre lazi.

Ref.
Sutra bit' ce prekasno
trostruko da dajes
ostat' ce ti jedino
vrijeme da se kajes.
I neces me poznati
ni ime mi znati,
i pokraj mene proci ces
a ja necu stati.

Sitra bit' ce prekasno
pobjegnimo sada
zagrljeni svijetlima nepoznatog grada.
Ne ocekuj previse,
spusti glavu dolje
izabrat ces losije
propustajuci bolje.

Ref.

Svi smo mi jedno

Zivot je zivot, rijetko nas pazi
Cesto nas muci, ponekad gazi
Zna bit i dobar ako ga shvatis
I ako srcem mozes da platis.

Sretno i lijepo zivjet se moze
Kad nam se srca zblize i sloze
Drugarstvo nase zalog je pravi
Melem zivota, ko rosa travi.
Svi smo mi jedno kad treba, kad mora
Prepuni zelja i toplih sanja
Svi smo mi djeca jednog zivota
U kojem ljubav srca nam spaja.

Svi smo mi djeca jednog zivota
Ljubavi jedne i jednog svijeta
Za mir i srecu dat cemo mladost
Ljubav i radost, zakletva sveta!

Trubac sa Seine

Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude gusti mrak.

Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.

Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!

Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj klas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
Zar nije zlatan i bogat i jedar...