Artemida i Akteon – božica lova i lovac kraljević

Duboko, najdublje u mračnoj šumi nalazila se sveta pećina božice lova Artemide. Pokraj pećine bijaše izvor najčistije i najbistrije vode u kojem se božica Artemida običavala okrijepiti i okupati kada bi se umorila od napornog lova. Pojavi se tako Artemida jednoga dana praćena šumskim vilama (nimfama) koje su se brinule o prelijepoj božici lova kada je ona boravila u šumi. Artemida povjeri nimfama svoj božanski luk i strijele, skine svoju lovačku odoru i sandale i potpuno naga, božanski predivnog tijela zakorači u pjenušavi izvor. Nedaleko od izvora lovio je mladi kraljević Akteon sa svojom svitom. Umoran od cjelodnevne potjere po šumi, on se odvoji od svoje pratnje, a svoje lovačke pse povjeri svojim prijateljima. Odjednom Akteon se nađe pored izvora u kojemu ugleda predivnu mladu ženu. Akteon nije mogao skinuti pogled s tog božanskog tijela, pa ga tako skamenjenog ugleda Artemida koja se užasne. Naime, Artemidina božanska skromnost i ponos nisu joj dopuštali pomisao na to da bi je nagu mogao vidjeti jedan od običnih smrtnika. Munjevito Artemida poškropi vodom Akteona bijesno mu kazavši: 'Idi sada i svima na Svijetu reci da si vidio nagu Artemidu!' Akteon se prene i trgne, te osjeti da ima neke čudne izrasline na glavi, a cijelo tijelo prekrivala mu je životinjska dlaka. Užasnut on shvati da ga je božica Artemida pretvorila u jelena s najraskošnijim parom rogova na glavi. Akteon pokuša pobjeći i sakriti se duboko u šumi, ali u zao ga čas primijete njegovi lovački psi koji ga stanu progoniti. Akteon im htjede doviknuti da je on njihov gospodar, ali, naravno, jeleni ne mogu govoriti. Kako su bili naučeni Akteonovi lovački psi sustignu jelena, obore ga na tlo i zariju mu svoje oštre zube u vrat, te time okončaju Akteonov život.
Na slici Athumanunh na sebi svojstven način prikazuje poimanje božice lova i Mjeseca Artemide i nesretnog Akteona koji je prvi i zadnji od smrtnika vidio nagu božicu Artemidu koju su kasnije Rimljani nazivali Diana.

Arahna i Atena – tkalja i božica

Tijekom takmičenja u tkanju između smrtnice Arahne i božice Atene, grčka je božica istkala slike koje su prikazivale što se može dogoditi ljudima koji ne štuju bogove, no, Arahna je istkala slike koje su prikazivale kako se i bogovi ponekad nedolično ponašaju. To je strašno razljutilo lijepokosu Atenu pa ona odluči kazniti Arahnu. Evo kako je to zapamtila priča iz mitologije: 'Arahna je bila mlada djevojka, toliko nadarena tkalja da su ljudi dolazili izdaleka gledati kako ona tka i pri tomu se divili njezinim prekrasnim tkaninama. Govorili su joj kako ju je sama božica Atena podučila tkanju. (Atena je po grčkoj mitologiji naučila ljude umijeću tkanja) No, Arahna je prezrivo znala odgovarati da joj ni sama Atena ne bi bila dostojnom učiteljicom. Nije dugo trebalo, a Arahnina hvalisanja dopru do božice Atene. Atena se preruši u pogrbljenu staricu i pojavi se pred Arahnom koja je tkala. U prvi mah Atena je bila ushićena umijećem djevojke, ali ju i upozori da ne bude umišljena i ohola. Arahna ostane gluha na upozorenje starice, a onda odjednom Atena odbaci svoju krinku i pojavi se u svoj svojoj ljepoti i moći: - Budalasta djevojko! Neka ti se onda ispuni želja, sada ćeš se natjecati s božicom! – Svim nazočnim zastane dah, a Arahna problijedi, ali bilo je kasno za povlačenje. Natjecanje je započelo. Arahna i Atena podjednako su vješto i ljupko tkale, a pod njihovim nježnim i spretnim prstima nastajale su tkanine od kojih je zastajao dah. Atena je istkala predivne prizore koji su govorili o tomu kako ljudi trebaju štovati bogove, a Arahna je istkala prizore koji su bogove prikazivali s ljudskim, a ne božanskim osobinama. Ovo toliko razbjesni Atenu da ona udari snažno Arahnu u čelo srdito rekavši: - Odsada do vijeka ti i tvoji potomci tkat ćete bez prestanka i za ništa drugo nećete znati! - Istog trenutka Arahna se počinje sužavati i smanjivati sve dok ne postane sitna poput zrna graška, njezini vitki prsti pretvore su u osam tananih nožica što hitro puzahu po zidu. Atena je Arahnu pretvorila u pauka, a Arahna odmah stade tkati nježnu i prozračnu mrežu – što pauci od tada, pa sve do dana današnjeg neprestano čine.
Na slici je Athumanunh opet sebi dopustio svoje poimanje ove mitološke priče, te je Atenu ljepokosu i Arahnu prikazao onako na sebi svojstven način.

Orfej i Euridika

Orfej je sin muze Kaliope, prve od devet muza kćeri Zeusovih. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Kad bi Orfej zasvirao na svojoj liri, ptice bi slijetale s grana na tlo i pozorno slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar. Liru mu je poklonio sam bog Apolon za kojeg se smatralo da je Orfejev otac. Orfej se oženio Euridikom, a kako je ona doista bila prava ljepotica, privukla je pozornost zlog čovjeka po imenu Aristej. Kad je Euridika odbila ljubavne ponude Aristeja, ovaj se uvrijedio i stane je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju koja ju je ugrizla, te je Euridika umrla. Orfej je bio izvan sebe od tuge. Bez razmišljanja dohvatio je svoju liru i uputio se u podzemni Svijet s odlučnom namjerom da svoju voljenu vrati u Svijet živih. Tužni jecaji pjesme Orfejove toliko su očarali Harona, prijevoznika mrtvih duša, da je on pristao živog čovjeka prevesti preko strašne rijeke Stiksa. Orfejeva uspavanka uspavala je i strašnog čuvara ulaza u podzemlje, troglavog psa Kerbera, a umilni zvuci Orfejove lire ublažili su patnje prokletih duša. Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, samog boga Hada kojemu je na desno sjedila Persefona. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali duševna patnja koja je strujila iz Orfejeve lire dojmila se i samog Hada, pa je on zaplakao željeznim suzama. Persefona je po prvi put uljudno preklinjala Hada neka usliša Orfejevu zamolbu. Na kraju had ispuni Orfejevu želju, ali pod jednim uvjetom: - Orfej ne smije pogledati Euridiku sve dok je ne obasja svjetlost Sunca. Orfej je sretan pjevao i vodio Euridiku natrag na površinu i cijelim putem nije se ni jedanput okrenuo. Onda kada ga je obasjala sunčeva svjetlost, on ne izdrži već se okrene želeći se uvjeriti prati li ga doista Euridika. Na trenutak Orfej je ponovno ugledao svoju ljubav blizu samog izlaza iz mračnog ponora, gotovo posve vraćenu u život. Kad je Orfejev pogled pao na Euridiku, ona iznenada izblijedi i pretvori se u tananu sjenu, a njezin posljednji jecaj ljubavi i boli nije bio ništa čujniji od šapta u ledenoj struji zraka koji je izbijao iz podzemlja. Orfej je tada svoju ljubav izgubio zauvijek, te ga obuzme silno razočaranje. Ogorčen bježao je od svega što bi ga podsjećalo na Euridiku, pa je redom odbijao ljubav žena koje su mu pokazivale svoju naklonost. Tako je skupina bijesnih i razuzdanih žena koje je Orfej odbacio, a sebe su nazivale menadama, napala, ubila i rastrgala Orfeja. Glavu Orfejevu bacile su u rijeku Hebar, a ona je plutajući vodom bez prestanka pjevala o Euridiki. Devet muza plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu. Menadama koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se menade nisu redom pretvorile u nijemo drveće.

Kadmo – utemeljitelj grada Tebe

Kadmo, brat Europe, jako je volio i naprosto obožavao svoju sestru (a tko ne bi volio sestru svoju), a kad ju je Zeus ugrabio, Kadmo se hrabro uputi u potragu za sestrom svojom. Mnoge je mjesece Kadmo uporno tragao i lutao okolnim zemljama, ali nikako da uđe u trag svojoj sestri. Odluči on tako posjetiti proročište u Delfima i tamo zatražiti pomoć i savjet samog boga Apolona. Na upit što mu valja činiti, bog Apolon, kroz svoje proročice umiri Kadma odgovorom: 'Tvoja je sestra na sigurnom i nemoj je više tražiti. Tvoja je sudbina zapisana negdje drugdje. Kad izađeš odavde, ugledat ćeš kravu. Slijedi je! Na mjestu gdje ona iscrpljena stane da otpočine ti utemelji veliki grad!' Kad je napustio Delfe, Kadmo doista ugleda kravu koju stade pratiti sa skupinom svojih ljudi. Tako je Kadmo s ljudima svojim dugo pratio kravu, a onda krava odjednom iscrpljena stane i klone na tlo. Baš onako kako je bog Apolon kroz proročište i obećao. Kadmo zapovjedi ljudima svojim da na tom mjestu prinesu žrtvu božici Ateni, a ljudi odmah krenu da zahvate malo vode s bistrog izvora koji je bio nedaleko. Kad su ljudi počeli zahvaćati vodu izvora, odjednom se pojavi divovska zmija koja proždere sve ljude Kadmove. Kadmo, veliki junak, bez straha napadne strašnu zmiju i ubije je velikim kamenom, a kad je žrtvovao kravu božici Ateni, pravedna i mudra ljepokosa božica Atena pojavi se iznenada i u znak zahvalnosti za naklonost i žrtvu obeća Kadmu: 'Izgubio si sve svoje ljude, ali ja ti obećavam da ćeš imati najvjernije ljude i najhrabrije ratnike koji su ikada zemljom koračali. Uzmi zube zmije i zasij ih u polju!' Kadmo posluša božicu, pa kad sve načini kako je ona tražila, iz zemlje stanu nicati odrasli ljudi, redom vrsni i hrabri ratnici u punoj bojnoj opremi. No, ti ratnici pokažu neprijateljstvo spram Kadma i bijahu riješeni da ga napadnu. Još jednom božica Atena posavjetuje Kadma: 'Baci među njih kamen!' Kadmo to brzo učini, a ratnici se međusobno zavade i posvađaju oko toga kojeg je od njih Kadmo ciljao. Razvije se strašna bitka među ratnicima 'zmijske sjetve', pa kad se oni međusobno pobijaju, te ih ostane svega pet, Kadmo opet po savjetu božice stane miriti ratnike. Ratnici u znak zahvalnosti Kadma izaberu za vođu i po njegovom nalogu utemelje slavni grad Tebu 8to je grčka Teba, nikako je ne zamijeniti i pomiješati s egipatskom Tebom – Uaset Luxor). Kadmo i njih petorica bili su zapravo prvi spartoi – na drevnom grčkom jeziku to bi značilo – sijati. Bijahu oni zapravo praoci legendarnih junaka i ratnika Spartanaca koji onako hrabro izginuše do posljednjeg, njih tristotinjak, pod vodstvom svog legendarnog kralja Leonide u Termopilskom klancu, gdje zauvijek osta' zapisana u stijeni njihova hrabra i časna poruka: - Putniče, obavijesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. – Bijahu to legendarni junaci kojima će se Athumanunh i ovom prilikom, nakon toliko minulih stoljeća, pokloniti u tišini noći, nad poljima gdje zauvijek žive hrabri i časni ratnici…

Egej i Tezej

Došlo je vrijeme da grad Atena plati kralju Minosu danak i po treći put, ali ovaj puta u sve se umiješao mladić imenom Tezej, posinak kralja Egeja, a pravi mu je otac bio Posejdon, bog mora. Tezej se zavjetovao da će ili ubiti Minotaura, ili postati njegova žrtva, a kako se Tezej već prije istaknuo svojom hrabrošću i odlučnošću Egej ga nije mogao odvratiti od njegova nauma. Na rastanku Egej reče Tezeju, kralj Egej silno je volio svog posinka kao vlastitog sina, da sa sobom ponese i bijelo jedro, pa ako uspije u svom naumu neka crno jedro zamjeni za bijelo, a on će tako izdaleka znati da je uspio i ostao živ. Kada je Tezej došao pred kralja Minosa, ovome još nije bilo dosta njegovog nepromišljenog hvalisanja, pa uputi pogrdni upit Tezeju: 'Za mene će moj otac Zeus sigurno potvrditi da sam njegov sin, a hoće li to za tebe učiniti Posejdon?' Tezej prihvati izazov i skoči u more, te zaroni u plave dubine. Odmah ga okruži jato dupina koje ga sigurno odvede na morsko dno, gdje ga dočeka osobno morska božica Amfitrita koja ga obdari zlatnim prstenom i krunom optočeno draguljima i biserima. Tezej se potom uz pratnju dupina sigurno vrati na površinu i pokaže hvalisavom Minosu da je doista sin Posejdonov. Nakon toga Tezej se obrati Minosu: ' Čuj me Minose, ja sam došao osloboditi nesretnog Minotaura iz njegova nakazna tijela u koje ga sputa pakost bogova i nerazboritost ljudi. Ako si samo malo čovjek, dopustit ćeš mi da uđem u labirint i golim rukama ubijem Minotaura. Ako uspijem u naumu svom, grad Atena više ti ništa neće dugovati, a ako ne uspijem nek' postanem plijen Minotaurov.' Kralj Minos odmah se složio s time. U Tezeja se na prvi pogled odmah zagledala i zaljubila Minosova kćer Arijadna, pa je prišla Tezeju i ponudila mu pomoć. Naime, Dedal je povjerio tajnu labirinta Arijadni i njezinoj majci Pasifaji. Arijadna je dala Tezeju klupko vune i poduči ga: 'Pusti neka se klupko kotrlja samo ispred tebe, a ti slijedi nit i doći ćeš do prljave jazbine moga polubrata Minotaura. Tamo pođi noću kada on spava i zadavi ga na spavanju. Potom namotaj klupko i vrati se natrag do izlaza. Tezej je tako i učinio. Rukama je zadavio usnulog Minotaura, slomivši mu kralježnicu. Arijadna je čekala Tezeja na izlazu, pa su zajedno otplovili prije nego je Minos postao svjestan događaja. No, Tezej uz svu svoju hrabrost ipak nije posjedovao onu posljednju koja krasi najveće junake. On nije bio iskren prema Arijadni i dok je ona njemu pomagala iz čiste ljubavi, on nju nije ni najmanje volio, već je oko bacio na njezinu mlađu sestru Fedru kojom će se kasnije i oženiti. Kad su pristali na obali Nikosa, Arijadna iscrpljena od putovanja odmah je zaspala, a Tezej je tu ostavi i otplovi. No, božica misli Mnemosina sažali se nad Arijadnom, pa Tezeja počnu pritiskati teške misli i grižnja savjest. U svemu tome on zaboravi skinuti žalobno crno jedro svoje lađe i zamijeniti ga pobjedonosnim bijelim jedrom. Kad je kralj Egej ugledao crna jedra, a kako je on voli Tezeja više od svog života, bacio se sa stijena u more i skončao svoj život. Time je na Tezejevo junaštvo pala ljaga izdaje, a radost je zamijenila žalost. More u kojem je dobri kralj Egej skončao svoj život, mi i danas nazivamo Egejsko more. O hrabrosti i junačkim djelima Tezeja Athumanunh Vam napiše drugi put.

Pasifaja i bijeli bik

Kad je Minos zatražio od bogova poklon iz morskih je valova izronio krasni i snažan bik. Snaga i ljepota životinje dojmila je kralja Minosa, pa on nije imao srce tu lijepu životinju žrtvovati. Za žrtvu je odredio najsnažnijeg bika iz svoga stada. No, bogove to nije zadovoljilo, a ni odobrovoljilo. Zbog uvrede koju im je nanio bogovi su Minosu priredili strašnu osvetu. Božica Afrodita, božica ljubavi, probudi u Pasifaji, ženi Minosovoj, požudu i ljubav spram bika kojeg su Minosu poklonili bogovi. Pasifaja je bila užasnuta, ali nikako se nije mogla oduprijeti Afroditinoj moći. U to doba na dvoru kralja Minosa živio je i radio veliki mitski izumitelj Dedal. Očajna Pasifaja zatražila je pomoć od Dedala povjerivši mu svoju užasnu želju i potrebu. Dedal potajno načini šuplju drvenu kravu u koju bi se Pasifaja zavukla i tako skrivena provodila vrijeme sa svojim ljubavnikom. No, bogovi su bili još okrutniji, pa navedu sirotu Pasifaju da s bikom stupi u odnos. Iz tog odnosa s bikom Pasifaja rodi mitsko čudovište – pola čovjek pola bik. Bio je to strašni Minotaur. Očajan Minos zatražio je od proročišta savjet što mu je činiti. Proročice ga poduče kako da 'sramotu' sakrije lukavstvom. Tako je sada Minos od Dedala zatražio da mu izgradi labirint – zamršen splet zavojitih hodnika, neočekivanih okretišta i slijepih prolaza, iz kojih ni jedan čovjek nikada ne bi mogao pronaći izlaz. U središte labirinta Minos je smjestio Minotaura, a hranio ga je mladićima i djevojkama koje mu je morao slati grad Atena zato što je kralj Atene Egej skrivio smrt Minosova najstarija sina. Atena je dvaput platila strašan danak, a onda po treći put pojavio se mladić koji je dragovoljno pristao da bude žrtva Minotaura. Ime mu je bilo Tezej, a kako je on završio napišem neki drugi put.

Europa i Zeus

Europa, kćer feničkog kralja Agenora i sestra Kadmova, zapela je za oko Velikog Zeusa koji je među smrtnim ženama imao mnogobrojne ljubavnice, a osvajao ih je preobražavajući se u raznolika bića, pa čak i u stvari. Dakle, Zeus je Europu opazio kada je šetala uz obalu mora. Tako se Zeus pretvori u snježnobijelog bika i približi se Europi koja je iznenađena ljepotom i krotkošću snažne životinje stala kititi njegove rogove vijencima cvijeća. Na nagovor boga Zeusa, kojem Europa kao smrtnica nije mogla odoljeti, ona se uz skupljenu svu hrabrost popela biku na leđa, te mu dopustila da je odnese prema moru. Kad se našao u morskim valovima Zeus je preplivao more, te je izašao na obale Krete. Na tom otoku Zeus je obljubio Europu, ali ovaj puta preobličen u velikog orla. Iz te veze Europa rodi tri sina: Minosa, Radamanta i Sarpedona. No, Zeus ubrzo izgubi interes za Europu, pa se ona kasnije udala za kralja Krete Astreja. Dobri kralj Astrej odgajao je Europine sinove kao da su njegovi, a kad je umro prijestolje je ostavio najstarijem Minosu. Minos je za ženu opet uzeo ljupku Pasifaju. Ponosan i opijen slavom Minos se beskrajno hvalio, pa je jednom prilikom obećao da će njegove želje ispuniti čak i bogovi. Tako je od bogova zatražio da mu poklone najljepšeg bika, a on će onda njima u čast žrtvovati tog bika, no ljudska taština nema granica, pa je tu granicu prešao i sam Minos, a kako su mu se bogovi osvetili napišem sutra.

Let ka suncu slobode

Pasifa, žena velikog kralja Minosa, beše prekršila zakone prirode. Ona požele božanskog bika kojeg bogovi darivaše njenom mužu i zanese s njim. Rodio se Minotaur, nakazno biće kojeg se svi bejahu gnušali.

Minos, kralj ljudi, pozva Dedala iz Atine da mu sagradi građevinu iz koje nema bega, kako bi u njoj zatočio kopile. Dedal, koji sa sluškinjom Naukratom imaše Ikara, prihvati zadatak. Jer on beše najveći tehničar sveta, govorio je.

Lavirint

Arijadna, kći Minosa, sestra Minotaura, jedina i dalje gledaše na monstruma. Da bi saznala tajnu Lavirinta, poda se Dedalu. Saznavši misteriju građevine, ona je svako veče posećivala Minotaura i hranila ga. Tako bi dok ne dođe Tezej, za kojim pođe njeno srce. Tezej beše došao po krv njenog brata i nagradu koju je Minos obećao onome ko ubije čudovište, i Arijadna reši da mu pomogne. Ona izdade Bika, i krv pade. Minotaur bi obezglavljen, a Tezej uze nagradu.

Osveta kralja

Minos nekako dozna da je Dedal otkrio tajnu Arijadni i obuze ga strašni bes.
- Bedniče - siktao je na Dedala - u Lavirintu ćeš ostaviti svoje kosti, a i ovo tvoje kopile s tobom!

Oca i sina odvedoše u Lavirint. Na čuđenje svih, Dedal je od svih stvari koje je mogao poneti sa sobom zatražio samo nešto voska i gomilu perja, ne objašnjavajući svoj zahtev. Tamničari protumačiše ovaj njegov gest gubitkom razuma, i uslišiše mu molbu.

Radili su danima i noćima. Dedal je objasnio sinu šta je naumio i počeše da prave krila. Krila od voska i perja, koja će ih odneti put zalazećeg Sunca, na slobodu. Ispočetka bejahu ujednačeni, ali Dedalu ne promače vanredna veština s kojom je mladi Ikar spajao pera. Posle nekoliko dana, graditelji bejahu gotovi i dođe vreme da se vinu u nebesa. Popeše se na jedno uzvišenje u Lavirintu i baciše se u prazninu...

Ikarov let

Jači i iskusniji Dedal prvi savlada tehniku letenja, ali uskoro krila Ikara pokazaše svoju nadmoć. Sin je sa jednim zamahom krila postizao ono za šta su ocu bila potrebna dva.
- Ikare, sine... Pomozi mi... Pomozi ocu! - zavapio je Dedal, na izmaku snage.

Ikar pohita nadole i pruži ruku svome roditelju. Na svoje iznenađenje, ugleda kako se lice Dedala izobličilo u užasnu grimasu, punu mržnje. Jednim snažnim pokretom Dedal odlomi Ikarovo desno krilo i, posmatrajući sina koji je vrtoglavo padao ka moru, povika:
- Ja! Ja sam najveći tehničar!
Nedugo posle toga, Dedal stiže do obale. Tamo ga sretoše neki ljudi kojima ispriča svoju priču.
- Onda je nesrećnik poleteo prema Suncu. Toplota mu istopi vosak i krila se raspadoše. Tako izgubih jedinog sina - završavao bi Dedal ovim rečima.

  qul topic 

Kentauri - opijeni životom

Moćna rasa, okupljena oko srca Peliona, ne zna za strah. Borba je život, a strast je smisao svega. Tajna veza sa Zevsom ocem ih je činila nepobedivim u bitkama, a vrela konjska krv i neukrotiva snaga neodoljivim za ljudske žene. Nema predaha između pijanstva, ubijanja, jedenja sirovog mesa i naslađivanja ljudskim ženama - nežnim i do srži pokvarenim, nevinim i željnim mesa. Strašni, iskreni kentauri, oni su sve za čim ljudi žude, a što nikad neće biti: sirovo pohotni, prevrtljivi, brutalni, gonjeni osvetom, uvek jeretici, potpuno u vlasti sopstvenih nagona.
Koreni

Iksion, kralj ljudi, beše počinio nezapamćen zločin: ubio je jednog iz svog roda. Zevs, milosrdni, oprostio mu je to. Pa ipak, Iksion beše biće nagona, i ne mogaše da odoli Heri. Zevs je to primetio, i od oblaka stvorio biće Nefelu, oblikujući je po liku svoje žene i sestre. Iksion priđe Nefeli, i oplodi je.

Zevs se zgrozi nad nesrećnim Iksionom, i zaveza ga za krilati vatreni točak koji zatim posla u Tartar, da se tamo zauvek okreće. Nefela, kišni oblak, dade život Kentaurusu, ocu svih budućih Kentaura. Grozni Kentaurus je svoju želju utolio u krdu magnezijskih kobila, koje su uskoro u utrobama ponele njegovu decu. Tako je nastala ova rasa Kentaura.

Mida

Mida, kralj željan slave i moći, hteo je samo najbolji plen. Hteo je nešto više; hteo je kentaura; hteo je stvorenje moći. Legenda govori da su Mida i njegova svita na spavanju zatekli Hirona, besmrtnika. Uhvatiše ga u jake mreže i sputaše. Hiron se osvesti i sa gađenjem zaurla:

- Pustite me! Ja sam Hiron, kentaur!
Tada dozvaše Midu, a on, zadovoljan ulovom, stade da likuje:
- Ha! Moćni kentaur! Pa ipak, moj ulov.
Hironove crvene oči se smračiše, i on na jeziku nerazumljivom za ljude prosikta nešto strašno.
- Dobro. Ako mi odgovoriš na jedno pitanje, pustiću te - reče Mida.
- Pitaj - reče kentaur.

Prezir

- Šta je najbolje za nas ljude? - upita Mida, uvek u potrazi.
Hiron se uspravi, i sav bes se odjednom pretvori u odvratan osmeh. Stare, čvornovate šake uhvatiše mrežu kojom je bio sputan. Ogromni mišići na rukama se napregnuše, i mreža puče. Hiron, ratnik nad ratnicima, jak kao stotina, uspravi se u svoj svojoj snazi ispred Mide, i pogleda ga ravno u oči.

- Slušaj me sada, smrtniče. Mogao bih da vas zgromim, ali neću. Vi ste ljudi sami sebi veća kazna. A da, pitao si, pa poslušaj: najbolje za vas smrtnike bi bilo da se nikada niste ni rađali. Ne ulazite više nikada u šumu. Šuma je za nas, životinje - naredi kentaur, gladeći hrapavu koru stabla koje je zagrlio.